U Tuzli su postojale dvije medrese: Behrambegova i Hadži-badže ka dun. Prva je daleko poznatija i o njoj se mnogo više znade, pa o njoj drugom prilikom, dok je druga manje poznata i skoro već zaboravljena, pa ćemo o njoj iznijeti neke, iako skromne, podatke s kojima raspolažemo.
Hadži-badže kadun medresu prvi je, koliko nam je poznato, spomenuo prof. Abdurahman-Adil Čokić u svom radu „Muslimanka u domu i javnom životu kroz istoriju" i to sa svega dvije usputne rečenice. Naime, prof. Čokić iznosi da su se za vrijeme turske vladavine kod nas u Bosni i Hercegovini slabo isticale muslimanke u javnom životu i da se u to doba jedino istakao veći broj muslimanki dobrotvora, koje su ostavile velike zadužbine (vakufe), pa pored ostalih iznosi primjer iz Tuzle i kaže:
„Iz toga doba u Tuzli je poznata Hadži-badže kadun, koja je podigla medresu i ostavila veće vakufe za njezino izdržavanje, te Anber Hatun, koja je podigla mekteb i džamiju i ostavila vakuf za iste. O životu ovih žena nije ništa pobliže poznato."1)
Dr Muhamed Hadžijahić u svom radu „Badžijanije u Sarajevu i Bosni
- Prilog historiji duhovnosti u nas"2), pozivajući se na gornju zabilješku prof. Čokića (koju doslovno citira) za ovu medresu je rekao:
„Medresa Hadži-badže kadun postojala je uporedo (tj. istovremeno, dodao A.A.S.) sa Behrambegovom medresom, koja je ponovo načinjena i oživljena na samom početku XIX stoljeća. Nije poznato koja je od ove dvije medrese starija. Jedna od ovih medresa spominje se u oktobru 1674. u iz vještaju biskupa Olovčića kao Collegium impiorum Softarum. Medresa Hadži-badže kadune bila je locirana pokraj Poljske kapije, dakle u samom centru Tuzle.3) Još do 1898. u njoj je učio Ahmed Lutfi Čokić".
U fusnoti dr Hadžijahić upućuje na tuzlanski časopis Hikmet V, br. 55,14.11934. str. 206. i to je sve.
Zaista, u časopisu Hikmet pod označenim godištem i brojem postoji članak-nekrolog pod naslovom „Merhum Ahmed Lutfi Čokić“ iz pera ured nika Hikmeta koji se potpisao svojim poznatim pseudonimom ,,Chameran“, a to je h. Ibrahim Hakki Čokić, rođeni brat A. Lutfi Čokića.
Nekrolog je prilično opširan i obiluje interesantnim podacima o rah- metliji, a između ostalog rečeno je da je:
„Ahmed Lutfi je rođen 1878. u Brčkom, a umro 24.XII 1933. godine u Tuzli u 55. godini života. Početne vjerske nauke učio je u Brčkom, a nasta vio ih je u Tuzli, kad nam je u januaru 1888. godine otac imenovan tuzlan skim muftijom. Ruždiju kao i osnovnu školu svršio je u Tuzli, a onda nasta vio školovanje u Hadži-badže kadun medresi u Tuzli. Godine 1898. stupio je u Nuvvab (Šeriatsku sudačku školu). Kad je istu svršio (1903. god. unio A.A.S)4) imenovan je po tadašnjoj rijaseti-ilmiji pomoćnim muderrisom Hadži-badže kadun medrese, a ujedno se upisao na pravni fakultet u Zagre bu...
Nekoliko dana prije očine smrti imenovan je, 1907. godine aksultan- tom Okružnog suda u Tuzli...“5)
Znači, ova je medresa postojala i kao medresa djelovala 1903. godine.
Iz nekrologa se, također vidi da je A. Lutfi mijenjao zvanja i ustanove. Bio je u nekoliko gradova kotarski predstojnik, pa službenik Zemaljske vlade u Sarajevu, zatim referent Ministarstva vjera u Beogradu itd. Bavio se i pisanjem u listovima. Napisao je nekoliko brošura u Hikmetu...
S obzirom d aje 1907. imenovan u Okružni sud u Tuzli, sasvim je nor malno da je tim postavljenjem, ako ne i ranije, napustio dužnost pomoćnog muderisa u spomenutoj medresi u kojoj je radio od jedne do maksimum četiri godine.
U istom časopisu Hikmet6) napisan je još jedan važan nekrolog iz pera urednika pod pseudonimom Ch (Chameran) posvećen hfz. Halil ef. Selesko- viću. Za njega je rečeno da je umro u Tuzli u utorak 15. oktobra 1935. go dine u sedamdesetim godinama svoga života, da je bio „muallim Hadži- badže kadun medrese u Tuzli preko 40 godina...", d a je bio izvrstan nastav nik, i da ga kao takvog žali cijela Tuzla... Bio je dugo godina imam, hatib i vaiz Atik-džamije, ali i imam - matičar od časa kad su oni ispostavljeni (a to je 1928. godine, unio A.A.S), stoga ga i žali sva Tuzla...
Pored ovih podataka iz Hikmeta, ustanovili smo da je Selesković pohađao Šeriatsku sudačku školu u Sarajevu, ah je nije završio nego preki nuo 1894. godine7) i daje bio upravitelj Mektebi-ibtidaije u zgradi bivše me drese Hadži-badže kadun.
Ako je Selesković bio nastavnik 40 godina, znači da se on odmah 1894. godine, čim je prekinuo školovanje na Senatskoj sudačkoj školi, za poslio u Hadži-badže kadun medresi (i vjerojatno bio nastavnik A. Lutfi Čokiću od 1894. do 1898. koje je godine Čokić prešao u Nuvvab) u svojstvu nastavnika, jer je ona tada imala rang medrese. A kada je taj rang izgubila i bila pretvorena u mektebi-ibtidaiju, Selesković je ostao u njoj u svojstvu mu- alhma sve do smrti.
Međutim, pisac nekrologa za Seleskovića kaže da je bio muallim Hadži-badže kadun medrese u Tuzli preko 40 godina, a ovaj staž ne dijeli na zvanje nastavnika medrese i zvanje muallima u mektebu, pa ovakva kon strukcija rečenice djeluje naizgled kontradiktorno. Nastavnik u mektebu zove se muallim, a nastavnik u medresi muderris, odnosno pomoćnik muder- risa, vekil-muderris i slično, pa ovo treba razjasniti.
Hafiz Halil Selesković i Ahmed Lutfi Čokić su zasigurno bili zadnji nastavnici ove medrese. Godine 1907, a možda i ranije, dužnost muderrisa (pomoćnika) medrese napustio je Čokić, ali je pitanje dokle je kao nastavnik medrese ostao Selesković i kada je ova medresa prestala funkcionisati kao medresa i dobila status mekteba? Mislim da će nam slijedeći podaci to raz jasniti i dati odgovor:
a) U „Prvom izvještaju o radu Ulema-medžlisa u Sarajevu" za period 1930-1932. godine8) obuhvaćeno je na području Bosne i Hercegovine 18 me dresa koje su radile i 22 koje su prestale da rade. U prvoj grupi je navedena Behrambegova medresa u Tuzli, a Hadži-badže kadun nema ni u prvoj ni u drugoj grupi, što potvrđuje da ona zaista nije postojala kao medresa u perio du 1930-1932. godine.
b) U salnami Mekteb za 1908. godinu9) nalazi se „Popis medresa u Bosni i Hercegovini" gdje je navedeno ukupno 46 medresa, a od toga u tuz lanskom okrugu 14. Ni među njima nema Hadži-badže kadun medresa, što znači da kao medresa nije postojala ni 1908. godine. A Behrambegova je na vedena u okrugu Tuzla odmah pod brojem 1. uz oznaku „nova medresa" - misli se na novu zgradu medrese).
e) U spomenutoj salnami10) imamo i popis mektebi-ibtidaija u Bosni i Hercegovini poimenično po mjestima u kojima je navedeno 220 ibtidaija lo- ciranih u 90 mjesta. Pod rednim brojem 74 je Donja Tuzla, grad gdje su na vedena tri muallima ove ibtidaije. Prvi muallim Ismailefendić hfz. Vehid ef.11), drugi Selesković hfz. Halil ef. i treći Atiković Abdulah ef.
Dakle, Selesković je već 1908. godine muallim, što znači da u toj go dini podsigurno nije postojala ova medresa. Ona je svoj medresanski vijek završila do 1907/08. godine kada je otišao A. L. Čokić na novu dužnost u Okružni sud. Naime, Čokić je postavljen 1903. za pomoć muderrisa, a izgle da da je već naredne 1904. medresa ukinuta i pretvorena u mekteb, jer ima mo i ovaj podatak:
d) dr Hajrudin Ćurić obrađujući medrese12) iznio je daje „Školske go dine 1904/05. bila aktivna 41 medresa, dok je neaktivnih bilo 7“ koje je na veo poimenično, i aktivne i neaktivne. U Donjoj Tuzli je naveo samo jednu i
to aktivnu, a to je bila, sigurno, Behrambegova. Drugu ne spominje. Istina, ovom se podatku možda ne može pokloniti puna vjerodostojnost, jer autor uz ovaj podatak odmah iznosi fusnotu 11 u kojoj je dodao još sedam medresa (pozivajući se na Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1906., Zagreb 1906, str. 203) pa se broj sa 41 povećao na 48 zbog čega je moguće da ima još ne dostataka. Ipak ga ne treba zanemariti.
Usvoji li se ova koncepcija, smatramo da bi poslije svih ovih podataka bilo suvišno ma šta još navoditi o godini prestanka rada medrese.
Velika je šteta što nemamo podataka o nastavnicima ove medrese prije dvojice posljednjih Seleskovića i Čokića. Čak ne znamo ništa ni o polaznici ma medrese, o udžbenicima, životu i radu medrese, pa ni šta je razlog zbog kojeg je medresa ukinuta iako je imala svoju dobru materijalno tehničku bazu: vlastitu zgradu u centru grada i solidan vakuf za izdržavanje? Pa ipak, čini nam se da možemo lako doći do odgovora bar na zadnje pitanje ako raz motrimo opću situaciju toga vremena u Tuzli, pa i u Bosni:
a) U osmoj i devetoj deceniji XIX vijeka, ako ne i nešto ranije, bio je muderris u Behrambegovoj medresi hadži hafiz Tosun ef. Kifić,13) idžazetlija i veoma sposoban, energičan i vrijedan muderris. Bio je ujedno i upravitelj medrese. Pored drugih predmeta posebno je cijenio hifz, pa su mnogi polaz nici pred njim postali hafizi.14) On je podigao veliki ugled Behrambegovoj medresi i znatno je povećao broj njenih polaznika, što posebno ističemo. On je 1878. aktivno učestvovao u borbi protiv okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske Monarhije na potezu Tuzla-Doboj15) zajedno sa
pljevaljskim muftijom Mehmed-Vehbi ef. Šemsekadićem (1827. u Taslidži tj. Pljevlju - 29.11887. u Istanbulu.16)
Ne znamo da li je Kifić zbog toga imao kakvih neugodnosti, svi su ih ugledniji građani - ratnici imali, i da li je ostao na dužnosti muderrisa i pod okupacijom (a sumnjamo) i dokle, a umro je prema R. Mehanoviću tek oko 1908. godine?
b) Već 1882. ili još sigurnije u vremenu od 1878. do 1882. za muderri sa Behrambegove medrese došao je iz Orašja n/S hafiz Šahbaz ef. Husić (po sjećanju njegovog unuka r. Rizaha i unuke Nusrete Husić ud. Skokić), koji je carigradski idžazetlija i bio vrlo dobar muderris. I on je kao i T. Kifić bio ve oma odan hifzu i više sklon turskom nego arapskom jeziku. Dolazak Husića iz Orašja neposredno iza okupacije skoro da potvrđuje smjenjivanje Kifića koji se više ne pojavljuje kao muderris.
e) 1. januara 1888. imenovanje za tuzlanskog muftiju i ujedno muder risa i upravitelja Behrambegove medrese brčanski muderris hadži-hafiz Mu- hamed-Haki ef. Čokić,17) također idžazetlija, veoma stručan, svestrano obrazovan, energičan i dobar organizator. Zajedno sa Š. Husićem oni su po digli još veći ugled Behrambegovoj medresi i znatno povećali broj polazni ka. Zaveli su posebni red i izvršili solidnu organizaciju, pa i reformu. Husić je predavao predmete na turskom jeziku i pripremao hafize, a u posebnom odjeljenju medrese predavao je Čokić arapski jezik i predmete na tom jeziku.
Pored predanog rada u medresi ova dva vrijedna pionira poveli su ini cijativu za gradnju nove i suvremenije zgrade za potrebe medrese, a muftija je svojim autoritetom isposlovao, pa je do nekoliko godina oborena prvobit na zgrada stare Atik medrese koja je bila i dotrajala, a na istom mjestu otpočela da se podiže u „etapama" (kaže A. Benković),18) nova prekrasna zgrada u arapskom-maurskom stilu, čije je svečano otvorenje obavljeno 29. decembra 1893. Ova medresa sagrađena je troškom od 16.000 forinti.19)
Nova, veoma lijepa i reprezentativna medresanska zgrada, u kojoj su dva velika alima od kojih je jedan i tuzlanski muftija, i učenje hifza u njoj, podigli su još više ugled ovoj medresi. Sve to je doprinijelo da se rapidno
poveća broj polaznika, ali se istovremeno (što je sasvim normalno) smanjio broj u drugoj medresi, čija se opravdanost daljeg postojanja sve više smanji vala.
A kada se 1906. počelo raditi i na podizanju sprata i daljem proširenju Behrambegove medrese, kako bi mogla primiti još veći broj polaznika i u njoj otvoriti veći internat za polaznike sa strane, to je bio novi udarac za Hadži-Badže kadun medresu. I zaista, 29. aprila 1907. izvršeno je svečano useljenje u proširenoj Behrambegovoj medresi kojoj je podignut sprat.20)
Ovu svečanost njen upravitelj i glavni inicijator proširenja M. Hakki Čokić dočekao je na bolesničkoj postelji. Nakon bolovanja od preko dvije godine umro je 24.XI 1907.21)
Ako ovome dodamo i novonastalu vjersko-prosvjetnu situaciju zbog reforme koju su provodile vjerske vlasti u post-okupacionom periodu, dobit ćemo još potpuniju sliku o razlozima ukidanja druge medrese:
- Naime, u to vrijeme otvarale su se i nicale kao gljive novoformirane mektebi-ibtidaije sa stručnim nastavnicima i suvremenijim programom nas tave, pa je tuzlanska muška ibtidaija još 1903. imala preko stotinu djece,22) a godine 1907. već su se sakupljala sredstva za otvaranje i ženske mektebi- ibtidaije u Tuzli.23)
- U Tuzli je, šta više, istovremeno uveliko radila i ruždija, koja je ot vorena veoma rano - prije austrougarske okupacije BiH, i još daleke „1869. godine imala 30 učenika".24)
Ova bujica otvaranja novih reformisanih mekteba - ibtidaija i prvih državnih svjetovnih škola - ruždija25) bio je udarac za sve medrese koje nisu imale potrebne uslove za suvremeniji rad, jer su tadanje vjerske vlasti u okvi ru reforme (počela 1895) nemilosrdno zatvarale medrese koje su životarile i nisu imale uslove za bolji rad.
Tako je od 48 medresa, koje spominje dr Ćurić (što je već navedeno), početkom 1918. godine, također po H. Ćuriću, bilo svega 38 medresa (strana 230)26), a u mjesecu julu 1930. svega 18, koje su radile i 22, koje su prestale s radom.27) A kada su prilike bile ovakve, sasvim je normalno što je sa ukinu
tim medresama i Hadži-badže kadun medresa također izgubila svoj status. Pored svih već iznesenih nedaća ona, šta više, nije imala svoga internata, a formalno je bila ostala i bez potrebnog broja polaznika, tako da više nije bilo ni potrebe za radom ove medrese u Tuzli.
Na drugoj strani Behrambegova medresa imala je srećnije okolnosti i ona je nastavila da živi u još boljim uslovima, a da se proširuje i stalno refor- miše prema vremenu i prilikama. Hadži-badže kadun medresa se ugasila i degradirala na rang mektebi-ibtidaije, koja je živjela i radila u istoj zgradi bivše medrese. Taj njen drugi život ugasio se u aprilu 1952., odnosno 1953. kada su prestali s radom svi mektebi u BiH.
Što se, pak, tiče zgrade ona je i nadalje decenijama u narodu nosila na ziv medrese iako se u njoj obavljala mektebska nastava. Narod joj nije htio promijeniti naziv iako je ona promijenila funkciju. A to nam upravo daje od govor zašto je urednik Hikmeta u nekrologu posvećenom hafizu Seleskoviću rekao d aje bio „muallim Hadži-badže kadun medrese u Tuzli preko 40 godi- na“. Tako je mogao reći zbog toga što se za muallime u ovoj zgradi govorilo u narodu da su muallimi u Hadži-badže kadun medresi, a ne u mektebu. A to na prvi pogled zaista djeluje kontradiktorno. Ali, koliko kontradiktorno, toli ko i korisno, jer se time u izvjesnom smislu očuvalo sjećanje na bivšu me dresu i tuzlanskog vakifa uvaženu Hadži-badže kadunu kojoj, nažalost još ne znamo rođeno ime i prezime.
1) U Odboru IZ-e u Tuzli nalazi se deblja katastarska knjiga pod nas lovom: Izvaci za gradske vakufe - Tuzla, u kojoj su 24 samostalna vakufa grada Tuzle (1-24 izvatka). Pod rednim brojem 11 (ranije treći po redu) uvršten je vakuf Hadži-badže kadune.
Ako se saberu zemljišne površine od sve četiri katastarske opštine, proizilazi daje ovaj vakuf imao 104.660 m2, a to je 104 dunuma i 660 m2 od nosno preko 10 hektara, a to je velika površina.
2) U Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu nalaze se Proračuni vakufa u Bosni i Hercegovini za godine 1889, 1890, 1912. i 1913. i to indi vidualno po mjestima. Tako u 1912. i 1913. godini imamo podatke o vakufu Hadži-badže kadun (dok u 1889. i 1890. godine, neshvatljivo, uopće ih nema, a postoje za Behrambeg i druge vakufe u Tuzli).28)
a) Proračun Hadži-badže kadun vakufa za 1913. godinu:
Magaze pod stavkama 1-4 ovog proračuna, predpostavljamo, da su to lokali koji se vide na slici u prizemlju medrese - kasnije mektebi-ibtidaije.
b) Proračun Hadži-badže kadun vakufa za 1912. godinu:
U ovoj godini ni prihodi, a ni rashodi nisu prikazani individualno po stavkama, nego u ukupnim pokazateljima, koji izgledaju ovako:
Višak od blizu jedne trećine ukupnog prihoda u ovoj godini govori o snazi vakufa, a cijeli obračun dokaz više da ni u 1912. pa ni u 1913. godini nije postojala medresa, odnosno da je u tim godinama bila mektebi-ibtidaija.
U iznesenim podacima o vakufskoj imovini pod tačkom 1) imamo pojedinačne zemljišne površine za svaki pojedini gruntovni uložak i to s oz nakama parcele po vrsti, nazivu i klasi zemljišta, pa čak i ukupne površine po katastarskim općinama (Tuzla, Priluk, Slavinovići i Vršani), na osnovu čega nam je detaljno vidljiva cjelokupna imovina ovog vakufa, a dok pod tačkom 2) u „Budžetskom proračunu za godine 1913., i 1912.“ imamo ukup ne, a i pojedinačne novčane prihode po pojedinim zemljišnim parcelama, a rashode po pojedinim budžetskim stavkama, pa bi ovo bio kompletan prikaz ovog vakufa u navedenim periodima.
Kod nas, nažalost, malo koja medresa, džamija, mekteb, tekija i ostali vakufski objekti imaju sačuvane vakufname, pa čak ni godišnje obračune. Nemaju ih ni tuzlanske medrese, a od desetak džamija, ima samo jedna.
M. Hadžijahić u svom radu Badžijanije u Sarajevu i Bosni, koji smo već citirali, osvrćući se na starost ove medrese je rekao:
„Nije poznato koja je od ove dvije medrese starija. Jedna od ovih me dresa spominje se u oktobru 1674...“, a Adem Handžić u svom djelu,29) koje smo također spomenuli, govoreći o Behrambegovoj džamiji i medresi kaže:
„Samo prva džamija (stara) ostala je kroz cijeli XVI vijek bezimena, očito carska. U XVII vijeku, međutim, i ona dobiva svoje ime. Naime, oko sredine tog vijeka Behrambeg nju je generalno restaurirao, pa se od tada na ziva Behram-begova džamija. Taj Behram-beg, o kome nažalost nemamo ni kakvih drugih podataka istodobno je utemeljio pored te džamije i medresu koja se prvi put spominje 1674. godine“. U fusnoti za ovu vijest kaže:
„Medresu, naime, spominje biskup Olovčić (1674), koju na latinskom nazivu Collegium impiorum Softarum (=kolegij nevjernih softi)...“.
Za razliku od M. Hadžijahića i A. Handžića Hamdija Kreševljaković, govoreći o tuzlanskim vakufima, kaže:
„Još jedan jak vakuf osnovao je neki Behram-beg i podigao jednu me dresu prije 1626. godine, koja je donedavno radila."30) Dakle, starost medrese povećava za oko 50 godina.
Ovaj podatak Kreševljaković je objavio i u Frontu slobode u Tuzli, godina X,broj 329, od 31 .X II1952. str. 4.
I na koncu, svim ovim podacima treba dodati i ovo:
Behrambegova džamija je locirana u jezgru Tuzle u prvoj i najstarijoj Atik-mahali, bila opasana s prvim pojasom tuzlanske tvrđave i dobila naziv Atik-džamija. Njena medresa, pak, sagrađena je u njenoj neposrednoj blizini i u prošlosti se dugo vremena također zvala Atik-medresa31) (Stara medresa). Na drugoj strani, lokacija Hadži-badže kadun medrese je u zanatsko- trgovačkom centru Tuzle na Poljskoj kapiji, tada periferiji naselja uz drugi pojas tuzlanskog zida. Sve ovo govori d a je sigurno Behrambegova medresa starija od Hadži-badže kadun medrese i da se podatak biskupa Olovčića u kojem je 1674. spomenuta medresa u Tuzli, a što iznose i Hadžijahić, i Handžić, i Kreševljaković, sigurno odnosi na Behrambegovu medresu, jer je ona starija od Hadži-badže kadun medrese.
Dana 9. ili 10. septembra 1871. godine dogodio se veliki požar u Tuzli u kojem je stradala uglavnom tuzlanska čaršija. H. Ćurić o tom požaru kaže:
,,U velikom požaru u Tuzli koji je izbio 10. septembra 1871. izgorjelo je
mnogo kuća, jedan mekteb, medresa itd. Medresa je nešto kasnije obnovlje na... požar koji se pojavio na krovu jedne odaje medrese odmah je ugašen... medresa se nalazila u mahali Poljska kapija, u blizini 'telegrafhane'32)
A Hamdija Kreševljaković o ovom požaru iznosi opširnije podatke pa kaže:
„Tu je ćaršiju zadesio jedan strašan požar 9. rujna 1871. Tada je izgor jelo 296 dućana, 13 magaza, čaršijska džamija, medresa, pet hanova, 12 ka-
fana, 3 mejhane, dvije solare i više kuća pod gradom. Iz ovih se brojeva pri bližno vidi kolika je bila tuzlanska čaršija.33)
Kreševljakovićeve podatke prenio je doslovno i A. Handžić u svoje djelo, koje smo već citirali, i objasnio da je izgorjela Hadži Hasanova džamija.34)
Da l i je požar bio 9. ili 10. septembra, ova dva historičara se razilaze, a to je sporedno. Najprije je bio noću 9. na 10. septembar 1871.
Kako je već izneseno medresa je nosila naziv po svom legatom (vakifu), izvjesnoj Hadži-badže kaduni iz Tuzle. A tko je dotična osoba, kada je živjela, kako joj je pravo - rođeno ime i prezime, je li se udavala, je li osobno išla na hadž itd., to ništa ne znamo. (Džemal Ćilimković, penzioner iz Tuzle smatra daje iz porodice Tuzlića). Naziv njene medrese, u izvjesnom smislu, su tri njene „titule" pijeteta, pa i to treba objasniti:
- Pojam hadži (kod nas i sa nastavkom (j) radi deklinacije) dodaje se uz ime osobe koja je obavila hadž. Istina, za ženu koja obavi hadž često se doda i dodatak: hadža, hadže, pa onda u nekim podacima kod ovog naziva susrećemo se sa sve tri varijante. Takav je upravo slučaj i kod naše velike dobrotvorke.
- Pojam badže, opširno je objašnjavao M. Hadžijahić u svom već citi ranom, iscrpnom radu „Badžijanije..." str. 111 i 112, pa ćemo preuzeti njego vo tumačenje. On kaže da se riječi badži i badžijani označuju kao tesavvuf- ski termini i dodaje: Sufije su smatrale badžijanijama žene koje su u tarikatu, analogno pojmu brat za muške pripadnike tarikata. Šejhovu ženu također su nazivali badži (sestra-majka). Badže su prisustvovale derviškim sastancima. Neke su stigle čak do stupnja šejha i donosile šejhovsku odjeću. Tako se po našem mišljenju, u slobodnijem značenju riječ, badža može prevesti i kao žena-derviš. Kakav je slučaj i koji stepen kod naše uvažene dobrotvorke, to ne znamo.
- Pojam kaduna je turcizam u značenju gospođa, ugledna žena, dobra domaćica...
Ovim smo iscrpili naše podatke. Ali je sve ovo premalo o jednom značajnom vjersko-prosvjetnom zavodu i njegovom kulturno-vaspitnom djelovanju. Držeći se pravila u šeriatskim propisima: „Ma la judreku kullu-
hu, la jutreku kulluhu!“ (Ono što se ne može postići u cijelosti, ne treba ni ostaviti u cijelosti). Dakle, gdje se ne može sve steći ne mora se ni sve osta viti. Ili još bolje, ako se ne može uraditi cjelovito nastojimo da učimo djelo mično. A naš narod lijepo kaže: Bolje išta, nego ništa. Držeći se toga pravila nastao je ovaj skromni rad, nadati se da će nova istraživanja o ovoj medresi upotpuniti date podatke i još ih temeljitije obraditi.
Besides the Behrambey’s medresa, there was until the beginning of the XXth century another rather well known medresa in Tuzla, the Hadži Badže kadun medresa. Which of these two was the first to be founded is rather difficult to tell, since the founding papers of the Hadži Badže kadun medresa were not preserved, just like the one of Behrambey’s medresa, but the former is mentioned in 1626 as already existing. Medresa had its own building and a sizeable vakuf for its maintenance. It was opened till 1907, when its second muderris Ahmed Lutfi Čokić was transferred to the district court in Tuzla. The building of the medresa was used later for the mektebi- ibtidaijje till 1953, when all mektebs were closed by the order of the gover- ment. This medresa, as well as the others, playd an important role in the re- ligious-educational life of Muslims in Tuzla and its vicinity.
