04-Smailbegovi__i

Među ostavštinom porodice Faginović, koja se čuva u Bošnjačkom institutu u Sarajevu, nalazi se i jedna medžmua, do danas nepoznata znanstvenoj javnosti. Temeljem analize njezinih sadržajnih, stilskih, kaligrafskih i likovnih elemenata, medžmua je pripisana bosanskohercegovačkom alimu Aliju Faginoviću, aktivnom potkraj XIX i početkom XX stoljeća. Nakon iscrpnih podataka o Faginovićevu profesionalnom životu i djelu, pisanih temeljem uvida u rukopisnu i arhivsku građu, u radu se dalje određuje pojam derviške medžmue i nastavlja s detaljnim kataloškim i likovnim opisom Faginovićevih dviju medžmua pohranjenih u fundusu Gazi Husrev-begove biblioteke i Bošnjačkog instituta u Sarajevu.

Ključne riječi: Ali Faginović, medžmua, islamska kaligrafija, sufijska književnost.

Ali Faginović (ʻAlī Šarīf al-Faġinawī al-Qādirī al-Bosnawī) rođen je u Sarajevu vjerovatno sredinom XIX stoljeća. Premda je živio u relativno bliskoj prošlosti, biografski podaci su nepotpuni, osobito za rani period njegova života. Potječe iz umjetničke porodice Faginović, među čijim je članovima i hadži Mustafa Faginović (umro 1900), majstor floralne ornamentike, koji je naslikao čuvene crteže Meke i Medine u Mišćinoj (Kebkebir hadži Ahmedovoj) džamiji u Sarajevu. Prema navodima Hamdije Kreševljakovića, Faginovići su bili nastanjeni u sarajevskom naselju Hrid i bili su poznati čizmedžijski obrtnici.1 Među dokumentima Zemaljskog vakufskog ravnateljstva Bosne i Hercegovine nalazi se zabilješka da je hadži Salih Faginović (umro oko 1869), otac Alija Faginovića, zavještao dvije hiljade groša za popravku česme na Hridu,2 što dodatno podupire navode o mjestu njihova stanovanja. Uz ime nekoliko članova ove po svemu ugledne i imućne porodice stoji počasni naslov hadži, a neki od njih su boravili i u Istanbulu, gdje su odlazili na naobrazbu i usavršavanje ili su, poput hadži Mustafe Faginovića, bili angažirani kao umjetnici.3

Među istaknutijim članovima ove porodice zasigurno je bio Ali Faginović (umro 1921). Analizom njegova do danas poznatog opusa kaligrafskih radova, osjećanja zapretanih u poeziji i dvjema medžmuama, sa sigurnošću možemo konstatirati da je bio istinski sufija – kadirija i vrsni kaligraf koji se okušao i kao pjesnik. Također je izvanredno poznavao osmanski turski, arapski i perzijski jezik, kojima se ravnopravno služio u svojim bilježnicama, dok je sve podneske i molbe upućene ondašnjim vlastima pisao latiničnim pismom, na bosanskom jeziku.4 Takve činjenice naročito su dojmljive ima li se u vidu da je bio aktivan potkraj XIX i početkom XX stoljeća. Bio je i dobar jezikoslovac, te poznavatelj islamske astronomije. Pa ipak se najviše dokazao kao kaligraf i učitelj kaligrafije.

Iz redaka koje je sam pisao doznajemo da je kaligrafiju učio kod Abdulaha Ajnija Bosnevija (ʻAbdullāh ʻAynī Bosnawī), vjerovatno Hasagića, koji je umro 1289/1872-73. godine u Sarajevu.5 Njegova kaligrafska svjedodžba (idžazetnama) do danas nije pronađena, no možemo pretpostaviti da je školovanje pred svojim učiteljem završio najkasnije do navedene 1872-73. godine. Nije poznato da li je daljnju naobrazbu i usavršavanje nastavio u Istanbulu, no iz dopisa upućenog reisul-ulemi Džemaludin-ef. Čauševiću doznajemo da je Faginović ondje boravio u oktobru 1914, u tada poznoj životnoj dobi, te da mu je u svrhu povratka u domovinu c[arski] i kr[aljevski] austro-ugar[ski] konzulat u Carigradu isplatio 400 franaka.6 Nažalost, razlog njegova boravka nije poznat.

Kao samostalan kaligraf i učitelj kaligrafije Faginović je mogao djelovati po primitku svjedodžbe, a Đoko Mazalić bilježi da je u skriptoriju u Sarajevu držao i vlastitu školu kaligrafije.7 Nažalost, Mazalić ne donosi nikakve podatke o skriptoriju niti vremenskome okviru u kojem je Faginovićeva škola bila aktivna. Do danas su iz ove škole poznate dvije kaligrafske svjedodžbe: jedna izdata 28. ševala 1304/19. jula 1887. izvjesnome Mustafi Hilmiju, a druga 1314/1896-97. godine Mehmedu Rasimu(?). Na temelju ovih podataka zaključujemo da je Faginovićeva škola bila aktivna osamdesetih i devedesetih godina XIX stoljeća.8 Pored kaligrafije, kako nadalje bilježi Mazalić, ondje je svoje učenike podučavao i umjetnosti iluminacije. Pod pojmom iluminacija (taḏhīb) u islamskoj se tradiciji najčešće podrazumijeva svaki ornament izveden u zlatu ili srebru, a koji ne sadrži figurativnost. Nerijetko su pod tim pojmom objedinjeni i svi drugi likovni elementi koji čine dekoraciju: vegetabilni ili geometrijski, izvedeni različitim bojama sa ili bez upotrebe zlata i srebra.9 Upravo su među predmetima iz ostavštine porodice Faginović sačuvani i zlatni listići korišteni za iluminaciju. Obje idžazetname koje je Faginović izdao svojim učenicima uzorno su iluminirane i urešene, te odražavaju posve jednaka stilska obilježja. Razlikuje ih paleta korištenih boja i tonalitet, dok je tekst ispisan crnom tintom.10

O Faginovićevu ugledu svjedoči i podatak da je kao učitelj za pisanje istočnih pisama bio angažiran u sarajevskoj ruždiji.11 Naime, u Sarajevskom listu od 12. septembra 1884. godine, u članku „Nova škola u Sarajevuˮ, izviješteno je o početku rada druge gradske dječačke škole (ruždije), svečano otvorene 1. septembra 1884. odlukom Zemaljske vlade.12 U molbi koju su softe sarajevske ruždije podnijeli Vijeću za prosvjetu,13 skrušeno se traži ponovno postavljanje Faginovića za učitelja krasnopisa uz meškove. Molba je podnesena 1889, pet godina od njegova prvobitnoga angažmana, a nakon obznane da obaveza podučavanja više nije Faginovićeva stroga nadležnost.14

Faginović je kaligrafiju predavao i učenicima sarajevskih medresa, što se čita iz različitih dopisa kojima moli „za nagradu za podučavanje softi ovdašnjih medresa u arapskom krasnopisuˮ.15

Kako navodi Hajrudin Ćurić, u sarajevskim su školama za početnu nastavu korištene takozvane stambolske sufare. Ovu je staru sufaru zamijenila nova početnica autora hadži Ahmed-ef. Ribića (umro 1907), a njezino ispisivanje lijepim arapskim krasnopisom povjereno je upravo Faginoviću. Klišeji su po njegovu rukopisu izrađeni u Beču, a štampala ju je Zemaljska štamparija u Sarajevu.16

Faginović je radio i kao muvekit u muvekithani, situiranoj uz Carevu džamiju u Sarajevu. Gotovo svi istraživači njegova života i djela bilježe da je ondje radio od samoga podizanja ove zgrade, kao prvi sarajevski muvekit.17 Muvekithana, dio vakufa (zadužbine), bila je službena prostorija za izračun tačnoga vremena nastupanja molitve (namaza) i izradbu kalendara (takvima). Iz tariha, koji je povodom podizanja ovog objekta spjevao Fadil-paša Šerifović, čitamo da je muvekithana Careve džamije podignuta 1270/1853-54. godine.18 To bi ujedno bio i najraniji datum od kojeg bismo mogli pratiti Faginovićev javni angažman. Istraživači dalje bilježe da je tu dužnost obnašao sve do 1921. godine, odnosno do smrti, što bi značilo da je ondje proveo skoro sedamdeset godina života, pa ove podatke treba uzeti s oprezom.19 Naime, u tarihu koji se, prema navodima Lamije Hadžiosmanović i Saliha Trake, nalazi na nišanu izvjesnoga hafiza Muhameda Čeligije (umro 27. XI 1875), a čiji nam prijevod donose, zabilježeno je da je upravo ovaj Čeligija jedno vrijeme bio muvekit u Carevoj džamiji,20 što ostavlja mogućnost njegova angažmana kao prvog muvekita u Sarajevu, koji je tu dužnost mogao obavljati najkasnije do 1875. godine.

Među ostalim brojnim dužnostima i funkcijama koje je Ali Faginović obnašao, uvidom u arhivsku građu pronalazimo podatak da je bio imenovan i kao mutevelija Huršid-pašina vakufa21 na Bistriku.

Faginović se spominje i u godišnjaku Mekteb – salnama za muslimansku godinu 1325, koji je u Sarajevu uredio i objavio Muhamed Džemaludin Čaušević.22 Iako termin salnama podrazumijeva prvenstveno kalendar – takvim,23 sam Čaušević u uvodniku ističe da ovo djelo ne predstavlja standardni takvim, već je priređeno u formi zbirke različitoga sadržaja, namijenjene za muslimanski narod. U njoj je objavljena i jedna kraća gramatika turskoga jezika, pod naslovom „Nekoliko turskih riječi i rečenica za prvi razred ruždijeˮ, a kao autor potpisan je muvekit Ali efendija.24 Te turske riječi i rečenice, predstavljene u četrdeset tri lekcije, služe kao priručnik za učenje gramatike i leksike turskog jezika. Njih Faginović navodi u izvornom obliku, a u nekim slučajevima nudi više načina pisanja određene riječi, dakle, posvećuje se i ortografiji, te bilježi njihov prijevod na bosanski jezik. Uzevši u obzir činjenicu da je Faginović napisao jedno takvo djelo, zaključujemo da su njegove jezičke kompetencije bile na zavidnom nivou, te da ga, bez ikakve sumnje, pored već poznatih titula, možemo nazivati i jezikoslovcem.

Faginović se ubraja među plodnije bosanskohercegovačke kaligrafe, posebno u periodu Austro-Ugarske Monarhije. Iza njega je ostao obiman opus levhi, nastalih između 1898-99. i 1914-15, te kaligrafski ispisi u Gazi Husrev-begovom turbetu iz 1893-94. godine. Manje je poznato da je radio i kaligrafske ispise u novoizgrađenoj Gazi Isa-begovoj banji, o čemu je ondašnjim nadležnima 27. augusta 1890. godine podnio vlastoručno potpisani račun u iznosu od preko osam forinti.25 Do danas je ostalo nepoznato da je Faginović bio angažiran za ispisivanje levhi u Hadim Ali-pašinoj džamiji u Sarajevu26 te da je ispisao natpis na ploči balkona u Mustaj-begovu dvoru.27 U predmetu dokumenta Zemaljskog vakufskog ravnateljstva za Bosnu i Hercegovinu iz 1897. godine stoji sljedeće: Na ploči od balkona u Mustaj-begovu dvoru imao se isklesati ovaj natpis: Tuẖfe-i yādigārī olmaq üzere birinci Evqāf reʼīsi Fāżıl Paša-zāde Muṣṭafā H̱ayruddīn-beg nāmıyla tezyīn idildi.28 Isti natpis napisao je Ali eff. Faginović te mu se imade za to isplatiti 20 fr.29

Faginović je na svojim levhama ponajviše ispisivao tekstove sakralne sadržine, no u njegovu opusu nalazimo i kaligrafski ispisane stihove na osmanskom turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Ovdje donosimo prijevod teksta jedne od njegovih levhi, na kojoj je ispisan tarih smrti šejha Ibrahima Bistrigije.30

Levha je podijeljena u tri jednaka horizontalna polja odvojena bordurama. Prvo polje, pored kaligrafski ispisanoga teksta, krase dva tadža na kojima je primjetna vještina i preciznost Faginovićeve ruke. Tekst je pisan profinjenim i skladnim taʻlīq pismom, smješten u duguljaste ornamentalne motive u obliku kartuše.

Vijest o smrti ovog izrazito plodonosnog bosanskohercegovačkog alima objavljena je 1921. godine u časopisu Pravda, gdje stoji: „Ali Šerif ef. Faginović umro. 6. ov. mj. u večer umro je Ali Šerif ef. Faginović, muvekit Careve džamije i umirovljeni učitelj arapske kaligrafije u Sarajevskoj ruždiji. S njime smo izgubili najboljeg kaligrafa u Bosni i Hercegovini, od kojega potječu mnogi vrlo umjetno izrađeni natpisi na nišanima, raznim građevinama i t. d. Rahmetullahi alejhi rahmeten vesia!ˮ31

Tradicija pisanja i posjedovanja rukopisnih medžmua i đonkova održala se sve do danas, naročito u derviškim krugovima, u kojima jedan derviš nerijetko posjeduje osobnu bilježnicu u kojoj su zapisane najčešće učene tekijske i zikirske ilahije, mevludski tekst, određene dove ili evrad. S tim u vezi, medžmue mogu poslužiti i kao vjerodostojan izvor iz kojeg crpimo mnoštvo informacija o njenom vlasniku ili sastavljaču, njegovoj tarikatskoj opredijeljenosti, književnim preferencijama, odnosno o recepciji autora ilahija koje su ondje zastupljene.

Potrebno je istaknuti da pojmovi medžmua i đonk nisu istoznačnice. Naime, riječ medžmua (mağmūʻa) izvedena je iz arapskoga glagola ğama‘a (sakupiti, sabrati), a leksički znači „zbornik, zbirka, kolekcija”. Sam pojam označava ”privatnu bilježnicu najraznovrsnijeg sadržaja”.32 S druge strane, đonkovi se poglavito oblikom razlikuju od medžmua. Dok se medžmue, poput svake sveske, otvaraju horizontalno, đonkovi se otvaraju uzdužno te izgledom podsjećaju na brod, pa se stoga u literaturi na turskom jeziku nazivaju sefīne (brod, lađa). Pored formalnih razlika, uočavaju se i međusobne razlike u samome sadržaju: medžmue su dosta obimnije i raznovrsnije, dok su u đonkovima pretežno zastupljene lirske pjesme, ilahije, kaside i destani. Zbog sličnosti u sadržaju, đonkovi se u bibliotečkim zbirkama, te prilikom njihovog registriranja u katalozima, vrednuju kao medžmue, imajući u vidu da je taj naziv u narodu rašireniji.33

Posebnu vrstu đonkova duguljastoga i uskoga oblika, povezanih u kožni uvez, u koje bi derviši upisivali sve ono što služi obredima određenog derviškog reda, nazivamo derviškim medžmuama. One su prilagođene potrebama derviša, te sadrže pobožne pjesme domaćih i orijentalnih autora, kao i razne dove, virdove ili izreke.34

Kada je riječ o Faginovićevim bilježnicama, one oblikom podsjećaju na đonkove, te je u njima zastupljenija poezija, tako se, na stanovit način, mogu svrstati u red pjesničkih medžmua. S druge strane, ne može se zanemariti prisustvo proznih dijelova u vidu sufijskih traktata, dova i evrada, te duhovnih naputaka. Uzevši u obzir ranije rečeno, Faginovićeve zbirke, svojim formalnim obilježjima te samim sadržajem, posjeduju sve karakteristike jedne derviške medžmue.

2.2. Kataloška i likovna obrada medžmue pohranjene
u Gazi Husrev-begovoj biblioteci

Faginovićeva medžmua, pohranjena u rukopisnom fundusu Gazi Husrev-begove biblioteke pod signaturom R-3129, predstavlja zbirku ilahija, moralno-didaktičkih spjevova, dova i proznih tekstova religijsko-tesavvufskog karaktera.35

Nakon jednog traktata, na fol. 35a, zabilježeno je ime prepisivača: Kataba al-faqīr ʻAlī Šarīf Faġinawī al-Qādirī al-Bosnawī, a na istom je mjestu zapisana 1324. hidžretska godina (1906-07). Na samom početku (fol. 1a) navedene su hidžretske 1291. i 1292. godina (1874-75. i 1875-76), temeljem čega se pretpostavlja da je medžmua ispisivana između 1874-75. i 1906-07.

Ova zbirka, koja nosi sve karakteristike derviške medžmue, dimenzija je 10 x 22,5 cm (6,5 x 18,5 cm), ima 107 listova koji su kožno uvezani, papir oker boje, tekst uglavnom ispisan u 16 redaka, ponegdje dvostupačno, i to nasẖ, taʻlīq i riqʻa pismom, nerijetko izvanrednim kaligrafskim pismom. Tinta je crna, dok su određeni naslovi istaknuti plavom, zelenom ili crvenom bojom. Medžmua je ispisivana s obje strane, tako da jedna prazna stranica (fol. 84b) razdvaja dva dijela zbirke.

Pored poetskih i proznih dijelova, Faginovićeva medžmua sadrži ilustracije derviških tadževa (fol. 14b, fol. 17b-18a), kaligrafski prikaz „petnaest kapija kroz koje šejtan ulazi u srce i uništava dušu” (fol. 23a), kaligrafske ispise hadisa, određenih izreka i imena članova ehli-bejta (fol. 25a, fol. 28b, fol. 33a, fol. 36b, fol. 98b). Kadirijski evrad počinje ispod jednostavnog crteža kadirijskoga tadža, odnosno zaziva imena osnivača reda: Yā Ḥaḍrat as-sulṭān as-sayyid ʻAbd al-Qādir al-Gaylānī, obojenoga karakterističnom crvenom bojom, s vješto ukomponiranim tekstom ispisanim zelenom tintom.

Vještina i preciznost njegove ruke posve je vidljiva i u prikazima dvanaest tadževa za dvanaest derviških redova, koje iscrtava na dvije stranice (fol. 17b-18a), s po šest na svakoj. Iznad svakoga tadža navodi ime osnivača (pira) dotičnoga reda, dok ispod bilježi godinu rođenja i smrti, a potom i ime duhovnoga predvodnika za kojega se dotični pir vezuje, što ističe crvenom tintom. Tadževi su poredani sljedećim redoslijedom, zdesna nalijevo: kadirijski, rifaijski, bedevijski, desukijski, šazilijski, džibavijski, mevlevijski, bektašijski, nakšibendijski, halvetijski, sunbulijski, gulšenijski. Ovdje je do u detalje izvedena svaka značajka određenoga tadža, počev od samoga oblika, boje, visine i širine, odnosno načina motanja saruka/destara, te isticanja tajlasana kod mevlevijskog i risale kod halvetijskog tadža.

Najveći dio medžmue čini poezija na osmanskom turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Ovdje navodimo imena pjesnika čija je poezija zastupljena u ovoj zbirci, od prvoga ka posljednjem: Šayẖ al-Akbar, Šamsuddīn Dimyāṭī, Muḥammad ibn Saʻīd al-Būṣīrī, ʻAbd al-Qādir al-Gaylānī, Abū Bakr aṣ-Ṣiddīq, ‘Alī b. Abū Ṭālib, Muḥammad al-Ḥanafī, Aḥmad ar-Rifāʻī, ʻAlī Šarīf Faġinawī, Wālī Anqarawī, Dede ʻUmar Rūšanī, Yūnus, Ašrafoġlu Rūmī, Nasīmī, Ḥasan Qā’imī, Nūrī, Šamsuddīn Tabrīzī, Niyāzī-i Miṣrī, Ḥasan Sazā’ī, Šayẖ Fannī-baba al-Qādirī, Zātī, Fayżī-baba, Ğamālī-baba al-H̱alwatī, Sayyid Niẓām, Sayfī, Sirrī-baba, Šamsuddīn Siwāsī – Šamsī, Ilhāmī-baba, Quddūsī, Ismā‘īl Ḥaqqī Bursawī, Raḥmī-i H̱arpūtī (u njegovoj ilahiji zapisanoj na fol. 81b-82a nije naznačen autor niti je naveden šah-bejt), Šayẖ Sayfuddīn al-H̱alwatī, Ḥāğī Bayrām Walī, Šayẖ ʻĀrif Efendī, Meftūnī, Muḥyī-baba H̱alwatī, ʻAliyyuddīn, Šayẖ Zākirī, Darwīš Himmet, Sayfullāh ibn Sayyid Niẓāmuddīn, Šayẖ Šawqī-baba, Šayẖ Nāsuhī-baba, Eroġlu, Ḥamdī, Šayẖ Ḥāqī-baba Qādirī, Šayẖ Naẓīfī, Ḥāfiẓ Šīrāzī, Qādirī.

Medžmua sadrži i porodično stablo osnivača kadirijskog reda (fol. 14a), kadirijski evrad (fol. 14b-17a) te ostale prozne dijelove, poput tumačenja 31. ajeta treće kur’anske sure36 (fol. 22b), prijevoda i pojašnjenja hadisa (fol. 23b-25a), izreka religijsko-sufijskog karaktera (fol. 28b-29b), jednog traktata o tesavvufu (fol. 37a-49a), jutarnje i večernje dove (fol. 83b), uputstva za otklanjanje crne magije (fol. 86a), traktata o tarikatskom putovanju kroz četiri kapije i četrdeset makama (duhovnih postaja) (fol. 101a-98b).

2.3. Kataloška i likovna obrada medžmue pohranjene
u Bošnjačkom institutu u Sarajevu

Druga medžmua Alija Faginovića, pohranjena u rukopisnoj zbirci Bošnjačkog instituta u Sarajevu pod inventarnim brojem INV-U 322/12, do sada nije kataloški obrađena niti je bila predmetom znanstvenog proučavanja. Predstavlja zbirku poezije (ilahija), kraćih sufijskih traktata, određenih dova, evrada i munadžata. Za razliku od one iz Gazi Husrev-begove biblioteke, datum nastanka ove medžmue nije zabilježen.

Kada je riječ o autoru (prepisivaču), u uzglavlju fol. 15b, na kojem je ispisan kadirijski evrad, desno od naslikanoga tadža stoji: Yā Ilāhī! Ṣāḥib-i tāğ Ġaws̱-i aʻẓam ḥaqqičun (O moj Bože, tako Ti velikog Gavsa,37 vlasnika ovoga tadža), a lijevo: Bu ʻAlī’ye ṣon nefesde qıl merḥamet, Šīr-i Yezdān ḥaqqičun (Tako ti Lava Božjega,38 na posljednjem izdahu se smiluj ovom Aliju). Razvidno nam je da se navodi ime Ali, te se time otvorila mogućnost da je on stvarni prepisivač ove medžmue.

Oslikavanju ovog tadža, za razliku od onog u medžmui Gazi Husrev-begove biblioteke, posvećena je osobita pažnja. Tekst ispisan u oba tadža komponiran je u formi istifa39 (kaligrafska kompozicija), izveden gotovo na identičan način. Prikazu kadirijskog tadža iz medžmue Bošnjačkog instituta pridodan je i rubni dio: ispod zelene trake isprepletene crnom niti spuštaju se gusto zbijene resice jednake debljine. One su ovdje u ulozi kožnoga ili krznenoga materijala kakav inače krasi kadirijski tadž, s obzirom na to da on nema saruk/destar koji je svojstven detalj ostalih tadževa. Zbog kaligrafske kompozicije izvedene u tadževima u zaglavlju obje medžmue, na prikazima nisu vidljivi shematizirani geometrijski oblici koji su njegova značajka, kao što je to uočljivo na tadžu iz medžmue Gazi Husrev-begove biblioteke, među predstavama dvanaest tadževa.

Detaljnim pregledom rukopisne zaostavštine Alija Faginovića u Bošnjačkom institutu, kao i usporedbom sadržaja i umjetničkih obilježja ove medžmue sa onom koja se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci,40 te zbirkom ilahija Mağmūʻa-i ašʻār koju je prepisao Alijev sin Salim Nijazi (Sālim Niyāzī),41 došli smo do zaključka da je i ova zbirka potekla iz pera Alija Faginovića.

Faginovićeva medžmua iz rukopisnog fundusa Bošnjačkog instituta u relativno je dobrom stanju, sa zanemarivim rubnim oštećenjima. Uvezana je u kožni uvez dimenzija 19x7 cm, a sastoji se od 117 listova dimenzija 22x7,6 cm, bez originalne folijacije, s neujednačenim brojem redova na stranici. Autor je i ovu medžmuu ispisivao s obje strane, tako je fol. 91a mjesto gdje se susreću njezina dva dijela.

Papir je mjestimično krem, žućkaste, roze, blijedozelene i ljubičaste boje. Tekst je ispisan vješto, kaligrafski i čitko nasẖ, taʻlīq i riqʻa pismom. Pojedini naslovi su istaknuti crvenom bojom, dok je osnovni tekst većim dijelom pisan crnom tintom. Postoje određeni dijelovi koji su ispisani i plavom tintom.

Unutar medžmue se nalazi kaligrafski ispis jednog bejta (fol. 2b), potom hadisa (fol. 17b, fol. 26a), prikaz derviških tadževa (fol. 15b, fol. 21b), kao i kaligrafski prikaz „petnaest kapija kroz koje šejtan ulazi u srce i uništava dušu” (fol. 27b).

Tekst prvog hadisa komponiran je u formi istifa koji obrubljuje zelena izlomljena linija iz koje se pružaju stilizirani listići. Ondje je ispisan hadis koji Faginović ponavlja u obje svoje medžmue te na jednoj levhi iz 1319/1901-02. Tekst hadisa glasi: Man ‘arafa nafsahu fa qad ‘arafa Rabbahu – Ko spozna sebe, spoznao je i svog Gospodara.

b) Kaligrafski ispis hadisa, Rukopisna zbirka Bošnjačkog instituta – Fondacija Adila Zulfikarpašića, INV-U 322/12, 17b, detalj

Usporedbom ovih kompozicija, gotovo bez sumnje možemo ustvrditi da ih je izvela ista ruka.

Drugi hadis, izrazito popularan u sufijskim krugovima, Faginović ispisuje u malenome nakšibendijskom tadžu, a ponavlja ga ponovo u jednoj svojoj levhi, također iz 1319/1901-02. I oni su komponirani u formi istifa. Ondje stoji: Mūtū qabla an tamūtū – Umrite prije smrti.

Medžmua većim dijelom sadrži poeziju na osmanskom turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Pored ilahija na orijentalnim jezicima zapisana je i Sirrī-babina alhamijado ilahija Ako hoćeš derviš bit’ na bosanskom jeziku (fol. 87a), pisana arapskom grafijom.

Pjesnici čija je poezija navedena u medžmui su: Raḥmī-i H̱arpūtī, Šamsuddīn Dimyāṭī, Yūnus, Niyāzī-i Mıṣrī, Pīr Sulṭān Abdāl, Nasīmī, Abū Bakr aṣ-Ṣiddīq, ‘Alī b. Abū Ṭālib, Muḥammad al-Ḥanafī, ʻAbd al-Qādir al-Gaylānī, Aḥmad ar-Rifāʻī, Muḥammad ibn Saʻīd al-Būṣīrī, Ibn al-Fāriḍ, Uways al-Qarānī, Wālī Anqarawī, Dede ʻUmar Rūšanī, Ašrafoġlu Rūmī, Ḥasan Qā’imī, Nūrī, Šamsuddīn Siwāsī – Šamsī, Šamsuddīn Tabrīzī, Šayẖ Aq Šamsuddīn, Ḥasan Sazā’ī, Zātī, Šayẖ Fannī-baba al-Qādirī, Šayẖ Ğamālī al-H̱alwatī, Sirrī-baba, Ilhāmī-baba, Šayẖ Šuhūdī, Šayẖ Zākirī, Sulṭān Murād, Muḥyī-baba H̱alwatī, Ğalāluddīn Rūmī, Ḥāfiẓ Šīrāzī, Meftūnī, Sayyid Niẓām, Eroġlu, Šayẖ Ḥāqī-baba Qādirī, Naẓīfī, Qādirī, ‘Adlī, Šayẖ Nāsuhī-baba, Šayẖ Šawqī-baba, Quddūsī, Sayyid Sayfullāh ibn Sayyid Niẓām, Ḥāğī Bayrām Walī, Sayfuddīn-baba Sarāyī, Darwīš Himmet, Ḥamdī, ʻAliyyuddīn, Sayfī, Rūḥī, Ismā‘īl Ḥaqqī Bursawī, Kethudā-zāde ʻĀrif Efendi, Zuhdī. Pored ilahija navedenih pjesnika, zastupljene su i one anonimnih autora (fol. 65a, fol. 99b, fol. 100a, fol. 107a, fol. 109a).

Uz poeziju, i ova medžmua sadrži prozne tekstove tesavvufske prirode, uglavnom na osmanskom turskom jeziku. Riječ je o kraćim risalama književnog, vjerskog ili didaktičkog karaktera. Ondje nalazimo opis smrti Hasana i Husejna (fol. 23a-25a), tumačenje određenih hadisa (fol. 25a-26b), pojedine izreke (fol. 31b-33a), kurbansku dovu na arapskom i njeno tumačenje na osmanskom jeziku (fol. 115b), traktat o tarikatskom putovanju kroz četiri kapije i četrdeset makama (fol. 117b). Također, ondje je i tekst na arapskom jeziku koji predstavlja Faginovićevo tumačenje bejtova navedenih u al-Anṣārījevom djelu Kitāb Manāzil as-sāʼirīn (fol. 3a-3b).

Nakon klasičnog kataloškog predstavljanja ovih dviju zbirki, jasne su nam njihove podudarnosti. Kako bismo što bolje predstavili značajke ovih dviju medžmua, u nastavku rada ćemo podijeliti njihov sadržaj na poeziju, dove/evrade i prozu.

Najvažnija karakteristika ovih medžmua jeste prisustvo poezije na sva tri orijentalna jezika. Čak je u jednoj napisana i alhamijado ilahija nakšibendijskog šejha Sirri-babe s Oglavka.42 Veći dio zapisanih ilahija čine one koje se obično izvode u tekijama, tokom zikra,43 prilikom obilježavanja mevluda,44 noći miradža45 ili pak muharremskog matema.46 S druge strane, ističu se pohvalnice pisane osnivaču kadirijskog derviškog reda,47 što nam govori o sufijskoj orijentaciji Alija Faginovića. U kataloškoj obradi naveli smo autore koji su zastupljeni u Faginovićevim medžmuama, stoga ovdje ukratko ističemo neka od njihovih ostvarenja zapisanih u ove dvije zbirke.

Zanimljivo je da na početku medžmue iz Gazi Husrev-begove biblioteke Faginović bilježi tri distiha na arapskom jeziku, koje pripisuje Šayẖ al-akbaru Ibn ʻArabīju.48 U medžmuama je, između ostalih, zapisana didaktička poema ʻAlīja b. Abū Ṭāliba,49 kasida Abū Bakra Ṣiddīqa,50Qaṣīda al-hā’iyya Muḥammada Ḥanafīja,51 al-Manẓūma ad-Dimyāṭiyya Šamsuddīna Dimyāṭīja,52 te Qaṣīda al-Burda koju je napisao poznati pjesnik Imām Būṣīrī. Također, Faginović nije izostavio niti poeziju dvojice sufijskih prvaka, ʻAbdulqādira Gaylānīja53 i Aḥmada Rifāʻīja,54 kao ni Munāğāt poznatog Waysila Qarānīja.55

Najveći dio u svojim zbirkama Faginović ustupa ilahijama na osmanskom turskom jeziku. Treba istaknuti da medžmua iz Bošnjačkog instituta sadrži veći broj ilahija negoli ona iz Gazi Husrev-begove biblioteke. Tako je u medžmui iz Gazi Husrev-begove biblioteke zabilježeno dvanaest ilahija poznatog turskog pjesnika Yūnusa, dok je u medžmui iz Bošnjačkog instituta zapisano čak dvadeset osam njegovih ilahija. Velika je vjerovatnoća da je Faginović u medžmui iz Gazi Husrev-begove biblioteke ograničio broj ilahija kako bi mogao uvrstiti prikaze dvanaest tadževa, kaligrafske ispise i cjelovite risale, koje su u njegovoj drugoj zbirci parcijalno predstavljene ili su pak u potpunosti izostavljene.

Na samom početku medžmue iz Bošnjačkog instituta, kaligrafski je ispisan jedan bejt na osmanskom turskom jeziku, nama nepoznatog autora, kojim se ističe vrijednost ljudi od pera:

Pored osmanskih pjesnika, u njegovim su zbirkama zapisane i ilahije bosanskih autora, poput Hasana Kaimije, Sirri-babe, Ilhami-babe, šejh Sejfije. Naročito je značajno to što se među njima navodi i jedna strofa samog autora Alija Faginovića.57 Naslovljena je kao Qıṭʻa-i mu’allif, a odraz je visokoga stupnja napredovanja na duhovnim stazama. U prijevodu na bosanski jezik Faginovićevi stihovi glase:

Iako perzijski jezik nije zastupljen u tolikoj mjeri koliko osmanski turski i arapski, Faginović bilježi i određeni broj pjesama na perzijskom. On bilježi
nekoliko Rūmījevih distiha iz najpoznatijeg djela Maṯnawī-i maʻnawī,58 potom jedan gazel Ḥāfiẓa Šīrāzīja59, te poeziju Šamsa Tabrīzīja.60

U medžmui iz Bošnjačkog instituta ispisana je dova na arapskom jeziku, u formi kaside, poznata kao al-Ğalğalūtiyya,61 koja se u tradiciji pripisuje ʻAlīju b. Abū Ṭālibu. Faginović bilježi i Kurbansku dovu62 na arapskom jeziku, te u nastavku nudi tekst o njenoj vrijednosti i upotrebi. Također, u zbirci iz Gazi Husrev-begove biblioteke bilježi dovu kojom se sevapi od određenoga učenja poklanjaju pred dušu Poslanika, njegove porodice, ashaba, duhovnih prvaka i, na koncu, kadirijskog pira.63 U istoj medžmui su zapisane jutarnje i večernje dove,64 posebna dova za želju koja se uči hiljadu puta,65 te dova za razrješenje briga i potištenosti66, sa popratnim tekstom o koristima njezina učenja i pisanja.

Zajednička karakteristika obje medžmue jeste prisustvo kadirijskog evrada sa dovom.67 Evrad predstavlja zbir ajeta, salavata, dova, tespihata i lijepih Allahovih imena. Svaki tarikat ima zaseban evrad koji se pripisuje osnivaču reda, a uči se u određenim danima, individualno ili grupno, pretežno pred zoru.68 Zanimljiv je podatak da je u medžmui Alijeva sina Salima Nijazija zapisan rifaijski evrad.69

Pored navedenih dova i evrada, u medžmui iz Gazi Husrev-begove biblioteke pronalazimo upute za pisanje i izradu vefka (hamajlije), koristeći konsonante Allahovog imena al-Wadūd.70 Također, opisan je i postupak povezivanja zaljubljenog s voljenim.71 Svi navedeni rituali podrazumijevaju određeni vid dove ili pak zazivanje jednog od Allahovih imena.

Kao što je već navedeno, medžmue sadrže i prozne dijelove, najvećim dijelom napisane na osmanskom turskom jeziku. Izuzetak je jedan traktat na arapskom jeziku, zabilježen u obje medžmue,72 a čiji autor bi mogao biti sam Faginović. Naime, u samom se tekstu navodi sljedeće: ”Ti si me pitao, neka Allah bude zadovoljan i sa mnom i s tobom, da ti protumačim bejtove šejha, imama, gnostika, upotpunjenog čovjeka Abū Ismāʻīla ʻAbdullāha al-Anṣārīja, koje je naveo na kraju svoga djela Kitāb Manāzil as-sāʼirīn.ˮ73 Dakle, pitanje je usmjereno autoru traktata lično, koji potom citira spomenute bejtove i nudi njihovo tumačenje. S druge strane, na samom kraju traktata napisano je: Kataba al-faqīr ʻAlī Šarīf Faġinawī al-Qādirī al-Bosnawī, 1324. (Napisao siromah Ali Šerif Faginović, kadirijski derviš, Bosanac, 1324/1906-07).74

Sve navedene činjenice idu u prilog našoj pretpostavci da je Faginović ne samo prepisivač već i autor ovog traktata. Dakle, imao je takve intelektualne i jezičke predispozicije da pristupi tumačenju arapskih stihova, na arapskom jeziku.

Faginovićeva privrženost Poslanikovoj porodici jasno je uočljiva iz određenih proznih dijelova, a naročito u onim tekstovima u kojima se opisuju tragični događaji koji su uslijedili nakon Poslanikove smrti. Tome, pored muharremskih žalopojki,75 svjedoči i prozni opis smrti Poslanikovih unuka Hasana i Husejna76, kao i dio u kojem se navode imena četrnaest pripadnika ehli-bejta koji su još za vrijeme svog djetinjstva (on dört ma‘ṣūm-i pāk) krvnički ubijeni.77 Za svakog od njih navedena je godina i način na koji su ubijeni.

S druge strane, Faginovićevu pripadnost tarikatu ponajbolje oslikavaju dva traktata na osmanskom turskom jeziku. Oba traktata djelo su anonimnog autora. Prvi govori o tesavvufskoj znanosti, definira je, potom se navode definicije tesavvufa drugih sufijskih velikana, te opis duhovnog putovanja jednog derviša.78 Drugi traktat pojašnjava tarikatsko putovanje kroz četiri kapije i četrdeset makama.79 Ondje su navedeni nazivi te četiri kapije: šarīʻa, ṭarīqa, maʻrifa i ḥaqīqa, a svaka kapija zasebno podrazumijeva prolazak kroz deset makama čiji su nazivi također navedeni.

a) kaligrafski prikaz „petnaest kapija kroz koje šejtan ulazi u srce i uništava dušu”, Gazi Husrev-begova biblioteka, R-3129, 23a, detalj

b) kaligrafski prikaz „petnaest kapija kroz koje šejtan ulazi u srce i uništava dušu”, Rukopisna zbirka Bošnjačkog instituta – Fondacija Adila Zulfikarpašića, INV-U 322/12, 27b, detalj

Ali Faginović bio je cijenjeni bosanskohercegovački alim, osobito aktivan potkraj XIX i početkom XX stoljeća. Biografski podaci koji se odnose na rani period njegova života dosta su oskudni. Porijeklo vodi od ugledne i imućne porodice Faginović s Hrida. Podrobnom analizom njegovog bogatog opusa levhi, rukopisne i arhivske građe, sa sigurnošću se može tvrditi da je bio istinski sufija i vrsni kaligraf. Za svoga života obnašao je više funkcija, a njegov javni angažman možemo pratiti počev od 1887. godine, odnosno od datuma kada je izdata do danas prva poznata kaligrafska svjedodžba (idžazetnama), potekla iz njegove škole. Prateći arhivsku građu, vidimo da je Faginović počev od 1889. bio angažiran na različitim poslovima: od učitelja do mutevelije, ali ipak je ponajviše ostao vjeran svojoj primarnoj vokaciji. Osobito valja naglasiti činjenicu da je bio i jezikoslovac, budući da je autor kraće gramatike turskog jezika s pojašnjenjima.

S obzirom na to da su rukopisne derviške medžmue najbolji pokazatelj književnih pretenzija i sufijske orijentacije, Faginovićeva medžmua iz rukopisne zbirke Gazi Husrev-begove biblioteke, osim činjenice da je poznavao orijentalno-islamsku književnost, otkriva nam da je i sam pisao stihove duboko protkane islamskom ezoterijom i gnozom. Upravo je detaljna analiza ove medžmue poslužila kao osnova na temelju koje smo ustvrdili Faginovićevo autorstvo druge zbirke koja je dio ostavštine porodice Faginović, pohranjene u Bošnjačkom institutu u Sarajevu. Usporednom analizom sadržaja ovih dviju medžmua, te one koja se čuva u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine, a koju je ispisao Faginovićev sin Salim Nijazi, sa sigurnošću smo ustvrdili da su obje potekle iz pera Alija Faginovića. Nakon usporedne analize, ustanovili smo njihove zajedničke i pojedinačne karakteristike. Budući da su obje zbirke iluminirane, pored kataloške obrade, posebnu smo pažnju posvetili i njihovoj likovnoj obradi. Zastupljenost tekijskih ilahija, kao i šejhovskih tadževa, ukazuje nam na Faginovićevu izrazitu predanost kadirijskom tarikatu. Posebno je uočljiva njegova naklonost ehli-bejtu, te osnivaču kadirijskog tarikata Abdulkadiru Gejlaniju. U njegovim medžmuama ovjekovječena su književno-sufijska ostvarenja bosanskih, arapskih, perzijskih i osmanskih autora. Kroz sve iznesene podatke, u najvećoj mjeri temeljene na primarnim arhivskim izvorima, u ovom radu je dodatno osvijetljena ličnost Alija Faginovića, slavnog bosanskohercegovačkog kaligrafa i alima.

Arhiv GHB, A-3328/TO; ZVP-57-3297/1889; ZVK-59-3579/1889; ZVP-13-2773/1890; ZVP-57-828/1893; ZVR-58-2910/1897; ZVR-73-0074/1898; ZVR-109-0356/1899; ZVR-121-3161/1899; ZVR-124b-3862/1899; ZVR-283-130/1907; DZC-1-78/1915.

[Faġinawī, ʻAlī Šarīf] Mağmūʻa, INV-U 322/12, Bošnjački institut - Fondacija Adila Zulfikarpašića

[Faġinawī, ʻAlī Šarīf] Mağmūʻa, R-3129, Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu

[Niyāzī, Sālim] Mağmūʻa-i ašʻār, RS-131, Specijalna zbirka Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine

Bošnjak – kalendar za sljedeće godine: 1896, str. 97; 1904, str. 44; 1906, str. 45; 1909, str. 51; 1910, str. 52.

Busuladžić, Adnan, „O vjerskim običajima ašure kod balkanskih muslimana”, Studia ethnologica Croatica, vol. 14/15, god. 2002/2003, Zagreb, 2004.

Čaušević, Muhammed Džemaluddin, Mekteb - salnama za muslimansku godinu 1325, Prva knjiga, Islamska štamparija u Sarajevu, Sarajevo, 1907.

Ćurić, Hajrudin, Muslimansko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918. godine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1983.

Derman, M. Uğur, „İstifˮ, TDV İslâm Ansiklopedisi, sv. XXIII, Türkiye Diyanet Vakfı, Istanbul, 2001.

Hadžiosmanović, Lamija; Trako, Salih, Tragom poezije bosanskohercegovačkih Muslimana na turskom jeziku, Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo, 1985.

Hajdarović, Rašid, „Rukopisne medžmue”, Glasnik arhivâ i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, god. X-XI, knj. X-XI, Sarajevo, 1970-71.

Halimić, Enes, Iz mape Faginovića, Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića, Sarajevo, 2010.

Handžić, H. Mehmed, „H. Hfz. Husejn Rakim ef. Islamović (glasoviti kaligraf arapskog pisma)ˮ, Novi Behar, god. XII, Sarajevo, 1938-1939.

Hasan, Hamdi, „Dosadašnja proučavanja turskih medžmua i njihovo značenje za proučavanje naše istorije i istorije turske narodne književnosti kod nas i uopšte”, Prilozi za orijentalnu filologiju, 39/1989, Sarajevo, 1990.

Kara, Mustafa, „Evrâdˮ, TDV İslâm Ansiklopedisi, sv. XI, Türkiye Diyanet Vakfı, Istanbul, 1995.

Kemura, Šejh Sejfuddin Fehmi bin Ali, Sarajevske džamije i druge javne zgrade turske dobe, Sarajevo, 1913.

Kreševljaković, Hamdija „Čizmedžijski obrt i stara građanska obuća u Bosni i Hercegovini (1489-1946)”, Radovi, knj. III, Odjeljenje istorisko-filoloških nauka, knj. 2, Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1955.

Lavić, Osman, Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, Al-Furqān, Fondacija za islamsko naslijeđe i Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, London – Sarajevo, 2011.

Mehmedović, Ahmed, „Ali Šerif-efendija Faginovićˮ, Preporod, broj 13/1191, Sarajevo, 2021.

Mehmedović, Ahmed, „Faginović (Fagin), Ali Šerif-efendijaˮ u: Leksikon bošnjačke uleme, Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo, 2018.

Mujezinović, Mehmed, Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini, knjiga I, Veselin Masleša, Sarajevo, 1974.

Mulaomerović, Jasminko, „Muvekkithane, muvekkiti i mjerenje vremena u Bosni i Hercegoviniˮ, Takvim za 1995. godinu, Rijaset islamske zajednice u RBiH i Ilmijja Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1994.

Nametak, Fehim, Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, sv. IV, Al-Furqan, Fondacija za islamsko naslijeđe i Rijaset Islamske zajednice u BiH, London – Sarajevo, 1998.

Nurudinović, Bisera, „Bosanske salname (1866-1878 i 1882-1893)ˮ, Prilozi za orijentalnu filologiju, X-XI/1960-61, Sarajevo, 1961.

Smailbegović, Aida, „Iluminacije u arabičkim rukopisima rukopisne zbirke Orijentalnog instituta Univerziteta u Sarajevuˮ, Prilozi za orijentalnu filologiju, 68/2018, Sarajevo, 2019.

Trako, Salih, „Medžmua pjesnika Šakira”, Anali GHB, II-III, Sarajevo, 1974.

Ali Faginović was an appreciated Bosnian scholar, primarly active at the end of the XIX and the beginning of the XX century. Biographical data that we have about his early life is very scarce. He comes from a very rich and respectable family of Faginović that comes from Hrid. From the defiled analysis of his rich opus of calligraphic panels (lawḥas), manuscripts, and archival materials, we can clearly say that he was truly sūfī and an excellent calligrapher. During his life, he obtained several functions, and his public engagement can be followed from the beginning of 1887, especially from the date when the first diploma (iğāzat-nāma) was issued, originated from his school. Following archival materials, we see that Faginović, starting from 1889, was engaged in various jobs: from teacher to mutawallī, but he remained faithful to his primary vocation.

Considering that manuscripts of dervish mağmūʻas are the best indicator for literary pretension and Sufi orientation, Faginović’s mağmūʻa from the manuscript collection of Gazi Husrev-beg library, except the fact that he knew oriental-islamic literature, reveals us that he wrote verses deeply woven with Islamic esotericism and gnosis. It was this detailed mağmūʻa that served as a basis on which we determined Faginović’s authorship of another manuscript that is part of the legacy of the Faginović family, stored in Bosniak Institute in Sarajevo. Comparing the content of these two mağmūʻas, and the one that is stored in The National and University Library of Bosnia and Herzegovina, which was written by Faginović’s son Salim Nijazi, we have established with certainty that both came from Ali Faginović’s pen. After comparing the analyses, we established their common and individual characteristics.

Since both manuscripts are illuminated, in addition to the catalog description, we also paid attention to their visual analysis. The representation of the tekke ilāhī, as well as the shaykh tāğ, points us to Faginović’s extreme devotion to dervish order of Qādiriyya. His affection is particularly noticeable at Ahl al-Bayt, and the founder of dervish order of Qādiriyya ʻAbd al-Qādir al-Gaylānī. In his mağmūʻas Sufi works of Bosnian, Arab, Persian, and Ottoman authors are immortalized. Through all the presented data, which are based on primary archival sources, the personality of Ali Faginović – a famous Bosnian calligrapher and scholar, is additionally illustrated in this work.

1 Kreševljaković bilježi da je najpoznatiji čizmedžija među Faginovićima bio Mula Avdija (oko 1815–1891), poznat i kao Mula Avdija Čizmar, odnosno Hriđanin. Imao je dvojicu sinova: hadži Mustafu – bojadžiju i hadži Sabita – firaledžiju. Također, donosi i jedan službeni popis čizmedžijskog esnafa, a među brojnim čizmarima XIX stoljeća nalazi se i ime izvjesnoga Abdulaha Fagina. Usp. Hamdija Kreševljaković, „Čizmedžijski obrt i stara građanska obuća u Bosni i Hercegovini (1489-1946)”, Radovi, knj. III, Odjeljenje istorisko-filoloških nauka, knj. 2, Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1955, str. 98. i 101.

2 Vidi: Arhiv GHB, ZVP-57-3297/1889. Za popis dijela arhivskih izvora o Faginovićima u Arhivu Gazi Husrev-begove biblioteke vidi: Ahmed Mehmedović, „Ali Šerif-efendija Faginovićˮ, Preporod, broj 13/1191, 1. juli 2021, str. 62. I Sejfudin Kemura bilježi da je hadži Salih Faginović, sin Hasanov, 1275/1858. Sagr Hadži Alijinoj džamiji na Hridu zavjetovao 1400 groša u gotovu novcu i jedan bakreni kazan te je ove legate uvakufio. Kemura također navodi da je hadži Salih otac sadašnjega muvekita u Carevoj džamiji, Ali efendije Faginovića. Usp. Kemura Šejh Sejfuddin Fehmi bin Ali, Sarajevske džamije i druge javne zgrade turske dobe, Sarajevo, 1913, str. 63.

3 Na malenome panelu pokraj veduta Meke i Medine u Mišćinoj džamiji, između ostaloga stoji da je bojadžija hadži Mustafa Faginović prebojio Sultan Fatihovu džamiju u Istanbulu.

5 Mehmed Handžić navodi da je Abdulah Ajni Hasagić bio učitelj kaligrafije arapskog pisma u Sarajevu, od koga je Rakim Islamović naučio nekoliko vrsta arapskog pisma, kao i to da je pjevao pjesme na turskom jeziku. Kao datum Hasagićeve smrti navodi hidžretsku 1289. godinu. Usp. H. Mehmed Handžić, „H. Hfz. Husejn Rakim ef. Islamović (glasoviti kaligraf arapskog pisma)ˮ, Novi Behar, god. XII., Sarajevo, 1938-1939, str. 238.

7 Usp.: Đoko Mazalić, Leksikon umjetnika BiH, Sarajevo: Veselin Masleša, 1967, str. 47.

8 Među njegovim učenicima bili su još i braća Žiga: Salih i Mahmud, te Derviš M. Korkut. Ovaj podatak donosi Đoko Mazalić i bilježi ga temeljem njihova vlastita svjedočenja. Usp.: Mazalić, Leksikon umjetnika BIH, str. 47.

9 Usp.: Aida Smailbegović, „Iluminacije u arabičkim rukopisima rukopisne zbirke Orijentalnog instituta Univerziteta u Sarajevuˮ, Prilozi za orijentalnu filologiju, 68/2018, Sarajevo, 2019, str. 246.

10 Obje idžazetname nalaze se u privatnom vlasništvu.

11 U usporedbi sa školama u kojima se stjecala islamska vjerska naobrazba, ruždije su bile prve svjetovne škole u kojima su se učenici osposobljavali za niža činovnička zvanja. Vidi: Hajrudin Ćurić, Muslimansko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918. godine, Sarajevo: Veselin Masleša, 1983, str. 135-136.

12 Usp.: Sarajevski list, br. 103/god. VII, 12. septembra 1884. godine. U kalendaru Bošnjak za prijestupnu 1896. i 1904, te prostu 1906, 1909. i 1910. godinu Ali Faginović naveden je kao (pomoćni) učitelj II. Narodne dječačke osnovne škole u Sarajevu. Vidi: Bošnjak - kalendar za sljedeće godine: 1896, str. 97; 1904, str. 44; 1906, str. 45; 1909, str. 51; 1910, str. 52. Za navedeni popis vidi i: Ahmed Mehmedović, „Faginović (Fagin), Ali Šerif-efendijaˮ u: Leksikon bošnjačke uleme, Sarajevo: Gazi Husrev-begova biblioteka, 2018, str. 167.

13 Sarāy Sancağı Meclis-i Meʻārif Riyāseti Cānib-i Vālāsına.

14 Budući su ostali uskraćeni u obrazovanju, softe mole za Faginovićevo ili čije drugo postavljenje na mjesto njihova učitelja. Vidi: Arhiv GHB, ZVK-59-3579/1889. Kaligrafske probe Ahmeda Muniba Muidovića, jednog od njegovih učenika, danas se čuvaju u Arhivu Gazi Husrev-begove biblioteke pod signaturom A-3328/TO.

15 Vidi, npr., Arhiv GHB, ZVP-57-828/1893. Mehmedović bilježi da je 1909. i 1910. kao učitelj bio angažiran i u Darul-mualliminu. Vidi: A. Mehmedović, „Faginović (Fagin), Ali Šerif-efendijaˮ, str. 166.

16 H. Ćurić, Muslimansko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918. godine, str. 269-270.

17 Usp., naprimjer: Mr. Jasminko Mulaomerović, „Muvekkithane, muvekkiti i mjerenje vremena u Bosni i Hercegoviniˮ, u: Takvim za 1995. godinu, Sarajevo: Rijaset islamske zajednice u RBiH i Ilmijja Bosne i Hercegovine, 1994, str. 83; Enes Halimić, Iz mape Faginovića, Sarajevo: Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića, 2010, str. 19.

18 Vidi: Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini, knjiga I – Sarajevo, Sarajevo: Veselin Masleša, 1974, str. 46.

19 S obzirom na to da nam nije poznata godina Faginovićeva rođenja, teško je povjerovati da je jednu funkciju obnašao šezdeset devet godina, imajući u vidu i vrijeme kada je morao stjecati naobrazbu.

20 Lamija Hadžiosmanović i Salih Trako, Tragom poezije bosanskohercegovačkih Muslimana na turskom jeziku, Sarajevo: Gazi Husrev-begova biblioteka, 1985, str. 99. Prema navodima autora, tarih je spjevao Fadil-paša [Šerifović], a bilježe i to da je Fagin Ali Šerif-efendija bio sin Čeligijine sestre. Nažalost, tekst tariha ne nalazimo u izvorima.

21 Između ostalog, vidi: Arhiv GHB, ZVR-73-0074/1898. Faginović u nekoliko navrata moli za naknadu sredstava utrošenih za različite popravke na vakufskoj kući na Bistriku. Usp., primjerice: Arhiv GHB, ZVR-124b-3862/1899; ZVR-109-0356/1899; ZVR-121-3161/1899.

22 Vidi: Muhammed Džemaluddin Čaušević, Mekteb – salnama za muslimansku godinu 1325, Prva knjiga, Sarajevo: Islamska štamparija u Sarajevu, 1907.

23 Više o salnamama vidi: Bisera Nurudinović, „Bosanske salname (1866-1878 i 1882-1893)ˮ, Prilozi za orijentalnu filologiju, X-XI/1960-61, Sarajevo, 1961, str. 253-257.

24 Čaušević, Mekteb – salnama za muslimansku godinu 1325, str. 110-123.

28 Ukrašeno je uspomeni Mustafe Hajrudin-bega Fadilpašića, prvog predsjednika Vakufskog povjerenstva.

30 Danas dio stalne postavke Muzeja knjige u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.

31 Pravda, br. 27 (265), god. III, 10. mart 1921, str. 3.

32 Salih Trako, „Medžmua pjesnika Šakira”, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knj. II-III, Sarajevo, 1974, str. 109.

33 Hamdi Hasan, „Dosadašnja proučavanja turskih medžmua i njihovo značenje za proučavanje naše istorije i istorije turske narodne književnosti kod nas i uopšte”, Prilozi za orijentalnu filologiju, 39/1989, Sarajevo, 1990, str. 183-184.

34 Vidi: Rašid Hajdarović, „Rukopisne medžmue”, Glasnik arhivâ i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, god. X-XI, knj. X-XI, Sarajevo, 1970-71, str. 313.

35 Kataloški je predstavljena u četvrtom svesku Kataloga arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke. Vidi: Fehim Nametak, Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, sv. IV, London – Sarajevo: Al-Furqan, Fondacija za islamsko naslijeđe i Rijaset Islamske zajednice u BiH, 1998, str. 356. Ovoj su obradi dodane određene dopune, kao i nove informacije o samome djelu.

36 Dio ajeta koji se tumači u prijevodu na bosanski glasi: „Reci: 'Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti'”, Kur’an, III:31, prijevod Besima Korkuta.

37 Misli se na Abdulkadira Gejlanija, osnivača kadirijskog tarikata.

39 Kaligrafska kompozicija u kojoj su slova komponirana ispreplitanjem, jedno ispod drugog. Opširnije vidi: M. Uğur Derman, „İstifˮ, TDV İslâm Ansiklopedisi, sv. XXIII, Istanbul, 2001, str. 330-333.

41 Mağmūʻa-i ašʻār čuva se u Specijalnoj zbirci Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, pod signaturom RS-131. Usp.: Osman Lavić, Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, London – Sarajevo: Al-Furqan, Fondacija za islamsko naslijeđe i Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, 1432/2011, str. 840-841.

43 BI, INV-U 322/12, fol. 100a; GHB, R-3129, fol. 88b.

44 BI, INV-U 322/12, fol. 33b-34a; GHB, R-3129, fol. 40b-41a.

45 BI, INV-U 322/12, fol. 35b-36a; GHB, R-3129, fol. 42b-43a.

46 BI, INV-U 322/12, fol. 92a-92b i GHB, R-3129, fol. 71b. Matem (ar. ma’tam > mātam: žalost, tugovanje) u tesavvufu podrazumijeva tugovanje i sjećanje na ubistvo članova Poslanikove porodice na Kerbeli. Praksa obilježavanja matema prvih deset dana mjeseca muharrema naročito je izražena u rifaijskom i kadirijskom tarikatu. Derviši dane matema načelno provode u strogom postu, halvetu (osami), učeći posebni matemski salavat, obavljajući zikir, te se kroz muharremske mersije (žalopojke) prisjećaju događaja na Kerbeli. Matem okončava desetim danom mjeseca muharrema, koji se obilježava kao dan ašure. Za više vidi: Adnan Busuladžić, „O vjerskim običajima ašure kod balkanskih muslimanaˮ, Studia ethnologica Croatica, vol. 14/15, 2002./2003., Zagreb, 2004, str. 275-283.

47 BI, INV-U 322/12, fol. 36b-37a, fol. 43b-44a, fol. 59a, fol. 59b, fol. 61b; GHB, R-3129, fol. 43b, fol. 44a, fol. 57b-58a.

49 BI, INV-U 322/12, fol. 18b; GHB, R-3129, fol. 19a-19b.

50 BI, INV-U 322/12, fol. 17b-18b; GHB, R-3129, fol. 18b-19a.

51 BI, INV-U 322/12, fol. 19a; GHB, R-3129, fol. 20a.

52 BI, INV-U 322/12, fol. 6b-10a; GHB, R-3129, fol. 2b-7b.

53 BI, INV-U 322/12, fol. 19b-21b; GHB, R-3129, fol. 10b-12b.

54 BI, INV-U 322/12, fol. 21b; GHB, R-3129, fol. 25b.

58 BI, INV-U 322/12, fol. 111b; GHB, R-3129, fol. 40a.

59 BI, INV-U 322/12, fol. 111a-111b; GHB, R-3129, fol. 98a-97b.

60 BI, INV-U 322/12, fol. 70a; GHB, R-3129, fol. 62a.

67 BI, INV-U 322/12, fol. 15b-17b; GHB, R-3129, fol. 14b-17a.

68 Za podrobnije podatke vidi: Mustafa Kara, „Evrâdˮ, TDV İslâm Ansiklopedisi, sv. XI, Istanbul, 1995, str. 533-535.

72 BI, INV-U 322/12, fol. 3a-3b; GHB, R-3129, fol. 33a-35a.

73 BI, INV-U 322/12, fol. 3a; GHB, R-3129, fol. 33a.

75 BI, INV-U 322/12, fol. 92a-92b i GHB, R-3129, fol. 71b.

76 BI, INV-U 322/12, fol. 23a-25a; GHB, R-3129, fol. 25b-27b.

77 BI, INV-U 322/12, fol. 103a-111a; GHB, R-3129, fol. 72b-74a.

79 BI, INV-U 322/12, početak na fol. 17b; GHB, R-3129, fol. 101a-98b.