Nekoliko novih dokumenata o vakufima velikih sarajevskih dobrotvora...




Haso Popara


061.27:[28-747:347.2(497.6 Sarajevo)“16“


NEKOLIKO NOVIH DOKUMENATA O VAKUFIMA VELIKIH SARAJEVSKIH

DOBROTVORA HADŽI HASANA I HADŽI MEHMEDA MEDDIBESAREVIĆA IZ 17. STOLJEĆA




Sažetak


U ovome radu, na osnovu do sada neobjavljenih sudskih dokumenata, govori se o dvojici gotovo zaboravljenih velikih sarajevskih dobrotvora, ocu i sinu, hadži Hasanu i hadži Mehmedu Meddibesareviću iz 17. stoljeća i njihovim vakufima, kao snažnim pokretačima ekonomskog, privrednog, kulturnog i prosvjetnog razvoja grada Sarajeva, u jednom od najmračnijih perioda njegove historije, neposredno prije i poslije provale Eugena Savojskog 1697. godine. Uporednom analizom ovih i dru- gih dokumenata iz druge polovine 17. i početka 18. stoljeća nepobitno se dokazuje da je riječ o dvojici, a ne o jednom dobrotvoru, kao što se do danas mislilo i punih stotinu godina pisalo. U ovome radu našoj i široj javnost prvi je put prezentirano saznanje da se vakufi hadži Hasana i hadži Mehmeda Meddibesarevića ne odnose na Bakrbabinu džamiju na Atmejdanu i nepobitno dokazuje da je hadži Hasan Meddibe- sarević svoju džamiju i muallimhanu podigao prije 1658. godine u Küčük Katibovoj mahali, u narodu poznatoj pod nazivom Nadmlini, te za njihovo izdržavanje uvaku- fio 1.290.000 akči u gotovini. U radu se, također, na osnovu triju rukopisa, koji se čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, prvi put objavljuje saznanje da je u 17. stoljeću u Sarajevu postojala i djelovala Meddibesarevića medresa, koja je vremenom pala u zaborav zato što poslije stradanja u požaru 1697. godine nikada više nije obnovljena.


Ključne riječi: hadži Hasan, hadži Mehmed, Meddibesarević, vakuf, dža- mija, muallimhana, medresa, Küčük Katibova, Bakrbaba, Atmejdan, muteve- lija, muderris, nazir, kadija, hudžet, dokument, izvještaj, požar, katastrofa, Köse, Halil-paša, Eugen Savojski, Sarajevo, Osijek, Stup, Butmir, Žepče, Nadmlini


  1. Uvod


Iako su o historiji Sarajeva pod osmanskom vlašću (1463–1878) domaći i strani istraživači do sada objavili brojne knjige, studije, naučne radove i struč- ne članke, sa sigurnošću se može tvrditi da ona još ni iz daleka nije dovoljno istražena i da su mnoge ličnosti, uključujući i osnivače velikih vakufa, kao


snažnih pokretača njegova ekonomskog, privrednog, kulturnog i prosvjetnog razvoja i procvata, našoj i široj javnosti ostale nepoznate. Razlog za to treba tražiti u činjenici da su mnogi vakufi vremenom propali, a da dokumenti i drugi pisani tragovi o njihovu postojanju, ili nisu sačuvani, ili nisu pronađeni, ili nisu obrađeni, ili su obrađeni, ali do te mjere proizvoljno da su pripisani pogrešnim osnivačima, u pogrešno vrijeme i na pogrešnim lokacijama. Naj- bolji primjer za to predstavljaju vakufi dvojice velikih sarajevskih dobrotvora, oca i sina, hadži Hasana i hadži Mehmeda Meddibesarevića1 iz 17. stoljeća.

Dva dokumenta o ovim vakufima s brojnim krupnim previdima prvi je, prije stotinu godina, objavio Sejfudin Kemura2 u svome radu o Bakrbabinoj džamiji na Atmejdanu.3 Na ove dokumente, kao pouzdane, kasnije su se u svojim radovima pozivali gotovo svi istraživači naše kulturne baštine koji su pisali o Bakrbabinoj džamiji. Danas kada je, nakon višegodišnjih arheoloških iskopavanja, kompleks s ostacima Bakrbabine džamije i mekteba, hadži Isma- il Misrijeve medrese, biblioteke Abdullaha Kantamirije i muslimanskog hare- ma na lokalitetu Atmejdan proglašen nacionalnim spomenikom, u prilici smo prezentirati nekoliko novih, do sada neobjavljenih sudskih dokumenata iz


  1. U originalu na turskom jeziku piše Meddibesar-zade (ﻩﺩﺍﺯ ﺮﺼﺑ ﺪﻣ). U većini dosadašnjih radova ovo je prezime prevođeno kao Medbesarović. Sejfudin Kemura nudi i prijevod prezimena u značenju dalekovidac. Budući da se ne slažemo ni s ovakvim čitanjem ni s ponuđenim značenjem ovoga prezimena, navodimo sljedeće objašnjenje. Prezime se sastoji od triju riječi; dviju arapskih i jedne perzijske. Prva riječ Meddi (ﺪﱢ ﻣَ ) predstavlja imperativ za drugo lice jednine muškog roda glagola madda-yamuddu-maddun (- ﺪﱡ ﻤُ ﻳَ - ﺪﱠ ﻣَ

ﺪﱞ ﻣَ ) u značenju: pruži, baci, upravi (pogled), a druga riječ basar (ﺮﺼَ ﺑَ ) znači: vid, pogled. Ove dvije riječi zajedno (ﺮﺼَ ﺑَ ﺪﱢ ﻣَ ) daju značenje: pogledaj, baci pogled, vidi! Da je to bio

nečiji nadimak, a kasnije i prezime, najbolje se vidi iz treće riječi zade (ﻩﺩﺍﺯَ ) perzijskog

porijekla u značenju: dijete, potomak Meddibesara, tj. Meddibesarević. Iz ovoga prezimena ne može se nikako izvesti značenje dalekovid ili dalekovidac jer bi u tom

slučaju prezime moralo glasiti Be‘idulbesar-zade (ﻩﺩﺍﺯَ

ﺮﺼَ ﺒﻟﺍ ﺪﻴﻌِ ﺑَ ), umjesto Meddibesar-

zade (ﻩﺩﺍﺯَ

ﺮﺼَ ﺑَ ﺪﱢ ﻣَ ).

  1. Na nepouzdanost Kemurinih radova još davno je ukazao Hazim Šabanović u svome radu pod naslovom Turski diplomatički izvori za istoriju naših naroda riječima: “Kemura spada među prve naše radnike na izdavanju turskih spomenika. Ali pristupajući ovome poslu bez ikakve metodološke i naučne spreme, njegovi radovi obiluju mnogim krupnim manama i nedostacima. On je često pogrešno čitao dokumenta, mijenjao njihov pravopis, prevodio i suviše slobodno, često sasvim pogrešno. Datume je vrlo često pogrešno pro- računavao, stoga njegove radove treba često provjeriti. Ali ipak, Kemura je u svoje doba objavio onako kako je umio i mogao veliki broj turskih dokumenata koji predstavljaju zlatnu istorijsku građu, pa njegov rad stoga, pored svih svojih nedostataka, koji lako padaju u oči ne samo orijentalisti, nego i svakom radniku, ipak zaslužuje priznanje i biće upotrebljavan sve dotle, dok se ne izvrši njegova revizija.” (Vidjeti: Hazim Šabanović, Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom I, Sarajevo, 1950, str. 142).

  2. Šejh Sejfudin Kemura, Sarajevske džamije i druge javne zgrade turske dobi, Sarajevo, 1913, str. 169–172.


kojih se nedvosmisleno vidi da se spomenuti dokumenti uopće ne odnose na Bakrbabinu džamiju nego na sasvim drugu džamiju u drugom dijelu Sarajeva.


  1. Vakuf hadži Hasana Meddibesarevića


Vakufnama hadži Hasana Meddibesarevića, nažalost, do danas nije prona- đena, a možda ni sačuvana, tako da se ne može pouzdano utvrditi ni ko je on bio, ni kojem je staležu pripadao, ni tačan datum kada je vakuf registrirao. S obzirom na to da je živio u Sarajevu i da je svoje zadužbine ostavio u Saraje- vu, možemo pretpostaviti da je vakuf registrirao na Sarajevskom šerijatskom sudu. Iz nama dostupnih dokumenata sa sigurnošću se može utvrditi da je hadži Hasan Meddibesarević bio veoma bogat čovjek, da je 1099/1688. godi- ne bio među umrlima i da je, zahvaljujući savjesnom upravljanju vakufom ranijih mutevelija, njegov gotovinski vakuf te godine bio gotovo udvostručen. Iz najstarijeg poznatog dokumenta o njegovu vakufu od 1. džumadel-uhraa 1099/3. aprila 1688. godine4 vidi se da je hadži Hasan Meddibesarević u Sara- jevu sagradio džamiju i muallimhanu i da je za njihovo izdržavanje ostavio pozamašan iznos u gotovu novcu. Zahvaljujući ovome dokumentu zna se koje su sve službe i po kojim plaćama njegovom vakufnamom bile predviđene te imena osoba koje su ih te godine obavljale. U dokumentu se kaže:

“Hasan, sin Rizvanov,5 mutevelija vakufa umrlog dobrotvora Meddibe- sar-zade (Meddibesarević) hadži Hasana u gradu Sarajevu, vakufski službeni- ci (murtezika): Husein-efendija, zadužen za javna predavanja (ders-i ‘āmm),










  1. Vidjeti: Enveri Kadić, Tarih-i Enveri, IV, str. 45–46 u rukopisu br. R–7304 u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. (Prilog 1).

  2. Iz jednog sudskog dokumenta od 14. džumadel-uhraa 1102/15. marta 1691. godine vidi se da je Sulejman-efendija, sin hadži Salihov, imam Ali-pašine džamije, došao na sud s devet svjedoka iz Ali-pašine mahale i na osnovu njihova svjedočenja dokazao kako je po naredbi bivšeg valije (Topal Gazi) Husein-paše i njegova mutesellima Džafer-age pašin čokadar, bez ikakve sudske presude, došao i njegovu porodicu, dok je bio odsutan, istjerao iz kuće, odnio mu prostirku, knjige, suđe i odjeću, a s njegova čiftluka u Zabrđu opljačkao i odnio sve usjeve i hranu i otjerao mazge. Sulejman-efendija je predočio spisak odnesenih stvari, zakleo se da istinu govori i zatražio da mu se opljačkane stvari ili vrate ili nadoknadi njihova vrijednost. Tadašnji vršilac dužnosti sarajevskog kadije Ahmed, sin hadži Huseinov, opunomoćio je spomenutog Hasana, sina Rizvanova, da to on provede, što je ovaj i prihvatio (Vidjeti: Enveri Kadić, Tarih-i Enveri, V, str. 78 u rukopisu br. R–7305 u Gazi Husrev-begovoj biblioteci).


šejh Sejjid Abdulfettah-efendija6 i šejh Mahmud-efendija7, naziri spomenutog vakufa, šejh Husein-efendija8, imam džamije koju je podigao spomenuti vakif


  1. Šejh Sejjid Abdulfettah-efendija, šejh Gazi Isa-begove tekije na Bendbaši i mutevelija Gazi Isa-begova vakufa. Prema Drnišlijinu Zborniku (Vidjeti: l. 18a) za muteveliju je predložen u prvoj dekadi šabana (1107/6–15. marta 1696. godine, kada je izumrla loza ne samo Gazi Isa-begovih potomaka nego i oslobođenih robova kojima je on svojom vakufnamom iz 1462. godine povjerio tu dužnost. Sudeći po tituli sejjid, koju su nosili navodni Muhammedovi, a. s., potomci preko njegovih unuka Hasana i Huseina, nije bio domaći čovjek. Iz Köse Halil-pašina popisa stradalih džamija prilikom provale Eugena Savojskog u Sarajevo 1697. godine vidi se da je držao predavanja (dersove) u džamiji u Kebkebir (Mišćinoj) mahali. Umro je naprečac na putu za Travnik na Ilidži kod Rustem- pašina mosta na Željeznici 1121/1709. godine, a pokopan je na mevlevijskom groblju na Bendbaši (Vidjeti: Alija Bejtić, “Pjesnik Sabit Alauddin Užičanin kao sarajevski kadija i bosanski mulla”, u: Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Knjiga II–III, Sarajevo, 1974, str. 14–15, i Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Knjiga I – Sarajevo, Sarajevo, 1998, str. 61–62). Iz ovog dokumenta vidi se da je šejh Sejjid Abdulfettah bio prvi nazir vakufa hadži Hasana Meddibesarevića, osam godina prije nego što je postao mutevelijom Gazi Isa-begova vakufa. Izgleda da je šejh Sejjid Abdulfettah-efendija doživio duboku starost jer mu je, prema jednom sudskom doku- mentu od 14. šabana 1120/29. oktobra 1708. godine, unuk Sejjid Abdulah-efendija koji je bio na položaju bosanskog defterdara, nakon kraće bolesti, umro 12. džumadel-ahira 1120/29. augusta 1708. godine (ﻲﺳ ﻪﻨﺳ ﻲﻣﺮﻜﻳ ﺯﻮﻳ ﯔﻴﺑ ﻮﺒﺷﺍ ﻦﻜﻳﺍ ﻱﺭﺍﺩﺮﺘﻓﺩ ﻲﺳ ﻪﻨﻳﺰﺧ ﻪﻨﺳﻮﺑ ﻞﻌﻔﻟﺎﺑﻭ ﺡﺎّﺘﻔﻟﺍ ﺪﺒﻋ ﺪّﻴﺴﻟﺍ ﻦﺑﺍ ﻱﺪﻨﻓﺍ ﻰﻔﻄﺼﻣ ﺪّﻴﺴﻟﺍ ﻦﺑﺍ ﻱﺪﻨﻓﺍ ﷲ ﺪﺒﻋ ﺪّﻴﺴﻟﺍ ﻥﺪﻳﺍ ﺕﺎﻓﻭ ﻲﻧﻮﻛ ﻲﺠﻨﻜﻳﺍ ﻥﻭﺍ ﯔﻨﺳ ﻩﺮﺧﻵﺍ ﻯﺩﺎﻤﺟ

...ﯔﻧﺎﻓﻮﺘﻣ ﻡﺎﻧ ﻱﺪﻨﻓﺍ). Sejjid Abdulah-efendija ukopan je u haremu Küčük Katibove džamije u Nadmlinima i tarih njegove smrti s nišana pročitao je i objavio Mehmed Mujezinović (Vidjeti: Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Knjiga I – Sarajevo, Sarajevo, 1998, str. 258–259). Ovdje treba napomenuti da tarih smrti Sejjid Abdulah-efendije nije sasvim korektno pročitan, jer umjesto (ﷲ ﺪﺒﻋ ﺪّﻴﺴﻟﺍ ﻱﺭﺍﺩﺮﺘﻓﺩ ﻪﻨﺳﻮﺑ ۱۱۳۰ ﻪﻨﺳ ﺮﺧﻵﺍ ﻯﺩﺎﻤﺟ ﻦﻣ ﺮﺷﺎﻌﻟﺍ ﻡﻮﻴﻟﺍ ﻲﻓ ... ﻱﺪﻨﻓﺃ) “Bosanski defterdar Sejjid Abdulah-efendija (jedna riječ nečitka), umro 10. džumadel-ahira 1130.” (11. 5. 1718), treba glasiti: (ﻪﻨﺳﻮﺑ ۱۱۲۰ ﻪﻨﺳ ﺮﺧﻵﺍ ﻯﺩﺎﻤﺟ ﻦﻣ ﺮﺸﻋ ﻲﻧﺎّﺜﻟﺍ ﻡﻮﻴﻟﺍ ﻲﻓ ﻲﻓﻮﺘﻤﻟﺍ ﻱﺪﻨﻓﺃ ﷲ ﺪﺒﻋ ﺪّﻴﺴﻟﺍ ﻱﺭﺍﺩﺮﺘﻓﺩ) “Bosanski defterdar Sejjid Abdulah-efendija umro 12. džumadel-ahira 1120/29. augusta 1708. godine.”

  1. Iz jednog drugog sudskog dokumenta vidi se da je riječ o Karabaš šejhu Mahmud- efendiji, sinu Nuhovu, stanovniku Havadže-zade hadži Ahmedove mahale (Velikog Hrvatina) u Sarajevu, koji je kasnije otišao iz Sarajeva (najvjerovatnije u Carigrad) i više se nije vraćao. Pet godina kasnije, njegova žena Taha, kćerka Hadži Sinanova, malodobna kćerka Zakira i sluškinja Sultana obratile su se sudu sa zahtjevom da im sud iz njegovih prihoda: 4 akče dnevne plaće za službu nazira Gazi Isa-begova vakufa, 4 akče dnevne plaće za službu nazira vakufa hadži Hasana Meddibesarevića, 6 akči dnevne plaće za službu nazira i ubirača prihoda Gorali hadži Ibrahimova vakufa te prihoda s njegova čiftluka u selu Bijele Vode u nahiji Visoko, odredi sredstva za izdržavanje i skrbnika (kajjima). Razmatrajući njihov zahtjev sudija je za kajjima postavio povjerljivog musli- mana šejh Mahmud-efendijina zeta Jusuf-efendiju, sina Mustafe Čelebije, i ovlastio ga da iz navedenih prihoda šejha Mahmud-efendije, a u slučaju da to bude nedovoljno i da se zaduži, svakoj od njih na ime hrane, odjeće, smještaja i drugih potreba, osigura dnevno po 20 akči, tj. ukupno šezdeset akči dnevno.

  2. Riječ je o šejhu Husein-efendiji, sinu Šaban-efendije iz Ferhad-begove mahale koji je 28. šabana 1116/27. decembra 1704. godine na sudu ovjerio svoju vasijjetnamu i za izvršioca


i muallim u dječijem mektebu, Ibrahim-efendija, sin Redžeb-baše9 i Mir- Muhamed, sin Abduldželilov10, učači Iḫlāṣa, Mehmed Čelebi, sin Mustafin, pisar spomenutog vakufa, Sulejman Čelebi11, sin Isa-efendije12, ubirač vakuf-


oporuke imenovao Mustafa-efendiju, sina hadži Ahmedova. Iz vasijjetname vidi se da nije imao drugih nasljednika osim žene mu Hatidže, kćerke Abdulahove, i da je oporučio da se njegov imetak nakon smrti rasproda, da mu se ženi isplati mehr-i muedžel i pripa- dajući dio nasljedstva (1/4), a da se od ostatka, nakon što se podmire troškovi opremanja i dženaze, svake godine za novu hidžretsku godinu spremi halva i podijeli siromašnim muslimanima.

  1. Ibrahim-efendija, sin Redžeb-baše, kasnije se više puta navodi kao svjedok na sudu. Iz njegove titule ponos časnih muderrisa (ﻪﺸﺑ ﺐﺟﺭ ﻦﺑ ﻱﺪﻨﻓﺃ ﻢﻴﻫﺍﺮﺑﺇ ﻡﺍﺮﻜﻟﺍ ﻦﻴﺳﺭﺪﻤﻟﺍ ﺮﺨﻓ) vidi se da je bio ugledan muderris, ali nismo mogli utvrditi u kojoj je mahali stanovao niti u kojoj je džamiji držao javna predavanja (dersove).

  2. U jednom dokumentu od 29. šabana 1095/14. jula 1683. godine Mir-Muhamed se spominje među više uglednih građana Sarajeva koji su došli iz Kebkebir mahale, Šejh Ferruhove mahale, Bakrbabine mahale i Čoban Hasanove mahale na sud s molbom da se smanji broj novih regruta koji treba da se upute na granicu radi odbrane od neprijatelja i dali izjave da je mnogo trgovaca iz tih mahala u napadu Franaka zarobljeno, a njihova roba opljačkana. O tome Muvekkit piše: “U to vrijeme je đeneral Zadra, koji je bio pod upravom Mlečana, na granici između Bosne i Hrvatske, ubijao islamske vojnike i odvo- dio u ropstvo. Osim toga, on je omogućio neprijateljskim hajducima u splitskoj luci da opljačkaju i zarobe preko dvije stotine trgovaca iz Bosne i ostalih islamskih gradova, koji su se radi trgovine već duže nalazili u Mlecima, kada su ovi svoju robu utovarili na lađe da je pošalju u ove zemlje.” (Vidjeti: Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest Bosne 1, str. 395)

  3. Sulejman-efendiju Čelebiju u kasnijim dokumentima o hadži Hasan Meddibesarevića vakufu od 29. safera 1107/9. oktobra 1695, 16. safera 1116/21. maja 1704. i prve dekade muharrema 1119/14–23. aprila 1707 godine, nalazimo na mjestu mutevelije vakufa hadži Hasana Meddibesarevića, a u dokumentu od 14. šabana 1120/29. oktobra 1708. godine, u kojem se govori o smrti bosanskog defterdara Sejjida Abdulah-efendije, sina Sejjida Mustafa-efendije, a unuka šejha Sejjida Abdulfettah-efendije, pojavljuje se kao svjedok s titulom ponosa muderrisa i podatkom da stanuje u Isa-begovoj mahali u Sarajevu (ءﻪﻨﻳﺪﻣ

... ﻰﺴﻴﻋ ﻦﺑﺍ ﻱﺪﻨﻓﺍ ﻥﺎﻤﻴﻠﺳ ﻦﻴﺳﺭﺪﻤﻟﺍ ﺮﺨﻓ ﻥﺪﻨﻧﺎﻜﺳ ﻲﺳ ﻪّﻠﺤﻣ ﻚﻴﺑ ﻰﺴﻴﻋ ﻥﺪﻨﺗﻼﺤﻣ ﻪﻨﺳﻮﺑ ﻯﺍﺮﺳ). Prema

jednom Drnišlijinu zapisu iz 1695. godine Sulejman-efendija je od sarajevskog kadije Mehmeda bio preporučen za mjesto kadije Nevesinja i Stoca, ali izgleda da na to mjesto nije postavljen, jer ga u oktobru iste godine nalazimo na položaju mutevelije vakufa hadži Hasana Meddibesarevića u Sarajevu. Nije nam poznata godina njegove smrti.

  1. Isa-efendija, sin Alijin, školovao se u Sarajevu i Carigradu. Prema Bašagiću (Vidjeti: Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini, Sarajevo, bez godine izdanja, str. 377) zvanje muderrisa stekao je 1087/1676. godine, nakon čega je predavao na više medresa. Na položaju sarajevskog munle bio je dva puta: 1102/1690–91. i 1105/1693–94. godine. U prvom mandatu bio mu je naib Ahmed-efendija, a u drugom Mehmed-efendija Kutahijeli (Vidjeti: T-30 Saray Bosna kadileri, l. 6a, Historijski Arhiv Sarajevo). Bašagić navodi da je umro u Sarajevu 1105/1693. godine. Ovaj podatak on je preuzeo od M. Surejje (Vidjeti: Sidžil Osmani, III, str. 611), koji je često nepouzdan. Mehmed Mujezinović je pronašao Isa-efendijin grob u haremu Mufti-Sulejmanove džamije na Babića bašči i u svome radu Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine (Vidjeti: Knjiga I – Sarajevo, str. 492) objavio tarih njegove smrti. Na njegovu nišanu s turbanom u gužvi


skih prihoda i drugi došli su na časni šerijatski sud i svaki ponaosob izjavili: ‘Po važećoj vakufnami i ličnom očitovanju vakifa osnovica vakufa u gotovini prvobitno je bila 1.296.000 akči.13 Prema vakufskim defterima, zahvaljujući brizi i savjesnom upravljanju vakufom ranijih mutevelija, dobit vakufa uve- ćana je za dodatnih 908.843 akče tako da sada, što naplativa što nenaplativa, sredstva vakufa s osnovicom i oplođenom dobiti iznose ukupno 2.204.843 akče. Prema potpisanim i pečatom ovjerenim vakufskim defterima od toga iznosa za 1.656.878 akči koje se nalaze kod povjerilaca postoje čvrsti zalozi i sigurni jamci, tako da nakon izmirenja plata za sve službenike ostaje višak od 360.878 akči.’”

U dokumentu se dalje kaže da su se svi službenici vakufa (murtezika) jed- noglasno složili da se obrate sudu s molbom da se muteveliji vakufa Hasan-



na prevoj piše: (۱۱٤٥ ﻪﻨﺳ ﻱﺪﻨﻓﺃ ﻲﻠﻋ ﻦﺑ ﻰﺴﻴﻋ ﻡﻮﺣﺮﻤﻟﺍ) “Umrli Isa, sin Ali-efendijin. Godina 1145 (1732–33).” Izgleda da Mujezinović nije znao da je riječ o sarajevskom kadiji pa je samo dodao: “Vjerovatno je ovaj Isa predak porodice Isevića.” Najbolji dokaz da je riječ o sarajevskom kadiji jeste činjenica da je Isa-efendija na kraju jednog sudskog dokumen- ta iz rebiul-ahira 1103/10. decembra 1692. – 7. januara 1693. godine, uz svoje ime Isa i zvanje kadije, naveo i ime svoga oca Alije (ﻲﺿﺎﻘﻟﺍ ﻲﻠﻋ ﻦﺑ ﻰﺴﻴﻋ ﻰﻟﺎﻌﺗﻭ ﻪﻧﺎﺤﺒﺳ ﻪﻴﻟﺇ ﺮﻴﻘﻔﻟﺍ ﺎﻧﺃﻭ ﺎﻤﻬﻨﻋ ﻰﻔﻋ ﻪﺳﻭﺮﺤﻤﻟﺍ ﻪﻨﺳﻮﺑ ﻯﺍﺮﺳ ﻪﻨﻳﺪﻤﺑ). Budući da se u našoj literaturi ovaj Isa-efendija često zamjenjuje s Isa-efendijom, rodočelnikom sarajevske porodice Isevića, ovdje navodimo i jednu bilješku Saliha Sidkija Hadžihuseinovića Muvekkita, koja se odnosi na spomenutu porodicu (Vidjeti: Povijest Bosne I, str. 550), a u kojoj se kaže: “Potomak navedenog Smail-efendije Isevića i danas, to jest 1295. godine (1878), živi u gradu Sarajevu, u Gazi Mehmed-begovoj mahali, to je Ibrahim Emin-efendija Isević, sin Sulejman Nedžib- efendije, sin Mehmed Emin-efendije, sina navedenog Ismail-efendije.” Na osnovu navedenih podataka, pouzdano se može utvrditi da je spomenuti Ismail-efendija, sin Sulejman-efendije, dugogodišnjeg mutevelije vakufa hadži Hasana Meddibesarevića, unuk Isa-efendije, sarajevskog kadije, i praunuk Ali-efendije. Ovaj posljednji najvjero- vatnije je potomak hadži Isa-efendije koji je nešto prije 1602. godine podigao džamiju oko koje se formirala hadži Isaova mahala, u narodu poznata pod imenom Dugi sokak (Vidjeti: Alija Bejtić, Ulice i trgovi Sarajeva, Sarajevo, 1973, str. 191–192).

  1. U originalu na turskom jeziku stoji “dvanaest tovara i devedeset šest hiljada akči” (ﻥﻭﺍ ﻪﭽﻗﺍ ﻚﻴﺑ ﻲﺘﻟﺍ ﻥﺎﺴﻘﻁ ﻙﻮﻳ ﻲﻜﻳﺍ). Budući da jedan tovar odgovara iznosu od 100.000 akči (Vidjeti: Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela I, str. 20), mi smo radi boljeg pregleda 12 tovara pisali brojem 1.200.000. Koliko je to bio velik iznos najbolje se može vidjeti poređenjem s gotovinom vakufa iz kojih su se izdržavale druge džamije u Sarajevu. Oni su se po popisu iz 1604. godine kretali, najčešće od nekoliko desetaka hiljada do najviše

190.000 akči, koliki je bio gotovinski vakuf Ali-pašine džamije (Vidjeti: Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, sv. I/1, obradio: Adem Handžić, Sarajevo, 2000, str. 13–90). Svakako treba imati na umu da je akča u međuvremenu devalvirala, tako da je 1108/1696. godine novi kovani dukat (cedid ešrefi altin) imao prometnu vrijednost 300 akči ili 100 para ili 2,5 groša, prema kojima se u tri kategorije – 10 groša za bogate, 5 groša za srednje bogate i 2,5 groša za siromašne – naplaćivala džizja (Vidjeti: Hamid Hadžibegić, “Džizja ili harač”, u: Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, III–IV, Sarajevo, 1953, str. 96).


efendiji, u skladu sa šerijatski valjanim propisima, izda odgovarajući hudžet14, na osnovu kojega bi on iz viška oplođene vakufske gotovine, službenicima vakufa, mimo strogo određenih odredbi vakifa, mogao povećati plaće. Raz- matrajući njihovu molbu, sudija je dozvolio muteveliji vakufa Hasan-efendiji da iz viška vakufske gotovine u iznosu od 360.878 akči, kao dnevne plaće, isplaćuje kako slijedi: imamu džamije 4 akče, muallimu koji u mektebu podu- čava djecu 5 akči, učaču Yāsīna 15 akči, za šejhovsku službu u džamiji šejhu Husein-efendiji 3 akče, muteveliji vakufa Hasan-efendiji 40 akči (15 + 25), naziru vakufa šejhu Sejjid Abdulfettah-efendiji 20 akči (15 + 5), drugom nazi- ru vakufa šejhu Mahmud-efendiji 9 akči (5 + 4), vakufskom pisaru Mehmedu Čelebiji 11 akči (6 + 5), ubiraču vakufskih prihoda Sulejmanu Čelebiji 14

akči (4 + 10), vaizu i muderrisu u džamiji Mehmed-efendiji 14 akči (4 + 10), mujezinu džamije Mahmudu Čelebiji 7 akči (2 + 5), hatibu džamije i ser- mahfilu Hasanu Halifi 6 akči (2 + 4), učaču Iḫlāṣa Mir-Muhamed-efendiji 7

akči (2 + 5), drugom učaču Iḫlāṣa Ibrahim-efendiji 5 akči (2 + 3), pomoćniku muallima Mustafi Halifi15 7 akči (4 + 3), za javna predavanja (ders-i ‘āmm) Husein-efendiji 2 akče, podvorniku čistaču Osmanu, sinu Rizvanovu16, 4 akče (1 + 3), trojici učača zikra po 4 akče (1 + 3), trideseterici džuzhana po 3 akče

(1 + 2), četrnaesterici musebbiha po 1 akču i mahalskom predstavniku 3 akče.

Iako se iz navedenog dokumenta ne vidi kada je hadži Hasan Meddibesa- rević podigao svoju džamiju i muallimhanu u Sarajevu i u gotovini za njihovo izdržavanje uvakufio 1.296.000 akči, na osnovu analize podataka koje nam ovaj dokument pruža, sa sigurnošću se može utvrditi da je vakuf morao biti registriran najmanje trideset godina ranije, tj. prije 1658. godine. Poznato je, naime, da su vakifi redovno u svojim vakufnamama uvjetovali da se glavnica gotovine ne troši na plaće službenika, nego da se daje pod interes (murabehu) i da se od te dobiti isplaćuju plaće i podmiruju drugi troškovi za održavanje vakufa. Na osnovu jednog drugog dokumenta, o kojem će kasnije biti više riječi, pouzdano se zna da je hadži Hasan Meddibesarević u svojoj vakufna-


  1. Hudžet je sudska odluka, presuda, zvanična potvrda i pismena isprava koju je izdavao kadija (Vidjeti: Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku, Izdavačko preduzeće Svjetlost, Sarajevo, 1973, str. 335).

  2. Mustafa Halifa imao je kćerku Fatimu koja je bila udata za Mustafa-bega Pehlivanovića (Pehlivan-zade) iz sela Velešića kod Sarajeva koji je otišao u Istanbul i tamo pred Sinan-čaušom, sinom Mehmedovim iz Havadže Kemaluddinove mahale (Ćemaluše), i Mehmedom, sinom Alijinim iz Hitri (Sulejmanove) mahale (Begovca), izjavio da zauvijek pušta svoju ženu Fatimu. Pet godina poslije toga ona je na sud poslala svoga opunomoćenika (vekila) Hasana, sina Mustafina, koji je uz svjedočenje navedenih svje- doka 12. rebiul-ahira 1118/24. jula 1706. godine isposlovao hudžet o njezinu razvodu od spomenutog Mustafa-bega Pehlivanovića.

  3. Izgleda da je ovaj Osman bio brat Hasana, sina Rizvanova, mutevelije vakufa hadži Hasana Meddibesarevića.


mi odredio da se pozajmice iz njegova gotovinskog vakufa, uz čvrst zalog i pouzdane jamce, daju uz interes od 10% godišnje. Pod pretpostavkom da je cijela glavnica od 1.296.000 akči stalno bila data na pozajmice s interesom od 10%, po osnovu interesa mogla se ostvariti godišnja dobit od 129.600 akči. Od ovoga iznosa trebalo je isplatiti plaće koje su, prema navedenim podacima, iznosile 292 akče dnevno, odnosno 105.120 akči godišnje. Da bi s ostatkom dobiti od 24.580 akči godišnje, glavnica od 1.296.000 akči porasla na 2.204.843 akče, trebalo je proći najmanje trideset godina.

Također, može se pretpostaviti da su iz ovog novčanog vakufa podmi- rivani i neki drugi troškovi za održavanje džamije i muallimhane, rasvjetu, ogrijev i slično. Oni se u dokumentu ne spominju zato što je od suda tražena saglasnost samo za povećenje plaća službenicima vakufa, a ne i troškova za održavanje džamije i muallimhane.

U drugom dokumentu, hudžetu Sarajevskog šerijatskog suda od 29. safera 1107/9. oktobra 1695. godine17 navodi se da je mutevelija vakufa umrloga dobrotvora hadži Hasana Meddibesarevića iz Sarajeva muderris Sulejman- efendija, sin Isa-efendijin, na Sarajevskom šerijatskom sudu podnio tužbu protiv Mihe, sina Mihajlova18, iz Franačke mahale (Latinluka)19, kojemu je prije nekog vremena iz vakufske glavnice u gotovu novcu posudio 13.000 akči i to po odredbi vakifa uz 10% godišnje interesa i koji poslije tri godine izbjegava vratiti dug od 13.000 akči na ime glavnice i 3.900 akči na ime interesa. U hudžetu se dalje navodi da je Miha, sin Mihajlov, tokom rasprave na sudu zanijekao dug i da je mutevelija Sulejman-efendija, kao slobodne ljude i pouzdane svjedoke, doveo Mehmeda Čelebiju, sina Mustafe Čelebi- je, i Osmana Čelebiju, sina Rizvanova20, koji su potvrdili istinitost njegovih navoda, te je na osnovu njihova svjedočenja sudija izdao presudu da Miha, sin Mihajlov, vakufu plati 16.900 akči; 13.000 akči na ime glavnice i 3.900 akči na ime interesa.


  1. Vidjeti: Enveri Kadić, Tarih-i Enveri, IV, str. 207 u rukopisu br. R–7304 u Gazi Husrev- begovoj biblioteci.

  2. Iz ovoga se vidi da su se vakufskim sredstvima mogli koristiti i nemuslimani. Novčani vakufi, kao što je ovaj, bili su najpogodniji put da izbjeglice iz Ugarske i Panonije, koje su u Sarajevo počele doseljavati 1686. godine, nakon što su Turci izgubili Budim i Ugarsku, dođu do gotovinskih sredstava za pokretanje trgovačkih poslova i zanatskih obrta. Oko navedene godine u Sarajevo su se doselile cijele porodice muslimana Madžarevića, Hiroša, Janjoša, Kološa i Požegija, pravoslavnih Budimlića i Jevreja Aškenaza.

  3. Franačka mahala u narodu je poznata i pod imenom Latinluk. U njoj su u turskom periodu stanovali najprije dubrovački trgovci i katolici, a kasnije pretežno pravoslavni. (Vidjeti: Alija Bejtić, Ulice i trgovi Sarajeva, Sarajevo, 1973, str. 327)

  4. Iz prvog dokumenta vidi se da je 1099/1688. godine Mehmed Čelebi, sin Mustafe Čelebije, bio pisar hadži Hasanova vakufa, a Osman (Čelebi), sin Rizvanov, čistač pod- vornik (kajjim) u hadži Hasanovoj džamiji.


Iako u ovom dokumentu nema ništa što bi se moglo odnositi na Bakrba- binu džamiju na Atmejdanu, Kemura ga u svome radu o Bakrbabinoj džamiji navodi kao ključni dokaz da je hadži Mehmed Meddibesarević za nju uvaku- fio nekoliko hiljada akči gotova novca. Analizom dokumenta može se utvr- diti da je Kemura, greškom, izostavio riječ “umrlog” (merhum) koja stoji uz vakifovo ime, a ime vakifa hadži Hasana Meddibesarevića zamijenio imenom njegova sina hadži Mehmeda Meddibesarevića, ne znajući da je i ovaj, kako ćemo kasnije vidjeti, već odavno bio među umrlima.

U trećem dokumentu, hudžetu Sarajevskog suda od 16. safera 1116/21. maja 1704. godine21 navodi se da je ponos muderrisa Sulejman-efendija, sin Isa-efendijin, mutevelija vakufa umrloga dobrotvora hadži Hasana Meddibe- sarevića u Sarajevu došao na časni šerijatski sud i u prisustvu pekara Mehme- da, sina Mustafina, izjavio da su dva dućana koja je spomenuti vakif u Šejh Ferruhovoj mahali22 u Sarajevu bio uvakufio, prilikom provale nevjernika u velikom požaru izgorjela, da lokacije stoje u ruševinama neiskorištene te da bi najbolje i najkorisnije po vakuf bilo da se, pošto se ljudi ne javljaju na javnu dražbu, uz šerijatsku dozvolu izdaju pod dvostruki zakup idžaretejn spomenutom pekaru Mehmedu, tako što bi ovaj na ime idžare muadždžele platio odmah 11.500 akči i godišnje po 360 akči na ime idžare muedždžele.23



  1. Vidjeti: Enveri Kadić, Tarih-i Enveri, V, str. 108 u rukopisu br. R–7305 u Gazi Husrev- begovoj biblioteci (Prilog 2).

  2. Šejh Ferruhova mahala formirala se početkom 16. stoljeća oko džamije koju je sagradio neki šejh Ferruh iznad Kovača u predjelu koji se i danas zove Abdesthana, po maloj kućici s tekućom vodom koja je dotjecala iz posebnog rukavca potoka Mošćanice, a koji je tuda proveo bosanski sandžakbeg Skender-paša na prijelazu 15. u 16. stoljeće. Defter iz 1516. godine u njoj bilježi 70 kuća, 13 neoženjenih i jednu udovičku kuću. Ko je bio ovaj šejh Ferruh nije poznato. Činjenica da je za službenike ove džamije uvakufio jednu mezru u nahiji Višegrad Dobrun sam sultan Selim pokazuje da je bio neka istaknuta lič- nost. Kasnije je šejh Ferruh tražio da se umjesto ove mezre uvakufi selo Striževo u okolici Visokog, što mu je sultan i odobrio (Vidjeti opširnije: Alija Bejtić, Ulice i trgovi Sarajeva, Sarajevo, 1973, str. 77, i Behija Zlatar, Gazi Husrev-beg, Sarajevo, 2010, str. 175–176).

  3. S obzirom na to da su gotovo svi vakufski objekti u Sarajevu u provali Eugena Savojskog 1697. godine srušeni i izgorjeli, a njihova pokretna imovina opljačkana, vakuf ih nije mogao obnoviti iz svojih sredstava. Isto tako, mnoge novčane pozajmice iz vakufske imovine propale su jer ih dužnici kojima su propali dućani, roba i obrtna sredstva, nisu mogli vratiti. Otuda iz ovog perioda i potječe tako mnogo sudskih hudžeta o stečaju trgovaca i zanatlija. U nemogućnosti da zbog nedostatka gotovinskih sredstava obnove vakufske objekte, mutevelije su često pribjegavale izdavanju zemljišta u dvostruki zakup (idžaretejn). Taj se zakup sastojao u tome da zakupac vakufu unaprijed isplati veću količinu novca (idžare muadždžele), uz obavezu da vakufu mjesečno ili godišnje plaća još i simboličnu kiriju za iznajmljeno zemljište (idžare muedždžele). Ova vrsta izdavanja vakufskog zemljišta u dvostruki zakup (idžaretejn) zasnivala se na šerijatskim propisima prema kojima se vakufsko zemljište ni u kojem slučaju ne može otuđiti. Zakupac je imao pravo sa zemljištem raspolagati kako on hoće. Na takvom zemljištu on je mogao podići


U dokumentu se dalje navodi da su, nakon što je muteveliji vakufa u potpu- nosti isplatio iznos od 11.500 akči24 na ime idžare muadždžele i obavezao se da će redovno plaćati godišnju zakupninu idžaru muedždželu, Mehmedu predane lokacije na slobodno raspolaganje objektima koje će podići, te da je to zavedeno u sidžil.

Iz ovog dokumenta vidi se da je, osim novčanog vakufa od 1.296.000 akči, hadži Hasan Meddibesarević25 uvakufio i neke nekretnine. Jesu li to bila


objekt koji je bio u njegovu vlasništvu, ali je zemljište na kojem je objekt podignut i dalje bilo vlasništvo vakufa. Objekt je mogao prelaziti na njegove direktne potomke, a uz prethodnu saglasnost mutevelije vakufa, mogao ga je i prodati, s tim što je novi vlasnik objekta bio dužan u korist vakufa nastaviti plaćati idžaru muedždželu. U slučaju izumiranja direktnih zakupčevih potomaka, i zemljište i objekt su, u skladu sa šerijatskim propisima, ponovo dolazili u puno vlasništvo vakufa.

  1. Iz dokumenta se ne vidi u koje je svrhe mutevelija vakufa Sulejman-efendija utrošio sredstva dobijena na ime idžare muadždžele za iznajmljivanje zemljišta na kojima su se nalazili spomenuti dućani u Šejh Ferruhovoj mahali. Može se pretpostaviti da su mu ta sredstva bila neophodna za obnavljanje vakifove džamije i muallimhane u Küčük Katibovoj mahali (Nadmlinima), koju, kako ćemo kasnije vidjeti, nije uspio obnoviti sve do 1707. godine. Iz činjenice da je ovaj vakuf 1688. godine raspolagao gotovinom od 2.204.843 akči, od kojih je iznos od 1.657.878 akči, uz čvst zalog i sigurne jamce, bio kod povjerilaca, da je te godine iz viška vakufske dobiti od 360.878 akči tražena i dobijena saglasnost od suda da se službenicima vakufa, mimo odredbi vakifa, povećaju plaće i da ni deset godina poslije stradanja džamije u požaru iz 1697. godine, mutevelija Sulejman-efendija iz vakufskih sredstava nije uspio završiti obnovu džamije, najbolje se vidi koliko je ogromnu štetu pretrpio ovaj vakuf. Ništa bolja situacija nije bila ni s dru- gim vakufima. U požaru 1697. godine izgorjeli su i svi dućani, hanovi i drugi vakufski objekti oko Gazi Husrev-begove džamije i medrese. Iz više sudskih dokumenata vidi se da ih Gazi Husrev-begov vakuf nije mogao obnoviti. Iz prijepisa jednog hudžeta sarajev- skog kadije Ahmeda Lagiri-zadea od 24. džumadel-ahira 1121/31. augusta 1709. godine (Vidjeti: Enveri Kadić, Tarih-i Enveri, V, str. 174–175) vidi se da je mutevelija Gazi Husrev-begova vakufa Osman-aga izdao pod dvostruki zakup idžaretejn dvije lokacije vakufskog zemljišta dimenzija 23 x 7 i 15 x 9 aršina ukupne površine 296 aršina2 Salihu Ćurčiću koji je za njih na ime idžare muadždžele platio 70 groša i obavezao se da će na ime zakupnine godišnje plačati 360 akči idžare muedždžele. On je na njima sagradio han prije 29. augusta 1726. godine, kada je od istog vakufa zakupio još dvije lokacije i platio 50 esedi groša na ime idžare muadždžele s obavezom da će mjesečno plaćati još 20 akči na ime idžare muedždžele. Prometna vrijednost 1 esedi groša tada je bila 240 akči. Iz jednog ugovora koji je mutevelija Gazi Husrev-begova vakufa Mehmed-efendija 1. muharrema 1139/29. augusta 1726. godine sklopio s braćom Mehmed-agom i Ahmed- bašom vidi se da im je pod dvostruki zakup izdao zemljište površine 345 aršina (23x15) pored sahat-kule na mjestu današnje imaretske zgrade (Vidjeti opširnije: Spomenica Gazi Husrev-begove četiristogodišnjice, Sarajevo, 1932, str. 129, i Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela, III, Sarajevo, 1991, str. 320 i 325).

  2. Ovaj hadži Hasan Meddibesarević ne smije se poistovjećivati s jednim drugim hadži Hasanom iz Šejh Ferruhove mahale koji je 1. muharrema 1088/6. marta 1677. godine u razne svrhe uvakufio 800.000, a ne 100.000 akči, kako stoji u prijevodu Abdulaha Polimca. Da se radi o dvije različite osobe najbolje se može vidjeti po tome što je hadži


samo ova dva dućana u Šejh Ferruhovoj mahali, koja su izgorjela u požaru prilikom provale Eugena Savojskog u Sarajevo 1697. godine, ili je bilo još kakvih nekretnina: kuća, bašči, livada, šuma i sl., u nedostatku vakufname i drugih dokumenata, može se samo nagađati. Također se ne može pouzdano znati jesu li oba ova vakufa (u nekretninama i u gotovini) bila obuhvaćena jednom vakufnamom ili su postojale dvije vakufname; jedna za nekretnine i druga za gotovinu? Isto tako nameće se pitanje: ako je, kao što se iz prvog dokumenta vidi, novčani vakuf bio namijenjen za izdržavanje službenika vakifove džamije i muallimhane, za što su bili namijenjeni prihodi od vakufa nekretnina? Odgovor na ovo pitanje pokušat ćemo dati u nastavku ovog rada.


Gdje se nalazila hadži Hasanova džamija?


U nedostatku vakufname koja bi odgovorila na sve dileme o tome ko je tačno bio hadži Hasan Meddibesarević, kako je bilo ime njegovu ocu, u kojoj je mahali stanovao, kada je tačno i pred kojim kadijom registrirao vakuf, koga je postavio za muteveliju i druge službenike, ko su bili svjedoci registracije vakufa, kada je i u kojoj mahali u Sarajevu podigao svoju džamiju itd., naj- stariju i najpouzdaniju informaciju o tome gdje se nalazila džamija, pruža spomenuti izvještaj bosanskog valije Köse Halil-paše26 iz 1112/1700. godine, koji je poslao posebnog mubašira s bujuruldijom u Sarajevo da posredstvom suda ispita i utvrdi tačan broj