Mirza Sarajkić, Poetika otpora u djelu Mahmuda Derviša, Univerzitet u Sarajevu – Orijentalni institut, Posebna izdanja LVI, Sarajevo, 2019, 271 str.

Studija Mirze Sarajkića, pod naslovom Poetika otpora u djelu Mahmuda Derviša, predstavlja originalan naučnoistraživački rad i vrijedan doprinos proučavanju moderne arapske književnosti. Preciznije govoreći, ova studija valjanom metodom i validnim rezultatima zahvaća jedan od najvažnijih korpusa moderne arapske književnosti.

Sarajkić je ovu temu iscrpno obradio – u šest poglavlja s nizom potpoglavlja koja svjedoče o veoma umješnoj, o znalački strukturiranoj studiji. Zanimljivo je, najprije, ukazati na to da autor u svojoj studiji, s mnogo razloga, uspijeva odoljeti izazovu da palestinskoj tragediji u besprizornoj izraelskoj hegemoniji posveti najveću pažnju sa ideološkog, odnosno političkog aspekta. Takvo iskušenje nameće se istraživaču utoliko prije što je riječ o poeziji otpora koja bi u danome društveno-historijskom kontekstu mogla konotirati politički aspekt angažiranosti poezije otpora. Sarajkić jasno pokazuje da je njegov rad usredsređen na poeziju otpora kao pjesništvo, prije svega, kao umjetnost čija poetika je veoma specifična i znatno uslovljena datim okolnostima, a da politika uglavnom ostaje izvan njegova interesovanja, izvan istraživačkih zahvata njegove studije. Sarajkić odbija takvu mogućnost zbog dva osnovna razloga. Prvo, izraelsko-palestinska drama je „opće mjesto“ modernoga svijeta. Drugo, istraživački je zanimljivo utvrditi kako se pjesnička riječ u Palestini – a ta riječ je oduvijek bila dominantna u izražavanju arapskog genija – odredila prema totalnom progonu cijelog jednog naroda. Stoga je prvo poglavlje ove studije tek kratko upozorenje na izrazito represivno okruženje u kome Palestina živi najveću tragediju modernoga doba na planeti, podrazumijevajući da se o njoj zna dovoljno, jer se zbiva naočigled cijeloga svijeta već veoma dugo. No, svijet veoma malo zna – kod nas se o tome gotovo ništa ne zna – kako u tragičkom svijetu Palestine narod stvara jednu vrstu utočišta u poeziji, narod kome je oduvijek i u svim situacijama bejt bio dom. Jedva da ima išta važnije od toga da se markira i tumači poezija kao jedno od važnih sredstava otpora cionističkoj tanatopolitici – kako je naziva Sarajkić – te jednoj od najmodernijih armija svijeta i gotovo usavršenim sistemskim represalijama. Odnos poezije prema mnoštvenim aspektima te bezobzirne sile jest tema koja izaziva posebnu pažnju, a kojoj se Mirza Sarajkić posvećuje nakon kratkog uvodnog poglavlja, koncentrirajući se optimalno na poetičke posebnosti poezije otpora.

Među brojnim poetološkim aspektima kojima autor Sarajkić zahvaća jedan od najvažnijih korpusa moderne arapske književnosti – poeziju otpora Mahmuda Derviša – jest onaj koji je situira i kao postkolonijalnu književnost. Ova teorija na zadanome korpusu otvara pitanje koliko je ovdje riječ o odnosu kolonizatora i koloniziranog u uobičajenom značenju, budući da Hegemonijski Centar tretira „koloniziranog“ kao nepostojećeg. Poezija otpora, pak, povremeno se naziva i „uzvratnim pisanjem“, a taj termin postkolonijalne kritike može se koristiti tek uslovno. U tom smislu, Sarajkić posvećuje posebnu pažnju poeziji otpora kao „dekolonizirajućem poetskom pismu“. Nadalje, autor se bavi pitanjem „identitarnosti poetskoga teksta“, znajući da je to jedna od odlika postkolonijalnog književnog diskursa. U tome kontekstu, on donosi Derviševu pjesmu „Karta identiteta“ i s posebnom pažnjom je analizira u Derviševom opusu i problemu identitarnosti općenito; ova pjesma postala je svojevrsnim simbolom poezije otpora. Sarajkić iznosi zanimljivo zapažanje kako poetsko fokusiranje na pitanje identiteta nikada u poeziji otpora ne prerasta u nacionalizam; Drugi se u ovoj poeziji posmatra kao složen, a ne stereotipan entitet; on je prilika, čak i u datim okolnostima, da se otkrije čovjek, što upućuje na humanizam kojim se protkiva poezija otpora. U poetičkom smislu, problem Drugoga/Drugosti veoma je kompleksan u poeziji otpora. Sarajkić se vraća ovome pitanju u potpoglavlju „Poezija otpora kao kontrapunktualno iščitavanje drugosti“, nakon što je, u prethodnom odjeljku, razmatrao „subalteransku“ poetsku artikulaciju. Tako on dobro zapaža – upravo na kraju poglavlja o poeziji otpora kao postkolonijalnom diskursu – da je upitno svrstavati poeziju otpora u tekstove koji govore o drugosti: „prema označiteljskim diskursima Izraela, od politike do književnosti, za Palestince i njihovu domovinu nije ostavljen prostor niti da budu drugi, s obzirom na stavove najviših izraelskih službenih dokumenata po kojima je „svaki grumen zemlje s obje strane rijeke Jordan isključivo jevrejski.“

Ukupan značaj ovoga istraživanja i njegovih rezultata ogleda se, između ostaloga, i u tome što je poezija otpora pod svojevrsnim embargom u onom dijelu svijeta koji zovemo Zapadom, zbog ideološko-političkih razloga, jer ova poezija predstavlja snažan i artikuliran otpor izraelskoj hegemoniji i kulturocidu, a koje podržavaju moćne politike Zapada. Stoga – saidovski rečeno – ova književnost zaista je pod embargom.

U arapskom svijetu, koji je kulturalno i politički – pretežno i predugo – indiferentan prema palestinskom stradanju, poezija otpora je uglavnom potisnuta na marginu, iako u toj tradiciji u cjelini predstavlja njenu izuzetno važnu poetičku inovaciju. Stoga je sudbina poezije otpora da se posvuda i stalno odupire raznim vrstama pritisaka i ignoriranja: „u savremenom svijetu nema dramatičnijeg sukoba ideo-politike i poezije“.

Koliko mi je poznato, u arapskom svijetu – i u svijetu općenito – palestinskoj poeziji otpora pristupa se s pozicija historije književnosti i s pozicija raznih regionalnih i/ili političkih partikularizama, te s pozicija davno prevladanog pozitivizma. Studija Mirze Sarajkića, međutim, zahvaća ovaj korpus pjesništva sa stanovišta poetologije, a upravo takav pristup – inače vrlo deficitaran u proučavanju arapske književnosti – daje posebno vrijedne rezultate do kojih ne uspijeva doći historija književnosti. U tome je sadržana najveća vrijednost ove studije, utoliko više što se njen autor pokazao kompetentnim za odabrani pristup i što je, istovremeno, dobar poznavalac moderne arapske poezije općenito.

S obzirom na društveno-historijski i idejno-politički kontekst u kome nastaje palestinska poezija otpora, postojala je mogućnost da Sarajkić kontaminira svoj tekst politikom i ideologijom, ali je on uspješno izbjegao takve rizike, usredsređujući se na poetičke aspekte ovoga jedinstvenog korpusa u povijesti arapske književnosti. Tako je ostvarena uspješna saradnja korpusa i njegove naučno-istraživačke obrade – ni jedno ni drugo nisu podlegli ideološkim deformacijama ili političkoj propagandi. Derviševa poezija je eminentno književni tekst, a ova studija je njegova validna naučna obrada.

O djelu Mahmuda Derviša napisana je obimna literatura. Međutim, Sarajkićev metodološki pristup (poetološki) ovoj oblasti je originalan i donio je naročite rezultate; tako se predstavlja kao novum u cijeloj toj literaturi, te bi bilo izvrsno kada bi se ova studija pojavila na engleskom ili na arapskom jeziku.

Esad Duraković