Tri rukavca hodočasnog toka

Sažetak

U radu se govori o hodočasnim praksama iz Bosne u sveta mjesta pravoslavnih i katolika u područje Palestine (Jerusalema) te muslimana u Meku i Medinu. To se pitanje promatra kroz uspostave tih veza započete relativno rano, na prijelazu iz trinaestog u četrnaesto stoljeće. Prve veze uspostavili su pripadnici pravoslavne zajednice s područja srednjovjekovne Srbije podizanjem manastira u Palestini. Dalje se prati sudbina manastira kao glavne poveznice za hodočasne prakse pravoslavnog stanovništva iz Bosne. Te će veze postati dvosmjerne, pa se osim hodočasne prakse pravoslavaca ukazuje i na dolazak jerusalemskih pravoslavnih sveštenika na područje Bosne da skupljaju milostinju za svoju egzistenciju te ukazuje na primjere hodočašća običnog stanovništva iz Bosne u Jerusalem. Osim sljedbenika pravoslavlja, na sličan način u tim mjestima podizani su i katolički sakralni objekti (samostani) koji su služili kao spona i utočište katoličkim hodočasnicima u Jerusalem. Ukazuje se na pojedince iz Bosne koji su, osim hodočašća, zavještali zadužbine za katoličke samostane. Te zadužbine bile su u funkciji hodočasnika katolika. Rad dalje prati islamsku komponentu čije krajnje ishodište predstavljaju dva Časna mjesta, Medina i Meka. Jerusalem je za muslimane tek prolazna stanica u koju se svraćalo kao u značajno mjesto islamske duhovnosti u kojem se boravilo i uspostavljale veze s visokim intelektualnim krugovima. Također se ukazuje na načine putovanja i mjesta kroz koja su prolazili hodočasnici muslimani. Ukratko je napravljen osvrt i na zajedničke hodočasne elemente i hodočasne refleksije u sve tri abrahamske tradicije i na zajedničke hodočasne poveznice.