UDK: 091.1(497.11 Beograd)“15/17“

Hamza LavićIzvorni naučni rad

Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu

dvije beogradske vakufname

iz 16. i 18. stoljeća – prilog

izučavanju beogradskih vakufa

Sažetak

Tema ovog rada su dvije vakufname koje potječu iz 16. i 18. stoljeća, a odnose se na vakufe u Beogradu. Hadži Osman, sin Huseinov je vakufnamom iz 1566. godine uvakufio novčani iznos od 8.200 akči, a prihod od obrta navedenog novca predviđen je za servisiranje potreba džamije u Zejnuddin-aginoj mahali u Beogradu, te redovno učenje Kurʼana pred vakifovu dušu. Druga vakufnama je nastala 1741. godine i njome je osnovan vakuf Defterdar Ahmed Kamil-efendije. Ovaj beogradski dobrotvor je sagradio, odnosno obnovio tri džamije u Beogradu: Defterdarevu, Tugdži i džamiju u kadiluku Požarevac. Za izdržavanje ovih džamija, ali i u druge dobrotvorne svrhe uvakufio je han, mlin, vinograd, te veću količinu nekretnina, kao što su stambeni objekti, dućani i zemljišta.

Ključne riječi: Beograd, vakufi u Beogradu, Defterdar Ahmed Kamil-efendija, hadži Osman sin Huseinov, novčani vakuf.

Uvod

Osnovu osmanskih gradova činilo je pet cjelina: vojni kompleks građevina, poput tvrđava, kula, baruthana i drugih objekata koji su služili u odbrambene svrhe; javne ustanove, poput vilajetskih ili sandžačkih konaka, koje su služile za smještaj i djelovanje višeg administrativnog sloja; kompleks vjerskih, trgovačkih i socijalnih građevina koje čine čaršiju, poput džamija, hanova, bezistana i hamama; mahale, to jest stambeni objekti koji su se nalazili u blizini čaršija i vanjske mahale ili varoši – seoska naselja koja su povezana sa gradovima ili kasabama.1 Vjerske, trgovačke, socijalne i dio javnih građevina od polovine 15. stoljeća najčešće su građene u sklopu vakufskih kompleksa (külliyye), mada ima autora koji smatraju da su i vojni objekti ulazili u ovaj kompleks.2

Nakon što su Osmanlije osvojile Beograd 1521. godine, navedeni urbanistički obrazac je primijenjen i u slučaju njegove organizacije. Administrativno je pripojen Smederevskom sandžaku, koji je formiran 1459. godine, dok je sjedište sandžakbega preneseno u Beograd i od tada sistemski započinje osnivanje mnogobrojnih vakufa, koji će trajno obilježiti arhitektonski i svaki drugi oblik razvoja ovoga grada. Osmanski sultani su načelno podsticali svoje najbliže saradnike, ali i činovnike nižega ranga, koji su bili u mogućnosti, da osnivaju vlastite vakufe u različitim krajevima službovanja, doprinoseći na taj način ekonomskom, kulturnom, ali i duhovnom razvoju mahala i gradova u sastavu Carstva. Osim sultana, među najznačajnije beogradske vakife 16. stoljeća spadaju veliki veziri Piri Mehmed-paša i Mehmed-paša Sokolović, Mehmed-paša Jahjapašić i Bajram-beg, u 17. stoljeću to su bili budimski beglerbeg Musa-paša i veliki vezir Ahmed-paša Ćuprilić, a u 18. stoljeću Defterdar Ahmed-efendija, Kabajaran Mustafa-efendija, Jahja-paša Hatibzade (Hatibović), Husein-ćehaja i drugi.

U istraživanju koje je 2005. godine proveo Mehmed Zeki Ibrahimgil,3 na osnovu deftera koji se nalaze u tri institucije u Republici Turskoj u kojima se čuva velika količina arhivske građe iz osmanskoga perioda (Osmanlı Arşivi, Tapu Kadastro Genel Müdürlüğü Arşivi i Vakıflar Genel Müdürlüğü Arşivi), ustanovio je da je u vrijeme osmanske uprave u Srbiji izgrađeno ukupno 910 objekata različite namjene. Od ovog broja 456 je vjerskih (džamija, tekija i turbe), 160 obrazovnih (medresa, mekteb, darul-kurra i darul-hadis), 76 trgovačkih (han, karavansaraj, bezistan, arasta i fabrika čohe), 19 vojnih (tvrđava, utvrđenje/hisar, kula, zamak/burč, kovaonica novca, baruthana, kasarna, oružarnica i skladište oružja), 184 socijalnih (imaret, hamam, česma, most, vodovod i sebilj), 4 javna (vladin konak i sahat kula) i 10 civilnih objekata (konak). Isti autor navodi da su od tog broja do danas djelimično ili u potpunosti sačuvana 162 objekta.

Što se tiče samoga Beograda, Ekrem Hakkı Ayverdi u svome istraživanju navodi da je u ovome gradu sagrađeno 250 džamija.4 S druge strane, u djelu Beograd kao orijentalna varoš pod Turcima 1521-1867 Divna Đurić-Zamolo5 navodi podatak da je u Beogradu utvrđen lokalitet na kome se nalazila 51 džamija i mesdžid, 8 tekija i 11 turbeta. Do danas su u Beogradu sačuvani jedna džamija, ostaci hamama u tvrđavi i Terazijska česma.6

Do sada su na ovu temu napisani mnogobrojni radovi, koji sa različitih aspekata tretiraju ulogu i značaj vakufâ u razvoju Beograda, kao i njihovo uništavanje i konfiskaciju od strane režima i pojedinaca, nakon završetka osmanske uprave.7 Posebno značajne studije o historiji Beograda pod osmanskom upravom napisao je Hazim Šabanović, obrađujući veliku količinu arhivskog materijala koji se nalazi u arhivima i bibliotekama širom Balkana i Turske.8 On je, između ostalog, istraživao i arhivsku dokumentaciju u već spomenutom Arhivu vakufske direkcije Republike Turske u Ankari (Vakıflar Genel Müdürlüğü Arşivi) u kome se nalazi određen broj prepisa vakufnama koje se odnose na Beograd.

Dvije vakufname, koje su predmet našega istraživanja, upravo potječu iz ove institucije. Prva vakufnama je vakufnama hadži Osmana, sina Huseinova, iz 1521. godine.9 Radi se o novčanom vakufu za koji, na osnovu dostupne literature, nismo ustanovili da je ranije naučno tretiran. Poznato je da su novčani vakufi činili značajan dio ukupnih prihoda vakufa,10 tako da i ova vakufnama predstavlja dodatni izvor za izučavanje vakufa Beograda u 16. stoljeću.

Druga je vakufnama Defterdar Ahmed Kamil-efendije11 iz 1741. godine, koja je djelimično tretirana u radu Hazima Šabanovića.12 U našem radu izvršili smo detaljnu obradu svih segmenata vakufname: naziva vakufa, datacije, predmeta vakufa, uslova korištenja vakufskih dobara, ovjere i svjedoka čina uvakufljenja. Također smo donijeli i nekoliko novih informacija u vezi s Defterdar Ahmed Kamil-efendijom, koji je bio značajna ličnost iz historije, kako Beograda tako i Bosne i Hercegovine.

U radu nismo naveli integralni prijevod tekstova, već smo naveli izvod iz vakufnama koji uključuje njihove najznačajnije elemente. Uobičajene dijelove koji se odnose na invokaciju, navođenje ajeta i hadisa kao motiva za čin uvakufljenja, te dio koji se odnosi na pravnu potvrdu samoga uvakufljavanja (rucūʻ) smo izostavili. U dodatku smo ponudili transkripciju kompletnih tekstova vakufnama na latinično pismo,13 te faksimile samih vakufnama.

Vakufnama Hadži Osmana, sina Huseinova

Iz biografije hadži Osmana, sina Huseinova

Podatke o ovom vakifu crpimo iz same vakufname, iako ih ne nalazimo u obimnijoj mjeri. U uvodnom dijelu vakufname vakif se oslovljava uobičajenom pohvalomsāhibul-hayrāt vel-hasenāt ve rātibul-merātib vel-musebbitātu značenjuvlasnik dobra i dobrote, te uspostavljač reda i poretka“.

Sljedeći podatak je titulael-hāc“, koja označava osobe koje su obavile hodočašće u Meku. S obzirom na to da je vakufnama sastavljena polovinom šesnaestog stoljeća, znamo da je relativno manji broj osoba s prostora Balkana nosio navedenu titulu. Odlazak na hadž s ovih prostora, osim velikih troškova putovanja, podrazumijevao je i dodatna sredstva za osiguravanje porodice tokom putovanja, koje je nerijetko trajalo od šest mjeseci do godinu dana. Navedeno upućuje na pretpostavku da je vakif bio relativno imućna osoba. Još jedan interesantan podatak u ovome kontekstu je i novčani iznos od 8.200 akči koje je vakif uvakufio. U analizi novčanih vakufa u Bosni u istom periodu kada je nastao vakuf hadži Osmana u Beogradu, dakle u drugoj polovini 16. stoljeća, Aladin Husić14 je, obradivši približno 230 novčanih vakufa na širem prostoru Bosne, došao do zaključka da se njih 185, odnosno više od polovine, odnosi na vakufe do 10.000 akči. S druge strane, treba imati u vidu i činjenicu da je u tom periodu u Sarajevu cijena osrednje kuće iznosila 4.000 akči i da je taj iznos približno predstavljao godišnju platu bolje plaćenog vojnog zapovjednika posade.15

S obzirom na činjenicu da uz vakifovo ime, kao i ime njegova oca, nije navedena bilo kakva vojna, administrativna ili ulemanska titula, što je bio običaj, posebno kada su vakifi bili istaknuti državni službenici, postoji mogućnost da je riječ o trgovcu ili zanatliji. U vakufnami je navedeno da je vakif stanovao u beogradskoj mahali Zejnudin-age,16 te da mu je ocu bilo ime Husein. Od ostalih srodnika vakif je u tekstu vakufname spomenuo Mustafu, sina njegovog amidže po ocu i majci, za kojeg je naznačio da je stanovnik Sarajeva i povjerio mu dužnost učenja kurʼanskih džuzova. Nakon njegove smrti vakif je odredio da ulogu učača Kurʼana preuzmu vakifovi potomci, što znači da je imao vlastitu djecu, iako u dokumentu ne spominje njihova imena, niti je za njih predvidio neku drugu službu u vakufu. Za mutevelliju je imenovao rođaka Mustafu, sina Abdulaha. Iako u ovom slučaju nije decidno naveo o kojoj vrsti srodstva je riječ, pretpostavljamo da se radi o već spomenutom Mustafi, jer je odredio da u slučaju izumiranja vakifovog potomstva dužnost učenja kurʼanskih džuzova preuzme njegova rođaka Fatima, za koju, kao i u prethodnom slučaju, navodi da je kćer njegovog amidže po ocu i majci. Interesantno je da se isti Mustafa, sin Abdulahov javlja kao mutevellija još jednog vakufa u Beogradu, kojeg je osnovao Muhamed, sin Abdulmennana 1570. godine.17

Izvod iz vakufname hadži Osmana, sina Huseinova
za vakuf u Beogradu

Vakufnama hadži Osmana, sina Huseinova, napisana je na osmanskom turskom jeziku i sastoji se od dva lista. Datira iz prve dekade džumadel-ahira 974/14-23. decembra 1566. godine. Njenu vjerodostojnost potvrdio je Mehmed, sin Mustafin, kadija u Beogradu.

Predmet vakufa je novac u iznosu od 8.200 akči.18

Vakif je u vakufnami odredio da će navedeni novac biti predmet obrta po prihodovnoj stopi od 11%.19 Obrtom uvakufljenog novca predviđeno je ostvarivanje godišnjeg prihoda u iznosu od 820 akči.20 Što se tiče načina ulaganja glavnice, vakif je ostavio mutevelliji da utvrdi optimalan modalitet, uz striktnu napomenu da se novac može predati korisniku isključivo uz jak zalog koji će jamčiti njegovu sigurnost i povrat.

Vakif je odredio da se svakoga dana uči po jedan džuz iz Kurana, te da se sevapi od toga poklone pred njegovu dušu. Za to će učaču dnevno biti isplaćena po jedna akča. Ostatak prihoda vakif je predvidio za potrebe džamije u mahali Zejnudin-age u beogradskoj Varoši.21

Za potrebe čiraka i ulja za rasvjetu unutrašnjeg i vanjskog dijela džamije u mahali Zejnudin-age godišnje će se izdvajati 80 akči. Za kajjima spomenutog mesdžida, koji vodi brigu o čiracima i ulju za rasvjetu, godišnje će se izdvojiti 20 akči. Za mutevelliju će se izdvajati po jedna akča dnevno. Za učenje džuzova zadužen je stanovnik Sarajeva Mustafa, sin vakifovog amidže po ocu i majci, a potom vakifovi potomci, koji budu sposobni učiti Kuran. Ukoliko oni izumru, tada će učenje džuzova nastaviti kći vakifovog amidže po ocu i majci Fatima. Nakon nje tu službu će preuzeti njeni potomci, a ukoliko i oni izumru, bilo ko od vakifovih potomaka ko je sposoban učiti Kuran. Ukoliko takvih ne bude, onda će beogradske kadije odrediti osobe koje će preuzeti tu službu.

Od službenika vakufa imenom je spomenut Mustafa, sin Abdulaha, kome je vakif odredio službu mutevellije.

Vakufnama Defterdar Ahmed Kamil-efendije

Iz biografije Ahmed Kamil-efendije

Jedan od značajnijih beogradskih vakifa iz 18. stoljeća je Defterdar Ahmed Kamil-efendija. Premda je obnašao značajne funkcije u Osmanskom Carstvu, među kojima je i pozicija vezira, mnogi elementi iz njegove biografije su nedovoljno razjašnjeni i često kontradiktorni kod različitih autora.22

Biografi se slažu da je porijeklom iz Beograda. Iz vakufname o obnavljanju džamije Hadži Pirije u Beogradu saznajemo da mu je ocu bilo ime Ibrahim, a majci Fatima.23 Kada su 1717. godine Beograd osvojili Habsburgovci, Ahmed Kamil-efendija je otišao u službu veziru Redžep-paši, kod koga je bio čohadar, a potom divitdar u Kairu. Poslije njegove smrti postao je divan katib prvo vezira Mustafa-paše, a potom Hekimoglu Ali-paše. Nakon što su Osmanlije ponovo zauzele Beograd 1152/1739. godine, imenovan je beogradskim defterdarom. Iako je u Beogradu službovalo više defterdara, koji su iza sebe ostavili brojne vakufe, pojam defterdar24 se među stanovnicima Beograda redovno poistovjećivao sa Ahmed Kamil-efendijom.25

Beograd je spadao među tvrđave s najvećim brojem vojnika, te stoga položaj njegovog defterdara nije bio nimalo jednostavan. Zbog pokušaja da zaštiti mirijsku zemlju, ubrzo je došao u sukob sa seraskerom Ali-pašom. Žalio se na vezira da samovoljno troši državnu imovinu na plate svojih činovnika, što je rezultiralo da Ahmed Kamil-efendija bude smijenjen pod optužbom za neispravno poslovanje, te vraćen u Istanbul.26 Iako je na položaju defterdara ostao kratko, tokom službovanja u Beogradu iza sebe je ostavio značajan vakuf koji se, osim tri džamije, sastojao i od hana, česme i drugih objekata, o kojima će u nastavku teksta biti više riječi. Po džamiji Ahmed Kamil-efendije ulica i mahala u kojoj je smještena dobile su naziv Defterdareva (Tefterdareva).27

Poznato je da je Ahmed Kamil-efendija, osim kao defterdar, službovao i kao čohadar, divitdar, katib džebedžije, zatim katib silahdara, emin ambara, mukabeledžija, muhasib džizje, reisul-kuttab i ćehaja.28 Od svih funkcija značajno je izdvojiti ulogu valije, koju je obnašao u Solunu, Haniji – otok Kreta, Bosni, Egiptu i Kandiji.29 Uobičajena praksa u osmanskoj upravi je bila da mandat valije u većini slučajeva traje godinu dana, tako da ne čudi da je Ahmed Kamil-efendija ovu funkciju vršio na više različitih mjesta.30 Što se tiče zadužbina, poznate su one koje je ostavio u Beogradu i Travniku.

Interesantno je da su biografi Ahmed-efendije općenito, ali i oni sa naših prostora,31 tek uzgred spominjali njegovo službovanje na funkciji valije u Bosni, bez navođenja više konkretnih podataka o njegovoj službi. Nakon analize više popisa valija u Bosni iz 18. stoljeća,32 u potrazi za detaljnijim podacima o aktivnostima ovoga dobrotvora, smatramo da je jedino moguće da se radi o valiji Ahmed Kamil (Ćamil)-efendiji (kasnije „paši“), koji je imao nadimak Sopa Salan i koji je bosanskim valijom imenovan 8. ševvala 1169/6. jula 1756. godine.33 Radi se o vakifu koji je 1757. godine obnovio Gazi-aginu džamiju u Travniku, poznatu još i kao Šarena ili Ćamilija džamija.34 Za vrijeme njegova boravka u Bosni zabilježen je sukob braće Morića (hadži Pašo, Ibrahim i Ibrahimov sin Mustafa) i Mehmed-age Halilbašića, koji je rezultirao njihovim pogubljenjem.35

Od ostalih manje poznatih podataka iz biografije Ahmed Kamil-efendije izdvajamo dokument, čiji se prijepis nalazi u sidžilu istanbulskog kadije, a koji je datiran 1740. godine. Na osnovu ovoga dokumenta saznajemo da je posjedovao kuću u Skender-pašinoj mahali u Istanbulu i da je istu naknadno prodao posredstvom kćeri Aiše.36 Imao je sina Hakki-pašu, te zeta Hasan-efendiju.37

I oko smrti Ahmed Kamil-efendije postoje različite interpretacije među biografima. Mehmed Süreyya navodi da je umro 1763. godine na otoku Limni (Grčka), dok Muvekkit navodi da je umro u Beogradu, bez navođenja godine smrti.

Osim što je bio poznat po mnogim upravnim funkcijama, te kao vakif, Ahmed Kamil-efendija je bio i mutesavvif. Bio je murid šejha Ismail-efendije u tekiji na Džankurtaranu,38 a uvakufio je određena sredstva za potrebe sa’dijske, halvetijske i nakšibendijske tekije u Beogradu. Pripisuje mu se autorstvo traktata pod nazivom „O imenu lale“.39

Izvod iz vakufname Defterdar Ahmed Kamil-efendije40
za vakufe u Beogradu

Vakufnama Defterdar Ahmed Kamil-efendije sastavljena je na osmanskom turskom jeziku i sastoji se od tri lista.

Iznad teksta vakufname, koja je datirana 5. zul-hidždžeta 1153/21. februara 1741. godine, nalazi se ovjera vjerodostojnosti teksta beogradskog kadije Abdulaha, sina Muhamedova.

Predmet vakufa, redoslijedom kako su navedeni u vakufnami, predstavljaju sljedeći objekti:


1 Mehmet Zeki Ibrahimgil, “Sırbistanda Osmanlı Mimarisi Üzerine Genel Bir Değerlendirme/General Overview of the Ottoman Architecture in Serbia, Turkish Studies. International Periodical for the Languages, Literature and History of Turkish or Turkic, 9/10, 2014, Ankara, str. 657-666.

2 Adnan Ertem, „Osmanlıdan günümüze vakıflar“, Vakıflar dergisi, decembar 2011, str. 36.

3 M. Z. Ibrahimgil, “Sırbistanda Osmanlı Mimarisi, str. 659.

4 Ekrem Hakkı Ayverdi, Avrupada Osmanlı Mimarisi, İstanbul, 1982, str. 131.

5 Divna Đurić-Zamolo, Beograd kao orijentalna varoš pod Turcima 1521-1867: arhitektonsko-urbanistička studija, Beograd : Muzej grada Beograda, 1977, str. 287.

6 M. Z. Ibrahimgil, “Sırbistanda Osmanlı Mimarisi...”, str. 661. U knjizi D. Đurić-Zamolo se navodi podatak da su osim Husen-ćehajine (Bajrakli) džamije, sačuvana i dva objekta iz 18. stoljeća: Šejh Mustafino turbe i Dositejev licej (Vidi: str. 5).

7 Više o ovoj temi vidi: Aleksandar Fotić, „Uloga vakufa u razvoju orijentalnog grada – beogradski vakuf Mehmed-paše Jahjapašića“, Socijalna struktura srpskih gradskih naselja XII-XVIII vek: Zbornik radova, Beograd – Smederevo, 1992, str. 150-151; Safet Bandžović, „Muslimani u Smederevskom sandžaku: progoni i pribježišta (1804–1862)“, 150 godina od protjerivanja muslimana iz Kneževine Srbije: Zbornik radova sa naučnog simpozijuma, 2012, Orašje, str. 36; Fikret Karčić, „Protokol konferencije u Kanlidži 1862: pravno-historijska analiza odredaba o muslimanskom stanovništvu“, 150 godina od protjerivanja muslimana iz Kneževine Srbije: Zbornik radova sa naučnog simpozijuma, 2012, Orašje, str. 72; Irena Kolaj Ristanović, „O ustanovi vakufa i vakufskim dobrima u Kneževini Srbiji 1830–1878: Pravno-istorijski okvir“, Pravni zapisi, god. X, br. 1, Pravni fakultet Univerziteta Union, Beograd, 2019, str. 201-220;

8 “Da li je postojao Beogradski pašaluk?”, Istorijski glasnik, 1-2, Beograd, 1954, str. 1-15; Turski izvori za istoriju Beograda, IKatastarski popisi Beograda i okoline 1476-1566, Beograd: Istorijski arhiv Beograda, 1964; “Urbani razvitak Beograda od 1521. do 1688. godine”, Godišnjak grada Beograda, knj. XVII, 1970, str. 5-41; Istorija Beograda, Istari, srednji i novi vijek, Beograd: Prosveta, 1974, str. 323-422.

9 Vakıflar Genel Müdürlüğü Arşivi - VGMA, defter br. 884, str. 4.

10 Hasan Yüksel navodi da je udio novčanih vakufa u ukupnim vakufskim prihodima u XVII stoljeću iznosio 49,47%. Hasan Yüksel, „17 Yüzyıl Osmanlı Vakıfları”, Türk Kültürü, XXX/1992, br. 353, str. 530.

11 VGMA, defter br. 731, str. 11, red 13.

12 Autor je naveo podatak da je imao uvid u vakufnamu, te preveo dio vakufname koji se odnosi na prihode tri tekije koje su bile smještene u Beogradu. (Hazim Šabanović, Istorija Beograda, I, str. 667 i 670).

13 Za transkripciju smo se koristili standardom koji je uspostavljen od strane ustanove Türkiye Diyanet Vakfı i korišten pri izradi İslam Ansiklopedisi.

14 Aladin Husić, „Novčani vakufi u Bosni u drugoj polovini 16. stoljeća“, Anali GHB, XXXII, Sarajevo, 2011, str. 35-59.

15 Avdo Sućeska, ,,Vakufski krediti u Sarajevu (u svjetlu sidžila sarajevskog kadije iz godina 1564-1566)“, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, II/1954, Sarajevo, 1954, str. 353.

16 Mahala Zejnudin-age spada među najstarije muslimanske mahale u Beogradu, a nalazila se u Varoši. U popisu stanovnika ove mahale iz 1536. godine nije navedeno ime vakifa hadži Osmana. Vidi: Hazim Šabanović, Turski izvori za istoriju Beograda, Beograd, 1964, str. 270.

17 VGMA, defter br. 884, str. 158, red 1.

18 Više o novčanim vakufima u 16. stoljeću vidi: A. Husić, „Novčani vakufi u Bosni...“, str. 35-59.

19 U tekstu vakufname stoji „... اوني اون بر اقجه حسابي اوزه ره

20 Moguće je da se radi o grešci prilikom pisanja, jer iznos od 820 akči predstavlja 10% od 8.200 akči.

21 Hazim Šabanović navodi da je ovaj mesdžid sagradio Zejnudin-aga prije 1528. godine, te da je kasnije pretvoren u džamiju. Zejnudin-aga se 1528–1530. spominje kao posjednik jedne livade u selu Goden u Beogradskoj nahiji, dok se 1536. godine navodi da je već preminuo. Vršio je službu zapovjednika konjice u beogradskoj tvrđavi. Iz austrijskih planova iz 1739. g. vidi se da se na ovome mjestu nalazila jermenska crkva. U austrijskom popisu Beograda iz 1728. g. pod br. 263 upisana je džamija koja je poslije 1717. g. dodijeljena Jermenima katolicima za crkvu. U kasnijim planovima ove džamije nema, pa je svakako stradala odmah poslije 1740. g. Za više podataka vidi: H. Šabanović, Istorija Beograda, I, str. 398 i 419; D. Đurić-Zamolo, Beograd kao orijentalna varoš..., str. 53.

22 Više o biografiji Ahmed-efendije vidi: Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest Bosne, Sarajevo, 1999, str. 524; Nuri Akbayar (prir.), Mehmed Süreyya, Sicill-i Osmânî (Yâhud Tezkîre-i Meşâhir-i Osmânî), I, İstanbul: Kültür Bakanlığı – Tarih Vakfı, 1998, str. 193; Halûk İpekten, M. İsen, R. Toparlı, N. Okçu ve T. Karabey, Tezkirelere Göre Divan Edebiyatı İsimler SözlüğüAnkara: KTB, 1998; Cemal Kurnaz i Mustafa Tatcı (prir.), Mehmet Nâil Tuman, Tuhfe-i Nâilî – Dîvân Şâirlerinin Muhtasar Biyografileri, II, Ankara: Bizim Büro, 2001, str. 840; Sadık Erdem (prir.), Râmiz ve Âdâb-ı Zurefâsı, İnceleme Tenkidli Metin İndeks Sözlük. Ankara: AKM, 1994, str. 252-54. (Navedena tri izvora su korištena prema: Yunus Kaplan, „KAMIL, Ahmed Kamil Paša“, dostupno na: http://teis.yesevi.edu.tr/madde-detay/kamil-ahmed-kamil-pasa (Pristupljeno 1. 10. 2020. godine).

23 U istoj vakufnami se navodi da je Ahmed-efendija u ime preminulog oca Ibrahima obnovio Tugdži Mehmedov mesdžid u Beogradu, zbog čega je moguće da je Yunus Kaplan greškom naveo da mu je ocu bilo ime Mehmed.

24 Defterdar je titula koja je u Osmanskom Carstvu dodjeljivana činovnicima koji su u prvome redu odgovorni za državne finansije. Kamil Ahmed-efendija je 1750. godine imenovan rumelijskim defterdarom (Defterdar-ı Şıkk-ı evvel), koji je ujedno bio i baş defterdar, to jest odgovorni službenik za finansije kompletnoga Carstva. Ova služba u Beogradu potječe iz 1690. godine, a ukinuta je 1789. godine kada je defterdarevu ulogu preuzeo muhasil. Beogradski defterdari imenovani su iz reda pouzdanih ljudi – hadžegana carskoga divana ili kapidžibaša, kojima se moglo povjeriti staranje o državnim prihodima i finansijskim poslovima u pokrajini. Po pravilu su imenovani na jednu godinu. (H. Šabanović, Istorija Beograda, I, str. 610). Više o ovome vidi: Mübahat Kütükoğlu, “Defterdar”, DİA, IX, İstanbul, str. 95.

25 D. Đurić-Zamolo, Beograd kao orijentalna varoš..., str. 31.

26 H. Šabanović, Istorija Beograda, I, str. 611

27 Husein Hadžiosmanović, „Defterdarova džamija u Beogradu“, Glasnik VIS, XLV/1982., br. 2, str. 193; H. Šabanović, Istorija Beograda, I, str. 662.

28 Y. Kaplan, „KAMIL, Ahmed Kamil Paša“.

29 U arhivskoj fascikli koja se odnosi na vakufnamu Defterdar Ahmed-efendije u Beogradu, a koja se čuva u Arhivu Generalne vakufske direkcije u Ankari, uz vakufnamu su smještena i dva fermana (No: 652-2/0125/0250 i 652-2/0125/0251), koji su greškom pripisani ovome vakufu, a odnose se na vakuf drugog Defterdara Ahmed-efendije, koji je u 16. stoljeću osnovao vakuf u mjestu Komotini (Gümülcine), na sjeveroistoku Grčke.

30 Više o funkciji valije vidjeti: Azra Gadžo-Kasumović, „Funkcija osmanskog valije u Bosanskom ejaletu i dokumenti koje je izdavao“, Anali GHB, XXXIII, Sarajevo, 2012, str. 5-58.

31 H. Hadžiosmanović, „Defterdarova džamija u Beogradu“, str. 193-194; D. Đurić-Zamolo, Beograd kao orijentalna varoš...., str. 31.

32 Antun Knežević, Carsko-turski namjestnici u Bosni-Ercegovini (godine 1463–1878), Senj, 1887; Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest Bosne; Safvet-beg Bašagić-Redžepašić (Mirza Safvet), Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (1463–1850), Sarajevo, Vlastita naklada, 1900; Vedad Biščević, Bosanski namjesnici osmanskog doba (1463-1878), Sarajevo : Connectum, 2006. O tome da je riječ o istome vakifu govori i Ahmed Mehmedović (Ahmed Mehmedović, Upravljanje vakufima u BiH 1847–2017, Sarajevo: Vakufska direkcija Sarajevo, 2017, str. 62).

33 Spominje se i po nadimcima Sopasalan i Sopa Salan: Arhiv Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, A-1040/TO.

34 Više o vakufu Ahmed Kamil-efendije u Travniku vidi: Alija Bejtić, „Podaci za kulturnu povijest vezirskoga grada Travnika“, Naše starine, god. II (1954), str. 151-163; Trako Salih, „Vakuf-nama Bosanskog valije Kamil Ahmed-paše iz Travnika 27. zu-l-kade 1170. (13. 8. 1757.)“, POF, 51/2001, Sarajevo, 2003, str. 197-203. Interesantan je podatak da se i Defterdarova džamija u Beogradu u jednom dokumentu spominje pod imenom “Šarena” (D. Đurić-Zamolo, Beograd kao orijentalna varoš..., str. 31).

35 Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest Bosne, str. 524.

36 Bab Mahkemesi 172 Numaralı Sicil (H. 1152-1153/M. 1740), str. 311.

37 Bursali Tahir, Osmanlı müellifleri, II, Ankara, Bizim Büro, 2000, str. 150.

38 Yunus Kaplan, „KAMIL, Ahmed Kamil Paša“.

39 A. Mehmedović, Upravljanje vakufima u BiH 1847-2017, str. 63.

40 U vakufnami je ime vakifa navedeno samo kao Ahmed-efendija.

41 Riječ je o obnovljenoj džamiji koju je prethodno sagradio Hadži Piri, a koja je kasnije po vakifu nazvana Defterdarova ili Tefterdarova džamija. Također se u izvorima spominje i po imenima Vojvodina, Delijska, Prolećna i Šarena džamija. Sagrađena je između 1582. i 1660. godine. Za vrijeme austrijske okupacije od 1717. do 1739. godine bila je pretvorena u crkvu. Obnovio ju je Defterdar Kamil Ahmed-ef. 1740. godine, da bi ponovo u potpunosti bila srušena ubrzo poslije 1878. godine. Ovo je uz Bajrakli džamiju jedina džamija čiji su podaci s tačnim dimenzijama sačuvani. Tehnički snimak temelja džamije izvršio je arhitekta Rihard Štaudinger 1928. godine. (Više o džamiji i njenoj arhitekturi vidi: D. Đurić-Zamolo, Beograd kao orijentalna varoš..., str. 31; H. Hadžiosmanović, „Defterdarova džamija u Beogradu“, str. 194).

42 U vakufnami Husein-ćehaje (VGMA, defter 735, str. 271, red 125) ovaj han se spominje pod nazivom “Kahve han“. (Više o hanu vidi: D. Đurić-Zamolo, Beograd kao orijentalna varoš..., str. 99).

43 U tekstu vakufname stoji بوزرفجه.

44 U tekstu vakufname stoji با طجنه.

45 Do sada nismo susreli vakufnamu u kojoj je vakif drugom imamu odredio veću platu nego prvom imamu, tako da je moguće da je riječ o grešci.

46 Ogranak rifaijskog sufijskog reda. Više o pripadnicima ovoga ogranka u Srbiji vidi: Džemal Ćehajić, Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama sa posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, 1986, str. 155.

47 Radi se o Turbe džamiji, ranije Halil-efendijinoj. Više o ovome mesdžidu vidi: D. Đurić-Zamolo, Beograd kao orijentalna varoš...., str. 41.

48 Ova tekija je postojala do kraja XVII vijeka i pripadala je Koski Mehmed-pašinom vakufu (Dž. Ćehajić, Derviški redovi..., str. 104; D. Đurić-Zamolo, Beograd kao orijentalna varoš..., str. 74).

49 Više o pripadnicima ovoga ogranka u Srbiji vidi: Dž. Ćehajić, Derviški redovi..., str. 156.

50 Nadzor nad zadužbinama čiji su stari vakufi propali ili ukinuti, po službenoj dužnosti vodio je baš-defterdar (H. Šabanović, Istorija Beograda, I, str. 650).

51 Beograd je u osmanskom periodu imao tri vodovoda: Rimski, Varoški i Bulbulderski. Veći zahvati na obnovi i proširenju vodovoda izvršeni su poslije 1739. godine, u kojima je bez sumnje značajnu ulogu imao defterdar Kamil Ahmed-efendija (D. Đurić-Zamolo, Beograd kao orijentalna varoš..., str. 31).

52 H. Šabanović, Istorija Beograda, I, str. 664.

53 Konstantin Jireček, Zbornik Konstantina Jirečeka, Posebna izdanja SANU, CCCXXVII, Odeljenje društvenih nauka, 33, 1959, 28-29, prema: Divna Đurić Zamolo, Beograd kao orijentalna varoš..., str. 31.

54 Isto.