348.97(497.6) "18" Šahinpašić H.

Izvorni naučni rad


Haso Popara

Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo


TRAGOM POPISA OSTAVINE JEDNE PAŠINICE IZ 1727. GODINE




Sažetak


U ovome radu autor, na osnovu popisa i podjele ostavine iza umrle Hatidža- hanume, kćerke Šahin-paše Glasinčanina, i drugih neobjavljenih dokumenata iz 17. i početka 18. stoljeća, rasvjetljava rodbinsko-tazbinske veze nekoliko krupnih histo- rijskih ličnosti iz Bosne, koje su u doba osmanske vlasti zauzimale visoke vojne i državničke položaje, te korigira pojedine krive navode u našoj historijskoj literaturi, ne samo o njihovom porijeklu nego i imenima. U radu se nepobitno dokazuje da njen prvi muž Sejfullah-paša, hercegovački sandžakbeg i bosanski beglerbeg, nije bio porijeklom ni iz Maglaja ni iz Tešnja, nego s Glasinca, niti je njegovo ime bilo Sefer- paša. Hatidža-hanuma je sestra Hajdar-bega Šahinpašića, temišvarskog defterdara, majka Abdullah-paše, skopskog sandžakbega, i punica Ferhad-bega Ferhatpašića, banjalučkog kapetana i ćehaje njenog prvog muža Sejfullah-paše. Poslije Sejfullah- pašine smrti Hatidža-hanuma preudala se za Ahmed-agu, sina Hasan-baše, iz sela Čekrekčija1 kod Visokog, koji se poslije njene smrti pojavljuje kao njen nasljednik.


Ključne riječi: Hatidža-hanuma, Šahin-paša, Sejfullah-paša, Hajdar-beg, Šahinpašić, Abdullah-paša, Glasinac, Visoko, Crna Rijeka, Sarajevo.


Uvod


Sudski dokumenti o popisu i podjeli ostavine iza umrlih lica (muhallefat defterleri) iz doba osmanske vlasti u našim krajevima, predstavljaju važan izvor za izučavanje socio-ekonomskog i kulturnog života ostavitelja i nji- hovih porodica. Pored podataka o ostaviteljima, kao što su: imena, imena njihovih očeva, nasljednika i mjesta stanovanja, oni redovno sadrže i detaljan popis cjelokupne imovine u gotovu novcu i uloženom kapitalu, kao i proci- jenjenu vrijednost zemljišnih posjeda, kuća, dućana, trgovačke robe, sitne i


1 Selo je dobilo ime po vakifu hadži Mustafi, sinu Ishakovom, poznatijem kao Muslihuddin Čekrekči. U dokumentima iz osmanskog perioda selo se navodi pod imenom Čekrekči. U doba austrougarske vlasti i obiju Jugoslavija selo se zvalo Čekrčići. Poslije posljednjeg rata (1992-1995) selu je promijenjeno ime u Čekrekčije.


krupne stoke, prihoda sa zemlje, namještaja, odjeće, posuđa, nakita, oružja, knjiga itd. Ostavinski defteri pojedinih posjednika, krupnih trgovaca, alima, hadžija i drugih uglednih ličnosti (ajana) s detaljnim popisima zemljišnih posjeda, trgovačke robe, pokućstva i knjiga podjednako su interesantni, kako za historičare, tako i za etnografe i istraživače naše kulturne baštine. Oni pružaju prvorazrednu građu za izučavanje razvoja čiflučkih odnosa,2 trgovine s prekomorskim zemljama3 i veza Bosne i Hercegovine s kulturnim i obrazovnim centrima u drugim krajevima Osmanskog carstva. Osim toga, pojedini ostavinski defteri mogu pomoći u izučavanju porijekla porodica, razrješavanju komplikovanih rodbinsko-tazbinskih veza i ispravljanju krivih navoda u biografijama, čak i krupnih historijskih ličnosti kao što su begler- bezi, sandžakbezi, defterdari, ćehaje, mutesellimi i kapetani tvrđava. Takav slučaj je s popisom i podjelom ostavine iza umrle Hatidža-hanume, kćerke Šahin-bega Glasinčanina.

Iz popisa Hatidžine ostavine - koju je Sarajevski šerijatski sud, 29. ševva- la 1139. (19. juna 1727.) godine, popisao, procijenio i dvije trećine podijelio između njenih nasljednika, a jednu trećinu uručio izvršiocu njene oporuke (vasi muhtaru) - vidi se da je ona bila žiteljka sela Čekrekčija, koje je u ono doba pripadalo Šerefuddinovoj mahali u kasabi Visoko u kadiluku Sarajevo i da je, boraveći kao musafirka, umrla u Kučuk Katibovoj mahali (Nadmli- ni) u Sarajevu. Kao jedini njeni zakonski nasljednici navedeni su: njen muž Ahmed-aga, sin Hasan-baše iz Čekrekčija, njene punodobne unuke Muradha- na, Izethana i Melikhana4 od umrlog joj sina Abdullah-paše, sina Sejfullah- paše, i njena punokrvna sestra Umihana.5

Iz činjenice da je podjela Hatidžine ostavine izvršena putem suda i da je na ime sudskih troškova plaćen pozamašan iznos od 17.549 akči6 vidi se da je postojao spor između njenih nasljednika s jedne, i između nasljednika i izvr-



  1. Na osnovu ostavinskih deftera iz sidžila Šerijatskog suda u Sarajevu koji se čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci dr Yuzo Nagata iz Tokija u dalekom Japanu napisao je studiju pod naslovom Materials of the Bosnian Notables, u kojoj je objavio popise ostavine 26 uglednih ličnosti iz Sarajeva i okoline iz 18. i 19. stoljeća. Knjiga je objavljena u izdanju Instituta za studije jezika i kultura Azije i Afrike (v. Yuzo Nagata, Materials of the Bosni- an Notables, Institute for the Study of Languages and Cultures of Asia and Africa, Printed by Hakuei Printing Co., Ltd. Tokyo, 1979).

  2. Nedim Filipović, „Nekoliko dokumenata o trgovini za vrijeme turske vladavine u našim zemljama“, Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, II, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1951, str. 59-61.

  3. Na kraju popisa njeno ime se navodi kao Devlethana.

  4. Popis ostavine nalazi se u sidžilu br. 4, str. 2-5 i Tārīh-i Enverī, IV, str. 46-50 u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.

  5. Prometna cijena jednog šinika (80 oka ili 102,64 kg) pšenice tada je bila 305, ovce 120, krave 600, bika 800, tovarnog konja 1.350, a bivola 1.500 akči.


šioca njene oporuke, s druge strane. Po svoj prilici, Hatidža je još za života jednu trećinu svoga imetka oporučila u dobrotvorne svrhe i za izvršioca svoje oporuke (vasi muhtara) odredila nekog Ibrahim-bašu, sina Mustafina. Budu- ći da su njeni nasljednici ovu oporuku poslije njene smrti pokušali osporiti, Ibrahim-baša je tražio da se podjela izvrši putem suda. Na osnovu predočenog hudžeta o oporuci, sud je dvije trećine Hatidžine ostavine u vrijednosti od 231.985 akči podijelio između nasljednika, a jednu trećinu u vrijednosti od 115.992. akče dao na upravljanje Ibrahim-baši.

Analizom biografskih podataka ostaviteljke, njenog oca, prvog joj muža i nasljednika, pouzdano se može utvrditi da svi oni vode porijeklo s Glasin- ca. Budući da su neki od njih zauzimali visoke vojne i državničke položaje u Osmanskom carstvu i da se o njihovom porijeklu i imenima često navode pogrešni podaci, u nastavku ovoga rada prvo ćemo dati kraći opis mjesta nji- hova porijekla, zatim biografske podatke, hronološkim redom položaje koje su zauzimali i, na kraju, integralni popis Hatidžine ostavine na osmansko-tur- skom i u prijevodu na bosanskom jeziku.


Glasinac


Glasinac je visoravan na planini Romaniji s prostranim Glasinačkim poljem dužine oko 7 km na nadmorskoj visini preko 800 m. Nekadašnja kasaba Glasinac utemeljena je na osnovu fermana sultana Murata III (vl. 1574-1595) od 24. šabana 997. (9. jula 1589.) godine na prijedlog inspektora carskih mukata, sarajevskog kadije Hasan-age. Dvadesetak dana kasnije, sultanovim fermanom od 18. ramazana 997. (31. jula 1589.) godine, izdatom na osnovu predstavke kadije Čelebi Pazara (Rogatice), u kasabi Glasinac ustanovljen je petak kao pazarni dan.

Da bi privukao što veći broj stanovnika u ovo mjesto, lokalni dobrotvor Hadži Ibrahim-aga je u njemu podigao džamiju, karavan-saraj, dućane i mekteb i osnovao vakuf od 100.000 akči. Ovome vakufu kasnije je priklju- čen i vakuf njegove supruge Aiše-hatun, također od 100.000 akči, tako da je glavnica ovoga objedinjenog vakufa iznosila 200.000 akči. Iz prihoda ovoga vakufa podmirivane su plaće hatiba, imama, vaiza, džuzhana, dvojice muje- zina, halife u mektebu (muallima), muarrifa, devrihana, kajjima, mutevelije, džabije, vratara karavan-saraja te pokrivali troškovi nabavke ulja, svijeća i voska za rasvjetu džamije i karavan-saraja. Oko ove džamije formirana je mahala Hadži Ibrahim-agine džamije. U njoj su prema popisu iz 1604. godine bile 62 muslimanske kuće, u kojima je, pored imama, hatiba i dvojice muje- zina, živjelo još 59 oženjenih i 7 neoženjenih muslimana. Te godine polovi- nu stanovništva ove mahale činili su vojnici; 27 spahija, 1 zaim i 1 džundi. Kasaba Glasinac osnovana je radi osiguranja nesmetanog kretanja putnika i


prometa robe. Njeni stanovnici bili su zaduženi da, zajedno sa stanovnicima kasabe Prača, čuvaju prijelaz preko brda zvanog Doljan u kadiluku Čelebi Pazar. Zanimljivo je napomenuti da je dobrotvor Hadži Ibrahim-aga odredio da se vlasniku zemlje od strane vakufa, umjesto badža, pristojbe na povrće i pristojbe na košnice, daje godišnje 125 akči, sve dok stanovnici ove kasabe budu čuvali spomenuti klanac.7

Kada je 1660. godine, na svome putu prema Sarajevu, Evlija Čelebi pro- šao kroz Glasinac, opisao ga je kao napredno muslimansko selo sa četrdeset do pedeset kuća.8 Iz ovoga se može zaključiti da je Glasinac u međuvremenu stagnirao i izgubio status kasabe. S ovoga putovanja Čelebi je ostavio drago- cjene podatke i o obližnjem Šahin-pašinom odžaku:9 Ovo je tako veliki odžak (hāndān) okružen alejama, hrastovima i vrtovima da je u stanju ukonačiti po hiljadu konjanika. Da tu odsjedne pet stotina konjanika, njihovim su konjima osigurani pokrivači i torbe, a njima tendžere. Svakom bi se gostu dalo što želi. Tako bi bili ugošćeni i nahranjeni. To je veliki odžak okićen sa sedamdeset do osamdeset raznovrsnih malih soba i odjeljenja u prizemlju i na spratu, te udobnim kupatilom (hammām), a ukrašen vrtovima i baščama. Ovaj odžak poznaju svi putnici kopna i mora.10

Krajem 17. i početkom 18. stoljeća stanovništvo Glasinca bilo je deset- kovano epidemijama kuge i rastjerano napadima kotorskih i crnogorskih haj- duka, koji su palili i žarili po okolnim selima, ubijali muškarce, porobljavali žene, pljačkali imovinu, odvodili stoku i po putevima, planinskim prevojima i klancima presretali trgovce.11 Zbog svoga strateškog položaja, blizine Sara- jevu, slabe naseljenosti i smanjene mogućnosti da neko od neprijateljski nastrojenog stanovništva oda vojne podatke neprijatelju, Glasinac je počet- kom 18. stoljeća služio kao poligon za okupljanje vojnih jedinica prilikom



  1. Vidi opširnije: Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, /dalje: Opširni popis iz 1604./ sv. III, obradila: Amina Kupusović, Bošnjački institut Zürich - Odjel Sarajevo i Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2000, str. 92-94; Adem Handžić, „O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI vijeku“, Prilozi za orijentalnu filologiju, XXV, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1975, str. 138-140; Amina Kupusović, Rogatica i njena okolina u 16. stoljeću, magistarski rad u rukopisu (odbranjen na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu), Sarajevo, 2006, str. 111-113.

  2. Evlija Čelebi, Putopis, /dalje: E. Čelebi, Putopis..., / Sarajevo Publishing, Sarajevo, 1996, str. 101. Prijevod i obrada H. Šabanović.

  3. Šahin-pašin odžak danas je pusto mjesto Donji Odžak kod sela Košutica u općini Sokolac.

  4. E. Čelebi, Putopis..., str. 100.

  5. Iz jednog hudžeta Sarajevskog šerijatskog suda iz treće dekade mjeseca zu-l-kade 1106. (3. - 12. juli 1695.) godine vidi se da su hajduci iz Kotora poharali selo Mrkoviće, novi han u Ljubogošti, selo Jasenik, Ibrahim-begov odžak, selo Lasicu u džematu Butmir i više drugih mjesta. (v. Muhamed Enveri Kadić, Tarih-i Enveri, IV, str. 192-194).


većih vojnih pohoda.12

Zbog odmetništva crnogorskih brđana i njihovih stalnih pljački po dru- movima, bosanski namjesnik Numan-paša Ćuprilić dobio je naredbu da izvrši vojni pohod na Crnu Goru i uspostavi red. On je to učinio u jesen 1714. godine, kada je osmanska vojska, bez većih gubitaka, za svega pet dana skr- šila otpor Crnogoraca i 17. oktobra zauzela Cetinje. Vraćajući se s dijelom vojske preko Gacka u Sarajevo, Numan-paša je sa sobom poveo preko 2.000 zarobljenih crnogorskih stanovnika i, po savjetu svojih najbližih, naselio ih na Glasinac sa širom okolinom,13 što je, već, u prvoj polovini 19. stoljeća, dovelo do velike promjene u demografskoj strukturi stanovništva.14 Bila su to bratstva: Cuca, Bjelica, Ćeklića, Pješivaca, Bjelopavlića, Banjana, Nikši- ćana, Drobnjaka i dr. Crnogorski brđani masovnije su se doseljavali u ovaj dio Bosne još u dva navrata, 1866. i 1878. godine. Od tih doseljenika potje- če skoro sve današnje pravoslavno stanovništvo na Romaniji i široj okolini (Pale, Sokolac, Prača i Trnovo).15


Šahin-beg


Hatidžin otac Šahin-beg, poznat i pod imenima: Šahin-aga, Šahin-paša i Šahin16 Hasan-paša rodom je s Glasinca. Kao dijete otišao je u Istanbul i uvježban za janjičara.17 Nakon školovanja stupio je u svitu Murteza-paše.18 Godine 1634. postao je kapidžijskim ćehajom. U aprilu iste godine, kao poslanik Visoke Porte u Poljskoj, isposlovao je oslobađanje od sedmogodiš-



  1. Enes Pelidija, Bosanski ejalet od Karlovačkog do Požarevačkog mira /dalje: E. Pelidija, Bosanski ejalet...,/, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1989, str. 98.

  2. Ibid., str. 85.

  3. Većinu od 23 čiftluka u rukama muslimana džemata Glasinac 1835. godine, obrađivali su nemuslimani (v. Dr. Avdo Sućeska, „Popis čifluka u Rogatičkom kadiluku iz 1835. godine“, Prilozi za orijentalnu filologiju, XIV-XV/1964-65, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1969, str. 246-249).

  4. Enver Imamović, Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1998, str. 40.

  5. On, najvjerovatnije, potječe iz porodice Sokolović. Na to upućuje i njegovo ime Šahin, koje u prijevodu znači soko. Ova porodica dala je više značajnih ličnosti u Osmanskom carstvu, od kojih je najpoznatiji veliki vezir Mehmed-paša Sokolović. Postojalo je više ogranaka ove porodice, ali nije moguće sasvim tačno utvrditi njihove međusobne srod- ničke odnose. Nastanjivali su predio između Glasinca i Polimlja.

  6. Hrv. encikl., Leksikografski zavod Miroslav Krleža, http://www.enciklopedija.hr/ Natuknica.aspx?ID=59294 (dostupno 12. 10. 2014.)

  7. Murteza-paša Novošeherlija bio je amidžić velikog vezira Ibrahim-paše Novošeherlije.

Na desetke godina begovao je i pašovao po Bosni i Ugarskoj (v. Dr. Safvet beg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini, /dalje: Bašagić, Znameniti Hrvati...,/ Izvanredno izdanje Matice Hrvatske za godinu 1931, Zagreb MCMXXXI, str. 52.


njeg zatočeništva tatarskog princa Islam-Giraja i javio da Poljska, zauzeta ratom s Rusijom, svesrdno traži mir s Visokom Portom.19 U oktobru iste godine Murteza-paša ga je poslao u Istanbul da dobije sultanovu dozvolu za zaključenje mira s Poljskom.20 Godine 1636. postao je vrhovnim zapovjed- nikom janjičara (janjičarski aga), a godinu dana kasnije (1637) imenovan je beglerbegom Halepa i Tripolisa.21 Slijedeće godine istakao se u vojnom poho- du sultana Murata IV (vl. 1623 -1640) na Bagdad. Krajem novembra 1638. godine sa svojim zemljakom, silahdarom Mustafa-pašom s dvanaest hiljada vojnika prešao je Tigris i poharao Šehirban, a u decembru s arapskim emirom Eburišom protjerao Perzijance iz Dijale.22 Neposredno nakon osvajanja Bag- dada sultan je za namjesnika u Bosni postavio Šahin-pašu. On je stigao na Glasinac u mjesecu saferu 1049. (3. juna - 2. jula 1639.) godine, gdje su mu zemljaci pripremili gostoprimstvo. Nekoliko mjeseci ranije, dok je još trajala proslava osvajanja Bagdada, u Sarajevo je stigao njegov zamjenik (mutese- lim), koji je od Mehmed-paše Vuče preuzeo upravljanje Bosnom.23

Prvi poznati ferman upućen Šahin-paši, kao bosanskom beglerbegu, datiran je u drugoj dekadi mjeseca ševvala 1048. (15. - 24. februara 1639.) godine, a odnosi se na zatvaranje skela: Split, Šibenik, Zadar i drugih novo- otvorenih skela od Bosne do Valone, Soluna i Janjine te prekid prometa svih


  1. Na osnovu Šahin-pašina izvještaja sultan je prekinuo pohod na Poljsku i iz Jedrena se vratio u Istanbul. Glavnina vojske pod komandom Murteza-paše tada je bila već stigla do Ruščuka (danas Rase u Bugarskoj). Poslije zaključenja mirovnog ugovora s Poljskom u mjesecu džumade-l-ula 1045. (13. oktobar - 11. novembar 1635.) godine vojsci (u kojoj je bilo i 20.000 Bošnjaka) dozvoljeno je da se vrati kući (v. Muvekkit, Povijest Bosne, 1, str. 291-300).

  2. Joseph von Hammer, Historija turskog (osmanskog) carstva, II, /dalje: Hammer,

Historija...,/ Zagreb, 1979, str. 289-290.

  1. Za vrijeme Šahin-pašine uprave na području današnjeg Libana sučeljavale su se dvije moćne lokalne dinastije: Druza Ma‘nija (ﻥﻮﻴﻨﻌﻤﻟﺍ) i Kurda Al Sīfā (ﺎﻘﻴﺳ ﻝﺁ). Poglavice ovih porodica nominalno su priznavale osmansku vlast, dok su u unutrašnjim poslovima vla- dale samostalno, prenosile svoja lenska dobra na potomke i utjerivale poreze i dadžbine. Ispovijedajući islam pred Osmanlijama, a druzizam pred svojim narodom, poglavica Ma‘nija Fahruddin II je gajio simpatije prema kršćanskim misionarima, uglavnom fran- cuskim katolicima, koji su u Bejrutu, Sidonu, Tripolisu, Halepu, Damasku, pa čak i po libanskim selima, uspostavljali svoje centre. U dosluhu s Ferdinandom Medičijem, veli- kim vojvodom od Toskane, on je radio na osamostaljenju i raskidu svih veza s Visokom Portom, što je dovelo do sukoba s Osmanlijama. Rezultat toga sukoba bilo je njegovo privođenje i pogubljenje 1635. godine u Istanbulu. (v. Filip Hiti, Istorija Arapa, drugo izdanje, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1973, str. 514-515). S drugom porodicom (Al Sīfā), koja je nastanjivala područje između rijeka Kelb i Ibrahim (sjeverno od Bejruta) i vladala Tripolisom, obračunao se Šahin-paša (v. Ḥikmat Šarīf, Tārīḫ Ṭarābulus al-Šām min aqdam azmānihā ilā hāḏihī al-ayyām, Bayrūt, 1998, str. 103).

  2. J. Hammer, Historija..., str. 305-306.

  3. Muvekkit, Povijest Bosne, 1, str. 318.


vrsta robe s Venecijom.24 Još dok se odmarao na Glasincu na putu za Saraje- vo, Šahin-paša je saznao da su tridesetak haramija, pod vođstvom zloglasnih razbojnika Abdurahman-vojvode i Zuke-haramije iz kasabe Kladanj, tih dana napali jednu karavanu od 400 sarajevskih trgovaca koji su se vraćali s ljet- nog vašara na Radani u nahiji Prozor, ubili devetnaest trgovaca muslimana i jednog kršćanina, a njihov novac i robu opljačkali. Čim je čuo za ovaj slučaj, Šahin-paša je poslao vojsku u potjeru za haramijama i spašavanje razbjeglih trgovaca u okolini Prusca. Otuda se Šahin-paša vratio 12. rebiu-l-evvela 1049. (11. jula 1639.) godine, sa svojim pukom (alajom) ušao u Sarajevo i pod Gori- com razapeo svoj veliki šator. Sutradan je otišao na džuma-namaz, a u subotu je sazvao divan i pogubio bosanskog defterdara Mahmud-efendiju.25 Nakon toga, Šahin-paša se posvetio sređivanju nesigurnih političkih i gospodarskih prilika u Bosni i suzbijanju hajdučije. U Državnom arhivu u Dubrovniku čuva se osam fermana naslovljenih na njegovo ime. U šest fermana (februar

- septembar 1639) oslovljen je bosanskim beglerbegom, a u dva (juni 1641) hercegovačkim sandžakbegom.26

Dok je bio na položaju hercegovačkog sandžakbega (1641), njegovi voj- nici opljačkali su Konavle. Dubrovčani su se žalili Visokoj Porti, pa je zbog toga, ubrzo, uklonjen s toga položaja i izdat ferman kojim se hercegovačkim sandžakbezima i drugim službenicima zabranjuje da na putu za Novi (danas Herceg Novi) prolaze kroz Konavle.27 Najvjerovatnije je u ovom periodu



  1. Vesna Miović, Dubrovačka Republika u spisima osmanskih sultana Državnog arhiva u Dubrovniku, /dalje: V. Miović, Dubrovačka Republika...,/, Dubrovnik, 2005, str. 236.

  2. Mahmud-efendija, porijeklom iz Zeničkog kadiluka, bio je jedan od najvećih krvopija osmanskih finansija. Razloga za njegovo kažnjavanje bilo je mnogo (Vidi opširnije: Muvekkit, Povijest Bosne, 1, str. 393-323; J. Hammer, Historija..., II, str. 313-315 i Vladislav Skarić, Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austro-ugarske okupacije, Sarajevo 1937, str. 86-90).

  3. V. Miović, Dubrovačka Republika..., str. 263-265 i 270.

  4. Godine 1419. Dubrovčani su kupili dio Konavala od Sandala Hranića. Hranić je na dubrovačkom području posjedovao zemljište i kuću u Gradu, za koje su mu Dubrovčani plaćali zakupninu. Nakon njegove smrti pravo na zakupninu naslijedio je Stjepan Vukčić, zatim Vukčićev sin Ahmed-paša Hercegović, pa Hercegovićevi nasljednici do gašenja obitelji oko 1588. godine. Godinu kasnije, bosanski defterdar zatražio je od sultana Murata III dozvolu za prodaju na javnoj dražbi Hercegovićevog naslijeđa, vinograda u Konavlima i kuće u Gradu, pozivajući se na zakon po kojemu je imovina osmanskih podanika, umrlih bez nasljednika, prelazila u vlasništvo osmanske države (v. V. Miović, Dubrovačka Republika..., str. 66-68.).

O tome kako su Dubrovčani - potkupljivanjem svjedoka i mitom u Istanbulu - uspjeli dobiti Konavle, a kasnije mijenjati, čak i visoke carske zapovijedi o osnivanju zasebnog sandžaka, te ispošljavati smjene hercegovačkih namjesnika i fermane o zabrani njihovog prolaska kroz to područje, vidjeti opširnije u nastavku gore navedenog rada Vesne Miović (str. 68-72).


podigao odžak na Glasincu, čiji je gore navedeni opis, dvadesetak godina kasnije, ostavio Evlija Čelebi. Poslije svrgavanja s položaja hercegovačkog sandžakbega postavljen je za namjesnika u Kaniži, ali je i s toga položaja bio svrgnut 1644. godine. Šahin-paša je umro od kuge u Istanbulu u septembru 1647. godine.28

Prema narodnoj junačkoj pjesmi Gazi Husrev-beg vodi svatove u Stanbol29 Šahin-paša bio je oženjen sestrom nekoga bega Ljubovića iz Nevesinjskog polja. Iz braka s njom imao je sina Hajdar-bega Šahinpašića, koji je bio ože- njen iz Istanbula.30


Hajdar-beg Šahinpašić


Hajdar-beg, sin Šahin-paše s Glasinca, poznati je junak koji se istakao u Bici kod Knina 21. marta 1654. godine. Tada je bosanski namjesnik Fadil- paša Maglajac sa svojom vojskom priskočio u pomoć opkoljenim borcima u tvrđavi Knin, razbio mletačku opsadu i posjekao više od 2.500 neprijateljskih vojnika. Budući da je nosio titulu zaima, pouzdano se može tvrditi da je uživao zeamet koji je, kao muški potomak, naslijedio iza svoga umrlog oca Šahin-paše.31 Tada je morao imati najmanje dvadeset godina. Kasnije je bio defterdar u Temišvaru.32 Drugih pouzdanih podataka o Hajdar-begu Šahinpa- šiću nismo mogli pronaći.33 Moguće je da je on otac Rustem-paše Šahinpa- šića, koji je u Bici pod Ozijom 1737. godine dopao ruskog sužanjstva. Preko njega vode porijeklo Šahin-pašini potomci (Šahinpašići), koji i danas žive u više mjesta u Bosni i Hercegovini.





  1. J. Hammer, Historija..., II, str. 351.

  2. Vidi: Narodne pjesme muslimana Bosne i Hercegovine, sabrao Kosta Hörmann 1888- 1889, priredila Đenana Buturović, „Svjetlost“, Sarajevo, 1976, str. 3-24.

  3. To što se u pjesmi pojavljuje više kronoloških i topografskih skokova (Gazi Husrev-beg, Đerzelez Alija, Idris-Arapin) koji se kose s historijskim činjenicama, ne umanjuje njenu vrijednost. To je slaba strana većine junačkih pjesama i njihovih pjevača. Ovi kronološki i topografski skokovi ne smiju se ispravljati, jer u tom slučaju pjesma više ne bi bila narodna.

  4. Najvjerovatnije je riječ o selima Biosko kod Sarajeva, Crnoj Rijeci kod Olova i selu Čekrekčije kod Visokog, a možda i drugdje. To se može zaključiti po tome što su njegove sestre Hatidža i Umihana u tim selima uživale čiftluke.

  5. Muvekkit, Povijest Bosne, 1, str. 351; Bašagić, Znameniti Hrvati..., str. 22.

  6. Možda je on identičan s Hajdar-pašom Bošnjakom, koji se istakao u ratovima za vrijeme austrijskih upada u Bosnu krajem 17. stoljeća i koji je 1108/1696. godine bio paša Pančeva (v. Mehmed Süreyya, Sicill-i Osmani II, Istanbul, 1311/1893, str. 261). Ovome ide u prilog činjenica da su se i Temišvar i Pančevo nalazili na istom pograničnom dijelu Osmanskog carstva (serhadu).


Sejfullah-paša Glasinčanin


Prvi muž Hatidža-hanume, kćerke Šahin-pašine, bio je Sejfullah-paša Glasinčanin. Iako je punih petnaest godina pašovao po Bosni i Hercegovini i dva puta bio namjesnik (beglerbeg) Bosanskog ejaleta, o njegovom porijeklu i pravom imenu u našoj historijskoj literaturi vlada prava konfuzija.34 Od njega su napravljene dvije ličnosti; jedna koja se zove Sefer Maglajac i druga koja se zove Sejfullah Tešnjak. U ovome radu mi ćemo pokušati dokazati da je riječ o jednoj te istoj ličnosti, čije je pravo ime Sejfullah i koja po porijeklu nije ni iz Maglaja ni iz Tešnja, nego s Glasinca. U najstarijem i najpouz- danijem popisu bosanskih beglerbega što ga je sačinio Abdullah Drnišlija stoji: Glasinčanin Sejfullah-paša, godina 1114/1703. (ﻪﻨﺳ ﺎﺷﺎﭘ ﻪﻠﻟﺍ ﻒﻴﺳ ﻲﻟ ﻪﭽﻨﺳﻼﻏ ۱۱۱٤).35 Osim toga, u svakom od tridesetak dokumenata (fermana, arzova, mahzara, bujuruldija i ilama) stoji ime Sejfullah, a ne Sefer. I konačno, na njegovom službenom pečatu, ovalnog oblika, stoji ime Sejfullah.36


  1. Vidi: Safvet-beg Bašagić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (1463-1850), Sarajevo, 1900, str. 90 i Znameniti Hrvati..., str. 67; Vladislav Skarić, Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austro-ugarske okupacije, Sarajevo, 1937, str. 115; Muvekkit, Povijest Bosne, 1, str. 445 i 351; Fra Bono Benić, Ljetopis sutješkog samostana, IRO „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1979, str. 101-102; Hamdija Kapidžić,

„Jedna bujurultija bosanskog vezira Sefer-paše“, Gajret, Sarajevo, 1935, str. 93; Enes Pelidija, Bosanski ejalet od Karlovačkog do Požarevačkog mira 1699-1718, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1989, str. 44, 56-57, 60, 111, 129, 250 i 289-290; Dušanka Bojanić Lukač, „O banjalučkoj sedžadi“, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga XI-XII, Sarajevo, 1985, str. 269; Adin Ljuca, Maglaj na tragovima prošlosti, Prag, 1999, str. 138; Vedad Biščević, Bosanski namjesnici osmanskog doba (1463.-1878.), Sarajevo, 2006, str. 221-222, 226, 461 i 471; Vesna Miović, „Presudna uloga bosanskog namjesnika Sejfullah-paše u dubrovačkoj borbi za smanjenje harača“ u: Dubrovačka Republika u spisima namjesnika Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka, Državni arhiv u Dubrovniku, Dubrovnik, 2008, str. 51-56.

  1. Abdullah Drnišlija - koji je od 1695. (a možda i od 1693.) godine obavljao službu pisara (katiba) u Sarajevskom šerijatskom sudu, zatim muderrisa Malkoč-efendijine medrese u Sarajevu, a poslije okončanja bečko-turskog rata i zaključivanja mirovnog ugovora u Sremskim Karlovcima 26. januara 1699. godine, predstavnika sarajevskog munle u delegaciji osmanske države koja je učestvovala u mješovitoj tursko-austrijskoj i tursko- mletačkoj komisiji za utvrđivanje granice, najvećim dijelom oko Bosne i Hercegovine - sigurno je lično poznavao Sejfullah-pašu, tako da o njegovom imenu i porijeklu ne može biti nikakve sumnje. Osim toga, Abdullah Drnišlija je svojom rukom potpisao nekoliko sudskih dokumenata u kojima se navodi Sejfullah-pašino ime.

  2. Na Sejfullah-pašinom pečatu, izrađenom 1114/1702-1703. godine, stoji natpis raspoređen u tri polja. U gornjem polju piše (Ϳﺎﺑ ﻻﺇ ﻲﻘﻴﻓﻮﺗ ﺎﻣﻭ) A moj uspjeh zavisi samo od Allaha, u donjem polju (ﺐﻴﻧﺃ ﻪﻴﻟﺇﻭ ﺖﻠﻛﻮﺗ ﻪﻴﻠﻋ) U Njega se uzdam i Njemu se obraćam, a u srednjem polju (ﷲ ﻒﻴﺳ ﺩﺍﺮﻣ ﻞﺻﺎﺣ ﺩﺎﺑ) Neka se Sejfullahova želja (murad) ispuni! Tekst u gornjem i donjem polju, koji je Sejfullah-paša uzeo za moto na svome pečatu, predstavlja završetak

88. ajeta iz sure Hūd. To su, zapravo, Šu‘ajb, a. s., riječi upućene svome narodu: Jedino želim da učinim dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha; u Njega se


Iz činjenice da je bio oženjen kćerkom Šahin-paše može se zaključiti da i Sejfullah-paša potječe iz neke ugledne porodice s Glasinca. Kao paša, prvi put se spominje 1106/1694. godine na položaju namjesnika Hercegovačkog sandžaka.37 Na istom položaju bio je i 1108/1697. godine. Početkom te godi- ne carskim fermanom bilo je naređeno bosanskom beglerbegu Mehmed-paši Korči da sa svojom neposrednom pratnjom i bosanskom vojskom krene prema rijeci Prut radi učešća u ratu koji će se voditi pod Beogradom,38 a Sejfullah-paši zapovijeđeno: Fermanom si ti zadužen da budno pratiš na situaciju u tim krajevima i da držiš red kao što je propisano. O svemu o čemu treba da obavještavaš beglerbega, slaćeš mu neprekidno izvještaje. Posebno ti se naređuje da dobro čuvaš pogranične krajeve.39

Iz jednog nedatiranog i nepotpisanog izvještaja o događanjima u Sara- jevu za vrijeme provale Eugena Savojskog vidi se da je Sejfullah-paša tada već bio smijenjen s položaja namjesnika Hercegovačkog sandžaka.40 Tri



uzdam i Njemu se obraćam. (ﺐﻴﻧﺃ ﻪﻴﻟﺇﻭ ﺖﻠﻛﻮﺗ ﻪﻴﻠﻋ Ϳﺎﺑ ﻻﺇ ﻲﻘﻴﻓﻮﺗ ﺎﻣﻭ ﺖﻌﻄﺘﺳﺍ ﺎﻣ ﺡﻼﺻﻹﺍ ﻻﺇ ﺪﻳﺭﺃ ﻥﺇ). Puni smisao poruke razumije se tek iz nastavka kur’anskog teksta: Neka vas neslaganje sa mnom nipošto ne dovede do toga da vas zadesi ono što je zadesilo Nuhov narod ili Hudov narod ili Salihov narod. A i Lutov narod nije mnogo prije vas živio (Hūd, 89).

  1. Vidi: Safvet beg Bašagić-Redžepašić (Mirza Safvet), Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (od 1463. -1850. g.). Vlastita naknada, Sarajevo, 1900, str. 184.

  2. Iz fermana naslovljenog na bosanskog beglerbega Mehmed-pašu Korču vidi se da je kao datum početka rata bio određen 22. muharrem 1109. (11. augusta 1697.) godine (v. Turski dokumenti 5, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, str. 311). Mehmed-paša nije otišao na ovaj pohod jer je u ljeto te godine bio zauzet odbranom tvrđave Bihać koju su s vojskom od dvadeset hiljada vojnika, 26 baljemez topova, kalanbura te šahi topova napadali princ Eugen Savojski i hrvatski general Karlovca. Kada je čuo za poraz osmanske vojske kod Sente od 9. septembra 1697. godine, od tuge se razbolio i petnaesti dan umro.

  3. Turski dokumenti 5, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, /dalje: TD 5, u GHb/ str. 311. (Preveo Abdulah Polimac).

  4. U izveštaju stoji: U utorak uveče, 6. rebiu-l-ahira 1109. (22. oktobra 1697.) godine, kada je stigla vijest iz Visokog da će njemačka vojska udariti na grad Sarajevo, vezir Daltaban- paša, koji je bio određen sa još šestoricom čauša u tvrđavu Počitelj, je otkazao poslušnost i bez odobrenja otuda pobjegao i zajedno sa smijenjenim Sejfullah-pašom iz Hercegovine došao u Sarajevo. Za vrijeme najžešćeg napada, on je bio u Sarajevu, ali kad je počelo sve goriti, njega je uzela velika panika i nije ni stupio u borbu. U takvoj situaciji, na pita- nje miralaja Bosne, Hasan-bega, zašto je pobjegao (iz Počitelja) i kad je već pobjegao zašto nije stupio u borbu s neprijateljem nego je pao u paniku, on je otvoreno molio od naroda mahzar o ovoj situaciji da se navede: da je Nijemac, saznavši da je Mehmed-paša umro, navalio na memleket koji nije imao svog upravljača i eto sada uspjelo mu je da ga zauzme i razruši. Mi smo svi sa porodicama, ali možda nam nema više spasa, jer su pred nama arnautski pobunjenici, a i drugi nevjernici će nas presresti... Ovaj carski vezir je bio među nama. Međutim, on je gledao samo da sa nešto svojih pristalica izbjegne prema Beogradu. Tom prilikom mu je predat mahzar kojim se obavještavaju naša braća muslimani i Visoka Porta o našem položaju. On je našao svoga čovjeka koji je otišao u Istanbul s mahzarom, ali se