Književni opus Ahmeda Muradbegovića znatnim dijelom stoji u tijes noj vezi sa njegovim esejima društvenog, kulturnog i političkog karaktera. Uvidom u ovaj vid stvaralaštva razotkriva se emocionalno-duhovna i estet ska koherentnost Muradbegovićeva djela i svijet njegove umjetnosti, pretež no zaokupljen izražavanjem muslimanske stvarnosti u dramatskom suprot stavljanju izazovima zapadnjačke civilizacije. Ovaj oblik stvarnosti u Murad- begovičevu djelu, neprekidno u doticaju sa njenim transcendentnim izvo rištima, historijski lociranoj, u konkretnom slučaju, kao stvarnost jugosla venskih, odnosno Bosanskih Muslimana, iskazuje se kao univerzalni model u raslojavanju, prinuđen na uzmicanje pred ekspanzijom zapadnjačkog mo dernizma, na samopotiranje vlastitog egzistiranja u formi zajednice vjernika koja povijest poima kao ispunjenje Božije promisli. Otuda u ovom djelu, kad je god u pitanju muslimanski svijet, i u poeziji, i u prozi i u drami dominira dramsko sučeljavanje svjetovnog i religijskog, svjetovnog - kao izvanjskog, stranog, i religijskog - kao samosvojnog, koje je, za razliku od hriščanstva, određeno njihovim jedinstvom, i koje se, i kao takvo, u izmijenjenim društveno-povijesnim okolnostima, prema Muradbegovićevu mišljenju, uza ludno i nepotrebno suprotstavlja procesu modernizacije.
Posebno su, u tom smislu, indikativni Muradbegovičevi eseji pos većeni razmatranju muslimanskog pitanja, kao na primjer: Problem jugosla
venske muslimanske ,izolacije3) Karakter i životjugoslavenskih Muslimana, 2) Izolacija naših ,Muslimana3) O karakteru i psihi naših muslimana4) Etape
razvoja naših 5Muslimana), Jugoslavenstvo i naši Muslimani6) i O jugosla venskoj muslimanskoj ženi. 7)
Njihov je karakter, u odnosu prema cjelokupnom djelu, najpotpunije obrazložen u autorovoj izjavi da su u njegovim djelima s tematikom iz mus limanskog života izražene suprotnosti - smještene unutar ovog specifičnog muslimanskog svijeta - rezultat potiskivanja vjerskih razlika i uvjerenja da
„književnost pripada narodu bez ograda", jer su „sloboda, pravda, ljubav i
dobrota zajednički ideal našega kao i svih drugih naroda".8) Osvrćući se na društvenu svrhu svojih djela s ovom tematikom, Muradbegović je posebno opravdavao vlastito gledište o potrebi muslimanskog uključivanja u tokove savremenog društvenog razvoja, i po cijenu odricanja od vlastitih civiliza cijskih tekovina, vjerujući da modernizacija, građena na zapadnjačkim prin cipima razvoja, neće dovesti u pitanje njihov identitet.
Muradbegovićev odnos prema problemu nacionalne identifikacije Bo sanskih Muslimana najobuhvatnije je izražen u eseju Problem jugoslavenske muslimanske izolacije (1921). U jugoslavenskoj muslimanskoj „izolaciji" on je sagledavao činioce bosanskomuslimanskog individualiteta, koji se ispolja- va kao „corpus separatum" ne samo prema našim narodima, „nego i prema samoj Turskoj Carevini", historijski utemeljen bogumilskim naslijeđem i vlastitom bosanskom državnošeu, s posebnim ustrojstvom političke vlasti.9) U ovakvoj izolaciji, kojoj su pripisivane separatističke tendencije, Muradbe- gović je uočavao glavnu smetnju nacionalnoj unifikaciji u procesu prinudnog stvaranja,jugoslavenske nacije". Osnovni su uzročnici jugoslavenske musli manske izolacije (pod kojom je podrazumijevao nacionalnu posebnost Bo sanskih Muslimana), prema njegovu opažanju, sadržani u slijedećim činiocima: historiji, porodičnom i socijalnom životu, te vjeri i kulturi u širem smislu. Nastanak ovako shvaćene izolacije, Muradbegović je opravdavao potrebom nužne odbrane njihova rasnog i nacionalnog bića. Usprkos ovak vom poimanju nacionalne identifikacije Bosanskih Muslimana, tvrdio je da je njena daljnja egzistencija ,,i suvišna i pogrešna" i, pri tom, sumnjao u mogućnost muslimanske izdvojenosti u novim društveno-političkim i kultur nim uvjetima. Značajno je istaći da je i u ovim nepovoljnim uvjetima Bo sanske Muslimane nazivao Bošnjacima i šire se zadržao na ispitivanju vjer-
skog i rasnog faktora u njihovoj nacionalnoj identifikaciji. I pored na glašenog isticanja rasne uloge u „nacionaliziranju" islama, Muradbegović je, ovom prilikom, svoj sud o udjelu islamskog faktora sveo na ocjenu u kojoj je istakao da se „muslimanski dio našega naroda" u doba Osmanskog imperija u islamskoj vjeri „potpuno snašao" i u njoj „izgradio samostalno i svojevolj no", jer je ona „produkt njegova duha i slika njegova karaktera", „djelo nje gove izolacije, usud njegova mentaliteta, kalup njegova bića i sadržaj njego va života; tvrđava za kojom stoji njegov individualitet, snaga njegove otpornosti, garancija njegove egzistencije", „njegova djedovina, i njegova djetetovina", „tvorac njegove kulture, njegove pjesme i njegove umjetnosti",
„njegova nacija i njegova otadžbina", jedina kadra „probuditi njegovu
veličinu, stvoriti njegovu slavu" i „srušiti i proširiti granice njegove izola-
cije“. 10) U eseju Etaperazvoja naših Muslimana (1930) Muradbegović s vio pitanjem nacionalnog razvoja Bosanskih Muslimana u razdoblju koje
obuhvata vrijeme austrougarske okupacije i prvu deceniju južnoslavenske državne zajednice, nakon ujedinjenja 1918. godine. Postosmansko razdoblje njihova narodnog i nacionalnog razvoja Muradbegović je podijelio u tri os novne periode: izaokupacionu vjersku periodu, periodu regionalnog hrvat skog i srpskog nacionalizma i periodu jugoslavenskog nacionalizma. Cijelo ovo razdoblje označio je kao „zaokretanje od Istoka prema Zapadu, od stare orijentalne civilizacije i kulture prema novoj aktivnoj i stvaralačkoj kulturi Zapada".11) U odsustvu jasnijeg i dubljeg uvida u stanje islamske dekadanse, koja je uzrokovana potiskivanjem društvene dimenzije islama, preporučivao je potpunu asimilaciju muslimanskog svijeta sa zapadnom civilizacijom i kulturom. Rukovođen takvim shvatanjem, u klimi dezorijentiranosti musli manskih naroda, pristupio je razmatranju prve periode, kao faze, koju, prema njegovu opažanju, karakterizira odbijanje zapadnjačke civilizacije i kulture, snažan emocionalno-psihološki otpor procesu evropeizacije bosanskomusli- manskog društva, s posebnim naglaskom na status muslimanske žene u no vim društvenim uvjetima, proces muslimanskog izoliranja i odbrambeno zat varanje u okvire bošnjačkog nacionalizma, koji se suprotstavljao srpskim i hrvatskim tendencijama u nacionalnom razvoju Bosanskih Muslimana. Dru gu periodu, koja je prethodila „epohi jugoslavenskog nacionalizma", prema Muradbegovićevoj ocjeni, odlikuje veći stupanj umjetničke aktivnosti nego u prvoj, iako su njeni glavni nosioci (S. Bašagić, O. Đikić, Karabegovići, E. Mulabdić, O. N. Hadžič i H, Kreševljaković) svoje stvaranje zasnivali na du hovnoj osnovi vjerske izaokupacione periode,12) Treću periodu jugoslaven-
skog nacionalizma označio je kao najznačajniju za njihov kulturni i socijalni razvoj, linijom ondašnjeg ideološkog opredjeljivanja, koje je bilo u funkciji odnarođivanja i asimilacije Bosanskih Muslimana. U ovoj periodi izdvojio je samo imena H. Huma, književnika, i O. Mujadžića, slikara.13)
U eseju Karakter i životjugoslavenskih muslimana (1922) Muradbego vić će, usprkos svom zauzimanju za integralno jugoslavenstvo među musli manskom inteligencijom, ipak konstatirati da su Bosanski Muslimani
„nacionalnom fizionomijom najizrazitiji tip našega naroda41, koji je „u svojoj začahurenoj konzervativnosti sačuvao najčišće narodne tradicije, običaje i karakter".14) I u svom osvrtu na članak H. Ajanovića Izolacija naših Musli mana (1922), objavljen u Pravdi 1922, Muradbegović će tvrditi d a je musli- manska izolacija, u svom negativnom određenju, za razliku od izolacije osta lih naroda, obuhvatnija, jer se svojim socijalnim, kulturnim, vjerskim i političkim karakterom suprotstavlja stvaranju „jugoslavenske nacije".15) Na putu ostvarivanja jedne ovakve unitarističke koncepcije nacionalnog asimili- ranja Bosanskih Muslimana i njihova prinudnog integriranja u krug zapad njačke civilizacije, Muradbegović je u prvi plan isticao muslimansko žensko pitanje.16)
Za razliku od navođenih eseja, pisanih u ovom smislu, kao i u nekim kasnijim (O ženi imuslimanskom društvu (1926)17) i Problem akcije u suvremenom muslimanskom društvu (1930)18) u kojima je islamska dimen
zija bosanskomuslimanske zasebnosti stavljana u negativan kontekst, u lite
rarno nadahnutijim esejima (O karakteru i psihi naših Muslimana i O jugos lavenskoj muslimanskoj ženi) priznavao je da „emancipac abdikacija od sviju starih vrijednosti nije ni potrebna ni korisna".19) Pri tom
je posebno isticao bogumilsko-islamsku prirodu njihova karaktera, „prejaki
osjećaj ponosa i osjećaj gospodstva, što u njihovoj tužnoj sadašnjici zvuče kao ironija", „prejaki individualizam, koji je zapravo koncentracija sviju nji hovih nacionalnih, socijalnih i religioznih osobina i svojstava".20)
Ovakvim pristupom nacionalnom razvoju Bosanskih Muslimana Mu radbegović nije mogao dublje rasvijetliti povijesni karakter njihova nacional nog bića. Izvan evropskog Zapada i njegova oponašanja, kojem je suprot-
stavljao imitiranje islamske prošlosti, nije nazirao nikakve mogućnosti prev ladavanja dekadanse islamskog svijeta, izložena represiji materijalne i kul turne kolonizacije od strane zapadnih zemalja, krajem XIX i početkom XX stoljeća. Otuda i u ovoj grupi eseja dominira analitički pristup problemu de kadanse Bosanskih Muslimana. Bez ulaženja u njene dublje uzroke, Murad begović se, prije svega, oslanjao na opisivanje njihove „izolacije11 i
„zatvaranja". On je ovu zatvorenost razotkrivao u porodičnom krugu, u za
sebnim sferama tzv. muške i ženske kulture, u prirodnim razlikama između muškarca i žene, koje potječu iz potrebe za komplementamošću, u speci fičnim odlikama slavenske muslimanske žene i autohtonom karakteru ovog naroda. Jaz između Istoka i Zapada objašnjavao je na primjeru razlikovanja zapadne i muslimanske žene slavenskog porijekla:
„ Ip ak m eđ u o v im d v jem a ž e n a m a p o sto ji u m n o g o č e m u i v a n js k a i u n u tarn ja razlik a. V a n js k a ra z lik a j e u to m e , što j e sla v e n s k a M u slim a n k a isto k a o i O rije n ta lk a is k lju č e n a iz lju d s k o g d ru štv a , d o k z a p a d n a ž e n a to nije. U n u ta rn ja ra z lik a j e u to m e , što se p o d o v akvim ra z lič itim o k o ln o stim a u sla v en sk o j M u slim a n k i razv io je d a n č is to o p re ča n m en ta lite t, je d n a in tro s p e k tiv n a n a tu ra , d o k je z a p a d n a ž e n a i sv o jim u n u ta rn jim ž iv o to m o rije n tis a n a p re m a
v a n i, p re m a d ru štv u i o p ćen ito p re m a cijelo m socijalnom i k u ltu rn o m ž iv o tu ."21)
U brižljivo građenim usporedbama između muslimanske i zapadne žene Muradbegović izdvaja kod slavenske muslimanke vrline ženstva, mate rinstva i psihe „kojoj je, kao ženi, prirođena čednost, senzibilitet i ljubav".22)
,,I ona je - ističe Muradbegović - svu svoju duševnu snagu trošila samo u tu svrhu, jer joj je svaki drugi cilj bio nepristupačan i nemoguć. I u tome krugu je ona sebe izgradila do takvoga savršenstva, koje joj daje apsolutnu premoć nad zapadnom ženom. Njezino ženstvo je toliko opjevana i još nikad neiz- rečena pjesma sevdaha, ljubavnoga zanosa i bola, koga za sobom nose svi veliki i istinski zanosi. I ja mislim, da u nijednoga naroda nema tako jakog, velikog i požrtvovanog ljubavnog zanosa, kao u naše slavenske muslimanke. Treba poznavati tu ženu u času, kad istinski ljubi, pa da se čovjek uvjeri, kako je neobična i snažna i kako je velika ta žena, koja je inače toliko čedna, sramežljiva i tiha da se sama svoga glasa i svoga hoda plaši. Nema zapreke na svijetu, koja bi je smela u njezinim osjećanjima, pa čak ni sama smrt. Tu razum prestaje i javlja se ono praiskonsko božansko u čovjeku, što gaje i uz- diglo do savremene veličine zemaljskoga čara, javlja se čist, kristalizovani osjećaj."23) Na dragoj strani, kod otuđene zapadne žene zapažao je rafiniranu, proračunatu nježnost i ljubav, izvodnjenu, zbog nesmetanog vođenja, nas-
pram ašikovanju koje je kod Muslimanki „čisti ekstrakt ovih osjećaja i nji hove ljubavi".24)
U eseju O karakteru i psihi naših Muslimana (1926) Muradbegović je zastupao tezu o dvosložnosti bosanskomuslimanske narodne kulture, u
„internom" i „eksternom" smislu, i naglasio značaj njihova slavenskog duha, prenaglašen individualizam i zasebnost rasne i nacionalne kulture, koja se is- poljila u specifičnom karakteru bogumilske crkve. Odlike bogumilsko- islamskog prožimanja, bitno su doprinijele, prema njegovu shvatanju, pro dubljivanju razlika između bosanskomuslimanske i zapadnjačke kršćanske žene. I u eseju O jugoslavenskojmuslimanskoj ženi (1924) ponovo zasebnost Bosanskih Muslimana u kulturnom, političkom i socijalnom smis
lu, ostvarenu u toku sedmostoljetne izolacije. Njihovo duhovno orijentiranje prema Istoku i „islamsko-arapsko-turskoj kulturi", nakon islamizacije, us poređivao je sa hrvatskom i srpskom orijentacijom prema „latinsko- germanskoj" i „rusko-bizantijskoj kulturi". Ovim je povodom, u izlaganju sa egzotičnim, neprimjerenim poimanjem harema, opravdavao vidove njihova porodičnog, socijalnog i kulturnog života:
„ Ju g o sla v e n s k i su m u slim a n i u č in ili je z g ro m sv oje vjere ono, s t o j e n a jv iše p o g o d o v a lo n jih o v o j s la v e n š tin i, č o v je č n o s ti i č o v je k o lju b iv o sti. O n i s u , is tin a , z a tv o rili sv o je ž en e , sv o je se stre i k ć e r i u h a rem , o b u k li s u im n o š n ju , k o ja ć e im i v a n i u ž iv o tu sa č u v a ti tu h a re m sk u fo rm u , a li o n i to n isu u č in ili iz s e b ič n o s ti, kao što to n i sa m islam sk i običaj nije htio d a čin i, n e g o z a to , d a u z d ig n u k u lt fa m ilijarn o g ž iv o ta do n a jv iše e tič k e i m o ra ln e tačke i d a u je d n o m b a rb arsk o m v re m e n u , k o je j e n a B a lk a n u v lad alo sv e do n e d a v n ih d a n a , z a štite svoj id e a l o d sv iju n e p o d o p štin a , ko je sa so b o m n o se tu rb u le n tn e p rilik e i ra tn ičk e na je zd e s a sviju
strana."25)
Dalje je tvrdio da je slavenska muslimanka „uživala potpunu zaštitu sa strane muškarca", da se iznad svega uzdizala njezina čast i da se u slaven skom muslimanskom haremu nikad nije mogla razviti poligamija, zanemaru jući, pri tom, činjenicu da je islam uistinu nije ni uveo i da je u posebnim his torijskim uvjetima efikasno ograničio njeno djelovanje, na način koji je čini teško održivom. Vjerovao je da rješavanje ženskog aspekta muslimanskog pitanja ne smije biti u opreci sa odbranom ženina dostojanstva od regresivnih procesa koji su je već tada svodili na predmet najbezobzirnijeg manipulira nja. Iako se zauzimao za promjenu ženina položaja u savremenom društvu, nije prihvatao izjednačavanje muškarca i žene u smislu kojim se potiru pri rodne psiho-fizičke razlike među njima. Borio se za očuvanje prava na razli ku. Polazeći od stanovišta da različite funkcije muškarca i žene ne treba prih vatiti kao antagoniste, protivno volji Božijoj, već kao komplementarnosti,
Muradbegović je na ovom islamskom principu zastupao tezu da je musli manska porodica, zahvaljujući ženinoj ulozi u porodičnom životu i formira nju „opće narodne kulture", osnovni konstitutivni elemenat jugoslavenske muslimanske zajednice.
Za razliku od većeg dijela prethodnih eseja, u prikazu studije Čedomira Mitrinovića NašiMuslimani (1926)26) i eseju (1943),27) Muradbegović naglašenije ističe udio bogumilske komponente u procesu etničkog formiranja Bosanskih Muslimana. U eseju Prabiće Bosne Bosanske Muslimane je nazivao Bošnjacima i pri tome opširno razlagao nji
hovo bošnjaštvo. Islamsku dimenziju bošnjaštva sveo je u nacionalni okvir,
vjerujući da narodnosni princip njihove identifikacije nije u suprotnosti sa is lamskom pripadnošću, jer je u bošnjačkom prabiću ovog naroda, s dimenzi jom „osmanlijsko-islamskog identifikovanja vjere i nacije“, nazirao činioce njihova razaznavanja u odnosu na druge narode u višekonfesionalnoj Bosni.
Aktualiziranje muslimanskog pitanja u međuratnom periodu potjecalo je, uglavnom, iz novonastalih društveno-političkih promjena unutar Kralje vine Jugoslavije. Zanemarivanjem konkretnih društveno-idejnih i političkih mijena u savremenim jugoslavenskim društveno-ekonomskim okolnostima i isticanjem evropskog kulturnog konteksta kao ključnog i gotovo jedinog činioca koji ima presudnu ulogu u rješavanju ovog pitanja, Muradbegović se i svjesno udaljavao od mogućnosti iznošenja vlastitog stava prema političkoj, društvenoj i ekonomskoj praksi jugoslavenske stvarnosti. U složenim međunacionalnim odnosima i zaoštrenim društveno-ekonomskim protivu- rječnostima nije zapažao značaj muslimanske opozicione djelatnosti u vidu kulturno-političkog objedinjavanja socijalno heterogenih slojeva musliman skog društva, kao što je to činila Jugoslavenska muslimanska organizacija, niti se u bilo kom vidu politički i književno deklarirao na liniji Kikićeva Pu tokaza krajem tridesetih godina.
Muradbegovićeva opažanja o Bosanskim Muslimanima, izražena rječ nikom kulturne publicistike, i zasnovana u velikoj mjeri na nedoumicama međuratne društveno-političke stvarnosti, promatrane u evropskim kulturnim i civilizacijskim okvirima i globalnom kontekstu islamske kulture, ulazila su bitno i u njegovo ukupno književno stvaranje, progovarajući u njemu jezi kom umjetničke istine saobrazne doživljaju samog bića ovog naroda.
Beside his work in poetry, fiction and drama, the essays of Ahmed Muradbegović, discussing the social and cultural developoment of Bosnian Muslims in the contemporary social circumstances dominated by the West ern civilization, are especially significant within his journalistic and critical works. He pointed out the necessity of the participation of Muslims in the contemporary social trends, believing that the modernization on Western ba sis does not question their identity. In the Yugoslav „isolation“ in the period between the two wars, he percieved the factors of the individuality of Bosni an Muslims, which according to Muradbegović, is manifested as „corpus separatum". He studied in detail the religious and racial factors of the nation al identification of Bosnian Muslims. The factor of belonging to Islam in the non-Western sense, Muradbegovic defined as one of the components of the national being, believing at the same time, that this factor does not dispute the national identity of the people and the multi-confessional character of Bosnia. The essays that discuss the female aspect of the Muslim question are „the most convincing" part of Muradbegović’s work. Among all his es says, these are in the closest connection with his poetic, fictional and dramat ic opus, and in them the emotional, spiritual and aesthetic coherence of his work is most evident.
