Djelo Menafi en-nas(dalje u tekstu MN), o kojem je ovdje riječ, uvijek je samo u rukopisu, ali to djelo nije nikakva rijetkost niti u Bosni, a
ni u svijetu. Samo u Sarajevu ima oko dvadeset primjeraka prije svega u ustanovama, kao što su Higijenski Zavod, Orijentalni Institut i Gazi Hu- srev-begova biblioteka. Pored toga pokojni Stanko Sielski sam je, navod no, posjedovao osam primjeraka tog djela, također porijeklom iz Bosne. Prema privatnom saopštenju, u neobjavljenom katalogu djela medicinskih i srodnih nauka na orijentalnim jezicima, objavljenih do 1895. god. ili zatečenih na tlu Bosne i Hercegovine, koji su pripremili Mr pharm. Sa- muel Elazar i Dr Ajnija Omanić (I tom, vidi bibl.), pod imenom Nidaije ili Nidai Čelebije evidentirano je dvadeset sedam (27) brojeva - jedinica, ali nije jasno koliko se od tog broja odnosi na a koliko možda na neka druga djela.
Prema već objavljenim katalozima turskih rukopisa u naučnim usta novama u svijetu evidentirano je preko pedeset (50) primjeraka istog dje la (Sohrweide, Nr. 200-202; M. Gotz, Nr. 399, gdje su navedeni i drugi rukopisi u svijetu).
Činjenica da je u Bosni sačuvan veći broj rukopisa tog djela, nego u bilo kojoj drugoj zemlji, uključujući Tursku, ima svoj poseban značaj, kao što će se kasnije vidjeti. Očito je d a je to djelo bilo vrlo popularno, pa je malo čudno što ono nije još nigdje posebno izučavano. Jedino je u ne kim katalozima dat iscrpniji pregled sadržaja (V. Minorsky, str. 116. i d.; Gotz, str. 386. i si.). Veća pažnja posvećena je, bilo u katalozima, bilo po sebno, pitanju autorstva ovog djela, jer su se tokom vremena javile razne teze i pretpostavke, uglavnom pogrešne, o autoru, koji je poznat samo po imenu Nida'i.
Prvi je Hammer-Purgstall ( ,GORII,I knj. 30,sub anno 154 bil. 12; IV, knj. 37. sub 6. febr. 1574, napomena ed; GOD II; 541-3) iznio
tezu da je Nidaija pjesničko ime (mahlas)Egipćanina Bedrud
hammeda al-Qausunija, koji je bio glavni ljekar sultana Sulejmana II (vladao 926-974/1520-1566) i koji je navodno pjevao i turske pjesme. (Ime Qausunl /sa Q ili K) javlja se u oblicima Qausunl, Qusuni, Qaisuni, Qlsunl, a svakom od ovih oblika može se u turskom dodati sufiks -zade). Tu tezu usvojio je mnogo kasnije i Brockelmann 2 II, 447/594/, S II, 666) tako d a je ona bila prihvaćena i u širokim naučnim krugovima.
Osnova za takvu tezu, pored razloga koje navodi Hammer, je jedno medicinsko djelo u stihovima na turskom (At-Tibb al-manziim, ali i pod drugim naslovima), posvećeno sultanu Selimu II (1566-1574), koje se pripisuje Nidaiji, ili pak, u mnogim rukopisima, spomenutom Qausuniji (Sohrweide, br. 203-204; Gotz, br. 400). Međutim vrlo brzo se pojavila sumnja u identificiranje Nidaije sa Qausunijom, na pr. kod Flugela (br. 1470, 1999/, 776) i Pertsch-a (str. 73, bilj. 2). i to pored ostalog i zato što hadži-Halifa (sub tit.: Risalat Qaisuni-za) navodi d a je preveo u stihu na turski Qaisunijev traktat o medicini i tako ga učinio poznatim u Turskoj, što svakako znači da su to dvije različite ličnosti.
Međutim, ako u pogledu tog djela i postoji neko opravdanje da se ono pripisuje prevodiocu - pjesniku Nida'l Čelebiji ili izvornom autoru Qausuniji, mada i o tome postoje razna mišljenja, a konačan zaključak mogao bi se donijeti samo nakon poređenja turskog ,,prevoda“ sa origina lom na arapskom, problem postaje mnogo složeniji kada je u pitanju nafi‘ en-nas,jer je ovo djelo potpuno samostalno, uglavnom u prozi, i si gurno nije prevod. Brusali Mehmed Tahir ( OM III; 239) ukazao je, na temelju izvora, na činjenicu da Qausunija nije dovoljno poznavao turski i da prema tome uopšte nije bio u stanju pisati turski, a kamoli pisati turske pjesme, nego d a je Nidaija dotjerao njegovo djelo ispravnim turskim jezi kom. A. Adivar (Ilim, str. 94-5) ukazao je također na nemogućnost pois tovjećivanja Nidaija i Qausunija, ali je, s druge strane iznio mišljenje, da Menafi 'en-nas ne potječe od Nidaija, nego d a je to samo njegova turska prerada jednog odgovarajućeg djela od Qausunija pod istim naslovom, ali to mišljenje, može se sada reći, potpuno je pogrešno.
O članovima ljekarske porodice Qausuni iz Kaira postoje danas vrlo pouzdane biografije, dok su podaci o Nidaiji još uvijek vrlo oskudni i pre ma tome pitanje njegovog identiteta ostaje i dalje problematično. Temelji ta i iscrpna istraživanja u tom pravcu obavio je R. Sellheim u svome inače važnom djelu (str. 203-213, naročito str. 210-211) sa vrijednim i upornim naporom da utvrdi odnos Nidaijinog djela prema Qausunijevom, a poseb no da na temelju bogatih izvora utvrdi Nidaijin identitet i njegovo puno ime, ali nažalost, sa još mnogo otvorenih pitanja i bez konačnog zakl jučka.
Glavni nedostatak njegovih inače vrijednih i neophodnih istraživanja, kao i svih drugih, je potpuna ovisnost o samo kratkim i površnim podaci ma u katalozima i drugim studijama, a ne od direktnog i dubljeg uvida u samo Nidaijino djelo Menafi'en-nas.
U Jugoslaviji je u više navrata kratko spominjat Nidaija i njegov Me- nafi‘en-nas, ali također površno i bez uvida u samo djelo. Tako je K. Do- brača u svom referatu (str. 322) ukazao posve tačno da Nidaija i Qausuni- ja nisu identične ličnosti, ali je olahko prihvatio navode Ataija, koji je, kao i njegov izvor Ašik Čelebi iz Skoplja ,u pogledu imena Qausunija netačan, što se može lahko utvrditi kod Sellheima (str. 205), mada je to sada od manje važnosti ovdje, Dobrača spominje od Nidaije i ističe da u Gazi Husrev-begovoj biblioteci postoje „još neki njegovi radovi". S ob zirom što on nije dao nikakve biografske podatke o Nidaiji, za požaliti je
■što nije naveo bar kratke naslove tih njegovih drugih radova, jer bi upravo
naslovi tih drugih radova mogli poslužiti kao ključ za daljnja istraživanja o njemu.
S. Trako je u svom referatu (str. 326-7) isto tako kratko spomenuo
ali on navodi kao da je ime autora Derviš Nidai, što nije tačno, jer u dru gim rukopisima, kao na pr. u rukopisu u mom posjedu, mjesto riječi der viš stoji „fakir", što i jedno i drugo jednostavno znači „ubogi" ili
„bijedni", jer su na Istoku autori iz skromnosti o sebi tako pisali, naročito oni, koji su stvarno bili derviši. Kratka biografska bilješka iz jednog od jedanaest rukopisa tog djela u Orijentalnom institutu, koju Trako također navodi, je vrlo interesantna jer se prvi njen dio, o Nidaijinom susrtu sa Sahibom Girajem na Krimu (1532-1551) uglavnom poklapa sa onim što on sam o sebi piše u šezdesetom, autobiografskom poglavlju djela MN, dok se njen drugi dio mora ili odbaciti ili uzeti sa velikom rezervom. U tom drugom dijelu te kratke bilješke naime stoji d a je Nidaija poslije Kri- ma došao u Konju „gdje je našao Selima II kao princa-nasljednika" i postao njegov liječnik, a „kada je carević postao car, došao je s njim u Is tanbul i postao 'hekim baši' - primarijus". Prema onome što Nidaija sam o sebi, direktno ili indirektno, navodi u MN, on nije živio u Istanbulu, nego u provinciji ili „kenar" vilajetu, odnosno na nekoj krajini ili nekom kra- jištu („kenar yeri“), najvjerovatnije u Bosni, kao što će se vidjeti. Uikoli- ko je on i postoa carski ljekar, to je moglo biti samo u njegovoj dubokoj starosti, nakon što je napšisao M N oko 974/1566. godine, o čemu međutim nema sigurne potvrde, ili se pak radi, ne o jednom, nego o dvoji
ci različitih Nidaija. Da Nidaija, autor MN,nije bio taj ca II, govori i podatak kod Hammera (GOR IV, knj. 37; talijanski prevod
SIO, t. 13, str. 40), d aje dvorski ljekar Selima II (i kasnije Murata III) bio Gijasuddin Muhammed, koji položaj je on dobio 976/1568, nakon smrti
Qaisunizadea, dvorskog ljekara Sulejmana II, a to je prema Hammeru bio sam Nidaija (Vidi i Islam Ansiklopedisi 12/1, str. 233 b).
U uvjerenju da između Nidaija i Qaisunija zaista postoji neka veza ili odnos, naročito kad se uzme u obzir gore navedeno medicinsko djelo u stihu, počeo sam pobliže pregledati djeloMN. Brzo sam otkrio da se u samom tekstu, na više mjesta, navode bosanski nazivi bilja, kao i drugi folklorni podaci iz Bosne ili Sarajeva i da se u pojedinim formulama
često spominje i „srpsko sirće" ( sirbsirke), pa sa
sumnjao u sve dosadanje pretpostavke o ovom djelu, kao i o njegovom autoru Nidaiji. Utisak je bio neizbježan d a je djelo pisano u Bosni i da je Nidaija, ako ne porijeklom iz Bosne, morao bar dugo živjeti u Bosni, što je vjerovatnije, i tu napisati svoje djelo, koje nema nikakve veze sa bilo kojim djelom od Qausunija i da ovaj Nidaija, ne samo što nije iden tičan sa Qasunijem, nego, vrlo vjerovatno, ni sa onim Nidaijem, koji je poznat kao turski pjesnik.
Kada sam o ovom svom saznanju, odnosno o svojim sumnjama o identitetu Nidaije, razgovarao, prvo u aprilu 1979, a onda ponovno u maju 1981. sa poznatim turkologom H. F. Hofmanom, profesorom uni verziteta u Utrehtu (Holandija), koji sistematski obrađuje tursku knjiž evnost u širokom okviru (vidi bibliografiju) bio sam ugodno iznenađen kad sam čuo da Hofman već zna za istu problematiku, da on već ima obimnu građu o tom problemu i da su postojala dva, a možda čak i tri Ni daija, te d aje Nidai, koji je pisao MN, duže vrijeme vršio neku funkciju u Bosni u 16. vijeku i tako tu i pisao svoje djelo.
Važno je primijetiti d a je, prema podacima kod Sellheima (str. 203) u karmelitskom časopisu Lughat al-arab (sv. 8, 1930, str. 67) neki autor, čije ime Sellheim ne spominje, vjerovatno zbog bosanskih naziva bilja i zbog spominjanja „srpskog sirćeta" i uvjeren da je Nidaija identičan sa Qausunijem ili Kusuni-jem, pokušao da ime Qausuni dovede u vezu sa Kosovom u Jugoslaviji („mit der sudjugoslavischen /sic!/ Kossovo in Verbindung zu bringen"), ali daje u istom godištu tog časopisa (str. 450 i si.) engleski orijentalista sa Cambridge-a, F. Krenkow, pisao protiv te tvrdnje.
U svakom slučaju djelo zaista zaslužuje da se dobro prouči i upozna, ali sada ovdje, zbog kratkoće vremena i drugih posebnih okolnosti, može samo da se svrati pažnja na to djelo, i bar ukratko, ukaže na ona najvaž nija mjesta, koja opravdavaju gore navedene sumnje o Nidaiji i njegovom djelu. Kod objašnjenja pojedinih naziva bilja morao sam se, kao potpuni laik u medicini i farmakologiji, potpuno osloniti na pouzdanost rječnika i leksikona, koje sam koristio, mada sam često vršio i provjeravanja samih
navoda i prevoda, koliko sam to znao i mogao.
Rukopis djela na turskom jeziku, kojim se služim i koji je u mom pos jedu, ima 99 listova veličine 216 x 150 mm, tekst 150 x 85 mm, 19 reda ka, pismo ubijen sitni nestalik, prilično jasan, ali sa mnogim ortografskim greškama, što znatno otežava čitanje, jer nepoznati prepisivač očito nije dovoljno znao turski ni arapski, poglavlja i ključne riječi pisane crveno, papir sa vodenim žigom zapadne proizvodnje, bez kolofona, nedatiran, ali rukopis potječe iz 18. vijeka. Drugi rukopis koji mi je znatno olakšao čitanje, je vlasništvo dr Muhameda Hadžijahića, ima 123 lista, veličine 213 x 160 mm, tekst 165 x 105 mm, od toga djelo na listovima 1 - 87,
21 redak, pismo krupniji razrađen nestalik, jasan, ali mjestimično,
također, sa ortogragfskim greškama, prepisao Mustafa b. Muhammed 1167/1753, bez oznake mjesta, zapadni papir sa vodenim žigom. Tekst djelomično nije potpuno identičan sa tekstom mog rukopisa, ali neospor no ima isti smisao. Mnoga poglavlja su znamo krac'a u odnosu na moj ru kopis. Ovaj rukopis, koji ovdje radi jednostavnosti označavam kao kodeks 2, ima ipak određene prednosti nad mojim rukopisom, jer je mnogo ja s nije i tačnije pisan, a posebno zbog drugih fragmenata iz medicine, u koji ma se također spominje „srpsko sirće“ i „vlaška so“ (vlahtuzu)
U proznom uvodu svoga djela MNNidaija ističe da (vilajetu) Turskog Carstva treba da ima sposoban i iskusan ljekar i navodi
citat iz djela Sirat al-islam (iz 12. vijeka n.e., vidi Hadži-Halifa, sub tit.)
„da se ne ide u kraj gdje nema redovnog vladara i organizovane vlasti, a po jednom mišljenju i gdje nema iskusnog ljekara“. Tim povodom Nidai ja doslovno primjećuje: ,,U naše vrijeme vrlo je malo još iskusnih ljekara, a ako ih i ima oni su zaposleni kod cara (padišah) i nijedan se trenutak ne udaljavaju iz Istanbula, a vrlo je velik broj onih u krajištima (pograničnim
mjestima, kanaryerleri) koji trebaju ljekara. U jednoj provinciji (bir
vilayet)ne samo što nema ljekara, nego nema čak ni kratkog djela (risala) 0 medicini... Ako i ima medicinskih knjiga, one su pisane ili arapski ili perzijski, tako d a je narod nemoćan da se njima koristi. Ako na koncu ima i turski pisanih medicinskih djela (misli starijih, S.A.) njih su loši kopisti ili prepisivači, neznalice (džehele-i kuttab) tako iskrivili i unakazili da od njih nema nikakve koristi. Zato sam se odlučio da napišem ovo djelo čistim i jednostavnim turskim jezikom kako bi bilo od koristi svijetu i zato sam ga i nazvao MN“, (fol. 4a-b; ovaj odlomak je nešto sažetiji i kraći u kodeksu 2).
Kasnije, u 31. poglavlju, u kome opisuje razne vrste vodene bolesti ( istiska) kao i lijekove protiv svake od njih, Nidaija navodi kako je ranijih godina u Istanbulu jedan veliki čovjek bio teško obolio od ove bolesti i
imao vrlo napet stomak i zbog toga potpuno oslabio i zapravo postao ne pokretan. „U te dane“ - piše Nidaija - „ja sam bio stigao u Istanbul, pa me je bolesnik pozvao da mu pomognem i ja sam mu pripremio lijek, kako sam vidio i naučio da to radi moj učitelj, napravivši jedan madžun od trave koja se zove „d.u.l. - j.a.“ (?) ili ,,d.u.l.n.a“ (?) (zbog lošeg prepisa naž alost nisam mogao ustanoviti o kojoj se travi radi, a u kodeksu 2 ovaj od lomak potpuno nedostaje ,,i nakon nekoliko dana stomak (trbuh) se otvo rio i potpuno je istekla žuta tekućina i tako je čovjek ozdravio" (f 42).
Već iz ovih podataka vidi se da je Nidaija živio u provinciji i da je samo povremeno išao u Istanbul, zapravo on spominje samo jedan takav slučaj.
Posljednje, šezdeseto, poglavlje u cjelini sadrži autobiografske podat ke, koji su interesantni, ali nedovoljni da se utvrdi autorov identitet. Tog poglavlja u nekim rukopisima uopšte nema (na pr. Sohrweide, br. 200), a u drugima podaci o njemu nisu potpuno isti. Uglavnom u tom poglavlju Nidaija iznosi svoje neprijatne doživljaje na Krimu u doba Sahiba Giraja (1532-1551), naime d a je zbog kleveta proveo više od sedam godina u za- tovru i da je tamo napisao oko pedeset manjih rasprava o misticizmu, da je poslije izlaska iz zatvora, vjerovatno 1551. godine, izučavao medicinu kod jednog starca (pir) koji je imao više od sto godina i d a je od njega do bio svjedodžbu (idžazet)i punomoć da i sam liječi ljude i da o tome piše knjige. U kodeksu 2 on za sebe kaže da je iz Ankare, dok tog podatka u mom rukopisu nema. U oba međutim stoji, d a je on najmlađi od četvorice braće. Drugih podatka od važnosti za Nidaija u tom poglavlju nema.
Samo djelo obrađuje, može se reći, sve vrste oboljenja, težih i manjih, i detaljno se navode razne vrste lijekova za svaku pojedinu bolest. Prvih nekoliko poglavlja obrađuje anatomiju (terklb) ljudskog tijela, tipove ljudi („ljudske sokove"), a u kasnijim su obrađivane interne kao i razne kožne bolesti, glavobolja, oboljenja nosa, uha i grla, zubobolja, očne bolesti, guba, svrab i lišajevi, sifilis („frenjak"), dječje i ženske bolesti, probava i mokraćni organi, razne vrste rana, hemoroidi, vodena bolest, narkomanija i drugo.
*
A sada da navedem nekoliko primjera iz samog teksta u kojima se spominju bosanski nazivi bilja kod opisa pojedinih lijekova, sa najnuž nijim objašnjenjima:
1. U poglavlju 14, o zubobolji, pored raznih drugih lijekova, navodi se i sjeme od (perz.) gendena ,,a to je bosanski prasa" (fol. 19 b). Riječ prasa nije slavenska, nego je izvorno grčka, prason, lat. allium porrum, ali je u Bosni u tom izgovora u opštoj upotrebi, dok se u dragim krajevima govo-
ri prazilukili poriluk (Ristić - Kangrga, s.v.; Vuk, Rječnik, str. 581b, ima samo pras). Ova riječ ušla je u turski jezik ali stariji arapsko-turski rječnici, Ahtari i Vankuli, kod objašnjenja ar. k u rra h što je isto, navode
samo perz. gendena, dok Asim ( Burhaqati‘, 499) i kasn Ahterija od 1310/1892, imaju i prosa.
2. U poglavlju 23 (fol. 3 1 b ) kod liječenja rana na tijelu izazvanih oštrim predmetom, navode se i koristi od (tur.) kizil ,,a to se bosan ski kaže joha“. To je, izgleda, greška jer ta turska riječ (Redhouse 1094a)
znači vrba (lat. salix )rubra dok joha turski znači kizil agac (Steuen 843). On posebno ističe da kizil sogut raste na obalama rijeka i da su lišće
i plod, koji je prvo zelen, a kasnije žut, vrlo korisni. „To je mnogo puta is probano"!
3. U poglavlju 30 (f. 38a), kod teškoća u mokrenju, vrlo korisna je (tur.) kaz otu „što se bosanski kaže troskok". Ova riječ (Ristić-Kangrga 1076a) znači njemački Vogelknoterich, lat. polygonum aviculare, dok kaz otu (Steuenvald 508a, 1030 a) znači potentilla anserina, njem.
gerkraut, zatim galium aparin.
4. U istom poglavlju (f. 39a) kao lijek protiv bolova u stomaku (kolika), navodi se „trava na livadama, koju djeca beru, a na kojoj rastu mjehurići veličine oraha (kakula), koji, kada ih udaraju o čelo, pucaju; bosanski se zove pucavac“... ,,U tim mjehurima kada sazriju, ima crno sjeme, koje je vrlo korisno protiv tih bolova, što je često oprobano". (Za tu travu i danas djeca znaju i isto to rade, kako sam se osjvedočio bar u Moštru kod Visokog). To je lat. Sileno inflata, njem. Leimkraut (Ristić- Kangrga ). Turska riječ z a pucavac nije navedena.
5. U pogl. 31 (f. 41a), u kome se iscrpno govori o raznim vrstama vo dene bolesti, protiv jedne od tih bolesti, zvane istiska-i lahmi, lat. anasar- ca, preporučuje se pored ostalog, morska mineralna voda, koju treba zag rijati i u njoj sjediti ili se kupati. „Na primjer", piše doslovno, ,,u Sarajevu (i Sarayda)česma na Medeniku (danas Mjedenica) je mineralna, kada za treba odatle nose vodu, zagrijavaju je i njome se liječe. Osim te česme u Sarajevu (Bosna Sarayda) nema druge mineralne vode." - O narodnim vjerovanjima o toj vodi u Sarajevu vidi Spomenica 25-godišnjice Gajreta (uredio Hamza Humo, Sarajevo 1928, str. 9
6. U istom poglavlju (f. 42) kod opisa trbušne vodene bolesti, koju nervoza i velike brige mogu da opasno pogoršaju, čak i do smrtne opas nosti, preporučuju se ujutro i naveče, tablete od posebnog madžuna za jačanje, čiji sastavni dijelovi se detaljno navode, a to su) h o ra sa n (artemisisajudaica), sjeme od nigella sativa (ar. el-hjabbet es-sevdi), ta mian (tur. giinluk, engl. incense, mzrrh, njem. Weihrauch lat. clibenum),
jedna vrsta mastike (gr. mastiche,engle. gum-mastic), zati otu ,,a to se bosanski kaže veliko “ i na kraju čisti med, sve u određenim količinama. Data su uputstva kako to sve treba izmiješati i od
toga napraviti madžun, od koga onda treba praviti kuglice veličine lješnika.
Odmah iza ove formule, opisujući drugi lijek za istu bolest, spominje gore navedeni slučaj, kako je, kad je jednom stigao u Istanbul, izliječio nekog velikaša od te teške bolesti.
7. U 37. poglavlju (f. 49a), u kome se opisuju ženske bolesti, a poseb no porođajne teškoće, preporučuje se, pored drugih lijekova, ovaj lijek:
„ako se stuče i iscijedi list od biljke koja se u jeziku Bosne (
ninda) zove vratič i pomiješa sa (iscijeđenim?) sjemenom od croton
um (ar. habb es-seldtin)i sjemenom od zanihoxilon badrunga (perz.
rahang) i ako to žena, koja je pri porođaju, rano ujutro na prazan stomak (na ćesrce) popije, dijete će, ma koliko bilo veliko, odmah ispasti. Neka se ovo ne zaboravi, jer je isprobano."
Vratič (lat. tanscetum) je, prema narodnom vjerovanju, čarobna biljka, jer se i u pjesmi spominje kako djevojka korijenom od vratiča u život
povratila ustrijeljena momka ( Zborniza nar
Mažuranić, Prinosi II, 1601). Ista biljka zove se i povratić (tanastuk
pum L.)„(Iveković - Broz II. 744),, Ristić-Kangraga 670a, njem. Rain- farn, lat. tanacetum vulgare) Turska riječ u gornjoj formuli uopšte se ne navodi (tur. egreltiotu? Redhonse, Steuenvald 258b).
8. U 50. poglavlju (f. 71a), u kojem se opisuju koristi pojedinog bilja ( nebata) u lijekovima, piše kratko: „afsintin, što znači pelin", dok u 54. po glavlju (f. 81 doslovno stoji ovo: „afsintin, koji se u jeziku Bosne zove pe lin, raste u baščama, na divljem i kršovitom zemljištu, kao i na đubrovitim mjestima. Napitak od toga je koristan." (Za afsatin vidi Rod-
house 157, Hava 10.906). Pelinje jedna od onih slaven
kasnije ušle čak u osmansko-turski književni jezik (Miklošić, 118,5), i zato A. Tietze nije tu riječ, kao i niz drugih uključio u svom radu
„Slavenske pozajmice u turskom narodnom govoru" (Oriens X /l, 1957, 1- 47).
9. U 12. poglavlju (f. 17b) o bolesti uha, kao i u 13-om o bolesti grla (f. 18) spominje se kao sastavni dio u formulama za liječenje tih bolesti
„srpsko sirće“ (sirb sirka), a vrlo često i u drugim formulama za liječenje
nekih drugih bolesti (isto i u kodeksu 2).
Ovdje nisu uzeta u obzir kratka objašnjenja na marginama teksta od kasnije ruke u kojima su također navedena bosanska značenja bilja spo menutog u turskom tekstu, kao što su grašak kaloper, kopar, labuda, pap-
adija i popadica, upor. Tietze, 170), gavez, divizma, vilina kosa (turski doslovno mladina kosa, gelin saci), bokovica i druga.
Nidaija je, izgleda kao sigurno, kod kuće ili negdje u radnji, imao svo ju apoteku, jer u 15. poglavlju o očnim bolestima (f. 22a, kodeks 2, f. 20) on navodi d a je, kada se jednom ponovo udaljio od svog mjesta, naišao na nekoga, koji je punih šest mjeseci bio potpuno obnevidio, a on sa sobom nije imao ni jaga (ulja) od ljubičice (lat. viola odorata), a ni kundusa
(helleborusniger L ?),Iznenada se sjetio da upotrijebi jag od fa (euphorbia officinarum), pa je perorezom nastrugao farfijuna i stavio na
oči, i oči su ponovo zasjale i čovjek je progledao.
On s e je, kako to sam ističe, bavio i kozmetikom i sam pravio mirisnu vodu za ispiranje usta, kao i parfem za široku dnevnu upotrebu. On daje
formule za pravljenje tih mirisa (misk)i uvjerava d a je mnogo bolji i ljepši od onog iz Frengistana (Francuske, ili uopće Evrope)
i da se za to može mnogo akči (para, novac) zaraditi (37. pogl. fol. 51).
Pored uvodne pjesme, u formi mesnevije, kojim Nidaija posvećuje djelo sultanu Selimu II (1566-1574), on nigdje u tekstu ne spominje nje govo ime, a niti spominje, d a je on bio glavni ljekar tog osmanskog vlada ra. Od turskih sultana on samo jednom prilikom spominje Selima I (1512- 1520). Naime ističući veliku hranljivost i korist rotkve (lat. raphanus sati- vus, tur. turp), on spominuje kako je rahmetli sultan Selim sin Bajezida“ jednom prilikom rekao da „kao što čauši (podoficiri), koji u polju vjež baju vojnike, tjeraju ove da trče, a sami stoje n a jednom mjestu, isto tako rotkva prednjači nad ostalom hranom i probavlja je “ (50. poglavlje, f. 70).
Nidaija, kao i svi ljekari i farmakolozi grčko-arapske tradicije, razli kuje jednostavne lijekove (gr. pvčarmaka hapla, ar. adviya mufrada) i slož
ene lijekove (ph. sintheta, na sa murskkaba), a prema tome dijeli ih u biljne, životinjske i mineralne (B. Lewin, članak ,,Adwiya“ uEl
I, 1960, 212-214, kao i članak „Akrabadhia“ od istog, na istom mjestu, 344-5). Bilje je označeno kao suho, toplo, vlažno i hladno, kao i kod sta rih Grka, a to se otkrivalo jezikom (Joseph Schumacher 69, 160). Za neke svoje formule, naročito madžune za jačanje, Nidaija, izričito kaže da su uzeti iz grčkih knjiga (56. pogl., f. 85b, kodeks 2, f. 75b), a često se spo minju Galen, Ptolemej, Platon, kao i inače grčki jatrofilozofi.
Nidaija se rijetko poziva na ranija djela iz medicine; tako on na jed nom mjestu spominje knjigu Mufreda (29. pogl. f. 38bn), a na drugom djelo Hidayat al-muluk (45. pogl., f. 62b, kodeks 2, f. 53a). Češće se pozi va na poznata imena u medicini, kao što su Kutbuddin Širazi i Ak Šemsuddin (o prvome vidi članak E. Wiedemanna u El, prvo izdanje, ili u
r
IA 6, str. 1049-151, a o drugom članak H. J. Kisslinga u Byzantinische Zeitschrift, 1951, 322 i d.). On se često poziva na svog učitelja (ustad), čije ime on nažalost ne spominje, ali isto tako on često ističe svoje vlasti to iskustvo i oprobanu efikasnost pojedinih lijekova, koje je on lično pro našao. On također upozorava na krajnju opreznost kod dijagnoze pojedi nih oboljenja i davanja lijekova i u mnogim slučajevima potrebu nadzora i kontrole od strane iskusnog ljekara, jer bi inače mogle nastati opasne komplikacije.
Nidaija nigdje ne spominje Qausunija ili bilo kojeg drugog savreme- nog egipatskog ili arapskog ljekara. On samo najednom mjestu (59. pogl.
, f. 95a, kodeks 2, f. 84b) kod opisa jednog posebnog sirupa, čiji sastav on detaljno navodi i za koji kaže da „razvedrava, olakšava probavu i daje veću snagu“, ističe da su taj tirjak (theriac) nekada (bir zem an) ljekari Misira pripremili za misirskog sultana, ali ne spominje nikakva imena.
Kod opisa posebnih kožnih bolesti (lišaj, osip, guba, ekcemi) Nidaija
kaže da „Rum ta b ileri(“osmansko-grčki ili maloazijski lje
„hukama-i arab“ (arapski hećimi) to smatraju jednom vrstom (sifilisa) koji može da udari na usta ili da uništi zube i grlo, pa se neki spasi, a neko ne spasi „ali naš lijek za ovu bolest je sigurna formula (
i kati) i dokazan je mojim vlastitim iskustvom cijelog mog života i ko god je iskreno meni došao, nije mu bila uskraćena pomoć"; on zatim detaljno opisuje tu svoju formulu (21. pogl. f. 29b; kodeks 2, f. 26).
U 57-om poglavlju Nidaija detaljno opisuje dug niz madžuna (aparodisiaca) i ističe njihovu vrijednost, a za jedan od tih madžuna, čiji sastav on također navodi, on iziričito kaže da ga je preuzeo iz rasprave
(risala) hekima Je‘kuba (f. 88 b) ili hekimaČelebij
78a). Za tog hećima može se sa sigurnošću reći d a je to ljekar Jakob, Jev- rej, ili Iacopo Maestro, kako je bio poznat u Dubrovniku i u Veneciji. Ja kob je bio jedan od sedam dvorskih ljekara Mehmeda II Osvajača, ali po svojoj sposobnosti, svom ugledu i položaju on ih je sve nadmašavao, kako to ističe. Immer, a potvrđuju i savremeni turski izvori. Od ostalih šest četvorica su bili Perzijanci, jedan je bio Turčin, a jedan Arap, ali su svi daleko manje poznati od Jakoba, jer im se ne znaju ni puna imena (Hammer, G O R II; 247 ili talijanski prevod BIO VI, 1929, str. 468).
O svom ljekaru Jakobu vrlo opsežan članak napisao je F. Babinger (vidi) sa vrlo bogatom izvornom građom, ali kako su mu neke stvari bile nepoznate, a o drugima postoji nesporazum ili enigmatičnost, mislim da neće biti bez interesa, ako se o njemu malo više pozabavimo.
Babinger ističe kako ni jedan od gore spomenutih sedam Fatihovih lje kara nije iza sebe ostavio neku medicinsku raspravu, na temelju koje bi
mogli utvrditi dubinu njegovog znanja i savremenost njegove ljekarske metode. Dok se za ostalih šest to još uvijek može tvrditi, Jakob je ipak, kako vidimo, ostavio iza sebe pisanu raspravu (risala), vjerovatno na turs kom koju je Nidaija mnogo kasnije mogao koristiti i na njega se pozvati kao na sigurnog autoriteta. U kodeksu 2, odmah iza djela MN slijedi medi cinski fragment bez naslova, pismom istog prepisivača (fol. 87b - 91b), koji je od nekog Ahmed-paše, svakako iz vremena prije polovice XVIII vijeka. U tom fragmentu, na prvom mjestu, nalaze se formule za više madžuna, a za jednu od tih, čiju dokazanu efikasnost autor podvlači, izričito kaže da g a je pripremio „hekim Ja'kub-efendi “ za sultana Mehme- da II (f. 89b, red 12-21). To opet potvrđuje da se i taj Ahmed-paša služio nekim pisanim izvorom, vjerovatno od samog Jakuba, iz koga je mogao doslovno citirati njegovu formulu za ma'džun-i mukavvi (aphrodisine).
Ovaj Jakob je važan u još jednom vrlo interesantnom pogledu, jer služ i kao dokaz njegove erudicije, a i za stanje medicinske nauke u tadašnjoj Turskoj. Mehmed-paša Angelović (vidi o njemu članak u Encikl. Jugosla vije, s.n.), veliki vezir, u jednom pismu od 15. aprila (1467) Dubrovačkoj R ep u b lici zahvaljuje se za tri već poslate ,,vraćske“ knjige i moli da mu nabave još dvije, čije naslove on kratko spominje. To pismo objavio je
Truhelka u svojim Tursko-slovienskimspomenicima dubrovačke
(br. 25, str. 23-7), a isto tako i J. Karabacak u Denkschriften Carske Akademije. Nauka u Beču (62. Band, 1. Abhandge lung, str. 17 i d.). U Dubrovniku je Vijeće umoljenih (Commilium Rogatorum) donijelo zakl jučak 16. maja 1466, koji se očito odnosi na one tri knjige i u kome pored ostalog stoji:... „prvo illis tribus libria, quos Beasa Romamie petit pro magistro Jacobo, medico imperatoris". (Truhelka, str. 27). Ivan Gundulić u svom nastavku Restićeve Chronica Ragusina (izdao N: Nodilo u Akademijskoj zbirci Monumenta, 25, serija Scriptorus II (1893), str. 378) također piše da je „Scandro Sclavo“ (Skender, carski službenik), koga je u Dubrovnik poslao ,,il Grande Signoro" tržaio „da parte djuarce (treba magistro, vjerovatno kao kratica mro krivo pročitano" i čak navodi o ko jim se knjigama radi, „ciod Nisolo Fiorentina sopra i Avicenna, Glosa di Marsilio sopra l'Avicenna a 4 °(quatro) d'esse Avicenna e l' aspositioni di Tadeo sopra l'istesso“. Gundulić također dodaje d a je Republika nabavila te tri knjige ,,i poslala ih po Marinu" (e glie li mando con Marino), kao što stoji i u pismu Mahmuta Angelovića.
Babinger, koji, kako izgleda, nije pročitao to pismo, iako se poziva na Truhelku, nego samo komentar Karabačeka, negira međutim da je Maes tro Jacopo ikada dobio tražene knjige, mada i Karabuček govori o ,,!tri medicinske knjige koje su Dubrovačni već izručili. Neizvjesno je da li su Dubrovčani nabavili daljne dvije tražene knjige i isto tako izručili. Ba-
binger naglašava, da bi još više opravdao svoju sumnju, d a je Avisenin LI- ber Canonia štampan prvi put u Milanu 1473, a zatim u Padovi 1476, što je posve tačno (J. Ch. B rem en , Manuel du Libraire5 i, Paris 1860, col 586 sub ,,Avicenna“), ali nisu tražene štampane knjige nego rukopisi, a prepisivačka ili kopistička djelatnost upravo u Veneciji i Firenci, bila je vrlo razvijena i brza Vespasiano da Bisticci „Cosimo de 'Medici (1389- 1464)“ u Vite di uomini illustri del Secolo XV, engl. prevod, New-Zork- London 1963, naročito str. 221 i si. J. Burckhardt, Kultur der Ren. in Ita- lien 1 0 ,1, 1908, str. 209-210 i Geigerovi ekskursi 34-39, str. 354-366, ili engl. prevod, London 1944,115-117.)
Hekim Ja'kub Čelebi ili Iacopo Maestro, nasuprot tvrdnjama nekih turskih historičara (Sadedin) i po njima Hammera, kako je on primio is lam, ostao je do kraja svog života, vjeran svojoj vjeri, što potvrđuju savre- meni turski historičari Ašik Paša Zade i Anonymus Giese (citati i prevod kod Babingera). O položaju Jevreja u Osmanskom Carstvu, uključujući i važne podatke o ljekarima iscrpne podatke pruža H. H. Graet u svome monumentalnom djelu (vol. IV, polg. VIII; str. 268-306, za period 1442- 1474; pogl. XIII, str. 409-450, ya period 1496-1525; i polg. XVII; str. 631-670, za period 1500-1600, ali svakako i druga poglavlja u tom sves ku).
S obzirom na sve ono što se do sad zna o Jakub Čelebiji, najpoznati jem ljekaru u toku Mehmeda II Fatiha, nije nikakvo čudo što se, među ri jetkim autoritetima, na koje se Nidaija poziva, nalazi i ljekar Jakob. Da li se sačuvala negdje njegova Risala o medicini, a možda isključivo o madž unima, moći će se utvrditi tek nakon daljeg i potpunog katalogiranja ru kopisnih fondova u svijetu. Ali Ridajino djelo i fragmenat u kodeksu 2 pokazuju da se i u djelima ove vrste mogu naći i prikupiti podaci, ne samo o ljekaru Jakobu, nego i o drugim autoritetima i izvorima, na temel ju kojih se može donijeti sigurniji i pravilniji zaključak o stanju medicine i farmakologije u prošlosti na području Osmanskog Carstva, a posebno u svim onim predjelima na Balkanu koji su bili pod osmanskom vlašću.
A sada da sumiram moje zaključke o djelu MN i njegovom autoru Ni- daiji.
1) Djelo je pisano na području Osmanskog Carstva i to u Evropskoj Turskoj.
2) Djelo nije nikakav prevod, prerada ili adaptacija bilo kojeg araps kog djela iz medicine, pa prema tome ni bilo kojeg djela od Qausunija.
3) S obzirom na bosanske nazive bilja i spominjanje Bosne i Sarajeva ili „srpskog sirćeta" djelo je najvjerovatnije pisano u Bosni ili negdje u bliznini.
4. Postoji mogućnost da je djelo recenzirano ili prerađeno u Bosni od nekog učenog Slavena iz Bosne, ali način kako je to učinjeno u samom tekstu ukazuje uvjerljivo da je materia medica bila dobro poznata tom
„prerađivaču" ili nekom ranijem učenom prepisivaču. Ako je to i bilo
tako, djelo ne gubi vrijednost kao proizvod domaće zdravstvene kulture.
5. Prozni uvod u pomanjkanju ljekara i medicinskih knjiga u kra- jištima ili krajinama Osmanskog Carstva po svom tonu i stilu bitno se razlikuje od posljednjeg, autobiografskog poglavlja o „uzroku pisanja knjige". Između navoda u uvodu i posljednjem poglavlju ne postoji ni kakva uzročna veza.
6. Ako se obuhvate i izdvoje sve pjesme u djelu, a njih ima ukupno pet, četiri mesnevije i jedan murebb, a s tim i posljednje poglavlje u kome je jedna od tih pjesama, kao i ona na početku posvećena Selimu II, onda bi to moglo biti odvojeno djelo od turskog pjesnika Ničaije, koji se tako naziva u tim pjesmama. Sve to skupa je nesređen dio djela MN u cjelini. Ono što ostaje, a to je znatno veći dio, je djelo u prozi, pisano realno i trezveno, u kome nema traga ni poezije, a ni misticizma. Kako se i u ovom proznom dijelu autor sam naziva imenom Nida'i, vrlo je moguće da su dva potpuno različita djela od dva različita autora, zbog identičnosti imena, spojena u jedno djelo.
7. Konačan zaključak o ovim pitanjima moći će se donijeti tek nakon kolacioniranja više ili većine rukopisa djela poznatog pod imenom MN, sa ciljem da se utvrdi najstarija ili najpouzdanija verzija, a moguće i iz vorna verzija tog djela,vodeći računa o datumu i mjestu prepisa.
B i b l i o g r a f i j a
Adivar, A.A., Osmanli Turklerinde Istanbul 1970. Prošireno iz danje djela La Science chez les Turcs ottoman, Paris 1939.
Akteri i Kebir (Arapsko-turski rječnik, od Mustafa b. Šemseddin Kara- hisari) Istanbul 1267/1847
Asim (Ahmed)'Tibyan-i nafi der terđeme-i Burhan-i Kati (Pcrzijsko- turski iječnik). Istanbul 1251/1835.
Babinger, F.: ,,Ja'qub-Pascha, sin Leibarzt Mehmeds II, Lcben und Schicksale des Maestro Jacopo aus Geeta", Rivista degli Stu- di Orientali, XXVI (1951); 87-115. Također u Aufsatze und Abhandlunten... II, Munchcn 1966, 240-262.
Brockelman, .C. Geschichte der Arabisen Literatur Leiden, 1945 *
1949. Supplementbande I-III; 1937-1942.
Burekhardt, J. Die Kultur derRennssance la Itali Ludwig Gei, ger, I-II. Leipzig 1908. Engleska prevod drugog izdanja. The Civilization o f the Renesance in I ta ly London
1950.
Bursali Mehmed Tahir, Osmanli muellifleri, I_III. Istanbul 1333- 42/1914 1923.
Dobrača, K.) „Orijentalni rukopisi s područja medicine, veterine i far macije u Gazi Husrev-Begovoj Biblioteci u Sarajvu“ u: Zbornik radova Prvog kongresa za istoriju zdravstvene kul ture Jugoslavije, Sarajevo, 1-3. okotobar 1970, str. 319-323.
EI) Encyclopaedia o f Islam. New edition. Leiden 1960.
Elazar, Mr. ph. Samuel - Dr Ajnaija Omanić) Katalog-bibliografija svih starih djela medicinskih i srodnih nauka, objavljenih dol 895. g., a zatečenih na tlu Bosne i Hercegovine. Tom I; Djela na orijentalnim jezicima. (Neobjavljeno).
Flugel, G., Dei arabischen, persichen und turkischen Handschriften der k.k. Hofbibliothek zu Wien, I-III, Wien 1865-1867.
Gotz, M., Turkische Handschriften, Teil 4 AVerzeichnis der Orientalis- chen Handschriften in Deutschland, XIII/4). Wiesbaden 1979.
Graetz, H. H., History o f the Jewa fromthe oa present day. Specially revised for this English Edition by the Author. Edited ... by Bella Loewy. Vol. IV. London 1914.
Hadži-Halifa; K ešf el-zunun‘an esami l-kutub wel-funun I-II, Istanbul 1941-1943.
Hammet - Purgstal: GOR:Geschichte des Osmanischen Reiches, I-X. Talijanski prevod: Storia dell ’lmpero Osmano (SIO), I- XXIV (u 12 sv.), Venezia 1829-1831 (Prevod sv. I-VI njem. izdanja).
Hammer, J.: GOD: J. von Hammer-Purgstall: Geschichte der osmanis chen Dichtkunst. I-IV, Pesth 1836-38.
Kava, J.G. Al-Fa raid, Arabiq-English Distionarz, Beirut 1964. Hofman, H. F. Turkisch Literature, A Bio-Bibliographical. Survey.
Section III; Part 1, Vol. 1-3 i 4-6. Utrecht 1969.
IA: Islam Ansiklopedisi. Istanbul 1939.
Iveković, F. i Ivan Broz) Rječnik hrvatskog jezika, sv. I-II, Zagreb 1901.
Mažuranić, VI: Prinosi za hrvatski pravno-prosvjetni rječnik. Zagreb
1908-22.
Miklošić: Franz Miklesich: Die slavishchen,magyarische rumunischen Elemente in tarkischen Sprachschatze. Wien 1889 (Sitzungaberichte der WAW, 118,5)
Minorsky, V. The Chester Bestty Library. A Catalogue o f the Turkish manuscripts and miniatures.Dublin 1958.
Pertsch, W. Verzeichnis der turkischen Handaschriften. Berlin 1889. Redhouse, Sir J.W.: A Turkisch and English Lexicon. Constantinople
1890 (Revied edition 2, Istanbul 1974). English-Turkish Dic-
tionary, Revised, Istanbul 1950.
Ristić, Sv. i Jovan Kangraga: Rečnik srpskohrvatskog i nemačkog jezi
ka. Drugi deo. Sr p skohrvatskoBeograd 192 (ćirilicom).
Schumacher, Joseph: Antige Medizin. Zweite verbeascrte Auflage. Ber lin 1963.
Sellheim, Rudolf) Arabische Handschriften. Materialen tur arabischen Literature geschichte. Teil 1. Wiesbaden 1976 (Verzeichnis der Orientalischen Handschriften in Deutschland, XVII; A)
Schrweide, Hanna: Turkische Handschiften. Teil 3, Wiesbaden 1974 (Verzeichnis der Oriejntalischen Handschriften in Leutschi- and, XIII/3).
Steuenvald, K. Turkisch-Deutsches Worterbuch. Wiesbaden 197. Tietze, Andreas „Slavische Lehnworter in der turkischen Volksa-
prache“, Orions X/l, 1957,1-47
Trako, S.; „Rukopisna djela iz medicine i farmakologije u Orijental nom institutu u Sarajevu“, u: Zbornik radova Prvog kongre sa za istoriju zdravstvene kulture Jugoslavije, Sarajevo, 1-3 oktobar 1970, str. 325-330.
Truhelka, Ćiro, Tursko-slovenski spomenici dubrovačke arhive. Sara jevo 1911. Vankuli: Lugat-i
Vankuli (Arapsko-turski rječnik, prcvod Dževhering Sihah, od Mch- meda bin Mustafe el-Vanija). Istanbul 1141/1728. Prvi tom
Vuk: Vuk Stef. Karadžić: Srpski Rječnik, istumačen njemačkim i lat- inskijem riječima. Četvrto državno izdanje. Beograd 1935 (ćirilicom).
In this detailed paper, the author S. Hadzialić tries to establish that Ni-
dai, the author of Menafi'en-nas, a popular medical work, is not as ha been believed, the same person as Qawsuni, the chief physician of the Ot toman sultan Suleiman II (1520-1566). Furthermore, the author proves
that Nidai of menafi 'en-nas is not the same person as Nidai, the poet. In
the present author's opinion, the writer of Menafi 'en-nas is a Bosnian who held a certain position in the 16th century Bosnia and wrote this work there. He cites the identical opinion of the Dutch oriental scholar Holman who did research into this problem. The author of this paper proves that, on the basis of numerous names of medicinal herbs described
in “Bosnian" ( Bosnaja)language which he found in the manuscript of
Menafi'en - nas he examined. The author also presents the content of Ni- dai's Menafi 'en-nas, frequently used in Bosnia, which is obvious from a comparatively large number of copies of the book preserved in Bosnia; in the author's opinion that fact is a proof that the work was written in Bos nia and that it was widely used there.
