UDK: 28:355.48(497.6)"1939/1945"

Edin LepenicaPregledni naučni rad

Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu

Dokumentacija Arhiva IZ u BiH o uništavanju vakufskih objekata u Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu

Sažetak

Arhiv Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, kao jedan od fondova Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, sadrži izvornu građu za naučno istraživanje fenomena uništavanja vakufskih objekata u BiH u toku Drugog svjetskog rata (1941–1945). Na osnovu ove građe moguće je dati pouzdane odgovore na pitanje razmjere te destrukcije, te ko je te objekte, u kojem stepenu i s kojim ciljevima uništavao. Islamska vjerska zajednica (IVZ) je, u nedostatku nacionalnih institucija Bošnjaka, što je bilo posljedica njihovog svođenja na vjersku skupinu u političkom okviru Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. g. Kraljevine Jugoslavije), za Bošnjake muslimane bila jedina institucija koja se na organizovan i sistematičan način bavila prikupljanjem podataka o njihovom ogromnom stradanju u Drugom svjetskom ratu. Materijalne gubitke Bošnjaka koji su se, pored ostalih formi, manifestovali i u devastaciji vakufskih objekata, IVZ je utvrđivala komisijskim izvještajima sa postradalih područja, uz mjestimično fotografisanje porušenih/oštećenih objekata, slanjem upitnih listova kotarskim/sreskim povjerenstvima na propisanom obrascu o stradanju muslimanskih naselja i stanovništva, uzimanjem izjava od svjedoka ratnih zločina, sačinjavanjem statističkih pregleda na zahtjev organa vlasti i dr. Od prikupljenog materijala formirane su zbirke dokumenata, pohranjene u fondovima Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, koje su djelomično već korištene u radovima o počinjenom genocidu nad Bošnjacima muslimanima u Drugom svjetskom ratu. U ovom radu iskorišteni su segmenti nekoliko zbirki dokumenata kako bi se, statističkom obradom podataka koji su u njima sadržani, dokazala tvrdnja iz jednog arhivskog dokumenta Ulema-medžlisa u Sarajevu da je u Drugom svjetskom ratu stradalo više od polovine vakufskih objekata, te pokazala struktura vojnih formacija koje su učestvovale u njihovoj devastaciji. Ogromno uništavanje vakufskih objekata, simbola identiteta Bošnjaka muslimana, dovedeno je u vezu sa destruktivnim ideologijama i drugim doprinosnim uslovima, čime je dat teorijski okvir za objašnjenje zašto su Bošnjaci muslimani imali takve gubitke i zašto prezentovana arhivska građa IVZ o dokumentovanom ratnom zločinu nad Bošnjacima muslimanima u Drugom svjetskom ratu nikad nije objelodanjena u socijalističkoj Jugoslaviji (1945–1992).

Ključne riječi: Drugi svjetski rat, brojčano stanje vakufskih objekata, počinioci, razmjere i uzroci uništavanja vakufske imovine, prikrivanje, prešućivanje i nekažnjavanje ratnog zločina nad vakufskom imovinom u socijalističkoj Jugoslaviji.

Uvod

Arhivska građa Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, usljed nepostojanja samostalne arhivske ustanove unutar Islamske zajednice, bila je u periodu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (SR BiH) smještena u neodgovarajućim prostorima. „U toku agresije na BiH 1992–1995. godine građa je iz sigurnosnih razloga često premještana, pri čemu je dosta oštećena i rasuta, a pojedine cjeline razdvojene.ˮ1 Nakon završetka agresije premještena je u prostorije ženske Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, koje su bile „slabo zaštićene od požara, vlage i drugih nepogodaˮ. Od 2013. g. nalazi se u novoj, moderno opremljenoj zgradi Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, gdje ima adekvatan smještaj i zaštitu. Nedostatak smještajnog prostora i djelomična nesređenost arhivske građe Islamske zajednice osnovni su razlozi što ona nije bila u periodu od sticanja nezavisnosti BiH 1992. g. do premještanja u Gazi Husrev-begovu biblioteku 2013. g. na zadovoljavajući način istražena. O društveno-političkom ambijentu koji je u periodu SR BiH bio nepovoljan za naučno istraživanje stradanja Bošnjaka muslimana u Drugom svjetskom ratu govori se u drugom dijelu ovog rada.Više zbirki dokumenata koji se čuvaju u Arhivu Islamske zajednice iskorištene su u elaboraciji stradanja vakufskih objekata u Drugom svjetskom ratu, i to:

1. Fond „Ulema-medžlisa 1880–1960.ˮ

U arhivskoj građi Ulema-medžlisa u Sarajevu nalazi se jedan dokument u kojem se navodi da je „usljed ratnih pustošenja u našoj zemlji postradalo preko polovine vakufskih objekata: džamija, mekteba, medresa, koristonosnih objekata...ˮ2 Pomenuti dokument je u formi raspisa proslijeđen svim sreskim vakufsko-mearifskim povjerenstvima (SVMP) na području Ulema-medžlisa u Sarajevu, čija nadležnost je, prema Ustavu Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije iz 1936. g., koji je bio na snazi za vrijeme Drugog svjetskog rata, obuhvatala srezove iz Bosne i Hercegovine, pojedine srezove iz uže Srbije (Loznički, Podrinjski i Jadarski), kao i teritoriju današnje Hrvatske i Slovenije (Dubrovački srez, ostalo područje Primorske banovine, Osječki srez, područje Savske i Dravske banovine).3 S obzirom na to da u Arhivu Islamske zajednice za sada nije pronađena dokumentacija o stradanju vakufskih objekata na čitavom prostoru Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ), naša analiza će se ograničiti na područje Ulema-medžlisa u Sarajevu. Preostalo područje (dijelovi Srbije, Crna Gora, Kosovo i Makedonija) bilo je u nadležnosti Ulema-medžlisa u Skoplju.

2. Zbirka dokumenata pod nazivom „Islamska vjerska
zajednica u NDH 1942. g.ˮ

Zbirka dokumenata pod nazivom „Islamska vjerska zajednica u NDHˮ govori sa kolikom ljudskom, materijalnom i kadrovskom bazom je raspolagala IVZ u 1942. g.4 Prema statistici koja je prezentovana kroz nekoliko dokumenata, na području Ulema-medžlisa u Sarajevu bilo je ukupno 1170 džamija, 1401 mekteb i 16 tekija5, koji su razvrstani na 54 kotara u Bosni i Hercegovini, sa ukupno 269 džemata (imamata).6 Brojčani pokazatelji o vjerskim školama (medresama), kulturnim, prosvjetnim, humanitarnim društvima i ostalim ustanovama (sirotišta, bolnice i dr.), kao i muslimanskom stanovništvu u 1940. g.7, koji se pojavljuju u Statistici iz 1942. g., već su publikovani u islamskoj periodici.8

Vakufski koristonosni objekti i objekti za stanovanje službenog osoblja nisu statistički tretirani. Njihov broj je, prema statistici oduzetih vakufa u SFRJ, aproksimativno iznosio 3486, od čega 1030 dućana, 1570 kuća i stanova i 886 zgrada.9 Upoređujući ovu i druge registracije vjerskih objekata u periodu pred Drugi svjetski rat10 sa prikazanom statistikom iz 1942. g., uočavamo blagi porast broja džamija i koristonosnih/službenih zgrada (sa 1120 na 1170, odnosno sa 3434 na 3486) i znatno povećanje broja mekteba (sa 936 na 1401). Porast broja mekteba u periodu 1933–1942. za približno 50% može se objasniti time da je statistika iz 1942. g., pored postojećih i novoizgrađenih objekata, obuhvatila i sve prostor(ij)e u džamijama/mesdžidima, medresama11 i drugim objektima koji su za vrijeme Drugog svjetskog rada poslužili za obavljanje mektebske nastave. U prilog ovoj tvrdnji idu statistički podaci o islamskom vjerskom kadru, prema kojima je u 1942. g. evidentiran upola manji broj mualima (731), pored 292 džematska imama, 1170 imama džamija, 26 muderisa i 5 viših službenika.12 Stradanje islamskih vjerskih službenika u Drugom svjetskom ratu postalo je predmetom novijih historiografskih studija.13 Teritorije Sandžaka i uže Crne Gore,14 koje su kao područja naseljena bošnjačkim stanovništvom također postradale u Drugom svjetskom ratu, nisu obuhvaćene statističkim pregledom iz 1942. g., jer su bile u nadležnosti Ulema-medžlisa u Skoplju.

3. Zbirka dokumenata „Stradanja muslimanskih sela i žiteljstva
u BiH – 1941-43ˮ

Druga zbirka dokumenata, analizirana za potrebe ovog rada, nosi naziv „Stradanja muslimanskih sela i žiteljstva u BiH – 1941-43ˮ.15 Raspisom Ulema-medžlisa u Sarajevu br. 1546/43 od 25. maja 1943. g.16 zatraženo je od svih kotareva da s područja džemata u njihovoj nadležnosti dostave statistiku muslimanskog stanovništva i podatke o stradanju muslimanskih sela i stanovništva na način da odgovore na 17 postavljenih pitanja na propisanom obrascu. Za utvrđivanje razmjera uništavanja vakufske imovine najvažniji su bili dostavljeni odgovori na upite br. 3, br. 4, br. 12 i br. 15, koji glase:

3. upit: Koji su vakufski objekti (džamija, mekteb, turbe, tekija, ograde oko istih itd.) stradali, na koji način i kada

4. upit: Da li se isti mogu popraviti ili ih treba nanovo zidati...

12. upit: Da li je u ovom džematu stradalo što god od arhive imamata... uz napomenu da li su sasvim ili djelomično uništene...

15. upit: Divljaštva nad muslimanskim zgradama (vakufskim i privatnim)...

Tražene podatke dostavilo je 111 džemata s područja 32 kotara, od kojih 105 na propisanom obrascu, a 6 u formi izjave džematskog imama.17 Najraniji dostavljeni Upitni list je iz džemata Orašje, kotar Brčko, datiran 15. jula 1943. g. Posljednji je dostavljen 11. maja 1944. g. iz džemata Turski Janjari, kotar Bijeljina.

Za potrebe ovog rada analizirano je uništavanje ukupno 46 vakufskih jedinica (potpuno 14 i djelomično 32) na području 7 kotareva (Bihać, Bosanska Krupa, Brčko, Gračanica, Nevesinje, Prijedor i Zenica)18
koji su kompletirali nepotpune poslijeratne podatke sa pomenutih područja iz 1946. g.

U gornji broj uvršteno je i 11 vakufskih jedinica na području imamata u Kamičanima (Kozarac), kotar Prijedor, koji se ne nalaze u Upitnom listu od septembra 1943. g.19, ali je na njih sugerisano odgovorom na 3. upit, da je vakufska imovina u ovom imamatu „oštećena od strane partizana prilikom napadaja na Kozarac tri puta i za vrijeme njihova boravka u Kozarcu... Mahalski mektebi su oštećeni, te su neki i popraviti.ˮ Raniji izvještaj KVMP u Prijedoru iz juna 1943. g. navodi da je na području imamata u Kamičanima (Kozarac), pored vakufskih objekata pomenutih u Upitnom listu od septembra 1943. g., učinjena šteta i na 1 džamiji, 8 mekteba (Gornji Jakupovići, Jaz, Kevljani, Hadžići, Garibi, Sivci, Alići i Kararići) i 2 stana,20 koji su vjerovatno u međuvremenu opravljeni.

4. Zbirka dokumenata „Spisak porušenih ili oštećenih džamija,
mekteba, zgrada 1946ˮ

Treća zbirka dokumenata nosi naslov „Spisak porušenih ili oštećenih džamija, mekteba, zgrada 1946 (V-20-12/1946)ˮ21 i nastala je u korespondenciji zvaničnih organa Islamske vjerske zajednice sa Zemaljskom komisijom za vjerska pitanja pri Predsjedništvu Narodne vlade BiH. Početkom aprila 1946. g. Zemaljska komisija22 je, kako bi navodno „imala jasnu sliku organizacionog, imovinskog, pravnog i personalnog stanja vjerskih i vakufskih ustanova Narodne Republike BiHˮ, zatražila od Ulema-medžlisa u Sarajevu da, sa rokom podnošenja 25. april iste godine, hitno dostavi „iscrpne, konkretne i poimenične podatke i statističke preglede koji se odnose na:

1. Stanje i broj imamata i džemata itd. koji su u Vašoj nadležnosti
2. Stanje i količina vakufskih zemljišta (u vezi sa agrarnom reformom)
3. Stanje i broj džamija, tekija i ostalih zgrada
4. Stanje i broj vjersko-službeničkih i ostalih domova i vakufskih zgrada (djelomično ili potpuno uništenih)
5. Stanje i broj vjersko-službeničkog kadra od najniže terenske jedinice (džemat) do najviše vjerske institucije. Ovdje navesti poimenično broj ubijenih, umrlih, nestalih i odbjeglih vjerskih službenika u toku okupacije i onih vjerskih službenika koji se iz ma kog razloga ne nalaze na svojim pređašnjim dužnostima.

Ulema-medžlis u Sarajevu je 22. aprila 1946. g. pomenuti akt, zbog nenadležnosti za tu evidenciju,23 proslijedio Vakufskoj direkciji u Sarajevu, sa zahtjevom izrade i dostave spiskova po tačkama 2. i 4. Dva dana kasnije, 24. aprila 1946. g. Vakufska direkcija je informisala Zemaljsku komisiju da im je nemoguće odgovoriti na zahtjev pod tačkom 2. dok se ne riješe žalbe koje je vakuf podnio Ministarstvu poljoprivrede (i stočarstva) NR BiH zbog oduzetih zemljišta. Na zahtjev pod br. 4. Vakufska direkcija se obavezala da će na ove podatke odgovoriti kad ih prikupi od područnih organa.24 Isti dan, Vakufska direkcija uputila je poziv25 svim sreskim vakufsko-mearifskim povjerenstvima (SVMP)26 na svom području i Upravi Gazi Husrev-begova vakufa u Sarajevu da dostave konačno stanje vakufskih zemljišta, uključujući i oduzeta, tj. eksproprisana zemljišta, te da odmah počnu sa prikupljanjem i dostavljanjem podataka traženih pod tačkom br. 4. Za svaki porušeni objekat (džamiju, mekteb, medresu, mualimski/imamski stan i ostale vakufske zgrade) trebalo je naznačiti u kojem se mjestu nalazi, u kojoj mjeri je oštećen ili porušen i od koga. Tražene podatke su predsjednici SVMP prikupljali uglavnom od Bošnjaka muslimana, svjedoka ratnih zločina, koji su se po završetku rata vratili na svoja ognjišta.

Prikupljeni podaci o devastiranim vakufskim objektima, uz navođenje ko ih je u toku Drugog svjetskog rata porušio/oštetio, sukcesivno su dostavljani u Vakufsku direkciju u Sarajevu. Od prikupljenih podataka Vakufska direkcija je za potrebe Zemaljske komisije sačinila tabelarne preglede (iskaze) sa rubrikama „vrsta zgradeˮ, „mjesto i srezˮ, „da li je zgrada djelomično ili potpuno uništenaˮ i „primjedbaˮ. U tabelarnim pregledima, dostavljenim Zemaljskoj komisiji, izostavljena je rubrika o počiniocima ratnog zločina nad poimenično navedenim vakufskim objektima, jer to i nije bio predmet interesovanja Zemaljske komisije.27

Prvi tabelarni pregled porušenih/oštećenih vakufskih objekata dostavljen je Zemaljskoj komisiji u junu 1946. g., a posljednji (treći) u novembru 1946. g. Nakon toga, aktivnosti Vakufske direkcije na prikupljanju podataka o porušenim/oštećenim vakufskim objektima i oduzetim vakufskim zemljištima, koje su pokrenute na zahtjev Zemaljske komisije BiH za vjerska pitanja, bile su obustavljene. Međutim, vlasti NR BiH su nastavile sa provedbom agrarne reforme koja je imala za cilj dodjeljivanje „zemlje zemljoradnicima, koji je nemaju ili je nemaju dovoljno.ˮ28 Agrarnom reformom Islamskoj vjerskoj zajednici oduzeta je velika površina vakufskog zemljišta,29 koja je trebala biti, po Pravilniku o sprovođenju Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, dodijeljena „muslimanskim agrarnim interesentimaˮ, od čega se u velikoj mjeri odstupalo.30

Spiskovi porušenih vakufskih objekata, koji su dostavljeni s područja 16 SVMP i Tabelarni pregledi (iskazi) Vakufske direkcije u Sarajevu, urađeni za potrebe Zemaljske komisije BiH za vjerska pitanja31, bili su osnova za izradu izdiferenciranog Tabelarnog prikaza (Prilog br. 1) stradalih vakufskih jedinica, po vrsti i stepenu oštećenja, uz nekoliko nužnih korekcija brojčanih podataka.32 U Tabelarni prikaz je, također, uvršten mnogo veći broj potpuno uništenih mekteba na području sreza Vlasenica nego što je to prezentovano u iskazu Vakufske direkcije. Naime, u dostavljenoj dokumentaciji SVMP u Vlasenici nalazi se napomena da „Sibjan mektebi na području ovoga povjerenstva su svi do jednoga potpuno uništeni (srušeni, popaljeni) od strane četnika.ˮ33 S obzirom na to da je prema statistici iz 1942. g. broj mekteba na području sreza Vlasenica iznosio 25, broj potpuno uništenih mekteba na tom području je također morao biti korigovan.34

Sumarni tabelarni prikaz (Prilog br. 1) pokazuje da je na području ukupno 16 (šesnaest) SVMP u BiH, sa podacima iz 1943. g., u toku Drugog svjetskog rata stradalo ukupno 573 vakufske jedinice, od kojih je 284 potpuno uništeno, dok je 289 teže ili lakše oštećeno.

Za dokazivanje tvrdnje da je u toku Drugog svjetskog rata stradalo više od polovine vakufskih objekata bilo je potrebno iz prezentovane količine vakufskih jedinica izdvojiti statistički tretirane vakufske objekte i stambeno-poslovne prostorije, kao što su džamije, mektebi, medrese, koristonosni objekti (vakufske kuće/zgrade i dućani) i objekti za stanovanje službenog osoblja Islamske zajednice (imamske kuće i imamsko/mualimski stanovi). Takvih objekata je na području 16 SVMP postradalo ukupno 540 (potpuno 266 i djelomično 274).

Nepokretna vakufska dobra, kao što su kancelarije povjerenstva/imamata i ostali objekti (ograde oko džamija, mekteba i mezarja, turbeta, šadrvani, sahat-kule, barake), uvršteni su u ostale vakufske jedinice kojih je postradalo ukupno 33 (potpuno 18 i djelomično 15).

Vojne formacije koje su počinile devastaciju vakufskih objekata
u Drugom svjetskom ratu

U Prilogu br. 2. dat je tabelarni prikaz vojnih formacija koje su, prema podacima 16 SVMP, počinile devastaciju (uništenje/oštećenje) vakufskih objekata u toku Drugog svjetskog rata. Njihov udio u uništavanju vakufske imovine određen je, prvo, u odnosu na statistički tretirane vakufske objekte (540) i drugo, u odnosu na sve vakufske jedinice tretirane u ovom radu (573). Brojčani podaci, u apsolutnom (količina) i relativnom (procentualno) iznosu, za svaku vojnu formaciju također su dati u tabelarnim prikazima (Prilog br. 2 i br. 3).

Tabelarni prikazi pokazuju da je najveći broj vakufskih objekata i jedinica stradao od četnika, samostalno i udruženo sa drugim vojnim formacijama (Prilog br. 2, kolona 10, 11, 12, 13 i 16 – zbirno 173 vakufska objekta, odnosno 179 vakufskih jedinica). Količina vakufskih objekata i jedinica, koju su četnici uništili/oštetili u Drugom svjetskom ratu, mnogo je veća u apsolutnom iznosu nego što je prikazano, jer nedostaju podaci s područja 39 SVMP u nadležnosti Ulema-medžlisa u Sarajevu, od kojih su neki posebno bili na udaru Ravnogorskog četničkog pokreta pod komandom generala Draže Mihailovića. To se, prije svega, odnosi na seoske džemate u srezovima u sjeverozapadnoj, zapadnoj i istočnoj Bosni, te istočnoj Hercegovini,35 sa kojih je, kako pokazuju Upitni listovi iz 1943. g. i objavljeni originalni dokumenti, izbjegao veliki broj Bošnjaka zbrinutih u Banjoj Luci, Bihaću, Bosanskom Brodu, Dubrovniku, Mostaru, Sarajevu, Goraždu, Rogatici, Višegradu i Vlasenici.36 Uspostavljenu četničku vlast na selu (srezovi u Hercegovini) potvrđuje jedan četnički dokument, nastao u septembru 1942. g., u kojem se navodi „četnici

su potpuni gospodari svuda osim u varošima.ˮ37 Nakon prestanka velikih četničkih operacija protiv Bošnjaka u Bosni i Sandžaku krajem 1943. g.,38 četnički teror je gubio na intenzitetu, pa su vakufski objekti stradavali u mnogo većem broju djelovanjem drugih vojnih formacija. Specifičnost četničkog djelovanja je najveći broj potpuno uništenih vakufskih objekata i jedinica (preko 50%), više od svih ostalih vojnih formacija zajedno, što govori o njihovoj namjeri da se sa određenih područja trajno uklone Bošnjaci i svi tragovi njihove materijalne i duhovne kulture.39 U masovnoj likvidaciji Bošnjaka muslimana četnici su koristili i vakufske objekte, u koje su zatvarali veliki broj lica, a zatim sve popalili (selo Gornje Vrsinje kod Vlasenice u martu 1942. g.) ili su egzekuciju obavljali u haremskim prostorima oko džamija (Međeđa kod Višegrada u oktobru 1943. g.).40 Najveća stratišta Bošnjaka muslimana su i mostovi na Drini (stari most u Višegradu, zadužbina velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića, željezni most u Donjem Polju u Foči /donji most/ i željezni most u Goraždu koji je u austrougarskom periodu napravljen na mjestu kamene ćuprije koju je uvakufio Lutvi-beg Deović i dr.).41

Formulacija ciljeva borbe četničkih odreda, postavljenih u Instrukciji generala Draže Mihailovića iz decembra 1941. g. kojom je prihvaćen i dopunjen projekat Stevana Moljevića pod nazivom „Homogena Srbijaˮ, označila je Bošnjake muslimane kao krivce za pad Kraljevine Jugoslavije u aprilu 1941. g., pa ih je trebalo kazniti i očistiti iz Sandžaka i Bosne radi stvaranja homogene Srbije i brisanja granica između Srbije i Crne Gore, odnosno Srbije i BiH.42 Na primjeru vakufske imovine vidjeli smo da su ovi četnički ciljevi uveliko i realizovani.

Džamije u Sandžaku su, također, najviše postradale od četnika. U jednom arhivskom dokumentu NDH provenijencije izvještava se da „četnici u kotaru Čajničkom na desnoj obali Drine, Pljevljanskom i Višegradskom oko Rudog dokle su god došli, sve su popalili što je Muslimansko tako da ni Bogomolje (džamije) nisu poštedili...ˮ43

Destrukciju vakufskih objekata posebno su ispoljili srpski ustanici, koji su kao izvršioci identifikovani konfrontacijom uopćenih kvalifikacija izvršilaca tog zločina, „Okupator i njegovi pomagačiˮ i „Pomagači okupatoraˮ za srez Srebrenica (Prilog br. 1, red 14 i Prilog br. 2, kolona 5, 6 – zbirno 15 objekata) i „Nije navedenoˮ za srez u Bosanskom Petrovcu (Prilog br. 1, red 4 i Prilog br. 2, kolona 27 – ukupno 26 objekata)44, sa dostupnom historiografskom građom koja se odnosi na period Drugog svjetskog rata.45 Od 41 vakufskog objekta/jedinica u kotarevima Bosanski Petrovac i Srebrenica, srpski ustanici su potpuno uništili 30 i djelomično oštetili 11.

Pri pokušaju objašnjavanja visokog nivoa nasilja u Drugom svjetskom ratu, novije historiografske studije posvećuju „znatnu pažnju djelovanju lokalnih akteraˮ.46 Upravo su lokalni komandanti srpskih ustanika, čije djelovanje je, kako se navodi u jednom izvještaju vojnog komandanta NDH, bilo „njihova reakcija na čišćenje koje su provodile naše ustaške formacijeˮ47, uspjeli da obuzdaju nasilje prilikom napada na sela u petrovačkom srezu, Rašinovac i Bjelaj, u augustu 1941. g., uključujući i sprečavanje paljenja džamija48 koje su, kako pokazuje dokumentacija SVMP u Bosanskom Petrovcu, kasnije ipak uništene. Njihovi komandanti spriječili su ulazak i u Bosansku Dubicu krajem jula 1941. g.49, koja je sve vrijeme Drugog svjetskog rata bila pod ustaškom vlašću. U „borbi za primatˮ u vođenju ustanka između četnika i partizana, pojedine formacije srpskih ustanika pale su pod uticaj četničke ideologije i odbile saradnju sa partizanskim jedinicama.50

Kvalifikacija „odmetniciˮ (Prilog br. 2, kolona 14), kako su u pojedinim upitnim listovima iz 1943. g. označeni izvršioci ratnog zločina nad vakufskom imovinom, odnosi se na dvije vrste vojnih formacija, četnike i partizane,51 a ponegdje se, umjesto „odmetniciˮ, upotrebljava odrednica „pobunjeniciˮ.52 U našem tabelarnom prikazu, u kolonu „odmetniciˮ uvršteni su brojčani podaci u slučajevima svega 3 vakufske jedinice, kad se nije moglo, na osnovu dokumentacije priložene uz upitni list, identifikovati ko je pod odrednicom „odmetniciˮ izvršilac zločina, četnici ili partizani, odnosno da li su ga zajedno počinili u udruženom djelovanju. Pojedine slučajeve uništavanja vakufske imovine od odmetnika (1 mektebi ibtidaija, 1 dućan sa spratom i 1 čitaonica sa dva dućana), npr. u džematu Koraj, srez Bijeljina, kasnije srez Brčko (novembar 1941. g.),53 pripisali smo, pozivajući se na izvorne dokumente i argumentovane historiografske navode,54 udruženom djelovanju četnika i partizana.

U kolonu 28. u Prilogu br. 2 („Ostaloˮ) uvrštena su tri vakufska objekta (kasarna, štala i dućan), koji su oštećeni „pri rušenju mostaˮ na Savi u Brčkom. Prijava štete Ujedinjenog vakufa u Brčkom od maja 1943. g. navodi da je to učinila Jugoslovenska (kraljevska) vojska, kako bi spriječila napredovanje Nijemaca.55 Od ostataka poražene Jugoslovenske kraljevske vojske osnovan je Ravnogorski četnički pokret, čiji je glavni cilj borbe bio stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Poslije četnika, veliku količinu vakufskih objekata u Drugom svjetskom ratu uništila/oštetila je njemačka vojska (ukupno 148 vakufskih objekata, odnosno 152 vakufske jedinice). Na Nijemce se odnosi i odrednica „Okupatoriˮ, kojom su označeni uništavaoci vakufskih objekata u srezovima Goražde, Srebrenica i Zenica (Prilog br. 2, kolona 1, 2, 4, 5, 7, 8, 9, dijelom 24 i dijelom 27 – zbirno). Djelovanje njemačke (okupatorske) vojske, za razliku od ostalih vojnih formacija, karakteristično je po najvećem broju oštećenih vakufskih objekata, što je prouzročeno zračnim napadima na gradske sredine prilikom okupacije u aprilu 1941. g. ili (avionskim) bombardovanjem gradova koje su oslobodile partizanske jedinice, odnosno planskim uništavanjem infrastrukture prilikom povlačenja iz zemlje u aprilu 1945. g. Naš tabelarni prikaz izvršilaca ratnog zločina nad vakufskom imovinom (Prilog br. 2, kolone 19, 22 i 23 – zbirno), sa znatnim brojem stradalih vakufskih objekata/jedinica od avionskog (bombardovanja), borbi i raznih vojski (ukupno 84 vakufska objekta, odnosno 89 vakufskih jedinica), sugeriše da je učešće njemačke vojske u uništavanju vakufskih objekata veće od prezentovanog.

U njemačkom bombardovanju Sarajeva u aprilu 1941. g. malo je nedostajalo da bude potpuno uništena Gazi Husrev-begova biblioteka, koja se tada nalazila u dograđenom objektu uz Carevu džamiju. Požar na Carevoj džamiji, izazvan od njemačkih aviobombi, prijetio je da se proširi na biblioteku, i samo lucidnošću dr. Miroljuba Pervana, profesora Franjevačke bogoslovije, koji je pozvao vatrogasnu službu, ona je sačuvana.56 Careva džamija je sredstvima Ravnateljstva vakufa (Vakufske direkcije) ponovo obnovljena i stavljena u funkciju u februaru 1943. g.57 Od dejstva njemačke avijacije u aprilu 1941. g. u Sarajevu je na većem broju džamija oštećen krov i polupana stakla.58

U nacističkoj ideologiji, koja je isticala arijevsku rasu kao višu, slavenski narodi smatrani su „haotičnim narodimaˮ59 i trebalo ih je uništiti. Ni bosanski muslimani, bez obzira na to što su se pozivali na gotsko porijeklo tražeći autonomiju pod njemačkim protektoratom60, nisu bili visoko rangirani na nacističkoj „rasnoj ljestviciˮ. Njemačke aktivnosti na zaštiti Bošnjaka muslimana, koje su bile usmjerene na formiranje posebnih jedinica, kao što je 13. SS oružana gorska divizija „Handžarˮ, imale su svoje političke i vojne ciljeve, prije svega borbu protiv partizanskog pokreta.

Italijanska vojska, druga okupatorska vojska na tlu Bosne i Hercegovine, samo je u 5 slučajeva u dokumentaciji IVZ iz 1946. g. označena kao izvršilac uništavanja vakufskih objekata, odnosno u 6 slučajeva kao izvršilac uništavanja vakufskih jedinica (Prilog br. 2, kolona 2, 3 i 10 – zbirno). Nešto veći broj vakufskih jedinica devastiranih od italijanske vojske nalazimo u upitnim listovima iz 1943. g. s područja srezova u Čapljini, Konjicu, Mostaru, Sarajevu i Stocu (ukupno 13, od kojih 3 potpuno i 10 djelomično), koji zbog nepotpunih podataka sa terena nisu bili predmet naše analize. Međutim, količina vakufskih objekata za čije stradanje u toku Drugog svjetskog rata je odgovorna italijanska vojska znatno je veća, ako se uzme u obzir da su Italijani, u gradovima koji su bili u njihovoj okupacionoj zoni, oskrnavili i opljačkali mnoge džamije, prije svih u Foči (ukupno 17 džamija).61 Uspostavljanjem saradnje sa četnicima krajem 1941. g.62 Italijani su im prepustili neke gradove i područja (sela oko Višegrada, Čajniče, Foču i Goražde), čime je bio otvoren put za četnički teror nad Bošnjacima. O četničkoj upotrebi Italijana, s ciljem ostvarenja velikodržavnog srpskog projekta, svjedoči gore pomenuti Izvještaj četničkog oficira, koji je sačinjen nakon obilaska srezova u Hercegovini, u kojem se, pored ostalog, navodi „...i u varošima mi odlučujemo i Talijane pametno iskorišćavamo za našu stvar. Hrvati nemaju nikakve vlasti.ˮ63 S druge strane, arhivski dokumenti NDH provenijencije pokazuju „komandnu i potstrekavajuću ulogu talijanskih okupatora u zločinima Pavelićevih ustaša i Mihajlovićevih četnikaˮ64 u hercegovačkim srezovima Mostar i Prozor. Bez saglasnosti Italijana nije se mogla izvesti nikakva vojna operacija ni u Sandžaku, čije je bošnjačko stanovništvo teško postradalo od četničkih formacija.65

Doktrinu fašizma najbolje je oslikao sam Musolini u djelu Doktrina fašizma riječima: „Imati želju da gradiš svoju naciju, državu i da to ne moraš sa drugima da dijeliš...ˮ66 Musolini je okupaciju teritorija drugih naroda, primjer Etiopije, pravdao pružanjem ruke „onima izvan civilizacijeˮ67, što dovoljno govori da su drugi narodi za fašiste bili u rangu divljaka.

Odrednice „od fašističkih topovaˮ i „od fašistaˮ, kojima su u dokumentaciji SVMP u Brčkom (Prilog br. 2, kolona 24, 25 – zbirno) označene vojne formacije čijim djelovanjem je oštećeno 7 vakufskih objekata (4 džamije i 3 mekteba), ne odnose se na italijansku vojsku koja se borila za ostvarenje fašističke ideologije. Azizija i Begova džamija, kao i mekteb u Brezovom Polju (3 objekta), koje su navodno stradale od fašističkih topova, odnosno fašista, ustvari su teško oštećene od topova njemačke i bjeloruske vojske (!) u oktobru 1943. g.68, nakon što je italijanska vojska kapitulirala. Za Čaršijsku džamiju u Čeliću, kotar Brčko, označenu da je stradala od fašističkih topova, utvrđeno je da je oštećena od njemačke avijacije.69 Fašističke vojne formacije koje su izvršile devastaciju nad preostala 3 vakufska objekta (džamija i mektebi ibtidaija u Vražićima i sibjan mekteb u Velinom Selu, kotar Brčko) nisu sa sigurnošću identifikovane.

Vojne formacije NDH (ustaše, domobrani, avijacija) označene su kao izvršioci uništavanja 10 vakufskih objekata, odnosno 13 vakufskih jedinica (Prilog br. 2, kolona 8, 17, i 18 – zbirno). U postupku konfrontacije arhivske građe sa drugim historiografskim izvorima utvrđeno je da je taj broj veći i iznosi 30 vakufskih objekata, odnosno 33 vakufske jedinice. Naime, djelovanjem avi-

jacije NDH, u sadejstvu sa njemačkom, po gradovima koji su bili oslobođeni od partizana70 (gradsko područje Bosanskog Petrovca – Prilog br. 1, red 4 i Prilog br. 2, dio kolone 27) razoreno je još 20 vakufskih objekata/jedinica. U naš tabelarni pregled i statističku obradu, zbog nepotpunosti podataka, nismo uvrstili 7 vakufskih jedinica koje su vojne formacije NDH, prema upitnim listovima iz 1943. g., uništile/oštetile na području srezova Konjic i Sarajevo.

Ustaški pokret, „zasnovan revanšistički prema srpstvuˮ, bio je instrument politike stvaranja hrvatske države kojoj je Drina istočna granica. Teze o Bošnjacima muslimanima kao „najčišćem dijelu hrvatskog harodaˮ71 imale su za cilj njihovo pridobijanje za NDH, pa je u državni aparat imenovan veći broj proustaških muslimanskih dužnosnika koji su u narodu imali ugled i popularnost.72 S tom namjerom otvorena je i džamija poglavnika Ante Pavelića u Zagrebu, u augustu 1944. g.73 Ipak, ustaška ideologija nije imala podršku u širokim masama bošnjačkog naroda. Poznate bošnjačke rezolucije iz 1941. g. osudile su ustaške zločine nad Srbima i ogradile se od muslimana pojedinaca koji su u njima učestvovali.74 Udaljavanje Bošnjaka muslimana, pojedinih političara i onog dijela naroda koji je bio mobilisan u NDH formacije, od NDH bilo je, kako je rat odmicao, sve izraženije.75 Približavanju ustaša i četnika doprinijelo je širenje partizanskog pokreta, njihovog zajedničkog neprijatelja, na prostoru NDH.76 Za ilustraciju uništavanja vakufskih objekata

usljed borbi između ustaša i NOV-a navodimo primjer džamije i mekteba u mjestu Sokol, srez Gračanica.77

Od 1943. g. do kraja Drugog svjetskog rata učestalo je savezničko (anglo-američko) bombardovanje njemačke vojne industrije u bosanskohercegovačkim gradovima, što je prouzročilo znatno uništavanje vakufskih objekata.78 Tako je u Banjaluci uništena jedna mahalska i oštećena Ferhadija džamija, u Sarajevu teško oštećena Hadži Sinanova tekija, u Travniku Sulejman-pašina džamija, 8 vakufskih zgrada i 2 zgrade dobrotvorne zaklade pod upravom kotarskog šerijatskog suda. U savezničkom bombardovanju Sarajeva u septembru 1944. g. poginuo je veliki broj muhadžira u izbjegličkom logoru na Alipašinom Mostu, gdje je također postojao improvizovani vjerski objekt.79

U našem radu, na primjeru vakufske imovine na području SVMP u Prijedoru (Prilog br. 2, kolona 20), obrađeno je uništavanje 10 vakufskih objekata/jedinica usljed savezničkog bombardiranja, od kojih su potpuno uništena 3 i djelomično oštećeno 7. Savremenim vojnim rječnikom kazano, stradanje vakufske imovine od savezničkog bombardovanja bilo je kolateralna šteta.

Vakufski objekti stradavali su u Drugom svjetskom ratu, istina veoma rijetko, i od samih muslimana (Prilog br. 2, kolona 25, 26 – zbirno). U požaru izazvanom nepažnjom muhadžira koji su bili u njima smješteni izgorjela je medresa u Kladnju (sa muškim mektebom i uredom povjerenstva), te djelomično oštećeni mektebi ibtidaija u Brčkom i sibjan mekteb u Velinom Selu, srez Brčko.80 Vakufskih jedinica je od muslimana stradalo 5, od kojih je potpuno uništeno 3, a djelomično oštećeno 2.

Vakufski objekti nisu bili pošteđeni ni od partizanskih jedinica (Prilog br. 2, kolona 7, 15, 16, 17 – zbirno). Partizanske jedinice su učestvovale u uništavanju 77 vakufskih objekata, od kojih je potpuno uništeno 30, a djelomično oštećeno 47. Prilikom oslobađanja Bosanske Dubice, u oktobru 1943. g. i krajem aprila 1945. g.81 (Prilog br. 1, red 2. i Prilog br. 2, kolona 2782), oštetili su još 13 vakufskih objekata (ukupno uništenih 30 i oštećenih 60). Broj vakufskih jedinica u čijem su uništavanju učestvovali partizani iznosi 96, od kojih je 32 potpuno uništeno i 64 djelomično oštećeno.

Za razliku od četničkog, koji je od svog osnivanja uvijek bio „u službi srpske hegemonističke vlastiˮ83, partizanski pokret je, rukovođen Komunističkom partijom Jugoslavije, pozivao narode Jugoslavije na borbu „protiv fašističkih okupatora i njihovih sluguˮ84, što je bio jedan od mehanizama za obuzdavanje nasilničkih akcija koje su mogle biti poduzete od boraca u partizanskim redovima popunjenim, kao i četnički, većinom Srbima. Veliki broj vakufskih objekata porušen od partizana (NOV) zabilježen je u Bosanskoj Krupi (1942. g.), dok su oštećenja evidentirana prilikom sabotažnih akcija na njemačka postrojenja u Zenici (oktobar 1943. g.), u napadima na Kozarac kod Prijedora (počev od januara 1942. g.), oslobađanja gradova od okupatora (Bosanske Dubice u oktobru 1943. g. i aprilu 1945. g.) i smještaja partizanskih jedinica.

Razmjere devastacije vakufskih objekata u Drugom svjetskom ratu

Brojčani podaci o devastiranim vakufskim objektima/jedinicama u Drugom svjetskom ratu, koji se nalaze u analiziranoj arhivskoj građi, konfrontirani su sa službenim evidencijama Islamske (vjerske) zajednice i Državne/republičke Komisije za vjerska pitanja BiH.

Prema podacima Državne komisije za vjerska pitanja iz 1956. g., u toku Drugog svjetskog rata porušeno je 12385, a po evidenciji Komisije za vjerska pitanja BiH iz 1964. g. čak 224 džamije86. Preko 200 ruševnih džamija i mesdžida, koji nisu služili svojoj svrsi, registrovano je i od nadležnih organa Islamske (vjerske) zajednice.87 Do 1964. g. u BiH obnovljeno je 445 džamija koje su u Drugom svjetskom ratu teže ili lakše oštećene.88 Ukupan broj porušenih i oštećenih džamija u BiH, u odnosu na statistiku iz 1942. g., procentualno iznosi 48,55% (568), odnosno 57,20% (669). Procenti u oba slučaja govore da je, od 1941. do 1945. g., približno stradala svaka druga džamija/mesdžid.

Sumarni tabelarni prikaz uništenih/oštećenih vakufskih jedinica na području 16 SVMP obuhvatio je približno jednu četvrtinu, tj. 26,34% (59 od 224), odnosno približno jednu polovinu, tj. 47,97% (59 od 123) svih porušenih i približno jednu šestinu, tj. 18,43% (82 od 445) svih oštećenih džamija u Bosni i Hercegovini za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Sumarni tabelarni pregled uništenih/oštećenih mekteba na području 16 SVMP ne može se, u nedostatku preciznijih podataka, konfrontirati sa ukupnim brojem mekteba koji su porušeni/oštećeni u Drugom svjetskom ratu. U naučnim radovima koji se pozivaju na službenu evidenciju Vakufske direkcije u Sarajevu nalazimo podatak da je „u Bosni i Hercegovini tokom rata... mekteba stradalo 125 ili 30,33% od ukupnog broja. Veći dio mekteba ili 50,4% je potpuno razoren, a 49,6% je djelimično oštećen.ˮ89 Međutim, broj postradalih mekteba je mnogo veći, što je utvrđeno konfrontacijom pomenutog podatka sa ukupnim brojem postradalih mekteba iz našeg sumarnog pregleda, koji iznosi 170. Ako ovom broju pridodamo porušene mektebe s područja još nekih SVMP (Bileća – 3 mekteba, Foča bez Kalinovika – 14 mekteba, Ključ i Višegrad sa Rudom – svi mektebi, kojih je po statistici iz 1942. g. bilo 33, odnosno 31 – sveukupno 81), koji nisu bili predmet naše analize,90 onda taj broj iznosi 251. Po količini i stepenu razaranja (potpuno 176), uzimajući u obzir podatke s područja 16 SVMP (Prilog br. 1, kolona 2), uključujući i dodatne, vidljivo je da su mektebi vakufski objekti koji su najviše i najteže postradali. Za pretpostaviti je da su i mektebi, imajući u vidu da je u ratnim razaranjima broj oštećenih objekata mnogo veći od uništenih, što smo vidjeli na primjeru džamija, procentualno postradali kao i džamije, približno 50% (svaki drugi mekteb).

Sumarni tabelarni pregled obuhvatio je 7 devastiranih medresa u toku Drugog svjetskog rata,91 od kojih potpuno 3 i djelomično 4, mada pojedine više nisu bile aktivne, ali su njihovi objekti i dalje postojali. U arhivskoj dokumentaciji vidljivo je da su u Drugom svjetskom ratu porušene medrese u Bihaću, Čajniču i Kladnju, dok su djelomično oštećene u Gračanici, Goraždu, Srebrenici i Zenici. Arhiv IZ posjeduje dokumentaciju o još 8 oštećenih medresa/medresanskih objekata u Drugom svjetskom ratu (Bosanska Gradiška, Foča, Konjic, Mostar, Sarajevo – Gazi Husrev-begova medresa, Sarajevo – Niža okružna medresa, Višegrad i Zvornik)92, sveukupno 15. U odnosu na brojčano stanje iz jula 1930. g., kada je na području Ulema-medžlisa u Sarajevu evidentirano 40 medresa (aktivno 18 i prestalo sa radom 22)93, to procentualno iznosi 37,50% od svih medresa/medresanskih objekata. Od pomenutih devastiranih medresa aktivno ih je bilo 9 (Bihać, Foča, Gračanica, Konjic, Sarajevo – Gazi Husrev-begova medresa, Sarajevo – Niža okružna medresa, Mostar, Zenica i Zvornik). U usporedbi sa statistikom medresa iz 1942. g. (ukupno 16) dobija se procenat od 56,25% (9/16), što znači da je u Drugom svjetskom ratu stradala i svaka druga medresa koja je bila u funkciji.

U analiziranoj arhivskoj građi nema podataka o devastiranim tekijama zbog toga što su one postojale na područjima SVMP (Bijeljina, Foča, Fojnica, Mostar, Sarajevo, Konjevići kod Srebrenice, Travnik i Visoko) sa kojih, osim za Srebrenicu, nije dostavljena dokumentacija. Prema raspoloživim podacima, u Drugom svjetskom ratu stradala je samo jedna tekija, Hadži Sinanova tekija u Sarajevu94, od ukupno 16, koliko ih je bilo u Bosni i Hercegovini. Prilikom njemačkog bombardovanja Sarajeva u aprilu 1941. g. oštećene su i dvije zgrade u vlasništvu vakufa Skender-pašine tekije u Sarajevu.95 Međutim, ni sve tekije, zbog ratnih dejstava, nisu služile svojoj svrsi.

Koristonosnih objekata i objekata za stanovanje službenog osoblja Islamske zajednice (Prilog br. 1, kolona 4-9) ukupno je devastirano 222, od kojih je 109 potpuno porušeno, a 113 djelomično oštećeno. Taj broj je mnogo veći od prikazanog, s obzirom na to da nedostaju podaci s područja 39 SVMP, prije svih u Sarajevu, gdje je takvih objekata najviše uvakufljeno.96 Avionska i topnička bombardovanja gradskih sredina, od strane različitih vojnih formacija u Drugom svjetskom ratu, mogla su imati za posljedicu manju ili veću štetu na vakufskim objektima. Ilustrativni primjer je Sarajevo koje je, nakon njemačkog avionskog bombardovanja početkom aprila 1941. g., nekoliko puta, počevši od kraja novembra 1943. g., bilo na udaru savezničke, a kako se rat približavao kraju i partizanske avijacije.97 I manji gradovi u Bosni i Hercegovini, npr. Rogatica i Zvornik, već sredinom 1942. g. imali su veliki broj poslovnih i stambenih objekata (približno 100)98 koji su devastirani bombardovanjem, miniranjem, pljačkom i dr. Naš sumarni tabelarni pregled uništenih/oštećenih koristonosnih objekata i objekata za stanovanje službenog osoblja IZ na području 16 SVMP obuhvatio je 6,39% svih takvih objekata po statistici oduzetih vakufa u SFRJ.

Statističkom obradom nepotpunih podataka, prikupljenih na području 16 SVMP nadležnih za 77 džemata (približno 1/4 svih džemata, na području Ulema-medžlisa u Sarajevu), koji su sadržani u prezentovanim zbirkama dokumenata iz Arhiva Islamske zajednice i njihovim konfrontiranjem sa službenim evidencijama, može se zaključiti da postoji velika vjerovatnoća da je u toku Drugog svjetskog rata na području Ulema-medžlisa u Sarajevu, koje je uključivalo teritoriju Bosne i Hercegovine, stradao najmanje svaki drugi vakufski objekt.

Tvrdnju u arhivskom dokumentu Ulema-medžlisa u Sarajevu iz januara 1946. g. da je na području ovog medžlisa „postradalo preko polovine vakufskih objekataˮ empirijski bi potvrdili nedostajući podaci sa preostalih 39 SVMP u Bosni i Hercegovini, nadležnih za 200 džemata99, od kojih je veliki broj potpuno uništen u Drugom svjetskom ratu.100

Na području sandžačkih SVMP u Srbiji i Crnoj Gori (ukupno 8), prema novinskim napisima iz Drugog svjetskog rata potpuno je uništeno 25 džamija,101 što djelomično potkrepljuju arhivski dokumenti i noviji istraživački radovi o islamskom nasljeđu u Crnoj Gori.102

Treba napomenuti da je na konačne rezultate statističke analize utjecala klasifikacija vakufskih objekata, po kojoj su i različiti vakufski prostori(je) različite namjene (mektebi, dućani, stanovi) tretirani kao objekti, a ustvari su dijelovi pojedinih građevina.103 Drugačija klasifikacija, koja bi uzela u obzir samo objekte u pravom smislu te riječi, smanjila bi njihov broj, pa bi konfrontiranje podataka rezultiralo većim procentualnim iznosima, kojim bi tvrdnja o stradanju preko polovine vakufskih objekata u Drugom svjetskom ratu bila više empirijski potkrijepljena.

Prikrivanje, prešućivanje i nekažnjavanje ratnog zločina uništavanja
vakufske imovine u Drugom svjetskom ratu

Relativno visok procenat devastiranih vakufskih objekata/jedinica od pripadnika partizanskog pokreta, koji je u postupku amnestije započete krajem 1943. g. uveliko popunjavan četnicima104 u čijim redovima je, kao i partizanskim, bio znatan broj srpskih ustanika, djelomično objašnjava zašto je u komunističkoj Jugoslaviji ovaj, kao i drugi ratni zločini počinjeni nad Bošnjacima muslimanima, prikrivan, prešućen i u velikoj mjeri ostao nekažnjen105. Samo na području 16 SVMP, kako smo elaborirali, ove tri formacije (partizani, srpski ustanici, četnici) su devastirale 304 vakufska objekta, tj. 56,30% (304/540) od svih stradalih vakufskih objekata (Prilog br. 2, kolona 5-7, 10-17, dijelom 27 i 28 – zbirno), od kojih je 74,44% (198/266) od svih potpuno uništenih i 38,69% (106/274) od svih djelomično oštećenih vakufskih objekata. Približno isti procenat je devastiranih vakufskih jedinica. Pomenute tri formacije devastirale su ukupno 55,50% (318/573), od kojih 72,54% (206/284) od svih potpuno uništenih i 38,75% (112/289) od svih djelomično oštećenih vakufskih jedinica.106 Količinski i procentualno, srpske vojne formacije (za partizane kazano uvjetno) devastirale su najviše, potpuno i djelomično, vakufskih objekata/jedinica na području 16 SVMP koja su statistički tretirana u ovom radu. Veliki količinski i procentualni udio u uništavanju i oštećivanju vakufskih objekata/jedinica na pomenutom području ima i njemačka vojska, što upućuje na zaključak da su srpske i njemačke vojne formacije najveći uništavaoci vakufske imovine u Drugom svjetskom ratu.

Nacionalna struktura počinilaca ratnog zločina nad vakufskim objektima/jedinicama data je u Prilogu br. 4.

Iako amnestija nije data licima koja su počinila zločine „kao ubistva, paljevine, pljačke, silovanja itd.ˮ107, niko u socijalističkoj Jugoslaviji, koliko je poznato, nije sudski procesuiran za uništavanje vakufske imovine u Drugom svjetskom ratu.108 Izostanak adekvatne pravne zaštite povezan je s kursom novonastale države da transformacijom vlasničkih odnosa, tj. pretvaranjem privatnog vlasništva u društveno, stvori preduvjete za, po komunističkoj doktrini, pravedniji način proizvodnje i raspodjele ekonomskih dobara, koji bi u konačnici doveli do ukidanja svih formi eksploatacije i do uspostave besklasnog društva. U krivičnom zakonodavstvu Demokratske Federativne Jugoslavije (od novembra 1945. g. FNRJ) izbjegavana je upotreba termina „imovina vjerskih zajednicaˮ, pa uništavanje takve imovine, izazvano ratnim dešavanjima, nije decidno okvalifikovano kao ratni zločin. Umjesto toga, ta inkriminacija se mogla podvesti pod nekoliko uopćenih pravnih kvalifikacija.109 Izmjenama i dopunama Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države iz jula 1946. g., u član 3. pridodato je i „neko drugo djelo koje predstavlja ratni zločinˮ110, čime je omogućeno široko tumačenje šta sve potpada pod ovaj pojam. Krivični zakonik FNRJ iz 1951. g. (član 132) sankcionisao je „uništavanje kulturnih i istorijskih spomenika i građevina, ili ustanova namenjenih nauci, umetnosti, vaspitanju ili humanitarnim ciljevimaˮ111, opet ne navodeći eksplicitno da pripadaju i vjerskim zajednicama.

Umjesto sudskog procesuiranja počinilaca ratnog zločina, komunističke vlasti112 su insistirale na paroli „bratstvo-jedinstvoˮ, koja je bila kamen temeljac za reintegraciju razorenog multietničkog društva. Komunistička ideologija, kao anacionalna, time je, ustvari, legitimirala svoju vladavinu, dok „bratstvo-jedinstvoˮ, zbog nekažnjavanja ratnih zločina, među narodima Jugoslavije nikada nije bilo iskreno. Socijalističku izgradnju povjerenja među nacijama/narodima dodatno je komplikovalo to što su mnogi počinioci i odgovorni za ratne zločine imali status učesnika NOR-a113 i bili članovi Komunističke partije Jugoslavije na ključnim državnim pozicijama kakve su vojska, policija, sudstvo i dr. Na tim pozicijama je kroz čitav period socijalizma preovladavao srpski kadar,114 dok bošnjački narod dugo vremena, suprotno rezolucijama ZAVNOBiH-a, nije bio priznat115, niti adekvatno zastupljen u organima vlasti.

Prikrivanje ratnog zločina nad Bošnjacima muslimanima činjeno je raznim perfidnim postupcima od strane samih počinilaca116 i institucionalnim djelovanjem komisija za utvrđivanje ratnih zločina, koje su formirane na različitim nivoima vlasti. Upotrebom uopćenih kvalifikacija („četnički nastrojeniˮ117, „fašistiˮ118, „pomagači okupatoraˮ ili jednostavno ne navodeći izvršioca) u postupku prikupljanja podataka o ratnim zločinima i njihovim počiniocima, pomenute komisije su htjele dati do znanja da niko u vladajućoj KPJ s tim zločinima nema nikakve veze. Razni komisijski izvještaji i tabelarni pregledi o vrstama ratnog zločina, sa opisima krivičnog djela i brojčanim podacima koji se odnose na žrtve i počinioce, ne sadržavaju posebne podatke o devastiranim vjerskim objektima. Takvi podaci uglavnom su objedinjavani u tabelarne rubrike „Spaljene kuće i druge zgradeˮ i „Razorene kuće i druge zgradeˮ,119 kako se ne bi mogla sagledati stvarna dimenzija stradanja imovine vjerskih zajednica. Komisijski prikupljena dokumentacija bila je optužni prijedlog za tužioca, koji je na osnovu nje trebao utvrditi da li ima elemenata za krivično gonjenje počinilaca.

Komunističke vlasti su, u cilju provedbe „bratstva-jedinstvaˮ, veliku pažnju posvetile praćenju odnosa među pojedincima i vjerskim zajednicama.120 Nadzor nad vjerskim zajednicama vršen je posredstvom Zemaljske komisije za vjerska pitanja pri Predsjedništvu Narodne vlade BiH, koja je formirana u martu 1946. g.121 Kroz institucionalnu saradnju, vjerskim zajednicama je sugerisano da zbog interesa izgradnje „bratstva-jedinstvaˮ ne iznose u javnost podatke o stradanjima i zločinima u Drugom svjetskom ratu koje su jugoslovenski narodi počinili jedni prema drugima. Takav čin je, kako pokazuje jedan dokument SKJ iz 1962. g., mogao biti tretiran kao „poseban oblik šovinističke aktivnostiˮ.122 U periodu konsolidacije vlasti nakon završetka Drugog svjetskog rata, vladajuća KPJ je primjenjivala različite vrste sredstava prinude prema neistomišljenicima, uključujući, u slučaju neprihvatanja očekivanog ponašanja, i upotrebu vojno-policijskog i pravosudnog aparata. Zbog pritiska vladajuće KPJ na vjerske zajednice, pojedina SVMP su pitanju devastirane vakufske imovine u Drugom svjetskom ratu pristupila krajnje obazrivo. Tako SVMP u Prijedoru nije dostavilo podatke o svim postradalim vakufskim objektima (21 vakufska jedinica u džematu Kamičani) koje su na ovom području, kako pokazuje prezentovana dokumentacija123, oštetili partizani. Ni u dokumentaciji SVMP u Nevesinju iz 1946. g., ako je usporedimo sa Upitnim listovima iz 1943. g.124, nema pojedinih vakufskih objekata oštećenih od partizana (1 džamija i 3 mekteba). Za vakufsku infrastrukturu u srezu Bosanski Petrovac, koja je djelomično uništena od srpskih ustanika, i za djelomično oštećene vakufske objekte od partizana u srezu Bosanska Dubica, u dokumentaciji sa terena nije naveden izvršilac. U društveno-političkom ambijentu neravnopravnog ustavnopravnog položaja Bošnjaka muslimana u socijalističkoj Jugoslaviji125 potpuno je izostala memorijalizacija ratnog zločina počinjenog nad Bošnjacima muslimanima u Drugom svjetskom ratu.126

Mnogi vjerski objekti Islamske zajednice, uništeni ili oštećeni u Drugom svjetskom ratu, umjesto da budu obnovljeni, dokrajčeni su socijalističkom urbanizacijom povezanom sa ideološkim zabludama da će se socijalizam ostvariti ukidanjem religije, nacije i privatne svojine.127 Vakufske nekretnine


mogle su se, u svrhu društveno-ekonomskog i kulturnog podizanja naroda, eksproprisati radi građenja objekata od značaja za socijalističku državu.128

Stroga komunistička kontrola svakog segmenta socijalističkog društva i države odrazila se i na izbor tema u historiografskim radovima129 vezanim za period Drugog svjetskog rata, u kojima je dugo vremena preovladavala vojna tematika. Tek u zadnjoj deceniji komunističke vladavine, u osamdesetim godinama XX stoljeća, ratna stradanja u Drugom svjetskom ratu su „privukla veliku pažnju historičara, publicista, novinara i drugih.ˮ130 Pronalaskom, naučnom obradom i valorizacijom originalnih dokumenata različite provenijencije i svjedočenja preživjelih žrtava, pojedini autori su argumentovano pokazali da je zločin počinjen nad Bošnjacima muslimanima u Drugom svjetskom ratu imao sve bitne karakteristike genocida, počev od fizičkog uništenja ljudi, devastacije vakufskih objekata131, ubijanja vjerskih službenika132, silovanja žena, pljačke i spaljivanja njihovih kuća i drugih objekata, trajnog protjerivanja sa rodne grude, nasilnog pokrštavanja, negiranja da su muslimani zaseban narod i dr.

U predvečerje agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, 20. novembra 1991. g., u organizaciji Centra za bosanskomuslimanske studije pri kulturnom društvu „Preporodˮ održan je naučni kolokvij, na kojem su učesnici (ukupno 37 referata) sa različitih aspekata elaborirali tristogodišnji genocid nad Muslimanima u Jugoslaviji.133 Posebno je akcentiran period Drugog svjetskog rata (1941–1945), u kojem se muslimanski narod našao između „međusobno suprotstavljenih nacističkih i šovinističkih ideoloških, političkih i vojnih pokreta,ˮ134 kao što su ustaški i četnički pokret. U jednom od referata ukazano je na potrebu izučavanja izvještaja koje je Islamska vjerska zajednica preko svojih džemata prikupila u Drugom svjetskom ratu o stradanjima Muslimana, koji se nalaze u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.135

Zaključak

Elaboracija fenomena devastacije vakufskih objekata u Drugom svjetskom ratu, kao jednog segmenta stradanja Bošnjaka muslimana, pokazala je da su vakufski objekti, u manjem ili većem obimu, uništavani od različitih vojnih formacija koje su bile u službi različitih nacionalističkih i šovinističkih ideologija pa, u manjoj mjeri, i samih partizana. Visok stepen razaranja vakufskih objekata u Drugom svjetskom ratu (stradalo ih je više od polovine, odnosno najmanje svaki drugi objekt), međutim, ne može se objasniti samo postojanjem ratnog sukoba na tlu Bosne i Hercegovine i drugim područjima gdje su živjeli Bošnjaci muslimani. Ratni sukob je morao biti praćen i drugim činiocima da bi proizveo ogromna razaranja vakufske imovine, koji su neodvojivi od sveukupnog stradanja Bošnjaka muslimana. Ti činioci su politička i vojna nespremnost Bošnjaka muslimana za rat kao posljedica njihovog ustavnopravnog položaja u Kraljevini Jugoslaviji,136 nepostojanje nacionalne (ne i nacionalističke) ideologije koja bi bila prihvaćena od širokih masa bošnjačkog naroda137, različita politička strujanja u bošnjačkom narodu tokom Drugog svjetskog rata (od prihvatanja NDH do autonomističkih težnji),138 koja su onemogućavala jedinstven bošnjački politički front i jasno opredjeljenje bošnjačkog/muslimanskog naroda, ustaški zločini nad Srbima koji su proizveli osvetničke akcije prema Bošnjacima muslimanima139, nedostatak samoorganizovanja bošnjačkog naroda u seoskim krajevima daleko od gradskih centara140 i dr.

Novije historiografske studije pokušavaju da dokažu da nasilje, za razliku od makro (državni) i mezo (regionalni) nivoa, na mikro (lokalnom) nivou nije motivisano ideološkim planovima, već da „neizvjesni i neočekivani događaji imaju moć da radikalno i naglo preobraze društvene odnoseˮ141, što u konačnici dovodi do fenomena „naprasne nacionalnostiˮ, odnosno do pojave „procesa kolektivne kategorizacijeˮ na „miˮ i „oniˮ. Ali, i ove studije sugeriraju da nije dovoljan samo jedan činilac (npr. motiv za ubijanjem) da objasni nasilnu akciju, već se „mora steći cijeli niz faktora vezanih za situacijuˮ142 (npr. prisustvo komandanata koji potiču ili obuzdavaju nasilje), od kojih zavisi u kom pravcu će se situacija dalje razvijati.

Bošnjaci su bili žrtve i anacionalne komunističke ideologije, u čijoj službi je bio partizanski pokret koji se sredinom Drugog svjetskog rata počeo popunjavati nacionalističkim elementima. Proklamovanom parolom „bratstva-jedinstvaˮ komunisti su u socijalističkoj izgradnji zemlje nastojali izbrisati etničke antagonizme.143 Međutim, „bratstvo-jedinstvoˮ nikada nije bilo iskreno, zbog toga što su mnogi ratni zločini, prvenstveno nad Bošnjacima muslimanima, prikrivani, prešućivani i ostali nekažnjeni, a počinioci bili u strukturama vlasti.

Islamska (vjerska) zajednica je, zbog interesa „bratstva-jedinstvaˮ, bila primorana da ne iznosi u javnost podatke o ogromnom stradanju bošnjačkog/muslimanskog naroda u Drugom svjetskom ratu, uključujući i uništavanje vakufskih objekata. Pri kraju komunističke vladavine počelo se glasnije govoriti i pisati o nacionalnim historijama, pa su se pojavili zahtjevi da i Islamska zajednica u SFRJ tome da doprinos, pružajući na uvid naučnim radnicima arhivsku građu koju je, preko svojih područnih organa, prikupila o stradanju Bošnjaka muslimana u Drugom svjetskom ratu. U ovom radu, u svrhu dokazivanja ogromne devastacije vakufskih objekata u Drugom svjetskom ratu, iskorišten je dio te prikupljene građe, pa je zadatak budućih istraživanja da se pronađe, naučno obradi i publikuje i ostala arhivska dokumentacija IVZ koja se odnosi na stradanje Bošnjaka muslimana u periodu Drugog svjetskog rata.

Izvori

Fond „Nova, rasuta ar. građa Rijaseta, preuzeta 21. 08. 2017 (razno)ˮ (NRAGR), regal VI, polica 2-f, Zbirka dokumenata „Spisak porušenih ili oštećenih džamija, mekteba, zgrada 1946 (V-20-12/1946)ˮ (SPODŽMZ)

Fond „Nova, rasuta ar. građa Rijaseta, preuzeta 21. 08. 2017 (razno)ˮ (NRAGR), regal VI, polica 3-f, Zbirka dokumenata „Islamska vjerska zajednica u NDH 1942ˮ (V-37-1/1942)

Fond „Ulema medžlis 1880-1960ˮ (FUM), Svežanj dokumenata (nespecificirano), regal I, polica 1-f

Fond „Spisi Vakufske direkcije u Sarajevu 1946-1952-1958ˮ, Svežanj dokumenata „V.D. 1946ˮ, regal III, polica 1-j

Fond „Spisi Vakufske direkcije u Sarajevu 1946-1952-1958ˮ, Svežanj dokumenata „1500-2000 V.D.S 1945ˮ, regal III, polica 7-i

Fond „Spisi Vakufskog ravnateljstva u Sarajevu 1941-1946ˮ, Svežanj dokumenata „11000-12000, 1941ˮ, regal III, polica 1-h

Fond „Spisi Vakufskog ravnateljstva u Sarajevu 1941-1946ˮ, Svežanj dokumenata „1-1000 V.D.S. 1946ˮ, Regal III, polica 8-i

Fond „Spisi Vakufskog ravnateljstva u Sarajevu 1941-1946ˮ, Svežanj dokumenata „13705-14700 V.R.S. 1941ˮ, regal III, polica 3-h

Fond „Vakufska direkcija (knjige) 1930-1958ˮ, regal X, polica 5-i., „Indeks za 1946. god.-Registar ustanova Ulema medžlisa u Sarajevuˮ

Fond „Zbirka: Varia, razne arhivalije, arhivska građa prenesena iz stare GHB 1893-1975ˮ (ZV), regal VI, polica 2-f, Zbirka dokumenata „Stradanja muslimanskih sela i žiteljstva u BiH 1941-1943ˮ (SMSIŽ)

Literatura

Abazović, Mirsad D., Kadrovski rat za BiH (1945-1991), Savez logoraša Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1999.

Agović, Bajro, Džamije u Crnoj Gori, Almanah, Podgorica, 2001.

Bećirović, Denis, Islamska vjerska zajednica u Bosni i Hercegovini 1945.-1953. godine, doktorska disertacija, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2009.

Bergholz, Max, Nasilje kao generativna sila:identitet, nacionalizam i sjećanje u jednoj balkanskoj zajednici, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2018.

ˮBombardirana je čuvena Hadži Sinanova tekijaˮ, Osvit, II, br. 94, Sarajevo, 1943.

ˮBombardirani su Travnik i Prijedorˮ, Osvit, III, br. 99, Sarajevo, 1944.

Čekić, Smail, Genocid nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu (dokumenti),
Udruženje muslimana za antigenocidne aktivnosti, Sarajevo, 1996.

Čelić, Džemal; Mujezinović, Mehmed, Stari mostovi u Bosni i Hercegovini, Veselin Masleša, Sarajevo, 1969.

Dedijer, Vladimir; Miletić, Antun, Genocid nad Muslimanima, Svjetlost, Sarajevo, 1990.

Džogović, Fehim, Bijela knjiga žrtava Sandžaka 1941-1945, knj. II, Bjelopoljski srez, Matica Bošnjaka Crne Gore i Almanah, Podgorica, 2021.

„Glasačka mjesta po izbornim okruzima (povjerenstvima i džematskim medžlisima) za područje Ulema medžlisa u Sarajevuˮ, Glasnik IZ, V, br. 3, Sarajevo, 1937.

Gruhonjić, Asim, „Sa naučnog kolokvija: ‘Genocid nad Muslimanima’ - Muslimani su permanentno stradavaliˮ, Preporod, XXII, br. 23/510, Sarajevo, 1991.

Grupa autora, Sarajevo u revoluciji, Tom četvrti, Istorijski arhiv Sarajevo, Sarajevo, 1981.

Hadžijahić, Muhamed, Od tradicije do identiteta (geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana), Svjetlost, Sarajevo, 1974.

Halilović, Nezim Muderris, „Historijat, trenutno stanje i perspektive vakufa u Bosni i Hercegoviniˮ, Vakufi u Bosni i Hercegovini - Zbornik radova, Vakufska direkcija, Sarajevo, 2013.

Hamzić, Alija, Koraj : sjećanje na jednu čaršiju, Harfo-graf, Tuzla, 2002.

Hodžić, Muhamed, „Arhiv Islamske zajednice u Bosni i Hercegoviniˮ, Gazi Husrev-begova biblioteka:480 godina postojanja, Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo, 2017.

Hodžić, Muhamed, „Neki statistički podaci o Islamskoj vjerskoj zajednici u BiH 1940. godineˮ, Preporod, XLII, br. 7/993, Sarajevo, 2013.

Hurem, Rasim; Brkljača, Seka, „Historiografska literatura o Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu objavljena nakon 1980. godine u zemlji i inostranstvuˮ, Prilozi, br. 29, 2000.

Jaganjac, Alem, „Vakufi na području Medžlisa Islamske zajednice Bosanski Petrovacˮ, Vakufi u Bosni i Hercegovini, Vakufi na području Bihaćkog muftijstva - Zbornik radova, Vakufska direkcija, Sarajevo, 2017.

ˮKako je nastradala Banja Lukaˮ, Osvit, III, br, 123, Sarajevo, 1944.

Kamberović, Husnija, „Muslimani Bosne i Hercegovine u državnoj upravi za vrijeme Kraljevine Jugoslavijeˮ, Preporod, XXII, br. 20/507, Sarajevo, 1991.

Kamberović, Husnija, „Muslimani i NDHˮ, Preporod, XXII, br. 22/509, Sarajevo, 1991.

Kamberović, Husnija, „Odnos Muslimana Bosne i Hercegovine prema NDHˮ, Preporod, XXII, br. 19/506, Sarajevo, 1991.

Kamberović, Husnija, „Sudski proces članovima Uprave vakufa u Sarajevu 1946. godineˮ, Preporod, XXII, br. 12/499, Sarajevo, 1991.

Karčić, Hikmet, et al., The Muslim resolutions: Bosniak responses to world war two atrocities in Bosnia and Herzegovina, Institute for Islamic Tradition of Bosniaks and Center for Islam in the Contemporary World at Shenandoah University, Sarajevo/Virginia, 2021.

Karić, Enes; Spahić, Mustafa, Nasuprot zlu: muslimanske rezolucije iz 1941.: zajednička izjava iz 2015., El-Kalem, Sarajevo, 2019.

Koštović, Nijazija, Sarajevo između dobrotvorstva i zla (drugo dopunjeno izdanje), Rijaset Islamske zajednice, Sarajevo, 1998.

Lavić, Osman, „Gazi Husrev-begova biblioteka od osnivanja do danasˮ, Gazi Husrev-begova biblioteka:480 godina postojanja, Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo, 2017.

Mahmutović, Suad, „Višedecenijsko uništavanje vakufa u Bosni i Hercegoviniˮ, Novi muallim, IX, br. 2, Sarajevo, 2007.

Mehmedović, Ahmed, Upravljanje vakufima u BiH 1847-2017., Vakufska direkcija, Sarajevo, 2017.

Monografija „Azizija i Begova džamija u Brezovom Poljuˮ, MIZ Brčko, Brčko, 2016.

Muftić, Faruk, Foča 1470-1996, „Šahinpašićˮ, Sarajevo, 1997.

Muftić, Faruk, Foča – genocid u kontinuitetu (dokumenti, svjedočenja), Dobra knjiga, Sarajevo, 2019.

Muminović, Rasim, Filozofija ideologije:ideološko otrežnjavanje, II. Destruktivne ideologije 20. stoljeća, KZB Preporod i El-Kalem, Sarajevo, 2000.

Mušeta, Abas, Prešućena istina - Kulen Vakuf 1941. godine..., Bosanska knjiga, Sarajevo, 2016.

„Odluka o opštoj amnestiji lica koja su u četničkim jedinicama Draže Mihajlovića učestvovala ili ih pomagala ili su učestvovala u jedinicama hrvatskog i slovenačkog domobranstvaˮ, u: Muftić, Faruk, Foča – genocid u kontinuitetu (dokumenti, svjedočenja), Dobra knjiga, Sarajevo, 2019.

„Osnovni zakon o eksproprijacijiˮ, Službeni list Federativne Narodne Republike Jugoslavijeˮ, god. II, br. 28/47, Beograd, 1947.

„Osnutak Kotarskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Goražduˮ, Glasnik IZ, IX, br. 8, Sarajevo, 1941.

„Oštećenje čuvene Sulejman-pašine džamije u Travnikuˮ, Osvit, III, br. 103, Sarajevo, 1944.

„Otvorenje Careve džamijeˮ, Osvit, II, br. 51, Sarajevo, 1943.

„Politički vidiciˮ, Osvit, III, br, 122, 123, 125, Sarajevo, 1944.

„Pomoć bombardiranim u Mostaruˮ, Osvit, III, br. 101, Sarajevo, 1944.

„Porušena Sinanova tekijaˮ, Osvit, II, br. 94, Sarajevo, 1943.

„Pregledanje sarajevskih džamijaˮ, Osvit, I, br. 28, Sarajevo, 1942.

„Prvi izvještaj o radu Ulema medžlisa u Sarajevuˮ, Glasnik IZ, I, br. 2, Beograd, 1933.

„Razaraju ali osvješćujuˮ, Osvit, II, br. 92 i 93, Sarajevo, 1943.

„Rješenje Ulema medžlisa u Sarajevu o pridjeljivanju na rad Ismet-ef. Durakovića za imama i dušobrižnika pri Izbjegličkom logoru u Alipašinom Mostuˮ, Glasnik IZ, XI, br. 4, Sarajevo, 1943.

Salkić, Muhamed, Ustavi Islamske zajednice, El-Kalem, Sarajevo, 2001.

„Saopćenje sa znanstvenog kolokvija ‘Genocid nad Muslimanima u Jugoslaviji’ˮ, Preporod, XXII, br. 23/510, Sarajevo, 1991.

Sarač Rujanac, Dženita, Odnos vjerskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka od 1980. do 1990., Institut za istoriju, Sarajevo, 2012.

„Skrb za mostarske stradalnikeˮ, Osvit, III, br. 104, Sarajevo, 1944.

„Statistika džamijaˮ, Glasnik IZ, VI, br. 5-7, Sarajevo, 1955.

„Statistika džamijaˮ, Glasnik IZ, I, br. 7, Beograd, 1933.

„Statistika mekteba po muftijstvimaˮ, Glasnik IZ, I, br. 6, Beograd, 1933.

Sultanović, Adis, „Imamska služba u Bosni i Hercegovini sa posebnim osvrtom na period od 1945. do 1971.godineˮ, Glasnik IZ, LXXXIV, br. 7-8, Sarajevo, 2022.

Sultanović, Adis, „Opstruiranje infrastrukturne obnove Islamske zajednice od strane organa vlasti u socijalističkoj Bosni i Hercegovini od 1945. do 1965. godineˮ, Glasnik IZ, LXXXIII, br. 7-8, Sarajevo, 2021.

Sultanović, Adis, „Vjersko-prosvjetne prilike u imamatu Goražde od 1945. do 1946. godineˮ, Glasnik IZ, LXXXII, br. 5-6, Sarajevo, 2020.

Šarić, Sabahudin, „Zločini nad islamskim vjerskim službenicimaˮ, Sjećanja, opomene i poruke - Zbornik radova s Okruglog stola, održanog 26. januara 2011. g. u Goraždu povodom 26. januara 1942 - Dana sjećanja na genocid u Gornjem Podrinju, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2012.

Šukrić, Nijaz, Organizacija i oblici vjerskoprosvjetnog života muslimana Bosne i Hercegovine - od 1945. do 1976. godine, Fakultet islamskih nauka i El-Kalem, Sarajevo, 2006.

„Težko stradanje hrvatskih gradovaˮ, Osvit, III, br. 119, Sarajevo, 1944.

„Travnik se opet izgrađujeˮ, Osvit, III, br. 107, Sarajevo, 1944.

Tucaković, Šemso, Historija novinarstva i medija u Bosni i Hercegovini, S&A company, Sarajevo, 2006.

Tucaković, Šemso, Presudne partizanske pobjede u Bosni i Hercegovini (Neretva-Drina-Sutjeska), Amos Graf, Sarajevo, 2013.

Tucaković, Šemso, Srpski zločini nad Bošnjacima-muslimanima (1941-1945), El-Kalem i OKO, Sarajevo, 1995.

„Umro je travnički gradonačelnikˮ, Osvit, III, br. 103, Sarajevo, 1944.

„Zračni napadi na Brod se nastavljajuˮ, Osvit, III, br. 124, Sarajevo, 1944.

Web stranice

Bećirević, Zijad, „Bosanska Dubica: Dr. Mustafa Kadić u epidemiji tifusaˮ. Dostupno na: https//bhdinfodesk.com/2020/04/21/bosanska-dubica (Pristupljeno 21. 04. 2021).

„Bosanski Petrovac u NOB-Wikipediaˮ. Dostupno na: https://sh.m.wikipedia.org (Pristupljeno 22. 11. 2022).

Dizdarević, Blanka, „Kontroverze o odnosu nacionalizma i patriotizmaˮ, Anali Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici, Zenica, 2012, str. 261. Dostupno na: http://prf.unze.ba (Pristupljeno 14. 07. 2022).

„Izbor iz starih propisa - Restitucijaˮ. Dostupno na: https://uzzpro.gov.rs (Pristupljeno 16. 10. 2022).

„Pero Đukanović-Vikipedijaˮ. Dostupno na: https://sr.m.wikipedia.org (Pristupljeno 22. 11. 2022).

„Rehabilitovan Draža Mihailovićˮ. Dostupno na: https:www.rts.rs > story > društvo (Pristupljeno 19. 08. 2022).

„Uredba o vojnim sudovima Vrhovnog štaba NOV i POJˮ od 24. maja 1944.g. Dostupno na: https://uzzpro.gov.rs (Pristupljeno 16. 10. 2022).

„Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji u Narodnoj republici Bosni i Hercegoviniˮ, Službeni list NRBiH, br. 2/46, 18/46, 20/47, 29/47, 37/49, 14/51 i 41/67. Dostupno na: http//www.fgu.com.ba (Pristupljeno 03. 11. 2021).

„Zakon o krivičnim delima protiv naroda i državeˮ od 15. avgusta 1945.g. Dostupno na: uimenaroda.net i https://uzzpro.gov.rs (Pristupljeno 16. 10. 2022).

About the Destruction of Waqf Buildings in the Second World War Based on the Material from the Archives of the Islamic Community in Bosnia and Herzegovina

Summary

The Archives of the Islamic Community in Bosnia and Herzegovina, as one of the library stocks of Gazi Husrev-beg’s Library in Sarajevo, contain original material for scientific research into the phenomenon of the destruction of waqf buildings during the Second World War (1941-1945). Based on this material, as reliable answers as possible can be given to the question of the extent of the destruction, and who destroyed these buildings, to what extent and with what goals. The Islamic Religious Community (Islamska vjerska zajednica- IVZ), in the absence of national institutions for Bosniaks and as a consequence of their being reduced to a religious group within the political framework of the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes (since 1929 the Kingdom of Yugoslavia), was the only institution for the Bosniak Muslims that in an organized and systematic way collected data on their immense suffering during the Second World War.

The Bosniaks’ material losses, which in addition to other forms of losses were also manifested in the destruction of waqf buildings, were determined by the Islamic Religious Community (IVZ) according to commission reports from the afflicted areas by occasionally taking photographs of the destroyed/damaged buildings, by sending questionnaires to district commissions on the prescribed form about the damage caused to the Muslim settlements and population, by taking statements from witnesses of war crimes, by making statistical reviews at the request of the authorities, etc. From the collected material, the collections of documents were formed and stored in the library stocks of Gazi Husrev-beg’s Library in Sarajevo, which had been already partly used in the works on the genocide committed against the Bosniak Muslims during the Second World War.

This paper makes use of segments of several collections of documents so as to prove, through statistical processing of the data they contain, the claim from an archival document of the Ulama Majlis in Sarajevo that more than half of the waqf buildings were destroyed during the Second World War, and to show the structure of military formations that participated in their destruction. The massive destruction of waqf buildings, a symbol of the Bosniak Muslim identity, was linked to destructive ideologies and other conditions contributing to it, which provided a theoretical framework for explaining why the Bosniak Muslims had such losses and why the presented archival material of the Islamic Religious Community (IVZ) on documented war crimes against the Bosniak Muslims during the Second World War was never disclosed in socialist Yugoslavia (1945-1992).

Keywords: The Second World War; the numerical status of waqf buildings; the scale, perpetrators and causes of the destruction of waqf property; the concealment, keeping silent and not punishing war crimes against waqf property in socialist Yugoslavia.

ANALI GHB 2022; 51 (43) DOI: https://doi.org/10.51719/25663267.2022.29.43.169

Prilog br. 1 - Tabelarni prikaz uništenih/oštećenih vakufskih objekata/jedinica, prema podacima 16 SVMP, u toku Drugog svjetskog rata

Prilog br. 2 – Tabelarni prikaz vojnih formacija koje su, prema podacima 16 SVMP, učestvovale u

uništenju/oštećenju vakufskih objekata u toku Drugog svjetskog rata

Prilog br. 3 – Procentualno učešće vojnih formacija u uništavanju/oštećivanju vakufskih objekata/jedinica

u toku Drugog svjetskog rata (podaci za 16 SVMP)

Prilog br. 4 - Nacionalna struktura počinilaca ratnog zločina nad vakufskim objektima/jedinicama u toku Drugog svjetskog rata (podaci za 16 SVMP)

Napomena:

U rubriku „Nepoznatoˮ smo, uz brojčane podatke u Prilogu br. 2, kolona 9, 12 i 13 u kojima se, uz poznatog, pojavljuje i nepoznati počinilac (ukupno 8 objekata, od kojih 3 potpuno i 5 djelomično), uvrstili i podatke iz neiskorištenih kolona 19, 21, 22, 23 i dijelom 24). Ukupan broj počinilaca razlikuje se od ukupnog broja vakufskih objekata/jedinica, jer su slučajevi devastacije objekata/jedinica od dvije vojne formacije (Prilog 2, kolona 2, 5, 7, 8, 10, 17, dijelom 24, 25 i dijelom 27) pripisivani i jednoj i drugoj (ukupno 35 objekata, od kojih 3 potpuno i 32 djelomično). Nacionalna pripadnost vojnih formacija u kolonama 16 („Partizani i četniciˮ), dijelom 27 („Nije navedenoˮ – 26 uništenih i 13 oštećenih) i 28 („Ostaloˮ) označena je kao srpska. U dijelu kolone 27 („Nije navedenoˮ) 20 vakufskih objekata uništili su Nijemci i Hrvati, dok za preostalih 5 vakufskih jedinica (2 potpuno i 3 djelomično) nije utvrđen počinilac, pa su uvrštene u rubriku „Nepoznato.ˮ