Islam u Bosni i Hercegovini se počeo širiti neposredno poslije osvojenja Bosne (1463) i Hercegovine (1465) od strane Turaka, u vrijeme kada je već bio ojačao orto- doksni sunni islam. I već od samog početka islamizacije u Bosni i Hercegovini djelovala je snažna sunni orijentisana teološka škola koja je bila predominantna u ovoj oblasti i uz pomoć osmanske vlasti suzbijala sve pojave heterodoksije, što ne znači da heterodoksija nije našla puteve utjecaja i ovdje. Međutim, heterodoksni pokreti su bili samo epizodična pojava koja nije dublje ostavila traga u religioznom životu Muslimana Bosne i Hercegovi- ne. Otuda su, na primjer, Hamzevije kao heterodoksno bratstvo ili sekta, mada se naglo raširilo i steklo veliki broj pristaša, uništeni odmah u početku i nije se sačuvao ni pomen, niti bilo kakva tradicija u narodu. Isto tako je slučaj i sa bektašijama. Mada su postojale bektašijske tekije u Bosni i Hercegovini u prvim epohama osmanske vlasti, one su bile kratkog vijeka i samo periferno su dotakle religiozni i socijalni život muslimana ove pokra- jine, bez dubljeg prodiranja u njihovu svijest.
Osmanski namjesnici i drugi veliki predstavnici osmanskog feudalnog društva u Bosni i Hercegovini provodili su politiku zaštite i odbrane sunni islama i osnivali su tekije ortodoksnih derviških redova, kao na primjer: mevlevi, halveti, nakšbandi, kadiri itd., da- jući im finansijsku i drugu pomoć da bi one služile njima i djelovale kao protuteža u bor - bi protiv heterodoksnih sufi bratstava i sekti.
Tako lsa-beg Ishaković, vojvoda tzv. Zapadnih strana (1440-1446) osniva te- kiju mevlevi reda u Sarajevu (1462. godine), 1) Skender-paša po svoj prilici za svog trećeg namjesnikovanja u Bosni (1499-1505) osniva tekiju nakšibendijskog reda, tako- đer, u Sarajevu (oko 1500. godine), 2) veliki bosanski namjesnik i graditelj, te dobrotvor Sarajeva, Gazi Husrevbeg (namjesnik u Bosni od 1521-1541) osniva Hanekah halvetij- skog reda derviša u Sarajevu (prije 1531. godine), 3) krupni sarajevski trgovac Hadži Sinan-aga, otac Silahdar. Mustafa-paše, osniva po njemu nazvanu Sinanovu tekiju kadi-
1. Bilješke uz ovaj rad "Bektašije i islam u BiH" su iste kao i u prethodnom radu "Bektashis and islam in Bosnia and Hercegovina" od str. 83-90, pa ih uz ovaj rad ponovno ne donosimo.
91
rijskog reda u Sarajevu (XVII vijek) 4) itd. Stoga se može i razumjeti da su nakšibendi, mevlevi, halveti i kadiri bratstva odigrala izvjesnu ulogu ne samo u procesu širenja islama u ovim krajevima nego i u njegovanju tasavvufa i mističke tradicije kao forme islama kod nas. Naravno, kao pogranična provincija Osmanskog carstva, Bosna i Hercegovina je tre- bala biti zaštićena od heterodoksije koja je u svom antagonizmu i opoziciji prema osman- skom feudalnom društvu i sunni islamu često izazivala bune i ustanke.
Kontinuirajući gornju misao, u svom referatu želim da ukažem na jednu istorij- sku istinu da derviški red bektašija, kao heterodoksni oblik islamske religije, nije bio zastupljen u Bosni i Hercegovini u onoj mjeri kao što su druga sufi bratstva, koja smo gore spomenuli, pa prema tome nije ni mogao imati znatnijeg utjecaja među janičarima, kao što u drugim oblastima Osmanskog carstva.
Uporedo sa turskim osvajanjima na Balkanu, zajedno sa vojskom u kojoj su i sa- mi učestvovali, pojavili su se derviši bektašije i u jugoslavenskim zemljama. Već sredinom XIV stoljeća bektašije su se pojavile na granicama Rumelije, a do kraja ovoga vijeka učvrs- tile na granicama Rumelije, a do kraja ovoga vijeka učvrstili su se među janičarima, budu- ći da su janičari, po mišljenju nekih istoričara, bili većinom hrišćanska djeca, hrišćanskog porijekla, ili ratni zarobljenici, pa su radije pokazivali sklonost ka bektašizmu kao narod- nom obliku religije nego sunni islamu.
Međutim, odsustvo jače zastupljenosti ili znatnijeg utjecaja bektašizma u Bosni i Hercegovini na neki način opovrgava gornje mišljenje istoričara. To bi jedino moglo da potvrdi saznanje i stav Mehmed Fuad Koprulu-a koji je smatrao legende o susretu Hadži Bektaš Velija sa osmanskim vladarima - Osmanom i Orhanom i ulogu koju je Hadži Bektaš Veli imao u osnivanju janičarskog korpusa, čistom izmišljotinom, te da takve tvrdnje nemaju nikakvog istorijskog osnova. 5) Koprulu je također istakao da su bektašije samo jedno od heterodoksnih bratstava i da ono sve do XVI vijeka nije bilo najznačajnije.
Tek u XV i XVI vijeku, kada je apsorbiralo druga mistička bratstva koja vode porijeklo od babaizma, počelo je da igra znatniju ulogu, što je bilo razlogom da mu se pripisuje pretjerana važnost u osnivanju Osmanskog carstva.
Bektaši propaganda je imala velikog uspjeha i utjecaja na Turkmene u Anadoliji, naročito u oblasti između Kizilirmaka i Erzeruma i na jugu u planinama Taurusa. Učenje bektaši tarika prihvatili su i Turkmeni-Juruci nastanjeni između Jedrena i Dunava na Balkanu, potom stanovnici Dobrudže i Deliormana u istočnoj Bugarskoj, te stanovnici u planinama Rodopa u južnoj Makedoniji i Tesaliji. Tokom XV i XVI stoljeća mnoštvo tih turkmenskih nomada prelazi na sjedilački način života, osnivajući svoja sela i nastanjujući se u gradovima, što je dovelo do širenja bektašizma i u urbanim sredinama.
Zna se da su heterodoksne grupe derviša kao: babaije, abdali, hajdarije i drugi,
odigrali aktivnu ulogu u islamiziranju stanovništva u Rumeliji i u islamizaciji Balkana u toku XIV i XV vijeka.
I Halil Inaldžik govori o krupnoj ulozi bektašija u širenju islama i islamske kul- ture među starosjedilačkim hrišćanskim stanovništvom u Rumeliji i na Balkanu, jer, po njemu, bektašijski oblik islama koji priznaje ravnopravnost religija, koji pridaje veći zna- čaj skrivenim vrijednostima nego spoljnim obilježjima, koji zapostavlja vršenje islamskih obreda — molitvu, post, a dozvoljava upotrebu vina i dopušta ženama da se pojavljuju ot- krivena lica i slobodno miješaju s muškarcima, te zbog svoje estetičke prirode i karaktera
narodnog tarikata, je bio prihvatljiv za mnogobrojne balkanske seljake. 6)
92
Međutim, derviški red bektašija nije bio mnogo raširen u Bosni i Hercegovini, mada je bektašijska propaganda nastojala u tom pravcu. Prema onome što nam saopštava Evlija Čelebi, koji je prošao ovuda 1660. godine, postojala je jedna bektašijska tekija na periferiji Čajniča. U vezi s tim Evlija Čelebi piše: "Na jugoistočnoj strani varoši s desne i lijeve strane druma što vodi iz Tašlidže (Plevlje) u Čajniče od Sinan-pašine česme, koja se nalazi na tome drumu pola sata daleko, pa sve do Čajniča nalaze se ogromna stabla trešanja. Podalje od toga drvoreda na jugoistoku, na jednom brežuljku kojih hiljadu kora- ka daleko, nalazi se Gazi Murad-babina bašča s bektašijskom tekijom (asitan), koja za- služuje da se vidi. To je tako visoka osmatračnica da se od ove tekije koja je puna hladnja- ka vidi cijela varoš Čajniče... U svakom uglu toga mjesta mnogi zaljubljeni i odani derviši izvode muzičke tačke divnim melodijama i u svako doba razne grupe priređuju muzičke tačke poput Huseina Bajkare. Jednom riječju, stanovnici gradova dolaze na ovo mjesto
gozbe sa raznim jelima i pićima i priređuju raznovrsne zabave i sastanke". 7)
Dalje izvori ne govore o ovoj tekiji. Postoji, međutim, u narodu uspomena na tekiju koja se nalazila na Musalli poviše grada Čajniča, iznad današnjeg hotela "Orijent", a postojalo je i turbe nešto niže pomenutog hotela, podignuto nekom turskom poginu- lom oficiru. Tekija je bila srušena poslije I-svjetskog rata, ali ju je kasnije obnovila neka žena. I konačno je srušene poslije II svjetskog rata i nije više obnovljena. Narod se sjeća nekog šejh Omera i Murad-Dedeta, što pomalo zvuči na bektašijski red derviša i tradiciju koja je tu već postojala.
Prema opisu tekije bektašija, o kojoj govori Evlija Čelebi i o kojoj se sačuvao pomen u narodu, postoji izvjesna podudarnost, s obzirom na mjesto na kojem je bila locirana. Moguće je da je ona izgubila svoj prvobitni karakter i kasnije pripadala nekom drugom tariku.
Isto tako jedna bektaši tekija postojala je i u gradu Sarajevu, na lijevoj obali Miljacke pokraj Ćumurije mosta, na koju nas podsjeća samo ulica "Tekija" koja je nosila to ime sve do 1931. godine. Inače nemamo nikakvih podataka niti o njezinu postanku
niti o tome kada je nestala. 8)
Zna se da je jedna bektašijska tekija postojala i u Banjaluci. Nju spominje Murad Sertoglu, ali o njoj ne daje nikakve podatke. 9)
Budući da izvori iz kasnijeg vremena pružaju malo informacija o ovim tekijama, samo može da znači da je njihovo trajanje i njihova aktivnost bila i ograničena i kratko- trajna, da je bektašizam imao samo perifernu ulogu, te da se kao sekta i jedan vid sinkre- tističke religije nije mogao dugo održati u strogo sunnitskoj sredini Bosne i Hercegovine. Jer za sve tekije koje su bile aktivne i održale se nešto duže, a naročito one iz kasnijeg pe- rioda osmanske vlasti kod nas, postoje refleksije u istorijskim i drugim izvorima, ili bar kratke informacije o njihovom nastanku i djelovanju. To nas, upravo, navodi na zaklju- čak da, ne samo bektašizam, nego i drugi heterodoksni derviški redovi i sekte, koji su se ovdje javljali s vremena na vrijeme, nisu se mogli ustaliti niti razviti na ovom prostoru gdje je snažna islamska teološka škola i moćna sunnitska inteligencija vodila glavnu riječ.
Ukoliko problem bektašizma razmatramo cjelovito u okviru islamsko-civilizacij- skog kompleksa Bosne i Hercegovine, u poređenju sa utjecajem mevlevija, halvetija, kadi- rija itd. bektaši bratstvo nije imalo nekog utjecaja u ovoj oblasti. Čini se da su mu pripa- dali rijetki pojedinci turskog i albanskog porijekla koji su živjeli u Bosni i Hercegovini i samo poneki član od domaćeg življa.
93
Idući jednim logičkim tokom u svom razmatranju bektašizma u Bosni i Hercego- vini, postavlja nam se i pitanje sprege bektašija i janičara na bosanskohercegovačkom prostoru. Činjenica je da u nama dostupnim izvorima nismo naišli na podatke koji bi uka- zali na postojanje utjecaja bektašija, ili bilo kakve sprege bektašija i janičara, mada ne možemo decidiravi reći da takvog utjecaja nije uopće bilo, budući da je postojalo nekoli- ko tekija bektašl tarika u Bosni i Hercegovini, kao što smo to objasnili. Ima mišljenja da im je pripadala bektaši tekija pored Ćumurije mosta u Sarajevu.
Međutim, u Ljetopisu Mula Mustafe Bašeskije nalazi se podatak da je Šeho Čelengir, prilikom izbora za šejha Mevlevi tekije na Bendbaši u Sarajevu, trebao da skine janičarski turban i da ga zamijeni mevlevijskim tadžom (kapom), što naravno ukazuje na činjenicu da je i kao mevlevija pripadao janičarima, a kao šejh Mevlevi tekije u Sarajevu, zacijelo, omogućio veći utjecaj mevlevizma među janičarima.
Na fenomen sprege i utjecaja mevlevija među janičarima u Sarajevu, pa i Bosni i Hercegovini, govori i podatak da su sarači (sedlariI),a zna se da su zanatlije mahom bili ja- ničari, priređivali teferiče na Šehovoj Koriji gdje se nalazila ljetna tekija mevlevija sa baš- tom pogodnom za ovakve skupne ceremonije. 10)
Drugo, što je veoma interesantno, da je i autor Ljetopisa (1740-1804), Mula Mustafa Bašeskija, kako se vidi iz njegova naslova, kao janičarski veteran (isluženi jani- čar) pripadao kaderijskom redu derviša, kako on to sam kaže u svom Ljetopisu. 11)
Slična situacija bila je i u Srbiji. Ni za ovaj region nemamo mnogo podataka u istorijskim izvorima, koji se odnose na derviške redove. Za raniji period izvjesne podatke nam pruža Evlija Čelebi, koji izričito spominje tekiju Mehmed-paše Jahjapašića, koja je osnovana, zacijelo, prije njegove smrti (1548), a koja se nalazila na jugoistočnoj strani šehera u blizini Abaza-pašinog kioska u Beogradu. U njoj je tada služio kao šejh, Derviš Mehmed Horasani. 12) Budući da je njen osnivač, Mehmed-paša, bio akindžijski beg, a zna se da je među akindžijama bio razvijen kult Hadži Bektaš Velija, stoga Hazim Šabano- vić predpostavlja da je bar u prvo vrijeme pripadala bektaši redu derviša. 13)
U Beogradu je, također, postojala bektašijska tekija nekog subaše koja se, vjero- vatno, nalazila negdje na periferiji grada, budući da je služila kao izletište Beograđana.
Neposredno poslije beogradskog mira 1740. godine, u Beogradu je postojala jedna bektašijska tekija, koja se spominje u vakufnami Defterdara Ahmed-efendije. Iz vakufname se vidi da se ona nalazila na Bulbuldereu i da je za hranu zavješteno 12 akči dnevno. 14)
Dalje, na osnovu putnih izvještaja Evlija Čelebi, znamo da su u Nišu postojale dvije bektašijske tekije. Jedna je "Kopru baši" tekija (Tekija na vrhu mosta) "bijednih derviša", a druga je Subašina bektašijska tekija, koja je služila kao izletište. 15) Evlija spo- minje i turbe Sefer-babe na vrhu mosta, koje se, vjerovatno, nalazilo u blizini Kopru baši- ne tekije, što bi značilo da je Sefer-baba bio jedan od pročelnika ove tekije. 16) To bi bilo sve što smo našli u izvorima, a što se odnosi na bektašizam u Srbiji.
Međutim, bektaši bratstvo je imalo veći utjecaj i odigralo značajnu ulogu u reli- gioznom, političkom i kulturnom životu Makedonije i Kosova u XVII i XVIII vijeku. U skoro svakoj varoši našeg južnog regiona nalazila se bar po jedna bektašijska tekija. Čla- novi ovog reda, čija uloga u političkom životu ovih oblasti je najvažnija, regrutovali su se, uglavnom, iz redova stanovništva albanske nacionalnosti, čija ekspanzija se osjećala na području Kosova i Makedonije, modifikujući strukturu stanovništva ovih oblasti već u
94
XVII i XVIII vijeku. 17) Mada je tačno da je proces islamizacije i pojava derviških tekija i zavija u velikom broju već u prvim epohama po osvojenju ovih oblasti od strane Turaka istorijska istina, ipak mi ne raspolažemo sa mnogo istorijskog materijala koji tretira ova pitanja sve do XVIII stoljeća.
Osim toga, bektašijskom bratstvu ne samo da su pripadali paše koji su uz dosta samostalnosti upravljali Makedonijom i Albanijom u XVII i XVIII stoljeću, nego i janiča- ri, većina novih čitluk sahibija, kadar u armiji, zanatlije (naročito puškari), a i jedan dio slobodnog seljaštva. U isto vrijeme kada su pripadnici albanske nacionalnosti prišli bekta- šizmu, tekije bektaši reda u Rumeliji, ispunjene autohtonim elementom, zahvatio je je-
dan nacionalni duh nepoznat azijskoj Turskoj. 18)
Predstavnici albanskog narodnog duha i etničkog senzibiliteta izrastali su, uglav- nom, iz sitnog begovata i srednje klase, odakle su se, također, regrutovale bektašije. Čini se, međutim, da se bektašizam nije bio ukorijenio na našem južnom području (Makedoni- ji i Kosovu) prije XVIII stoljeća, mada su još ranije postojale tekije ovog reda, kako to saopštava Evlija Čelebi, u Kosovskoj Mitrovici, Kačaniku. "Bektaši tekija Mustafa-babe udaljena je od grada Kosovske Mitrovice jedan hitac strijele", piše Evlija Čelebi. "Bekta-
šije tu ukonačuju putnike i namjernike". 19) Evlija govori i o tekiji u Kačaniku i o turbe-
tu Krkler, gdje je sahranjeno 40 svetaca (evlija). 20) Istoričari koji su se bavili bektašiz- mom, zabilježili su da je po jedna bektašijska tekija na području Makedonije postojala u gradovima: Skoplju, Tetovu, Štipu, Titov Velesu (Koprulu), i Kosova u gradovima: Đako- vici, Prizrenu, Strumici itd.
Bektašizam kao vjersko učenje, kao sekta, pored elemenata preuzetih iz različi- tih izvora, počev od šamanizma..., stupajući na tlo Balkana, preuzeo je, naravno, izvjesne elemente vjerskih shvatanja balkanskih naroda. Mi smo rekli da je bektašizam nastavak babaizma i da se u njemu veoma jasno zapažaju tragovi zamanizma, koji se ogledaju i izra- žavaju u ekstazičnim igrama i plesu bektašija, a usto zapažaju se i tragovi starog turskog folklora i običaja. Žene su i dalje zadržale slobodu i jednakost sa muškarcima što su uži- vale u predislamskom turskom društvu. Neki su istoričari, kao Georg Jacob i Hasluck, upozorili na utjecaje koje su balkanski paganizam i balkansko hrišćanstvo izvršili na bek- tašijska shvatanja. Po njima, koncept trojstva izražen u bektašijskoj dogmi da su Bog, Muhamed i Alija jedno, ispovijedanje grijeha šejhu od strane derviša, kao i nuđenje nova- ka hljebom, vinom i sirom prigodom ceremonije primanja u red (Ikrar ayini) su hrišćan- skog porijekla. Celibat (neženjstvo), koji je uveo Balim Sultan (u. 1516), počev od XVI stoljeća postaje obaveza za pročelnike bektaši tekije i za derviše koji su živjeli u tekijama. Bektašije u Makedoniji i na Kosovu, kako iznosi Max Choublier, zadržali su kult Sv. Niko- le i vjeruju u demone ili zle duhove slavenskog porijekla, kao što su Samo Divi i Samo
Vili. 21)
I kao po nekom ustaljenom običaju, bektašijske tekije su osnivane obično negdje na periferiji varoši, s ciljem da ispune svoju specijalnu misiju transmitera turske kulture u hrišćansku sredinu, ili da posluže kao isturene karaule, jer bi se često pojavljiva- le u Rumeliji i tamo gdje još osvajanje nije bilo konačno završeno. Neki ih nazivaju i prethodnicima turskih osvajanja, što bi čini mi se bilo veoma pretjerano i nerealistički. Međutim, glavni razlog da su osnivane na periferiji naselja, varoši, gradova bilo je, kako ja vidim, zbog njihovog vječito opozicionog stava prema sunnitskom ortodoksnom islamu koji je imao prevashodan utjecaj u gradovima i, općenito, u urbanim sredinama, a drugo da bi se derviši u jednoj mirnijoj atmosferi posvetili spiritualnom životu i odgoju.
95
Širenje bektašizma u Makedoniji, na Kosovu, u Srbiji i u Bosni i Hercegovini bilo je u vrijeme kada se ovaj tarikat formirao na tursko-anadolskim tradicijama i drugima u XV i XVI vijeku, u konačnoj svojoj formi koju mu je dao Balim Sultan. Kao rezultat društvenog razvoja i specijalne evolucije, bektašizam se u XVIII i XIX vijeku izražavao ne samo kao religiozni pokret nego su se u njemu, kroz bektaši tekije, njegovali i razvijali albanski nacionalni sentimenti. Nacionalne težnje Albanaca su se ne samo razvijale nego su i ponikle iz bektašijskih ćelija. Imajući ovo i druge okolnosti u vidu, možemo razumje- ti da su ga, kao turski tarikat, prihvatili ne samo Turci nego i Aibanci u Makedoniji, na Kosovu i u Albaniji, a mnogo manje pripadnici drugih naroda. Međutim, ne treba pretje- rivati kad je riječ o značaju bektašizma u stvaranju i propagandi lokalnih nacionalnih težnji albanskog naroda, jer su tome bili skloni i Albanci koji su prihvatili ortodoksni sunni islam. Članovi ovog tarikata uglavnom su se regrutovali iz srednjih slojeva društva (zanatlije, sitni trgovci, sitni begovat i slobodni seljaci), pa i nekoliko krupnih begova ko- ji su ga iskoristili za učvršćenje svoga utjecaja i svoje vlasti, na primjer, u centralnoj i za- padnoj Makedoniji.
Bektašizam je, inače, u Bosni i Hercegovini bio samo kratkotrajna i periferna po- java, pa zato nije ni mogao se ustaliti kao tradicija, ili izvršiti znatniji utjecaj na duhovni život muslimana ove oblasti, kao što je to učinio u Makedoniji, na Kosovu i u Albaniji. Istina je, dakle, da se u Bosni i Hercegovini razvijala "aristokratska forma islama", ako možemo tako da kažemo, neka vrsta kosmopolitske forme islamske kulture, ili "orto- doksni sunni islam", koji je bio zastupljen ne samo u urbanim sredinama nego i u rural- nim područjima, ali isto tako se ne može poreći činjenica da se uporedo razvijao i živio "narodni oblik islamske religije" koga su predstavljali mistički redovi i sekte, ali nikada tako jak i predominantan, nego uvijek potiskivan u pozadinu, imao manji značaj, da sa- mo životari u strukturi islamskog života Muslimana Bosne i Hercegovine.
U zaključku, želio bih da kažem da čak veoma poznati istoričari pridaju izuzet- nu važnost i ulogu bektaši redu derviša, što izgleda kao neka glorifikacija ovog reda. Isti- na, bektašizam je imao izvjesnu ulogu i značaj, ali u mnogo manjoj mjeri nego što bi mu neki htjeli da daju.
96
BEKTASHIS AND ISLAM IN BOSNIA AND HERCEGOVINA
Dervish order (or sect) of bektashis had a certain significance in the religious, socio-political and cultural life of the Southern regions of Yugoslavia — in Macedonia and Kosovo, and particularly in districts predominantly inhabited by Albanians. This tarikah was represented in a lesser degree in Serbia and more lesser in Bosnia and Her- cegovina.
Reasons that bektashism has not been so much spread and had not continuity on the soil of Bosnia and Hercegovina author sees in the fact that the Sunni orthodox Islam had already been strengthened in the XVth century, at the time when the process of islamization began in this area.
Ottoman governors in Bosnia and Hercegovina and Ottoman feudal society, as well, systematically carried out the policy of protection and support to Sunni Islam and they also used to establish the tekkes (monasteries) of orthodox dervish orders — such as: mevlevi, halveti, nakšbandi, Kadiri, etd., giving material assistance to them in order that they serve and act also as a counter-balance to the struggle with heterodox brotherhoods ans sects.
Expanding of bektashism in Macedonia, Kosovo, Serbia and in Bosnia and Hercegovina took place at the time when this tarikah had been formed on turco- anatolian traditions and other's in XVth and XVIth centuries in the definitive form which Balim Sultan (d. 1516) gave to it. As a result of social developments and its spe- cial evolution in the XVIIIth and the XIXth centuries, bektashism was expressed not only as a religious movement, but Albanian national sentiments were also cultivated through the bektashi tekkes. National aspirations of Albanians were developed and also originated from bektashi lodges. Having in view of this and other circumstances, we may understand that bektashism as a Turk tarikah, was accepted not only by the Turks but also by Albanians in Macedonia, Kosovo and in Albania, and much lesser by subjects of other nationalities. However, it is unnecessary to exaggerate when it is spoken about the importance of bektashism in creating and propagating of local national aspirations
7-Anali
97
adopted orthodox Islam were al- so inclined to that. The members of this tarikah were recruited mainly from middle classes of the society (handicraftsmen, small shopkeepers, petty landowners — begs and free peasants). A few great landlords who made use of it for the strengthening of their influence and their authority, as for example, in western and centrai Macedonia and in Albania also belonged to this tarikah.
It is too necessary to point out the fact that there are not informations in ac- cessible sources which wuld refer to the bektashi influence on the janissaries of Bosnia and Hercegovina, as, for instance, the influence of mevlevies, halveties, nakšbandies, kadiries, to what certain sources refer. Bektashism, otherwise, was a short-lived and ephemeral phenomenon in Bosnia and Hercegovina, therefore it could not be established as a tradition, or to make cosiderable influence on spiritual life of this region, as it made in Macedonia, Kosovo, and in Albania.
It is ture that "aristocratic form of Islam" was cultivated in Bosnia and Herce- govina, if we can say that, a kind of cosmopolitan form of islamic culture, or orthodox Sunni Islam, which was represented not only in urban centres but also in rural districts. By the way, it can not be denied the fact that "people's form of Islamic religion", represented by dervish orders and sects, has been developed, but never been so strong and predominant. It has always been in the background, it has always had minor signifi- cance and in such form it existed in the structure of the islamic life of the Muslims of Bosnia and Hercegovina.
98