UDK: 28-25:811.411.21

Pregledni naučni rad

Abdul-Aziz Drkić

Univerzitet u Sarajevu – Fakultet islamskih nauka

abdul-aziz.drkic@fin.unsa.ba

Stilistika kiraetā u tefsiru al-Kaššāf
imama az-Zamaḫšarīja

Sažetak

Ovaj rad fokusiran je na doprinos znamenitog mufesira az-Zamaḫšarīja rasvjetljavanju stilističkih aspekata kurʼanskih kiraeta u njegovom kapitalnom tefsirskom djelu al-Kaššāf. U radu se tretira njegov naučni doprinos, tefsirska orijentacija, metodologija tumačenja Kurʼana, te najznačajnije odlike njegovoga pristupa kurʼanskim kiraetima, s posebnim osvrtom na njegovu analizu značenja autentičnih kiraeta u svjetlu arapske stilistike.

Ključne riječi: az-Zamaḫšarī, tefsir, kiraeti, stilistika.

Uvod

Mogućnost višestrukog čitanja kurʼanskog teksta bez sumnje je fenomen koji svjedoči o njegovoj nenadmašnosti i neponovljivosti. Iako se kurʼanski kiraeti javljaju prvenstveno kao vid olakšice i prilagodbe govornicima različitih dijelakata arapskog jezika, oni su mnogo više od toga. Kroz njih se razviđaju mnogostruki aspekti bogatog kurʼanskog izraza koji svjedoče o širini i otvorenosti njegovog jezika.

Fenomen kiraeta zaokupljao je pažnju umnih muslimana od trenutka kada je Objava počela silaziti ,,na sedam harfova”. Brojne su tradicije koje potvrđuju da su se već ashabi bavili kiraetima i njihovim značenjem. Ponekad bi ostajali i iznenađeni saznanjem da neko uči Kurʼan drugačije u odnosu na njih. Muhammed, a.s., otklanjao je te dileme i pojašnjavao im fenomen kiraetā.1 On je za svoga života ustanovio i metodologiju njihovog čuvanja i prenošenja, koja se kao sunnet u kontinuitetu praktikuje sve do danas.

Kako se širenjem islamske države širilo i znanje o islamu, tako se širila i mreža stručnih osoba koje su u različitim krajevima islamske države prenosile načine čitanja Kurʼana časnog. Broj predajnih puteva konstantno je rastao, što je rezultiralo razvojem dviju kurʼanskih disciplina koje su bile fokusirane na čuvanje, provjeru i jezičku analizu raširenih kiraeta, a to su: disciplina o kiraetima (ʻilm al-qirāʼāt) i disciplina o argumentiranju kiraetā (ʻilm tawǧīh al-qirāʼāt). Naučna disciplina o kiraetima bavila se prvenstveno provjerom rivajetske utemeljenosti i načinom primjene kiraeta, a disciplina o argumentiranju kiraeta analizom njihovog značenja i provjerom njihove podudarnosti s pravilima arapske gramatike i pravopisom Osmanovih Mushafa. Istraživanjima na tome polju počet će se razotkrivati različiti aspekti kiraetske raznolikosti: tedžvidski, dijalekatski, gramatički, tefsirski, stilistički, šerijatskopravni itd.

Kiraeti kao integralni dio kur’anskog jezika,2 dakako, bili su u fokusu pažnje i komentatora Kur’ana, posebno onih koji su gajili lingvistički pristup tumačenju njegovog teksta. Jedan od najznačajnijih predstavnika ove tefsirske orijentacije bez sumnje je imam az-Zamaḫšarī, koji je kroz svoje kapitalno tefsirsko djelo al-Kaššāf ustanovio originalnu metodu koja predstavlja prekretnicu u povijesti tumačenja Kur’ana. Posebno mjesto u njegovoj tefsirskoj metodologiji zauzimaju kur’anski kiraeti. Kroz analizu njihovih različitih aspekata, az-Zamaḫšarī veoma vješto osvjetljava njihovu ulogu u obogaćivanju slojevitih značenja nadnaravnog kur’anskog izraza.

U ovom radu fokusirat ćemo se na az-Zamaḫšarījeve analize stilskih vrijednosti autentičnih kiraeta. Primjere ćemo rasporediti i grupisati prema klasičnoj podjeli arapske stilistike, koja obuhvata semantiku sintakse (ʻilm al-maʻānī), disciplinu o jasnom izražavanju (ʻilm al-bayān) i disciplinu o ukrasima (ʻilm al-badīʻ).3 Prethodno ćemo se u kratkim crtama osvrnuti na az-Zamaḫšarījev naučni doprinos, tefsirsku metodologiju i glavne karakteristike njegovog pristupa kiraetima.

1. Az-Zamaḫšarījev naučni doprinos

Abū al-Qāsim Maḥmūd bin ʻUmar az-Zamaḫšarī rođen je 467/1075. godine u mjestu Zamahšer, u pokrajini Havarizm (današnji Turkmenistan). Obrazovao se u mnogim naučnim centrima islamskog svijeta, od Buhare i Horasana, preko Isfahana i Bagdada, do Damaska i časne Mekke, u kojoj je proveo značajan dio svog života. Upravo će na temelju te činjenice biti oslovljen počasnim nazivom Allahov susjed (Ǧār Allāh). U Mekki je u periodu od tri godine napisao i tefsir al-Kaššāf ‘an ḥaqā’iq at-tanzīl wa ‘uyūn al-aqāwīl fī wuǧūh at-ta’wīl. Na ahiret je preselio 538/1144. godine u mjestu Džurdžan, u pokrajini Havarizm.4

Bio je odličan poznavalac svih disciplina arapskoga jezika i tefsira, a na velikom glasu je bio i u hadisu i hanefijskom fikhu. Napisao je više od pedeset djela iz oblasti tefsira, hadisa, fikha, ilmul-kelama, etike, jezika, sintakse, stilistike i književnosti. Mnoga su štampana u više izdanja, a neka se još uvijek čuvaju u formi rukopisa.

Njegova najznačajnija djela iz arapske filologije su:

• al-Mufaṣṣal fī ṣanʻa al-iʻrāb5 – koje slovi kao jedno od najboljih djela iz arapske sintakse;
• Asās al-balāġa6 – djelo iz arapske stilistike napisano u formi rječnika, koje nudi komparativni pregled doslovnih i prenesenih značenja izraza;
• al-Qusṭās fī ʻilm al-ʻarūḍ7 – djelo iz metrike.

U fikhu je bio sljedbenik hanefijske pravne škole i u ovoj oblasti napisao je nekoliko djela, među kojima se izdvaja Ruʼūs al-Masāʼil.8 Već smo kazali da je bio odličan poznavalac i hadiske nauke, a kroz djelo al-Fā’iq fī ġarīb al-ḥadīṯ9 bavio se manje poznatim i rijetkim izrazima u hadisu.

Svoj originalni doprinos tefsirskoj nauci utjelovio je u čuvenom tefsiru al-Kaššāf, koji će imati ogroman utjecaj na daljnji razvoj tefsirske nauke i arapske stilistike. Kako navodi Teufik Muftić, ovo djelo bit će prihvaćeno kao jedan od glavnih izvora u jezičkoj interpretaciji Kur᾽ana, a kroz njega će i arapska stilistika doživjeti svoje konačno usavršavanje.10 Rijetka su tefsirska djela nastala nakon az-Zamaḫšarīja koja se u manjoj ili većoj mjeri ne oslanjaju na al-Kaššāf. Presudan utjecaj imao je na neke od najpoznatijih komentatora Kur’ana, poput Ibn ʻAṭiyye, Abū Ḥayyāna, Abū Suʻūda, Ibn ʻĀšūra i dr., a predstavljao je i važan oslonac za prevode Kur’ana naš jezik. Iako je bio pobornik muʼtezilijske teologije, koja je posve prisutna i u njegovom tumačenju kur’anskih ajeta, to nije predstavljalo prepreku da njegova originalna metodologija tumačenja Kur’ana naiđe na plodno tlo i među sunnijskim učenjacima.

U rukopisnoj zbirci Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu čuva se ukupno 15 rukopisa az-Zamaḫšarījevog tefsira, od kojih je jedanaest (v. br. R-109; R-211; R-281; R-282; R-303; R-1305; R-3819; R-3823; R-3836; R-3910 i R-4189) obrađeno u prvom, a četiri (v. br. R-6061; R-8365; R-8485 i R-867) u jedanaestom svesku Kataloga arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.11 Neki od ovih rukopisa stariji su od sedam stoljeća. Najstariji među njima (R-3836) prepisan je 660/1262. godine u Bagdadu. Međutim, po svojoj očuvanosti, ljepoti pisma, bogatstvu pozlate i ornamenata, kao i općem umjetničkom utisku, od svih navedenih rukopisa posebno se izdvaja rukopis pod br. R-211, koji je, prema ocjeni Hase Popare, ujedno i jedan od najljepših rukopisnih primjeraka u ovoj biblioteci. Rukopis ne sadrži podatke o prepisivaču, mjestu ni godini prijepisa. Sudeći po papiru, povezu, pismu i ornamentima, rukopis je prepisan, najvjerovatnije, u XVI stoljeću.12

2. Metodologija tumačenja Kur’ana i odnos prema kiraetima

U uvodu svoga tefsira az-Zamaḫšarī navodi da je povod pisanja ovog djela bila molba njegovih učenih prijatelja da originalna tumačenja kur’anskih ajeta koja je s njima dijelio uobliči u cjelovit komentar Kur’ana. Dodaje da ga je napisao u skraćenoj formi, što je potrajalo približno tri godine, uz konstataciju da bi za opširan tefsir trebalo više od trideset godina.13 U njemu se najčešće referira na sljedeća tefsirska djela: Tafsīr Muǧāhida (umro 110. h.g.), Tafsīr ʻAmra bin ʻUbayda (umro 114. h.g.), Tafsīr Abū Bakra al-Aṣamma (umro 225. h.g.), Tafsīr az-Zaǧǧāǧa (umro 311. h.g.). Pored navedenih, koristio je i druge tefsire, kao i mushafe ʻAbdullāha bin Masʻūda, Ubayya, Ḥāriṯa bin Suwayda, Mushaf stanovnika Šāma, Mushaf stanovnika Ḥiǧāza i dr. U jezičkim raspravama često je citirao Sībawayha, al-Mubarrada i Ibn Ǧinnīja, a prilikom citiranja hadisa oslanjao se na Muslimov Ṣaḥīḥ.14

Glavne karakteristike njegove metodologije tumačenja Kur’ana mogu se sažeti u sljedećem:

1. težište u tumačenju Kur’ana stavljao je na jezičku analizu; zalazio je duboko u etimologiju pojedinačnih riječi, ukazujući na njihovu semantičku slojevitost i bogatstvo; analizirao je brojne gramatičke strukture i postupke i njihov utjecaj na značenje kur’anskih riječi i ajeta;
2. fasciniran nadnaravnošću kur’anskog izraza (iʻǧāz), veliku pažnju posvetio je njegovome stilu, analizirajući brojne stilske postupke i figure u kur’anskim ajetima;
3. naglašavao je važnost kontekstualnog razumijevanja kur’anskih ajeta, ukazujući na evidentnu sadržajnu povezanost ajeta i sura;
4. navodio je predaje i mišljenja svojih prethodnika, nerijetko kritički se osvrćući na njih;
5. ostao je dosljedan principima mu’tezilijske teologije te je, shodno tome, ajete koji govore o Božijim atributima tumačio u prenesenom značenju, odbacujući svaku vrstu antropomorfizma, naglašavao je princip ljudske slobodne volje i ključnu ulogu razuma u tumačenju Objave i sl.;
6. veliku pažnju posvetio je kur’anskim kiraetima;
7. u potrazi za značenjima kur’anskih ajeta često je koristio metodu fanqala, koja podrazumijeva upotrebu izraza poput: „Ako kažeš/pitaš, odgovorit ću ti...” (fa in qulta qultu), „Ako neko kaže, odgovorit ću mu...” (fa in qāle qāʼilun qultu), „Zašto nije kazano?” (hallā qīla), „kao da je kazano” (kaʼannahū qīla) i sl.15

Kada je posrijedi njegov odnos prema kiraetima, moguće ga je zažeti u sljedećem:

1. baštinio je holistički pristup čitanju Kur’ana navodeći kiraete različitih vrsta i nivoa autentičnosti;
2. kur’anske kiraete analizirao je u svjetlu gramatičkih principa arapskog jezika i, shodno svome jezičkom ukusu, gotovo redovno davao prednost određenim kiraetima u odnosu na druge, ne obraćajući pažnju na nivo njihove autentičnosti;
3. podređujući ih gramatičkim principima, pojedine kiraete je odbacio ili proglasio „slabim”, a druge je ocijenio „ispravnijim”, „boljim”, „rječitijim” i sl.;
4. pojedine kiraete je odbacio zbog njihovog neslaganja sa mu’tezilijskom teologijom;
5. u najvećoj mjeri bavio se sintaksičkim kiraetskim razlikama (farš) koje se reflektiraju na značenje, dok je manju pažnju posvetio tedžvidskim principima u kiraetima (uṣūl);
6. posebnu pažnju posvetio je analizi stilskih vrijednosti kiraetske raznolikosti naglašavajući, opet, nenadmašnost i neimitativnost kur’anskog izraza;
7. nije imao ustaljen obrazac o pitanju pridruživanja kiraetā njihovim karijama; ponekad spomene ime karije ili više njih, nekada kiraet pripiše Poslaniku, nekada pokrajini, a ponekad koristi pasivnu formu čitano je (quriʼa) i sl., dajući do znanja da je u fokusu njegovoga interesovanja samo značenje, te da kiraete koristi kako bi došao do njega.16

3. Semanto-sintaksički aspekt kiraetā

Semantika sintakse (ʻilm al-maʻāni) najobimnija je grana arapske stilistike. Njezin je zadatak da objasni kako da namjeravano značenje stigne do slušatelja na najprikladniji način. Ona se, dakle, bavi analizom slaganja značenja iskaza sa zahtjevom situacije, a koje se postiže upotrebom različitih gramatičkih sredstava. Ova stilistička disciplina obrađuje teme poput: izostavljanja dijelova rečenice, vrsta rečenica, redoslijeda riječi u rečenici i sl.

3.1. Asidentske i polisidentske rečenice (al-faṣl wa al-waṣl)

Asidentske su rečenice one koje se nižu jedna za drugom bez veznika, a polisidentske one koje su međusobno vezane sastavnim veznikom wa (و). U ovom je slučaju riječ isključivo o vezniku wa (و) jer drugi veznici, kao što su fa (ف), ṯumma (ثم), ḥattā (حتى) i sl., pored funkcije vezivanja riječi i rečenica imaju i svoja dodatna značenja.

Pravila arapske stilistike nalažu da dvije rečenice treba nužno vezivati ukoliko su obje obavijesne / izjavne (ḫabar), ili obje služe za izražavanje osjećaja / volje (inšāʼ), te između njih postoji unutrašnja (sadržajna) veza.17 Navest ćemo kao primjer 5. ajet sure al-Baqara, u kojem Allah Uzvišeni kaže:

أُو۟لَـٰٓئِكَ عَلَىٰ هُدًى مِّن رَّبِّهِمْ ۖ وَأُو۟لَـٰٓئِكَ هُمُ ٱلْمُفْلِحُونَ

Njima će Gospodar njihov na Pravi put ukazati i
oni će ono što žele ostvariti.18

S druge strane, rečenice treba rastaviti / nizati jednu za drugom bez veznika wa u slučaju da postoji potpuno jedinstvo u sadržaju, na način da druga rečenica bude pojačanje, zamjena ili objašnjenje prve rečenice. Allah Uzvišeni zato u 179. ajetu sure al-Aʻrāf kaže:

أُو۟لَـٰٓئِكَ كَٱلْأَنْعَـٰمِ بَلْ هُمْ أَضَلُّ ۚ أُو۟لَـٰٓئِكَ هُمُ ٱلْغَـٰفِلُونَ

Oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.19

Između prve i druge rečenice, u ovome slučaju, postoji potpuno jedinstvo u sadržaju i druga se rečenica javlja kao pojašnjenje prve – stanovnici Vatre uspoređeni su sa stokom (poput stoke su, čak i gori), a opis da su nemarni predstavlja objašnjenje tog poređenja.

Također, rečenice ne treba vezivati veznikom ukoliko su međusobno potpuno različite (jedna je izjavna, a druga izražajna) ili ukoliko nisu sadržajno povezane. Kao primjer možemo uzeti 34. ajet sure Fuṣṣilat u kojem Allah Uzvišeni kaže:

وَلَا تَسْتَوِى ٱلْحَسَنَةُ وَلَا ٱلسَّيِّئَةُ ۚ ٱدْفَعْ بِٱلَّتِى هِىَ أَحْسَنُ

Dobro i zlo nisu isto! Na zlo dobrim uzvrati!20

Dakle, pitanje upotrebe veznika je usko vezano za stil kojim se govornik izražava, odnosno ciljeve koje svojim govorom želi postići.

Kada govorimo o vezivanju i rastavljanju rečenica u kiraetima, riječ je o onim situacijama u kojima su dvije rečenice u jednom kiraetu povezane veznikom wa (و), a u drugom nisu. Riječ je, dakle, o kiraetima sa različitom pravopisnom formom. Takav slučaj je u 52. i 53. ajetu sure al-Mā᾽ida, u kojima stoji:

‏فَتَرَى ٱلَّذِينَ فِى قُلُوبِهِم مَّرَضٌ يُسَٰرِعُونَ فِيهِمْ يَقُولُونَ نَخْشَىٰٓ أَن تُصِيبَنَا دَآئِرَةٌ

فَعَسَى ٱللَّهُ أَن يَأْتِىَ بِٱلْفَتْحِ أَوْ أَمْرٍ مِّنْ عِندِهِۦ فَيُصْبِحُوا۟ عَلَىٰ مَآ أَسَرُّوا۟ فِىٓ أَنفُسِهِمْ نَٰدِمِينَ ‎

Zato ti vidiš one čija su srca bolesna kako se žure da s njima prijateljstvo sklope, govoreći: „Bojimo se da nas kakva nevolja ne zadesi.” A Allah će, sigurno, pobjedu ili nešto drugo od Sebe dati, pa će se oni zbog onoga što su u dušama svojim krili kajati.

وَيَقُولُ ٱلَّذِينَ ءَامَنُوٓا۟ أَهَٰٓؤُلَآءِ ٱلَّذِينَ أَقْسَمُوا۟ بِٱللَّهِ جَهْدَ أَيْمَٰنِهِمْ ۙ إِنَّهُمْ لَمَعَكُمْ ۚ حَبِطَتْ أَعْمَٰلُهُمْ فَأَصْبَحُوا۟ خَٰسِرِينَ

A oni koji vjeruju reći će: „Zar su to oni koji su se zaklinjali Allahom, svojom najtežom zakletvom, da su zaista s vama?” Djela njihova biće poništena, i oni će nastradati.21

Na početku 53. ajeta postoje tri autentična kiraeta:

1. bez veznika s ḍammom na lāmu (يَقُولُ) – kiraet su primjenjivali Nāfiʻ, Ibn Kaṯīr, Ibn ʻĀmir i Abū Ǧaʻfar,
2. s veznikom i ḍammom na lāmu (وَيَقُولُ) – kiraet su primjenivali ʻĀsim, Ḥamza, al-Kisā᾽ī i Ḥalaf, s veznikom i fatḥom na lāmu (وَيَقُولَ) – kiraet su primjenjivali Abū ʻAmr i Yaʻqūb.22

U prvom kiraetu koji primjenjuje većina kiraetskih imama, a čija je ortografska forma zabilježena u medinskom, mekkanskom i šamskom Mushafu, rečenice nisu povezane veznikom wa (و). Az-Zamaḫšarī tumači da se druga rečenica javlja kao objašnjenje prve. Naime, Allah Uzvišeni govori o onima koji žure sklopiti prijateljstvo i savezništvo s Jevrejima i kršćanima strahujući za svoje stanje na dunjaluku, a onda kaže da će sigurno, pobjedu ili nešto drugo od Sebe dati, pa će se oni zbog onoga što su u dušama svojim krili kajati... (فَعَسَى ٱللَّـهُ أَن يَأْتِىَ بِٱلْفَتْحِ أَوْ أَمْرٍ مِّنْ عِندِهِۦ فَيُصْبِحُوا۟ عَلَىٰ مَآ أَسَرُّوا۟ فِىٓ أَنفُسِهِمْ نَـٰدِمِينَ).

Az-Zamaḫšarī drugi ajet vidi kao odgovor na potencijalno pitanje koje se nameće: ,,Šta će tada vjernici reći?” (فماذا يقول المؤمنون حينئذ؟), a odgovor slijedi: Oni koji vjeruju reći će: ,,Zar su to oni koji su se zaklinjali Allahom, svojom najtežom zakletvom, da su zaista s vama?” (يَقُولُ ٱلَّذِينَ ءَامَنُوٓا۟ أَهَـٰٓؤُلَآءِ ٱلَّذِينَ أَقْسَمُوا۟ بِٱللَّـهِ جَهْدَ أَيْمَـٰنِهِمْ ۙ إِنَّهُمْ لَمَعَكُمْ). Svoje tumačenje nastavlja riječima: ,,Ako pitaš: Kome će to govoriti?, moj odgovor je da će govoriti jedni drugima čudeći se i diveći svome stanju, odnosno predanosti i iskrenosti kojom ih je Allah počastio, ili će to govoriti Jevrejima koji su im obećali pomoći.”23

U drugom kiraetu, objašnjava az-Zamaḫšarī, funkcija veznika na početku rečenice je tek obično vezivanje za prethodnu, s kojom ima tematsku/sadržajnu povezanost (فَعَسَى ٱللَّـهُ أَن يَأْتِىَ بِٱلْفَتْحِ). Treći kiraet javlja se u istom značenju, s tim da je regens glagola wa yaqūla (وَيَقُولَ) čestica an (أَن) koja stoji ispred glagola ya᾽tiya (يَأْتِىَ) u prethodnom ajetu, pa su rečenice povezane i formalno i značenjski.

3.2. Između obavijesne (al-ḫabar) i upitne rečenice (al-istifhām)

Upitnim rečenicama izražava se zahtjev govornika za znanjem o nečemu njemu nepoznatom. One se obično izražavaju pomoću upitnih čestica, zamjenica i priloga (أيّ ,كم ,أنّى ,أين ,كيف ,أيّان متى ,من ,ما ,هل ,أ). Također, pitanja se mogu izraziti i obavijesnom ili konstativnom rečenicom samom promjenom njezine intonacije. Međutim, ponekad se upitnim rečenicama izražavaju i razna druga (sekundarna) značenja, kao što su:

1. nijekanje / negiranje (an-nafy),
2. potvrđivanje / navođenje na priznavanje / sugestivno pitanje (at-taqrīr wa at-taʼkīd),
3. zabrana (an-nahy),
4. čuđenje (at-taʻaǧǧub),
5. motiviranje / buđenje želje (at-tašwīq wa at-tarġīb) i dr.24

U slučaju da se u određenom kur’anskom ajetu jedan kiraet javi kao obavijesna, a drugi kao upitna rečenica, najčešće oba kiraeta daju isto značenje, jer kontekst ne ostavlja drugu mogućnost. Međutim, različit stil izražavanja ostavlja prostor za analizu njihovih dodatnih značenja.

Allah Uzvišeni u 73. ajetu sure Ālu ʻImrān prenosi međusobni razgovor Jevreja:

وَلَا تُؤْمِنُوٓا۟ إِلَّا لِمَن تَبِعَ دِينَكُمْ قُلْ إِنَّ ٱلْهُدَىٰ هُدَى ٱللَّـهِ أَن يُؤْتَىٰٓ أَحَدٌ مِّثْلَ مَآ أُوتِيتُمْ أَوْ يُحَآجُّوكُمْ عِندَ رَبِّكُمْ ۗ قُلْ إِنَّ ٱلْفَضْلَ بِيَدِ ٱللَّـهِ يُؤْتِيهِ مَن يَشَآءُ ۗ وَٱللَّـهُ وَٰسِعٌ عَلِيمٌ

I nemojte priznati nikom, osim istovjernicima vašim, da i nekom drugom može biti dato nešto slično onome što je vama dato, ili da će vas oni pred Gospodarom vašim pobijediti. Reci: ,,Pravo uputstvo je jedino Allahovo uputstvo!” – Reci: ,,Blagodat je samo u Allahovoj ruci, On je daruje kome hoće.” – A Allah je neizmjerno dobar i zna sve.25

Za razliku od ostalih kiraeta, kiraet mekkanskog imama Ibn Kaṯīra sadrži upitno hamza ispred čestice an (أَأَن يُؤْتَىٰٓ) u formi dugog vokala (madd lāzim) koji se javlja kao rezultat zamjene hamzata (آن يُؤْتَىٰٓ).26 Ibn Zanǧala tumači da se prvi kiraet javlja u formi izjavne rečenice u značenju: I nemojte priznati nikom, osim istovjernicima vašim, da i nekom drugom može biti dato nešto slično onome što je vama dato, ili da će vas oni pred Gospodarom vašim pobijediti. Drugi kiraet javlja se u formi upitne rečenice u značenju negiranja, tj.: ,,Niko neće dobiti ono što ste vi dobili.” Rečenica je vezana za prethodni govor sljedbenika knjige: I vjerujte samo onome koji slijedi vašu vjeru! (وَلَا تُؤْمِنُوٓا۟ إِلَّا لِمَن تَبِعَ دِينَكُمْ) Zar će iko dobiti ono što ste vi dobili?! (آن يُؤْتَىٰٓ أَحَدٌ مِّثْلَ مَآ أُوتِيتُمْ). U ovome slučaju dio ajeta: Reci: ,,Pravo uputstvo je jedino Allahovo uputstvo!” (قُلْ إِنَّ ٱلْهُدَىٰ هُدَى ٱللَّـهِ) je umetnut i nije dio njihovoga govora.27

Az-Zamaḫšarī daje svoj originalni osvrt na Ibn Kaṯīrov kiraet. On je mišljenja da upitna rečenica u ovom kiraetu uopće nije govor Jevreja. Rečenica آن يُؤْتَىٰٓ أَحَدٌ مِّثْلَ مَآ أُوتِيتُمْ je, prema njegovom tumačenju, nastavak Poslanikova, a.s., govora koji prenosi Kur᾽an: قُلْ إِنَّ ٱلْهُدَىٰ هُدَى ٱللَّـهِ. Ovim pitanjem prekorava se Jevreje zbog njihovog skrivanja istine o Poslaniku, a.s., i njihovog međusobnog savjetovanja da ne govore istinu, nego da je skrivaju. Značenje ajeta, prema njegovom tumačenju, je: I nemojte priznati nikom, osim istovjernicima vašim! Reci: ,,Pravo uputstvo je jedino Allahovo uputstvo! Da nekom drugom bude dato nešto slično onome što je vama dato, ili da vas oni pred Gospodarom vašim pobijede (vi biste to opet protumačili na drugačiji način).”28 Upitna rečenica dodatno je stilski markirana dužinom koja se javlja uslijed zamjene hamzata (آن يُؤْتَىٰٓ), čime je značenje prijekora dodatno intenzivirano.

Iako svoje simpatije pokazuje prema ovom kiraetu, az-Zamaḫšarī ne odbacuje ni onaj drugi. Izjavnom rečenicom govor se pripisuje Jevrejima, čime se naglašava njihovo uvjerenje da su odabrani narod te da kao takvi zaslužuju povlašten položaj u odnosu na druge narode. U ovom slučaju naglašava se stilska raznolikost koju nude autentični kiraeti.

Sličan primjer kiraetske raznolikosti pronalazimo i suri Yūsuf. Allah Uzvišeni prenosi nam Jusufov razgovor s njegovom braćom i njihovu reakciju u trenutku kada ga prepoznaju na dvoru u Egiptu:

قَالَ هَلْ عَلِمْتُم مَّا فَعَلْتُم بِيُوسُفَ وَأَخِيهِ إِذْ أَنتُمْ جَـٰهِلُونَ ﴿٨٩﴾ قَالُوٓا۟ أَءِنَّكَ لَأَنتَ يُوسُفُ ۖ قَالَ أَنَا۠ يُوسُفُ وَهَـٰذَآ أَخِى ۖ قَدْ مَنَّ ٱللَّـهُ عَلَيْنَآ

,,A znate li” – upita on – ,,šta ste s Jusufom i bratom njegovim nepromišljeno uradili?” (89) ,,A da ti nisi, uistinu, Jusuf?” – povikaše oni. – ,,Da, ja sam Jusuf, a ovo je brat moj, Allah nam je milost darovao.”29

Kiraetska je razlika prisutna u dijelu ajeta a᾽innaka (أَءِنَّكَ) – Ibn Kaṯīr i Abū Ǧaʻfar, za razliku od ostalih kiraetskih imama, u navedenoj riječi nisu izgovarali upitno hamza, nego se rečenica javlja u izjavnoj formi sa potvrdnom česticom inna (إِنَّكَ لَأَنتَ يُوسُفُ).

Većina učenjaka smatra da su oba kiraeta zapravo upitna rečenica, s tim što je u jednom ispušteno upitno hamza, a značenje pitanja otkriva se samo kroz intonaciju. Drugi, među kojima je i az-Zamaḫšarī, tumače da izjavna rečenica otkriva da su Jusufova braća, kada su ga prepoznala, bila potpuno sigurna da je zaista on pred njima. Kad ih je upitao da li znaju šta su uradili s njim i njegovim bratom, bilo im je potpuno jasno da u toj dalekoj zemlji niko drugi to ne može znati osim njega. Kiraet koji se javlja u upitnoj formi također potvrđuje da su ga prepoznali, ali nam njegov poseban stil ilustrira i njihovo stanje u trenutku kada su ga prepoznali. U njemu možemo prepoznati šok koji su doživjeli i njihovu začuđenost da se sve to na takav način moglo izdešavati. Az-Zamaḫšarī dodatno tumači kako im se Jusuf obratio na poseban način jer je osjetio milost prema njima kada ih je vidio u takvoj teškoj poziciji. Obratio im se kao Allahov poslanik, a ne kao čovjek, riječima punim ljubavi i dobrote, dajući prednost Allahovom pravu u odnosu na svoje, što je u njima izazvalo dodatno čuđenje i divljenje.30

Na stranicama al-Kaššāfa pronalazimo i az-Zamaḫšarījev osvrt na autentične kiraete u 153. ajetu sure aṣ-Ṣāffāt:

أَلَآ إِنَّهُم مِّنْ إِفْكِهِمْ لَيَقُولُونَ ﴿١٥١﴾ وَلَدَ ٱللَّـهُ وَإِنَّهُمْ لَكَـٰذِبُونَ ﴿١٥٢﴾ أَصْطَفَى ٱلْبَنَاتِ عَلَى ٱلْبَنِينَ ﴿١٥٣﴾

Eto, oni, zbog toga što lažu, doista govore: ,,Allah je rodio” – oni su,
zaista, lažljivci. Zar je On kćeri sinovima pretpostavio?31

Za razliku od ostalih kiraetskih imama, medinski imam Abū Ǧaʻfar glagol aṣṭafā (أَصْطَفَى) čitao je s nestalnim hamzatom (اِصْطَفَى), čime ova rečenica postaje izjavna a ne upitna, kako je u ostalim kiraetima.

Az-Zamaḫšarī u ovome slučaju otvoreno daje prednost upitnoj rečenici, jer se njome negiraju njihove gnusne laži i izražava čuđenje da ih neko može uopće izustiti. Iz stila kojim se Allah u ovim ajetima obraća mušricima, tvrdi, može se osjetiti Njegova velika srdžba, prijekor i otklon prema riječima koje izgovaraju. Za njega je drugi kiraet slab32, što argumentira činjenicom da je rečenica okružena dvjema negirajućim rečenicama: Oni su, zaista, lažljivci (وَإِنَّهُمْ لَكَـٰذِبُونَ) i Šta vam je, kako rasuđujete?! (مَا لَكُمْ كَيْفَ تَحْكُمُونَ).33

3.3. Između navođenja (aḏ-ḏikr) i ispuštanja (al-ḥaḏf)

Ispuštanje određenih dijelova rečenice u velikoj mjeri utječe na njezin stil. Posebnu pažnju ovoj temi arapske stilistike posvetio je njezin začetnik ʻAbdulqāhir al-Ğurğānī. Objašnjavajući koristi ovakvog stilogenog postupka s aspekta rječitosti, on kaže: ,,Ovaj postupak je zadivljujući, sličan je magiji. Kroz njega ćeš vidjeti da je ispuštanje nečega u govoru ljepše nego njegovo navođenje, a da prešutjeti ono što je naizgled korisno, povećava korist.”34 Veliku pažnju ovoj temi u svome tefsiru posvetio je i az-Zamaḫšarī. Objašnjavajući zadivljujući stil kurʼanskoga izraza u 10. ajetu sure an-Nūr, az-Zamaḫšarī kaže: ,,Allah Uzvišeni kaže:

وَلَوْلَا فَضْلُ ٱللَّـهِ عَلَيْكُمْ وَرَحْمَتُهُۥ وَأَنَّ ٱللَّـهَ تَوَّابٌ حَكِيمٌ

A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove i da Allah ne prima pokajanje i da mudar nije…35

Odgovor na česticu lawlā (لَوْلَا) je ispušten, a njegovo ispuštanje upućuje na veliku stvar. Možda njegovo prešućivanje djeluje jače nego njegovo spominjanje.”36

Ispuštanjem određenog dijela rečenice vrši se njeno sažimanje s ciljem da kao takva bude stilski dotjeranija, a značenjski intenzivnija i preciznija.37 Ciljevi koji se ovim postupkom žele postići najčešće su: konciznost u izražavanju, lakše izražavanje, očuvanje rime, preziranje izostavljenog, veličanje izostavljenog itd.

1. Ispuštanje prvog člana genitivne veze (ḥaḏf al-muḍāf)

Veliku pažnju komentatora Kur’ana privukli su autentični kiraeti u 112. ajetu sure al-Mā᾽ida, u kojem Allah Uzvišeni kaže:

إِذْ قَالَ ٱلْحَوَارِيُّونَ يَـٰعِيسَى ٱبْنَ مَرْيَمَ هَلْ يَسْتَطِيعُ رَبُّكَ أَن يُنَزِّلَ عَلَيْنَا مَآئِدَةً مِّنَ ٱلسَّمَآءِ ۖ قَالَ ٱتَّقُوا۟ ٱللَّـهَ إِن كُنتُم مُّؤْمِنِينَ

A kada učenici rekoše: ,,O Isa, sine Merjemin, može li nam Gospodar tvoj trpezu s neba spustiti?” – on reče: ,,Bojte se Allaha ako ste vjernici!”38

Kufanski imam al-Kisā᾽ī, za razliku od ostalih kiraetskih imama, glagol yastaṭīʻu (يَسْتَطِيعُ) u ovome je ajetu čitao u drugom licu – tastaṭīʻu (هَلْ تَسْتَطِيعُ), a riječ rabbuka (رَبُّكَ) u akuzativu –rabbaka (رَبَّكَ).39

Al-Kisā᾽ījev kiraet javlja se u značenju: ,,Možeš li upitati svoga Gospodara?” (هَلْ تَسْتَطِيعُ سُؤَالَ رَبِّكَ), pri čemu je riječ su᾽āl (سُؤَالَ), koja ovdje ima funkciju prvog člana genitivne veze ispuštena, a drugi je član genitivne veze rabbika (رَبِّكَ) zauzeo njeno mjesto u rečenici pa se čita u akuzativu rabbaka (رَبَّكَ). Kao argument za ovaj kiraet Ibn Zanǧala navodi dio 82. ajeta sure Yūsuf, u kojem se kaže: I pitaj grad... (وَسْـَٔلِ ٱلْقَرْيَةَ), u značenju I pitaj stanovnike grada... (وَسْـَٔل أَهْلَ ٱلْقَرْيَةِ).40

Kiraet koji primjenjuje većina kiraetskih imama (هَلْ يَسْتَطِيعُ رَبُّكَ – Može li Gospodar tvoj?) za mnoge je komentatore Kur’ana problematičan jer se iz njega razumijeva da su havarijjuni sumnjali u Božiju moć, a što negira prethodni ajet u kojem im Allah Uzvišeni potvrđuje vjerovanje:

وَإِذْ أَوْحَيْتُ إِلَى ٱلْحَوَارِيِّـۧنَ أَنْ ءَامِنُوا۟ بِى وَبِرَسُولِى قَالُوٓا۟ ءَامَنَّا وَٱشْهَدْ بِأَنَّنَا مُسْلِمُونَ

I kada sam učenicima naredio: ,,Vjerujte u Mene i Poslanika Moga!” – oni su odgovorili: ,,Vjerujemo, a Ti budi svjedok da smo mi muslimani.”41

Az-Zamaḫšarī zauzima stav da se iz ovoga ajeta ne mora nužno razumjeti da ih Allah opisuje vjernicima. On samo prenosi njihovu tvrdnju da su vjernici. Dozvoljeno je zaključiti da je ta njihova tvrdnja bila lažna i da su zaista sumnjali u Božiju moć. On dalje tumači da je nezamislivo da riječi: Može li Gospodar tvoj? izađu iz usta vjernika koji su svjesni Njegove uzvišenosti i moći. Zato im Isa, a.s., i kaže: Bojte se Allaha! (ٱتَّقُوا۟ ٱللَّـهَ), tj.: ,,Nemojte sumnjati u Božiju moć i nemojte od Njega tražiti da vam pokaže Svoja znamenja pa da poslije propadnete!”, a tek onda dolaze riječi: ...ako ste vjernici! (إِن كُنتُم مُّؤْمِنِينَ), tj.: ,,ako je vaše pozivanje na vjeru zaista istinito.”42 On u ovom slučaju slijedi aṭ-Ṭabarīja koji daje prednost ovome kiraetu tvrdeći da su havarijjuni zaista sumnjali u Božiju moć i poslanstvo Isaa, a.s., a što potvrđuju Isaove riječi kojima ih kori i poziva da učine tevbu. Al-Kisā᾽ījev kiraet (هَلْ تَسْتَطِيعُ رَبَّكَ – Možeš li upitati svoga Gospodara?) za njega nije prihvatljiv, jer takvo pitanje ne bi zahtijevalo onakvu reakciju Isaa, a.s.43

Međutim, većina učenjaka smatra da su havarijjuni bili vjernici. Abū Ḥayyān navodi predaju od hazreti Aiše, r.a., da je kazala: ,,Havarijjuni su znali Allaha i nikako nisu mogli kazati: ʻMože li Gospodar tvoj?ʼ Oni su htjeli kazati: ʻMožeš li upitati svoga Gospodara?ʼ” Prema njegovom tumačenju, hazreti Aiša ovim riječima ih je oslobodila vanjskoga značenja ovog izraza. On se u svom interpretiranju značenja ovoga ajeta suprotstavlja az-Zamaḫšarīju, navodeći da većina učenjaka smatra da su havarijjuni bili vjernici. Kao dio svoje argumentacije navodi i mišljenje Ibn al-Anbārīja, koji kaže: ,,Nikome nije dozvoljeno kazati za havarijjune da su sumnjali u Božiju moć. Njihove su riječi slične onima koje kaže čovjek svome prijatelju: ʻMožeš li ustati sa mnom?ʼ (هل تستطيع أن تقوم معي) Dakle, on zna da on to može, ali ga tim izrazom poziva da ustane.”44 Smatram da ne bismo pogriješili ukoliko kažemo kako prvi kiraet naglašava Allahovu apsolutnu moć, a drugi u prvi plan stavlja položaj Isaa, a.s., kod Njega Uzvišenog.

b) Ispuštanje objekta (ḥaḏf al-mafʻūl)

U 71. ajetu sure az-Zuḫruf Allah Uzvišeni kaže:

يُطَافُ عَلَيْهِم بِصِحَافٍ مِّن ذَهَبٍ وَأَكْوَابٍ ۖ وَفِيهَا مَا تَشْتَهِيهِ ٱلْأَنفُسُ وَتَلَذُّ ٱلْأَعْيُنُ ۖ وَأَنتُمْ فِيهَا خَـٰلِدُونَ

Oni će biti služeni iz posuda i čaša od zlata, u njemu će biti sve što duše zažele i čime se oči naslađuju, i u njemu ćete vječno boraviti.45

Nāfiʻ, Ibn ʻĀmir i Ḥafṣ poslije glagola taštahī (تَشْتَهِي) čitali su spojenu ličnu zamjenicu koja je u funkciji objekta (تَشْتَهِيهِ). Ostali kiraetski imami ispuštaju spojenu ličnu zamjenicu.

U ovom slučaju osnova je navođenje objekta, a njegovim ispuštanjem govor se olakšava, čime postaje pitkiji i ljepši, što je poznat princip u arapskom jeziku.

Az-Zamaḫšarī se osvrće na oba kiraeta, s tim da u navođenju objekta vidi dodatnu vrijednost. Njime se pravi razlika između vrsta džennetskih blagodati – prva su vrsta one koje duša zaželi, a druge one kojima se oči naslađuju.46

4. Metaforički izrazi (al-maǧāz) u kiraetima

Terminom maǧāz u arapskoj stilistici označavaju se metaforički izrazi (tropi). Međutim, prva upotreba ovog termina veže se za rana istraživanja iz područja tefsira i semantike Kur᾽ana. Po svemu sudeći, prvi ga je upotrijebio Abū ʻUbayda, jedan od predstavnika Basranske gramatičke škole, a tek u djelima al-Ǧāhiza i Ibn Qutayba ovaj termin dobija značenje figurativnog izražavanja.47

Po Muftiću, metaforički govor podrazumijeva ,,upotrebu riječi u prenesenom značenju zbog neke osobite veze između predmeta i njegove slike, s tim da okolnosti ne dopuštaju da se dotična riječ shvati u prvobitnom smislu.”48 U klasičnim djelima arapske stilistike metaforički izrazi se dijele na jezičke (al-maǧāz al-luġawī) i logičke (al-maǧāz al-ʻaqlī). Osnovna je razlika u tome što se jezički dešavaju u samome izrazu, odnosno na nivou riječi, a logički na nivou rečenice.49 Jezički se tropi dijele na metaforu (al-istiʻāra) i metonimiju (al-maǧāz al-mursal).

4.1. Logička metafora (al-maǧāz al-ʻaqlī) u kiraetima

Logička metafora predstavlja ,,pripisivanje vršenja neke radnje nepravom subjektu, s obzirom na neki njegov odnos prema njoj, ali tako da kontekst sprečava da se vršenje radnje pripiše samom subjektu.”50 Ovakav se stilski postupak provodi na osnovu veze subjekta s uzrokom, vremenom, mjestom radnje ili samom radnjom. Pored toga, logičkom se metaforom nekad prikazuje da radnju vrši onaj na kome se ona izvršava.

U 46. ajetu sure Hūd stoji:

قَالَ يَا نُوحُ إِنَّهُ لَيْسَ مِنْ أَهْلِكَ ۖ إِنَّهُ عَمَلٌ غَيْرُ صَالِحٍ ۖ فَلَا تَسْأَلْنِ مَا لَيْسَ لَكَ بِهِ عِلْمٌ ۖ إِنِّي أَعِظُكَ أَن تَكُونَ مِنَ الْجَاهِلِينَ ﴿٤٦﴾

,,O Nuhu, on nije čeljade tvoje” – rekao je On – ,,jer radi ono što ne valja, zato Me ne moli za ono što ne znaš! Savjetujem ti da neznalica ne budeš.”51

U dijelu ajeta إِنَّهُ عَمَلٌ غَيْرُ صَالِحٍ postoje dva autentična kiraeta. Većina je kiraetskih imama navedenu rečenicu čitala kao imensku (إِنَّهُ عَمَلٌ غَيْرُ صَالِحٍ), dok ju je kufanski imam al-Kisā᾽ī čitao kao glagolsku (إِنَّهُ عَمِلَ غَيْرَ صَالِحٍ).52

U prvom je kiraetu vršenje radnje pripisano samom djelu, a ne njegovom subjektu (Nuhov, a.s., sin). Prema tome, riječ je o logičkoj metafori. Iz samog konteksta može se razumjeti da se spojena lična zamjenica trećeg lica jednine (إِنَّهُ) odnosi na Nuhovog sina, jer se javlja kao odgovor na zamišljeno pitanje: ,,Zašto nije moje čeljade?”, što je stav većine komentatora Kurʼana.

Poznato je da se u arapskom jeziku, kada se žele naglasiti svojstva nekog predmeta ili pojave, ili emotivan odnos prema pojavama i radnjama, predmeti opisuju infinitivom (المصدر), naprimjer: ,,Ovo je pravedan čovjek.” (هَذَا رَجُلٌ عَدْلٌ).

Hiperbola izražena korištenjem infinitiva, a koji je ovdje iskazan i metaforički, dodatno je intenzivirana opisom da se Nuhovom sinu pripisuje djelo koje ,,nije dobro” (غَيْرُ صَالِحٍ). Az-Zamaḫšarī tumači da je Allah Uzvišeni ciljano negirao dobrotu pri Nuhovom sinu. On navodi kako mu se poriče da je Nuhovo čeljade na način da se negira svojstvo, uz što biva zadržan i izraz kojim se vrši negiranje, što implicira da se od Nuhove, a.s., porodice spasio ko se uspio spasiti do tog trenutka, zbog vlastite dobrote i ispravnog života, a nikako zbog toga što (samo) pripada Nuhovoj, a.s., porodici.53 Ovaj kiraet, budući da je u njemu uočljiva metafora, čini jasnijom veličinu grijeha Nuhovoga, a.s., sina, koji je, u osnovi, neposlušnost i nepokornost Uzvišenom Allahu i vjerovjesniku Nuhu, a.s., i kao Božijem vjerovjesniku i kao ocu. Kao da se veličina griješenja i neposlušnosti hoće prikazati njegovim poistovjećivanjem sa počinjenim (ne)djelom.

Neki učenjaci, navodi az-Zamaḫšarī, smatraju da se spojena lična zamjenica u izrazu إِنَّهُ عَمَلٌ odnosi na Nuhovu, a.s., dovu, a ne na njegovog sina. Kao da se htjelo kazati: ,,Doista je ovaj tvoj poziv nevaljalo djelo!” Az-Zamaḫšarī odlučno odbacuje ovo mišljenje, a svoju argumentaciju zasniva na stepenu i počasnom mjestu koje Nuh, a.s., uživa kod Allaha Uzvišenog, pa je neshvatljivo da on čini neko djelo zbog kojeg bi ga (u)korio njegov Gospodar. Al-Kisā᾽ījev kiraet (إِنَّهُ عَمِلَ غَيْرَ صَالِحٍ), iskazan u drugačijem stilu, rješava nam ovu dilemu i na svojevrstan način otklanja nejasnoću iz prvog kiraeta.

4.2. Alegorija (al-kināya) u kiraetima

Alegorija je ona vrsta izražavanja kojim se figurativno ukazuje na neki drugi pojam koji je s njim u određenoj vezi, ali se on (prema kontekstu) može shvatiti i u prvobitnom značenju. Dakle, osnovna razlika između metafore i alegorije ogleda se u tome što se metafora na osnovu govornog konteksta može razumjeti isključivo u prenesenom značenju, dok alegorija ostavlja mogućnost da se izraz razumije u njegovom doslovnom značenju.

Alegorija se u kiraetskoj divergenciji javlja u 17. ajetu sure at-Tawba:

مَا كَانَ لِلْمُشْرِكِينَ أَن يَعْمُرُوا۟ مَسَـٰجِدَ ٱللَّـهِ شَـٰهِدِينَ عَلَىٰٓ أَنفُسِهِم بِٱلْكُفْرِ ۚ

Mnogobošci nisu dostojni da Allahove džamije održavaju kad sami priznaju da su nevjernici.54

Postoje dva autentična kiraeta u izrazu masāǧid (مَسَـٰجِدَ). Većina je kiraetskih imama primjenjivala kiraet u množini (مَسَـٰجِدَ ٱللَّـهِ – Allahove džamije), dok su Ibn Kaṯīr, Abū ʻAmr i Yaʻqūb čitali ovu riječ u jednini (مَسْجِدَ ٱللَّـهِ – Allahova džamija).55

Az-Zamaḫšarī zaključuje da se kiraetom u jednini, koji je usklađen s kontekstom – u narednim se ajetima spominje ,,održavanje Masǧid al-Ḥarāma” (وَعِمَارَةَ ٱلْمَسْجِدِ ٱلْحَرَامِ) – misli na Masǧid al-Ḥarām. Drugi kiraet ostavlja dvije mogućnosti interpretacije:

1. Izraz masāǧid Allah (مَسَـٰجِدَ ٱللَّـهِ) također se odnosi se na Masǧid al-Ḥarām, a riječ je upotrijebljena u množini jer je Masǧid al-Ḥarām kibla svih džamija.
2. Izrazom masāǧid Allah (مَسَـٰجِدَ ٱللَّـهِ) želi se ukazati na zajedničku imenicu džamije, dakle, značenje se može odnositi na bilo koju džamiju jer se izrazom želi ukazati na ,,vrstu”. Ako mušrici nisu dostojni da održavaju bilo koju džamiju, iz toga proizlazi da nisu dostojni da održavaju Masǧid al-Ḥarām jer je i on obuhvaćen izrazom ,,Allahove džamije”. Kada, naprimjer, kažemo: ,,Čovjek ne čita Božije knjige”, sasvim je jasno da smo negirali da čovjek čita Kurʼan. Az-Zamaḫšarī zaključuje da je ovdje upotrijebljena alegorija.56

5. Iltifāt u kiraetima

Jedna od najzastupljenijih stilskih figura u autentičnim kiraetima je iltifāt. Ona se obično javlja prilikom kiraetske divergencije glagola u sadašnjem vremenu, kada se promjenom prefiksa mijenjaju lica. Iltifāt se definira kao ,,iznenadni prijelaz s oblika obraćanja na oblik saopćavanja i s oblika saopćavanja na oblik obraćanja i slično.”57

Ovu stilsku figuru možemo usporediti sa promjenom kadra u filmskoj industriji, kada se svako malo mijenja perspektiva kamere da bi se naglasile određene slike i dobila odgovarajuća dinamika. Njezina je glavna karakteristika iznenadnost.58

5.1. Iltifāt iz trećeg u drugo lice

U suri al-Qamar, u kazivanju o Salihu, a.s., i njegovom narodu Semudu, Allah Uzvišeni kaže:

كَذَّبَتْ ثَمُودُ بِٱلنُّذُرِ ﴿٢٣﴾ فَقَالُوٓا۟ أَبَشَرًا مِّنَّا وَٰحِدًا نَّتَّبِعُهُۥٓ إِنَّآ إِذًا لَّفِى ضَلَـٰلٍ وَسُعُرٍ ﴿٢٤﴾ أَءُلْقِىَ ٱلذِّكْرُ عَلَيْهِ مِنۢ بَيْنِنَا بَلْ هُوَ كَذَّابٌ أَشِرٌ ﴿٢٥﴾ سَيَعْلَمُونَ غَدًا مَّنِ ٱلْكَذَّابُ ٱلْأَشِرُ ﴿٢٦﴾ إِنَّا مُرْسِلُوا۟ ٱلنَّاقَةِ فِتْنَةً لَّهُمْ فَٱرْتَقِبْهُمْ وَٱصْطَبِرْ ﴿٢٧﴾

I Semud u opomene nije vjerovao. (23) ,,Zar da slijedimo jednog od nas!” – govorili su. ,,Tada bismo, uistinu, bili u zabludi i bili bismo ludi. (24) Zar baš njemu, između nas, da bude poslana Objava?! Ne, on je lažljivac oholi!” (25) ,,Vrlo brzo će oni saznati ko je lažljivac oholi! (26) Mi ćemo poslati kamilu da bismo ih iskušali, pa pričekaj ih i budi strpljiv.” (27)59

U 26. ajetu, za razliku od ostalih imama, Ibn ʻĀmir je primjenjivao kiraet u drugom licu sataʻlamūna (سَتَعْلَمُونَ غَدًا مَّنِ ٱلْكَذَّابُ ٱلْأَشِرُ – Vrlo brzo ćete saznati ko je lažljivac oholi!).60 Az-Zamaḫšarī tumači da postoje dvije moguće interpretacije značenja ovog kiraeta:

1. Ona predstavlja odgovor Saliha, a.s., njegovom narodu na njihove uvrede i optužbe za laž.
2. Ona je Allahov prijekor upućen Semudu koji je ovdje upotrebom ove stilske figure dodatno intenziviran i naglašen.

5.2. Iltifāt iz drugog u treće lice

U suri al-Qiyāma Allah Uzvišeni kaže:

لَا تُحَرِّكْ بِهِۦ لِسَانَكَ لِتَعْجَلَ بِهِۦٓ ﴿١٦﴾ إِنَّ عَلَيْنَا جَمْعَهُۥ وَقُرْءَانَهُۥ ﴿١٧﴾ فَإِذَا قَرَأْنَـٰهُ فَٱتَّبِعْ قُرْءَانَهُۥ ﴿١٨﴾ ثُمَّ إِنَّ عَلَيْنَا بَيَانَهُۥ ﴿١٩﴾

كَلَّا بَلْ تُحِبُّونَ ٱلْعَاجِلَةَ ﴿٢٠﴾ وَتَذَرُونَ ٱلْـَٔاخِرَةَ ﴿٢١﴾

Ne izgovaraj Kurʼan jezikom svojim da bi ga što prije zapamtio, (16) Mi smo dužni da ga saberemo da bi ga ti čitao. (17) A kada ga čitamo, ti prati čitanje njegovo, (18) a poslije, Mi smo dužni da ga objasnimo. (19) Uistinu, vi ovaj prolazni svijet volite, (20) a o onom drugom brigu ne vodite. (21)61

U 20. i 21. ajetu postoje dva autentična kiraeta:

a) تُحِبُّونَ ̸ تَذَرُونَ (Nāfiʻ, ʻĀṣim, Ḥamza, Al-Kisā᾽ī, Abū Ǧaʻfar i Ḫalaf)

b) يُحِبُّونَ ̸ يَذَرُونَ (Yaʻqūb, Ibn Kaṯīr, Abū ʻAmr i Ibn ʻĀmir).62

U oba se kiraeta javlja iltifāt. U prvom se kiraetu iz drugog lica jednine naglo prelazi u drugo lice množine. Nakon što se u prethodnim ajetima Allah Uzvišeni obraća Poslaniku, a.s., govor se usmjerava ljudima (kojima se Kur’an obraća): Uistinu, vi ovaj prolazni svijet volite, a o onom drugom brigu ne vodite. Dakle, ajete možemo razumjeti kao opomenu svim ljudima da bi prioritet trebalo dati onome svijetu jer je on bolji i vječan je. Ajet se javlja i kao vid prijekora zbog prekomjerne ljubavi prema dunjaluku i zanemarivanja ahireta. Čovjek je stvoren od „žurbe” (ʻaǧal), zbog čega najčešće želi ono što mu je pristupačno i blisko, što može uzeti odmah. Az-Zamaḫšarī pojašnjava kako je posljednji od dva navedena kiraeta stilski ljepši. Iako, formalno gledajući, sadrži iznenadni prijelaz iz drugog lica jednine u treće lice množine, govor je i dalje usmjeren Poslaniku, a.s., čime se on izdvaja iz kruga onih koji vole dunjaluk, a zapostavljaju Ahiret.63

Zaključak

Kiraeti kao integralni dio kur’anskog jezika plijenili su veliku pažnju komentatora Kur’ana, posebno onih koji su gajili lingvistički pristup tumačenju njegovog teksta. Zbog toga ne čudi podatak da jedan od najpoznatijih klasičnih tefsira lingvističko-racionalističke orijentacije, al-Kaššāf imama az-Zamaḫšarīja, obiluje kur’anskim kiraetima različitih vrsta i nivoa autentičnosti. U najvećoj mjeri riječ je o kiraetskim razlikama koje se odnose na značenje (farš). Az-Zamaḫšarī je kur’anske kiraete podređivao gramatičkim principima arapskog jezika i, shodno svom jezičkom ukusu, gotovo redovno davao prednost određenim kiraetima u odnosu na druge, ne obraćajući pažnju na nivo njihove autentičnosti i prihvaćenosti među kiraetskim stručnjacima. Pojedine je kiraete (među kojima je značajan dio onih koji su općeprihvaćeni kao autentični) u potpunosti odbacio ili proglasio „slabim” zbog svog stava da kao takvi nisu u skladu s principima arapske gramatike, a pojedine i zbog njihovog neslaganja s mu’tezilijskom teologijom kojoj ostaje vjeran u svome tefsiru. Posebnu pažnju posvetio je analizi stilskih vrijednosti kiraetske raznolikosti, čime dolazi do izražaja njegova fasciniranost nenadmašnošću kur’anskog stila. Analizirajući različite aspekte kiraetā, az-Zamaḫšarī briljantno osvjetljava njihovu ulogu u obogaćivanju slojevitih značenja nadnaravnog kur’anskog izraza, kao i njegovoj stilskoj raznolikosti.

Literatura

Abū Ḥayyān al-Andalusī, Muḥammad b. Yūsuf, al-Baḥr al-muḥīṭ, Dār iḥyā’ at-turaṯ al-ʻarabī, Bejrut, 1990.

al-Buḫārī, Muḥammad ibn Ismāʻīl Abū ʻAbdullāh, al-Ğāmiʻ aṣ-ṣaḥīḥ, Dār ṭawq an-nağāh, 2000.

ad-Dawmī, Muḥammad Maḥmūd, al-Qirāʼāt al-mutawātira fī tafsīr az-Zamaḫšarī, Univerzitet Yarmūk, neobjavljeni doktorski rad, 2005.

Duraković, Esad, Stil kao argument. Nad tekstom Kurʼana, Tugra, Sarajevo, 2009.

al-Ğurğānī ,ʻAbdulqāhir, Dalā᾽il al-iʻğāz, Bejrut, Dār al-kutub al-ʻilmiyya, 1998.

al-Ǧuwaynī, Muṣṭafā aṣ-Ṣāwī, Manhaǧ az-Zamaḫšarī fī tafsīr al-Qurʼān wa bayān iʻǧāzih, Dār al-maʻārif, Kairo, 1984.

Ibn al-Ğazarī, Šamsuddīn, an-Našr fī al-qirā’āt al-ʻašr, Dār al-kutub al-ʻilmiyya, Bejrut, s. a.

Ibn Zanğala, Abū Zurʻa ʻAbdurraḥmān, Ḥuğğa al-qirā᾽āt, Muʼassasa ar-risāla, Bejrut, 1997.

Jahić, Mustafa, Gramatika i stilistika Kur᾽ana, Kulturni centar ,,Kralj Fahd”, Sarajevo, 2015.

Karić, Enes, „Az-Zamaḫšarījeve potrage za značenjima kur’anskih riječi”, Zbornik radova FIN-a, br. 16, FIN, Sarajevo, 2012.

Korkut, Besim, Kur’an: originalni tekst sa prijevodom Besima Korkuta, Sarajevo, El-Kalem, 2018.

Muftić, Teufik, Klasična arapska stilistika, El-Kalem, Sarajevo, 1995.

Mujić, Munir, Tropi i figure u arapskoj stilistici, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2011.

Popara, Haso, Iz rukopisnog blaga Gazi Husrev-begove biblioteke, Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu, Sarajevo, 2019.

al-Qazwīnī, Ǧalāluddīn, al-Īḍāḥ fī ʻulūm al-balāġa, Dār al-ǧīl, Bejrut, s. a.

aṭ-Ṭabarī, Ibn Ğarīr, Ğāmiʻ al-bayān fī tafsīr al-Qur᾽ān, Dār hağr, s. a.

az-Zamaḫšarī, Abū al-Qāsim Maḥmūd, Asās al-balāġa, Dār al-kutub al-ʽilmiyya, Bejrut, 1998.

az-Zamaḫšarī, Abū al-Qāsim Maḥmūd, al-Kaššāf, Dār iḥyāʼ at-turāṯ al-ʻarabī, Bejrut, 1997.

az-Zamaḫšarī, Abū al-Qāsim Maḥmūd, al-Mufaṣṣal fī ṣanʻa al-iʻrāb, Maktaba al-hilāl, Bejrut, 1993.

az-Zamaḫšarī, Abū al-Qāsim Maḥmūd, al-Qusṭās fī ʻilm al-ʻarūḍ, Maktaba al-maʻārif, Bejrut, 1989.

az-Zamaḫšarī, Abū al-Qāsim Maḥmūd, ar-Rā’id fī ‘ilm al-farā’iḍ, Dār al-maʻrifa, Bejrut, s. a.

az-Zamaḫšarī, Abū al-Qāsim Maḥmūd, Ruʼūs al-Masāʼil, Dār al-bašāʼir al-islāmiyya, Bejrut, 1987.

az-Ziriklī, Ḫayruddīn, al-Aʻlām, Dār al-ʻilm li al-malāyīn, Bejrut, 1990.

Stylistic Features of Qira’ats in Imam az-Zamaḫšarī’s
Tafsir al-Kashshāf

Abstract

This paper focuses on the contributions of the renowned mufassir az-Zamaḫsharī in illuminating the stylistic aspects of Quranic qira’ats in his monumental work of tafsir, entitled al-Kashshāf. The study examines his scholarly contributions, tafsir orientation, methodology of Quranic interpretation, and the key features of his approach to Quranic qira’ats, with particular emphasis on his analysis of the meanings of authentic qira’ats in the light of Arabic stylistics.

Keywords: az-Zamaḫsharī, tafsir, qira’ats, stylistics.

ANALI GHB 2025; 54 (46) DOI: https://doi.org/10.51719/25663267.2025.32.46.5