Osim izbora koji su vođeni isključivo estetskim kriterijima, postoje i izbori koje je nametala aktuelna ideologija. No, zanimljivo je da nisu rijetki prijevodi kod kojih estetski kriterij sretnim slučajem zadovoljava i sam ideo- loški izbor, ili, pak obratno, ideološki izbor potvrđuje estetski kriterij.

Drugo se pitanje više tiče prostora, ili, bolje rečeno, transfera koji se događa između određenih prostora. Susan Bassnett tvrdi da je prijevod ide- alna laboratorija za proučavanje interakcije među kulturama (Bassnett, 2007: 19). Može se postaviti pitanje: koliko je bilo potrebno prevoditi kulturu kojoj je pripadao turski jezik u jezik/jezike kulture bivše Jugoslavije, tačnije, Bosne i Hercegovine koja je u određenom razdoblju u prošlosti pripadala istom ori- jentalno-islamskom civilizacijskom krugu i čiji je jedan pozamašan segment historije ispisivan upravo tim jezikom (odnosno osmanskim). Situacija se dodatno usložnjava i postaje, može se reći, pomalo šizofrena, kad se ima u vidu raslojenost društva po različitim kriterijima. Čini se da dobni kriterij, među ostalima, može ilustrirati svu složenost ovog pitanja: za starije čitatelje prijevodi nekih djela s turskog mogu predstavljati nešto blisko i poznato, dok za mlađe mogu biti nešto potpuno strano i egzotično (onako kako je to egzo- tično zapadnom čitatelju). No, potrebno je imati u vidu još jednu činjenicu (može se nazvati i komplikacijom), koja se vrlo često previđa, a to je da u spo- menutom periodu (kao ni danas) ne postoji “orijentalno-islamski civilizacijski krug” i da su ga zamijenile nacionalne države različitih, ponekad i međusobno neprijateljski suprotstavljenih ideologija. Čini se da se u sklopu ovog previda može motriti i izjednačavanje termina “turski” i “osmanski”, tako da različiti čitatelji, s jedne strane, današnje Turke mogu smatrati ondašnjim Osmanlija- ma kao osvajačima, i s druge strane, Osmanlijama zaslužnim za donošenje islama na ove prostore. Međutim, današnja Republika Turska jeste laička država koja je dubokim rezovima napravila prekid sa svojom prošlošću (toli- ko da je prvi ambasador Republike Turske u Bosni i Hercegovini izjavio da je, zapravo, Bosna i Hercegovina od zaborava sačuvala neka obilježja osmanske kulture). Stoga se pitanje može postaviti i na drugačiji način: koliko je “dru- gost”, uopće, trebalo “odomaćivati” za čitatelja prijevoda, zapravo, koliko je ta “drugost” bila nešto što je njemu već poznato i “domaće”.

2. Kriteriji izbora/neizbora prijevoda

Kako podsjeća Christina Schaffner, Alvarez i Vidal tvrde da su svi izbori prevoditelja, od izbora pisca i djela do načina prevođenja, određeni politič- kim razlozima, što je, u širem smislu, povezano s ideologijom (Schaffner, 2007: 135). Samo pokroviteljstvo podrazumijeva da prevođena djela ne smiju odviše odstupati od sistema društva na čiji se jezik prevode, što će se nužno odraziti i na sam izbor tema. Zato Christina Schaffner tvrdi da je svaki

prijevod ideološki, jer je od trenutka izbora uvjetovan interesima i ciljevima pojedinačnog društva (Schaffner, 2007: 142).

Čini se da u slučaju prijevoda s turskog jezika ovaj ideološki kriterij igra značajnu ulogu, makar je često dijeli s estetskim i nekim drugim kriterijima. I premda je prevođenje sa spomenutog jezika najčešće bilo stihijsko.

Nekad su kriteriji prevoditelja ostajali nepoznati, a nekad ih je moguće otkriti iz predgovora i pogovora koje su pisali za djela koja su prevodili. Ili, kako to Lynne Long tumači, da se analizom predgovora može dospjeti do pre- voditeljevih stavova o prijevodu i tekstu koji je prevođen (Long, 2007: 64). U predgovorima koje sam imala pred sobom najčešće se naglašava piščev otklon od religije, čak i njezino otvoreno odbacivanje, briga za malog čovjeka (radnika, seljaka i ostale) ili, pak, borba za nacionalno oslobođenje, čak i za uspostavu komunističkog sistema. Kako bih unaprijed otklonila nedoumice, napominjem da sam u nekim slučajevima bila prisiljena konsultirati ponovlje- na izdanja nakon 1992. godine, jer je do nekih starijih izdanja bilo nemoguće doći. Stoga su u literaturi navedena oba izdanja.

3. Prijevodi s turskog jezika

Čini se da izbor prijevoda s turskog jezika ponajbolje ilustrira prisutnost ideološkog kriterija. Ne radi se samo o pomiješanosti kriterija već i o svoje- vrsnoj zbrci oko pojmova, pa sljedstveno tome i o iznevjerenim očekivanji- ma čitatelja. To je stoga što je Republika Turska nasljednica države kojoj je Bosna i Hercegovina, kao i neki drugi dijelovi bivše Jugoslavije, u jednom historijskom periodu pripadala. Iz toga proizlazi još jedna bitna činjenica: Osmansko je carstvo bilo portal kroz koji je na ova područja ulazila kultura orijentalno-islamskog kruga. No, u periodu (1945–1992) kad su se prijevodi pojavljivali, mnogi čitatelji nisu bili svjesni da Republika Turska nije Osman- sko carstvo i da više ne postoji jedinstven orijentalno-islamski civilizacijski krug. Zato su se ovi prijevodi “prelamali” na različite načine, zavisno od toga da li se radilo o čitatelju koji očekuje djelo iz nekadašnjeg zajedničkog civili- zacijskog kruga, ili, pak, o čitatelju koji je Osmanlije (gotovo uvijek nazivane Turcima) doživljavao kao osvajača i stranu silu. Na tom je tragu i zaključak Ljubinke Rajković, koja u svojoj knjizi Turski pesnici i pripovedači kod Srba i Hrvata (izašla 1968. i gdje su u naslovu izostavljeni Bosanci i Hercegovci) kaže: “Konačno je u novije vreme sazrelo uverenje da bi trebalo reći istinu o Turcima, ne samo kao osvajačima već i kao nosiocima jedne određene materi- jalne kulture” (Rajković, 1968: 7). Kao ilustraciju zamjene pojmova “osman- sko” i “tursko” spominjem prijevod Putopisa (zapravo dijela Putopisa, koji se odnosi na područja bivše Jugoslavije) Evliye Çelebija iz 17. stoljeća u prije- vodu Hazima Šabanovića. U predgovoru prevoditelj, uz navođenje razloga za

prevođenje ovog djela (putopisi su za njega važni radi proučavanja geografije, historije, etnografije, za rekonstrukciju pravno-političkog uređenja: jer nema nijednog pitanja iz naše prošlosti koje se može obraditi bez ovog putopisa, Čelebi, 1996: 55), Osmansko carstvo naziva Turskom: “...tako da ovo doba u Turskoj...” (Čelebi, 1996: 19), “Već početkom 17. vijeka Turska više ne zadaje strah Evropi” (Čelebi, 1996: 20).

Ljubinka Rajković, osim politički inspiriranih (između ostalog, tu je i Balkanski sporazum potpisan 1953. godine između Turske, Grčke i Jugosla- vije), naglašava još jedan podsticaj koji potječe “iz opšte evropskih tendencija upoznavanja evropske publike s književnostima malih naroda i stvaranja pojma svjetske književnosti” (Rajković, 1968: 20, i sam pojam “mali narodi” mogao bi biti ideološki diskutabilan). Dodatno pojašnjenje daje Fehim Name- tak u predgovoru u časopisu Mogućnosti: “Zanimljiva je povezanost Turske sa Zapadom i udaljavanje od islamskog svijeta kojem je stoljećima pripa- dala. Ali i Zapadu se želi kazati da Turska nije zemlja egzotike kakvom je mnogi zamišljaju a poneki i doživljavaju ne ulazeći dublje u njene probleme” (Nametak, 1985: 1057). Zanimljivo je da se i jedna i druga tvrdnja ovjerava- ju pjesmom Nazima Hikmeta posvećenoj Pierreu Lotiju u kojoj se kaže da takvog Istoka (kakvog ga zamišlja Zapad) nije nikad bilo niti će ga ikad biti.

Stoga je jedan dio čitatelja iz već spomenutih različitih orijentacija i oče- kivanja bio iznenađen djelima ponuđenim kao prijevodi s turskog jezika u periodu od 1945. do 1992. godine. Osim pisaca koji su se otvoreno očitovali kao komunisti, prevođeni su pisci koji su opisivali težak život u anadolskom selu (kao što se može vidjeti i iz samog naziva jednog prevedenog djela Mahmuta Makala – Anadolsko selo), nepovoljan položaj žene u turskom društvu, kao i pisci koji su nerijetko imali negativan stav prema vjeri i njezinu prakticiranju.

Prije svega, tu su djela, čiji su autori u predgovorima prijevoda otvoreno nazivani komunistima ili, pak, marksističkim misliocima. Potrebno je nagla- siti da se i ovdje u određenom smislu može motriti i “sretno” poklapanje s estetskim kriterijem. Nazima Hikmeta, kojeg Ljubinka Rajković u spomenu- toj knjizi naziva jednim od najvećih turskih pjesnika (što može, opet, biti pro- izvod pomiješanih kriterija), prevoditeljica Lamija Hadžiosmanović u svom predgovoru naziva turskim piscem, revolucionarom, i kaže da je bio optužen za propagiranje komunizma, za šta su kao jedini razlozi navođeni njegovi stihovi (“Izgradit ćeš i vidjeti komunizam”, 93. str., a konačna je ovjera to što je sahranjen u Moskvi). Stoga njegove stihove dugi niz godina nisu mogli upoznati njegovi turski čitatelji jer je bio na popisu zabranjenih pisaca. Slična je situacija i sa svjetski poznatim piscem Yaşarom Kemalom koji je svoje- vremeno smatran ozbiljnim kandidatom za Nobelovu nagradu za književnost (koliko su, pak, one ideološki uvjetovane, posebna je tema). Njegov je roman

Ince Memed (doslovno “Mali Memed”), što je, također, zanimljivo, preveden kao Pobunjenik s Torosa (izostalo je vlastito ime – Memed) i za njega je pisac predgovora Fehim Nametak ustvrdio da je imao velik odjek kod publike. U istom se predgovoru kaže: “Po svemu tome pisac ovog romana je okarakteri- ziran kao marksistički mislilac koji se iz aspekta te filozofije bori za pravdu.” (Jašar Kemal, 1999: 430) U romanu se, naime, govori o “feudalnim agrarnim odnosima i o socijalnim kretanjima koji su iz njih proistekli” (Jašar Kemal, 1999: 430). Mali Memed bori se zajedno sa svojim istomišljenicima protiv age koji cijela sela drži u gotovo potpunom ropstvu. Ujedno je prisutna i kritika religije kao i negativan odnos prema vjeri (koja će se iščitavati i u dru- gim prevedenim djelima) često izraženi jednim klišeom u kojem se negativni junak ne odvaja od tespiha.

Poznat je i vrlo prevođen pisac i Reşat Nuri Güntekin i to kao izraziti predstavnik tzv. “nacionalne književnosti” (koja je zastupala povratak naci- onalnim izvorima). Njegova djela, kao i djela ostalih pisaca tog perioda, obilježava prisustvo didaktičkog elementa koji je među našim prevoditeljima i određenim čitateljima imao snažan utjecaj i odziv. Prevoditeljica njego- va romana Kad opada lišće (koji je do 1992. izlazio u nastavcima u listu Muslimanski glas) Kerima Filan naglašava da je na njezin izbor ovog djela najviše utjecao taj poučni element s moralnim predznakom. Prijevod, pak, njegova drugog romana Grmuša, koji je, također, još 1924. godine izlazio u nastavcima u novinama (preveo ga je Fehim Spaho), preštampan je kao knjiga 1962. godine. U svom predgovoru Fehim Nametak navodi da postoje opreč- na mišljenja o ovom romanu. Neki ga smatraju običnom ljubavnom pričom, bez veće literarne vrijednosti, dok drugi, “brojniji, opravdano smatraju da je slikanjem prilika u Anadoliji, posebno stanja u prosvjeti, pisac dao izvanre- dan doprinos poznavanju te malo poznate sredine” (Guntekin, 1999: 10). No, Fehim Nametak, ipak, tvrdi da “slijede romani u kojima će također biti obilje sladunjavosti i osjećajnosti...” (Guntekin, 1999: 11). Za samu Grmušu neki su čitatelji izjavili da su je voljeli i čitali kao čednu ljubavnu priču. Možda nije slučajno što je objavljena u Zabavnoj biblioteci. Uz to, ovaj je roman, kao i drugi romani “nacionalne književnosti”, ukazivao na težak položaj žene u društvu, tako da se osim toga što se radilo o poznatom piscu i, za neke, i o estetskom kriteriju, iz više elemenata može razabrati i prisustvo ideoloških motiva. Ponovo je prisutno negativno prikazivanje vjere (male su djevojčice pokrivene, tužne i neraspoložene zbog vjeronauka na kojem im je učiteljica ubijala svaku nadu u život, Guntekin, 1999: 160).

Prevođena su i djela najpoznatije turske spisateljice Halide Edib Adivar, naprimjer, Rabija (1959, preveo Hamid Hadžibegić, ovdje je kod samog naslova izvršena promjena, suprotnog pravca od one kod Pobunjenika s Torosa, naslov na turskom glasi Sinekli Bakkal). Ljubinka Rajković prilič-

no je znakovito istakla njezinu ulogu u emancipaciji turske, ali i bosanske muslimanske žene. Ideološki upliv prisutan je sada i na strani autorice koja analizira prevedena djela s turskog jezika do 1965. godine kada tvrdi da su osim Halide Edip Adivar sva “ostala pisanija turskih žena prevođena sasvim tendenciozno: Podređeni položaj naše muslimanske žene podstakao je izvje- sne prevodioce da na ovaj način pomognu da se muslimanska žena izvuče iz zaostalosti i podređenosti” (Rajković, 1968: 109).

Yakub Kadri Karaosmanoğlu, također, je poznat pisac, za kojeg prevo- ditelj njegova romana Kuća pod najam i autor predgovora Nedim Filipović kaže da je bio “nepokolebljivi pristalica novoga i borac za prevazilaženje staroga” (Karaosmanoglu, 1998: 18). Ta borba staroga i novoga i jeste cen- tralna tema ovog djela. Prisutnost ideološkog kriterija (kao kritika i otklon od religije) gotovo da se sama od sebe nameće u još jednom njegovu prevede- nom romanu – Nur-baba, koji je imao, kako Nedim Filipović kaže, “velikog odjeka u Turskoj”. “S više strana su se čule optužbe da je pisac oskrnavio jednu religijsku svetinju”, jer je bektašijstvo pokazao kao red koji se sveo na “niz praznih ritualnih postupaka, praćenih alkoholičarskim, narkotičarskim halucinacijama i seksualnom raspusnošću” (Karaosmanoglu, 1998: 23). Ali, prevoditelj misli da “mnogi nisu htjeli da shvate da je pisac ovim romanom dao objektivnu sliku jednog doba i tragiku koju je ono nosilo” (Karaosmano- glu, 1998: 25). Naravno, ni ovo mišljenje nije u potpunosti ideološki nevino.

I sljedeći se prijevod prvenstveno odnosi na religijsku temu. Riječ je o prijevodu poznatog turskog sufijskog pjesnika Yunusa Emrea iz 13. stoljeća, koji je dugo ostao nepoznat i samom turskom čitatelju. Osim edukativnog elementa, koji prevoditeljica i autorica predgovora Jasna Šamić navodi, naglasak ostaje na pokušaju da se ova poezija prikaže i kao homoseksualna, što je, zapravo, rezultat nepostojanja gramatičkog roda u turskom jeziku (pa je moguće stihove pjesnika tumačiti kao upućene Bogu, dragoj, ali i dragom). Stoga su prevedeni stihovi i dati u te tri varijante. Prevoditeljica navodi da je “u praksi, pa i u likovnoj umjetnosti izvjesno postojala homoseksualnost o čemu svjedoče mnogobrojne minijature što pokazuju scene ljubavnog čina između dva muškarca” (Junus Emre, 1990: 12). Pojava ovog prijevoda u nekim je čitateljskim krugovima protumačena kao incident i svojevrsna pro- vokacija.

U konačnici, izbor prijevoda s turskog jezika najčešće je bio prepušten slučaju i stihiji. S mnogim poznatim turskim piscima i pjesnicima tadašnji je naš čitatelj ostao tek sporadično upoznat, kroz pojedine prevedene pjesme i pripovijetke koje su se pojavljivale u časopisima. Takvu su sudbinu kod nas doživjeli, između ostalih, i Faik Sait Abasiyanik (po kojem nosi ime prestiž- na nagrada za pripovijetku u Turskoj), Aziz Nesin (koji se borio za socijalna prava), Sabahattin Ali (koji je opisivao težak život seljaka u Anadoliji), Tarik