Ako bi se usudili ustvrditi koji je od naših učenjaka dao najveći dopri nos u akaidskoj nauci pišući na orijentalnim jezicima, onda bi se, sa naj većim stepenom sigurnosti, mogli opredijeliti za Ahmeda Bejazića (Ahmad Bayadi-zade), sina našeg roda, koji je živio u vrijeme opadanja naučnog žara u turskoj carevini.
Tri su naša učenjaka ostavila značajna djela na polju akaidske nauke pišući na arapskom jeziku, koja, svakako, zaslužuje daleko više pažnje od one koju smo im do sada poklanjali. Najznačajniji doprinos u ovoj nauci je svakako dao Ahmed Bejazići sa svojim djelom Išarat al-maram min
al-Imam, koje predstavlja opsežan komentar na pet Ebu Hanifinih dje- la/traktata iz područja ove islamske discipline. Drugi je po doprinosu Hasan
Kafi al-Aqhisari (951-1025/1544-1616) sa tri djela iz akaida: Nur al-yaqin, Rawdat al-gannat i komentar na to djelo Azhar ar-rawdat. Treći predstavnik po doprinosu našoj akaidskoj školi bio je Mustafa Ejubić - Šejh Jujo (1061- 1119/1651-1707) napisavši komentar na poznatu al-Farganijevu qasidu Bad’ual-amali pod naslovom Badral-ma’.all1
Da bi akaidsku misao navedene trojice naših naučnika mogli bolje is tražiti, neophodno bi bilo što prije pristupiti prevođenju njihovih spomenutih djela i učiniti ih dostupnim, kako istraživačima, tako isto, i najširoj javnosti.
Hadži Mehmed-efendija Handžić za Ahmeda Bejazića veli da je bio sposobniji i jači u akaidskoj nauci od svih naših učenjaka, pa i spomenute dvojice. On kaže: „Istražujući imena i biografije naših ljudi, koji su se istakli u islamskoj književnosti, vidio sam dobar dio književnih djela koja su dali naši ljudi; dosta sam tih djela pročitao, pa slobodno mogu reći i ustvrditi, da nisam među našim književnicima vidio jačeg, učenijeg i sposobnijeg čovjeka, naročito u ‘ilmu-l-kelamu, od Ahmeda-ef. Bejazića." I ako je živio u poznija vremena ipak se istakao u ovoj islamskoj nauci da mu čak čuveni je-
menski učenjak al-Muqbili2) priznaje veliku učenost, čija izjava i priznanje ima značaj, budući da je ovaj učenjak poznat kao veliki kritičar čvrsta kova, principijelna i nepokolebljiva stava. On u svom djelu al-'Alem aš-samih3) tvrdi d a je Bejazić u svom Išaratu al-maram min ‘ibarat al-Imam-u dao učena tumačenja Abu Hanifinih teoloških mišljenja, da je veliki teolog te da se, zbog toga, bez ustručavanja divi njegovoj oštroumnosti i vještini.4) Citira jući iz njegovog djela neke stavke u zaključku veli: „Ovaj Bejazić je veliki kritičar i učenjak!"
Ahmed Bejazić je rođen u Isatanbulu 1042/1632-33. godine. Otac mu, Hasan ef. (um. 1063/1652), bio je pravnik, rodom iz naših krajeva. Katib Čelebi za njega misli da je iz Nevesinja, da je bio u krugu ljudi ili u nekom srodstvu ( intisab)sa Nevesinjcem Roznamedži Ibrahim-efendijom. Handžić nije uvjeren u ovaj stav.5)
Ahmed-efendija se obrazovao u Istanbulu pred najpoznatijim tadašnjim učenim ljudima, tako da j e već u dvadesetoj godini bio na glasu po svojoj učenosti i ambicioznosti koju su mu priznavali i oni koji su ga učili (qabil-i wugud). Među učiteljima su mu bili na glasu učeni ljudi tog doba, kao: Mula Čelebi, Uzun Hasan-efendija, Ebu Se'id, šejhu-l-islam, kod koga
je nakon diplomiranja bio mulazim/docent. Jedno vrijeme je radio
sor u nekoliko poznatih medresa u Carigradu i Jedrenama. Kada mu je otac Hasan-efendija službovao u Mekki kao kadija, Ahmed-efendija mu se pri družuje pohađajući predavanja znamenitog muhaddisa Šamsuddina al- Babulija, od koga je dobio diplomu lidžazetiz hadisa.
Napuštajući profesorsko zvanje Ahmed-efendija Bejazić započinje blistavu sudijsku karijeru prihvatajući imenovanje za kadiju u Halebu (1077/1666) gdje je postigao veliki uspjeh. Slovivši kao neosporan učenjak učestvovao je u mnogim diskusijama i raspravama sa tamošnjom ulemom a posebno sa muftijom Muhammedom ibn Hasanom al-Kevakibijem. Većina njihovih učenih rasprava je zabilježena i prepisi su se brzo širili diljem is lamskog svijeta. Potom je uslijedio njegov premještaj za kadiju Bruse, a za tim za kadiju Mekke (1083/1672) gdje se za njega već odavno čulo. U me- kanskoj mahkemi/sudnici održavao je predavanja iz ‘ilmu-l-kelama. Tokom ovih predavanja konačnu fizionomiju je dobilo njegovo djelo Išarat al-
2) Salih ibn Mahdi ibn 'A li ibn ‘Abdullah ibn Sulejm an ibn Muhammad al-M uqbili, 1047- 1110/1637-1710. god.
maram,... koje je još ranije napisao.6)Nakon briljantnog sudačkog uspjeha u Mekki dobija premještaj u Damask gdje je imao susrete sa čuvenim učenjakom Muhibbijem koji je u svome djelu H u lasat al-atdr za Ahmed- efendiju napisao: „Vidio sam brdo znanja i čovjeka sa postojanim vrlina ma!"7)
Godine 1086/1675. imenovan je za kadiju u Carigradu, a pet godina kasnije dobija unapređenje na položaj vrhovnog kadije (kadi asker ili
Rum) za evropske provincije Turskog Carstva na kome ostaje do 1094/1683. kada je opozvan sa te funkcije. On se tada povlači u Kanlindže, selo kod Is tanbula gdje je imao imanje. Umro je 1098/1687. godine i sahranjen je u Uskudaru (Istanbul) u turbetu kod svog oca.
Njegovom naglom povlačenju iz javnih službi i života, navodi Rešid u
Tarihui Muhibbi u Hulasat al-atarudoprinjela je njegova cipijelnost u poštivanju šerijatskih propisa i u vršenju kadijske dužnosti gdje
je kao kadi-asker u dva slučaja poništio presudu po rangu nižih kadija i donio
presudu onako kako je smatrao da je pravo. Njegovi protivnici su raznim spletkama uticali na javnost i na krugove bliske sultanu da se ove Ahmed- efendijine presude proglase neutemeljenim, prestrogim i pristrasnim.8) Rašid u Tarihu iznosi sljedeči stav: „Iz spomenutih kadi - askerovih presuda nama izgleda da je svrha bila provesti vjerske odredbe i zaštititi Šerijat, stoga mis- lim da ne doliči zlo misliti ili govoriti: htio je ovo ili ono, nego treba postupi ti shodno pravilu: 'Mi sudimo po vanjštini, a Bogu prepuštamo ono što se u srcima krije'."9)
Prema Mehmedovom Tarihu, Ahmed-efendija je bio pripadnik nakšibendijskog tarikata, što se u drugim izvorima ne ističe. ( muellifleri, 1,258).
Ahmed ef. Bejazić je napisao sljedeća djela:
1) Išarat al-marammin 'ibarat,10) uvodu Ibn Asakirovog (499-571/11 o5-1175) djela Tahyinu kezibi al-mufteri
.veli:. „Ovaj Bajazić, iako je živio u poznija vremena, ipak je vrlo slobodan i
jak u islamskoj apologetici."11)
2) Sawanihu al-'ulum, piščeve misli i skice o šest naučnih disciplina, a pripisuju mu ga: Šejhi, Mehmed Tahir i Mehmed Surejja.12)
3) Sakk,zbirka sudskih formulara, presuda i šerijatskih rješenja koj Ahmed-efendija izdavao kao rumelijski kadi-asker a koje je u jednu zbirku sakupio njegov pisar Hidr ibn Osman. U djelu ima puno pohvala za učenost Ahmed-efendije.13)
4) Resail, zbirka traktata.14)
5) Ta'likat, zbirka njegovih rasprava, mišljenja i zabilješki.15)
Ima indicija da je ovaj naš veliki učenjak napisao još neka djela, ali se do danas ona nisu ustanovila. Safvet-beg Bašagić ipak dodaje još tri djela Ahmed-efendiji crpeći podatke iz Sidiilli Osmaniyye (I, 225) i to:
6) Kitabal-'alem, Knjigao svijetu.
7) Kitabal-wasiyya, Knjiga o oporuci.
8) Fiqhal-absat, Opširno pravo.16)
Mehmed Handžić ne prihvata Bašagićevo mišljenje o posljednja tri djela, mada izvor drži autoritativnim i pouzdanim.17)
Već kao renomiran učenjak u šerijatskom pravu i nekoliko drugih teo loških disciplina, Ahmed Bejazić se sa Išarat al-meramom okušava u akaid- skoj nauci, pokazujući da je izvrstan kritičar i komentator Abu Hanifinih dje la, koga, što se argumentovano može tvrditi, do danas niko nije nadišao.
Djelo je obimno. U njega je autor nastojao uključiti veliki broj akaid- skih pitanja. I pored obimnosti građe, djelo je sistematično i pregledano, po uzoru na Abu Hanifina djela.
Proučavajući ovo djelo, može se i letimičnim pogledom vidjeti da je on izvrsno vladao, u to vrijeme, važećom metodologijom naučnog istraži vanja, proučavanja, kritičke analize i sažimanja. Upoznat je bio sa onovrem enim dostignućima najboljih autora i teologa Istanbula, Damaska, Mekke, Medine, Kaira, a kao što će se kasnije vidjeti, i oni sa njegovim radom, s ob zirom daje već bio izišao na glas kao autoritativan i pouzdan učenjak.
On u svom radu nije slijepo slijedio postojeću koncepciju promatranja drugih mišljenja i stavova, već je, prevashodno, imao na umu stvarne potrebe Vjere i nauke u iznošenju onih saznanja i stavova do kojih je sam ličnom analizom i proučavanjem došao i onih koje je mogla ponuditi tadašnja litera tura i izvori.
Svakako, da je pored toga, posebno vodio računa o potrebama svoje generacije za komentarom djela Abu Hanife iz ove islamske nauke, pošto je šerijatsko-pravna ravan u svim segmentima vjerskog života u Turskom Ca rstvu već bila pokrivena učenjem hanefijske škole. Ovim se otkriva namjera autora da iskoristi autoritet Abu Hanife, njegove škole i misli koji je imala na jednoj ravni i daje proširi i učini primarnom i u akaidskoj nauci, mada je ona već imala izraženo mjesto kroz misao al-Maturdija, Tahavija, an-Nasafija, al-Farganija i dr.
Predanim i samoprijegornim radom, upornošću i strogom samodisci plinom Bejazić na nepotresivim temeljima zasnovanom metodologijom raz laže probleme iz pet Abu Hanifinih akaidskih djela, problemski ih situira na odgovarajuće mjesto, u takav metodološki jasan i pregledan niz kakav se ri jetko sreće kad se radi o naučnom valorizovanju i komentarisanju mišljenja ovog autoriteta.
U svom opštem Uvodu djela Bejazić govori o svojim namjerama, o podjeli problema i značaju dobre kompozicije, a samim djelom pokazuje kako se uspješno može sastaviti obimna građa u harmoničnu cjelinu i primi jeniti logička metoda klasifikacije.18) Potom kaže: „Najveći teoretičar gene racije tabiina u propitivanju i izlaganju temeljnih stavova Vjere i naučnom oblikovanju i registriranju njezinih osnova u cilju poboljšanja vjerske svijesti među muslimanima i njihovog izbavljanja (od zastranjivanja) je imam ima ma Abu Hanife, an-Nu'man al-Kufi, Allah ga darovao i blagoslovom svojim pratio i svodove najviših časti mu na Danu sudnjem poklonio. On je prvi među učenjacima svoje generacije koji je osnovao katedru i započeo sa siste matičnom raspravom i diktiranjem u krugu svojih učenika/slušalaca o teme ljima islamskog vjerovanja. Te rasprave i diktati su sakupljeni u njegovim djelima o temeljnim odrednicama Vjere i islamskog vjerovanja: al-Fiqh al-
akbar al-ašhur, al-Fikhal-akbar al-absat, ar-R isla ,Kitab al- 'Alim i
Wasiyya.“19)
Prateči dalju sudbinu ovih Abu Hanifinih traktata Bejazić veli:
„Preuzimali su ih najbolji učenici u sastavljanju svojih djela o osnovama is lamskog vjerovanja, nadajući se Božijoj nagradi za to, kako klasičari tako i
oni u kasnijim generacijama. Abu Hanife je u svako od tih pitanja unosio
duh slobodnog mišljenja (re’y)i kritičkog promatranja, a mentovano rasvjetljavajući najelementarnija pitanja islamskog učenja i vje rovanja, ukazujući na njihove najhitnije, zahtjeve, u čemu je postigao visoki stepen izvjesnosti i uvjerenja."20)
Nakon toga Bejazić otkriva glavne pravce vlastitog proučavanja spo menutih Abu Hanifinih djela, na čemu su radili i oni učenjaci koji su se prije njega odlučili na detaljnije proučavanje pojedinih njegovih traktata. Prateći deset osnovnih postavki u koje je sažeo temeljne stavove osobnog zanimanja za Abu Hanifina djela vidi se da je odabrao najhitnije značajke na kojima se mogu istražiti osnovna pitanja islamskog vjerovanja i pristup koji je njima ovaj muslimanski autoritet i imam imao. U tome mu se ne može poreći zna lački prilaz i analitičko proučavanje navedenih traktata, što će on potvrditi interpretacijom u svom komentaru:
„Ovo je ono što je od mene traženo da sakupim i izvršim klasifikaciju materije po problemima, tako da su se u toku rasprave o tome pojavila stano vita pitanja i argumentacija, kao i da odbacim nedoumice protivnika i svoj komentar oslobodim beskorisnog ponavljanja, želeći ga približiti čitaocima dokidanjem nejasnih pitanja stoga što struktura odgovora obrazuje (predstavlja) potpune/smislene rečenice iz područja rasprave o temeljnim vjerskim pitanjima u traktatima Abu Hanife, koji je prvi naučno sistematizi rao osnovna akaidska pitanja i potkrijepio ih kategoričkim i pouzdanim do kazima."
U nastavku Bejazić veli:
„ ‘Abdulqahir al-Bagdadi ističe da je Abu Hanife prvi teolog sunnij- skog kelama među islamskim učenjacima i prvacima."21)
Potom ističe:
„Ja sam klasificirao ovo svoje djelo (Komentar) na uvodni dio, tri po glavlja i završna razmatranja. Usvojio sam klasifikaciju poglavlja po uzoru na Abu Hanifino djelo al-Fiqh al-akbar al-ebsat a klasifikaciju odlomaka u tim poglavljima po uzom na njegovo djelo al-Wasiyya“22)
U čemu Ahmed Bejazić vidi značaj Abu Hanifinih djela i šta on sma tra važnim u njihovom proučavanju:
1) Izvođenje najvažnijih pravila iz mišljenja Abu Hanife na taka način da to bude potpuno jasno i jezgrovito definisano, da ih prihvati i usvoji
i onaj koje kapriciozno sklon negiranju.
2) Izvođenje najvažnijih pitanja koja su općeg karaktera iz njegovih preciznih i decidnih iskaza, ali da to izvođenje bude na takav način da se njime otklanja i najmanja sumnja.
3) Generalno izvođenje neoborivih elemenata iz Abu Hanifinih aluzija i naznaka na precizan način tako da se oni prihvate radi ostvarivanja pravog puta i da se od toga više ništa ne može odbiti.
4) Izvođenje argumenata i simbola iz njegovih skrivenih naznaka na tako jasan način da ih prihvate i najveći protivnici ehli-sunneta.
5) Da se potvrde pitanja u njegovoj raspravi o određenim problemima sa izvođenjem citata iz djela najautoritativnijih klasičara.
6) Objašnjenje brojnih putova kojima su njegova djela prenošena i bi lježena (prepisivana) sve do naših uglednih suvremenika, ali ne s ciljem da to omalovažimo, nego da se postigne određeni doprinos u nauci o vjerovanju (ikaidu).
7) Da se objasne nedorečena mjesta u njegovim spomenutim djelima, odnosno, u tekstovima koje su zabilježili u svojim djelima veliki učenjaci i njemu pripisah, jer funkcija prenosnog lanca (isnad) je baza koja čuva jedan iskaz od nestajanja.
8) Sažimanje odgovarajućih pitanja, prema istraživanjima i prouča vanjima velikih učitelja i njihovo integriranje u odgovarajućoj problematici kako ne bi došlo do osporavanja Abu Hanifinih traktata zbog razbijanja nji hove cjelovitosti.
9) Vezanje za izvorna djela i konstantno ukazivanje na njihove tek stove.
10) Ukazivanje na greške i promašaje onih koji su izučavah Ebu Hani- fina djela u cilju čuvanja smisla njegovih iskaza od obezvređivanja i nasto janja da se njihova bitna vrijednost i izvornost ne bi okrnjila, što povlači od govornost pred Bogom, te da bi se olakšala upotreba tih tekstova i postigla odgovarajuća naučna korist, istina, uputa i pravo rješenje.23)
Abu Hanife predstavlja jednog među najvećim autoritetima svih ge neracija. On kao naučnik, fakih i mutekellim precizira sva bitna pitanja vjere i locira im mjesto u učenju islama. Njegov put slijedi A. Bejazić, pa za
kao nauku veli:
,,Fiqh je nauka koja vodi ka spoznaji nevidljivog, a koja koristi jezičke dokaze, kao npr. u tumačenju terminologije/pojmovnih kategorija i području religioznog sadržaja, a to je Božiji dar dat umnim ljudima, onima koji se
zahvalno opredjeljuju za ono što je dobro za čovjeka o čemu ćemo govoriti i dati objašnjenje u (u djelu). Najznačajniji diofiq h a je onaj koji govori o poje dinačnim principima Vjere koji su trag vječnog govora a koji se odnosi na djela zaduženih/mukellefmda ih izvršavaju obavezno ih po svom izboru ih na način kako su propisana, a koja mogu biti uslovljena, propisana ih zabranje na, kao što je istaknuto u djelu at-Talwih. Prioritet za utvrđivanje utemelje-
nosti tih djela zaduženih /mukellefinbaziraju se na razumijevanju vjere, na
njenom poznavanju, na izvjesnosti u vjeri/tasdiq i utemeljenju djela na tom razumijevanju/znanju. "24)
Želeći da vrši ocjenu svoga rada kao nearap predaje svoj Išarat al- maramArapima u Mekki, učenoj eliti, koja je znala Abu Hanifu kao poklo nika slobodnog mišljenja (re’y), racionalnog pristupa tumačenja vjere čija škola je imala u drugim dijelovima islamskog svijeta dominantan uticaj. Ahmed ef. u samom ovakvom odnosu prema djelu želi postidi odgovarajuću kritiku u cilju otklanjanja vlastitih previda i dorade. Nažalost, u tom pravcu nemamo podatke kohko je autor bio otvoren za kritiku javnosti ali, na osno
vu zabilježenih mišljenja u Hulasatual-eseru, Tarihi-R
dževami'u, Kamusu al-e'alamu i dr., njegovo djelo je naišlo na dobar prijem i pozitivne ocjene.
Gledajući na težinu akaidskih problema koje je proučavao, na stručnost njegovog izlaganja i argumentiranja, kitnjasti jezik i iskaz, struktu ru rečenice, niti logičkog dokazivanja itd. može se steći uvid u ozbiljnost i naučnu zrelost ovog našeg učenjaka sa kojim se možemo ponositi. On je, slobodno možemo reći, uspio da pohvata sve niti kojim je Abu Hanife izat kao učenje o tewhidu, Božijim atributima (sifatu Allah) i ostalo što je rele vantno za argumentovano izlaganje o islamskom vjerovanju uopšte, osvrćući se sa svih aspekata na tretirana pitanja iz osnovnog teksta. Zato ovo djelo pokazuje da je autor izuzetno dobro ovladao materijom akaidske znanosti i da je uspio za sve akaidske probleme uočiti one karakteristike po kojima su se mogli klasificirati. Time on čini izvanredan putokaz ka samoj njihovoj na ravi.
Do danas nije pronađen autograf ovog djela, ali je sačuvan manuskript iz 1695. godine koji je iz autografa prepisao šejh Mustafa, muderris Ibrahim- pašine medrese u Počitelju.
Sa potpunom sigurnošću ne možemo tvrditi kojim se sve djelima autor koristio prilikom pisanja ovog svog Komentara. Doduše, u zaključku on na vodi da je koristio djela autora maturidijskog smjera u cilju promovisanja
stavova i učenja koja zastupa ova akaidsko-ilmu-l-kelamska škola. Na poje dinim mjestima gradi svoje stavove oslonivši se na djela koja navodi u pu nom naslovu.25)
Da je Ahmed Bejazić uistinu veliki naučnik potvrđuju razna svje dočenja od al-Mukbilija, Muhibbija i svih onih koji su izučavah njegova dje la. Što se tiče našeg doprinosa izučavanju njegovog ukupnog djela, on je nedovoljan što svjedoči i to, da ga je proučavalo samo nekoliko naših autora (Bašagić, Handžić i Šabanović) gdje je on samo neznatno predstavljen. Izu zetak čini M. Handžić koji se šire zanimao kako ovim autorom, tako i osta lim učenjacima iz ugledne porodice Bejazića, ukupno ih je bilo devet. Sam
Išarat al-meramotkriva takve mogućnosti da se tim djelom više istraživača može baviti i proučavati ga kroz različite aspekte. Na žalost u ovom momen
tu nemamo cjelovit uvid u kojim sve bibliotekama u svijetu postoje mkopisi
ovog djela, mada bi to u narednom periodu svakako trebalo utvrditi. Ovaj autor i njegovo djelo Išarat al-meram su vrlo zahvalna tema koja nas obave zuje da joj posvetimo posebnu pažnju i značaj i da sa njega i dragih naših naučnika skinemo tamu vijekova i osvijetlimo kutak povijesti u kome su oni djelovah i zauzeli nesumnjivo značajno mjesto. Što je tako do sada bilo, kriv je svakako naš nemar, sporost, objektivni i subjektivni faktori. Prije svega mi, iz njihove domovine, u tome imamo svoju prijeku obavezu sa naučnog, vjerskog, kulturnog i dr. aspekata.
Hvala Bogu, u posljednje vrijeme kod nas je povećan interes za musli mansku bošnjačku duhovnu i kulturnu baštinu. Pokrenut je čitav niz vrijed nih projekata, u kojima je predmet izučavanje zaostavštine naših učenjaka. Nažalost, još se nisu prevela i izučila kapitalna djela bošnjačkih vrhunskih naučnika, npr. Abduhaha Bošnjaka (Kome n t a r Fususa), Hasana Kafije (Nur al-yaqln), Šejh Juje ih Ahmeda Bejazića (Išarat al-mardm).
Ako želimo da upotpunosti prodremo u misao navedenih i dragih naših mislilaca, onda moramo, prije svega prevesti njihova djela i učiniti ih dostupnim širem krugu istraživača koji bi ta djela mogli izložiti objektivnoj naučnoj analizi i kritici i izvršiti njihovu valjanu valorizaciju.
To rade i dragi, koji prevode djela svojih ljudi koja su pisali na dragim jezicima, jer njihovu zaostavštinu drže sastavnim dijelom svoje kulturne i naučne baštine. Ukoliko bi se bavili djelom Ahmeda Bejazića i valjano ga predstavih i izučili, to bi bio neprocjenjiv doprinos islamu i muslimanskoj kulturi i općenito kulturnoj baštini svijeta. Ovo ukazuje daje krajnje vrijeme da se uspostavi realna svijest o vlastitoj baštini i da joj se da pravo građanstva u bošnjačkoj osobenosti duha i kulture.
Ahmed Bejazić is one of the first Muslim scholars and authors from Bosnia and Hercegovina who wrote in Oriental languages. According to au- thoritative and undisputed opinions, he is our best known scholar in the Science of akaid (dogmatics), with a more expressed and more impressive contribution, than the one of Hasan Kafi and Šejh Jujo, two other outstand- ing native writers. He especislly distinguished himself with his Capital work in dogmatics called „Išarat al-maram min ‘ibarat al-Imam“. Two well pre- served manuscripts of this work are today in the Gazi Husrev-bey ’s Library in Sarajevo. This work is in fact an extensive commentary on five tractates of akaid Science, written by one of the biggest Muslim scholars and lawyers Imam al-A’zam Abu Hanifa from Quf, Iraq. The work is the work of an ex- pert, written in ornate Arabic, divided according to topics and based on Is- lamic norms and Science. Due to its volume and difficult style, sufficient at- tention and significance was not given to this work, although both the work and the author really deserve it.
