Bektašije i Islam u Bosni i Hercegovini

Autor(i)

Sažetak

Derviški red (ili tarikat) bektašija imao je određeni značaj u religioznom, društveno-političkom i kulturnom životu južnih regiona Jugoslavije - u Makedoniji i na Kosovu, a posebno u okruzima u kojima su uglavnom naseljeni Albanci. Ovaj tarikat bio je u slabijoj mjeri zastupljen u Srbiji, a još u manjoj u Bosnii Hercegovini.
Razlozi da bektašizam nije toliko rasprostranjen i nije imao kontinuitet na tlu Bosne i Hercegovine autor vidi u činjenici da je suni ortodoskni islam bio izrazito uticajan u XV vijeku, u vrijeme kada je počeo proces islamizacije u ovom područje.


Osmanlijski guverneri u Bosni i Hercegovini i otomansko feudalno društvo sistematično su sprovodili politiku zaštite i podrške sunitskom islamu, a takođe su koristili i osnivanje tekija ortodoksnih derviških redova - kao što su: mevlevi, halveti, nakšbandi , Kadiri, etd., Pružajući materijalnu pomoć njima kako bi služili i djelovali i kao kontra-balans u borbi sa heterodoksnim bratstvima i sektama.


Proširenje bektašizma u Makedoniji, na Kosovu, u Srbiji i Bosni i Hercegovini odvijalo se u vrijeme kada je ovaj tarikat formiran na tursko-andolskoj tradiciji i drugim u XV i XVI vijeku u definisanoj formi od strane Balim Sultan (d. 1516). Kao rezultat društvenih kretanja i njegove specifične evolucije u XVIII i XIX veku, bektašizam je izražen ne samo kao religiozni pokret, već i albanska nacionalna osećanja uzgajaju se kroz bektašijske tekke. Nacionalne težnje Albanaca razvile su i nastale iz tekija bektašija. Imajući u vidu ove i druge okolnosti, možemo ustanoviti da je bektašizam kao turski rtaikat, bio prihvaćen ne samo od Turaka već i od Albanaca u Makedoniji, na Kosovu i u Albaniji, a mnogo manje od strane drugih nacionalnosti. Pripadnici ovog taarikata bili su regrutovani uglavnom iz srednjih slojeva društva (rukotvorina, malih trgovaca, sitnih zemljoposjednika - begova i slobodnih seljaka). Nekoliko velikih zemljoposjednika koji su ga iskoristili za jačanje njihovog uticaja i njihovog autoriteta, kao na primjer, u zapadnoj i centralnoj Makedoniji i Albaniji također su pripadali ovom tarikatu.


Neophodno je ukazati na činjenicu da u dostupnim izvorima nema informacija koje se odnose na utjecaj bektašija nad janičarima u Bosni i Hercegovini, kao što je, na primjer to bio slučaj sa mevlevijama, halvetijama, nakšbandijama, o čemu postoje određeni izvore. Bektašizam je, suprotno od spomenutih redova, bio kratkotrajan fenomen u Bosni i Hercegovini, stoga ga se ne može posmatrati kao tradiciju niti proučavati njegov uticaj na duhovni život ovog regiona, kako je to učinjeno u Makedoniji, na Kosovu I u Albaniji .

Tačno je, da je u Bosni i Hercegovini kultivisan "aristokratski oblik islama", ako možemo tako reći, nekakav kosmopolitski oblik islamske kulture ili ortodoskni sunitski islam, koji je predstavljen ne samo u urbanim centrima već i u ruralnim okruzima. Inače, ne može se poništiti činjenica da je “narodni oblik islamske religije", koji predstavljaju derviški usuli i redovi, razvijen, ali nikada nije bio toliko jak i dominantan. Uvijek je bila u pozadini, oduvijek imala značajan značaj I u takvom obliku postojala je u strukturi islamskog života muslimana Bosne i Hercegovine.

Objavljeno

1978-12-31

Broj časopisa

Rubrika

Članci