UDK: 091 (497.6)Pregledni naučni rad

Abdul-Aziz Drkić

Fakultet islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu

RUKOPISI DŽEZERIJJE U GAZI HUSREV-
BEGOVOJ BIBLIOTECI U SARAJEVU

Sažetak

Ovaj rad fokusiran je na široko poznati spjev iz tedžvida pod naslovom al-Muqaddima fī mā ̒alā qāriʼ al-Qurʼān an yaʻlamah (Ğazariyya) Muḥammada Šamsuddīna b. al-Ğazarīja. U radu su predstavljeni rukopisi ovoga djela koji se nalaze u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Obrađeni su rukopisi izvornog teksta na arapskom jeziku, rukopisi prijevoda na turski jezik i rukopisi komentara Džezerijje. U uvodnom dijelu rada izneseni su osnovni biografski podaci o autoru i analiza njegova doprinosa razvoju tedžvidske i kiraetske nauke. Pregledom katalogâ rukopisne zbirke Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu ustanovljeno je postojanje relativno velikog broja rukopisnih primjeraka teksta i komentara Džezerijje.

Ključne riječi: tedžvid, kiraet, Ibn Džezeri, Džezerijja, rukopisi.

O autoru Džezerijje i njegovome doprinosu razvoju tedžvidske i
kiraetske nauke

Jedna od najzaslužnijih ličnosti za razvoj tedžvidske i kiraetske nauke općenito svakako je Muḥammad Šamsuddīn b. al-Ğazarī.1 Ovaj znameniti učenjak s kraja osmog i početka devetog hidžretskog stoljeća svojim doprinosom izučavanju tedžvida i kiraetâ ostavio je neizbrisiv trag i obezbijedio sebi posebno mjesto u povijesti muslimanskoga ummeta. O kakvom stručnjaku je riječ dovoljno govori činjenica da ga historičari i stručnjaci u kiraetskoj i tedžvidskoj nauci oslovljavaju titulama najveći učenjak (imām aʻẓam)2, učitelj dunjaluka (šayẖ ad-dunyā)3, učitelj muslimanskih kraljevina (muqriʼ al-mamālik al-islāmiyya)4 itd.

Rođen je 751/1350. godine u Damasku, gdje je i odrastao.5 Sa trinaest godina naučio je Kur’an napamet, a već sa četrnaest predvodio je džemat. Kiraete je pojedinačno (ifrād)6 naučio u petnaestoj godini pred šejhom Abū Muḥammadom b. Sallārom7, a objedinio ih (ğamʻ)8 sa sedamnaest godina pred šejhovima Ibrāhīmom al-Ḥamawījem9 i Abū al-Muʻālījem b. Labbānom.10

Među njegovim učiteljima izdvajaju se imena znamenitog mufessira Ibn Kaṯīra i velikog muhaddisa šejhul-islama al-Bulqīnīja, od kojih je dobio idžazetname za hadis i izdavanje fetvi.11

Niz godina ostao je u Damasku gdje je u Emevijskoj džamiji podučavao varijantama učenja Kur’ana. Predavao je u školama al-ʻĀdiliyya12 i Dār al-ḥadīṯ al-Ašrafiyya13, a nakon smrti šejha Ibn Sallāra, u prisustvu velikog broja znamenitih učenjaka preuzeo je funkciju glavnoga šejha u školi Dār al-ḥadīṯ wa al-iqrāʼ kod turbeta Umm aṣ-Ṣālih.14 Ibn Džezeri je u Damasku i sam utemeljio i sagradio školu koju je nazvao Dār al-Qurʼān.15

Tragajući za znanjem i učiteljima, ali i prilikama da prenese naučeno, obišao je mnoge zemlje diljem islamskoga svijeta, od Egipta i Anadolije, preko Srednje Azije i Perzije, do Nedžda i Medine.

Dugo je boravio u Bursi na dvoru sultana Bajazida I (umro 1403). Nakon što ga je u borbama sa osmanskom vojskom, 1402. godine, zarobio tursko-mongolski vladar Timur Lenk, poveo ga je sa sobom u područje Srednje Azije (Bilād mā warāʼ an-nahr), gdje je ostao sve do Timur Lenkove smrti (1405). Timur Lenk, inače poznat po svojoj ljubavi prema nauci, umjetnosti i arhitekturi i poštovanju prema učenim ljudima, saznavši o kakvom učenjaku je riječ, ukazao mu je poštovanje i zadužio ga da muslimane ovih krajeva podučava kiraetskim varijantama i hadisu. Značajan dio života Ibn Džezeri je proveo u Širazu, gdje ga je tamošnji sultan imenovao za kadiju. U Širazu je, također, utemeljio školu Dār al-Qurʼān. Zanimljivi životni put koji ga je odveo na dvorove više muslimanskih vladara biće razlogom da ga prozovu učiteljem muslimanskih kraljevina (muqriʼ al-mamālik al-islāmiyya).

Na bolji svijet je preselio 833/1429. godine u Širazu, a ukopan je u Školi Kurʼana koju je utemeljio.16

Napisao je više od sedamdeset djela iz tedžvida, kiraetâ, tefsira, arapske retorike, hadisa i drugih naučnih disciplina. Ipak, najveći trag ostavio je u tedžvidskoj i kiraetskoj nauci.

Njegov doprinos razvoju kiraetske nauke ogleda se, prije svega, u dvome:

Prvo, nakon detaljne provjere i analize kiraetskih verzija, broj kiraeta koji ispunjavaju kriterije autentičnosti povećao je na deset, dodajući sedmerici kiraetskih imama koje je izabrao Ibn Muğāhid (umro 324/936. godine)17 još trojicu, svakome kiraetu dva rivajeta18 i svakome rivajetu po jedan predajni put (tarīq)19. Naime, početkom trećeg hidžretskog stoljeća zbog stalnog povećanja broja karija i predajnih puteva, te straha od konfuzije koja bi zbog toga mogla nastati, javlja se ideja o ograničavanju broja kiraeta. Ključni doprinos realizaciji ove ideje dao je Ibn Muğāhid al-Baġdādī koji je napisao poznato djelo Sedmerica (Sabʻa). Nakon detaljne provjere i evaluacije brojnih kiraetskih verzija, izabrao je one koje su ispunjavale već uspostavljene kriterije autentičnosti.20 Kasnije će metodološke specifičnosti izabranih sedam kiraeta, naslanjajući se na ad-Dānījev (umro 444/1052. godine) Taysīr, detaljno pojasniti Ibn Firrūẖ aš-Šāṭibī (umro 590/1194. godine) u svojoj kasidi Ḥirz al-amānī wa wağh at-tahānī (Šāṭibiyya). Ibn Džezeri je želio provjeriti i ostale kiraetske verzije koje su bile poznate. Nakon detaljne provjere ustanovio je da kriterije autentičnosti ispunjavaju i kiraeti Abū Ğaʻfara al-Madanīja (umro 130/747. godine), Yaʻqūba al-H̱aḍramīja (umro 205/820. godine) i H̱alafa b. Hišāma al-Bazzāra (umro 229/843. godine). Pravila navedenih kiraeta pojasnio je u kasidi koju je nazvao ad-Durra al-muḍiyya fī al-qirāʼāt al-ṯalāṯ al-marḍiyya.21

Drugo, Ibn Džezeri je pristupio detaljnoj provjeri svih poznatih predajnih puteva deset autentičnih kiraeta iz velikog broja izvora.22 U svome djelu an-Našr fī al-qirāʼāt al-ʻašr sakupio je i autentičnim ocijenio deset kiraeta, dvadeset rivajeta i devetsto pedeset predajnih puteva.23 Navedeno djelo pretočio je u kasidu Ṭayyiba an-našr fī al-qirāʼāt al-ʻašr.24

Kada je posrijedi njegov doprinos tedžvidskoj nauci, izdvajaju se dva djela: at-Tamhīd fī ̒ilm at-tağwīd i al-Muqaddima fī mā ̒alā qāriʼ al-Qurʼān an yaʻlamah (Ğazariyya). Također, Ibn Džezeri je značajan dio an-Našra posvetio tedžvidskim temama (ishodišta i svojstva harfova, podjela tedžvida s obzirom na tempo učenja i sl.).

Djelo at-Tamhīd Ibn Džezeri je završio tokom svog prvog putovanja u Kairo 769/1367, u osamnaestoj godini života. Nema sumnje da je riječ o nesvakidašnjem poduhvatu, posebno ukoliko imamo u vidu činjenicu da je djelo doživjelo veliku popularnost i ostalo značajnim izvorom tedžvida sve do danas.25 Ipak, ovo djelo obiluje taksativnim navođenjem stavova i mišljenja Ibn Džezerijevih prethodnika i evidentno je odsudstvo naučne slobode i zrelosti, što je sasvim razumljivo s obzirom na starosnu dob autora u vrijeme pisanja djela. Ove činjenice postao je svjestan i sam autor koji trideset godina poslije (799/1396. godine) pišući an-Našr, u poglavlju posvećenom tedžvidu navodi da želi pojasniti ono što je propustio u at-Tamhīdu kojeg je pisao u mladosti.26 Ibn Džezeri je an-Našr pisao u Bursi tokom svoga boravka na dvoru sultana Bajazida I. Ġānim Qadūrī al-Ḥamad navodi da se značaj poglavlja o tedžvidu u an-Našru ogleda upravo u činjenici da ga autor piše u periodu životne i naučne zrelosti, zbog čega je jezik ovoga djela puno ozbiljniji i oslobođen pukog prenošenja mišljenja prethodnika koje je karateriziralo at-Tamhīd. Također, Ibn Džezeri u njemu iznosi svoje stavove i izbore o pitanju razlika prisutnih u tedžvidu kao što su: broj ishodišta harfova, svojstva harfova, krupna i tanka artikulacija elifa i sl.27 Uvidom u novija tedžvidska djela može se zaključiti da je njegove preferencije preuzela većina autora koji su se bavili ovom oblasti kurʼanskih nauka.

O Džezerijji

Najpoznatije i najznačajnije Ibn Džezerijevo djelo iz tedžvida je kasida al-Muqaddima fī mā ̒alā qāriʼ al-Qurʼān an yaʻlamah koja će po svome autoru kasnije postati poznata kao Džezerijja.28 Uvidjevši prednosti stihovanih djela koja su uveliko olakšavala pamćenje mnoštva pravila iz različitih naučnih oblasti, Ibn Džezeri je odlučio sastaviti po jednu kasidu iz tedžvida i kiraetā. Iz kiraeta je napisao Tajjibu, a iz tedžvida Džezerijju.

Spjev se sastoji od 107 distiha. U nekim rukopisima dodana su dva distiha za koje je ustanovljeno da ipak ne pripadaju autoru, nego su naknadno dodani.29 Na osnovu starijih rukopisa dā se zaključiti da sam autor nije podijelio spjev na poglavlja rastavljajući ih naslovima. Kasniji prijepisi i štampana izdanja podijeljena su naslovima na poglavlja, po svemu sudeći s namjerom da se učenicima olakša razumijevanje i usvajanje gradiva. Iako zbog toga postoje određene razlike u nazivima i broju poglavlja Džezerijje, većina štampanih izdanja sadrže sljedećih sedamnaest naslova: Uvod, Ishodišta harfova, Svojstva harfova, O tedžvidu, Tanki izgovor, Izgovor harfa rā, Krupni izgovor, Idgami, Harfovi ḍād i ẓā, Pravila za nūn sākin i tanwīn, Dužine, Stajanje i počinjanje, Rastavljene i spojene riječi, Tā ženskoga roda, Vezivno hemze, Stajanje na kraju riječi i Završetak. U uvodnom dijelu autor navodi svoje ime i mezhebsku pripadnost, nastavlja sa hamdelom i salavatom, a onda pojašnjava koja znanja i kompetencije treba da stekne učač Kur’ana časnog:

Moleći da grijehe Gospodar Svečujni oprosti,

zbori Muhammed ibn el-Džezeri eš-Šafiʻi:

„Hvala Allahu i neka je Allahov salavat

vjerovjesniku i odabraniku

Muhammedu, njegovoj porodici i ashabima,

učenjacima i Kurʼana ljubiteljima.

Dakle, ovo je uvod zvani Mukaddima

u nauku Kurʼana namijenjenu učačima.

Jer imaju obavezu strogu,

Prije počinjanja učenja da znaju:

ishodišta harfova i njihove osobine,

da ih najrječitije izgovore

primjenjujući tedžvid i pauze,

kao i specifične mushafske finese,

Sve riječi rastavljene i sastavljene

Te ženske oblike ta u njima napisane.“30

Spjev završava stihovima kojima kazuje da je djelo njegov poklon učaču Kurʼana, a na kraju i hamdelom i salavatom.

Relativno brzo Džezerijja je stekla veliku popularnost i ugled te postala jednim od najraširenijih udžbenika tedžvida. Ġānim Qadūrī al-Ḥamad navodi da se na osnovu prijepisa Džezerijje koji se čuva u Laleli biblioteci u Istanbulu (br. 70)31 zna da se već 800. h. g. Džezerijja čitala pred njezinim autorom u Bursi.32 Džezerijja i njezini prijevodi na turski jezik postali su i sastavnim dijelom kurikuluma obrazovnih institucija u Osmanskome Carstvu.33

Vremenom je Džezerijja našla svoje mjesto i u tradiciji izdavanja idžazetnama u kiraetu. S obzirom na to da je izdavanje ovih vrsta idžazetnama podrazumijevalo da učenik postigne praktične i teorijske pretpostavke i kompetencije, Džezerijja je zahvaljujući svojoj sveobuhvatnosti, konciznosti i stilu prepoznata kao jedno od prikladnijih djela za usvajanje i razumijevanje teorije tedžvida. Zato se nerijetko za izdavanje idžazetname u kiraetu kao uslov postavlja pamćenje i razumijevanje Džezerijje.34

O značaju ovoga djela govori i mnoštvo komentara koji su napisani na arapskom, turskom i drugim jezicima. Neki od najpoznatijih komentara Džezerijje su:

• al-Ḥawāšī al-mufahhima fī šarḥ al-Muqaddima - Aḥmad b. Muḥammad b. al-Ğazarī (umro 835/1431. godine),35
• aṭ-Ṭarāzāt al-ʻilmiyya fī šarḥ al-Muqaddima – ʻAbduddāʼim al-Azharī (umro 870/1465. godine),36
• ad-Daqāʼiq al-muḥkama fī šarḥ al-Muqaddima al-ğazariyya – Zakariyyā b. Muḥammad al-Anṣārī (umro 926/1520. godine),37
• al-Ḥawāšī al-azhariyya fī ḥall alfāẓ al-Muqaddima - H̱ālid ʻAbdullāh al-Azharī (umro 905/1499.)38 i dr.

  Možemo slobodno kazati da je Džezerijja stoljećima ostala neprevaziđena kao udžbenik tedžvida, čemu svjedoči i činjenica da se i danas širom muslimanskoga svijeta koristi kao udžbenik i primarni izvor tedžvidske nauke.

  S obzirom na to da je Bosna bila sastavnim dijelom Osmanskoga Carstva, nameće se zaključak da se Džezerijja kao udžbenik tedžvida stoljećima koristila i u našim obrazovnim institucijama u kojima je bilo zastupljeno podučavanje vještinama pravilnoga učenja Kur’ana. O prisutnosti i popularnosti ovoga djela u našoj zemlji govori i činjenica da se u rukopisnim zbirkama u Bosni i Hercegovini nalazi značajan broj rukopisa teksta i komentara Džezerijje.

  Koliko nam je poznato, kurra hafiz Dževad Šošić napisao je jedini komentar Džezerijje na bosanskome jeziku.39 Ovo djelo koristi se kao udžbenik kiraeta na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.

  Prijepisi teksta Džezerijje u Gazi Husrev-begovoj biblioteci

  U rukopisnoj kolekciji Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu pronašli smo dvadeset pet prijepisa originalnog teksta Džezerijje na arapskom jeziku. Najstariji prijepis datira s kraja petnaestog stoljeća. Sastavni je dio zbirke od ukupno četiri djela iste ili srodne tematike.40 Prepisao ga je ʻUmar b. Muḥammad al-Ḥanafī u utorak, 16. ramazana 903/1498. godine. U rukopisu nije navedeno mjesto prijepisa. Rukopis je otkupljen od Harisa Buturovića iz Sarajeva.41

  Prva stranica najstarijeg rukopisa Džezerijje koji se čuva u
  Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu (R-7430/4)

  Rukopisi su prepisivani u vremenskom razdoblju dužem od četiri stoljeća. Pored gore navedenog, koji je prepisan u XV, po jedan primjerak teksta Džezerijje prepisan je u XVI i XVII, četiri u XVIII, šest u XIX i jedan u XX stoljeću. Kod ostalih primjeraka nije navedena godina prijepisa.

  Mjesto prijepisa navedeno je samo u jednom slučaju. Riječ je o zbirci rukopisa u čijem je sastavu i Džezerijja, a koju je prepisao Ṣāliḥ b. Ibrāhīm b. Ḥasan Kočewī zāde u Karađoz-begovoj medresi u Mostaru 1252/1836. godine.42

  Prijepisi prijevoda Džezerijje na turski jezik

  U Gazi Husrev-begovoj biblioteci čuvaju se i četiri primjerka prijevoda Džezerijje na turski jezik. Jedan je prijevod u proznoj formi, a preostala tri su prepjevi.

  Prijevod djela s originalnim tekstom, u proznoj formi, nalazi se na fol. 32b-76 zbirke rukopisa od ukupno trinaest djela, uglavnom iz tedžvida. Prijepis cijele zbirke završio je ḥāfiẓ Muḥammad b. Munla Ibrāhīm iz Livna u petak 7. šabana 1278/7. februara 1862. godine. U rukopisu se ne spominje ime prevodioca.43

  Najstariji prijepis prepjeva Džezerijje na turski jezik datira s početka devetnaestog stoljeća. Prepjev je uradio neki Maqāmī, kako se može razumjeti iz završnih stihova. Također, u vrhu prve stranice stoji naslov Tarğama Ğazarī – Risāla Maqāmī. Djelo je prepisao H̱alīl b. Ṣāliḥ (Spahić) 1218/1803. godine, a sastavni je dio zbirke rukopisa od deset djela različite tematike.44

  Kod ostalih rukopisa ne navodi se godina prijepisa. Prvi se nalazi na fol. 32a-40a, kao peto djelo zbirke rukopisa koja sadrži četrnaest djela, različite tematike. Na kraju ovog prepjeva stoji bilješka da je prijepis završio ʻAbdurrazzāq b. ʻAlī. Kasidu je prepjevao nama nepoznati prevodilac, a u uvodu navodi da prepjev poklanja sultanu Mehmedu Fatihu (vl. 1451-1481). Zbirka je bila dio kolekcije Muhamed-age Aganagića, trgovca iz Sarajeva.45

  Posljednji primjerak dio je rukopisne zbirke od osam djela. U rukopisu se ne navode podaci o imenu prevodica. Također, rukopis ne sadrži podatke o prepisivaču, godini i mjestu prijepisa. Na prvoj i posljednjoj stranici nalazi se bilješka i pečat vlasnika: al-ḥāğğ Ibrāhīm-paša, muḥāfiz Bosne. Zbirka potječe iz Elči Ibrahim-pašine medrese iz Travnika.46

  Prijepisi komentara Džezerijje

  U rukopisnom blagu Gazi Husrev-begove biblioteke čuvaju se veoma značajni primjerci komentara Džezerijje. Pronašli smo ukupno dvadeset rukopisa.

  Među njima su četiri komentara koje većina autora koji su pisali o Džezerijji ubrajaju u pet ili deset najznačajnijih.47 Prvi je komentar autorova sina Aḥmada b. Muḥammada b. al-Ğazarīja pod naslovom al-Ḥawāšī al-mufahhima fī šarḥ al-muqaddima. Smatra se jednim od opširnijih komentara u kojem je autor detaljno analizirao sva poglavlja kaside, s dodatkom svoga poglavlja o adabima i vrijednostima učenja Kur’ana. Kako sam autor navodi, djelo je završio početkom ramazana 806/1404. godine u gradu Larendi (vilajet Konja u Turskoj). Napisao ga je na molbu svojih učenika da im pojasni tekst Džezerijje. Ukoliko imamo u vidu činjenicu da je Ibn Džezeri sa pisanjem Džezerijje završio najvjerovatnije 1400. godine48, da se zaključiti da je već nekoliko godina nakon njezina nastanka Džezerijja bila poznata i korištena u procesu podučavanja vještinama pravilnoga učenja Kur’ana. U rukopisnoj kolekciji Gazi Husrev-begove biblioteke pronašli smo tri primjerka ovoga djela.49

  Drugi je komentar znamenitog šafijskog pravnika, mufessira, muhaddisa i sufijskog učenjaka šejhul-islama Zakariyyāa b. Muḥammada al-Anṣārīja pod naslovom ad-Daqāʼiq al-muḥkama fī šarḥ al-Muqaddima al-ğazariyya. Riječ je o dosta kraćem komentaru u odnosu na prethodni kojeg karakteriziraju vrlo kratka i koncizna pojašnjenja. Komentator često značenje određene riječi iz kaside pojašnjava samo jednim terminom srodnoga značenja (npr. riječ hams (bezvučnost) objašnjava riječju iẖfāʼ - skrivanje).50 U Gazi Husrev-begovoj biblioteci čuvaju se tri rukopisa ovoga djela. Jedno je bilo u sastavu biblioteke Svirac medrese u Gradačcu, drugo u vlasništvu Osmana Asafa Sokolovića, a treće u nekoj od medresa u Travniku, što svjedoči o njegovoj zastupljenosti u raznim mjestima Bosne.51

  Sljedeći je komentar pod naslovom al-Ḥawāšī al-azhariyya fī ḥall alfāẓ al-Muqaddima al-ğazariyya H̱ālida b. ʻAbdullāha al-Azharīja.52 Autor je bio odličan poznavalac za njegova života poznatih drugih komentara Džezerijje, čije je dijelove uvrstio u svoje djelo. U Gazi Husrev-begovoj biblioteci pronašli smo jedan rukopis ovoga djela kojeg je prepisao Muḥammad b. ʻAbdullāh Mamī. U bilješci se ne navodi godina i mjesto prijepisa.53

  Najbrojniji su rukopisi komentara kojeg je napisao Aḥmad b. Muṣṭafā Ṭaşköprü-zāde (umro 968/1560. godine). Pronašli smo ukupno četiri rukopisa ovoga djela. Najstariji je prepisan u prvoj dekadi muharrema 1089/21. februara - 1. marta 1678. godine, a Gazi Husrev-begovoj biblioteci ga je poklonio dr. Ahmed-ef. Tuzlić.54 Dva prijepisa su iz 19. stoljeća55, jedan je bez datuma.56 Pored navedenih komentara Džezerijje, u rukopisnoj kolekciji Gazi Husrev-begove biblioteke nalazi se komentar koji je napisao Muḥammad b. Muṣṭafā b. Mūsā, imam i hatib Sulejmanije džamije u Istanbulu (umro 1082/1671. godine) pod naslovom al-Hadiyya fī šarḥ al-Ğazariyya. Komentar je pisan na arapskom jeziku, a prepisao ga je nepoznati prepisivač 18. šabana 1108/12. marta 1697. godine. Rukopis potječe iz Karađoz-begove biblioteke u Mostaru.57

  U Gazi Husrev-begovoj biblioteci nalazi se i rukopis komentara Džezerijje na turskom jeziku koji se pripisuje Ahmadu Sudiju Bošnjaku, znamenitom komentatoru klasičnih djela perzijske književnosti (umro 1006/1598).58 Ovaj komentar je pripisan Ahmedu Sudiju na osnovu bilješke na kodeksu ovoga djela koji se čuva u Staatsbibliothek u Berlinu.59 Međutim, u rukopisu koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci nema bilješke na osnovu koje bismo mogli pouzdanije identificirati autora ovoga djela. Pored toga, biografi ne navode da je Ahmed Sudi Bošnjak napisao ovaj komentar. Rukopis je prepisao Piragić Jusuf, sin Muhamedov, Livnjak, 5. džumade-l-ahira 1227/16. juna 1812. godine u Kairu, a ovoj biblioteci poklonio Osman Asaf Sokolović.60

  U Gazi Husrev-begovoj biblioteci nalazi se još šest rukopisa komentara Džezerijje čije autore nismo mogli identificirati, od kojih je pet na arapskom i jedan na turskom jeziku.61

  Zaključak

  U Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu nalazi se dvadeset pet prijepisa originalnog teksta Džezerijje na arapskom jeziku, četiri prijepisa prijevoda na turski jezik i dvadeset prijepisa komentara Džezerijje. Ovaj relativno veliki broj rukopisa govori o popularnosti i ugledu kojeg je Džezerijja uživala kod muslimana ovdašnjih krajeva. Rukopisi su prepisivani u vremenskom razdoblju dužem od četiri stoljeća na širokom geografskom području od Mekke do Bosne.

  Posebno su značajni primjerci nekih od najpoznatijih komentara Džezerijje kakvi su al-Ḥawāšī al-mufahhima fī šarḥ al-Muqaddima autorova sina Aḥmada b. Muḥammada b. al-Ğazarīja, ad-Daqāʼiq al-muḥkama fī šarḥ al-Muqaddima al-ğazariyya Zakariyyāa al-Anṣārīja, al-Ḥawāšī al-azhariyya fī ḥall alfāẓ al-Muqaddima H̱ālida b. ʻAbdullāha al-Azharīja i komentar koji je napisao Aḥmad b. Muṣṭafā Ṭaşköprü-zāde. Pregledom katalogâ rukopisne zbirke Gazi Husrev-begove biblioteke ustanovili smo postojanje i jednog komentara koji se pripisuje Ahmedu Sudiju Bošnjaku. Međutim, u rukopisu nema bilješke na osnovu koje bismo mogli pouzdanije identificirati autora ovoga djela.

  Dakle, riječ je o jednoj veoma bogatoj i raznovrsnoj kolekciji komentara najpoznatijega spjeva iz tedžvida. Naravno, to nikako ne treba da čudi, naročito ukoliko imamo u vidu činjenicu da učenje Kur’ana od samog početka njegove objave u islamskome učenju ima status jednog od najvrednijih ibadeta, a znanje o vještinama njegova čitanja status najvrednijega znanja, te da je zbog toga kiraet u samom središtu sistema islamskoga obrazovanja. Uz to, ne treba zanemariti ni to da je pamćenje i razumijevanje Džezerijje nerijetko postavljano kao jedan od uslova za izdavanje idžazetname u kiraetu. Sve to je utjecalo da ovo, kao i mnoga druga tedžvidska djela, uživa poseban ugled i među muslimanima ovdašnjih krajeva.

  Jazariyyah manuscripts in Gazi Husrev-bey’s Library of Sarajevo

  Abstract

  This paper focuses on the widely known Tajweed poem entitled al-Muqad-
  dima fīmā ̒alā qāriʼ al-Qurʼan an yaʻlamah (Ğazariyya) by Muḥammad Shamsuddin b. al-Jazari. The paper presents manuscripts of this work held in the Gazi Husrev-bey’s Library in Sarajevo. Manuscripts of the original text in Arabic language, manuscripts of translations into Turkish, and manuscripts of the Jazariyyah commentary were processed. In the introductory part of the paper, basic biographical information about the author and an analysis of his contribution to the development of Tajweed and kiraet science are presented. A review of the catalog of the manuscript collection of the Gazi Husrev-bey’s Library in Sarajevo revealed the existence of a relatively large number of handwritten copies of the text and commentaries of Jazariyyah.

  Keywords: Tajweed, reading the Qurʼan, Ibn Jazari, manuscripts.