UDK: 061.27 : 28-74 (497.6 Sarajevo) “16/17“

HASO POPARA Izvorni naučni rad

Gazi Husrev-begova biblioteka


NEKOLIKO NOVIH PODATAKA O SLUŽBENICIMA ISA-BEGOVA VAKUFA U SARAJEVU KRAJEM

17. I POČETKOM 18. STOLJEĆA


Sažetak

U ovome radu, na osnovu dosada neobjavljenih sudskih dokumenata, govori se o nekoliko ličnosti koje su krajem 17. i početkom 18. stoljeća upravljale Gazi Isa-begovim zadužbinama u Sarajevu. U fokusu rada su borba između Isa-begovih potomaka za mjesto mutevellije, obnova objekata stradalih u požaru prilikom provale Eugena Savojskog u Sarajevo 1697. godine, izdavanje vakufskih dobara pod zakup, manipulacija s vakufskim prihodima, sprega sa esnafom i sudskim vlastima, estale pritužbe Visokoj porti na rad pojedinih službenika vakufa, te direktive iz Istanbula da se navodne zloupotrebe u upravljanju vakufom provjere i sankcioniraju.


Ključne riječi: Gazi Isa-beg, Sejjid Abdulfettah, šejh, mutevellija, nazir, katib, tekija, vakuf, hamam, han, mlini.


Uvod


Iz vakufname Isa-bega Ishakovića iz mjeseca džumade-l-ulaa 866. (izme- đu 1. februara i 3. marta 1462.) godine vidi se da je on u Sarajevu zavještao: musafirhanu sa zavijom, most na Miljacki, mlinove u selu Brodac, hamam i vodovod, te da je za njihovo izdržavanje ostavio han i više dućana i zemljiš- nih posjeda na području današnjeg Sarajeva i okoline.1 U vakufnami se ne spominju ni Isa-begova džamija ni sredstva za njeno održavanje i plaće službenika, jer je vakif džamiju podigao u slavu sultana Mehmeda Fatiha, kojemu ju je i poklonio. Iako je o ovome vakufu do sada objavljeno više radova, mnogi podaci o njegovoj sudbini kroz pet i po stoljeća dugu historiju ostali su nepoznati. Razlog za to, prije svega, leži u činjenici da od 1565. do 1727. godine nisu sačuvani sidžili Sarajevskog šeriatskog suda, koji bi, da su sačuvani, mogli biti bogato vrelo za izučavanje historije, ne samo ovoga vakufa nego i Sarajeva uopće. Jedan od rijetkih podataka o ovome vakufu, tačnije o Mevlevijskoj tekiji na Bendbaši, ostavio je Evlija Čelebi koji je u svome Putopisu 1659. godine zapisao:



1 Integralni tekst vakufname na arapskom s prijevodom na bosanski jeziki i iscrpnim podnožnim bilješkama objavio je Hazim Šabanović u: Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, sv. II, Sarajevo, 1952, str. 7-29.


Mevlevijska tekija nalazi se na obali rijeke Miljacke, na mjestu divnom kao rajska bašča. To je vakuf-tekija (reda) DželaluddƯna Rnjmije. Ima dvo- ranu za obrede derviša (simƗ‘ېƗne), sobu za razgovor (mejdƗn) i sedam- deset-osamdeset prostranih derviških ćelija s galerijom gdje derviši sviraju (mutrebƗn), s kuhinjom (‘imƗret) i trpezarijom. Njen je starješina (šejh) obrazovan derviš čijim molitvama Bog udovoljava. Starješina njenih svira (nƗjzen-baši), kaligraf derviš Mustafa,2 ima prekrasan rukopis.3

Koliko je nama poznato, u dosadašnjim radovima o Isa-begovom vakufu i Mevlevijskoj tekiji na Bendbaši neposredno prije i poslije prodora Eugena Savojskog u Sarajevo u jesen 1697. godine, kao jedini poznati mutevellija vakufa i šejh tekije spominje se šejh Sejjid Abdulfettah-efendija. U nastavku ovoga rada biće govora o još nekoliko ličnosti koje su u ovome periodu uprav- ljale Isa-begovim vakufom. Zanimljivo je da se za neke od njih izričito navodi da su potomci vakifa i da su nosili titulu sejjid, koju su dobivali Muhamme- dovi, a.s., potomci. U nedostatku drugih dokumenata teško je razjasniti od kada i preko koga se oni dovode u rodbinsku vezu s Muhammedovim, a.s. potomcima, tim prije što ni sam Gazi Isa-beg Ishaković nije bio sejjid. Izgleda da je neko od Gazi Isa-begovih potomaka bio oženjen iz porodice koja vodi porijeklo preko Muhammedova, a.s., unuka hazreti Hasana, sina hazreti Alije i hazreti Fatime, r.a.


Mutevellije:


Ali-Mehmed - Iz prijedloga sarajevskog kadije Ali-efendije4 napisanog u prvoj dekadi mjeseca ševvala 1105. (između 26. maja i 5. juna 1694.) godine vidi se da je nakon smrti mutevellije Gazi Isa-begova vakufa, nekog Ali- Mehmeda,5 derviša Mevlevijske tekije (na Bendbaši), uz četiri akče dnevne


  1. DarwƯš MuafƗ al-MawlawƯ al-BosnawƯ as-SarƗƯ, poznat i pod maېla܈om al-tibƯ, umro je u Yeni Šehiru (Larisi) 1078/1667-68. godine. Jedan prijepis njegova Mushafa iz 1068/1657-58. godine čuva se u Historijskom arhivu Sarajevo pod br. R-396 (Vidi: Haso Popara, Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa Historijskog arhiva Sarajevo, Svezak II, London Sarajevo, 1433/2011, br. 695, str. 5-6). Njegov devedeseti prijepis iz 1075/1664-65. godine čuva se u Zbirci mushafa Biblioteke kralja Abdulaziza u Medini pod br. 33 (Vidi: Haso Popara, "Kaligraf Derviš Mustafa Mevlevi iz Sarajeva prepisao je najmanje 90 primjeraka mushafa", Preporod, GOD. XLV, broj 12/1046, juni 2015, str, 44).

  2. Evlija Čelebi, Putopis, Odlomci o jugoslovenskim zemljama, Preveo, uvod i komentar napisao: Hazim Šabanović, IRO "Veselin Masleša" Sarajevo, 1979, str. 110.

  3. Riječ je o Luhumi Ali-efendiji, sinu Mehmedovu, koji je na položaju sarajevskog kadije bio od 6. ramazana 1105. (1. maja 1694.) godine (Vidi: TƗrƯې-i EnverƯ, IV, R-7304, GHb, str. 153-154 i 173-175).

  4. U nedostatku drugih biografskih podataka ne može se pouzdano utvrditi ko je bio ovaj mutevellija Gazi Isa-begova vakufa u Sarajevu. Jedino što se pouzdano zna je to da je


plate i dvije akče na ime sljedovanja u hljebu, na taj položaj bio postavljen carskim beratom derviš-mevlevija Mehmed-efendija. Ovaj Mehmed-efendija žalio se da mu je navedenu službu uzurpirao neki drugi Mehmed6 i nekako za tu službu pribavio drugi berat. Mehmed koji je dobio prvi berat putem suda je zamolio da se ovom drugom Mehmedu oduzme berat i da se on ponovo postavi za mutevelliju.7

U drugom prijedlogu sarajevskog kadije8 Visokoj porti od 21. rebiu-l-

ahira 1106. (8. decembra 1694.) godine kaže se: "Podnosilac molbe uvaženi šejh Mehmed-efendija moli da se mešihat mevlevijske tekije,9 koju je u Sara- jevu sagradio Gazi Isa-beg i odredio dnevnu platu za tu službu, oduzme od kadije šejha Mehmed-efendije i dadne njemu, jer u smislu važeće vakufname dobrotvora Gazi Isa-bega, on ima pravo na tu službu. On je i ranije vršio tu dužnost, dok se gore spomenuti kadija nije umiješao i, suprotno odredbama vakifa, oduzeo mu tu službu i zadržao je za sebe. Međutim, nespojive su te dvije službe, tj. služba kadije i služba mutevellije.10 Stoga je zamolio da se ponovo izda berat njemu, a da se kadija smijeni. Dostavlja se arz, a na Porti je da izda ferman."11


bio jedan od najstarijih vakifovih potomaka i da je u potpunosti ispunjavao uslove za mutevelliju. Umro je prije 1104/1693. godine. O njemu će kasnije biti više riječi.

  1. Iz drugog prijedloga koji je sarajevski kadija 21. rebiu-l-ahira 1106. (8. decembra 1694.) godine podnio Visokoj porti vidi se da je navedeni Mehmed nosio titulu šejha i da je bio na položaju sarajevskog kadije. Najvjerovatnije je riječ o Kermani-zadeu Mehmed- efendiji, koji je na položaju sarajevskog kadije bio 1104/1693. godine. Njegov naib bio je Abdulvehhab-efendija, sin Abdulbakije (Vidi: Saray Bosna kadileri, str. 9 u Historijskom arhivu Sarajevo).

  2. Vidi: Turski dokumenti 2, str. 51, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, u rukopisu i prijevodu Abdulaha Polimca (dalje: TD 2, GHb).

  3. Iako se u dokumentu ne navodi ime kadije, pouzdano se može zaključiti da je prijedlog podnio kadija Esiri Mustafa-efendija, jer je u to vrijeme on bio na položaju sarajevskog kadije (Vidi: TƗrƯې-i EnverƯ, V, R-7305, GHb, str. 24).

  4. Iz ovoga se vidi da je šejh Mehmed istovremeno bio i mutevellija Isa-begova vakufa i šejh Mevlevijske tekije. Obje ove službe kasnije je obavljao i šejh Sejjid Abdulfettah-efendija.

  5. Do koje mjere su te dvije službe bile nespojive najbolje se vidi iz odredbe vakifa koja glasi: ήθϋ ϲ˷ϟϮΘϤϠϟ Ϧ˷ϴϋ ΍άϛϭ ΍ήυΎϧ ϥϮϜϴϟ ΍ΪΣ΍ϭ ΎϤϫέΩ ϡϮϳ Ϟϛ ϲϓ ΔόϘΒϟ΍ ϩάϫ ϲϓ ϦϴϤϠδϤϟ΍ ΓΎπϗ Ϧϣ νΎϘϟ Ϧ˷ϴϋ ΍άϛϭ ϲ˷ϟϮΘϤϟ΍ ϰϟ· ΎοϮϔϣ ϑΎϗϭϷ΍ ϩάϫ ϡ΍ΪΨϟ ΐμ˷Ϩϟ΍ϭ ϝΰόϟ΍ ϥΎϛϭ ϑΎϗϭϷ΍ ΕϻϮμΤϣ ϊϴϤΟ/"Isto tako odredio je

jedan dirhem dnevno onome muslimanskom kadiji koji bude bio kadija u ovome mjestu da bude nadzornik vakufa. Isto tako odredio je upravitelju vakufa (mutevelliji) desetinu cjelokupnih prihoda svojih vakufa. Otpuštanje i postavljanje službenika svih zadužbina je u rukama mutevellije." Dakle, sarajevski kadija po položaju je bio i nazir Gazi Isa- begova vakufa u Sarajevu i za tu službu primao je za svaki dan po jedan srebrni dirhem. U slučaju spajanja ove dvije službe, tj. službe nazira i mutevellije, on bi stekao pravo, ne samo na desetinu ukupnih prihoda svih Gazi Isa-begovih zadužbina u Sarajevu, već i pravo postavljanja i otpuštanja službenika vakufa. Osim toga, u rukama jedne osobe bile bi službe i upravljanja i nadziranja, tj. upravitelj vakufa (mutevellija) bi sam sebe nadzirao, što je nespojivo.

  1. Vidi: TD 2, GHb, str. 59-60.


Fatima, supruga Abdulbaki-efendije - Iz trećeg izvještaja Visokoj porti, koji je u vezi sa službom mutevellije Gazi Isa-begova vakufa u Sarajevu poslao kadija Esiri Mustafa-efendija u prvoj dekadi mjeseca šabana 1107. (između 6. i 15. marta 1696.) godine, vidi se da je na tom položaju bila Fati- ma, supruga Abdulbaki-efendije iz Skoplja,12 koja je, kao potomak vakifa (Gazi Isa-bega), za tu službu nekako isposlovala berat. Ko je bila ova Fatima najbolje se vidi iz jednog kasnijeg emri-šerifa Visoke porte iz 1121/1709. godine koji je naslovljen na sarajevskog kadiju. U ovome emri-šerifu stoji:

Žena Fatima, koja pripada ešrafu grada Sarajeva, šalje Visokoj porti arzuhal u kojem moli da se zabrani drugoj Fatimi, hudovi Abdulbakije, da joj se miješa u posjed mezri zvanih Stup i ..., a koje su u vlasništvu Skender- pašina vakufa. Ove mezre držao je Sejjid Husejn,13 a nakon njega naslijedili su ih sinovi mu Sejjid Ahmed i Abdulbaki po pola i nastavili da ih koriste zajednički. Kada je umro Sejjid Ahmed, iza sebe nije ostavio muške djece, pa je tapija pripala njegovoj kćerki, gore spomenutoj Fatimi. Ona je tada uzela tapiju i dobila temessukiju i više od trideset godina koristi zemlju. Kada je umro Abdulbaki, njegova žena (kojoj je, također, ime Fatima) tvrdi da je sva zemlja ranije bila njenog muža (Abdulbakije). Ona kaže da je zemlja iza Abdulbakije ostala sinu mu Mustafi, pa kada je umro i Mustafa, ostala je kćerki mu Aiši (tj. Mustafinoj sestri), a kada je umrla i Aiša, ostala je majci joj, gore spomenutoj (hudovi) Fatimi. Pošto Fatima (Sejjid Ahmedova erka) ima na nju tapiju i temessukiju, zamolila je da se spor riješi na osnovu njih. Naređuje se da se spor riješi po kanunu.14

Šejh Sejjid Abdulfettah-efendija - Iz hudžeta sarajevskog kadije od

    1. džumade-l-uhraa 1099. (3. aprila 1688.) godine vidi se da je šejh Sejjid Abdulfettah-efendija, uz dnevnu platu od 20 akči, bio jedan od dvojice nazira15 vakufa hadži Hasana Meddibesarevića u Sarajevu.16 Šejh Sejjid Abdulfettah-



  1. Kako je vakif Gazi Isa-beg ostavio više zadužbina i u Skoplju, ondje je i sjedio mutevellija njegovih zadužbina, a ovi u Sarajevu bili su, zapravo, njegovi zastupnici. Sve do okupacije 1878. godine Gazi Isa-begove zadužbine u Sarajevu bile su dio Gazi Isa-begova vakufa u Skoplju, a od 1878. godine ovo je zaseban vakuf (Vidi: Hamdija Kreševljaković, "Han Kolobara u Sarajevu Povodom požara 29. XII 1937.", Novi Behar, God. XI, Broj 13-16, Sarajevo, 1938, str. 203).

  2. Ovaj Sejjid Husejn bio je mutevellija Isa-begova vakufa u Sarajevu 1628. godine. (Vidi str. 203 u navedenom Kreševljakovićevom radu).

  3. Vidi: Turski dokumenti 15, str. 174-175, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, u rukopisu i prijevodu Abdulaha Polimca (dalje: TD 15, GHb)

  4. Drugi nazir bio je šejh Mahmud ibn Nuh Karabaš. Budući da je on bio i nazir Gazi Isa- begova vakufa, o njemu će kasnije biti više riječi.

  5. Vidi: Haso Popara, "Nekoliko novih dokumenata o vakufima velikih sarajevskih dobrotvora hadži Hasana i hadži Mehmeda Meddibesareva iz 17. stoljeća", Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Knjiga XXXIII, Sarajevo, 2012, str. 109-110.


efendija jedan je od četrdeset i šest uglednih Sarajlija17 koji su potpisali mahzar18 za obnovu sarajevske muafname,19 na osnovu kojega je sarajevski munla Isa-efendija, sin Alijin u trećoj dekadi mjeseca safera 1104. (između

31. oktobra i 9. novembra 1692.) godine izdao hudžet.20 Povod za upućivanje gore spomenutog mahzara21 bio je ferman kojim se tražilo od Sarajlija da


  1. Mahzar su potpisali ovim redom: 1. sarajevski muderris Abdullah-efendija, sin Abdulkerim-efendije, 2. Šejhi Mehmed-efendija, razriješeni kadija Banje Luke, 3. Abdulbaki-efendija, privremeni kadija u Pruscu, 4. Sejjid Abdulbaki-efendija, razriješeni kadija Kladnja, 5. Sejjid Mustafa-efendija, kadija Užica, 6. Askeri-zade (Aščerić) Ali- efendija, razriješeni kadija Pljevlje, 7. Mustafa-efendija, privremeni kadija u Bosna Brodu (Travniku), 8. Ahmed-efendija, razriješeni kadija Kamengrada, 9. muderris Kurdi-zade Mehmed-efendija, 10. Sim-zade Mehmed-efendija, razriješeni kadija Bia (Vlasenice),

11. Aga-zade Mehmed-efendija, razriješeni kadija Kladnja, 12. Hilmi-zade Mustafa- efendija, razriješeni kadija Bosna Broda (Travnika), 13. Osman-efendija, razriješeni kadija Birča (Vlasenice), 16. Ahmed-efendija, sadašnji kadija Birča (Vlasenice), 17. šejh Sejjid Abdulfettah-efendija, 18. Ismail-efendija, reisu-l-ulema (nije riječ o reisu-l-ulemi u današnjem značenju, np. H. P.), 19. Miri-zade Abdulkerim-efendija, imam, 20. Tuzlevi- zade (Tuzlić) Abdullah-efendija, imam u Mehmed-begovoj mahali, 21. Sulejman-efendija, imam u Ali-pašinoj mahali, 22. hafiz Husejn-efendija, 23. Mehmed-efendija, imam u Hadži Hasanovoj mahali, 24. Ahmed-efendija, hatib, 25. Visanin Mehmed-efendija,

26. Mehmed-efendija, imam u Sarač Ahmedovoj mahali, 27. Abdulmedžid-efendija,

28. Zergeri Ibrahim-efendija, 29. Zergeri hadži Ali-efendija, 30. Salih-efendija, imam u Jakub-pašinoj mahali, 31. Šami-zade Salih-efendija, 32. Ahmed-efendija, imam u Sinan Vojvode mahali, 33. Sofi-zade Hasan-efendija, 34. Ibrahim-efendija, imam u Hadži Vekil Harčovoj mahali, 35. Sulejman-efendija, imam u Hadži Alijinoj mahali, 36. Omer-baša, starješina pekara, 37. Jusuf-baša, starješina kasapa, 38. Habib-čelebi, starješina sarača,

39. Hamza Havadže, starješina čizmedžija, 40. Ibrahim-čelebi, starješina kazandžija, 41. hadži Ibrahim, starješina berbera, 42. Nurullah-baša, ćehaja kazaza, 43. Zulfikar, trgovac,

44. Sohta-zade hadži Mustafa, trgovac, 45. Ćoso Hadži Husejn, trgovac, 46. Salih-baša, trgovac i mnogo drugih uglednih Sarajlija...

  1. Mahzar, kolektivna molba, tužba ili peticija upena iz naroda višim osmanskim vlastima.

  2. Muafnama (ϪϣΎϨϓΎόϣ) je carsko pismo o oslobađanju od poreza. Sama riječ muaf (ϑΎόϣ) znači oslobođen, dok se riječ nama (ϪϣΎϧ) koristi u značenju pismo, knjiga, obično, carsko pismo. Po svome karakteru muafnama je finansijski privilegij. Takav jedan privilegij sadržan je u posebnoj muafnami koju je sultan Mehmed Fatih dao Sarajlijama.

  3. Integralni tekst hudžeta sačuvan je u prijepisu M. Enveri Kadića (Vidi: TƗrƯې-i EnverƯ, IV, R-7304, GHb, str. 105-106).

  4. Ovaj mahzar nije bio poznat Muhamedu Hadžijahiću kada je pisao svoj rad o Sarajevskoj muafnami. On je o njenoj obnovi 1692. godine imao pri ruci samo spisak troškova koje je pronašao u jednom pismovniku koji se nalazio u vlasništvu Mehmed-efendije Hulusije iz Žepča (umro 13. februara 1942. godine). Zato sa žaljenjem konstatira: "Prava je, međutim, šteta dok je pismovnik još bio pristupan da nisu uzeti i pobliži podaci iz samog troškovnika." (Vidi: Muhamed Hadžijahić, "Sarajevska muafnama Povodom 500-godišnjice -" Godišnjak društva istoričara Bosne i Hercegovine, Godina XIV, Sarajevo, 1965, str. 71). Na sreću, integralni tekst mahzara i hudžeta sarajevskog munle Isa-efendije sačuvani su u Kadićevu prijepisu. Zato su gore i navedena imena svih potpisnika mahzara.


za čuvanje krajine (serhata) stave na raspolaganje 1.500 strijelaca.22 Ovo su Sarajlije smatrale povrjedom muafname koju su imali još od doba Fetha i koja im je bila obnovljena 1572. godine. Kako se ovo ne bi ponavljalo, tražili su da im se muafnama obnovi.23

Ime šejha Sejjida Abdulfettah-efendije navodi se i u hudžetu sarajevskog kadije iz mjeseca šabana 1104. (između 7. aprila i 6. maja 1693.) godine. U njemu se govori o sudskom sporu između nasljednika o pravu na tapiju jedne njive Gazi Isa-begova vakufa u Šejh Magribijinoj mahali u Sarajevu,24 a koja je preko dvadeset godina izdavana pod zakup za 85,5 akči. U ovoj raspravi šejh Sejjid Abdulfettah se pojavljuje kao zastupnik mutevellije25 Gazi Isa-




  1. Puni tekst u originalu i prijevodu glasi:

נϴΑ ϥϮ̪ϴγ ϪψϓΎΤϣ ϡϼγ· ΪΣήγ ήϳΎϐϣ ϥϮϳΎϤϫ ˯ϪϣΎϨϓΎόϣ ϥϻϭ΍ ΩΪόΘϣ ϩΪϧήϟΪϳ ϥΪϨγ΍ήϘϓ ϩέϮΑΰϣ ˯ϪϨϳΪϣ ϡΪϗ΍ ϥΪϧϮΑ ϥΪϨϐϳΪϟϭ΍ ϕΎτϳ ϻ Ύϣ ϒϴϠϜΗ έϮϛάϣ ιϮμΧ ϪϠϐϤϨϟϭ΍ έ΍Ϊλ΍ ϲϟΎϋ ϥΎϣήϓϭ ϒϴϠϜΗ ϲΟ΍ήΧ΍ ί΍Ϊϧ΍ ϚϨϔΗ ήϔϧ ίϮϴθΑ

...ΪϳΪΠΗ ΰϤϳήϟ ϪϣΎϨϓΎόϣϭ ϊϓΩϭ ϊϨϣ ϥΩέ΍ΪϤΘϟϭΩ έΩ έϮϛάϣ ιϮμΧ ΊηΎϧ /"Protivno brojnim oprosnim carskim poveljama, izdan je carski ferman kojim je zatraženo da za čuvanje islamske krajine (serhata) regrutujemo 1.500 strijelaca. Budući da je ovo nepodnošljiv namet (teklƯf mƗ yuܒƗq), neka se ovo zabrani i odbije, a naša muafnama obnovi)."

  1. Vidi opširnije u gore navedenom radu Muhameda Hadžijaha, str. 67-119.

  2. Ovaj sudski spor pokrenuo je muderris Ahmed-efendija, sin hadži Ibrahimov iz Havadže Kemalove mahale u Sarajevu protiv Aiše, kćerke Selima-spahije, a koju je na sudu zastupao njen (drugi) muž Ismail-beg, sin Redžepov. Ahmed-efendija je izjavio da su njivu Isa-begova vakufa u Magribijinoj mahali pod mukatom (zakupom) napola držali njegov amidžić Tašči-zade (Taščić) Hasan-čelebi i umrli mu otac hadži Ibrahim. Kada je umro hadži Ibrahim, njegov dio pripao je njemu (tj. Ahmed-efendiji), a kada je bez muških potomaka umro Hasan-čelebi, njegov dio, uz tapiju i marifetnamu zamjenika mutevellije šejha Sejjida Abdulfettaha, dobile su njegove kćerke Hatidža i Fatima, a kada su i one, jedna iza druge umrle, tapiju od metevellije je dobila njihova majka Aiša, na osnovu koje je isposlovala i emri-šerif. On je tvrdio da Aiša nije mogla naslijediti pravo na tapiju od svojih kćerki i da je on prječi od nje. Međutim, Aišin zastupnik, muž joj Ismail-beg je dokazao da se, zapravo, radi o zakupu dvije njive i da su se Hasanelebi i hadži Ibrahim prije dvadeset godina dogovorili da jedan koristi jednu, a drugi drugu njivu, te je sud odbio Ahmed-efendijinu tužbu.

Po svoj prilici, to su one dvije mezre koje su u vakufnami navedene rijima: „I dvije mezre s obje strane spomenutog potoka (Koševa), koje su omeđene: s jugoistočne strane do međa mulk-imanja Balabana, sina Bogčinova, a sa zapada do nevjerničkog groblja:“

.έΎϔϜϟ΍ έϮΒϗ ϰϟ· ΎΑήϏϭ ϦϴΠϏϮΑ ϥΎΒϠΑ ϚϠϣ ΩϭΪΣ ϰϟ· ΔϠΒϗ ΓΩϭΪΤϤϟ΍ έϮΑΰϤϟ΍ ήϬ˷Ϩϟ΍ ϰΒϧΎΟ ϰϠϋ ϦϴΘϋέΰϣ ΎϬϨϣϭ

  1. Na osnovu ovoga pouzdano se zna da je šejh Sejjid Abdulfettah-efendija bio mutevellija Isa-begova vakufa u Sarajevu prije gore spomenutog šejha Mehmed-efendije i drugog šejha Mehmed-efendije, sarajevskog kadije koji mu je tu službu preoteo. Ne može se pouzdano utvrditi da li je on tu službu obavljao samo privremeno, do postavljenja šejha Mehmeda, ili je s tog položaja bio smijenjen. Najvjerovatnije je to bilo, neposredno, poslije smrti mutevellije Ali-Mehmeda, koji je, po svoj prilici, umro 1103/1691- 92. godine. Možda je ovaj Ali-Mehmed identičan sa šejhom koji je umro 1103. (između

24. septembra 1691. i 12. septembra 1692.) godine, a čiju je smrt pod mahlasom Faiki zabilježio Muhamed Enveri Kadić (Vidi: TƗrƯې-i EnverƯ, IV, R-7304, GHb, str. 70).

begova vakufa (ϱΪϨϓ΍ ΡΎ˷Θϔϟ΍ ΪΒϋ Ϊ˷ϴγ Φϴη ϲϣΎϘϣ ϢϳΎϗ ϲδϴ˷ϟϮΘϣ έϮϛάϣ ϒϗϭ).26 Ovdje se ne misli da je on bio zastupnik nekog drugog mutevellije koji je tu službu obav- ljao u Sarajevu, nego na to da je bio zastupnik mutevellije Gazi Isa-begova vakufa, čije je sjedište bilo u Skoplju.

Budući da je - dok je upravljala Gazi Isa-begovim vakufom, Fatima, supruga Abdulbaki-efendije - zadirala u prava ostalih službenika vakufa (murtezike), vakifovih potomaka i potomaka njegovih oslobođenih robova (uteke), sejjida, uleme, derviša, zakupaca vakufskih nekretnina, putnika i siromaha, oni su tražili njenu smjenu. To se vidi iz jednog izvještaja koji je, na osnovu njihove molbe, Visokoj porti poslao sarajevski kadija Esiri Mustafa- efendija u prvoj dekadi mjeseca šabana 1107. (između 6. i 15. marta 1696.) godine. U ovome izvještaju stoji:

Ovome siromahu (kadiji) došli su lično: šejh, duagijevi, ferraš, bevvab, kuhari, česmar koji se brine o održavanju vodovoda (česama), katib, džabija, nazir i ostala murtezika i svi ostali koji dolaze i odlaze u tekiju i imaret u Kučuk Katibovoj mahali u gradu Sarajevu, a koju je sagradio Gazi Isa-beg za ulemu, sejjide koji su u tuđini, potomke uteke koji se nađu u nevolji i za stare i iznemogle, pa su izjavili kako slijedi: „Prema važoj vakufnami spo- menutog vakifa na koju se i sada poziva, upravljanje vakufom gore navedene tekije je određeno za potomke i uteku, ali samo za muškarce. Žensko ne može biti mutevellija, jer je tako izrito napisano, da je zabranjeno da žensko bude mutevellija. Do danas je taj tevlijet bio u rukama njegovih (vakifovih) potomaka ili uteke nastanjenih u gradu Sarajevu. U to se sa strane niko nije miješao. Međutim, žena Fatima, supruga Abdulbaki-efendije nastanjena u gradu Skoplju, iako je potomak ona je žensko. Ona je suprotno odredbi vaki- fa, i rješenju toga pitanja od samog vakifa, dobila nekako berat na sve ono što pripada vakufu ove tekije na području grada Sarajeva, pa je počela da zadire u prava uleme, sejjida, siromaha, potomaka uteke i svih ostalih koji u nju (tekiju) dolaze i odlaze. Mi tražimo da se Visokoj porti dostavi arz i da se spomenuta Fatima smijeni kao mutevellija. U skladu sa odredbom vakifa na ovoj dužnosti je bio Ali, jedan od najstarijih njegovih potomaka,27 kao jedini koji je najbolje odgovarao za tu dužnost, pa je na toj dužnosti i umro. Sada je, kao najpodobniji i najsposobniji koji bi mogao upravljati vakufom, ostao Sejjid Abdulfettah-efendija. On je zamolio da se postavi za mutevelliju, jer, kao potomak,28 na to ima pravo.“ Ovim arzom se moli da se izda berat


  1. Vidi: TƗrƯې-i EnverƯ, IV, R-7304, GHb, str. 117-118.

  2. Iz ovoga se nedvosmisleno vidi da je u ono doba u Sarajevu bilo više Gazi Isa-begovih potomaka i da je mutevellija Ali-Mehmed bio jedan od najstarijih.

  3. Ovo je nepobitan dokaz da je šejh Sejjid Abdulfettah-efendija bio potomak Gazi Isa-bega Ishakovića i da je neosnovana pretpostavka Alije Bejtića: "Sudeći po tituli sejjid, koju su dobivali navodni Muhamedovi rodbinski sljednici, on (tj. Sejjid Abdulfettah) nije


navedenom Abdulfettah-efendiji koji, prema odredbi vakifa, potpuno odgova- ra i ispunjava sve uslove i jer, prema vakfiji, žensko ne može biti mutevellija. Napisano početkom šabana 1107. godine.29

Gornji prijedlog sarajevskog kadije bio je prihvaćen i šejh Sejjid Abdul- fettah-efendija ubrzo je dobio berat iz Istanbula, kojim je bio ponovo postav- ljen za mutevelliju Gazi Isa-begova vakufa i šejha mevlevijske tekije na Bendbaši. Izgleda da je u međuvremenu većina zadužbina ovoga vakifa bila dotrajala.30

U hudžetu sarajevskog kadije iz prve dekade mjeseca muharrema 1107. (između 12. i 21. augusta 1695.) godine navodi se da je mutevellija Gazi Isa- begova vakufa u Sarajevu, šejh Sejjid Abdulfettah-efendija, došao na sud i izjavio: "Tokom vremena i uslijed jakih poplava mlinovi i bent, koje je umrli dobrotvor Gazi Isa-beg uvakufio u gradu Sarajevu, teško su oštećeni. Oni se pod hitno moraju popraviti. Ukoliko se bude odugovlačilo sa popravkom spomenutog benta, on će se potpuno srušiti. U tom slučaju vakufu bi bila nanesena velika šteta. Od časnog suda tražim da na licu mjesta napravi pre- dračun troškova za njihovu popravku." U hudžetu se dalje navodi da su ispred suda na lice mjesta poslani: Mevlana Mustafa-efendija, sin Ahmed-efendije, čokadar Husejn-baša, muhzir Mustafa-baša i mimar Savo, sin Jovanov koji su u svome predračunu procijenili da je za popravak benta, mlinova, badnjeva, tri mosta i drugih oštećenja potrebno osigurati 32.446 akči.31

Godine 1697., u katastrofalnom požaru, prilikom provale Eugena Savoj- skog u Sarajevo, izgorjeli su ili teško oštećeni svi objekti Gazi Isa-begova vakufa. Tom prilikom stradala je i Mevlevijska tekija na Bendbaši. Sarajev-


bio domaći čovjek." (Vidi: Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Knjiga II-III, Sarajevo 1974, str. 14).

  1. Vidi: TD 2, GHb, str. 101-102.

  2. Iz izvještaja sarajevskog kadije Visokoj porti iz prve dekade mjeseca šabana 1105. (između 28. marta i 6. aprila 1694.) godine vidi se da ništa bolja situacija nije bila ni sa Sultan Fatihovom (Carevom džamijom) u Sarajevu. Tokom vremena olovo na kubbetima i sofama bilo je do te mjere oštećeno da se, kada bi padala kiša ili snijeg, u njoj, uoe, nije moglo klanjati. Osim krova, bilo je i drugih, veoma oštenih dijelova. Iz predračuna koji su sudu podnijeli imam Abdulkerim-efendija, muezzini Nimetullahelebi i Ibrahim- čelebi i kajjim Abdulkadir-čelebi vidi se da je za popravak džamije bilo potrebno 795.550 čuruk akči, što je, preračunato u esedi groše, iznosilo 3.978 i ½ groša. Budući da vakuf Careve džamije nije imao novca za popravku, ulema, dobri ljudi i malo i veliko u gradu Sarajevu, molili su da taj iznos daruje Visoka porta. (Vidi: TƗrƯې-i EnverƯ, IV, R-7304, GHb, str. 150-151). Izgleda da je Porta ponovo tražila predrun troškova za popravak Careve džamije, jer se u jednom mahzaru iz 1106/1694-95. godine kaže: "Ponovnim pregledom svih oštećenih mjesta na džamiji prema nalazu građevinskog stručnjaka (mimara) treba da se odobri svega 845.550 akči, pa se moli Porta da taj iznos daruje kao svoj poklon (Vidi: TD 2, GHb, str. 200.).

  3. Vidi: TƗrƯې-i EnverƯ, IV, R-7304, GHb, str. 315-316.


ski pjesnik Mehmed Rešid-efendija u jednoj elegiji opisuje ljepote Sarajeva koje su preko noći nestale. U elegiji je dato dosta prostora opisu Mevlevijske tekije i njenog šejha.32 Iz popisa stradalih džamija 1697. godine vidi se da je šejh Sejjid Abdulfettah-efendija držao predavanja ders u džamiji Kebkebir (u Mišćinoj) mahali. Predavanja je držao i 1703. godine uz dnevnu platu od 20 akči.33

Kao mutevellija, Sejjid Abdulfettah-efendija, koliko je mogao, trudio se da vakufske objekte popravi i da ih što prije stavi u funkciju. Iz jednog izvještaja iz 1112. (između 18. juna 1700. i 8. juna 1701.) godine vidi se da je on od Sarajevskog šeriatskog suda tražio da sudska komisija izađe na lice mjesta i sačini predračun troškova za popravak Isa-begova hamama pored Careve džamije. Sud je na lice mjesta poslao Mevlana Jusuf-efendiju, sina Mustafe-čelebije34 i građevinske stručnjake (mimare) Radojicu, sina Jovano- va i Teodosija, sina Ivanova, koji su u prisustvu poštenih i objektivnih svje- doka-muslimana izvršili uviđaj i sačinili izvještaj s predračunom troškova. Oni su procijenili da je za popravak hamama potrebno osigurati 186.500 akči. Izvještaj je sudu poslan po nekom Mehmedu i muhziru Bajramu.35

Izgleda da je prije toga došlo do neslaganja između mutevellije šejha Sejjid Abdulfettah-efendije i ostale murtezike, s jedne, i Sejjida Mensur-efen- dije, katiba (pisara) Gazi Isa-begova vakufa, s druge strane. Povod ovome neslaganju bio je taj što je, u nedostatku vakufskog novca, Sejjid Abdulfettah- efendija, kao bogat čovjek, Isa-begove zadužbine namjeravao obnoviti iz svojih vlastitih sredstava, čemu se protivio Sejjid Mensur-efendija, iz bojazni da će to dovesti do zbrke u raspodjeli prihoda od tako obnovljenih vakufskih objekata.36 Dana 9. ramazana 1110. (11. marta 1699.) godine mutevellija




  1. Vidi opširnije: Mehmed Handžić, "Sarajevo u turskoj pjesmi", Glasnik Islamske vjerske zajednice, XI, br. 7-12, Sarajevo, 1943, str. 235-250.

  2. Vidi: TƗrƯې-i EnverƯ, V, R-7305, GHb, str. 87-88.

  3. Riječ je o pjesniku poznatom i pod mahlasom Asim. O njemu će kasnije biti više riječi.

  4. Vidi: TƗrƯې-i EnverƯ, IV, R-7304, GHb, str. 33-34.

  5. Kasnije se ispostavilo da je upravo do toga i došlo. To se vidi iz jednog izvještaja koji je sarajevskom kadiji 1124/1712. godine uputio Abdullah-aga, aga Visoke porte, pod čijim nadzorom su bili vakufi u gradu Sarajevu. U ovome izvještaju stoji: "Prilikom okupacije grada od strane neprijatelja porušeni su objekti Gazi Isa-begova vakufa u Sarajevu. Tada je bio mutevellija toga vakufa mevlevijski šejh Abdulfettah. On je izjavio da je porušene objekte popravio iz svojih sredstava, pa je nastavio da uzima vakufske prihode na ime duga. Čak je pribavio i hudžet od kadije. Poslije njegove smrti i njegov zet Arslan sa svojom ženom (kćerkom Abdulfettahovom) nastavio je da od slijedećeg mutevellije Sejjida Alije, naplaćuje dug. Naređuje se da se ispita slučaj, jer ako se ustanovi da je vakuf oštećen, ima se sve naplatiti od Arslana i žene mu i predati vakufu." (Vidi: TD 15, GHb, str. 236.).


Sejjid Abdulfettah i ostala murtezika37 podnijeli su sudu tužbu protiv Sejjida Mensura,38 katiba Gazi Isa-begova vakufa uz četrnaest akči dnevne plate, tvr- deći da on zanemaruje svoju dužnost, da nanosi štetu vakufu, da od zakupaca uzima mnogo novca i da ih maltretira. Oni su predložili da se Sejjid Mensur smijeni i da se na njegovo mjesto postavi Mustafa koji, kao potomak, potpuno odgovara za tu službu.39 Sarajevski kadija je svoj izvještaj s prijedlogom da se Sejjid Mensur smijeni i da se berat izda Mustafi poslao Visokoj porti slijedeći dan, 10. ramazana 1110. (12. marta 1699.) godine.40

Iz doba Sejjid Abdulfettahova upravljanja Gazi Isa-begovim vakufom u Sarajevu sačuvana je u prijepisu i jedna marifetnama o izdavanju pod dvo- struki zakup (idžaretejn) čiftluka zvanog Udež41 kod sela Dovlići.42 Iz ove marifetname datirane 15. šabana 1117. (1. decembra 1705.) godine vidi se da je spomenuti čiftluk s oranicama, livadama, pašnjacima, gajem, kućom i svim pripadajućim objektima pod dvostrukim zakupom43 držao Čeljo Esad,


  1. 1. Jusuf-efendija, nazir, 2. Mustafa-efendija, dovadžija, 3. Mehmed-halifa, pomoćnik šejha imareta, 4. Abdusselam-čelebi, džabija, 5. Mustafa, ferraš imareta, 6. Redžep- halifa, vratar, 7. Osman, majstor za popravke, 8. drugi Mustafa, pomoćnik, 9. Gazgani Salih-čelebi, zakupac, 10. Mustafa-baša, sin Alijin, zakupac, 11. Gazgani Zulfikar, spahija, 12. Mehmed-baša, zakupac, 13. Mahmud-efendija, imam Čekrekčine džamije,

14. hadži Abdija, trgovac, 15. Husejn-čelebi, trgovac, 16. hadži Ahmed, trgovac, 17. hadži Zulfikar, papudžija, 18. hadži Ahmed, sin Musaov, 19. Hamza-hodža, 20. Mehmed- čelebi, 21. Hasan-čelebi, 22. Ali-čelebi i mnogi drugi ljudi iz čaršije.

  1. Sejjid Mensur je istovremeno bio i pisar u sarajevskom sudu. Kadija Ahmed optužio ga je za zanemarivanje svoje dužnosti pa je 23. redžeba 1110. (24. januara 1699.) godine u izvještaju Visokoj porti tražio da se smijeni i da se na njegovo mjesto beratom postavi neki mukajjid Husamuddin (Vidi: TD 2, GHb, str. 125.).

  2. Ne može se pouzdano utvrditi o kojem je Mustafi riječ, jer je tada među murtezikom (službenicima koji su iz Gazi Isa-begova vakufa primali platu) bilo, čak, trojica Mustafa. Jedan je bio dovadžija (ϱΪϨϓ΍ ϰϔτμϣ ϱϮϴϛΎϋΩ), drugi je ferraš imareta (ϰϔτμϣ ϲη΍ήϓ ΓέΎϤϋ), a treći pomnik šejha tekije (ϰϔτμϣ ήϜϳΩ ϱΪϤΘόϣϭ).

  3. Vidi: TƗrƯې-i EnverƯ, V, R-7305, GHb, str. 17.

  4. Udež, danas selo u općini Pale. U austrougarskom popisu iz 1910. godine navedeno je pod imenom Hudež. Tada je u njemu bilo 5 kuća s ukupno 32 žitelja (Vidi, Repertorij nastanjenih mjesta u Bosni i Hercegovini po popisu iz 1910. god., Sarajevo, Zemaljska štamparija, 1914, str. 64). Prema popisu iz 1991. godine u selu Udež živjelo je ukupno 34 stanovnika srpske nacionalnosti.

  5. U selu Dovlići do 1978. godine, poslije Bistrika, bila je prva željeznka stanica na uskotračnoj pruzi Sarajevo-Pale-Ustiprača.

  6. Taj se zakup sastojao u tome da kupac jedanput plati vakufu poveću svotu novca (mu‘adždžela) i da mjesečno ili godišnje plaća dotičnom vakufu manju kiriju za zemljište (mu߫edždžela). Na takvom zemljištu kupac može podići zgradu i to je njegovo vlasništvo, a zemljište je i dalje vlasništvo vakufa. Idžaretejn se zasnivao na šeriatskom propisu, prema kojemu se vakufsko zemljište ne može otuđiti. Zakupnik je imao pravo da zemljištem raspolaže kako hoće. Ono je moglo prelaziti na njegove direktne potomke, a s dozvolom mutevellije mogao je objekat i prodati, ali i novi vlasnik je bio dužan da vakufu


sin Sulejman-efendijin44 i da je on bez potomaka umro prije sedam godina, a da nije vakufu platio ni idžaru mu‘adždželu u iznosu od 14.000 akči ni idžaru mu߫edždželu, po 360 akči godišnje. Za to vrijeme kuća i prateći objekti su se srušili, a zemlja je potpuno zapuštena i zarasla. Budući da ni Esadov brat Ahmed nije htio (ili, možda, nije mogao) da plati dug na ime zakupnine, vakufu je nanesena velika šteta. Na osnovu pribavljene fetve i uz saglasnost suda i mutevellije, čiftluk je ponuđen na zakup drugima. Pošto nije bilo zain- teresiranih, njega je po istoj cijeni, za 14.000 akči na ime idžare mu‘adždžele i 360 akči na ime idžare mu߫edždžele zakupio Jusuf-efendija, sin Mustafa- čelebije, nazir vakufa, i od mutevellije dobio tezkeru s pravom slobodnog raspolaganje sve dok bude redovno plaćao godišnju zakupninu od 360 akči.45



plaća mu߫edždželu. Ako izumru direktni potomci takvoga zakupca i zemljište i objekat ponovo se vraćaju vakufu (v. Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela III, str. 320).

  1. Sulejman-efendija Čeljo bio je šejh tekije u Čeljigovićima koja se nalazila u dvorištu današnje vile "Zehra" porodice Šukalo ispod Tranzita, oko 70 metara iznad Hadži Timurhanove džamije. Prema narodnoj predaji on je bio najstariji od sedmerice braće Čelja. Ukopan je u haremu Jakub-pašine džamije u Magodi, gdje su ukopana i još trojica njegove braće. Šejh Sejfudin Kemura, ne spominjući izvor, navodi (vidi: Sarajevske džamije, str, 118.) da su braća Čeljo živjeli u X stoljeću po Hidžri (tj. između 21. septembra 1495. i 18. septembra 1591. godine), što ne može biti tačno, jer se iz gore spomenutog sudskog dokumenta vidi da je Sulejmanov sin Esad umro 1110/1698. godine i da mu je drugi sin Ahmed bio živ 1117/1705. godine. Sumnju u Kemurine navode iznio je i Muhamed Hadžijahić u svome radu "Badžijanije u Sarajevu i Bosni" (vidi: Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Knjiga VII-VIII, Sarajevo, 1982, str. 113). Esad i Ahmed Čeljo mogli bi biti braća poznate sarajevske Ĉulbadže koja je umrla 1172/1757-58. godine i ukopana na Alifakovcu (Vidi: S. M. Tralj, "Muslimanski narodni spomenici", Narodna uzdanica, kalendar za godinu 1940., str. 208).

  2. Vidi: TƗrƯې-i EnverƯ, V, R-7305, GHb, str. 130. Integralni tekst dokumenta u originalu na osmansko-turskom jeziku glasi:

ϪϠΠόϣ ˯ϩέΎΟ΍ נϜϴΑ ϰδϴϋ ϱίΎϏ ϪϟέϮϔϐϣϭ ϡϮΣήϣ Ϫόϗ΍ϭ ϲΗ΍ήϴΧ ϩΪϳ΍ήγ ˯ϪϨϳΪϣ :ϪϛέΩϮΑ ϑϭήΣ ήϳήΤΗ ΚϋΎΑ ϪϠϜϤϳΩ ̫Ωϭ΍ ϊϗ΍ϭ ϩΪϨϠΧ΍Ω ϯΩϭΪΣ ϲγ Ϫϳήϗ ϚϴϟϭΩ ϩΪϨΑήϗ ϩέϮΑΰϣ ˯ϪϨϳΪϣ ̟Ϯϟϭ΍ ϥΪϧήϟ Ϫϋέΰϣ ϒϗϭ Ϯϟ ϪϠΟΆϣϭ ϦΑ Ϊόγ΍ ήϴϬη ϪϠϜϤϳΩ Ϯϟ΄̩ ϥΪϳ΍ ΕΎϓϭ Ϊϟϭ ϼΑ ϡΪϘϣ ϪϨγ ϱΪϳ ϥΪΑΎΘϛ ΦϳέΎΗ ϦϜϳ΍ ϑήμΘϣ ϪϨϳήϟήϳ ϚϠΘϔ̩ ϑϭήόϣ ϲΧΩ ϲγ ϪϧΎΧ ̟ϮϟΎϗ Ζϋ΍έί ί΍ ϲϟΎΧ ϲγ ϪϣϮϗήϣ ˯ϪϓϮϗϮϣ ˯ϲο΍έ΍ ϥϻϭ΍ ϩΪϨϓήμΗ ϖΣ נϧΎϓϮΘϣ ϡΎϧ ϱΪϨϓ΍ ϥΎϤϴϠγ

ϲΧΩ ϪϨδϤϛ ϡΎϧ ΪϤΣ΍ ϲη΍Ϊϧήϗ ̟ϮϴϤϟήϳϭ Ϫϔϗϭ ΐϧΎΟ ϭήΑ ϥΩ ϩέϮΑΰϣ ϦϴϨγ ϲγ ϪϠΠόϣ ϩέΎΟ΍ ̟Ϯϟϭ΍ ϡΪϬϨϣ Ϫ˷ϴ˷ϠϜϟΎΑ

ϥΎϣί ̟Ϯϟϭ΍ έήϘϣϭ ϖϘΤϣ ϲϐϳΪϟϭ΍ έΪϏ Ϟϛ Ϫϔϗϭ ̟ϮϴϤΘϳ΍ έΎΠϴΘγ΍ ϪϠϳ΍ ϪϠΟΆϣϭ ϪϠΠόϣ ˯ϩέΎΟ΍ ϲ΋ ϪϣϮϗήϣ ˯ϲο΍έ΍ Ϫ˷ϴϋήη ˯ϪϠγ΍ήϣϭ Ϫϔϳήη ϱ΍ϮΘϓ ϥϻϭ΍ ϩΩΰϤϳΪϳ ϦϴϐϤϟϭ΍ ϢϬϣϭ ϡίϻ ϲδϤϨϟϭ΍ έΎΠϳ΍ ϩήΧ΁ ϥΪϔϗϭ ϑήρϭ έϭήϣ ήΒΘόϣ ϩέϮΑΰϣ ˯ϪϓϮϗϮϣ ˯ϲο΍έ΍ ΩϭΪΤϟ΍ ΔϣϮϠόϣ ϥ΍ήϴΠϟ΍ϭ ϲϟΎϫϷ΍ ϯΪϟ ̟Ϯϟϭ΍ ϩΪϨϓήμΗ ϖΣ ןέϮΑΰϣ ϱΎϓϮΘϣ ϪΠϨΒΟϮϣ ϦΑ΍ ϱΪϨϓ΍ ϒγϮϳ ϩήϛά˷Θϟ΍ ΚϋΎΑ ϱήυΎϧ έϮϛάϣ ϒϗϭ ϥϻϭ΍ ϲΒϟΎρ ϪϠϴϘΣ΍Ϯϟϭ ϊΑ΍ϮΗ ϊϴϤΟϭ ϪϠϴγ ϭέϮϗϭ ϪϠϴγ ϭέϭ΍ ΕέΩ ϥϭ΍ ϥϻϭ΍ ϲϠΜϣ ˯ϩέΎΟ΍ ϥϵ΍ ϩήעλ ϥΪϗΪϟϭ΍ ϪότϘϨϣ αΎϧ ΕΎΒϏέ ϲϋήθϟ΍ ϥΫϹΎΑ Ϫϳ ϪϨδϤϛ ϡΎϧ ϲΒϠ̩ ϰϔτμϣ Ϣ˷ϠδΗϭ ΏΎΠϳ΍ ϥΩέϮϛάϣ ϒϗϭ ϑήρ ϪϴϟϮ˷ΘϟΎΑ ϪϠϳ΍ ϪϠΟΆϣ ˯ϩέΎΟ΍ Ϫ̪ϗ΍ ζϤΘϟ΁ ίϮϴ̩ϭ΍ ϱϮϨγϭ ϪϠΠόϣ ˯ϩέΎΟ΍ Ϫ̪ϗ΍ נϴΑ άΧ΍ ϪϴϟϮ˷ΘϟΎΑ ϥΪϧΪϳ ϱΪϨϓ΍ ϒγϮϳ έϮΑΰϣ ϩέίϭ΍ ϚϤΘϳ΍ ϑήλ ϥϮ̪ϳ΍ ϒϗϭ έϮϣ΍ ϱέϮϛάϣ ώϠΒϣ ϩήעλ ϥΪϨϜϳΪϠϳ΍ ϝϮΒϗϭ

˯ϪϣϮϗήϣ ϲο΍έ΍ ϥϻϭ΍ ϩΪϨϓήμΗ ϖΣ ןέϮΑΰϣ ϱΎϓϮΘϣ ϪϠϴϘΣ΍Ϯϟϭ ϊΑ΍ϮΗ ϊϴϤΟϭ ϪϠϴγ ϭέϮϗϭ ϪϠϴγ ϭέϭ΍ ̟ϭΪϳ΍ ξΒϗϭ ϊοϭ ϩήϛάΗ ϮΒη΍ ϪϧΪϳ ̟ϮϠϳήϳϭ ΕίΎΟ΍ϭ ϥΫ΍ ϥΪϔϗϭ ϑήρ Ϫϳ ϱΪϨϓ΍ ϒγϮϳ έϮΑΰϣ ϥϮ̪ϴϓήμΗϭ ςΒο נϧέϮΑΰϣ ϊϧΎϣ Ωήϓ ήΑ ϪϨϓήμΗ ϪϴϠϳ΍ ΍Ω΍ Ϫϔϗϭ ϑήτΑ ˯Ϫ̪ϗ΍ ζϤΘϟ΁ ίϮϴ̩ϭ΍ ϥϻϭ΍ ϲγ ϪϠΟΆϣ ˯ϩέΎΟ΍ ϪϨγ ήϬΑ ϪϜϣ΍Ω Ύϣ ϱΪϨϟϭ΍

˺˺˺̀ ϪϨγ ϢψόϤϟ΍ ϥΎΒόη ˺˾ ϲϓ ΍ήϳήΤΗ ϪϴϤϟϭ΍ ϢΣ΍ΰϣϭ


Sejjid Abdulfettah-efendija bio je mutevellija Gazi Isa-begova vakufa i tokom 1118/1707. godine. To se vidi iz jednog dokumenta Sarajevskog šeriatskog suda iz prve dekade mjeseca zu-l-hidždžeta 1118. (između 6. i 15. marta 1707.) godine, kada je han Kolobaru46 izdao pod zakup janjičaru Izmiri Osman-čelebiji uz godišnju kiriju od 32.000 a