UDK: 94(497.6):929

Izvorni naučni rad

Alija Dilberović

Gimnazija Mostar

alija.dilberovic@gmail.com

Prilog biografiji mostarskog vakifa
Ćejvan Ćehaje

Sažetak

Ovaj rad se bavi kritičkom rekonstrukcijom biografije poznatog mostarskog vakifa Ćejvan Ćehaje iz XVI stoljeća. Predmet istraživanja je predanje zabilježeno u jednom mostarskom rukopisu prema kojem je Ćejvan Ćehaja bio oslobođeni rob Sinan-paše, a koje je u dosadašnjoj historiografiji bilo zanemarivano ili ocjenjivano kao nevjerodostojno. Cilj rada je dokazati autentičnost ovoga podatka na temelju novootkrivene arhivske građe, te kroz analizu tog korpusa precizno identificirati identitet spomenutog paše. U radu se argumentira da nije riječ o hercegovačkom sandžakbegu s početka XVI stoljeća Sinan-paši Boroviniću, kako se to u literaturi navodi, već o kapudan Sinan-paši, bratu velikog vezira Rustem-paše i mostarskog vakifa Karađoz Muhamed-bega. Korpus istraživanja obuhvata primarne izvore, uključujući podatke iz rukopisa, izvorne Ćejvan Ćehajine i Sinan-pašine vakufname, kao i dokumente iz istanbulskih sudskih sidžila. Istraživanje ima za cilj ispraviti dosadašnje historiografske pogreške i ponuditi jednu utemeljeniju biografsku sliku ovog značajnog mostarskog vakifa.

Ključne riječi: Ćejvan Ćehaja, kapudan Sinan-paša, Mostar, Bešiktaš, mostarski vakifi, Rustem-paša, Mehmed-ćehaja, Iznikmid, Izmit.

Uvod

Period XVI stoljeća se smatra zlatnim dobom razvoja Mostara jer je tada došlo do značajnog razvitka grada podizanjem velikog broja građevina vjerskog, prosvjetnog, privrednog i humanitarnog karaktera. Najveći doprinos tom razvoju dali su mostarski vakifi svojim zadužbinama. Jedan od važnijih vakifa tog perioda bio je Ćejvan Ćehaja sin Abdurrahmana, koji je svoje vakufe u Mostaru podigao sredinom XVI stoljeća. Njegovi vakufi dali su izuzetan dobrinos urbanizaciji Mostara i njegovom prerastanju u trgovačko središte Hercegovine. Podaci o Ćejvan Ćehajinim zadužbinama nalaze se u dvjema sačuvanim vakufnamama. Prva je napisana 7. ševvala 961/5. septembra 1554, a druga 21. zul-hidžeta 965/4. oktobra 1558. godine. Obje vakufname su prevedene i publicirane u djelu Vakufname iz Bosne i Hercegovine.1 Ove dvije vakufname predstavljaju dokumente prvorazredne vrijednosti jer, osim što donose detaljne podatke o podignutim i uvakufljenim objektima, donose i veoma značajne podatke za upoznavanje privrednih i teritorijalnih prilika Mostara i okoline sredinom XVI stoljeća.

Najvažniji doprinos proučavanju života Ćejvan Ćehaje i značaja njegova vakufa za Mostar dao je Hivzija Hasandedić u više svojih radova, od kojih su najvažniji Zadužbine Ćejvana kethode u Hercegovini i Dva kronograma o smrti mostarskog legatora Ćejvan-kethode.2 Hasandedić je, osim što je koristio podatke iz Ćejvan Ćehajinih vakufnama, kao izvor koristio mostarske sidžile, podatke iz rukopisa i druge arhivske dokumente. On je na osnovu njemu dostupnih izvora pokušao sastaviti i životopis ovoga mostarskog vakifa. Svi kasniji istraživači koji su se bavili životom i djelom ovoga mostarskog vakifa oslanjali su na Hasandedićeve radove. Tu treba, prije svega, istaći Hatidžu Čar-Drnda koja se Ćejvan Ćehajom bavila u svome djelu Nastanak Mostara, njegov urbani i demografski razvoj do kraja 16. stoljeća.3

Ćejvan Ćehaja podigao je u Mostaru na Velikoj tepi jednu džamiju i uz nju mekteb. Iz sačuvanog tariha na džamiji saznaje se da je ona podignuta 960. (1552/53) godine. Na rijeci Radobolji podigao je mali kameni most, poznat pod imenom Kriva ćuprija, odredio da se kaldrmišu važnije mostarske ulice, da se održava vrelo Halebinovac, koje se nalazi nedaleko od Starog mosta, te da se iz sredstava njegovog vakufa popravlja most na rijeci Bunici. Vakif je još odredio da se svake godine na Kurban-bajram zakolje po deset dobrih ovnova i meso podijeli sirotinji i da se plaća državni porez avariz za muslimane nastanjene u mostarskim mahalama. Osim džamije u Mostaru, sagradio je i jedan mesdžid u mahali Bunsko u Blagaju i jednu džamiju i mekteb u Gabeli. Za izdržavanje navedenih zadužbina zavještao je 67 dućana i više pekara u mostarskoj čaršiji, 22 dućana u Gabeli, više mlinica na rijeci Jasenici i Studencima, te 150.000 dirhema u gotovom novcu. Iz sredstava ovog vakufa podignut je kasnije hamam u Priječkoj čaršiji, medresa, šadrvan i muvekithana pred njegovom džamijom u Mostaru.4

S druge strane, o životu Ćejvan Ćehaje ne zna se mnogo. U literaturi se navodi da je on bio ćehaja Hercegovačkog sandžaka, odnosno sekretar hercegovačkog sandžakbega. Ćejvan Ćehaja je u vakufnamama opisan kao „čovjek od moći i ugleda, koji zauzima visoke (državne) položaje, koji uživa osobit ugled, koji je zaposjeo veličanstven položaj”,5 što bi trebalo da ukazuje na njegov položaj koji je imao u Hercegovačkom sandžaku.6

Za njegovu ličnost se veže i jedna zanimljivost, a to je lokalno predanje koje ga je zapamtilo kao oslobođenog roba i da je to razlog zašto je munara njegove džamije sagrađena s njene lijeve strane. O tome postoji i bilješka koju je pronašao Hasandedić u jednom mostarskom rukopisu, a u kojoj je navedeno da je on bio oprošteni rob Sinan-paše.7

1. Predmet i cilj istraživanja

Predmet ovog rada je život i djelovanje Ćejvan Ćehaje, s posebnim naglaskom na njegov društveni status i porijeklo. Bilješka u kojoj se nalazi podatak da je Ćejvan Ćehaja bio oslobođeni rob Sinan-paše do sada nije bila predmetom detaljne analize. Taj podatak većina dosadašnjih istraživača nije smatrala vjerodostojnim, pa se u literaturi o njemu govori tek usputno ili se taj detalj u potpunosti zanemaruje. U ovom radu, međutim, polazimo od pretpostavke da taj rukopisni podatak ima realnu historijsku osnovu i može biti ključan za razumijevanje Ćejvan Ćehajinog života i djelovanja.

Cilj rada je provjeriti vjerodostojnost tvrdnje o Ćejvan Ćehaji kao Sinan-pašinom oslobođenom robu i analizirati na koji način taj podatak može doprinijeti preciznijem razumijevanju njegovog životnog puta i društvenog uspona. Time se želi nadopuniti postojeća biografija Ćejvan Ćehaje, korigirati dosadašnji stavovi i ponuditi nova tumačenja na osnovu neobjavljenih i novootkrivenih izvora.

2. Metodologija

U metodološkom smislu, rad se zasniva na historijsko-analitičkoj i kritičkoj metodi kojom se analiziraju pisani izvori, vakufname, podaci iz sidžila i relevantna literatura s ciljem utvrđivanja činjenica o Ćejvan Ćehajinom životu. Korištena je, također, heuristička metoda pronalaženjem i proučavanjem novih rukopisnih i arhivskih izvora. Poseban naglasak stavljen je na kritičku analizu izvora, kojom se želi procijeniti vjerodostojnost i historijska vrijednost pronađenih dokumenata te se time nastoji izgraditi čvrsta argumentacijska osnova za valorizaciju podatka iz rukopisa.

3. Korpus

Korpus istraživanja obuhvata primarne i sekundarne izvore. Među primarnim izvorima ističu se: rukopis broj 484, koji se nalazi u Arhivu Hercegovačko-neretvanskog kantona i u kojem je navedena spomenuta bilješka, dvije izvorne vakufname Ćejvan Ćehaje, koje se čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci i dvije izvorne vakufname Sinan-paše, koje se nalaze u Vakufskoj direkciji u Istanbulu. Također, kao izvor koristili smo i podatke koji potječu iz istanbulskih kadijskih sidžila, tačnije sidžila sa Bešiktaša i Balata, a od kojih je jedan dio publiciran. Korišteni su i publicirani prijevodi Ćejvan Ćehajinih vakufnama i jedne Sinan-pašine vakufname. Sekundarni izvori uključuju radove relevantnih historičara i osmanista koji su pisali o Ćejvan Ćehaji i njegovom vremenu, poput Hivzije Hasandedića i Hatidže Čar-Drnda, kao i savremenu literaturu na engleskom i turskom jeziku u kojoj se govori o Sinan-paši i njegovim vakufima. Također, korišteni su novootkriveni podaci iz jednog mostarskog sidžila iz XVI stoljeća, čiji se fragmenti nalaze u jednom rukopisu koji se čuva u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine, a koji predstavljaju originalni doprinos za dopunu Ćejvan Ćehajine biografije.

4. Ranija istraživanja

Osim dvije vakufname, jedini izvori o njegovu životu koji se pojavljuju u literaturi su hronogram o smrti Ćejvana Mostarca i dva dokumenta iz Dubrovačkog arhiva.

Hronogram je sastavio mostarski pjesnik Hasan Zijaija, a naslovljen je kao Hronogram smrti Kejvan-bega. U hronogramu on je oslovljen kao emīnu-l-memleke, povjerenik zemlje ili državni povjerenik.8 Dva prijepisa ovog hronograma nalaze se u jednoj mostarskoj medžmui, a pronašao ih je Hasandedić. U naslovu prvog prijepisa stoji Hronogram smrti umrlog Ćejvana iz Mostara, a u drugom Hronogram smrti Ćejvana, sekretara Vilajeta. U hronogramima se navodi da je Ćejvan umro 977. (1569/70) godine.9 Hasandedić je, također, pronašao jedan dubrovački dokument iz mjeseca džumadel-ula 980. godine (septembra 1572), koji je kadija Novog izdao Dubrovčanima i iz kojeg se saznaje da je umro emin Ćejvan, kojem je bilo naređeno da izvrši popis svih posjeda u Hercegovini.10 Ovaj podatak iz dubrovačkog dokumenta podudara se s podatkom iz hronograma u kojem se govori o smrti emina Ćejvana. Na osnovu ovih podataka Hasandedić je došao do zaključka da je vakif Ćejvan Ćehaja identičan Ćejvan-begu. Zvanja emīnu-l-memleke, povjerenik zemlje, i kātibu-l-vilājet, sekretar vilajeta, kojima je opisan u hronogramima, upućuju na njegovu službu ćehaje na dvoru hercegovačkog sandžakbega.11 Hasandedić je na osnovu tog podatka zaključio da je Ćejvan umro upravo te godine u Mostaru i da je sahranjen u haremu kod svoje džamije.12

Hatidža Čar-Drnda navela je u svome djelu još jedan dokument iz Dubrovnika, u kojem Ćejvan u svojstvu ćehaje javlja dubrovačkom knezu i dubrovačkim plemićima da je 13. juna 1554. godine primio 41 aršin crvene čohe koju su oni poslali upravniku Hercegovačkog sandžaka.13 Ovaj podatak je pridodala Ćehajinoj biografiji koja se u njenom djelu u potpunosti oslanja na Hasandedićeve radove.

Kada je riječ o podatku o Ćejvanu kao Sinan-pašinom robu, Hasandedić ga je prenosio u skoro svim svojim radovima, međutim, u jednom od njih je naveo da je on „bez ikakvog stvarnog osnova.”14 Čar-Drnda ovaj podatak uopće ne spominje. Ona je navela da je Ćejvan Ćehaja najvjerovatnije putem devširme dospio na sultanov dvor, gdje je stekao potrebno obrazovanje koje mu je omogućilo zauzimanje službe u osmanskoj administraciji.15 I ona je smatrala da je Ćejvan Ćehaja živio u Mostaru, gdje je i umro 1569/70. godine i da je sahranjen u haremu svoje džamije.

5. Bilješka iz mostarskog rukopisa

Bilješka o Ćejvan Ćehaji, zajedno s nekoliko drugih bilješki, nalazi se u rukopisu broj 484 koji je pohranjen u Arhivu Hercegovačko-neretvanskog kantona. U jednoj se navodi da su Nijemci opljačkali Sarajevo 1109. (1697) godine, u drugoj da je sultan Sulejman sagradio most u Mostaru 974. (1566) godine, u trećoj da je stara (eski) džamija u Mostaru zadužbina kapudan Sinan-paše i da je sagrađena 913. (1507) godine, a u posljednjoj da je Ćejvan-beg bio Sinan-pašin rob (ġulām) i da je sagradio džamiju u Mostaru 960. (1552) godine.16 Sve ove bilješke su pisane istom rukom i očigledno je da su nastale nakon 1697. godine, odnosno nakon austrijskog pohoda na Sarajevo koji se desio te godine, te su vjerovatno nastale u XVIII ili možda XIX stoljeću.17 Vlasnik rukopisa je u bilješci o Ćejvan Ćehaji donio godinu gradnje njegove džamije i prenio predanje koje je bilo dobro poznato među Mostarcima. Međutim, bilješka o graditelju Sinan-pašine džamije je upitna. Sinan-paša kapudan za kojeg se tvrdi da je podigao džamiju bio je brat velikog vezira Rustem-paše i poznatog mostarskog vakifa Karađoz Muhamed-bega. On je bio hercegovački namjesnik sredinom XVI stoljeća, da bi kasnije postao admiral osmanske mornarice, kapūdān-ı deryā ili kaptan-ı deryā, te otuda titula kapudana/kapetana navedena u bilješci.18 No, on nije izgradio džamiju. Ona je zaista izgrađena 1507. godine, ali je njen graditelj bio Sinan-paša sin Abdulhajja Borovinić. On je dao izgraditi džamiju dok je obavljao dužnost hercegovačkog namjesnika u periodu od 1504. do 1507. godine i dok je nosio titulu bega. Kasnije je stekao titulu paše, a poginuo je prilikom osvajanja Egipta 1517. godine.19 Predaja koju je autor bilješke prenio je vjerovatno zbog vremenske distance pomiješala dvojicu Sinan-paša, obojicu namjesnike Hercegovačkog sandžaka, te gradnju džamije pripisala onom kasnijem.

Kada je riječ o Ćejvan Ćehaji, on je u ovoj bilješci oslovljen kao Ćejvan-beg. Džamija koju je podigao u Mostaru zaista se ponekad u izvorima naziva i Ćejvan-begova, a tako je ponekad nazivana i njegova mahala u Mostaru.20 I mahala u Blagaju je nosila taj naziv.21 On je u svojim vakufnamama oslovljen samo kao ćehaja, a ta je titula napisana i u hronogramu džamije. No, zanimljivo je da je lokalno predanje zapamtilo ne samo da je on bio rob nego i ime njegova vlasnika. Pošto je u bilješci donesena godina gradnje džamije Sinan-paše Borovinića, Hasandedić je zaključio da je Ćejvan bio upravo njegov oprošteni rob.22 Međutim, titula koja stoji uz pašino ime ukazuje da je ovdje zapravo riječ o kapudan Sinan-paši. Ovo povezivanje Ćejvan Ćehaje sa kapudan Sinan-pašom izgleda da nije bez osnove. Naznaka da je veza između ove dvije osobe zaista postojala može se pronaći u Sinan-pašinim vakufnamama, dokumentima koji se odnos na pašin vakuf, kao i u samim Ćejvan Ćehajinim vakufnamama.

6. Veza kapudan Sinan-paše i Ćejvan Ćehaje

Kapudan Sinan-paša je bio brat velikog vezira Rustem-paše i smatra se da je u djetinjstvu došao na dvor, gdje je prošao potrebnu obuku i obrazovanje, ali nisu poznate sve funkcije koje je obavljao. Njegova karijera se veže uz Rustem-pašinu. Kada je Rustem-paša bio drugi vezir, Sinan je obavljao funkciju glavnog dvorskog degustatora, čašnigirbaši.23 Njegov dalji napredak dogodio se kada je njegov brat Rustem postao veliki vezir 1544. godine. Sinan je imenovan namjesnikom Hercegovačkog sandžaka 14. augusta 1546. godine. Dana 13. maja 1549. godine postao je admiral osmanske flote i 1551. godine predvodio je osmansku mornaricu u osvajanju Tripolija. Sinan-paši je kao sultanovom zamjeniku povjereno da upravlja Istanbulom tokom sultanovog pohoda protiv Safavida u periodu od 1553. do 1555. godine, no decembra 1554. umire i biva pokopan pored džamije Mihrimah Sultan na Uskudaru.24 Zvanično sjedište kapudan-paše bilo je Tersana, smještena u blizini Galate, koja je bila sjedište Carske mornarice i brodogradilište (Tersāne-i Āmire).25 Njegove glavne dužnosti bile su nadgledanje svih pitanja u vezi s osmanskom flotom, upravljanje ejaletom kapudan-paše, odnosno ejaletom Egejskog arhipelaga (Cezāyir-i Bahr-i Sefīd), i obavljanje svih potrebnih imenovanja u njemu.26

Sinan-paša je iza sebe ostavio i brojne vakufe. On je podigao džamiju, medresu, mekteb, hamam, tekiju i mesdžid na Bešiktašu, dva mesdžida u Istanbulu, džamije u Jeleču i Novom u Hercegovačkom sandžaku i mekteb u sarajevskom kadiluku. Podaci o njegovim zadužbinama nalaze se u njegovim dvjema vakufnamama koje su napisane nakon njegove smrti 1554. godine. Prva vakufnama je napisana u prvoj dekadi mjeseca zul-kade 964. godine (26. augusta – 4. septembra 1557) i odnosi se na zadužbine koje je podigao na Bešiktašu, u Istanbulu i Hercegovini. Druga vakufnama je napisana početkom mjeseca muharrema 970. godine (septembar 1562.)

6.1. Vakufname kapudana Sinan-paše

U prvoj vakufnami navodi se da je na sudu mutevelija njegova vakufa Ćejvan Ćehaja sin Abdulmadžida u prisustvu zastupnika kćerke umrlog Sinan-paše podnio izvještaj o podignutim objektima i poslovanju vakufa. Na Bešiktašu je dao izgraditi džamiju, medresu i mekteb, mesdžid u Novoj mahali (Yeni Mahalle) i mesdžid u mahali Nova bašča (Yenibahçe) u Istanbulu, zatim u Hercegovačkom sandžaku džamiju u tvrđavi Novi i džamiju i mekteb u kasabi Jeleč u fočanskom kadiluku te mekteb u sarajevskom kadiluku. Za izgradnju spomenutih objekata, njihovo održavanje i plate njihovim službenicima uvakufljena su znatna sredstva koja su, između ostalog, uključivala palaču na At Mejdanu u Istanbulu, mnoštvo dućana, pekara, soba za stanovanje podignutih u raznim dijelovima Istanbula (Galata, Tophane, Kasim-paša, Hasköy), dućane, sobe za stanovanje, mesnicu, pekaru, hamam na Bešiktašu, zemlju u kadiliku Iznikmid (današnji Izmit), zemlju, kuće, mlinove u Hercegovačkom sandžaku, 400 hiljada srebrenih dirhema, deset hiljada sultanskıh zlatnika, petnaest hiljada aškud zlatnika i novac od prodaje franačkih robova. Iz vakufname se dalje saznaje da se sami čin uvakufljenja dogodio polovinom mjeseca redžeba 961. (juni 1554), pred kadijom Galate mevlana Abdullahom, a što je potvrdio rumelijski vojni kadija mevlana Abdurrahman-efendija sin Sejjid Alija.

Za muteveliju cjelokupnog Sinan-pašinog vakufa postavljen je Ćejvan Ćehaja sin Abdulmadžida, a za nadzornika vakufa postavljen je vakifov stariji brat Rustem-paša. Rustem-paša je dobio široke ovlasti što se tiče upravljanja vakufom, te je vodio brigu o Sinanovoj oporuci u vezi s vakufskom imovinom, eventualnim izmjenama i osnivanjem novih dobrotvornih ustanova. Zatim se dalje u vakufnami navodi da je vakif Sinan-paša umro u mjesecu muharremu 962. (decembar 1554) godine i da je gradnja vakufskih objekata povjerena muteveliji. Mutevelija je nakon pašine smrti počeo sređivati poslove zaklade i izvodio ih u skladu s njegovim nalozima. Na koncu je na raspolaganju imao preko tri miliona dirhema, s kojima je okončao gradnju vakufskih objekata.27 Gradnja Sinan-pašine džamije i ostalih objekata na Bešiktašu okončana je 963. (1555/56) godine, uz nadzor Ćejvan Ćehaje i Rustem-paše.28 Za života je Sinan-paša podigao džamiju u Novom, džamiju i mekteb u Jeleču, mesdžid u dijelu grada Fener u blizini Gül džamije u Istanbulu i mekteb u kadiluku Sarajevo, dok su svi ostali objekti podignuti nakon njegove smrti.29

U drugoj vakufnami, iz 1562. godine, navodi se da je mutevelija Sinan-pašina vakufa Ćejvan-beg sin Abdulmennana u prisustvu Rustem-pašinog bivšeg ćehaje i mutevelije njegova vakufa i ćehaje Rustem-pašine udovice sultanije Mihrimah podnio izvještaj o utrošenim vakufskim sredstvima. Navedeno je da je, osim postojećih vakufa, još podigao mezar Sinan-paši, izgradio dva mosta, jedan na Bešiktašu i drugi na Kasim-paši, tekiju od deset soba i imaret pored džamije na Bešiktašu i popravio vodovod koji je dovodio vodu do hamama i džamije. Tekija i imaret su popunjeni novim osobljem, koje se ne spominje u prvoj vakufnami u kojoj se spominje samo čuvar tekije.30

U Sinan-pašinim vakufnamama kao mutevelija njegova vakufa naveden je Ćejvan Ćehaja sin Abdulmadžida, odnosno Ćejvan-beg sin Abdulmennana, a u mostarskim vakufnamama ime oca Ćejvan Ćehaje bilo je Abdurrahman. Najvažniji Sinan-pašini, vakufi nalazili su se na Bešiktašu, a on je pripadao kadiluku Galate, gdje se i izvršio čin uvakufljenja. Unutar tog kadiluka postojao je šerijatski sud na Bešiktašu i u kadijskim sidžilima s tog suda Sinan-pašin vakuf se spominje u više navrata, pa tako i ime mutevelije Ćejvan Ćehaje.

6.2. Sidžili Bešiktaša i Balata

Bešiktaški šerijatski sud osnovan je pedesetih godina XVI stoljeća i bio je aktivan sve do početka XIX stoljeća. U XVI stoljeću je nastalo dvadeset pet sidžila. Mi smo crpili podatke iz sedam sidžila iz tog perioda, od kojih je u njih četiri Ćejvan Ćehaja spomenut u svojstvu mutevelije. Riječ je sidžilima broj 2, 3, 4 i 7, a koji obuhvataju period od 966. do 977. godine po Hidžri (1558–1570).31 Osim u ovim sidžilima s Bešiktaša, njegovo ime se spominje u još jednom sidžilu iz sredine XVI stoljeća. Taj sidžil potječe sa suda u Balatu, koji je pripadao kadiluku Istanbula, i obuhvata period od 965. do 966. (1557–1558.) godine.32

Sidžil br. 2 obuhvata period od 966. do 968. (1558–1561) godine. U ovom sidžilu se ime mutevelije Sinan-pašinog vakufa spominje više puta, a prvi put u mjesecu rebiul-evvelu 966. (decembar 1558) godine kao Ćejvan Ćehaja sin Abdurrahmana.33 Zatim je u sidžil upisan jedan podatak starijeg datuma, koji potječe iz mjeseca muharrema 964. (novembar 1556) godine i u kojem se kaže da je mutevelija Sinan-pašinog vakufa na Bešiktašu Ćejvan Ćehaja sin Abdurrahmana zajedno s imamom, mujezinom i ostalim džematlijama Sinan-pašine džamije na Bešiktašu dao na sudu izjavu da je naredba o zatvaranju mejhana koje se nalaze oko džamije priopćena njihovim vlasnicima.34 Nakon toga se spominje dva puta samo kao Ćejvan Ćehaja,35 pa kao Ćejvan Ćehaja sin Abdulmennanov,36 te ponovo kao Ćejvan Ćehaja sin Abdurrahmana prilikom poklanjanja zemlje vakufa Sinan-paše.37

U sidžilu br. 3, koji obuhvata period od 967. do 971. (1559–1564) godine, mutevelija Sinan-pašinog vakufa spomenut je pet puta. Tri puta kao Ćejvan Ćehaja sin Abdurrahmana,38 a dva puta s imenom oca Abdulmennan.39

Sidžil br. 4 obuhvata period od 966. do 972. (1558–1564) godine i u njemu se ime mutevelije Sinan-pašinog vakufa spominje ukupno 27 puta. Ćejvan Ćehaja sin Abdurrahmana se u svojstvu mutevelije spominje 15 puta,40 četiri puta s imenom oca Abdulmennan,41 pet puta samo kao Ćejvan Ćehaja,42 dva puta kao Ćejvan Ćehaja, sin Abdussameda43 i jedanput kao Ćejvan-beg.44

Sidžil br. 7 obuhvata period od 975. do 977. (1567–1570) godine. Ime mutevelije Sinan-pašinog vakufa se spominje sedam puta. Prvi put kao Ćejvan Ćehaja sin Abdullaha,45 onda kao Ćejvan Ćehaja sin Abdulmennana,46 pa tri puta kao Ćejvan-beg,47 zatim samo s imenom i titulom ćehaje48 i na kraju ponovo kao Ćejvan Ćehaja sin Abdullaha.49

U sidžilu sa Balata njegovo se ime spominje u četiri dokumenta kao Ćejvan Ćehaja sin Abdulmennana. U mjesecu augustu 1557. godine oslobodio je deset robova,50 zatim je u istom mjesecu oslobodio jednu robinju bosanskog porijekla (Bosnawiyyetu-l-‘asl) i poklonio joj kuću i baštu na Bešiktašu, da bi u septembru 1557. godine oslobodio jednu robinju franačkog porijekla.51

Dakle, mutevelija Ćejvan Ćehaja se u ovim sidžilima spominje s različitim imenima očeva. Kao ime njegova oca navedena su imena Abdurrahman, Abdulmennan, Abdullah i Abdussamed. Ime Abdulmadžid, koje je navedeno u prvoj Sinan-pašinoj vakufnami, u ovim sidžilima nije uopće spomenuto. Najstariji datum pojavljivanja Ćejvan Ćehaje u svojstvu mutevelije Sinan-pašina vakufa u sidžilu je iz novembra 1556. godine, gdje se spominje da je bio sin Abdurrahmana, a prva vakufnama kapudan Sinan-paše napisana je u mjesecu zul-kade 964. godine (august-septembar 1557), gdje je navedeno očevo ime Abdulmadžid. Upravo u tom mjesecu te iste hidžretske godine Ćejvan Ćehaja se spominje na sudu u Balatu s imenom oca Abdulmennan, a s tim imenom oca se pojavljuje i u svim bešiktaškim sidžilima kao mutevelija Sinan-pašina vakufa, baš kao i u drugoj pašinoj vakufnami iz 1562. godine. U ovoj drugoj pašinoj vakufnami Ćejvan je nosio titulu bega, a s tom titulom se nekoliko puta pojavljuje u svojstvu mutevelije u sidžilima. Dakle, ovdje je riječ o istoj osobi, samo što je ime njegova oca u raznim prilikama označavano na različite načine.

Kako je u raznim dokumentima i u raznim prilikama navedeno ime oca jedne osobe koja pripada prvoj generaciji muslimana najbolje govori primjer upravo Sinan-pašinog brata, velikog vezira Rustem-paše. U literaturi je zabilježeno da mu se otac zvao Abdurrahman, Abdurrahim, Abdulhamid, Abdulmu’min ili pak Mustafa.52 Takav je slučaj, dakle, bio i s mutevelijom Ćejvan Ćehajom. Ime oca mutevelije Sinan-pašinog vakufa koje je najčešće navedeno u bešiktaškim sidžilima je Abdurrahman, a ono je identično imenu oca vakifa Ćejvan Ćehaje koje se spominje u njegovim vakufnamama iz 1554. i 1558. godine.

6.3. Imena potpisnika Ćejvan Ćehajinih vakufnama u sidžilima
Bešiktaša i Balata

U sidžilima sa Bešiktaša i Balata se pojavljuje ne samo ime mostarskog vakifa Ćejvan Ćehaje sina Abdurrahmana već i imena nekih osoba koje su navedene kao svjedoci u njegovim dvjema vakufnamama. Vakufnamu iz 1554. godine potpisala su 33 svjedoka, a vakufnamu iz 1558. godine potpisalo je 46 svjedoka.

Među potpisnicima vakufname iz 1558. godine nalazi se kadija mevlana Derviš Mehmed sin Ebu Nasrov, a u sidžilu iz Balata 1558. godine pojavljuje se mevlana Derviš Mehmed sin Davudov kao bivši kadija.53 Abdi-čelebija sin Hajdar-ćehaje iz druge vakufname spominje se na više mjesta u sidžilu sa Balata.54 Ime Bali-beg sin Abdullahov se spominje u istom sidžilu. U Ćejvan Ćehajinoj vakufnami iz 1558. potpisan je kao starješina muhzira (reīsu-l-muhzirīn), a s tom titulom se javlja u sidžilu upravo te, 1558. godine.55 Ime hadži Hamze sina Abdullaha iz druge vakufname spominje se više puta kao stanovnik Bešiktaša, a u nekoliko dokumenata zajedno sa Ćejvan Ćehajom.56 Također, među svjedocima druge vakufname nalazi se i ime Budak, koji je bio kajjim mesdžida, a ovo ime nalazimo među onom desetericom oslobođenih robova Ćejvan Ćehaje iz 1557. godine. On se spominje kao Budak sin Abdullaha i bio je bosanskog porijekla.57

Hadži Hajdar sin Abdullaha, koji se javlja kao svjedok u vakufnami iz 1554. godine, spominje se u balatskom sidžilu.58 U prvoj vakufnami se također spominje Mahmud sin Hasanov, a to se ime može naći u istom sidžilu.59

Međutim, najzanimljiviji je slučaj dvije osobe čija se imena nalaze u obje Ćejvan Ćehajine vakufname i u sidžilima. Prvo je ime mutevelije Ćejvan Ćehajinog vakufa. Prema vakufnamama, za muteveliju je određen Ahmed-čelebija. U prijevodima Ćejvan Ćehajine vakufname ime njegova oca je prevedeno na različite načine, te se tako navodi da je ime mutevelije učeni Ahmed čelebija sin Gundeka,60 hodža Ahmed-čelebija sin Kundaka,61 i Hoca Ahmed Çelebi bin Gündük.62 Ovo ime se u sidžilu iz Balata spominje dva puta kao Ahmed Čelebi sin Güvendika i bio je prvi potpisani svjedok prilikom Ćejvan Ćehajinog oslobađanja robinje bosanskog porijekla i poklanjanja joj kuće.63

Druga osoba čije se ime spominje u obje Ćejvan Ćehajine vakufname je Nebi sin Hidra. On se javlja kao svjedok čina uvakufljenja i po zanimanju je bio pisar (kātib), kako je navedeno u drugoj vakufnami. Njegovo ime se spominje na mnogo mjesta u sidžilima. U sidžilu sa Balata se pojavljuje kao svjedok prilikom Ćejvan Ćehajinog oslobađanja deset robova i prilikom oslobađanja robinje i poklanjanja joj kuće i bašte. Dakle, u istom dokumentu u kojem je naveden i Ahmed-čelebija sin Guvendika. U sidžilima sa Bešiktaša najčešće se spominje kao pisar Sinan-pašinog vakufa na Bešiktašu,64 to jest sa zanimanjem koje je navedeno i u vakufnami. Četiri puta je naveden i kao džabija spomenutog vakufa,65a dva puta kao zastupnik Ćejvan Ćehaje, mutevelije Sinan-pašinog vakufa.66 U ostalim slučajevima se spominje u svojstvu svjedoka samo s imenom i imenom oca.67

Čak ako se i dovede u pitanje poistovjećivanje određenih osoba čija se imena nalaze u vakufnamama i u sidžilima, jer je riječ o čestim imenima, zvanjima i titulama, ipak spominjanje mutevelije Ćejvan Ćehajina vakufa u Hercegovini Ahmed-čelebije sina Guvendika u sidžilu zajedno sa Ćejvan Ćehajinim imenom i spominjanje pisara Sinan-pašina vakufa Nebi sina Hidra, u obje Ćejvan Ćehajine vakufname ne može biti tek puka slučajnost.

6.4. Potpisnici Ćejvan Ćehajinih i kapudan Sinan-pašinih vakufnama

Imena potpisnika Ćejvan Ćehajinih vakufnama mogu se naći ne samo u sidžilima s Bešiktaša i Balata već i u Sinan-pašinim vakufnamama. Prvu Sinan-pašinu vakufnamu iz 1557. godine potpisalo je trideset osoba i skoro svi potpisnici su bile osobe koje su obavljale visoke vjerske i državne dužnosti. To su bili muderrisi istanbulskih medresa, imami i hatibi, državni službenici, zaimi, spahije i slično.

U vakufnami Ćejvan Ćehaje iz 1558. godine prva dvojica potpisanih svjedoka bili su dvojica muderrisa. Ime jednog od njih je mevlana Muhamed-čelebija, poznat kao Ibn Sikek, a u Sinan-pašinoj kao treći svjedok naveden je upravo mevlana Muhamed-čelebija, i to s istim nadimkom Ibn Sikek. Šesti potpisani svjedok je mevlana Mahmud sin Hasana, imam džamije sultana Sulejman-hana, a u Sinan-pašinoj on je peti svjedok, potpisan kao mevlana Mahmud-čelebija sin Hasan-čelebije, imam. Ime džamije nije navedeno. Zatim, u obje vakufname nakon spomenutog imama kao svjedok se javlja mevlana Muhamed-čelebija, poznat kao Kučuk Urdžun (Küçük Urcūn), a u Ćejvan Ćehajinoj je još navedeno da je bio hatib. U Ćejvan Ćehajinoj se nakon njega javlja mevlana Musa-halifa sin Abdullaha, pisar na Visokom divanu, el-kātib bi ad-dīwān ‘ālī, a u Sinan-pašinoj je naveden kao deveti svjedok i bio je pisar na Divanu, el-kātib fī ad-dīwān. Ime hadži Hamze sina Abdullaha, koji se pojavljuje kao svjedok u vakufnami i kao stanovnik Bešiktaša, nalazi se i u Sinan-pašinoj vakufnami. Zatim se u Ćejvan Ćehajinoj javlja Hidr vojvoda sin Abdullaha, carski starješina, er-reīs es-sultānī, a u Sinanovoj bez titule vojvode, ali s istim zvanjem carskog starješine. U Sinan-pašinoj vakufnami kao svjedok se javlja Hajdar sin Hasana, a Ćejvan Ćehajinoj je još navedeno da je bio pisar. U obje vakufname pojavljuje se i ime Hurrema sin Abdullaha. Također, u ovoj Sinan-pašinoj vakufnami kao svjedoci se pojavljuju Ahmed-čelebija sin Guvendika i pisar Nebi sin Hidra.68

Drugu Sinan-pašinu vakufnamu iz 1562. potpisalo je ukupno šesnaest osoba, a skoro svi su bili vjerski i vojni dužnosnici. U ovoj vakufnami se pojavljuju imena trojice svjedoka koji su navedeni i u Ćejvan Ćehajinoj vakufnami iz 1558. godine i u prvoj pašinoj vakufnami. To su: mevlana Mahmud-čelebija sin Hasan-čelebije, imam, ali je sada navedeno da je imam džamije sultana Sulejman-hana, kao i u Ćejvanovoj vakufnami; zatim carski starješina Hidr, a u pašinoj je još navedeno da je jedan od Sinan-pašinih ljudi, ‘an merdān Sinān pāšā; treći je pisar Sinan-pašinog vakufa Nebi sin Hidra.69

Dakle, u Sinan-pašinoj vakufnami iz 1557. godine se među svjedocima nalaze imena deset osoba čija se imena mogu naći i u Ćejvan Ćehajinoj vakufnami iz 1558. godine. Imena kao što su Ibn Sikek, Kučuk Urdžun, te navođenje imena i zvanja Mahmuda, imama Sultan Sulejmanove džamije, carskog starješine Hidra, pisara na Divanu Musa-halife, kao i imena Ahmed-čelebija sina Guvendika, mutevelije vakufa u Hercegovini i pisara Sinan-pašinog vakufa Nebija sina Hidra koji se javlja u obje Ćejvan Ćehajine i obje pašine vakufname sasvim su jasan dokaz da je riječ o istim osobama.70 To znači da su Ćejvan Ćehajine vakufname nastale na istom mjestu kao i kapudan Sinan-pašine, dakle u samoj prijestolnici države.

6.5. Ćejvan Ćehajine vakufname nisu napisane u Mostaru

Mada preovladava mišljenje da su Ćejvan Ćehajine vakufname nastale u Mostaru i da njihovi potpisnici potječu iz Mostara, na osnovu navedenih podataka može se zaključiti da to nije tačno. Za neke potpisnike druge Ćejvan Ćehajine vakufname je izričito navedeno da potječu iz Mostara, što već samo po sebi govori da vakufnama nije nastala u Mostaru, jer da jest, zašto bi onda bilo potrebno napomenuti i ime grada iz kojeg dolaze. Riječ je sigurno o osobama koje su bile vezane za Ćejvan Ćehajin vakuf u Mostaru, a koje su dolaskom u Istanbul prisustvovale potpisivanju vakufname 1558. godine.71 Dvije vakufname Ćejvan Ćehaje koje se odnose na njegove vakufe u Hercegovini nastale su najvjerovatnije u kadiluku Galate. Obje vakufname su legalizovane u Istanbulu, a jedan od kadija koji je ovjerio vakufnamu iz 1554. godine bio je Mevlana Abdurrahman, kadija Rumelijskog vilajeta, isti kadija koji je ovjerio Sinan-pašinu vakufnamu te godine. Potpisnici obje vakufname su, dakle, bili stanovnici Istanbula, Galate i Bešiktaša. Dvojica prvopotpisanih muderrisa iz Ćejvanove vakufname su djelovali u Istanbulu, a ne u Mostaru, baš kao i dvojica kadija i dvojica službenika Sultan Sulejmanove i Sultan Selimove džamije.72 Deseterica iz prve vakufname kojima je očevo ime bilo Abdullah nisu bili, kako se smatra, prva generacija muslimana Mostara, već prva generacija muslimana Balata i Bešiktaša.

Također, obje Ćejvan Ćehajine vakufname i Sinan-pašina iz 1557. pisane su po istom obrascu. Određeni dijelovi vakufnama su u velikoj mjeri identični. Dio Ćejvan Ćehajine vakufname koji se odnosi na zaduženja muallima u mostarskom mektebu i njegova pomoćnika je u potpunosti isti kao i u Sinan-pašinoj vakufnami.73 Obje vakufname imaju identične dodatke. Naime, u Ćejvan Ćehajinoj vakufnami iz 1558. godine nalazi se dodatak pisan na osmanskom turskom jeziku u kojem je naveden spisak raznih predmeta namijenjenih za njegovu džamiju u Mostaru, džamiju u Gabeli i mesdžid u Blagaju. Osim primjeraka Kur’ana, knjiga za vaiza, prostirki, sedžada i tepiha, svijećnjaka i slično, među tim predmetima mogu se naći neki zanimljivi predmeti namijenjeni, prije svega, za džamiju u Mostaru, poput okruglih ogledala (top-i āyine), nojevih jaja i šarenih jaja.74 Ovakav dodatak se nalazi i u Sinan-pašinoj vakufnami iz 1557. godine. Ni on nije dio izvorne vakufname, već je napisan naknadno na osmanskom turskom jeziku i također je riječ o inventaru predmeta namijenjenih za Sinan-pašine džamije i mesdžide. Naravno, najviše je predmeta namijenjeno za džamiju na Bešiktašu. I ovdje je riječ o primjercima Kur’ana, ćilimima, tepisima, sedžadama, svijećnjacima i sl., ali i o okruglim ogledalima, nojevim jajima i šarenim jajima, dakle istim onim predmetima koji su se nalazili u Mostaru.75 Za pretpostaviti je da su predmeti u Hercegovinu stigli upravo sa Bešiktaša i da su ih Mostarci koji su bili svjedoci pisanja vakufname dobili od vakifa i ponijeli sa sobom nazad.

7. Ćejvan Ćehaja – Sinan-pašin rob i mutevelija

Na osnovu navedenih podataka iz vakufnama i sidžila može se zaključiti da je poznati mostarski vakif Ćejvan Ćehaja bio mutevelija vakufa kapudana Sinan-paše. Veza između ove dvije osobe je, dakle, zaista postojala i historijski je utemeljena. Za ovu vezu se saznalo zahvaljujući bilješci iz mostarskog rukopisa, što znači da se podatak o Ćejvanu kao Sinan-pašinom ġulāmu može smatrati vjerodostojnim. On nije bio rob Sinan-paše Borovinića, već kapudana Sinan-paše. Kako, kada i gdje je Ćejvan dospio u Sinanovo vlasništvo nije moguće reći, baš kao ni kada i gdje je došlo do njegova oslobođenja. Činjenica da je Ćejvan postao mutevelijom svih pašinih vakufa, da je bio zadužen za izgradnju vakufskih objekata i njihovo upravljanje ukazuje da je on bio čovjek u kojeg je paša imao veliko povjerenje.

Pojava da oslobođeni robovi postanu mutevelije zadužbina svojih bivših gospodara uopće nije neobična, što ukazuje da se veza između gospodara i oslobođenog roba znala pretvoriti u blizak odnos.76 To je bio slučaj i sa kapudan Sinan-pašom i Ćejvan Ćehajom. Sasvim je realno za pretpostaviti da je riječ o zemljacima, jer se za Ćejvana smatra da je porijeklom iz hercegovačkog kraja, gdje je i podigao sve svoje zadužbine, a u literaturi postoje naznake da je i sam Sinan-paša porijeklom iz Hercegovine.77 Ćejvan je sigurno dugo vremena bio u Sinan-pašinoj službi i vjerovatno je čitava njegova karijera bila vezana za pašu i za njegovu državničku karijeru. Titula ćehaje koju je nosio i po kojoj je bio poznat može da znači da je on zapravo bio Sinan-pašin ćehaja, to jest zamjenik, zastupnik i čovjek od povjerenja.78 Kada je Sinan-paša bio na položaju hercegovačkog sandžakbega, u periodu od 1546. do 1549. godine, onda je Ćejvan bio na položaju ćehaje Hercegovačkog sandžaka. Možda je već tada vodio brigu o pašinim hercegovačkim vakufima, jer se smatra da je paša podigao džamije u Jeleču i u Novom dok je vršio dužnost sandžakbega.79 Nakon Sinanovog unapređenja u admirala osmanske mornarice, Ćejvan ga, sasvim sigurno, kao njegov ćehaja slijedi. Onaj dio u vakufnamama u kojima je on opisan kao „čovjek od moći i ugleda, koji zauzima visoke (državne) položaje, koji uživa osobit ugled, koji je zaposjeo veličanstven položaj” može zapravo da ukazuje na položaj koji je imao u Sinan-pašinoj službi u samoj prijestolnici države, jer je Sinan vršeći dužnost kapudan-paše pripadao samom vrhu vlasti i bio jedan od moćnijih ljudi države.

Ćejvan Ćehaja je počeo gradnju svojih vakufa upravo u periodu kada je Sinan-paša bio na položaju admirala osmanske flote i, izgleda, otpočela je otprilike u isto vrijeme kada je i paša počeo sa gradnjom svojih vakufa. Čin uvakufljenja Sinanovih vakufa dogodio se u junu 1554. godine, a prva Ćejvanova vakufnama napisana je u septembru iste godine. Džamija u Mostaru je podignuta 1552/53. godine, a kada je napisana prva vakufnama, već je osim te mostarske džamije bio podignut i mesdžid u Blagaju. On je, dakle, posjedovao prilično bogatstvo koje mu je omogućilo podizanje tih zadužbina u Hercegovini, a koje je nastavio podizati i nakon Sinanove smrti.

8. Ćejvan Ćehaja, stanovnik Bešiktaša

Iz sidžila se saznaje da je Ćejvan Ćehaja bio nastanjen na Bešiktašu, odakle je upravljao velikim i značajnim vakufom. O značaju tog vakufa govori i podatak da je džamiju na Bešiktašu projektovao arhitekta Mimar Sinan, a nadzornik vakufa je bio veliki vezir Rustem-paša. Sinan-pašin vakuf na Bešiktašu se sastojao od džamije, medrese, mekteba, hamama, tekije, mesdžida u Novoj mahali, 50 dućana, 41 prostorije za izdavanje, pekare i mesnice, a izgradnja ovih objekata imala je izuzetan značaj za Bešiktaš. Naime, prije izgradnje ovih objekata Bešiktaš je bio naselje seoskog tipa i tek je gradnjom Sinan-pašinog kompleksa stekao uvjete da bude uzdignut na nivo kasabe.80 Nakon što je podignuta džamija u kojoj se obavljala džuma-namaz i oko nje formirana mahala koja će u izvorima biti poznata kao Sinan-pašina mahala ili mahala Časne džamije, posljednji uvjet je bio ispunjen u mjesecu seferu 963. (decembar 1555) godine, kada je petak proglašen za pazarni dan na Bešiktašu.81 Uskoro nakon te odluke došla je i već spomenuta naredba o zatvaranju mejhana u okolini džamije. Nakon toga se otvorio i područni sudski ured, nijabet, a bio je smješten u jednoj od prostorija Sinan-pašinog kompleksa.82 Istina, već je od vremena sultana Mehmeda, osvajača Konstantinopolja, na Bešiktašu bilo podignutih mesdžida oko kojih su se formirala naselja, no izgleda da je tek u vrijeme sultana Sulejmana došlo do značajnijeg razvoja Bešiktaša. Upravo je Sinan-pašin kompleks bio jezgra iz koje je krenula urbanizacija i razvoj Bešiktaša.

Ćejvan Ćehaja je kao mutevelija vakufa imao udio u tom procesu izgradnje i urbanizacije Bešiktaša. Pošto su svi vakufski objekti nastali nakon smrti Sinan-paše, on je, uz Rustem-pašin nadzor, zapravo bio zadužen za izgradnju svih vjerskih objekata, dućana, kuća, prostorija za izdavanje, pekara na Bešiktašu i u drugim dijelovima Istanbula, za kupovinu zemljišta i izgradnju mlinica po Hercegovini i kadiluku Iznikmid, a upravljajući njima obezbjeđivao je i ekonomsku održivost vakufa. Iz druge pašine vakufname se saznaje da je on nastavio širiti njegov vakuf sagradivši na Bešiktašu još jedan most, imaret (javnu kuhinju) i tekiju. Također, podigao je jedan most na Kasim-paši, kupio još zemlje u kadiluku Iznikmid, obezbijedio njeno obrađivanje, napravio četrnaest tabačkih dućana, mlin i pekaru u samoj kasabi Iznikmid, kao i kupovinu još zemlje u Hercegovini.83 U korist vakufa kupovao je kuće na Bešiktašu,84 Galati,85 Kasim-paši,86 Tophani,87 Uskudaru88 i Mački.89

Ćejvan Ćehaja je, osim što je bio zadužen za gradnju vakufskih objekata, imao još jednu važnu ulogu, a to je bilo stvaranje džemata i naseljavanje Bešiktaša. Područje Bešiktaša je bilo naseljeno uglavnom nemuslimanskim življem te je tu novoosnovanu kasabu, odnosno mahale koje su nastale uz Sinan-pašinu džamiju i mesdžid, bilo potrebno naseliti. On je za tu svrhu dijelio po jednu parcelu od jednog dunuma, uz uvjet da se na njoj podigne kuća, i to po simboličnoj cijeni zakupa od samo četiri akče godišnje, a većina dodjela izvršena je 1556. godine i trajala je sve do početka 1558. godine. Korisnici tih posjeda su uglavnom bile osobe koje su bile oslobođeni robovi i osobe koje su bili vezane za Sinan-pašu i Rustem-pašu.90

Ćejvan Ćehajino oslobađanje robova o kojem se govori u sidžilu sa Balata moguće je također posmatrati u kontekstu tog procesa. On je zapravo oslobodio pet robova i pet robinja, i to u parovima. Prvo bi se navelo ime roba, njegov opis i porijeklo, pa ime robinje s njezinim opisom i porijeklom, i tako redom.91 Imena nekih od ovih muških robova spominju se često u bešiktaškim sidžilima, a neki od njih su svojim zanimanjima bili vezani za Sinan-pašin vakuf.92 Zajedno sa onim osobama prve generacije muslimana koji su potpisani kao svjedoci u prvoj Ćehajinoj vakufnami, ovi oslobođenici su činili prve stanovnike novoosnovane kasabe.93 Možda nije nevažno napomenuti da je od tih pet oslobođenih robova, njih četvero bilo bosanskog porijekla.94

Također, i sam Ćejvan Ćehaja je bio doseljenik na Bešiktaš i živio je u mahali koja se formirala oko Sinan-pašine džamije. Prilikom spomena njegova imena u sidžilima često stoji da je on bio faḫru-l-emāṯil wa-l-akrān, ponos uzoritih i eminentnih. To znači da je spadao među ugledne stanovnike Bešiktaša i da je bio osoba koja je uživala poštovanje u zajednici. Kako je rastao Ćejvan Ćehajin ugled u lokalnoj zajednici može se primijetiti kada se usporede njegove dvije vakufname. Prvu iz 1554. posvjedočio je veliki broj osoba, a među njima su bili dvojica hatiba, dvojica ćehaja i dvojica aga, dok su ostali bili bez titula i zvanja. Dakle, nije uopće bilo mnogo osoba koje su obavljale državne ili vjerske dužnosti, a desetero njih je pripadalo prvoj generaciji muslimana. U periodu kada je pisana ova vakufnama, Sinan-pašina džamija i ostali vakufi nisu još bili podignuti, a Bešiktaš je još uvijek bio naselje seoskog tipa. Četiri godine kasnije, prilikom pisanja druge vakufname, situacija je drugačija. Potpisnici su bili muderrisi, kadije, službenici istanbulskih džamija, osobe na položajima i sa raznim titulama, a i njihov broj je bio veći nego u prvoj. Tada su već bili podignuti Sinan-pašini vakufi koji su utjecali na vjerski, obrazovni i privredni život i razvoj Bešiktaša, a to je, bez sumnje, utjecalo i na povećanje Ćejvan Ćehajina ugleda. O njegovu ugledu na Bešiktašu govori podatak da je jednom prilikom mahala u kojoj je živio u jednom od bešiktaških sidžila iz XVI stoljeća označena kao Ćejvan Ćehajina mahala.95

I sam Ćejvan Ćehaja je posjedovao prilično bogatstvo. U sidžilima se on često spominje prilikom kupoprodajnih ugovora; posjedovao je bašte, vinograde i zemljišta na Bešiktašu.96 To bogatstvo mu je omogućilo da poveća broj svojih zadužbina u Hercegovini. U periodu između pisanja dviju vakufnama broj podignutih dućana u Mostaru se znatno povećao, uvedene su neke nove službe, povećane plaće nekim službenicima, a podignuta je i džamija u Gabeli i dućani oko nje.

9. Ćejvan-beg

Ćejvan Ćehaja se u drugoj Sinan-pašinoj vakufnami spominje s titulom bega, a s tom titilom se pojavljuje i u bilješci iz mostarskog rukopisa, kao i u još nekim dokumentima koji potječu iz Mostara. Međutim, teško je znati šta je ta titula podrazumijevala. Također, on je i poslije Sinanove smrti nosio titulu ćehaje. Možda je on pored mutevelijske obavljao određenu dužnost u državnoj administraciji, vjerovatno u administraciji ejaleta Egejskog arhipelaga za koji je bio vezan već za Sinan-pašina života. Također, skoro svi potpisnici koji su navedeni u drugoj pašinoj vakufnami su na neki način bili vezani za Sinan-pašu i ejalet kapudan-paše. Neki su obavljali vojne i administrativne funkcije u ejaletu Egejskog arhipelaga, a neki bili označeni kao Sinan-pašini ljudi,97 te bi se stoga moglo pretpostaviti da je i sam Ćejvan obavljao neku službu u tom ejaletu.98

10. Vakufnama Aiše-hatun

Ime Ćejvan Ćehaje se može naći u još u jednom dokumentu koji potječe iz Istanbula. Riječ je o vakufnami gospođe Aiše kćeri Abdullahove iz mjeseca rebiul-evvela 1003. (decembar 1594) godine, u kojoj se saznaju još neke pojedinosti u vezi s njegovim životom. Naime, u vakufnami se navodi da je stanovnica Bešiktaša iz Sinan-pašine mahale, umrla Aiša-hatun kći Abdullahova, poznata i kao Perisima, ostavila iza sebe novčani vakuf čiji će se prihodi izdvajati za plaćanje četiri učača Kur’ana koji će svaki dan nakon sabah-namaza učiti pred njenu dušu jedan džuz u džamiji u kadiluku Iznik­mid, a koju je sagradio njen bivši muž, umrli Ćejvan Ćehaja.99 Ovo je, kako se vidi, vakufnama njegove supruge. Aiša-hatun je zapravo bila Ćejvanova oslobođena robinja, spomenuta u dva dokumenta sa suda u Balatu. U prvom se govori o Ćejvan Ćehajinom oslobađanju Perisime kćeri Abdulkerimove, a u njenom opisu stoji da je bila bosanskog porijekla, srednje visine, pšenične puti, svijetlih obrva i očiju boje lješnjaka. Odmah u sljedećem dokumentu on joj daruje kuću na Bešiktašu. To je događaj koji su posvjedočili Ahmed čelebija sin Guvendika i pisar Nebi sin Hidra. Ona se tom prilikom oslovljava kao faḥru-l-ḥawātīni-l-muḥaḍḍarāt zahru-n-niswāni-l-mukarramāt, ponos gospođa poštovanih i cvijet žena plemenitih, što je možda neobično za tek oslobođenu robinju. Ćejvan Ćehaja se njom ženi i tom se prilikom mijenja njen socijalni položaj, uzima novo ime Aiša, ali i dalje ostaje poznata po svom prvom imenu Perisima.100 Za Ćejvan Ćehaju, baš kao i za mnoge druge oslobođenike, gradnja Sinan-pašinih vakufskih objekata i naseljevanje kasabe Bešiktaš značila je početak jednog novog života, jer je on na Bešiktašu formirao porodicu.

Iz vakufname se dalje saznaje da je Ćejvan Ćehaja sagradio jednu džamiju u Iznikmidu, a to je današnji Izmit. On je kao mutevelija imao veze s ovim kadilukom jer je ondje Sinan-pašin vakuf posjedovao zemljišta, a i u samom gradu Izmitu postojali su objekti koji su pripadali vakufu, poput tabačkih dućana, mlina i pekare. U Sinan-pašinim vakufnamama gradnja džamije u njegovo ime nije spomenuta, tako da je ta džamija sigurno Ćejvan Ćehajin vlastiti vakuf. Činjenica da je Perisima Aiša-hatun u vakufnami oporučila da se učenja pred njezinu dušu obavljaju upravo u džamiji u Izmitu, a ne u Sinan-pašinoj džamiji u čijoj je neposrednoj blizini živjela, ukazuje da je tu džamiju zaista podigao Ćejvan Ćehaja. Izmit je pripadao ejaletu Egejskog arhipelaga i bio je pod nadležnošću admirala osmanske mornarice, a u ovom gradu se nalazilo i jedno brodogradilište, tersana, tako da je moguće da je Ćejvan jedno vrijeme boravio u tom kadiluku, a što je rezultiralo gradnjom džamije.101

Kada je putopisac Evlija Čelebija posjetio Izmit 1640. godine naveo je da su u gradu bila 23 mihraba, a to znači toliko džamija i mesdžida. On je donio imena nekih džamija, od kojih nijedna nije nosila Ćejvan Ćehajino ili Ćejvan-begovo ime. Malo je vjerovatno da prilikom Čelebijine posjete ta džamija nije postojala, te je ostala neimenovana.102 Ova džamija se ne spominje ni u literaturi koja se bavi historijom vakufskih objekata Izmita.103 Pošto je u vakufnami navedeno da je džamija podignuta u kadiluku, možda se ta džamija nije nalazila u samom gradu već u nekom drugom mjestu koje je pripadalo tom kadiluku.

11. Bilješka iz mostarskog sidžila

Imena Ćejvana i Perisime spominju se i u jednoj bilješci koja se nalazi u jednom rukopisu koji potječe iz Mostara. Riječ je o dokumentu koji potječe sa šerijatskog suda i koji se odnosi na pitanje nasljedstva. U dokumentu se navodi da je na šerijatski sud pristupio spahija Mehmed-ćehaja (Mehmed ketḥūdā as-sipāhī), uz dvojicu pouzdanih svjedoka, Džafer-ćehaju sina Abdul­laha i Ferhada sina Abdullaha, i izjavio da je u kasabi Bešiktaš u zaštićenoj Konstantiniji umro malodobni Salih sin umrlog Ćejvan Ćehaje i da je njegovo nasljedstvo u rukama njegove majke Perisime-hatun kćeri Abdullahove. Osim Salihove majke, spomenute Perisime-hatun, nasljedstvo pripada i njezinoj malodobnoj kćeri Hatidži. Mehmed-ćehaja je izjavio da je on brat po ocu i majci spomenutog Ćejvan Ćehaje i da i njemu pripada dio nasljedstva iza umrlog, te je naveo da mu je poznato da osim njih nema drugih nasljednika.104

Odmah ispod ove bilješke nalazi se potpis Alija sina Sinana, mostarskog kadije. Pored njegova potpisa zapisan je datum koji se, po svemu sudeći, odnosi na spomenutu bilješku, a to je prva dekada mjeseca džumadel-uhra 978. (31. oktobra – 9. novembra 1570) godine. Ovaj dokument je, dakle, nastao kada je kadijsku dužnost u Mostaru obavljao Ali sin Sinana i prepisan je iz nekog mostarskog sidžila. On je u svojstvu mostarskog kadije ovjerio jednu od vakufnama Karađoz Muhamed-bega, koja je napisana u trećoj dekadi mjeseca džumadel-ula 978. (21–30. oktobar 1570) godine.105 Dakle, ovjera vakufname i unošenje u sidžil podatka o smrti Ćejvan Ćehajinog sina dogodili su se u razmaku od dvadesetak dana.106

Iz ovog dokumenta saznajemo da Ćejvan Ćehaja 1570. godine nije više bio među živima. Na osnovu podataka iz bešiktaških sidžila može se zaključiti da je on, zapravo, umro te godine. Naime, iz bešiktaškog sidžila br. 7 saznaje se da je Ćejvan u februaru te godine još uvijek bio među živima, jer se tada na sudu kao zastupnik mutevelije Sinan-pašinog vakufa Ćejvan Ćehaje javlja Abdurrahman-čelebija sin Mustafe. Taj dokument potječe iz druge dekade mjeseca ramazana 977. (16–26. februar 1570) godine.107 To znači da je Ćejvan Ćehaja umro između ramazana 977. i džumadel-uhra 978. (februar – novembar 1570) godine. Prvi nama dostupni spomen u bešiktaškim sidžilima o njemu kao umrlom potječe iz zul-hidžeta 979. (april 1572) godine, u kojem se spominje oslobođeni rob umrlog (merḥūm) Ćejvan Ćehaje. U dokumentu se navodi da je na sud došao Ferhad Bostani, jedan od robova umrlog Ćejvan Ćehaje i izjavio da je njegov gospodar za svoga života, prije svoje smrti, u prisustvu šest-sedam muslimana rekao da se Ferhad nakon njegove smrti ima osloboditi i da ima za to ispravu o oslobođenju, azādnāmu.108 Ova vrsta oslobađanja roba naziva se tadbīr i obično se donosila tokom perioda bolesti gospodara.109 Ako je to bilo i u Ćejvan Ćehajinom slučaju, onda bi to značilo da je njegovoj smrti prethodila bolest, a to znači da je umro na Bešiktašu i da je ondje i sahranjen.

Ćejvan i Perisima su imali dvoje djece, Saliha i Hatidžu. Salih je, kako se navodi, umro kao malodoban 1570. godine, ubrzo nakon smrti oca, dok o sestri mu Hatidži nema nikakvih podataka. Ona se ne spominje u vakufnami njezine majke niti prilikom prodaje kuće u kojoj je Perisima Aiša-hatun živjela, što znači da je i kćerka Hatidža umrla prije svoje majke.110

Također, iz ovog dokumenta se još saznaje da je Ćejvan Ćehaja imao brata Mehmeda, koji je, također, nosio zvanje ćehaje i bio spahija. Pošto ovaj dokument potječe s mostarskog šerijatskog suda, može se zaključiti da je Ćejvanov brat živio u Mostaru. Ime Mehmed-ćehaje se spominje u više dokumenata iz druge polovine XVI stoljeća i on je spadao u red istaknutih ličnosti grada. On se 1585. godine spominje kao stanovnik Karađoz Muhamed-begove mahale,111 a godine 1601. javlja se kao potpisnik druge vakufname Derviš-paše Bajezidagića u kojoj je opisan kao pobožni i učeni.112 Njega je spomenuo i pjesnik Adli Čelebi u svom šehrengizu u kojem je opjevao neke mostarske uglednike, koji je napisan 1592/93. godine, a u kojem je opisan kao ljubitelj nauke koji je običavao organizirati naučne skupove u svojoj kući.113 Također, i Mehmed-ćehaja spada u red poznatih mostarskih vakifa. On je u Mostaru poslije 1585. godine podigao jednu džamiju i ostavio iza sebe bogat vakuf. Ova džamija se nalazila uz samu desnu obalu Neretve i po njoj je jedna mostarska mahala dobila ime.114

12. Usporedba podataka iz Mostara i Bešiktaša

Ćejvan Ćehaja se u domaćoj literaturi spominje kao ćehaja Hercegovačkog sandžaka i navodi se da je tu funkciju obavljao sve do svoje smrti. Prema podacima sa Bešiktaša, on je od 1554. do smrti 1570. godine živio na Bešiktašu. On je zaista bio na položaju hercegovačkog ćehaje, ali u vrijeme kada je Sinan-paša bio hercegovački beglerbeg, a to je period između augusta 1546. i maja 1549. godine. Dokument iz Dubrovnika, u kojem se Ćejvan u svojstvu ćehaje javlja Dubrovčanima, datiran je 13. juna 1554. godine, a upravo u tom periodu se dogodio čin uvakufljenja Sinan-pašinih vakufa na Galati. Prema vakufnami, to se dogodilo sredinom redžeba 961., a to je sredina mjeseca juna 1554. godine. Imajući u vidu navedeni period uvakufljenja i period kada se Ćejvan javlja Dubrovčanima, malo je vjerovatno da se radi o istoj osobi. Osim toga, mišljenja smo da je Ćejvan bio Sinan-pašin ćehaja i da ga je slijedio u prijestolnicu nakon što je paša dobio položaj admirala.

Prema Zijaijinom hronogramu Ćejvan-beg je umro 977. godine po Hidžri, a Ćejvan Ćehaja koji se također javlja s titulom bega umro je 977. ili 978. godine. Imajući u vidu godinu smrti, nije nemoguće da je ovdje Zijaija pjevao o smrti Ćejvan Ćehaje, no da li to zaista slučaj teško je sa sigurnošću reći. Ako se Ćejvan-begova zvanja iz hronograma emīnu-l-memleke, povjerenik zemlje, i kātibu-l-vilājet, sekretar vilajeta, odnose na Hercegovački sandžak, onda bi ga bilo teško povezati sa Ćejvan Ćehajom koji je nekih zadnjih šesnaest godina svoga života živio na Bešiktašu. Ipak, bez nekih konkretnijih podataka o tome teško je donijeti konačan sud. Za Ćejvan Ćehaju se, također, smatra da je umro u Mostaru i da je sahranjen u haremu svoje džamije, ali on je, po svemu sudeći, umro i sahranjen na Bešiktašu, gdje je i živio. Za mezar u haremu njegove džamije, za koji se negdje u domaćoj literaturi navodi da pripada vakifu, može se sa sigurnošću reći da ne potječe iz XVI već iz XIX stoljeća, kao i svi ostali grobovi u spomenutom haremu.115

Zaključak

Veza između mostarskog vakifa Ćejvan Ćehaje i admirala osmanske mornarice Sinan-paše na koju ukazuje bilješka iz mostarskog rukopisa je zaista postojala i historijski je utemeljena. Prvi pisani izvor koji povezuje ove dvije osobe je Sinan-pašina vakufnama iz 1557. godine u kojoj se Ćejvan Ćehaja javlja kao mutevelija pašinog vakufa. Iz vakufname se saznaje da se čin uvakufljenja desio juna 1554. godine na Galati i da je tom prilikom Ćejvan zvanično postavljen za muteveliju svih Sinan-pašinih vakufa, od kojih su se najvažniji nalazili na Bešiktašu. Podizanje Sinan-pašinih vakufa značilo je osnivanje kasabe i početak urbanizacije Bešiktaša. Ćejvan Ćehajino zaduženje je prvo bilo izgradnja svih vakufskih objekata, zatim naseljavanje Bešiktaša i stvaranje džemata. Stvaranje kasabe je za mnoge novopridošle doseljenike, od kojih su, izgleda, većina bili oslobođeni robovi, predstavljalo je početak jednog novog života, što je bio slučaj i sa Ćejvan Ćehajom. Gradnjom pašinih vakufa, on se nastanio na Bešiktašu, živio u Sinan-pašinoj mahali i formirao porodicu. Oženio se oslobođenom robinjom bosanskog porijekla Perisimom, koja će nakon udaje biti poznata kao Aiša-hatun. S njom je dobio dvoje djece, Saliha i Hatidžu. Kako se i bešiktaških sidžila može zaključiti, on je spadao među ugledne stanovnike Bešiktaša i posjedovao je prilično bogatstvo. Posjedovao je kuće, zemljišta, bašte, vinograde, pa čak i robove, što govori o njegovom ekonomskom i društvenom statusu. Ćejvan Ćehaja je umro u periodu između februara i novembra 1570. godine, što odgovara periodu između ramazana 977. i džumadel-uhra 978. hidžretske godine. Sin Salih je kao malodoban umro iste godine, nedugo nakon smrti oca, a izgleda da je i kćerka Hatidža također umrla mlada jer ju je njena majka nadživjela. Perisima Aiša-hatun je umrla 1594. godine, kada je i datirana njezina vakufnama.

Činjenica da je Ćejvan postavljen za muteveliju Sinan-pašina vakufa ukazuje da je veza između njih dvojice postojala od ranije. Bilješka iz mostarskog rukopisa u kojoj je navedeno da je Ćejvan bio Sinan-pašin rob može se smatrati vjerodostojnom te se, stoga, njegov čitav životni put i njegova karijera mogu vezati za pašu. Titula koju je nosio upućuje da je on bio Sinan-pašin ćehaja i da je u tom svojstvu djelovao u Hercegovačkom sandžaku. Ostaje, međutim, nejasno kako je i kada Ćejvan dospio u Sinan-pašino vlasništvo. On se, također, u nekoliko navrata i u bešiktaškim i u mostarskim izvorima javlja s titulom bega, međutim, nije poznato šta je ta titula zaista podrazumijevala. Ćejvan Ćehaja je gradnju svojih vakufa u Hercegovini počeo u periodu kada je Sinan-paša bio na položaju admirala osmanske flote. Njegove obje vakufname, prva iz 1554. i druga iz 1558. godine, nastale su zasigurno u kadiluku Galata kojem je Bešiktaš pripadao, a bogatstvo koje je stekao omogućilo mu je podizanje vakufskih objekata u Hercegovini. On je bio vakif Mostara, Blagaja i Gabele, ali i Izmita. Ondje je napravio jednu džamiju pedesetih ili šezdesetih godina XVI stoljeća. Jedini spomen na tu džamiju nalazi se u vakufnami njegove supruge Perisime Aiše-hatun.

Ćehajina veza sa Mostarom nisu bili samo njegovi vakufi. U Mostaru je živio i Ćejvanov brat Mehmed-ćehaja. On je, kao i brat mu, bio jedan od vakifa grada i iza sebe ostavio jednu džamiju. Ovaj podatak o Ćejvan Ćehajinom bratu kao stanovniku Mostara može poslužiti kao potvrda tvrdnje da je Ćejvan zaista bio porijeklom iz područja Hercegovine.

Izvori i literatura

Neobjavljeni arhivski izvori:

Arhiv Hercegovačko-neretvanskog kantona, R-484.

Beşiktaş Şer’iyye Sicili no. 2.

Beşiktaş Şer’iyye Sicili no. 3.

Beşiktaş Şer’iyye Sicili no. 4.

Beşiktaş Şer’iyye Sicili no. 7.

Beşiktaş Şer’iyye Sicili no. 8.

Beşiktaş Şer’iyye Sicili no. 14.

Gazi Husrev-begova biblioteka, A-4867, V-180.

Gazi Husrev-begova biblioteka, A-4867, V-181.

Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH, R-185.

Vakıf Genel Müdürlüğü Arşivi 1485, Kasa no: 110.

Vakıf Genel Müdürlüğü Arşivi 1486, Kasa no: 94.

Objavljeni arhivski izvori:

Balat Mahkemesi 1 Numaralı Sicil (H. 964-965/ M. 1557-1558), Kültür AŞ, İstanbul, 2019.

Balat Mahkemesi 2 Numaralı Sicil (H. 970-971 / M. 1563), İSAM, İstanbul, 2011.

Beşiktaş Mahkemesi 2 Numaralı Sicil (H. 966-968 / M. 1558-1561), Kültür AŞ, İstanbul, 2019.

Bosna Hersek vakfiyeleri, Cilt I, Vakıflar Genel Müdürlüğü Yayınları, Ankara, 2016.

6 Numaralı Mühimme Defteri (972 / 1564–1565), Özet-Transkripsiyon ve İndeks I, Başbakanlık Devlet Arşivleri Genel Müdürlüğü, Osmanlı Arşivi Daire Başkanlığı Yayın Nu: 28, Ankara, 1995.

Galata Mahkemesi 7 numaralı sicil (H. 985-986 / M. 1577-1578), İSAM, Istanbul, 2011.

Rumeli Sadareti Mahkemesi 21 Numaralı Sicil (H. 1002-1003/M. 1594-1595), İSAM, İstanbul, 2011.

Literatura:

Aličić, Ahmed S., Opširni katastarski popis za oblast Hercegovu iz 1585. godine, sveska II, Dobra knjiga, Sarajevo, 2014.

Bostan, Idris, „The establishment of the province of Cezayir-i Bahr-i Sefid”, u: The Kapudan Pasha, his office and his domain, ed. Elizabeth Zachariadou, Crete University Press, Rethymnon, 2002., str. 241-251.

Čar-Drnda, Hatidža, Nastanak Mostara, njegov urbani i demografski razvoj do kraja 16. stoljeća, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2014.

Çamlı, Emine Zeynep, H.980-983/M.1572-1575 Tarihli Beşiktaş 10 Numaralı Şer’iyye Sicili’nin Transkripsiyonu ve Değerlendirilmesi, neobjavljeni magistarski rad, Sakarya Üniversitesi, 2020.

Çelebi, Evliya, Evliya Çelebi Seyahatnamesi, II. kitab, Yapı Kredi Yayınları, Istanbul, 2011.

Emer, Aynur, Beşiktaş Mahkeme Kayıtlarında Gayrimüslimler (XVI. Yüzyılın İkinci Yarısı), neobjavljeni magistarski rad, Marmara Üniversitesi, Istanbul, 2020.

Emer, Aynur, „Beşiktaşlı Yahya Efendi ve Ailesi Hakkında Yeni Vesikalar”, Osmanlı İstanbulu VIII: VIII. Uluslararası Osmanlı İstanbulu Sempozyumu Bildirileri, 20-22 Mayıs 2022, ed. Feridun M. Emecen, Ali Akyıldız, İstanbul 29 Mayıs Üniversitesi, 2023., str. 77-98.

Erpolat, Mehmet Salih, „Tahrir Defterlerine Göre XVI. Yüzyılda Kocaeli Sancağı’nda Dini Hayatın İzleri”, Cihannüma Tarih ve Coğrafya Araştırmaları Dergisi, Cilt 6, Sayı 1, 2020., str. 1-37.

Hafizović, Fazileta, Popis sela i zemlje sandžaka Krka, Klis i Hercegovina oslobođenih od Mletačke Republike 1701. godine, SKD „Prosvjeta”, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Orijentalni institut u Sarajevu, Zagreb – Sarajevo, 2016.

Handžić, Adem, „O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću”, Prilozi za orijentalnu filologiju, XXV/1975, Sarajevo, 1977., str. 133-169.

Hasan Zijaija Mostarac, Divan, napisala, prevela i priredila Alena Ćatović, Dobra knjiga, Sarajevo, 2010.

Hasandedić, Hivzija, Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Arhiva Hercegovine, Arhiv Hercegovine Mostar, Mostar, 1977.

Hasandedić, Hivzija, „Dva kronograma o smrti mostarskog legatora Ćejvan-kethode”, Prilozi za orijentalnu filologiju VI-VII/1956-57, Sarajevo, 1958., str. 275-282.

Hasandedić, Hivzija, Muslimanska baština Bošnjaka u južnoj (srednjoj) Hercegovini, Islamski centar Mostar, Mostar, 1997.

Hasandedić, Hivzija, Mostarski vakifi i njihovi vakufi, Medžlis IZ Mostar, 2002.

Hasandedić, Hivzija „Mostarski kadiluk i njegove kadije”, Hercegovina, br. 10, Mostar, 1998., str. 23-30.

Hasandedić, Hivzija, Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, IKC Mostar, 2005.

Hasić, Dženan, „Znameniti Bošnjak Damad Rustem-paša Opuković”, Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u BiH, LXXVII, br. 5-6, Sarajevo, 2015., str. 535-552.

Kasumović, Ismet, Školstvo i obrazovanje u Bosanskom ejaletu za vrijeme osmanske uprave, IKC Mostar, 1998.

Mujezinović Mehmed, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, sv. III, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 1998.

Mujić, Muhamed A., Sidžil mostarskog kadije 1632-1634, Prva književna komuna, Mostar, 1987.

Nametak, Fehim, „Hasan Zijaija – pjesnikovi zapisi o sebi i svome gradu”, Beharistan, br. 2, Sarajevo, 2001., str. 12-24.

Necipoğlu, Gülru, The Age of Sinan: Architectural Culture in the Ottoman Empire, Reaktion Books, London, 2005.

Popović, Toma, „Spisak hercegovačkih namesnika u XVI veku”, Prilozi za orijentalnu filologiju XVI-XVII/1966-67, Sarajevo, 1970., str. 93-99.

Sobers-Khan, Nur, Slaves Without Shackles – Forced Labour and Manumission in the Galata Court Registers, 1560-1572, Klaus Schwarz Verlag, Berlin, 2014.

Tanık, Saliha, „Nišani na mezarju Ćejvan-ćehajine džamije u Mostaru”, Hercegovina, br. 19, Mostar, 2020., str. 83-108.

Vakufname iz Bosne i Hercegovine, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1985.

Yılmaz, Fikret, „Osmanlı Hanedanı, Kullar ve Korsanlar: Beşiktaş’ın Doğuşu ve İktidar Rekabeti (1534-1557)”, Journal of Turkish Studies, Türklük Bilgisi Araştırmaları, ed. Cemal Kafadar, Gönül A. Tekin, Özer Ergenç Armağanı, C. XLII, Harvard University 2019., str. 397-425.

Özdemir, Kerim, Izmit kazası vakıfları ve vakıf eserleri: tespit ve değerlendirme (1750-1850), Afyon Kocatepe Üniversitesi, Sosyal Bilimler Enstitüsü, neobjavljeni magistarski rad, Afyonkarahisar, 2018.

Zahit, Atçıl, State and Government in the Mid-Sixteenth Century Ottoman Empire: The Grand Vizierates of Rüstem Pasha (1544-1561), neobjavljena doktorska disertacija, The University of Chicago, 2015.

Zilić, Adis; Taslidža, Faruk; Bešlija, Sedad; Dervišević, Haris; Kurt, Ahmet, Sinan-paša Borovinić – društveni status, porijeklo, politički uspon, početak urbanizacije Mostara, Univerzitet „Džemal Bijedić”, Medžlis Islamske zajednice Mostar, Mostar, 2023.

Internetski izvori:

Sanjak of Kocaeli, https://en.m.wikipedia.org

A Contribution to the Biography of Keyvan Kethuda,
a Waqf Founder in Mostar

Abstract

This paper examines a critical reconstruction of the biography of the renowned sixteenth-century waqf founder in Mostar, Keyvan Kethuda (Ćejvan Ćehaja). The research focuses on a tradition recorded in a Mostar manuscript, according to which Keyvan Kethuda was a freed slave of Sinan Pasha—a piece of information that has thus far been neglected or dismissed as unreliable in previous historiography. The aim of the paper is to substantiate the authenticity of this claim on the basis of newly discovered archival material and, through an analysis of this corpus, to accurately identify the pasha in question. The paper argues that the figure cannot be Sinan Pasha Borovinić, the early-sixteenth-century sancak-bey of Herzegovina, as commonly referenced in the literature, but must instead be Kapudan Sinan Pasha, the brother of Grand Vizier Rustem Pasha and of Karađoz Mehmed-bey, the well-known waqf founder in Mostar. The corpus examined includes primary sources such as manuscript data, the original waqf deeds of both Keyvan Kethuda and Sinan Pasha, as well as documents from the Istanbul court registers. The study seeks to correct previous historiographical inaccuracies and to offer a more firmly grounded biographical portrayal of this significant waqf founder in Mostar.

Keywords: Keyvan Kethuda, Kapudan Sinan Pasha, Mostar, Beşiktaş, waqf founders in Mostar, Rüstem Pasha, Mehmed Kethuda, İznikmid, İzmit.