332.02(497.6)"15/18"

Izvorni nani rad


Fahd Kasumović

Filozofski fakultet Sarajevo, Univerzitet u Sarajevu


OSMANSKA AGRARNA POLITIKA I NADMETANJE ZA ZEMLJU U JUGOISTOČNOJ EVROPI

(analiza čiflukâ u Bosanskom sandžaku od uspostavljanja

osmanske vlasti do petka 17. stolja)



Sažetak


Rad predstavlja nastojanje da se na osnovu analize podataka o čiflucima koji su se nalazili u rukama vojnika i ostalog primarno nepoljoprivrednog stanovništva ispi- taju uvjeti pod kojima su navedeni slojevi mogli sti pravo posjeda nad određenim državnim zemljištima uz preuzimanje obaveze planja da koje su bile ustanov- ljene prema zakonu i defteru. Čifluci koji su uzeti kao predmet navedene analize nalazili su se na podrju Bosanskog sandžaka, a analiza se odnosi na period od uspostavljanja osmanske vlasti do petka 17. stolja. Nastojanje primarno neproi- zvodnog stanovništva da dođe do prava posjeda nad zemljom posmatrano je u širem kontekstu koji je oznen kao fenomen nadmetanja i borbe za zemlju. Budi da je problem nastanka i akumulacije čiflukâ u rukama navedenih slojeva stanovništva od strane razlitih autora bio tumen na nine koji se, u najmanju ruku, mogu ocijeniti kao diskutabilni, to se u ovom radu ispituju mognosti reinterpretacije određenih ustaljenih predodžbi o čiflucima i tzv. procesu čiflučenja. Znajan prostor posven je kritkom sagledavanju razlitih neutemeljenih generalizacija i predodžbi koje je historiografija naslijedila iz južnoslavenskih (posebno srpskih) narativa 19. stolja, kao i zastarjelim historicistkim postavkama i marksistkim enjima koja su zna- čajno utjecala na shvatanje osmanskog društva i države.


Ključne riji: Osmansko carstvo, agrarna politika, čifluk, zemljišni odnosi, rani novi vijek, Bosanski sandžak, jugoistočna Evropa.


Zemlja se u ranom novom vijeku ubrajala u osnovna bogatstva; obnim seljačkim porodicama služila je za preživljavanje, krupnim posjednicima donosila je prihode koji su im omogavali lagodniji stil života, dok je državi bila podloga za nametanje poreza i rente te sredstvo za finansiranje brojnih vojno-administrativnih službi i razlitih poslova koji su oenito smatrani korisnim i potrebnim. Ako uzmemo u obzir činjenicu da su vlasništvo nad zemljom, ali i samo posjedovanje iste, mogli donijeti znajne prihode, onda


je razumljivo da su postojali rivalitet, konkurencija i, oenito, razliti vidovi borbe za stjecanje pravâ na zemlju, što je posebno ostavilo traga u predindu- strijskim društvima.

Osmanski historijski kontekst imao je u vezi s ovim pitanjem određene specifičnosti. Na prvom mjestu treba imati u vidu da je najvi dio obradive zemlje bio u državnom ili mirijskom vlasništvu, što praktno znači da je država za sebe zadržala vrhovno pravo kontrole nad dotnim zemljištem te da su osobe koje je ona postavljala za posjednike nekog vojnkog dirlika1 davale saglasnost za stjecanje prava posjeda nad zemljom koje je donosila zemljišna tapija. Stoga, iz perspektive vlasti, bilo kakva borba s državom oko prava vlasništva na mirijskoj zemlji nije dolazila u obzir, a pretvaranje zemlje u privatno vlasništvo se po zakonu nije moglo samovoljno posti, odnosno za promjenu statusa zemlje bilo je potrebno sti posebnu carsku dozvolu u vidu tzv. mulk-name ili temlik-name. Međutim, u ovom radu ne namjeravamo se primarno baviti privatnim zemljištima, niti nastojanjima pojedinaca da od države dobiju zakonito pravo vlasništva nad zemljom, kao ni zloupotrebama i uzurpacijama koje su se eventualno mogle desiti u određenim specifnim okolnostima. Osnovni predmet izavanja su nastojanja pojedinaca, prven- stveno vojnika i drugih primarno neproizvodnih slojeva društva, da dođu do zakonitog prava posjedovanja na određenim komadima mirijske zemlje, kao i politika osmanske vlasti koja im je to omogavala. Stoga, može se ri da je u fokusu razmatranja jedan vid borbe, ali ne za vlasništvo ̶ koje je neosporno državno ̶ nego borbe za stjecanje prava posjeda i korištenja u skladu s važe- ćim državnim propozicijama. Naime, inspiraciju za naslov koji smo dali našli smo u opširnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1542. u kojem se u uvodnoj kanun-nami spominje da se one zemlje koje su puste, bez raje i nisu do tada bile upisane u defter, daju u vidu čifluka zainteresiranim osobama uz tapiju te da se na licitaciji potvrde onome ko bude nudio više.2 Na terenu su u istom defteru zabilježeni konkretni slajevi registriranja prava na čifluk uz bilješke iz kojih se vidi da je konna registracija uslijedila nakon što je čifluk, prije toga, više puta prelazio iz ruke u ruku, naizmjenno između izvjesnog diz- dara i žene koja je bila supruga jednog preminulog bega; pri tome, nadležni povjerenik carskog hasa svaki put je potvrđivao pravo na čifluk onoj strani koja je ponudila vi iznos tapijske pristojbe, da bi, zatim, navedeno pravo


  1. Dirlik je osmanski izraz kojim su označavana sredstva za izdržavanje pripadnika voj- ničkog sloja društva koji su vršili neku od službi u korist države, a pod tim se u ovom kontekstu podrazumijevaju prihodi koje su donosili timari, zeameti i hasovi.

  2. Başbakanlık Osmanlı Arşivi [Dalje: BOA], TD 211, str. 10-11; Grupa autora, Kanuni i kanun-name za Bosanski, Hercegovački, Zvornki, Kliški, Crnogorski i Skadarski san- džak [Dalje: Kanuni i kanun-name], Sarajevo: Orijentalni institut u Sarajevu, 1957., str. 64, 69.


bivalo poništavano, a pravo posjeda priznavano je drugoj strani budući da je ona nudila više.3 Ovo nas, između ostalog, navodi na zaključak da je oprav- dano govoriti o rivalitetu i nadmetanju za zemlju, koje je proizlazilo iz toga što je posjedovanje zemlje bilo interesantno i isplativo pripadnicima vojničke klase, kao i zbog toga što su državni zakoni, kao izraz opće osmanske agrarne politike, i upravna praksa to dozvoljavali. Međutim, ne želimo se u ovom radu ograničiti na formalni opis licitiranja za čifluke, kao ni na puko evidentiranje izvora u kojima je bio prikazan konkretni tok i ishod pojedinačnih nadmetanja za zemlju i tapiju. Umjesto toga, smatramo da je nadmetanje riječ kojom se u širem smislu može opisati bilo koji konkurentski odnos između pripadni- ka istog ili drugog društevnog sloja u nastojanju da se dođe do zemljišnih posjeda, čak i kada se ne radi o licitacijama. Stoga, pitanje učća primarno nepoljoprivrednih slojeva društva u posjedovanju zemlje uz tapiju općenito posmatramo kao dio šireg problema nadmetanja za zemlju, radi ostvarivanja vlastitih interesa, ili ̶ može se, također, reći ̶ kao dio borbe za posjedovanje zemlje.4


  1. U selu Mratinići, koje je pripadalo Visokom, nalazio se čifluk Korkuda, sina Ali-begovog, koji je od ranije bio u njegovom posjedu. Prilikom popisa iz 1540.-1542. bila je izvršena kontrola te je ustanovljeno da je spomenuti umro, a da nije ostavio iza sebe muškog potom- stva. Zbog toga, njegova zemlja je potpala pod tapiju (ṭapuya müstaḥaḳḳ), odnosno trebalo je, u skladu sa zakonom, navedeni čifluk dati drugim osobama uz naplaćivanje tapijske pristojbe. Pojavio se izvjesni dizdar Muruvvet te je on dao 5000 akči tapijske pristojbe u korist carske blagajne (ḫızāneʼ-i ʻāmire), a navedena zemlja njemu je bila ubilježena (ḳayd). Nakon toga, došla je Elifa, majka spomenutog Korkuda, i pokazala hudždžet prema kojem je ona ranije od Sinana-čelebije, povjerenika carskog hasa, uzela navedeni čifluk uz tapiju. Dala je 500 akči više od dizdara Muruvveta na ime tapije te je taj višak (ziyāde) uzet i čifluk je ubilježen na spomenutu Elifu. Nakon toga, od strane Muruvveta i njegovog sina Husreva došao je njegov drugi sin Džafer i dao 500 akči više na ime tapije te je i to pri- hvaćeno i čifluk je upisan u njihovu obavezu (ʻuhdelerine). Zatim je u ime Elife došao neki Ejnehan i dao 300 akči više, koje su uzete za carsku blagajnu, te je čifluk ponovo, i ovaj put konačno, ubilježen na Elifino ime. Bilo je navedeno da je on sada u njenom posjedu, da ga ona obrađuje (odnosno ima pravo da ga obrađuje, što ne znači da ga je zaista svojom rukom i obrađivala) te da prema zakonu daje desetinu i salariju. Ukupni državni prihod od desetine, salarije i pristojbe na mlin iznosio je ukupno 579 akči. BOA, TD 211, str. 33.

  2. Primarno nepoljoprivredno stanovništvo u ovom tekstu je ono stanovništvo za koje se prema titulama i drugim bilješkama može zaključiti da su bili pripadnici vojničkog, ulemanskog, a ponekad i trgovačko-zanatlijskog sloja društva. Svjesni smo da su se i oni ponekad mogli baviti poljoprivredom, ali smatramo da to nije bilo njihovo primarno zani- manje te da je ta mogućnost postojala prvenstveno kod sitnijih posjednika, dok je jasno da osobe kao što su, recimo, Rustem-paša i Gazi Husrev-beg, kao i niz drugih vojnika i administrativaca, nisu sami obrađivali zemlju, već su njeno obrađivanje osiguravali u pogodbi sa zemljoradnicima ili, čak, i pomoću robovske radne snage. Osim ovoga, kada govorimo o proizvodnom i neproizvodnom stanovništvu, onda mislimo na poljoprivred- nu proizvodnju i osobe koje su učestvovale ili nisu učestvovale u njoj, a ne na osobe koje su povezane s bilo kojim drugim oblikom proizvodnje.


Prostor koji je izabran za ovu analizu je Bosanski sandžak, kao nama zanimljivo pogranično područje na kojem je od uspostavljanja osmanske vlasti registrirano postojanje čifluka u rukama pripadnika vojničke klase, dok se razmatranja završavaju s prikazom situacije u agraru na početku 17. stoljeća, kada je nastao posljednji klasični opširni popis Bosanskog sandžaka

̶ izvor koji će zadugo ostati važi osnov za fukcioniranje timarskog sistema na navedenom podrju. Radi dijaloga s literaturom na nekoliko mjesta smo napravili izuzetke te smo izašli iz postojeg prostornog i vremenskog okvira. Napominjemo da su čifluci o kojima je riječ u ovom radu prvenstveno ona zemljišta koja su s tom statusnom naznakom bila navedena u katastarskim popisnim defterima, odnosno radi se o zemljištima koja se mogu ozniti kao defterski čifluci ili u defteru ubilježeni čifluci. Bitno je to napomenuti da bi se napravila razlika u odnosu na čifluke koji su karakteristni za period koji je uslijedio nakon popisa s petka 17. stolja, to jest u odnosu na zemljišta koja su u važem defteru bila registrirana kao baštine, dok su na terenu, ali i pred vlastima, ona oslovljavana izrazom čifluk, s tim da takvo što nije moglo biti unijeto u defter, jer i da se to htjelo initi, novih i ažuriranih popisa kla- sičnoga tipa tada više nije ni bilo.5 Osim ovoga, uzeti su obzir i posjedi koji su u defterima bili navedeni kao baštine, a koje su držale osobe iz čijih se zvanja i zanimanja vidi da se radilo o primarno nepoljoprivrednom stanovništvu.6



  1. Navešćemo primjer ovakog čifluka u selu Krupa. Banjalučki kadija Omer uputio je 1754. bosanskom namjesniku arzuhal u kojem je tvrdio da je u nevedenom selu na način čifluka posjedovao nekoliko baština (ber-vech-i çiftlik mutaṣarrıf oldıġumuz bir ıṭʻa bāştineler), kao i da je u kopiji važećeg katastarskog popisnog deftera (ṣūret-i defter-i ḫāḳānī) za te baštine bila upisana filurija (GHB, A-4855/TO-89). Ne treba zaboraviti da je kopija deftera koja se spominje u navedenom arzuhalu kadije Omera u to vrijeme, ustvari, predstavljala izvod iz posljednjeg mufessal-deftera iz 1604. Kada se konsultiraju podaci na odgovarajućem mjestu u popisu Bosanskog sandžaka iz 1604., vidi se da je u selu Krupa bio evidentiran niz baština s filurijom, ali ne i neki čifluk (Adem Handžić, Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, I/2, Sarajevo: Bošnjački institut Zürich - Odjel Sarajevo, Orijentalni institut u Sarajevu, 2000., str. 442-443 [Dalje: A. Handžić, Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, I/2]). Može se zaključiti da je, po svoj prilici, navedeni čifluk kadije Omera nastao u nekom nepoznatom trenutku nakon početka 17. stoljeća te on, zbog toga, i nije mogao biti ubilježen u mufessal-deftere, jer, jednostavno, novih popisa tog tipa više nije ni bilo. Zbog toga, u izvodu iz deftera navodi se stari status dotičnih zemalja, dok se u drugim dokumentima iz 18. stoljeća govori o čifluku i baštinama od kojih se on sastojao.

  2. Na primjer, u jednom defteru s kraja Kanunijeve vladavine nalazilo se u selu Mićurica pola baštine Jakuba koje je sada držao janjičar Murat (BOA, TD 379, str. 113). U mufe- ssal-defteru iz 1604. u selu Bilješevo nalazila se baština Veselina, koja je iza toga bila u rukama Nesuha Radojeva, a u vrijeme ovog popisa posjedovao ju je spahija Hasan (A. Handžić, Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, I/1, str. 120). Navedeni posjedi su specifični po tome što je na njih plaćan resmi-čift, koji je bio registriran u obavezu dotičnih vojnika. Navedena pojava je olakšana time što je ovu daću šejhu-l-islam


Navedena analiza potrebna je iz najmanje nekoliko razloga. Naime, do sada tapu tahrir-defteri nisu u dovoljnoj mjeri iskorišteni za provođenje ovakve analize te postoji nezanemarljiv prazan prostor za obrađivanje ovog pitanja koje je izuzetno značajno za poznavanje ukupnosti društeveno-eko- nomskih odnosa u Bosanskom sandžaku. Može se reći da su mnogi autori u diskusijama o čiflucima koji su bili u posjedu primarno neproizvodnog stanovništva neopravdano zanemarili 15. i 16. stoljeće obraćajući više pažnje na kasniji period osmanske vlasti. S druge strane, navedena tema potrebna je i zbog toga što u postojećoj historiografskoj literaturi i među obrađenim pitanjima postoje mnogi problematični stavovi, oprečne i diskutabilne tvrd- nje koje je moguće reinterpretirati. Možda to i ne treba čuditi ako uzmemo u obzir da su historičari i drugi stručnjaci koji su se bavili ovim pitanjem imali različite obrazovne vizure i razumijevanje zemljišnih odnosa, polazili su s divergentnih teorijskih pozicija, a, osim toga, raspolagali su kvalitativno i kvantitativno različitim podacima o čiflucima. Da se naslutiti već iz ovih uvodnih napomena da je literatura o čiflucima i tzv. čiflučenju relativno broj- na te nemamo namjeru praviti detaljan popis svih radova i mišljenja koja su se u javnosti pojavila, ali, ipak, ističemo da su nam kao uvod u ovu problematiku posebno bili korisni radovi Nedima Filipovića, Avde Sućeske i Ahmeda S. Aličića, bez obzira što u određenim ključnim pitanjima ne dijelimo njihovo mišljenje.7 Stoga, dalje izlaganje o mjestu čifluka u osmanskoj agrarnoj i finansijskoj politici počet ćemo kratkim predstavljanjem raširenih ideja o čiflucima i tzv. procesu čiflučenja uz poseban osvrt na pitanja koja su spor- na ili neuvjerljivo argumentirana nakon čega ćemo ukazati na mogućnosti njihove reinterpretacije, odnosno na potrebu njihovog sagledavanja iz druga- čijeg ugla. Osim toga, nastojat ćemo ustanoviti i koji od postojećih stavova u historiografiji mogu izdržati kritičku analizu, a koja mišljenja, s druge strane, treba djelimično revidirati ili u potpunosti odbaciti.


* * *


Riječ čifluk (çiftlik) dolazi od turske riji „čift“ (çift), što doslovno znači „par“, a u agrarnom pravu ovim izrazom prvobitno je bio oznavan kompleks obradivog zemljišta koje je bilo moge obraditi jednim parom volova. Ovakva dobra neposredno su držale i obrađivale rajinske seljke



Ebussuud-efendija protumačio kao šerijatski zemljišni porez, a ne kao otkup za različite lične radne službe, kao što je to bilo učinjeno u kanunnamama iz vremena Mehmeda II. Na taj način, resmi-čift je lakše nametan vojnicima koji su uz tapiju držali nekadašnju rajinsku zemlju.

  1. Također, bibliografske podatke o dotičnim radovima navest ćemo kasnije na odgovaraju-

ćim mjestima.


porodice zbog čega se oni mogu označiti i kao rajinski čifluci a, prema pojedinim kanunnamama, površina im se kretala u rasponu od 60 do 150 dunuma, zavisno od zemljišnog mjesta i plodnosti tla.8 Rajinskim čiflucima bile su pojmovni ekvivalent rajinske baštine, pa se na nizu mjesta, uključu- juči i sandžake na području zapadnog Balkana, ova vrsta seljačkog posjeda9 često u službenim izvorima naziva izrazom baština, nezavisno od toga da li se nalazio u rukama muslimana ili nemuslimana.10 Međutim, termin čifluk u osmanskoj praksi nije bio korišten isključivo za opisane seljačke posjede.


  1. U jednoj općoj kanunnami iz vremena sultana Selima I stoji da se od dobre zemlje kao čifluk računa 60 dunuma, od srednje zemlje 80 i 90, a od slabe zemlje 130 i 150 dunuma. Na osnovu konteksta može se zaključiti da se ovdje radilo o rajinskom čifluku. Ahmed Akgündüz, Osmanlı Kanunnâmeleri ve Hukukȋ Tahlilleri [Dalje: A. Akgündüz, Osmanlı Kanunnâmeleri], 3, İstanbul: Fey Vakfı, 1991., str. 96.

  2. Seljaci koji su držali rajinske čifluke uz tapiju su bili njihovi posjednici, jer im je tapija osiguravala pravo posjeda (ḥaḳ taṣarruf). Međutim, u dijelu literature susreću se i neodržive teze o korištenju izraza posjed i posjednik koje ovo dovode u pitanje. Aličić smatra da je potpuno neprihvatljivo označiti posjednikom “nekoga ko nema kmetova, tj. koji svoju zemlju obrađuje sam”. Na ovo je dodao i da je jasno da je neko takav bio slobodni seljak (Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Sarajevo: Orijentalni institut u Sarajevu, 1996., str. 72 [Dalje: A. Aličić, Pokret za autonomiju]). Ne možemo se složiti s ovim konstatacijama. Osmanski pravnici su definirali pravo posjeda te su odredili šta ono, u osnovi, znači za odnos osobe u čijoj se ruci ono nalazi prema posjedovanom zemljištu. Pravno gledano, posjed ne zavisi od toga da li neko sam obrađuje zemlju ili ne, već od toga da li ima pravo posjeda nad dotičnom zemljom. Brojne su čifluk-sahibije imale pravo posjeda, ali zemlju nisu sami obrađivali, već su je ustupali prema nekoj vrsti pogodbe čifčijama ili obrađivačima. Niko od njih nije imao vlasnička prava koja su pripadala državi.

  3. Primjeri za ovu praksu mogu se, između ostaloga, pronaći u opširnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1604., gdje muslimani masovno drže posjede koji su označeni kao baštine, kao i nemuslimani (Adem Handžić et al, Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, I-III, Sarajevo: Bošnjački institut - Odjel Sarajevo i Orijentalni institut u Sarajevu, 2000.). Zbog toga, potrebno je uzeti s rezervom generalizirajuće i raširene tvrdnje koje se susreću u historiografskoj literaturi, a prema kojima su muslimanski seljaci držali čifluke, a nemuslimanski baštine. (Avdo Sućeska, Istorija države i prava naroda SFRJ, Sarajevo: Svjetlost - Univerzitet u Sarajevu, 1971., str. 96 [A. Sućeska, Istorija države i prava]; Branislav Đurđev, „Prilog pitanju razvitka i karaktera tursko-osmanskog feudalizma ̶ timarsko-spahijskog uređenja“, Godišnjak Istorijskog društva Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1949., str. 121, 140, 141 [B. Đurđev, „Prilog pitanju razvitka“]). Aličić je 1996. ponovio tvrdnju da je u balkanskim zemljama, pa i Bosni, čift (čifluk) bio naziv posjeda u rukama muslimanana, dok su baštine posjedovali kršćani. (A. Aličić, Pokret za auto- nomiju, str. 47). Očito je ovo bio rezultat utjecaja starije historografske literature te je pomalo iznenađujuće da je i Aličić zastupao navedenu tezu budući da je decenijama prije ovoga radio na katastarskim popisnim defterima. Bilo kako bilo, isti autor je 2000. dobro primijetio da su defteru iz 1604. posjedi i muslimana i nemuslimana nazivani izrazom baština, ali se, pri tome, nije kritički osvrnuo na svoje teze od prije nekoliko godina, kao ni na radove onih pod čijim je utjecajem bio (Ahmed S. Aličić, „Uvod“, u: Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, I/1, str. xxvi-xxvii).


Njime su označavana i zemljišna dobra različite veličine, pa, čak, i ona čija se površina protezala na više mezri i na kojima su vremenom mogla nastati čitava sela.11 Pri tome, čiflucima su nazivana zemljišta kako u državnom tako i u privatnom i vakufskom vlasništvu, a na nominaciju ovakvih posjeda nije utjecala vjerska orijentacija posjednika, niti njihova klasna pripadanost i socijalni status, odnosno naziv čifluk je, u tom slučaju, bio upotrebljavan bilo da su posjed držali muslimani, nemuslimani, vojnici, ulema, gradsko stanovništvo ili zemljoradnici.12 S druge strane, uvjeti pod kojima su čifluci držani mogli su biti različiti od slučaja do slučaja.13 Čifluci u posjedu primar-


  1. Prema jednom dokumentu o obnovi Gazi Husrev-begove mulkname, navedeni bosanski sandžakbeg je, između ostalog, uvakufio u blizini tvrđave Jajce prilično velika područja koja je posjedovao u vidu čifluka (çiftlik arīḳ ile), a koja su, prema čitanju Munibe Spaho, obuhvatala mezre Dnoluku, Divičane, Bekrić (?), Gornju i Do(l)nju Sjenicu (?). (Muniba Spaho, „Mukarer-nama Husrev-begove mulk-name“, Prilozi za orijentalnu filologiju, X-XI/1960-61, Sarajevo: Orijentalni institut u Sarajevu, 1961., str. 208, 212). Navedene mezre se spominju i u opširnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1542, s tim da se navodni lokalitet Bekrić prije može čitati kao Bistrica Gora, a umjesto o Sjenici, jasno se vidi da se radilo o Gornjoj i Do(l)njoj Šibenici. (BOA, TD 211, str. 138.) Na navede- nim područjima u kasnijim defterima se spominju čitava sela. A. Handžić, Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, I/2, str. 405-416.

  2. Posebno ističemo da su posjed pod imenom čifluk mogli držati i nemuslimani, o čemu, između ostalog, svjedi i podatak da se u popisu Bosanskog sandžaka iz 1468-69. spominje čifluk nekog kneza Matije. Ahmed S. Alić, Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468./69. godine, Mostar: Islamski kulturni centar Mostar, 2008., str. 54 [Dalje, A. Alić, Sumarni popis sandžaka Bosna].

  3. O pitanjima vezanim za čifluke vidjeti u: Ömer tfi Barkan, „Çiftlik”, u: İslam Ansiklopedisi, III, İstanbul: Milli Eğitim Basımevi, 1977., str. 392-397; Halil İnalcık, “Čiftlik“, u: The Encyclopaedia of Islam, New Edition, II, Leiden: E. J. Brill, , 1991., 32-33; İnalcık, „The Emergance of Big Farms, Çiftliks: State, lanlords and tenants“, u: Contributions à l’histoire économique et sociale de l’Empire ottoman, Collection Turcica, III, (ur.: Jean-Louis Bacqué-Grammont, Paul Dumont), Louvain: Peeters, 1983, str. 105–26 [Dalje: H. İnalcık, „The Emergance of Big Farms“] ; Avdo Sućeska, „O nastanku čifluka u našim zemljama“, Godišnjak društva istorara Bosne i Hercegovine, XVI, Sarajevo, 1965., str. 37-57 [Dalje: A. Sućeska, „O nastanku čifluka“]; Avdo Sućeska,

Popis čifluka u rogatičkom kadiluku iz 1835. godine“, Prilozi za orijentalnu filologiju, Sarajevo: Orijentalni institut u Sarajevu, XIV-XV (1964-65.), 1969, str. 189-272 [Dalje:

    1. Sućeska, „Popis čifluka u rogatkom kadiluku“]; A. Alić, Pokret za autonomiju, 1-440; Nedim Filipov, „Pogled na osmanski feudalizam (sa naritim obzirom na agrar- ne odnose)“, Godišnjak Istorijskog društva Bosne i Hercegovine, IV, Sarajevo, 1952., str. 5-146 [Dalje: N. Filipov, „Pogled na osmanski feudalizam“]; Nedim Filipov,

Odžakluk timari u Bosni i Hercegovini“, Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugo- slovenskih naroda pod turskom vladavinom, V (1954-55), Sarajevo: Orijentalni institut u Sarajevu, 1955., str. 251-274 [Dalje: N. Filipov, „Odžakluk timari“]; Nedim Filipov,

Bosna i Hercegovina“, u: Historija naroda Jugoslavije, II, Zagreb: Školska knjiga- Zagreb, 1959., str. 115-151 [Dalje: N. Filipović, „Bosna i Hercegovina“, HNJ]; Nedim Filipović, „O jednom aspektu korelacije između islamizacije i čiflučenja: neke implika- cije islamizacije u Bosni i Hercegovini“, Prilozi, XVII/18, Sarajevo: Institut za istoriju,


no neproizvodnog stanovništva na području Bosanskog sandžaka susreću se još od početka osmanske vlasti na ovim prostorima.14

S terminom čifluk u uskoj je vezi i izraz čiflučenje, konstrukt-pojam15 koji se obno predstavlja kao oznaka za navodni „zakonomjerni16 proces prijelaza „rajinske zemlje“ u ruke neproizvođačke klase,17 odnosno naziv za uspostavljanje i akumulaciju čiflučkih dobara,18 „izvlašćivanje“ seljaka i stva- ranje velikih posjeda u rukama „veleposjednke klase“,19 ubacivanje „treg lica“ između spahije i seljaka/raje,20 ili ̶ u drugoj verziji ̶ između države i

stvarnog obrađivača ili nominalnog nosioca tapije“, čime se, u konnici, stvarala neka vrsta „međuposjeda“ koji je pripadao čifluk-sahibiji (posjedniku


1981., str. 25-44 [Dalje: N. Filipović, „O jednom aspektu korelacije“]; Vladislav Skarić,

Postanak i razvitak kmetstva u Bosni i Hercegovini“, Izabrana djela, III, ur.: Milorad Ekmečić, Sarajevo: Veselin Masleša, 1985., str. 89-96 [Dalje: V. Skar, „Postanak i razvitak kmetstva“]; Radmila Trković, „Čitlučenje u Beogradskom pašaluku u XVIII veku“, Zbornik Filozofskog fakulteta, XI-1, Beograd: Beogradski univerzitet, 1970., str. 525-549 [Dalje: R. Trković, „Čitlučenje u Beogradskom pašaluku“]; Dimitar Pop- Georgiev, Sopstvenosta vrz čiflicite i čifligarskite agrarno-pravni odnosi vo Makedonija do Balkanskata vojna 1912, Skopje: Institut za nacionalna istorija, 1956., str. 1-188.

  1. Na tzv. bosanskom krajištu još 1455. spominju se hâssa-čifluci, što označava posjede koje su za razliku od rajinske zemlje (raʻiyyetliḳ yer) timarnici mogli obrađivati u vlastitoj režiji ili su ih, pak, davali na obrađivanje zainteresiranim stranama prema određenoj pogodbi (Hazim Šabanović, Krajište Isa-bega Ishakovića: Zbirni katastarski popis iz 1455. godine, Sarajevo: Orijentalni institut u Sarajevu, 1964, str. 23 [Dalje:

H. Šabanović, Krajište Isa-bega Ishakova]). S druge strane, čifluci koje su uz tapiju držali vojnici (dakle: izvan hâssa-zemlje) i ostalo primarno neproizvodno stanovništvo pojavljaju se u prvom popisu Bosanskog sandžaka iz 1468-69 (A. Aličić, Sumarni popis sandžaka Bosna, str. 53, 66, 68, 71). Slično ovome, čifluci u rukama vojnikâ susreću se i u katastarskim popisnim defterima Bosanskog sandžaka iz 1485. i 1489. godine (BOA, TD 18, str. 4-15; BOA, TD 24, str. 237, 833).

  1. Svi pojmovi u jeziku su konstruirani u određenom povijesnom trenutku. Ovdje posebno ističemo da je takav i pojam čiflučenje, uz napomenu da se radi o konstruktu koji nije doslovno preuzet iz osmanskih izvora, već se zasniva na pojmu čifluk koji postoji u osmanskim izvorima.

  2. Čiflučenje je zakonomjeran proces, između ostalih, i za Aličića (A. Aličić, Pokret auto- nomiju, str. 50), Sućesku (A. Sućeska, „O nastanku čifluka“, str. 37) i Filipovića (N. Filipović, „O jednom aspektu korelacije“, str. 25). Đurđev je čiflučenje smatrao za dio tzv. „turskog feudalizma“, pa tako i za pojavu koja je bila podvrgnuta navodnim „zako- nitostima razvitka“ (B. Đurđev, „Prilog pitanju razvitka“, str. 156-160).

  3. A. Sućeska, „O nastanku čifluka“, str. 37.

  4. N. Filipović, „O jednom aspektu korelacije“, str. 25.

  5. A. Sućeska, Istorija države i prava, str. 99; A. Sućeska, „O nastanku čifluka“, str. 41.

Radmila Tričković, također, spominje „izvlašćivanje raje iz njenih baština“ (R. Tričković,

Čitlučenje u Beogradskom pašaluku“, str. 525).

  1. A. Sućeska, Istorija države i prava, str. 100; N. Filipović, „Odžakluk timari“, str. 262.

Filipović navodi da se u nedostatku adekvatnijeg izraza za ovaj proces koristi termin

čiflučenje.


čifluka).21 Nema konsenzusa u literaturi o tome kada je ovaj proces započeo: po jednima to se desilo, tek, u 17., po drugima, krajem 16. stoljeća; neki autori predlažu spuštanje te granice do prve polovine 16. stoljeća, a postoje i oni koji smatraju da je čifluk dio osmanske historije od „najstarijih vremena“ osmanske države, a ne, tek, od 17. stoljeća.22 Čiflučenje se u literaturi obično posmatra kao proces koji je „negacija“ timarskog sistema, formalno zakoni- ta, ali generalno štetna pojava, a postoje i radovi u kojima su iznijeti nešto smjeliji stavovi te se govorilo o nezakonitom čiflučenju. Navedene teze su generalizirane u historiografiji, često neopravdano. Čiflučki sistem i čiflučki odnosi ̶ koji su uključivali odnose čifluk-sahibijâ i njihovih čifčija ̶ nazi-



  1. A. Aličić, Pokret za autonomiju, str. 48, 61.

  2. Primijetili smo da su različiti autori zagovarali oprečna rješenja ovog problema, kao i da se u opusu jednog te istog autora mogu pronaći neujednačena, pa, čak, i kontradiktorna mišljenja. Sućeska je u svom radu o čiflucima iz 1965. znao da je, „sporadično“, čifluka bilo još od početka osmanske vlasti u Bosni, ali mu to nije bilo dovoljno i da, istovre- meno, govori o tako ranom čiflučenju. Pišući o čiflucima i čiflučenju u Bosni, koristi, između ostalog, i dokumente iz 60-ih godina 16. stoljeća te, na osnovu njih, tvrdi da su se bosanske spahije vrlo rano služile različitim sredstvima da „stvore nove i povećaju granice starih čifluka“. Osim toga, koristio je i podatke kanunnama iz prve polovine

16. stoljeća, iz vremena sultana Sulejmana Kanunija, te je, zahvaljujući njima, nastojao argumentirati tezu da su spahije mogle stvarati čifluke proširivanjem svoje hâssa-zemlje (A. Sućeska, „O nastanku čifluka“, str. 46-55). Bez obzira na ove primjere, on je 1971. u udžbeniku za studente Pravnog fakulteta u Sarajevu govorio o pojavi čiflučenja krajem

16. i na prijelazu u 17. stoljeće, pri čemu je to, prema njemu, označilo drugu etapu u razvoju osmanskih agrarnih odnosa. Ova tvrdnja je jednim dijelom bila rezultat toga što je Sućeska u navedenom djelu početak čiflučenja dobrim dijelom vezivao za navodno

življe“ učće tzv. „feudalnih slojeva“ u prometu seoskim dobrima, mada je bio svjestan i drugih načina na koje se moglo doći do čifluka. (A. Sućeska, Istorija države i prava, str. 99-100). Aličić je 1996. tvrdio da su se čifluci počeli javljati u drugoj polovini 17. stolje- ća. Štaviše, on to neoprezno naziva činjenicom, mada to nije mogao ničim potkrijepiti (A. Aličić, Pokret za autonomiju, str. 66). Zanimljivo je da je isti autor 2008. govorio o genezi čifluka u Bosni od 15. do 19. stoljeća te je, tako, početak jednog vida čiflučkih odnosa smjestio u mnogo raniji period nego u svojim prethodnim radovima (A. Aličić, Sumarni popis sandžaka Bosna, str. XXIII, 260). Skarić je „zametak docnijeg čitlučkog sistema“ vidio još u prvoj polovini 16. stoljeća, pozivajući se na pojedine fetve u kojima se govori da se „težakov hakki karar može i prodati“. Konkretne podatke o slučajevima prodaje našao je u sidžilima sarajevskog suda iz 60-ih godina 16. stoljeća. (Vladislav Skarić, „Iz prošlosti Bosne i Hercegovine XIX vijeka“, u: Izabrana djela, III, prir.: Milorad Ekmečić, Sarajevo: Veselin Masleša, 1985., str. 28 [V. Skarić, „Iz prošlosti Bosne i Hercegovine“]). Nedim Filipović smatrao je 1955. da su ispravne Skarićeve pretpostavke da početak čiflučenja treba staviti u prvu polovinu 16. stoljeća. On je znao za postojanje čifluka u Bosni u rukama vojničke klase još u 15. stoljeću, pa se iz ovog vidi da on nije smatrao da su pojam čiflučenje i postojanje čifluka u rukama neproizvodne klase nužno morali biti povezani (N. Filipović, „Odžakluk timari“, str. 255). Šabanović je istakao da su čifluci u Turskoj“ postojali od najstarijih vremena njene historije, a ne „tek od 17. st. s tzv. čiflučenjem“ (H. Šabanović, Krajište Isa-bega Ishakova, str. 123).


vaju se substrukturnim u odnosu na pretpostavljenu osnovnu strukturu koja je, između ostalog, nazivana osmanskim „klasičnim agrarnim odnosima“.23 Suprotstavljena mišljenja ne završavaju se na gore navedenim pitanjima.


  1. Aličić je tvrdio je da je čiflučki sistem sistematski narušavao odnose na timaru, kao i da je „objektivno“ (?!) značio „negaciju“ timarskog sistema. Neko treće lice između timar- nika i rajetina nije moglo koristiti timarniku i samo mu je moglo donijeti „štetu“, jer je

objektivno“ slabilo materijalnu moć rajetina. Čiflučki sistem je nazvao substrukturnim, s tim da je u kontekstu u kojem je to upotrijebio podrazumijevao „da se u okviru klasičnih agrarnih odnosa bio počeo razvijati i drugi vid agrarnih odnosa ̶ čiflučki odnosi“. Pored toga, pod Filipovićevim utjecajem on govori i da je bosansko društvo „substrukturno društvo globalnog osmanskog sistema“. Čiflučke odnose je označio kao nezakonito remećenje sistema tapija (A. Aličić, Pokret za autonomiju, str. 16, 45, 46, 47, 49, 61). Na drugom mjestu govorio je o čiflučkom sistemu kao o pojavi koja je, navodno, u potpunoj koliziji s timarskim sistemom te o pojavi „nezakonitog i prikrivenog“ procesa čiflučenja, za koji kaže da je značio propadanje timarskog sistema, ali i propadanje seoskog posjeda i osiromašivanje ratara (Ahmed S. Aličić, Sidžili kadije kaze Novi Pazar: od 1766. do 1768. godine, Novi Pazar: Istorijski arhiv „Ras“, Sarajevo: Historijski arhiv Sarajevo, 2012., str. 199). Sućeska je tvrdio da je čiflučki sistem razarao mirijsku zemlju i da je, zajedno s vojnim porazima, Osmansko carstvo doveo na rub propasti tokom 18. stoljeća, što shvatamo kao prilično neumjerenu i neutemeljenu ocjenu (A. Sućeska, Istorija države i prava, str. 103). Filipović je smatrao da je proces čiflučenja negacija mirijske zemlje, da je on razarao mirijsku zemlju, ali i da je on, s druge strane, formalno i pravno bio usa- glašen sa sistemom mirijske zemlje (N. Filipović, „Odžakluk timari“, str. 262). Ustanovu čifluka i odžakluk-timare u Bosni je označio kao „neku vrstu domaće, bosanske substruk- ture u sferi feudalnog posjeda“, koja se, po njemu, stvarala „ispod površine osmanskog feudalnog poretka u Bosni“. Dopunjava to iskazima da su „bosanski čifluci bili pod svodom osmanske ustanove čifluka“ i da je „rečena substruktura formalno bila u skladu s osmanskom strukturom“ (N. Filipović, „O jednom aspektu korelacije“, str. 33). Na ovom mjestu on ustanovu timara i čifluka razumijeva u kontekstu odnosa lokalnog ̶ bosanskog, i općeg ̶ osmanskog. Znači, bosanski čifluk posmatra u okviru strukture osmanskog čifluka, a bosanski timar u okviru strukture osmanskog timara, kao što i bosansko druš- tvo posmatra kao substrukturu u okviru strukture osmanskog društva. Međutim, ovakvu terminologiju nije prihvatio veliki broj sljedbenika u nauci. Filipović u navedenom radu preferira razvijanje ideje o substrukturnom društvu budući da nastoji shematski iskoristiti strukturalistički rječnik, što nije radio 1955. pišući o istim problemima u radu o odžakluk- timarima. Ne osjećaju se strukturalistički utjecaji kod Filipovića samo u isforsiranom traženju struktura i substruktura, već i u izrazu binarizam koji je on na više mjesta u ovom radu koristio govoreći o tzv. „bosanskom substrukturnom binarizmu“. Naime, izučavanje tzv. binarne suprotstavljenosti spada među ključne koncepte strukturalizma. Držimo da je to radio zbog toga što su razne varijante strukturalizma jedno vrijeme bile „u modi“ u brojnim naučnim oblastima. Međutim, treba imati u vidu da strukturalni odnosi nisu nešto što postoji de facto, kao očevidan poseban entitet, već su to formalne reprezentacije i konstrukcije koje dio naučnika koristi kako bi pokušao spoznati i objasniti neku kulturnu ili društvenu pojavu. Pravo pitanje jeste: da li svaki takav pokušaj pomaže pri lakšem definiranju i tumačenju određenih pojava - ili ne, odnosno da li se neke stvari mogu jednostavnije iskazati. Držimo da mogu i da je uvođenje pojma substruktura moguće, ali ne i nužno za razumijevanje osmanskih društvenih i posjedovnih odnosa u Bosni, kao ni drugdje.


Po jednima čiflučenje je, uglavnom, vršeno silom, dok drugi ističu da nije

počiflučavano starosjedilko stanovništvo“24 i da nije bilo nasilnog čifluče- nja.25 Osim ovoga, postoje tvrdnje da timarnici nisu pravili čifluke na svojim

vojničkim posjedima“, jer to ̶ kako se smatra ̶ zakon nije dozvoljavao, dok drugi drže da je upravo formiranje čifluka na „svojim spahilucima“ jedna od značajnih osobina čiflučenja u Bosni.26<