DVIJE RASPRAVE ŠEJH MUSTAFE SARAJLIĆA


I Uvodne napomene


Prikupljajući građu za projekat Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Mehmed Mujezinović je 1977. i 1978. godine u dva navrata boravio u Stocu. Tada je pregledao i nekoliko zbirki rukopisnih knjiga na arapskom, turskom i perzijskom jeziku koje su se nalazile u posjedu porodica Behmen, Pirija, Mahmutćehajić, Mehmedbašić i Rizvanbegović, te u Carevoj i Podgradskoj džamiji i Odboru Islamske zajednice.

Stečeni uvid, iako nastao na prilično rijetkim ostacima nekada bogatih i

brojnih zbirki, jasno je pokazivao i svjedočio žive tokove islamske učenosti njegovane i razvijane u ovom gradu tijekom skoro pet stoljeća. Uspoređujući prikupljenu građu s onim što se već znalo o djelima stolačkih pisaca, prepisivača i posjednika u drugim jugoslovenskim zbirkama (Gazi Husrev-begova biblioteka i Orijentalni institut u Sarajevu, Orijentalna zbirka Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Arhiv Hercegovine u Mostaru i druge), Mehmed Mujezinović i pisac ovih redaka dogovorili su se da zajednički napisu rad o stolačkim piscima, prepisivačima i vlasnicima knjiga na arapskom, turskom i perzijskom jeziku. Ova nakana imala je dvostruku zadaću: prvo — doprinijeti upotpunjavanju dosadašnje praznine u izučavanju povijesti kulture i umjetnosti na području Stoca i okoline, i drugo

U treću skupinu se ubrajaju težaci, poznati u naše doba kao raja. Njihova obaveza je da svojim trudom i zalaganjem sve spomenute skupine opskrbljuju svojim proizvodima, a to će činiti obradom zemlje, održavanjem vrtlarstva, uzgojem stoke, zasađivanjem voćnjaka i drugim proizvodima. Poslovi ove skupine su najodabraniji poslije skupine učenjaka i borbe za vjeru.

U četvrtu skupinu spadaju zanatlije i trgovci. Zanatlije su dužni da svojim proizvodima snabdijevati društvo, a trgovci da nabavljaju potrebnu robu i da je prodaju.


  1. Kur'an, Enfal, 60.

  2. Kur'an, Enfal, 45-46.

  3. Usul ul-hikem fi nizam il-'alem Hasana Kafije Pruščaka, umro 1025/ 1616. preveden je turski, srpskohrvatski, francuski, njemački i madžarski jezik. Na turski ga je preveo sam autor i sam mu napisao i komentar. Na srpskohrvatski ga je preveo Dr. Safvet-beg Bašagić i štampao u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu 1919. godine, a kasnije i posebno.

    Osobe koje ne spadaju ni u jednu od ove četiri skupine treba prisiliti da se uključe u jednu od njih. Neki filozofi smatraju da onog ko nije uključen ni u jednu od ovih skupina, treba ubiti, kako ne bi kao takav bio na teret društvu.

    Svaka od spomenutih skupina treba da je ustrajna i stalna u svojim određenim poslovima, kako bi se na taj način održavao red u državi, a inače se događa obratno pri svakom propustu. Iz ovoga slijedi da ne treba prisiljavati ni jednu skupinu da radi poslove druge skupine, jer to izaziva nered i pometnju, kao što se dogodilo u ovom vijeku kada su prisiljavani raja i zanatlije da idu u vojsku pošto su vojnici zanemarili svoje dužnosti i obaveze. Takvo prisiljavanje je počelo 1001. h. godine (1592. g. po n. e.), a to traje i danas.

    Dokle god se sultan pridržava starih odredaba, kako ih to šeriat propisuje, država će napredovati u poretku, društvo u disciplini, a i uprava u snazi i moći. Kada se pak napuste takve lijepe ustanove i prestane štititi taj odabrani pravac nastupiće na svim stranama nered i slabost. U takvim slučajevima se događa da i vlast pređe na drugoga. Bože, sačuvaj, islamske pokrajine od nereda i očuvaj osmansku državu od prelaza vlasti na druge i uslišaj o Ti, Bože, Svemogući!«

    Hasan Kafija Pruščak (El-Akhisari) na drugom mjestu kaže:

    »Allah je rekao: 'Budite oprezni!'; 'Neka budu oprezni i drže oružje'.88)

    Opreznost — čuvanje — je sve ono što ratniku treba za borbu kao: štit, pancir i slično, a oružje je poznato, pa prihvatiti ga stroga je dužnost i nije dopušteno neupotrijebiti ga u borbi. Međutim, u ovo vrijeme i opreznost i oružje se zanemaruju i ne pridaje im se potrebna važnost. Zato se i umnožilo dezerterstvo iz bojnih redova, a naročito u našim krajevima. Tome je svakako uzrok nemarnost vojnih zapovjednika. Vojnim starješinama je dužnost da lično pregledaju svoju vojsku, da vode brigu koliko imaju vojnika na broju i u tome se ne smiju oslanjati na druge. Takav je bio običaj prijašnjih zapovjednika.

    Pripovijetka: Aleksandar Veliki je lično vršio smotru svoje vojske, pa je jednom pred njega došao jedan konjanik na topalastom konju, na što Aleksandar naredi da se ovaj odstrani. Na to se konjanik nasmija, a taj smijeh se učinio suviše neumjesnim u ovoj prilici, pa ga Aleksandar upita zašto se smije, a konjanik odgovori: »Čudim se tebi, jer pod tobom je konj za bježanje, a podamnom jahalica ustrajnosti, pa zašto me odstranjuješ. Ovakav odgovor iznenadi vladara pa konjanika ostavi u vojsci.

    Još jedna pripovijetka: 'Amr ibn Lejs89) je vršeći smotru svoje vojske opazio čovjeka na mršavu konju, pa mu reče: »Neka su prokleti oni što od države dobiveni novac troše na gojenje butina svojih žena!« Na ovo će konjanik emiru: »O emire! Kada bi ti vidio butine moje žene osvjedočio bi se da su mršavije od butina ovog moga konja. To se svidje emiru i smijući se naredi da mu se dadne novca i tom pri


  4. Kur'an, Nisa, 102.

    likom reče ratniku: »Uzmi taj novac pa ugoji butine i tvoga konja i tvoje žene.« Ukratko: Kontrolisanjem vojske, opreznost, vježba u rukovanju

    oružjem, njegovoj upotrebi u borbi, oslonci su za uspješnu borbu. Ovome svemu treba posvetiti najveću pažnju, a osobito u ovo vrijeme.

    Sve ono čemu smo svjedoci u naše vrijeme o nadmoći neprijatelja prouzrokovano je napuštanjem ove stroge dužnosti — džihada i zalaganja.

    Već od nazad pedeset godina mi u ovim našim krajevima iskusili smo da naši neprijatelji u ratu kada god su pronašli kakvo novo oružje uvijek su nas pobjeđivali, a kada god smo mi opet učinili slično tome mi smo odnosili pobjedu Božjom pomoći i snagom islama. Međutim, u ova današnja vremena su neprijatelji nadmoćniji upotrebom novih vrsta oružja, a i nebrigom naše vojske da uzme takvo oružje i da ga iskoristi, nego se zadovoljavaju sa upotrebom zastarjelih vrsta oružja, pa su zapali u ono u što su zapali; neka ih Allah naputi na pravi put i neka ih pomogne!

    Lukman90), neka je Allah sa njim zadovoljan, je rekao: »Naoružavaj (pripremaj) se za teške dane, a onaj ko nije sposoban uhvatiti se u koštac sa poteškoćama, ne može se ni nadati uspjehu«.

    Zatim je potrebno vojsku stalno podsticati na borbu. O tome i Svevišnji Allah kaže: »Ako vas bude stotinu izdržljivih, pobijediće dvije stotine, a ako vas bude hiljadu, pobijediće, Allahovom voljom, dvije hiljade. A Allah je uz one koji su izdržljivi«.91)

    Allahov Vjerovjesnik je rekao: »Ne priželjkujte sukob sa neprijateljem i molite Allaha za mir i zdravlje, a ako se pak sukobite sa neprijateljem budite postojani i strpljivi i znajte da je džennet pod sjenom vaših mačeva«. Alija, neka je Allah sa njim zadovoljan, kaže: »Strpljivost (izdržljivost) donosi pobjedu«. Rečeno je da, kao što god magnet privlači željezo tako i strpljivost donosi pobjedu; strpljivost nošenja oklopa donosi užitak oblačenja nove odjeće nakon toga. Rečeno je nekom od članova Beni Muleheb porodice92): »Čime ste postigli pobjedu«, pa je odgovoreno: »Sa jednim časom strpljivosti«, a kazano je i ovo:

    »Strpljivost je stepenica na ljestvama uspona prema radosti, strpljivost je ključ radosti i spasa«.

    Jedni vele da su vojskovođi potrebna i svojstva i osobine nekih životinja: junaštvo pijevca, srčanost lava, navala svinje, lukavost lisice, strpljivost ranjena psa, obazrivost ždrala, opreznost gavrana i žestina vuka.

    Kaže se da je spas u ustrajnosti, a smrt u bijesu, junaštvo je strpljenje jednog časa.


  5. Neidentifikovana ličnost.

  6. Lokman ili Lukman. Dobar čovjek, čovjek kome je data mudrost. Vjerovijesnika bez misije poslanstva. Vid. Kur'an Časni. Zagreb, 1969., str.

    546. O Lokmanu govori 31. sure Kur'ana, koja nosi njegovo ime.

  7. Kur'an, Enfal, 66.

  8. Benu Mulehheb, pleme ...

    Afrasijab93) je rekao: »Junak je simpatičan čak i neprijatelju, a kukavica je mrzak i svojoj majci«.

    Svemu ovome smo mi svjedoci, a što se događa na granicama Evropske Turske (Diyari Rum), a poglavito u našim krajevima, jer uistinu neki neprijateljski ratnici kada se osvjedoče u junaštvo naših boraca, zavole ih i tada mnogo hvale, šalju im poklone, a kada osjete kukavičluk kod nekih mrze ih i ismijavaju, pa im nekada pošalju i što od ženske opreme (pregaču, preslicu i slično). Mudro je rečeno: »Ne potcjenjuj neprijatelja, jer ako ga pobijediš nećeš se proslaviti, a ako ga ne pobijediš, nećeš se moći ispričati.«

    Zatim je potrebno vojnom zapovjedniku da upućuje borce jedne na druge. Pisao je Ebu Bekr, neka je Allah sa njim zadovoljan, Halidu, sinu Velidovu, vojskovođi, neka je sa njim Božje zadovoljstvo, kada je ovaj izašao u borbu protiv odmetnika od islama (ehli ridde), između ostalog i ovo: »Znaj, da imaju oči s Allahove strane, koje te nadziru (prate), paze te i vide te. Kada se sretneš sa neprijateljem nemoj prezati od smrti, pa ćeš biti spašen.«

    Haruni Rešid94) je oporučio Abdulmeliku, sinu Salihovu, zapovjedniku vojske, ovo: »Ti si Božji trgovac, pa budi razborit, pa ako možeš steći, upusti se u posao (borbu), a ako ne, onda čuvaj glavnicu (vojsku), ne traži pljačke, pa će ti biti sve dobro.«

    Kada vladar bude prisiljen unići u borbu neka ne ide naprijed, nego neka stoji pod zastavom, okružen oružjem i pratnjom i neka stalno mijenja odjeću, pa ako pobijedi neprijatelja neka im ne ostavlja na životu prvake njihove, jer mržnja neće izaći iz njihovih srca.

    O tome svemu smo se uvjerili ovih vremena od strane zapovjednika slijedećih vilajeta: Bogdana95), Kara Eflaka i Erdelja, u kojima, Allah ih ponizio, tinja mržnja od nazad pedeset i više godina, pa kada su osjetili našu nebudnost i slabost, iskoristili su priliku i učinili šta su želili učiniti. Tako mi života ako se ostave i dalje, po staroj navici će učiniti ono što namjeravaju. Bože, daj nam da budemo ustrajni i strpljivi i pomozi nam da pobijedimo neprijatelja.

    Natjecanje sa konjima, devama, natjecanje trčanjem ljudi i gađanje (streljaštvo) dozvoljeni su, jer je Poslanik, neka je sa Njim blagoslov i mir Božiji, dozvolio Selma ibn Akve'u da se natječe. Natjecali su se i ashabi i to trčanjem na konjima, devama, trkom ljudi-ratnika.

    Ratnicima je potrebno vježbanje koje se postiže natjecanjem,

    U djelu el-Feraid ’allel-kenz96) stoji: »Dozvoljeno je natjecanje gađanjem strijelama, trka konjima, magarcima, katurama, s devama i trčanje pješaka«. U Multekal-ebhur97) stoji da je Božiji Poslanik, neka je


  9. Afrasijab, turski vladar, glasoviti junak iz Firdusijeve Šahname.

  10. Haran ur-Rešid, halifa iz dinastije Abasovića. Bio na položaju halife

    786/809.

  11. Bogdan — Moldavija, Kara Eflak-Vlaška. Vid. Evlija Čelebi, Putopis.

    Sarajevo, 1967., str. 142.

  12. El-Feraid fi hali il-mesail vel-kavaid Mevla Mustafe ibn Bali, poznatog

    pod imenom Bali zade, umro 1069/1658.

  13. Kao bilj. 24.

    mir sa njim, rekao: »Nema takmičenja u drugom osim devama, gađanjem strijelama i trka sa konjima«. U drugoj predaji se veli: »Božiji Vjerovjesnik se natjecao sa Ebu Bekrom i Omerom, neka je Allah sa njima zadovoljan, pa je Vjerovjesnik u tom natjecanju odnio pobjedu, a natjecanje je potrebno kod borbe pri navali, uzmicanju i ostalim ratnim vještinama, pa je podučavanje u natjecanju pohvalno, a u svrhu da se udovolji obavezi borbe, koja je stroga dužnost«.

    Kaže se da je Vjerovjesnik, neka je mir sa njim, rekao: »Meleki ne prisustvuju, nikakvim igrama osim pri streljaštvu i natjecanju«. U djelu Medžme’ul-enhur ’alel-multekal-ebhur98) navodi se da je Vjerovjesnik, neka je mir sa njim, rekao: »Podučite svoju djecu plivanju i jahanju i naređujte im umješnost prema sklonostima.

    U djelu Šerhus-Siyer el-kebir99): »Dopušteno je utrkivanje sa konjima, katurama, devama, magarcima i gađanje strijelama, jer su to sve vještine potrebne za borbu i odazivanje ovoj obavezi«. U djelu Šerhul-ebhur libnil-Melik100) stoji: »Dozvoljeno je nadmetanje u trci sa konjima, devama, ljudstvu trčanjem, gađanju strijelama, da bi se zadovoljile ratne potrebe.«

    U djelu Durrul-muhtar -m-101) od Ukbe ibn Amira prenosi se ovaj hadis:

    »Ko savlada streljaštvo, pa ga zapusti, ne pripada nama.«

    U Mešariku102) 103 104 stoji ovo: »Nema štete udarati u bubnjeve u boju, pa kada bi neko iznajmio one koji će udarati u bubnjeve u svrhu borbe, dozvoljeno je, a inače u svrhu zabave nije dozvoljeno«. U djelu Hulasatul- fetava102): »Nema štete razviti zastave da bi se raspoznavala islamska vojska kao što nema štete ni udaranje u bubnjeve u boju da bi se svijet okupio i pripremio za borbu«. U djelu Feraid ’alel-kenz104) piše: »Dozvoljeno je da bude bijele ili crne boje.«

    U djelu Multekal-ebhur105) 106 prenosi se, da je Vjerovjesnik, neka je sa njim mir, obukao u vrijeme osvojenja Meke crno džube i crni turban, a nema štete obući i plavu odjeću«. U djelu Eš-šir’a106) piše ovo: »Nema štete obući i zelenu odjeću, jer je to sunnet (tradicija) Pejgamberov«. U djelu Medžme’ul enhur ‘alel-Multekal ebhur107) stoji: »Nema štete obući turbane, jer se prenosi da je Vjerovjesnik imao više turbana koje bi nosio u borbu, kako to stoji i u djelu ez-Za-


  14. Kao bilj. 26.

  15. Kao bilj. 5.

  16. Abdullatif ibn Abdul-Aziz ibn Eminuddin Ibn Memek (Ibn Firište), umro 797/1395., napisao je komentar djelu Medžme’al bahrejn od Muzaferu- dina Ahmeda ibn Alije es-Sa'atije, umro 694/1294., a ne djelu Medžme'al enhur.

  17. Kao bilj. 32.

  18. Kao bilj. 29.

  19. Kao bilj. 33.

  20. Kao bilj. 96.

  21. Kao bilj. 24.

  22. Šir’at ul-islam napisao je Muhamed ibn Ebu Bekr Imam zade, um- ro 573/1177.

  23. Kao bilj. 26.

    hire«.108) Iz djela Feraid109) prenosimo: »Božiji Vjerovjesnik, neka je na Njeg Božiji blagoslov i mir, rekao je: 'Rat je varka'.« Djelo Šerhus-siyer-el-kebir110), donosi slijedeći tekst: »Dozvoljena je varka da bi se izbjegla neugodnost ili da se spriječi neželjeno.«

    U djelu Sirretul-fetava111) se prenosi iz djela Muhtesarul-muhit112) da je

    u varki velika korist. U djelu Et-Tergibu vet-terhib113), prenosi se hadis, kojeg priopćuje Sehl, neka je Allah sa njim zadovoljan, a koji glasi: »U dva slučaja otvore se nebesa i rijetko kada da u tim momentima bude odbijena dova onih koji dovu čine, a to su časovi pozivanja na namaz i stajanje u bojnim redovima na Božijem putu«.

    Upozorenje: Postavlja se pitanje da li je rvanje novotarija u vjeri (bid'atun) i da li se mladima može dozvoliti rvanje, jer o tome ima tragova i u tradiciji (eser), ali se mora paziti: ako se rvanjem želi zabavljanje onda je to pokuđeno (mekruh) i treba ga spriječiti, ali ako se želi jačanje organizma u svrhu borbe sa neprijateljem, tada je rvanje dozvoljeno, i za to će se dobiit nagrada.

    Isti je slučaj sa konzumiranjem pića »muselles« (u kojeg dvije trećine opojnosti izlape): ako se sa njim želi užitak, zabranjeno je, međutim, ako se konzumira u borbi s ciljem dobijanja veće snage i kuraži, u tom slučaju je dozvoljeno. Tako stoji u djelu Dževahiru el-fetava.114)

    Važna napomena: (tenbihi 'azim): »Allah vam zapovijeda, da odgovorne dužnosti povjeravate onima koji su ih dostojni«115), a Pejgamber,

    neka je mir sa Njim, rekao je: »Ko izvjesni posao povjeri nekom čovjeku, a među njegovim podređenim se bude nalazio drugi čovjek, koji je preči za taj posao i sposobniji od spomenutog, taj je iznevjerio Allaha, Njegova Vjerovjesnika kao i islamsku zajednicu (džema'atul-muslimin).

    Ovo stoji napisano u djelu Durer.116)

    Korisna napomena: -m- »Ko u islamu uspostavi kakav lijep običaj za njeg će dobiit nagradu, a i nagradu onih koji se budu pridržavali tog lijepog običaja iza njega, a ni ovima se neće nagrada umanjiti. Tako isto ko u islamu uspostavi kakav ružan običaj (suneten sejjieten) njemu pripada grijeh, a i grijesi svih onih koji taj ružni običaj poslije


  24. Ez-Zehiret ul-fetava ili Ez-Zehiret ul-burhanijje Burhanudina Mah- muda ibn Ahmeda ibn Abdullaziza ibn Omera ibn Maze el-Buhari, umro 616/1218.

  25. Kao bilj. 96.

  26. Kao bilj. 5.

  27. Sirret ul-fetava sastavio Sadik Muhamed ibn Ali es-Sakizi.

  28. Muhtesar ul-muhit ili El-Muhit ul-burhani napisao je Burhanudin Mahmud el-Hanefi, umro 616/1218.

  29. Et-Tergib vet-terhib, sabrao i napisao hafiz Ebu Muhamed Abdul-

    -'azim el-Munziri, umro 656/1258.

  30. Dževahir ul-fetava Ebu Bekra Muhameda ibn Mefahira ibn Abdur-

    rešida el-Kermanije.

  31. Kur'an, Niša, 58.

  32. Durer ul-hukkam fi šerh-i Gurer il-ahkam. I osnovno djelo i njegov komentar napisao je Muhamed ibn Feramuz ibn Ali Munla Husrev, umro 885/1480.

    njega budu činili, a ni grijesi nikome neće biti umanjeni.« Ovo prenosimo iz djela el-Mešarik.117)

    Obzirom da je ovo poglavlje najvažnije to smo o njemu više govorili, a zatim nalazimo za shodno da sada objasnimo šta dovodi i kako se postiže pobjeda, kada se može nadati Allahovoj pomoći, kao i razlozima koji vode porazu, neka nas Allah sačuva od poraza.

    U djelu Usulul-hikem118) se kaže: »Glavni stub pobjede je ispravnost (es-salah) i pobožnost u vojsci. Allah kaže: 'Allah je zaista na strani onih koji se Allaha boje i grijeha se klone i koji dobra djela čine'* 119); 'Pomozite sebi strpljenjem i molitvom'.120) Bez sumnje je jasno da pobjeda dolazi s Allahovom pomoći, a te pomoći nema ako Allah nije zadovoljan sa zajednicom, pa je zato veoma važno da sultan i njegovi veziri naređuju svojim vojnicima bogobojaznost i ispravnost i da ih sprečavaju od grijeha (fisk) i ružnih djela i da ih odvraćaju od štetnih novotarija i griješnih postupaka. Sve će ovo biti lako postići sa lijepim postupkom (bi husnis-siyase) i disciplinom, zatim obazrivim postupkom sa odabranim i odvraćanjem od loših i nevaljalih osoba. Za uspješnu pobjedu je nadalje potrebna dova od strane učenih, šejhova, zatim od slabih i nemoćnih (siromašnih) i njihova želja za pobjedom, jer je Vjerovjesnik, neka je mir sa njim, rekao: »Sudbinu ne može izmijeniti ništa osim dova, a život se može produžiti samo dobročinstvom (dobrim djelima)«. Vjerovjesnik, neka je mir sa njim, veli i ovo: »Vi ćete biti pomognuti od strane slabih između vas, pa je zato potrebno ovoj skupini obratiit pažnju sa dobročinstvom i zadovoljavanjem njihovih potreba, da bi tako njihova srca bila uz vas, pa da vam oni kao takvi dovu čine iskreno i sa najboljim namjerama, a u tome je opet velika dobit i korist kako za one odabrane (lil-havassi) tako i općenito za narod (vel-'ammi). Isto tako je potrebno kloniti se svega onoga što bi uznemirivalo slabe, pa bi oni na takav način se odbili od vas i ne bi vam želili dobro, a u takvom lošem postupku je velika šteta, općenito. U naše doba, međutim, kod većine ljudi se opaža samo pohlepa, uznemirivanje, omalovažavanje (dobrih ljudi) osobito od strane rukovodilaca (et-taifetul-hassa), neka ih Allah okrene na pravi put.

    Zatim je između uzroka koji vode pobjedi i odlučnost sultana i njegova volja da vojsku disciplinira i da joj pruži obećanje da će biti nagrađeni nakon pobjede i da ta obećanja ispunjava, a da zaprijeti kaznom ako vojska bude uzmicala iz bojnih redova, a upravo je u rumskim stranama (hududir-rum) uobičajeno da se bježi iz okršaja sa neprijateljem, a to naročito kod nas. Zato je potrebna čvrsta odluka da se bježanje suzbije, osim ako povlačenje i uzmicanje nisu u općem interesu, jer se kaže: »Uzmicanje i povlačenje je nekada bolje od postojanosti i strpljenja, ako za takvu postojanost nije vrijeme, jer je rečeno:

    »Pobjeći na vrijeme je bolje nego li ustrajati u nevrijeme«.


  33. Kao bilj. 29.

  34. Kao bilj. 87.

  35. Kur'an, Nahl, 128.

  36. Kur'an, Bekare, 45.

    Amr ibn el-’As121) jednom prilikom reče Muaviji, neka je Allah sa njima zadovoljan: »Nekada te vidim ustrajnim kako napreduješ, pa zaključim da si hrabar, a katkada uzmičeš, pa pomislim da si kukavica«, na što mu Muavija u stihu odgovori:

    »Junak sam gdje god mi se zgoda pokaže, A strašivica, gdje junaštvo ne pomaže«

    (Prepjev Bašagića).

    Zatim je od povoda pobjede da vojska bude odlučna za borbu u svrhu veličanja (li-i'zazi) Božije vjere i Njegove riječi, a da joj od borbe ne bude svrha imetak i položaj. Božiji Vjerovjesnik, neka je blagoslov i mir sa njim, kaže:

    »Allah se obavezao (hakkun alel-lahi) da će biti na pomoći trima skupinama:

    borcima na Božijem putu, onima koji stupaju u brak da bi sačuvali čednost i koji piše da bi podmirio dugovanje.«

    Jedan od uzroka pobjede je i podložnost vojske zapovjednicima, da se međusobno slažu i žive u ljubavi i bratstvu, zatim u sprečavanju razdora i neprijateljstva, a ovo je jedno od veoma važnih pitanja i upravo u naše vrijeme to je izgubljeno (napušteno), pa se javlja svađa i licemjerstvo. Zato je neophodno raditi na razvijanju sloge.

    Nakon što se bude pazilo na sve spomenute napomene koje vode pobjedi, potrebno je i nužno imati čvrsto vjerovanje i pouzdanost u Uzvišenog Allaha, vladara, koji obilno nagrađuje, zatim osloniti se i pouzdavati u zagovorništvo Vjerovjesnika, neka je mir sa njim i vjerovanje u njegove mudžize, a on napućuje na dobro.

    A sada da vidimo šta doprinosi porazu i pobjedi neprijatelja nad muslimanima.

    Prije svega je tome uzrok neizvršavanje dužnosti i obaveza, kako to možemo jasno vidjeti i iz hadisa, a tu je osnovno nepokornost i od- metništvo od vojske. Allah Uzvišeni je objavio nekim pejgamberima ovo: »Kada Mi griješi onaj ko je Mene spoznao, ja ću mu nametnuti onoga ko Mene ne poznaje«. Božiji Vjerovjesnik, neka je mir sa Njim, je rekao: »Nema pobjede uz razvratan život«, a to je i logično, jer razvrat, ružna djela i nasilje su izdaja vjere, a izdajnik je strašiv, pa strašiv čovjek ne može postići pobjedu, nego će biti poražen. Od nazad tri godine pojavilo se u evropskoj Turskoj (diyari Rum) nasilje i razvrat u muslimanskoj vojsci, pa mnogi pojedinci po gradovima vrše napadaj na čast muslimana (a'radil-muslimin), otimajući im imovinu, napadaju na žene, djecu, uništavaju hranu raje, uznemiruju sirotinju i nemoćne, a to osobito čine odabrani (et-taifetul-hassa), pa je zato Allah i napustio neprijatelja na granice naših krajeva, koji su silno navalili i mnoge utvrde osvojili, a iz čega se može crpiti pouka, pa učiniše šta su učinili. A sve to se dogodilo u islamskoj vojsci zbog napuštanja discipline i pravilne politike, zatim zbog neizvršavanja dužnosti. Tako mi života većina tih propusta su nastali usljed pohlepe za imetkom, ne pazeći da li je nešto dozvoljeno (halal) ili zabranjeno (haram). Neka Uzvišeni Allah probudi srca zapovjednika i vezira i neka ih spasi od takvog stanja, a On je Moćan i Velik!


  37. Savremenik vjerovijesnika Muhameda i istaknuti vojskovođa.

    Među uzroke poraza spada i neiskorištavanje datih prilika, zatim oholost, omalovažavanje neprijatelja, pa je zbog svega toga potrebno pokajanje (tevbe) i vraćanje Uzvišenom Allahu, uz dovu (molbu) da nas probudi iz nemarnosti, zablude i da tek onda možemo iščekivati postizanje cilja.

    O Bože, koji izmjenjuješ stanja, naše stanje popravi na ljepše!


    Peto poglavlje:

    O NASILNICIMA (ODMETNICIMA), NJIHOVIM POMOĆNICIMA (JATACIMA) I POSTUPKU PREMA OVIM.

    U djelu Medžme'u Burhanud-din122) stoji ovo: »Islamski učenjaci su složni u tome da je muslimanskom vladaru dopušteno da povede borbu protiv onih ljudi koji zalutaju i počnu vjeru tumačiti na osnovu dvosmislenih tekstova, jer je Alah rekao: »Borite se protiv one skupine koja je učinila nasilje sve dok se Alahovim propisima ne prikloni«* 123), a kada se priklone treba ih pustiti na miru.

    U djelu Feraid ’alel-kenz124) veli Zejle'i ovim povodom: »Borba protiv takvih je kao i borba protiv neprijatelja u ratu«.

    U djelu En-Nesefiye125 ) nalazi se ovo: »Islam uvjetuje da se bude

    milostiv prema muslimanima i da te raduje ono što i njih raduje, ali prema otpadnicima (nasilnicima) treba obratno od tog da se postupi'.

    U djelu Tatarhaniye126) kaže se: Pitanje protjerivanja je stvar odluke najvišeg državnog tijela a nije na volju mase, a taj čin je dopušten u svim vrstama prekršaja. Ovo mišljenje se pripisuje imamu Aliji, što se navodi u

    Kafiyi127), kao npr. slučaj novatora, jer se smatra da mu je cilj širenje smutnje

    iako mu se ne sudi za nevjerstvo, kao što stoji u Et-Temhidu od Kuhstanija128).

    U fetvi en-Nesefija o pitanju ubistva pomoćnika ubice i bunitelja rečeno je: Takve je dozvoljeno ubiti i za njihovo ubistvo slijedi Božija nagrada. Ako uslijedi prigovor: Kako će imati nagradu (sevab) onaj koji ubije muslimane, velim: Jedan od uslova islama je pažnja prema Božijim stvorenjima, radovati se njihovoj radosti i saosjećati u njihovoj žalosti, a što se tiče ovih, njihov postupak je potpuno suprotan tome. Ako se kaže: Ubijeni su u vrijeme njihovog kajanja, odgovor se za to nalazi u riječima Uzvišenog Boga: »A kad bi i bili povra- ćeni opet bi nastavili da rade ono što im je bilo zabranjeno.« (El-En'am, 28.) Tako stoji u Džami’ul-fetava.129)


  38. Neidentifikovano djelo.

  39. Kur'an, Hudžurat, 9.

  40. Kao bilj. 96.

  41. Fetava en-Nesefijje od Nedžludin Omera ibn Muhameda en-Nasefi, umro 537/1142.

  42. Kao bilj. 7.

  43. El-Kafi Šerh el-Vafi. Napisao Ebul-Berekat Abdulah ibn Ahmed ibn Mahmud Hafizudin en-Nesefi, umro 710/1310.

  44. Pod naslovom Et-Temhid Katib Čelebi navodi više djela. Ne znamo na koje se autor poziva.

  45. Džamiul fetava od Šejh Krk Emre el-Humejdije, umro 880/1475.

    Napomena:

    »Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni.« (Er-Ra'd, 11.)


    Šesto poglavlje:

    O NOVČANOJ GLOBI — KONFISKACIJI.

    Allah je rekao: »I borite se radi Allaha, onako kako se treba boriti«130), što znači borite se na Allahovom putu potpunom borbom, a to će reći: borite se životima, imecima, kako to stoji u djelu Šerhus-siyer-el-kebir.131) Nije dozvoljeno konfiskovati imetak dobijen od plijena.

    Udjelu Multekal-ebhur132) stoji ovo: »Nema grijeha da imam

    (zapovjednik) uzme od muslimana nešto imetka, kojeg će podijeliti ratnicima da bi ovi suzbili neprijatelja, kako bi oni mogli sebi nabaviti hranu i ratnu opremu, a to je dozvoljeno u slučaju kada vojsci nije dostatno ono što dobiju od

    države (beytul-mal), pa se konfiskuje za nevolju da bi se na taj način manjom štetom (konfiskovanjem) suzbila veća šteta (neprijatelj). Istina je da je Pejgamber, neka je mir sa njim, uzeo pancire (oklope) od Safvaria, a bez njegova pristanka, a i Omer je, neka je Allah s njim zadovoljan, uzeo konja od jednog neborca i predao ga ratniku.

    U Šerhul-medžme' djelu od Ibni Melika133), prenosi se hadis od Abdulah ibn Omera, koji kaže, da je Vjerovjesnik, neka je na Njeg Božiji blagoslov i mir, rekao: »Ratniku pripada nagrada, a i onome ko je konfiskovao pripada njegova

    i ratnikova nagrada«. Ovaj hadis priopćuje Ebu Davud, a nalazi se u djelu

    Miškatul-mesabih.134)


    Zaključak:

    O BLAGOSTI, PRAŠTANJU, MILOSTI.

    Allah kaže: »Zato ti velikodušno oprosti«.135) U djelu Siradžul-miduk136) se kaže da se pod izrazom »velikodušno praštan je« smatra (misli) zadovoljstvo s nečim bez korenja onoga ko je pogriješio, a kaže se i to da znači zadovoljiti se bez da onaj ko je pogriješio i ne nasluti ukor niti da ti zahvaljuje na oprostu.

    Erdešir Babek kaže137): »Ne poteži sablju na onog ko se ogriješio, ako je dovoljno da ga izbatinaš«. Tako stoji u djelu Usulul-hikem.138)


  46. Kur'an, Hadž, 78.

  47. Kao bilj. 5.

  48. Kao bilj. 24.

  49. Kao bilj. 100.

  50. Kao bilj. 50.

  51. Kur'an, Hidžr, 85.

  52. Kao bilj. 34.

  53. Osnivač nove perzijske države, oko 227. godine nove ere i prvak dinastije Sasanovića (Sasanida).

  54. Kao bilj. 87.

  55. Kao bilj. 50.

    Enes prenosi hadis i kaže da je Vjerovjesnik rekao: »Obradujte, a ne otežavajte, smirujte, a ne odbijajte«.

    U djelu Miškalal-mesabih139) -k- nalazi se hadis: »Allah voli blagost u svim stvarima (djelima-postupcima)«. U djelu El-Mešarik140) -h- Ebu Hurejre prenosi slijedeći hadis: 'Allah neće biit milostiv prema onome ko nije prema ljudima (svijetu) milostiv.«

    Rekao je Ahnef141): »Smatram da najveću pomoć od svijeta imam zbog blagosti«, istinu je rekao Ahnef, jer onome ko je blage naravi svijet pomaže. Priopćuje se hadis od Enesa, kada je on pitao Pejgambera: »Ko je najodabraniji među ljudima?, kojom prilikom mu je Pejgamber odgovorio:

    »Onaj ko je najljepše naravi.« Muavija je rekao: »Najpreče je da prašta onaj ko je u mogućnosti da se osveti, a najluđi među svijetom je onaj ko tlači nižeg od sebe«. Tako stoji u djelu Siradžul-muluk -k-.142)

    Ebu Hurejre kaže: »Lijepa riječ je sadaka (milostinja), a u djelu

    El-Mešarik143) prenosi se hadis, kojeg priopćuje Enes: »Svaku stvar će ukrasiti blag postupak, a grubost će svaku stvar učiniti ružnom«. Iz citiranog djela -k- Ibni Omer priopćuje ovaj hadis: »Svi ste čuvari svojih stada i svak je odgovoran za svoje stado.« -h-.

    Ibn Omer prenosi ovaj hadis: »Onaj ko pomogne svoga brata u nevolji i Allah će njega pomoći«. Ovo iz spomenutog djela.

    Allah kaže: »Onaj ko se bude za dobro zalagao — biće i njemu udio u nagradi, a onaj ko se bude za zlo zauzimao — biće i njemu udio u kazni, a Allah nad svim bdije.«144)

    »Kada budete pozdravljeni pozdravom, ljepšim od njega otpozdravite, ili ga uzvratite, jer će Allah za sve obračun tražiti«.145)

    Neka je hvala Allahu!


    K r a j !

    »Prepisano iz autografa (aslun-nusha)«.146)


    Preveo sa arapskog:

    Mehmed Mujezinović


  56. Kao bilj. 29.

  57. Ahnef ibn ul-Kajs, vojskovođa četvrtog halife Alije. Umro poslije 687. godine.

  58. Kao bilj. 34.

  59. Kao bilj. 29.

  60. Kur’an, Nisa 85.

  61. Kur'an, Nisa 86.

  62. Prema ovoj napomeni, koju prepisivao donosi na kraju svoga prepi- sa, kao i bilješci na margini prvog lista rukopisa, slijedi da je Hasan, sin Muhamedov, a učenik Mustafa Sidki ef., svoj prepis ove medžmue napravio iz piščeva autografa.

IDŽAZETNAMA (SVJEDODŽBA)*)


Mustafa Sidki Sarajiića


U ime Allaha Milostivog Samilosnog!

Hvala Onome koji nas je uputio da spoznamo pravu vjeru i Koji nas je učinio članovima zajednice koja prihvata i slijedi pravu vjeru, Koji je dao i povezao u čvrstu cjelinu odredbe šerijata, Koji je preporučio nauku kao nasljedstvo Božijih poslanika i vjerovjesnika i učenjake i učinio simbolima Svoga dobročinstva. I neka je blagoslov na Poslanika Njegova koji je oporučio istraživanje i znanost, bogobojaznost i predanost. Neka je blagoslov i na one koji su dospjeli do Istine, koji se Njega boje iskrenom i pravom bogobojažnošću i koji su prenijeli Istinu do onih koji ih slijede prema uputama njihovim.

I, iza ovog, kaže siromah, kome je potrebna milost Allaha, Bogatog i Moćnog, Mustafa sin Huseina i unuk Hadži Mustafe-Mostarac, da mu Allah dade uspjeh u onome s čime je On zadovoljan i da ga nagradi najljepšom nagradom na Onome svijetu.

Uistinu, najvrijednije u mome životu je ono što sam iskoristio na putu stjecanja znanja; prelazio sam kroz pustinje i nepoznate zemlje, a najbolje za čovjeka je ono što mu donosi sreću na oba svijeta. To je nauka kojom se rasvjetljava ono što je nejasno onome koji je na tome putu. Na taj način učenjak postaje uzor i ukras svijetu. A to je svojstvo Allah dodijelio čovjeku, svojstvo kojim je čovjek učinjen uzvišenijim i nadmoćnijim i od anđela. I On je uspostavio njegov značaj u svemiru skoro jednak značaju osovine na kotaču. Na ovo te upućuje i tajanstvo Božijih riječi: »Naučio je Adema imenima«. Allah kaže i ovo: »Jesu li jednaki oni koji znaju i oni koji ne znaju?! I kaže: »Od robova Njegovih Allaha se boje samo učenjaci«. Prednost učenjaka nad pobožnim je kao prednost Mjeseca u bliskosti Zemlji nad ostalim nebeskim tijelima. A Božiji poslanik, mir i milost Allahova neka su nad njim, kaže:

»Učenjaci su nasljednici Božijih poslanika.« A poznato je da su Božiji poslanici na višem stupnju časti, pa kaže Božiji poslanik: »Proživjet će Allah robove Svoje na Danu sudnjem, odvojit će učenjake i reći će: »O skupino znanstvenika, nisam vam dao znanost Svoju osim što sam vas poznavao i nisam vam dao znanje samo kao patnju. Raziđite se, oprašta vam se.««

Božiji poslanik, mir i milost od Allaha da su s njim, kaže i ovo: »Rekao je Allah: »Ne ponižavajte roba kome nisam dao znanje, jer ne mrzim onog koga sam poučio.««

Božiji poslanik, mir i milost da su s njim, još kaže: »Sahat stjecanja znanja je bolji od sto hiljada neobaveznih klanjanja Allahu; bolji je od sto hiljada pomicaja na tespihu; i vrijedniji je od deset hiljada konja s kojim se bore vjernici.«


*) Jedan od Sarajlićevih učenika bio je i Mustafa ef. Mukić, muderis i muftija mostarski. Spadao je među najbolje njegove učenike. Ova idžazetnama može biti da je izdata upravo Mukiću, jer i njegovo ime i ime oca mu, poklapaju se s imenima u idžazetnami.

Ovo su neki od dokaza o značaju nauke prema Tradiciji. A brojni su i logički dokazi o ovome. Neki su navedeni u Velikom tefsiru, gdje se govori i o Božijim riječima »Naučio je Adema imenima.«. Tu se kaže: »Znaj da je znanje oznaka časti i savršenosti, a neznanje je znak nedostataka i siguran je znak oholosti. Pa ako bi se znalcu reklo »O neznalico!« — njemu bi to nanijelo bol, i ako on znade da je to neistina. A ako bi se reklo neznalici »O znalče!« — obradovao bi se, i ako znade da nije znalac. Stoga je neznanje izvor mahana, a znanje je majka vrlina.«

Onaj koji postigne znanje, postigao je i cilj. Ali daleko je zvijezda Sureja od dohvata ruke!

I kaže Allah: »Allah uzdiže na više stupnjeve one, koji vjeruju i one, koji

znaju.«


A da se postigne znanje potrebno je ispuniti više preduvjeta. Prvi je

preduvjet zdrav razum, oslobođen od zabluda. Ali razum, onakav kakav je, nije imun na zablude. Zablude nisu prouzrokovane samo osjetilima. Veoma važno je (posebno u vjerskim znanostima) znati šta je čemu izvor i na šta se šta oslanja da bi se stiglo do Istine. Ibni Mubarek kaže: »Izvor je u vjeri, a da nema toga oslonca, svak bi govorio proizvoljno šta hoće.« A Sevri kaže: »Izvor je oslonac vjernika.« I nastavlja »Studirao sam hadise Hamad ibni Zeida«, pa dodaje »Kako su prelijepi — samo da još imaju krila!« A to znači da imaju potvrde u vjerodostojnim izvorima.

I zaključak je u koji nema sumnje da zasnivanje znanosti na vjerodostojnim izvorima predstavlja obavezu, koja slijedi iz Tradicije.

Neki su tvrdili da je stjecanje znanja obaveza cijele zajednice određena Allahovom naredbom. I stoga učenjaci neprestano podnose teškoće i tuđinstva, podnose napore na ovom putu da bi se počastili ovom čašću i da bi se uzdigli na stupanj ove vrline. Od tih je i naš gospodin, koji je spoznao Allaha, znalac spoznavanja Stvoritelja, koji putuje kroz noć da bi dospio do istinskog znanja, koji se uspinje da bi savladao pojedinosti spoznaje, a to je dijete iskreno i intelektualno razvijeno, učenik koji voli znanost i koji se uzdigao iznad drugih — Mustafa, sin Mehmeda, Mostarac, Allah ga uputio na ono s čime je On zadovoljan i rasvjetlio mu put da bi postigao ono, što želi i uljepšao mu položaj u kome ostvaruje svoje namisli. Želeći znanje i rad u potrazi za Božjim zadovoljstvom, boravio je u društvu ovoga, koji mu izdaje Svjedodžbu i stekao određeno znanje iz tradicijskih i racionalističkih znanosti, a potom je napustio svoj zavičaj i otputovao u zaštićeni Istanbul, predano se trudio, obilazio kuće znalaca i kucao na njihova vrata i postao je njihov sluga. Zatim se vratio u domovinu i ponovo se pridružio društvu ovog siromaha. Izučavao je temelje prava i pojedine pravne discipline, književnost i druge tradicijske i racionalističke

znanosti.

Uvjerio sam se da je ispravan, Allah mu uvećao tu ispravnost, a saznao sam da je koristan i da mu znanje dotječe iz dubine da bi koristilo i drugim. Zatražio je od nas svjedodžbu, jer je ispunio uobičajeni rok studiranja, a savladao je i ono što se tražilo iz inih knjiga.

Kolebao sam se preispitujući podobnost moga znanja za ispunjavanje postavljenog mi zahtjeva. I kod sebe sam našao veoma malo. Ali došlo mi je nadahnuće da je izdavanje svjeddžžbe propisani običaj, a bojeći se da on ne bi propao, izdao sam mu svjedodžbu da kazuje ono što je od mene čuo iz svih praktičkih i teoretskih znanosti, tradicijskih i racionalističkih, izvornih i izvedenih, tesfira i hadisa, i ostalih, s uvjetom da se brine o zahtjevima, koje su postavili znalci i prenosioci, i da predstavi i prenese neophodne predgovore i pogovore na početku i na kraju.

Znanje sam počeo sticati u sedmoj godini u domovini, u poznatom Stocu, gdje je moje tijelo prvi put dohvatilo zemlju zavičaja. A kada sam dostigao zrelu dob za sticanje znanja iz Kur'ana i drugih izvora, otišao sam u Mostar a na kratko i u druge gradove. Potom sam otišao u Sarajevo, Allah ga sačuvao od nesreća i nezgoda, i tu sam ostao skoro tri godine, stekavši od vrlih učenjaka nešto znanja iz sintakse i gramatike arapskog jezika. Vrativši se u zavičaj, imao sam želju da se uspinjem uz stepenice usavršavanja i strasno sam čeznuo da uzmem znanje iz usta velikih znanstvenika. Odlučio sam da odem u Istanbul, stjecište vrlih ljudi i mjesto u kome se okupljaju ljudi znanja i kreposti, Allah ga sačuvao od nesreća i propasti. Da bi postigao ovaj cilj trpio sam mnoge nevolje. I dospio sam do tih vrlih odličnika, prisustvovao sam njihovim sastancima i ubrzavao sam koračanje u potrazi za znanjima i poznanstvima. Od njih je i vrli istraživač i usavršeni ispitivač, gospodin Hasan, sin Muhameda, Trabezuni, neka mu Allah dade najviši stupanj. Od njega sam kroz četiri godine preuzimao znanja. I prije primanja svjedodžbe, vratio sam se u domovinu. Kada sam se nastanio u Mostaru prestale su moje teškoće. Bavio sam se profesorskim poslom i izdavanjem fetvi.

(Allah daje znanje onome kome hoće i On najbolje znade stanje

slabašnog roba!)

S odredbom i vrlinom Njegovom, koji je plemenit i uzvišen, upotpunjeno mi je dobročinstvo — poslao mi je dvije knjige, molitvu i svjedodžbu, Allah ga počastio s, dobrim i s još više. A on je preuzeo znanje od savršenog učenjaka Sejjida Ebu Mustafe Muhameda ibn Sejida Mustafe El-Alaja, a on je uzeo od svoga šejha, prvaka Ebu Saliha Sejida el-hadž Omera ibn Saliha et-Tokatija, a on je uzeo od svoga šejha Ebu Muhameda Ibrahima et-Tokatija, a on je uzeo od svojih profesora Ebu el-Fahra Halila El-Konevi i Ebu Seid Sulejmana el-Čanki, koji su uzeli od svojih plemenitih profesora. Također je spomenuti uzeo od vrlog Sejid Muhamed Emina El-Hadimi, Allah ga nagradio s vječnoma nagradom. Ustaz je učio i dobio svjedodžbu i od ovog odličnika, a on je učio kod svog oca Šejh Seid Ebu Seid Muhameda El-Hadimi, a poznat je pod imenom Muftija El-Hadimi. On je uzeo od poznatog el-hadž Hafiz Osmana El-Akšehirije, a on od šejh Omera Har- butije i od šejha Sejid ibn Sejid Muhamed El-Hadimi i od šejha Sejid Muhameda Seid El-Medeni, koji su svjedodžbe dobili od svojih plemenitih šejhova: ovaj ustaz Allah osnažio njegov duh, također je primio svjedodžbu od vrlog istraživača i usavršenog ispitivača Sejid Muhameda Emina, poznatog pod imenom Osman-efendi-zade, Allah mu dao

svako dobro i još više, a on je dobio od svoga oca Osman ibn Mustafe Zaferani i od poznatog i učenog šejha Ismaila ibn šejh Mustafe bin šejh Mahmud el-Kelbi i od šejha Muhameda ibn šejh Jusufa El-Antaki, poznatog kao Mufti-zade, neka se proslavi kao poznat. On je uzeo od ovog imama, a imam je uzeo od svoga oca komentatora Sahihul Buharije i Muslima, koji je poznat pod imenom Jusuf-efendi-zade, dok lanac od njiih obojice ne stigne do Ebu Hanife Numan ibn Sabita i od Sejid el-Hadimi Ahmed ibn Abdurahman ibn Abdulah En-Nevšeheri poznatog pod imenom Čelebi zade, koji je uzeo od svoga oca Muhamed el-Fadila, poznatog pod imenom Sačakli-zade, a njihov lanac stiže do istraživača Sejjid Taftazanije. Imam je također uzeo i od Šejha, za koga se čovjek ima razloga žrtvovati koji je autor poznatih knjiga, Sejid ibn Sejid Muhamed El-Hadimi, poznatog pod imenom Mufti el-Hadimi, a on je preuzeo od svoga oca poznatog Mustafe El-Hadimija, koji je uzeo od Muhameda El-Tarsusi, a on od svoga oca Ahmed et-Tarsusi, a on od Ahmeda ibni Hajdara el-Kurdi od Muhameda Šadini, a on od djeda Ibni El-Mendželi, dok lanac ne stigne do Sejida Šerifa El-Džurdžanije, a također je uzeo od svoga šejha istraživača Ahmed el-Abadi, a on od Muhameda El-Tefsirije, od Alije Đurđanije, od Abdil Džezeri, od Ahmed ibni Medželd, od Murada Mahzuna, od Kemaluddina Muhamed Širazije, od znanstvenika Dželaludina Ed-Devanije, od Mahmuda Kaškušanije, od gospodina istraživača El-Džurdžani od Mubarak Šaha El-Esferaini od Kudbudin Er-Razi od pisca Kazvinije od imama Fahrudin Razije od Imama Gazalije od Imama Haremein od Ebi Tajiba ibn Muhameda Sulejman es-Suluki od Ibrahima Mervezije od Ebil Kabas Ahmeda od Ebul Kasima Osmana od Ibn Ibrahima Ismaila od Ebu Abdulaha Muhamed ibn Idris Šafije od Muhameda ibn Ilasan es-Šejbani od Imami Azama Ebu Hanife Numan ibn Sabita El-Kufi od Ibrahima Nehaije od Alkame i Ebu Aburhmana ibn Esved ibni Zeid od Abdurahmana ibn Abdulah Džeiba, a prva dvojica su uzeli od Abdulaha ibn Mesuda, Allah im se smilovao, a treći od Alije ibn ebi Taliba, a on, Allah da je s njim zadovoljan, od Pečata Božijih poslanika, neka je Allahov blagoslov nad svima njima, a (Posljednji Božiji poslanik od Džibrila vjernog, donosioca objave, a Džibril od Allaha, Gospodara svih svjetova, neka je uzvišena Njegova moć.

Zatim znaj da nauci nije cilj nauka sama. Cilj su djela s njom, predanost Allahu Uzvišenom koja je Njegova najviša mudrost, najviši cilj od stvaranja Adema od zemlje, mir da je s njim. A čije znanje ne bude vodilo k tome cilju, njegovo će nastojanje biti bez smisla, a put će njegov biti stranputica i lutanje.

Sebi i vama savjetujem ono što je uzvišeni Allah preporučio i prvim i posljednjim poslanicima i vjerovjesnicima, poukom vjernicima u Njegovim riječima: »Preporučili smo onima kojima smo dali knjigu prije vas i vama da se bojite Allaha.

Vjerovjesnik, mir i milost od Allaha da su s njim, spasio je svoje drugove, upućujući ih da se boje Allaha, jer je bogobojaznost glava svega.

Poznato je da su stupnji svih elemenata različiti pa je tvoja dužnost da se odrekneš svega što te se ne tiče, kao što se to prenosi od Poslanika:

»Znak da se Allah udaljio od svoga roba je zanimanje s onim što ga se ne tiče.«

I naređuje mu se da se kloni pretjerivanja u jelu, oblačenju i stanovanju i da očisti svoje srce od svega osim od Allaha i da ga osvijetli stalnim spominjanjem Stvoritelja, dok se ne utopi u Allahu.

A to se postiže lahko u osamljivanju i s umijećem, u ostavljanju druženja sa svijetom, naročito s običnom svjetinom, i zanimanjem i druženjem s Istinom, da se zanima s čišćenjem duše i razvijanjem morala i da se kloni od volje za vlašću i slavom. Jer, slava je bolest! Sužavaj krug drugova koliko možeš, jer udaljavanje od ljudi najmanja je šteta. A put je da se upropasti ono što je vrijedno u tvome imetku, jer ono (druženje) s pokvarenim ljudima neće ti doprinijeti ništa da bi postigao čast, ta čast nema nikakvog ishoda ni cilja i sjeme od nje ne daje ploda.

Ne upropaštavaj dragocjeno vrijeme da bi se okrenuo pokvarenim nastojanjima i šejtanskim porivima.

Ne dozvoli sebi da budeš zauzet lošim stvarima i da voliš glavu posrtanja. Traži dostojanstvo u služenju svome Gospodaru i nemoj ga tražiti u ovome svijetu i kod njegovih stanovnika, jer s tim nećeš postići ništa od budućeg svijeta, pa neprestano nastoj da ne budeš ovisan o bilo kome i da ne budeš ponižen. Osloni se na Gospodara i budi okrenut samo Njemu, a On će ti tada dati moć i učinit će svakog roba robom tvojim kao što se kaže u svijetlom hadisu:

»O svijete, služi onoga koji Mene služi, slijedi onog, koji te je poslužio.«

Ovo je jedan od dokaza koji su pred nama. A Božiji poslanik, mir i milost od Allaha da su s njim, rekao je i ovo:

»Radi za ovaj svijet onoliko koliko ostaješ u njemu i radi za svoju djecu onoliko koliko ostaješ na ovom svijetu; čini svome Gospodaru onoliko koliko li je potreban On i radi za Vatru onoliko koliko je možeš trpiti.«

U ovome svijetlom hadisu dovoljno je rečeno za one koji primaju uputstva. Šta više, za ovo se reklo da je srž znanja prvih i zadnjih pokoljenja.

A to je i svrha upućivanja poslanika i vjerovjesnika Božijih.

Živi kako hoćeš, ali znaj da si mrtav. Zaradi što god hoćeš, ali znaj da

napuštaš svijet. Radi šta hoćeš i kako hoćeš, bit ćeš nagrađen, kako si zaradio. Nemoj žrtvovati dobra djela trajne vrijednosti za prolazne i nevrijedne stvari. Nemoj da budeš od onih koji su zamijenili ono što je uniženo i nevrijedno za ono što je dobro. Jer sve to kod Allaha nije ravno krilcu mušice. I razmisli o Božijim riječima: »Ono što je kod vas, nestaje, a ono što je kod Allaha — vječno je.«

Ojačaj svoju dušu u nastojanju da bi porazio ovaj svijet stjecanjem onog, što će uz tebe biti u grobu i što će te dovesti u društvo onih kojima je dodijeljena blagodat i da ne budeš u društvu onih koji slijede svoje strasti i koji su od ovoga svijeta — čuvaj se druženja s njima i čuvaj se njihovih nastranih naklonosti u sjaju ovog svijeta.

Je li ostao zdrav onaj koji se druži s njima?! Nema dobra u mnogim od njihovih zvijezda. I hoće li se zavesti razumni njihovom ohološću, a ruke njihove naliče rukama onih kojim se može pokloniti povjerenje.

Njihova svrha je uveličavanje ovog svijeta, a to uveličavanje je ponižavanje, a ponižavanje je veličanje. Blagodat je za njih gnjev, a gnjev je blagodat. Podijeliti blagodat s teškoćama to je lišavanje, a veselje je blizanac s tugom.

S ljudima postupaj na najbolji mogući način, razumno i s blagošću. I oprosti onome koji ti je nanio zlo i nasilje; učini im dobro i budi ponizan, blag i samilostan. Prešuti u ljutnji i odbi srdžbu od sebe koliko god možeš. Razmisli o Allahovim riječima Svome voljenom izabraniku, mir i milost od Allaha da su s njim: »Bio si blag prema svojim sljedbenicima, a da si bio tvrda srca svi bi te napustili.«

Izvršavaj sve njihove zahtjeve koliko si god moćan jer rekao je Božiji poslanik, mir i milost od Allaha da su s njim: »Poslije vjerovanja najbolja su djela — biti ljubazan prema ljudima.« A za ovaj odjeljak dovoljan je hadis iz Džani’us-sagira u kome stoji: »Najveća je vrlina odvojiti od svoga zalogaja, dovesti iz svoje plemenitosti i oprostiti onome koji ti je nasilje učinio«. A u drugoj predaji ovog hadisa dodano je: »Da uzvratiš dobrim onome koji ti je učinio zlo.«

Neka tvoje društvo budu učenjaci, a naročito oni koji su siromašni. Pridržavaj se uljudnosti i razmjenjuj je s njima i nemoj da omalovažavaš njihovo stanje i njihov put. Boravi u njihovom društvu i izvršavaj njihove potrebe.

Također znaj da je nauka isto što i pobožnost; ona je s raznovrsnim ciljevima i zato ima prednost u odnosu na druge vrste rada koji je jednoličnijii, a to je mišljenje izabranih hanefijskih odlučnika.

Trudi se da stalno budeš zauzet znanstvenim aktivnostima, da pišeš i predaješ i to tako da to nadvisi sva ostala zanimanja i da potreba za tim bude iznad drugih. Istrajavaj u trudu studiranja i učini ga najvećim svojim blagom i da ti ono bude zaštita od svih ovosvjetskih potreba. I nemoj da ti ijedna stvar iz ovog svijeta bude zapreka u stjecanju znanja. Zadaća ti je da radiš prema ovome hadisu iz Džaminus-sagira: »Znanje mu je putokaz, a rad mu je vođa; samilost je njegov oslonac, a dobročinstvo mu je brat, a jasnost njegovih predviđanja je zapovjednik njegove vojske.«

Trudi se cijelim bićem da ustraješ u predanosti Allahu.

U savršenom predavanju Allahu, predavanju koje se prenosi kroz samu dušu kako bi je uzdiglo do Samog Allaha, Velikog i Uzvišenog, postiže se najuzvišenije traganje i najsvjetlija čežnja.

Neka nam Allah dade opsrkbu i uputi nas kako bi nam posljednje riječi koje budemo izgovorili bile: »Nema Boga osim Allaha, a Muhamed je rob i poslanik Božji« — mir i milost od Allaha da su s njim!

Preveo sa arapskog:

Osman Merhemić

SUMMARY


Mustafa Sidki Sarajlić; the mufti and the mudarris from Mostar, prompted by the Bosnian vali of that time, wrote a book in which he discussed several relevant problems. The book is devided into six chapters: about Science, governing the State, submissiveness to the ruler, struggle for the cause of God, duty of using arms and requisitioning of food for military purposes. The book is not titled and is classified as a collection. Being a teacher for many years Mustafa Sidki Sarajlić issued a lot of certificates (icazetname) to those who completed their education as his pupils.

In audition to the introductory notes this paper contains his Collection translated by Mehmed Mujezinović (1913-1981) and one of his certificates (icazetname) translated by Osman Merhemić (1913-1985).

The manuscript of the Collection is kept in the Archives of Herzegovina in Mostar and the certificate (icazetname) in Gazi Husref Bey Library in Sarajevo.