Dva okupatora naših prostora nisu se posebno trudili da nametnu svoj jezik pokorenim narodima: Francuzi u doba Napoleonove Ilirije i Osmanlije u zaposjednutim dijelovima Balkanskog poluotoka. Ova konstatacija poseb no je vidljiva onda ako se odnos prema jeziku ovih dviju sila uporedi sa od nosom kakav su imali drugi okupatori (Austrija, Mleci, Mađarska), koji su u pojedinim razdobljima (Bahov apsolutizam), svim oblicima, posebno repre sivnim, nastojali uvesti svoje jezike u sve oblasti javnog života.
Ta okolnost znatno je doprinijela da se naš jezik cijelo vrijeme os manske vladavine čuvao i njegovao, osim što je u leksičkom fondu obogaćen brojnim turcizmima od kojih su neki našim pojmovima dali i nove seman tičke i stilističke vrijednosti. Naš jezik bio je dugo vremena na Porti diplo matski jezik i sa takvim statusom ravnopravno se natjecao za primat sa tada svjetskim jezicima (arapskim, turskim i perzijskim), jezicima nauke i di- plomatije.U neizbrisivom mi je sjećanju ostao jedan detalj koji je nama, učenicima gimnazije, saopćio još prije rata profesor historije predaje
„poturica" Mehmed-paša Sokolović ultimatum proslavljenom hrvatskom ju
naku Nikoli Zrinskom na hrvatskosrpskom jeziku, a Zrinski naređuje da mu se tekst najprije prevede na mađarski kako bi ga uzeo u redovan postupak. Bezbroj primjera može se navesti koji svjedoče o velikoj ljubavi naših ljudi prema maternjem jeziku. Pa i oni koji su, baveći se književnim i naučnim ra dom, pisali na stranim jezicima, u svakoj prilici su isticali prednosti našeg u odnosu na orijentalne jezike. I u tome dobrano protjerivali. Tako Mula Mus- tafa Bašeskija, ističući bogatstvo leksike našeg a siromaštvo turskog jezika, uzima primjer varijacija značenja našeg glagola otići za koji je našao ravno 45 izričaja, dok za taj isti glagol, kako tvrdi Bašeskija, arapski ima tri, a tur ski jezik samo jedan izričaj. Hazim Šabanović mu zamjera na takvoj tvrdnji i to objašnjava Bašeskijinim nedovoljnim poznavanjem arapskog i turskog je zika i takve tvrdnje naziva "naivnim i apsurdnim".1) Nije bez značaja da li su
tvrdnje tačne ili ne, ali je sigurno istina da iz njih isijava velika ljubav prema maternjem jeziku, ljubav koja čitaoca nadahnjuje ponosom, pa mu takva pretjerivanja i ne uzimamo za veliki grijeh. Prisnost prema svome jeziku nije moglo ništa umanjiti, pa ni okolnost d aje arapski jezik jezik vjere i najsveti jih knjiga. Ili jedan drugi primjer: S. Bašagić navodi slučaj kada je Hikmet- Arif-beg Rizvanbegović, da bi pokazao izražajne mogućnosti našeg jezika, izrecitirao jednu strofu u kojoj je istaknuta distinktivna vrijednost akcenta, sto je na prisutne ostavilo jak dojam.2)
Sad se može postaviti pitanje zašto onda iz tog perioda nemamo boga tiju pisanu riječ na našem jeziku? Zašto je alhamijado književnost i po obimu i po literarnom dosegu daleko ispod književnih ostvarenja na orijentalnim je zicima? Odlučujući faktor je bila okolnost da su se svi redom školovali na obrazovnim ustanovama na Orijentu, jer u svojoj zemlji za to nisu imali mogućnosti. Uostalom ti jezici bih su na razini svjetskih jezika i djela pisana na tim jezicima mogla su steći naučnu verifikaciju. Pišući na stranim jezici ma, nisu to činili zbog uvjerenja da je njihov jezik nižeg ranga, nema u tom ponašanju dodvoravanja većim i razvijenim narodima. Da se taj brojan spisa teljski potencijal potrudio da se turski jezik kao jezik dominacije ili arapski jezik kao jezik religije uvede u sve javne, a potom i privatne sfere života, ne znamo kakav bi to imalo odraz na dalji tok razvoja našeg jezika poslije pet stoljeća osmanlijske vlasti. Vrijedjelo bi podrobnije izvršiti uporednu analizu prema maternjem jeziku pisaca i društveno-političkih službi u raznim krajev ima naše zemlje - odnos hrvatskih latinista, odnos javnih radnika i srpskih pisaca u Vojvodini početkom 19. stoljeća u procesu stvaranja različitih kom binacija jezičkih organizama.
U početnim vjerskim školama vjerska nastava se izvodila na nekoj čudnoj jezičkoj simbiozi. Ali prilično rano među tadašnjim intelektualcima i vjerskim funkcionerima javljala se misao o upotrebi narodnog jezika u ukup noj školskoj nastavnoj praksi, jer je turski jezik bio djeci nerazumljiv, a i metodika nastave bila je formalistička i nije budila zanimanje kod djece. Ko liko je do sada poznato Muhamed Velihodžić Razi (1722-1786) prvi od mus- limanskih intelektualaca postavio je zahtjev da se nastava vjeronauke u mek- tebima izvodi isključivo na narodnom jeziku, umjesto djelimično i na turskom i arapskom jeziku. Razi je bio mnogostrano obrazovan - poznavao je administrativno-pravne propise, pisao žalbe i predstavke građanima, poz navao je solidno algebru, astronomiju. Autor je i djeci upućene pjesme Čujte,
djeco, svikoli napisane s pedagoškim taktom i leksikom primjerenoj mladim bićima. Vojislav Bogičević u svojoj Moriji, razvitka osnovnih škola u BiH, pozivajući se na VI. Škarića, navodi kako je Razi zavještao svoju kuću za ženski mekteb u Sarajevu s naročitom željom da tu „jedna sposobna učiteljica poučava žensku djecu djecu Kur’anu i ostalim naukama“.3)
Međutim, prvi strastveni zagovornik uvođenja narodnog jezika u školsku nastavu bio je Omer Humo. Poznat kao narodni prosvjetitelj uočio je nužnost reforme u cilju podizanja vjersko-prosvjetnog života Muslimana. Htio je to učiniti na najneposredniji način - putovao je po naseljima, držao predavanja i podučavao seljake. Nepravedna je ocjena koju je o njegovom radu iskazao H. Kikić, koji Huma svrstava u opskurna imena u bosanskoher- cegovačkoj literaturi naglašavajući, da su sve njegove poruke štetne za čitaoce.4)
Međutim, Hamza Humo smatra da je on jedan od „poznatih uzgajate lja omladine, a ističe i njegov spisateljski rad (Savjete)".5)
Humo potiče iz poznate mostarske obitelji Huma. Oskudni su podaci o njegovu životu. Službovao je kao nastavnik u Konjicu na medresi, a umro je dvije godine nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine.
Napisao je ilmihal Sehlet-ul-wusul, pjesme: Savjeti, Molitva bosan ska, Pohvala knjiga i u njoj strofa. Humin ilmihal prva je knjiga štampana arebicom u Bosni (Sarajevo) 1875. g. Istina, prije Huminog ilmihala Meh- med Zaim Agić iz Bosanskog Broda napisao je udžbenik islamske vjero nauke pod naslovom Od virovanja kitab i litografirao ga u Carigradu 1868.
g. Prema tome, ipak je Humin ilmihal prvi udžbenik štampan našim jezikom u Bosni. Uz ilmihal štampao je i četiri pohvale. Literarna vrijednost ovih tvorevina je skromna, značaj ovih djela je u tome što je u njima istakao odlučan zahtjev za uvođenje narodnog jezika u nastavu koju je, po njegovom mišljenju, trebalo reorganizirati. Osim zamjene turskog našim jezikom. Humo se zalagao da se napusti okamenjena tradicija, da se isključi meha ničko pamćenje pravila, da se odstrani šablon i kruta forma. Kako bi napuštanje arapskog pisma značilo potpun neuspjeh reforme, smatrao je da treba zadržati arebicu koju su sva djeca poznavala. U predgovoru Ilmihala Humo piše: „Dobro znadi, svakom insanu svoj jezik od sviju jezika odveć la
gan je. Nama Bošnjacima naš jezik veoma je lagahan da se opiše arapskim resmi-hatom i jazijom kao što je u Musafu“.
Da je situacija za reformom početnih vjerskih škola bila zrela, da je djeci mehaničko zapamćivanje pravila na jeziku koji nisu ništa razumjeli stvaralo teškoće, najbolje je okarakterizirao Hamdija Mulić riječima: „Dijete prolazi kroz knjigu kao čovjek zavezanih očiju kroz nepoznat kraj“.6)
Humo je bio zagovornik osavremenjivanja cjelokupnog odgojno- obrazovnog rada - bio je pristalica stvarne i racionalne nastave, upućivao je seljake kako će bolje obrađivati zemlju, a u tumačenju vjerskih propisa bio je veoma fleksibilan. Ali najviše upornosti pokazao je u nastojanju da se u vjerske škole uvede narodni jezik. Poznata je njegova maksima izrečena u pjesmi Pohvala knjiga u slavu matemjeg jezika:
Brez šubhejebabinjezik najlašn Svako njime vama vikom besidi.
Ekspresivnost ove konstatacije pojačava ikavski izgovor i glagol besi di koji asocira na vrijeme u kojem je izražajnost i ljepota jezika dolazila do izražaja kad se njim besidilo, a ne govorilo, jer besidu kao usmeni vid kazi vanja i saopeavanja krasile su toplina, neposrednost i melodičnost. Kao pri log Ilmihalu Humo je štampao i četiri pohvale od četiri različita autora: trav ničkog muftije, sarajevskog muderisa Abdulaha Sarajli, treću mostarskog muftije Mustafe Sidika Karabega i četvrtu od Ahmeda Nijazije Bosanca, učitelja iz Travnika. U sve četiri pohvale kao najveća vrijednost Ilmihala is taknuto je da je pisan narodnim jezikom.
Poslije okupacije Bosne i Hercegovine započela je prava aktivnost za reformu cjelokupne nastave, a u tim reformiskim zahvatima uvođenje narod nog jezika u nastavni proces imao je prioritetan zadatak. Na prvom mjestu trebalo je napisati udžbenike na našem jeziku, naravno arebicom kao pisma poznatog svim građanima, pa i djeci. U narednih nekoliko decenija pojavio se veliki broj udžbenika i priručnika koji su znatno doprinijeli osavremenji- vanju nastave, a posebno su omogućili djeci da razumiju ono što im se pre daje. Začuđuje i danas, poslije više od osam decenija, da su prosvjetni radni ci zastupali i za ovo vrijeme još nedostignute zahtjeve pedagoške teorije i prakse.
Tako Mulić Hamdija u svojoj knjizi Za reformu naše nastave uočava značaj nekih pretpostavki od kojih zavisi uspješnost organizacije rada obra zovnih ustanova, a posebno uspješnost tehnologije nastavnog procesa, od
nosno primjene suvremenih didaktičkih postupaka. Osim rasprave kakav tre ba da bude koncipiran nastavni plan i program, kakve treba upotrijebiti nas tavne oblike i nastavne metode, u knjizi se govori i o tome kakav treba da bude raspored sati i koja nastavna sredstva treba upotrijebiti. Autor ovog pri ručnika tretira i onu suptilnu stranu nastavne problematike - teoriju i psiholo giju učenja. Stručno usavršavanje, uključujući tu i općekulturno obrazovanje, imperativ je za uspješno izvođenje nastave. Koliko je pisac temeljito zahva tio cjelokupnu problematiku iz ove oblasti najbolje se vidi iz poglavlja Ras pored sati. Naoko sitno pitanje, a u stvari veoma značajno, što se potvrđuje činjenicom da se ni danas u školama nije uspjelo riješiti pitanje dobro usa- glašenog rasporeda sati, pa se u satnicama veoma često na prvim satima na laze lakši, a na posljednjim mjestima teži predmeti. Ovo je bilo potrebno istaći kako bismo predočili okvire reforme početnih vjerskih škola u čijim zahvatima uvođenje narodnog jezika zauzima značajno mjesto. Imponuje da se ovakvi zahtjevi pojavljuju još prije osamdeset godina. Prvi udžbenik pisan hrvatskosrpskim jezikom je početnica Ibrahima Berbića pod naslovom Elif bai bosnevi sa starom i novom jazijom - bosanska elifnica. Tiskana je u Cari gradu 1886. g. Zanimljivo je da su ispravci na posljednjoj stranici pisani lati nicom i ćirilicom.
Intenzivna aktivnost na reformi cjelokupnog obrazovnog sistema počinje u periodu iza okupacije 1878. g. Osim drugih povoljnih okolnosti za plodan rad, posebno u cilju uvođenja narodnog jezika u škole je i činjenica da su se u to vrijeme iz Carigrada u domovinu vraćali diplomirani studenti noseći sa sobom i zahtjeve za reformama kao i zahtjeve za izdavanje udžbe nika na našem jeziku. Po svojim koncepcijama reforme nastave veoma je za nimljiv Sejfulah Proho, cazinski muderis. Osim što je bio odlučan borac za uvođenje narodnog jezika, mnogim svojim zahvatima u pravom smislu riječi nastojao je osavremeniti tehnologiju nastavno-obrazovnog procesa. U letar- gičnu, monotonu atmosferu koja je vladala u mektebima nastojao je unijeti malo veselih tonova, učiniti nastavu djeci dragoj, pa je u svoj mekteb uveo predmet pjevanje i nije za stanovnike Cazina bilo iznenađenje kada bi, pro lazeći pored mekteba, čuli pjevušanje djece. Napisao je dva udžbenika Bida- jet-ul-inas - vjeronaučna knjiga za djecu i odrasle i Ahvali-nisa, namijenjena ženama, stilski i sadržajno teška za čitanje.
Ibrahim Berbić je autor i udžbenika Bosansko-turski učitelj - Carigrad 1893. Za označavanje naših glasova morao je izliti oblike arapskih slova koje arapski alfabet ne pozna. Ta njegova upornost zaslužuje svako priz nanje, jer se njoj ima zahvaliti što je svjetlo dana ugledalo jedan udžbenik još prije gotovo 100 godina. Nešto kasnije izići će iz štampe sufara Saliha Emi- na Alićehića pod naslovom Elif bai arebi - doživjela je nekoliko izdanja:
prvo 1899., kako stoji na korici prvog izdanja, koje se čuva u privatnoj bibli oteci Alije Sadikovića iz Tuzle, drugo 1907, treće 1910. te 1942. godine.
Zahtjevi za reformom obrazovnog sistema dobili su na intenzitetu po javom listova: Tarika, Muallima, Misbaha, Jeni Misbaha i kalendara Mekte- ba. Među prioritetima ističu se zahtjevi za uvođenje narodnog jezika. Tako već u prvom broju Tarika7) naglašava se zahtjev da se list štampa na čistom jeziku bosanskih Muslimana.8) Uredništvo ističe potrebu unapređenja opće pismenosti i izražava nezadovoljstvo zbog prakse da se nastava izvodi na stranom jeziku, djeci nerazumljivom, pa se rezultati obrazovnog procesa svode na mehaničko pamćenje okoštalih pravila na turskom i arapskom jezi ku. U daljem tekstu izričito se traži da se nastava izvodi na Bošnjačkom jezi ku, jer kod nas dijete od 5-6 godina, koje ne zna čestito ni dvadesetak riječi, mora da uči prve vjerske propise nepoznatim mu jezikom i zato imamo od tog nemarnog rada ove posljedice; dijete uči u mektebu 3-4 godine, a za to vrijeme ne može savladati turskog jezika ni toliko da bi mogao sam bez tuđe pomoći iz najglavnijeg kitaba razumjeti.9) Uredništvo je i u narednim broje vima više puta naglašavalo značaj upotrebe narodnog jezika, a i čitatelji su podržavali takve zahtjeve Uredništva što se vidi iz pisama upućenih tom lis tu. I drugo godište Tarika stalno podržava aktualnost uvođenja narodnog je: zika u javni život i kategorički se traži prekid s naslijeđenom tradicijom, a posebno prekid s praksom po kojoj „nejaka djeca po mektebima dangube i svoje skupocjeno vrijeme uzalud troše oko ono par turskih riječi „Jedina namjera, ističe se, jeste da učenici mogu čitati lijepe i poučne članke na našem jeziku, pa druge namjere nisam imao, navodi se u jednom članku.10)
List Muallim,11) koji se pojavio pošto je prestao izlaziti Tarik, također je u prilozima isticao ovu ideju, a i sam je najavio da će ne samo štampati članke na našem jeziku nego da će i, ako to autor želi, upotrebljavati uz are- bicu i pismo latinicu. Jedan suradnik zamjera uredništvu što ovaj jezik nazi va „našim i maternjim“ a ne bosanskim, kako ga narod naziva.12)
Uredništvo je donosilo i priloge kojima je davalo praktična uputstva za obradu nastavnih jedinica, pa tako u članku Pismeni znaci ističe značaj poznavanja pravila interpunkcije koja može imati odlučan utjecaj na značenje misli:
„Goneći neprijatelja, malaksalavojska stiže Goneći neprijatelja malaksala, vojska stiže. "
Navodi se ovaj primjer gdje mjesto zareza daje različito značenje istoj rečenici.
I u drugom godištu Muallima ističe se potreba da se istraje na uvođenju narodnog jezika s pismom arebicom u javni život, a u trećem godištu posebno je zanimljiv dio izvještaja Komisije za inspiriranje mekteba u kojem se kaže:
„Definicije koje su prijevodi s turskog jezika stilski i jezično su nez grapne, pa su djeci nerazumljive". Inspektori predlažu izradu dobrih i valja nih udžbenika i to na našem jeziku jer ,,s turskog jezika učiti vjeronauku, sve kad bi mualimi poznavali perfektno taj jezik, ne ide pa ne ide, a to sam prije bio osvjedočen, a i sad sam se još više osvjedočio udžbenici na turskom jezi ku su za dječji uzrast teški i neprikladni.13)
U listu Misbah14) zahtjev za uvođenje narodnog jezika je manje na glašen već i zbog toga što je njegova praktična primjena prihvaćena od većine javnih i prosvjetnih radnika. Prilozi u Misbahu su na višoj jezičnoj ra zini od članaka u prva dva lista što je najbolji dokaz koliko je uredništvo, po sebno Sakib Korkut, posvećivalo pažnju jezičnom izrazu. Sa zadovoljstvom se ističe okolnost da je u planu za reformu Dar-ul-muallimina predviđeno izučavanje bosanskog jezika s književnošću.15)
Za praktičnu realizaciju ovih napora najviše je učinio kalendar Mek- teb. U njemu je štampana sufara - početnica za učenje arapskih slova u mek- tebu, za I razred Mekteb-ibtidaija u Bosni i Hercegovini, koju je „složio i na- pisao“ Hajrović Murad Hulusi, muallim iz Bihaća. Autor iznosi i metodska uputstva za izvođenje nastave pod naslovom Dvije-tri o sufari od kojih se neka odnose i na jezik, pa se kaže „da se autor trudio da gradivo bude izlože no čistim narodnim jezikom, kako bi dijete moglo naučiti i osnovne pojmove matemjeg jezika".
Odmah potom počelo je štampanje udžbenika na našem jeziku za sve uzraste korisnika obrazovanja, ali pretežno za polaznike mektepske nastave. Ovi konkretni poduhvati nailazili su na odobravanje javnosti, izuzev konzer vativnih i nedoučenih svećenika, koji su javno govorili „da ako izgovoriš molitvu na našem jeziku, onda ne učiš nego samo govoriš". Takvi se nisu slagali ni sa pismom arebicom smatrajući da se arapskom alfabetu ne smije
ni jedna tačka u ortografiji dodati ni oduzeti. Jedan neuki vjernik kaže: „To pismo je nekako ko prevrnuto, hodža veli da u njemu ima puno više nokti (tačaka) i da se more sevep (zbog) jedne nokte izići iz dina, a kamoli sevep više nokti".16)
Ali puno glasniji su bili pristalice reforme. U kalendaru Mekteb jedan čitalac u članku Mektebi-ibtidaije u Bosni i Hercegovini zdušno se zalaže za uvođenje narodnog jezika u obrazovne ustanove i zagovara napuštanje are- bice, a prihvatanje latinice. Treba napomenuti da je arebica kao pismo i shvaćena od njenih zagovornika samo kao prelazni oblik ili bolje reći kao most na prijelazu sa turskog i arapskog jezika na narodni jezik. Međutim i kao privremeno rješenje postala je ubrzo prepreka na putu unapređenja obra zovnog sistema i prosvjećivanja masa i uključivanje u evropske tokove.
Ogromna je uloga Džemaludina Čauševića u reformskim zahvatima obrazovnog sistema a posebno u naporima za uvođenje narodnog jezika u nastavni proces. Da bi se to moglo ostvariti, bilo je potrebno izraditi udž benike i priručnike, pa je njegovom zaslugom započela jedna za ono vrijeme impozantna izdavačka aktivnost. Sam je pisao udžbenike, pokretao i uređivao listove, sazivao i organizirao skupove i vodio ankete i svim drugim oblicima djelovanja nastojao da pokrene cjelokupni vjerskoprosvjetni i kul turni život Muslimana. Naglasak je stavljao na ulogu narodnog jezika kao preduvjeta svakoj reformskoj nakani. Na sjednici prve Prosvjetne ankete 1921. godine je rekao: „Gospodo, početna vjerska i srednja nastava nije sređena (...) Prije 15-16 godina predavala se vjerska nastava na turskom i arapskom jeziku, a ja gdje god sam dolazio vidio sam da predavanje na ne poznatom jeziku ide vrlo teško, pa sam počeo zagovarati da se izdaju početne vjerske knjige na našem jeziku a arapskim slovima. Dobio sam u tome i sumišljenika i saradnika. Prigovaralo se ispočetka ovim mojim nad zorima, ali je meni ipak uspjelo da izdam i proturim u narod podosta ovakvih knjiga. Poslije, kada sam stupio kao reis-ul-ulema, to sam onda ozbiljno pris tupio štampanju ovih knjiga, pisanih arapskim slovima, a na našem jeziku, te sam izradio I i II ilmihal, tedžvid i tarihi islam. U ovom su mi pomogli kao stručnjaci E. Mulabdić, Hamdi ef. Mulić".17)
Edhem Mulabdić ističe da je Čaušević imao od prirode osjećaj, za svoj materinski jezik, volio g a je, nije ga proglašavao manje vrijednim u odnosu na ostale svjetske jezike. Njegova usmena izlaganja bila su jezično dotjerana, pa Mulabdić piše: ,,I sam način izlaganja osvaja slušaoce - mjesto dota
dašnjeg nerazumljivog, njegovo je tumačenje posve jasno. Mnogobrojne tuđe riječi i riječi srasle sa svojim pojmovima zamjenjuje sa novim razumlji vim, mnoge nerazumljive sadržine, kao naročito udešavane zamršenijim, u njeg postaju jasne".18)
Njegovom ovako odlučnom stavu u pogledu uvođenja narodnog jezika u škole i javne vjerske ustanove isto tako odlučno su se suprotstavljali kon zervativni krugovi i to ne mali broj i ne beznačajni pojedinci. „Pisati udžbe nike na narodnom jeziku", govorili su pristalice tradicije, a mase su u početku to prihvatale," bilo je nedopušteno, jer su, po njihovom mišljenju latinica i ćirilica „vlaško pismo". Egzekutivni odbor, kao politički predstav nik Muslimana, uputio je izaslanstvo sa zahtjevom Čauševiću da prestane s prevođenjem vjerskih udžbenika na naš jezik kao i sa reformom škola. Čaušević je ostao uporan i odgovorio im je: „Ovo je ovako za narod i za vje ru najbolje, pa ću na tom raditi svim silama, pa makar me narod u svome neznanju, konzervativnosti, fanatizmu i kamenovao". Nekoliko naprednih javnih radnika i intelektualaca podržalo je Čauševića, među kojima je podrška Hamdije Karamehmedovića, člana Islamske prosvjetne ankete, bila od presudnog značaja.
U listu Behar propagirao je ideju o uvođenju narodnog jezika u početne vjerske škole te zahtijevao da se vjerski udžbenici pišu na narodnom jeziku. Pokreće list Tarik objašnjava, kako smo već istakli, razloge za upo trebu narodnog jezika, a 1907. g. izdaje kalendar Mekteb i u njemu početnicu za učenje novog pisma (arebice). Treba više puta naglasiti njegovo stanovište da je pismo arebica samo prijelazni oblik za prihvatanje latinice i ćirilice od kojih je u toj fazi reformskih zahvata narod zazirao. Podstiče izda vačku djelatnost i sam učestvuje u izdavanju vjerskih knjiga na našem jezi ku. Zahvaljujući njegovom angažiranju, a i obilnoj pomoći bliskih suradnika: Sejfulaha Prohe, Abdulaha Sofića, M. Seida Serdarevića, Ahmeda Mahinića (tajnika) tiskao je oko 50.000 primjeraka, da bi taj broj kroz 20 godina dosti gao cifru veću od pola milijuna naslova. Čim se odnos čitalaca prema pismi ma latinici i ćirilici promijenio, list Misbah utire putove za uvođenje ovih pisama umjesto arebice.
Rezultati su ubrzo uslijedili - djeca su s lakoćom savladavala gradivo, interes za nastavu se vidno popravio, a što je najvažnije, kako ističe M. Pandža, djeca su sada nesmetano mogla nastavljati obrazovanje u osnovnim, srednjim i višim školama.
Tako zahvaljujući mnogostranoj akciji u reformskim zahvatima obra zovanja i odgoja, afirmacija narodnog jezika i u početnoj fazi pisama are- bice, a kasnije i latinice i ćirilice je ostvarena zahvaljujući najviše izdavačkoj djelatnosti, posebno udžbeničkoj.
Arebica kao pismo dominirala je sve do Druge islamske prosvjetne ankete 1929. g. koja je inicirala izdavanje udžbenika pisanih isključivo lati nicom i ćirilicom. Tako je štampan Mali ilmihal Sulejmana Mursela i Uputa za početnu islamsku vjersku nastavu u mektebima i osnovnim školama Ham- dije Mulića. Arebica je kao spona između vremena koje je nepovratno odla zilo i vremena koje je naglo i brzo zapljuskivalo naše krajeve odigrala izvan redno značajnu ulogu, pa je turski i arapski jezik mogao odmah ustupiti mjesto našem jeziku.
In the introduction of this article, the author States that the vemacular
was preserved in Bosnia and Herzegovina during the Ottoman ru le primarily due to the tolerant attitude of the Ottoman authorities, but also due to the great love of Bosnian Muslims towards their homeland. The author confirms his statement with individual examples.
The first efforts of introducing the vemacular into the elementary re- ligious schools were recorded very early /Muhamed Vehhodžić Razi, 1722- 1786/. The first fiery advocate of the introduction of the vernacular into the teaching process was Omer Humo, the author of the ilmihal Sehlet-ul-wusul and the author of several poems. In one of these poems he emphasizes the importance of the vernacular, and he says:
,,Without doubt the language of one’s father is the sweetest, That is the way in which all talk to you“
After the occupation of Bosnia and Herzegovina in 1878, the efforts for a complete reform of the schooling system began, with a special empha- sis on the requests for the introduction of the vemacular. A large number of textbooks were written in the vemacular, but using Arabic script. The first textbook of that kind was the primer Elif bai bosnevi by Ibrahim Berbić, printed in Istanbul in 1886. Berbić is also the author of the textbook under the title Bosnian - Turkish Instructor, printed in Istanbul in 1893. Some time later the sufare Elif bai arebi by Emin Salih Alićehić was printed.
The requests for introducing the vemacular into schools were especial- ly prominent in the magazines Tarik, Muallim, Misbah, Jeni Misbah and in
the ealendar Mekteb. The greatest credit for the introduction of the vemacu- lar into schools should be given to Džemaludin Čaušević, who began with the publishing of journals, writing of textbooks and even he himself partici- pated in their creation. A total of 500.000 editions were printed in the ver- nacular, but in Arabic script. This type of writing dominated till 1929, when the Second Islamic Questionnaire of Education initiated the publishing of textbooks exclusively in the Latinic and Cirilie script.
