TEME I MOTIVI TAHMISA ABDULLAHA SALAHUDDINA UŠŠAKIJA BOŠNJAKA NA

AL-BUSIRIJEVU POEMU QAṢĪDA AL-BURDA

Sažetak

Predmet ovog rada jeste Tahmis Abdullaha Salahuddina Uššakija Bošnjaka na al-Busirijevu poemu Qaṣīda al-Burda. Prilikom analize koristili smo rukopis ovog djela koji se nalazi u biblioteci Sulejmaniji u rukopisnoj zbirci „Fatih“ pod rednim brojem 003714 i naslovom Tahmis-i Terceme-i Kaside-i Burde. Rukopis ima 52 stra- nice i sadrži 785 stihova na arapskom i turskom (osmanskom) jeziku. Naime, Uššaki, paralelno s arapskim tekstom Tahmisa, na lijevoj starni rukopisa, navodi i prijevod ove poeme na turski jezik. Budući da je Uššakijeva poema u žanru tahmis, odnosno

„metapjesma“ al-Busirijeve poznate poeme Qaṣīda al-Burda, u radu nastojimo, sa stilističkog i književnoteorijskog aspekta, analizirati odnos al-Busirijevih stihova kao prototeksta i Uššakijevih stihova kao metateksta. S poetičkog i estetičkog aspekta promatramo međusobni odnos ova dva teksta. U tom smislu, naročitu pažnju posve- ćujemo razumijevanju poslanika Muhammeda, a.s, kod jednog i drugog pjesnika. Naime, pjesnici pripadaju različitim i udaljenim epohama – al-Busiri 13. stoljeću i arapskoj književnosti a Uššaki 18. stoljeću i turskoj književnosti. Tu su se očekivali značajni istraživački rezultati, s obzirom na ogroman vremenski raspon između dva autora i s obzirom na veliki put i iskustvo tradicije od 13. stoljeća u arapskoj književ- nosti (al-Busiri), do 18. stoljeća u turskoj književnosti (Uššaki).

Ključne riječi: Književnost Bošnjaka na arapskom, tahmis, Abdullah Sala- huddin Uššaki, Al-Busiri, Qaṣīda al-Burda, teme, motivi

Struktura i sadržaj Tahmisa Abdulaha Salahuddina Uššakija Boš- njaka na al-Busirijevu poemu Qaṣīda al-Burda

Uočljiva osobenost poeme Abdullaha Salahuddina Uššakija Bošnjaka¹

1 Abdullah Salahudin Uššaki Bošnjak je bio sufijski šejh iz XVIII stoljeća, autor i pjesnik koji je pisao na tri jezika, arapskom, turskom i perzijskom, komentator dva velikana islamskog misticizma – Ibn ‘Arabija i Mevlana Dželaluddina Rumija. Nakon završetka visokog školovanja brzo je našao posao u državnoj službi. Kasnije postaje vrhovni sekre- tar ministra vanjskih poslova Hekimoğlu Ali-paše s kojim je putovao diljem Osmanskog carstva, od Bosne do Egipta. Pripadao je uššakijskom sufijskom redu. Nakon smrti šejha

(‘Abdullāh Ṣalāḥ al-Dīn ‘Uššāqī al-Busnawī²) jeste da ona nastaje kao meta- pjesma, i to u poetskoj formi tahmisa, pjesničke vrste u kojoj se strofe sastoje od pet stihova, a nastaje tako što pjesnik uvodi u strofu dva stiha nekog pje- snika s kojim želi poetički komunicirati, a onda im dodaje tri svoja stiha. Za ovu formu je nužno da svi sthovi budu ispjevani u istome metru i istoj rimi. Duraković kaže kako je filotehnička poetika ovdje trijumfirala; igra formom uistinu je brilijantna i dovedena je do krajnjih granica tehnicizma.³U tahmi- su metapjesma ima svoju zadatu formu u protopjesmi; u njoj je već zadana tema i zadana joj je forma. Cilj ovakve pjesme je uglavnom da pokaže kako uvažava i poznaje tradiciju i njenu poetiku na jednoj strani, a na drugoj strani ima zadatak da se nadmeće s autoritetom tradicije koju, zapravo, usavršava. Metapjesma ima i tu mogućnost da kreira u domenu jezika i stila – da pokaže kako je u stanju isti motiv u istoj formi opjevati bogatijim jezikom i upotre- bom drukčijih stilskih figura. Pjesnik u ovom slučaju najčešće ima zadate norme koje mora realizirati na temelju svoje poetičke učenosti i virtuoznosti. Duraković zaključuje da je u primjeru tahmisa normativnost optimalna te da tradicija predstavlja u osnovi golemo područje nepomjerljivih granica.⁴Nametak naglašava kako je stav autora u određivanju pjesme koja će se tahmisom proširivati i interpretirati element koji ukazuje na neposredno oda- vanje ukusa pjesnika tahmisa, koji izborom gazela kojeg će razrađivati svojim stihovima pokazuje afinitet prema određenom pjesniku.⁵

Abdullah Salahuddin Uššaki Bošnjak svoju poemu piše kao metapjesmu na poznatu religijsku pjesmu pohvalnicu poslaniku Muhammedu, a.s., Qaṣīda al-Burdu, koju je spjevao poznati pjesnik i sufija Muhammed al-Busiri (Muḥammad al-Būṣīrī). Al-Busirijeva poema Qaṣīda al-Burda ima 162 bejta

Sejjida Džemaluddina al-Dirnevija, Uššaki dolazi na njegovo mjesto i podučava brojne ljude. Naposlijetku postaje i šejh uššakijskog tarikata. Ovu misiju je obavljao sve do svoje smrti 1782. godine kada je imao 80 godina. Više podataka o životu i djelu Abdullaha Salahudina Uššakija Bošnjaka na bosanskom jeziku u: Mahmud Erol Kılıç, „Otomanski sufija bosanskog porijekla Abdullah Salahuddin el-Uššaqi i njegov komentar Rumijevih stihova“, u: Isa-begova tekija u Sarajevu, zbornik radova, Udruženje „Obnova Isa-bego- ve tekije“, Sarajevo, 2006., str. 333-340. Osim ovog rada, za podrobnu uputu u život i djelo Uššakija pogledati: Mehmet Akkuş, Abdullah Salahuddin-i Uşşaqi (Salahi)’nin Hayati ve Eserleri, M.E.B. Yayınları, Istanbul, 1998.

5 Fehim Nametak, Divanska književnost Bošnjaka, Orijentalni institut u Sarajevu, Posebna izdanja XXI, Sarajevo, 1997, str., 24.

(324 stiha), dok Uššakijev Tahmis, zajedno sa al-Busirijevim stihovima, ima 785 stihova. Ova poema je spjevana u basit metru. Al-Busirijeva poema se rimuje na konsonant mīm, po shemi a a/ b a/ c a/ d a/ i tako dalje, pa se poema zove i Mimija (mīmiyya). Uššaki ima zadatak da svoja tri stiha, koja dodaje na dva al-Busirijeva, rimuje na konsonant kojim se završava prvi polustih al- Busirijeve poeme, i to čini sve do kraja svog Tahmisa. Na ovaj način razbija se monorimnost i nestrofičnost al-Busirijeve poeme i uvodi se strofično struk- turiranje, pri čemu svaka strofa ima svoju rimu – rima u jednoj strofi Tahmisa koja ima pet stihova sada izgleda ovako /a a a a b/. Nadalje, stihovi se ne pišu u (drevnoj) formi polustihova u horizontali, već u formi vertikalnog nizanja stihova. Ovaj Uššakijev postupak predstavlja inovativno interveniranje i ogromno obogaćenje tradicije u domenu forme. Evo kako to slikovito izgleda:

ملعلاو نابلا ركذل تقرأ لاو للط نع اعمد قرت مل ىوهلا لا ول

لهن نم ركسلاب ىرولا عاش بحلاو لمأ نم ناك امم تبثي نزحلاو للبلا نم دودخ ادخ ةقذخلا يف للط نع اعمد قرت مل ىوهلا لاول ⁶ملعلاو نابلا ركذل تقرأ لاو

(Navedeni bejt sa Uššakijevim stihovima, sada u obliku strofe koja stoji vertikalno⁷)

Uššakijev Tahmis prati i njegov prijevod na turski jezik – paralelno i horizontalno – što izuzetno usložnjava formu i obogaćuje poetiku intertekstu- alnosti Tahmisa. Radi se o veoma značajnoj metatekstualnoj operaciji koja se javlja onda kada se unutar teksta (u našem slučaju paralelno s tekstom) kon- stituira vidljiv tekst-kod (prijevod), pa je onda sam tekst, ustvari, organiziran kao „dvotekst“, tj. sastoji se od teksta i njegovog komentara.

Jedna od uočljivijih osobenosti Uššakijevog Tahmisa, već u prvom kon- taktu s njegovim tekstom, jeste snažna povezanost s al-Busirijevim stihovima koju Uššaki ističe na formalnom planu, planu stila, ali i na planu sadržaja. Naime, Uššaki slijedi metar poeme i dijalogizira s njenom rimom, što je

7 Prijevod stihova: Ljubav s prvim gutljajem svijet opija / A tuga stalno tvoju nadu produ- žava, / Lice ti se izbrazdalo od suza što oko ih proljeva. / Da nije ljubavi ne bi plakao nad ruševinama, / Niti se sjećao mjesta poput Bana i Alema

sasvim logično, jer to zahtijeva tradicija i norma žanra tahmisa. Treba podsje- titi i na to da je Uššakijev odnos prema al-Busirijevoj poemi odnos poštovanja i uvažavanja.⁸Za njega je ova poema poetski model uzor preuzet iz tradicije koji je čast slijediti i imitirati.

Uššakijev Tahmis možemo razumijevati i kao poetski narativ u kojem pjesnik, pjevajući u pohvalu posljednjeg Božijeg poslanika, Muhammeda, a.s., u poemu veoma precizno prenosi sekvence iz Poslanikovog, a.s., života i to u vidu živopisnih poetskih slika, ali, u isto vrijeme, slika i stanje svoga duha iznijansirano iskazujući svoja duhovna previranja. Naime, u Uššakije- vom Tahmisu postoje dva lika koja vladaju „scenom“ poeme, i to Poslanik, a.s., za koga su ljubav i pohvala iskazani na razne načine, i pjesnik-pokajnik koji se obraća Poslaniku, a.s., i jada mu se na svoje teško duhovno stanje te ga moli da kod Allaha zagovara za njega. Upravo zbog ovoga možemo reći da u Tahmisu postoji osnovna tema, a to je Muhammed, a.s., te niz podtema. U Uššakijevom Tahmisu tematsko-motivacijski sistem je poprilično komplek- san, i to iz više razloga. Tahmis je izuzetno duga poema koja je podijeljena na nekoliko odjeljaka – podtematskih cjelina koje nisu formalno odvojene, a koje učestvuju u konstituiranju Tahmisa kao cjelovitog umjetničkog teksta. Ovi odjeljci predstavljaju zasebne tematsko-motivske cjeline koje su u potpu- nosti subordinirane glavnoj temi. To su sljedeće tematsko-motivske cjeline: O ljubavi, O zlim strastima, Pohvala Poslaniku, a.s., Poslanikovo, a.s., rođenje, Čuda Poslanikova, a.s., O Kur’anu, Isra’ i Mi‘radž, Džihad Poslanika, a.s., Traženje Poslanikovog, a.s., posredništva i Traženje spasa duši.⁹Svaki od ovih odjeljaka bi se mogao izdvojiti i zasebno egzistirati jer odjeljci, iako su povezani formom, nisu međusobno ovisni tematski. Iako bi poema mogla funkcionirati ako bi se izdvojio neki od ovih odjeljaka, ona ipak puni smisao ostvaruje u cjelini djela. Osim teme i podtema, postoji niz veoma važnih motiva koji se protežu kroz čitav Tahmis a koje možemo nazvati glavnim ili provodnim motivima. Ovi motivi se otkrivaju tek kada se Tahmis posmatra u cjelini i također su važni za konstituiranje centralne teme Tahmisa.

Glavni lik al-Busirijeve poeme Qaṣīda al-Burda, a tako i Tahmisa Abdu- llaha Salahuddina Uššakija Bošnjaka je poslanik Muhammed, a.s. Kroz čita- vu poemu i jedan i drugi pjesnik obraćaju se Poslaniku, a.s., pjevajući njemu u slavu, u isto vrijeme jadajući se na svoje teško duhovno stanje. Stoga je zanimljivo analizirati kako jedan i drugi pjesnik doživljavaju Poslanika, a.s., u svojim stihovima te uporediti njihova shvatanja i propitati kakva se sve značenja proizvode na mjestima gdje se susreću stihovi dvojice pjesnika.

Od početka poeme i jedan i drugi pjesnik pokazuju svoju neizmjernu ljubav i poštovanje prema poslaniku Muhammedu a.s. Ipak, razumijevanje Poslanikovog, a.s., fenomena nije potpuno isto. Razlike treba poimati s obzirom na vremenski raspon između dva pjesnika, ali i veliki put i iskustvo tradicije od 13. stoljeća u arapskoj književnosti do 18. stoljeća u turskoj knji- ževnosti. U ovom širokom vremenskom periodu desili su se mnogi utjecaji na književnost. Naročito su ideje pojedinih sufijskih velikana, koji su bili i pjesnici, ostavile traga u konstituiranju različitih žanrova u poeziji.

Evo zanimljive strofe u kojoj i jedan i drugi pjesnik najavljuju u kojem smjeru će se kretati njihovi opisi Poslanika, a.s.:

On je Vjerovjesnik plemeniti, dva sveta hrama zastupnik, Povjerljivi zagovarač, svih svjetova milosnik,

On je Muhammed, najčasniji među ljudima i među džinima,

I među objema narodnim grupama, među Arapima i nearapima.¹⁰

Iako i kod al-Busirija Poslanik, a.s., predstavlja izuzetnog čovjeka, što je izraženo u prvom polustihu riječima najčasniji među ljudima i među džinima, Uššaki Poslanikov fenomen proširuje, karakterizirajući Poslanika, a.s., kao

10 Tahmis Abdullaha Salahudina Uššakija Bošnjaka na al-Busirijevu poemu Qaṣīda al-Bur- da, 34. strofa. Iako Uššakijev Tahmis, baš kao i arapska kasida općenito, nije numerisan niti ima strofe, zbog karaktera poeme, ali i lakšeg referiranja na istu, morali smo je podijeliti na strofe i staviti numeraciju. Također smo, da bismo napravili razliku između stihova jednog i drugog pjesnika, al-Busirijeve stihove dodatno markirali (stavili u bold). I u izvorniku Uššaki markira al-Busirijeve stihove tako što ih navodi u crvenoj boji. U daljnjem izlaganju ćemo se koristiti skraćenicom TQB za Tahmis kao kompletnu poemu. Ukoliko budemo navodili al-Busirijeve stihove izdvojene iz Tahmisa koristit ćemo skra- ćenicu QBB – Qaṣīda al-Burda od al-Busirija i u tom slučaju ih nećemo posebno mar- kirati. Inače, u radu navodimo vlastiti prijevod i prepjev al-Busirijeve poeme Qaṣīda al- Burda. Prilikom prevođenja obratili smo pažnju i na već postojeće prijevode ove poeme na bosanski jezik, tačnije, prijevode Halila ibn Alija Hrleta Stočanina i Hifzije Suljkića.

milosnika svih svjetova. Al-Busiri najčešće ostaje vjeran čisto kur’anskoj viziji Poslanika, a.s., ne ulazeći dublje u unutrašnje – ezoterijsko značenje ajeta koji govore o Poslaniku, a.s., i rjeđe zalazeći u metafizičko i mističko razumijevanje Poslanikove, a.s., ličnosti. I u al-Busirijevoj poemi se, istini za volju, osjeti utjecaj sufijskih ideja, ali nije toliko izražen kao kod Uššakija. Ovo je i sasvim razumljivo ako znamo da su se ideje poput ideje o Poslaniku, a.s., kao savršenom čovjeku te ideje o Poslanikovoj, a.s., preegzistentnoj svje- tlosti počele razvijati tek u al-Busirijevo doba a svoj puni domašaj ostvarile su nešto kasnije, kada je Ibn ‘Arabijevo (Muḥyī al-Dīn ibn ‘Arabī) učenje postalo popularno. Evo nekoliko al-Busirijevih bejtova koji snažno potvrđuju navedene tvrdnje:

On je naš Poslanik, naređuje, zabranjuje i niko drugi ne postoji, Ko je u riječima naredbe i zabrane od njega istinitiji.

On poziva Allahu, pa oni koji njega prihvatiše, Prihvatiše uže koje puknut' neće nikad više.

Iznad svih poslanika svojim izgledom i ćudi on je uzoriti, Nijedan nije kao on, toliki znalac plemeniti.

Svi oni od Allahovog Poslanika uzimaju, Kao iz oceana il' kao da se kišom natapaju.

Oni pred njim stoje svaki prema svojoj granici, Kao tačke znanja ili kao slova mudrosti.

On je onaj čiju nutrinu i vanjštinu Stvoritelj je upotpunio, Da bi ga potom Sebi za miljenika odabrao.¹¹

Al-Busiri, kada govori o Poslaniku, a.s., govori o islamu. Za njega je Poslanik, a.s., islam i to ukoliko se islam predstavlja kao očitovanje istine, ljepote i moći – a to su tri elementa koji Poslanika nadahnjuju i koje, na razli- čitim razinama, po prirodi svoga poslanja on nastoji ozbiljiti. Tako Poslanik,

a.s., u Qaṣīdi al-Burdi očituje smirenost, darežljivost i snagu (snaga i hrabrost su naročito izraženi u dijelu poeme koja govori o džihadu). Schuon vrlo lije- po razmatra ove Poslanikove osobine i kaže: “snaga je potvrda – ukoliko je dovoljno borbena – Božije Istine u duši i svijetu, i tu prebiva razlika koja se u islamu povlači između dvije vrste borbe, veće (akbar) i manje (aṣghar), ili unutarnje i vanjske; darežljivost nadomiješćuje nasilni aspekt snage; ona je milosrđe i oprost. Dvije nadopunjujuće vrline snage i darežljivosti dosežu svoj vrhunac – ili se u nekom smislu gase – u trećoj vrlini: smirenosti, koja je odvajanje od svijeta i jastva, ugasnuće u Licu Božijem, znanje Božanskoga i jedinstvo s Njim.“¹²

Vratimo se navedenim stihovima. Prvi bejt snažno naglašava vanjski aspekat Poslanika, a.s., ali i egzoterični obzor općenito, jer govori o Posla- niku, a.s., kao prenositelju Božijih propisa (naredbi i zabrana) prema kojima se treba rukovoditi jedno zdravo društvo. U nastavku se naglašava da je Poslanik, a.s., na najvišem stepenu kod Boga, jer je Njegov miljenik, ali se posvećuje pažnja i njegovoj ulozi zagovarača na Sudnjem danu. Poslanik, a.s., je taj koji poziva Allahovom užetu koje ne može puknuti, on je iznad svih poslanika, te naposlijetku, njegovu ćud je Bog odnjegovao i usavršio. Mnoštvo ovih stihova je konkretno vezano za kur'anske ajete. Treba izdvojiti trći bejt koji referira na 103. ajet sure Āli ‘Imrān: Svi se čvrsto držite Allahova užeta, a ne pravite raskola..., te posljednji, koji je vezan za 4. ajet iz sure Al- Qalam: I ćudi svojom ti si uzoriti.¹³Jasno je, dakle, kako al-Busiri, kada govo- ri o duhovnim i moralnim kvalitetama Poslanika, a.s., pa čak i kada referira na Kur’an, u manjoj mjeri svojim stihovima daje mistički ili metafizički tonus. U ovom smislu bi se mogao razumijeti njegov stih u kojem govori kako od Poslanika, a.s., drugi poslanici crpe znanje. Ovo aludira na Muhammedovu, a.s., preegzistenciju, odnosno na Poslanika, a.s., kao preegzistentnog Ahmeda koji je, prema jednom hadisi kudsiju, bio poslanik dok je Adem bio između vode i ilovače. Al-Busiri u jednom od svojih bejtova eksplicitno naglašava kako ne želi rizikovati odlazeći u metafizičke i mističke sfere da ne bi zašao u područje pretjeranog uzdizanja Poslanika, a.s., i tako se poistovijetio sa kršćanima koji su uzdigli svog poslanika na stepen Boga:

Ovo, naravno, uopće ne znači da je al-Busirijevo razumijevanje Posla- nika, a.s., površno i lišeno suptilnosti. Naprotiv, al-Busiri je vrlo precizan, ali u isto vrijeme i vrlo suptilan u opisima Poslanika, a.s. Njemu su veoma važne duhovne, moralne i neke druge ljudske osobine Poslanika, a.s., poput hrabrosti, fizičke snage, mudrosti itd., o kojima on vrlo vješto i osjećajno govori u svojim stihovima. Naposljetku, navedeni stih vrlo jasno kazuje kakvu pohvalu al-Busiri izriče Poslaniku, a.s.: primjerenu pohvalu izreci u slavu Poslanika tvoga. I doista, al-Busiri će uvijek ostati na razini umjere- nog uzdizanja Poslanikove, a.s., ličnosti, uvijek snažno naglašavajući svoje osjećaje, svaki put kada govori o Poslaniku a.s., ostajući tako u sigurnoj zoni, bez imalo straha od pada u provaliju mnogoboštva. Evo nekoliko stihova koji potvrđuju navedeno:

On nas nije iskušavao nečim što um naš ne razumije, U njega nemamo sumnje jer on za nas brinuo je.

Ni izbliza ni izdaleka osim koliko uskim umom može spoznati se.

On se poput Sunca očima iz daljine javlja, Čini se malo, a u oku jak blijesak ostavlja.¹⁵

Pogledajmo ponovo ranije navedene stihove, ali sada u kombinaciji sa Uššakijevim stihovima:

Gospodin je, tu mu nema ravnoga, Najhrabriji on je, u vojevanju nema sličnoga, Njegova mudžiza je i govor pijeska sitnoga.

On je naš Poslanik, naređuje, zabranjuje i niko drugi ne postoji, Ko je u riječima naredbe i zabrane od njega istinitiji.

Slavom svojom njegova zajednica sve ostale nadvisila je, Pobjedu izvojeva od drugova njegovih dvije generacije, Njegova vještina u jasnom i iscrpnom objašnjavanju je. On je Miljenik čijem zagovoru kod Alaha se nadamo,

Za sve strahote Sudnjeg dana da uspješno ih prevladamo.

Dok je zabluda sasvim jasna kod onih što od njega bježe, Zaista je upućen onaj koji po njemu do spoznaje stiže. On poziva Allahu, pa oni koji njega prihvatiše, Prihvatiše uže koje puknut' neće nikad više.

Sunce razboritosti što sa obzorja izbija on je, Ne vidi ga samo onaj koji u gluposti ogrezo' je, U zjenici ljudskog oka zraka svjetla njegova je.

Iznad svih poslanika svojim izgledom i ćudi on je uzoriti, Nijedan nije kao on, toliki znalac plemeniti.

Biser iz mora vadi samo onaj koji u more je zaronio, Iz njegovog znanja jasno je ko je u njeg' posumnjao. Svi oni od Allahovog Poslanika uzimaju,

Kao iz oceana il' kao da se kišom natapaju.

Svim snagama oni su se trudili da mudrost očituju, Uzeli su je od njegovog svjetla shodno svom zalaganju,

Oni pred njim stoje svaki prema svojoj granici, Kao tačke znanja ili kao slova mudrosti.

Od njegove pomoći i milodara čovjek uputu dobiva, On je voditelj Upute a poslanici su družba njegova.

On je onaj čiju nutrinu i vanjštinu Stvoritelj je upotpunio, Da bi ga potom Sebi za miljenika odabrao.¹⁶

Uššaki slijedi al-Busirijevu matricu prikazivanja Poslanika, a.s., odnosno Poslanika, a.s., predstavlja u duhu navedenih triju vrlina (istina, ljepota i moć

– smirenost, darežljivost i snaga). Razlika je u tome što Uššaki dodatno, i to vrlo vješto, nijansira ovo predstavljanje dodajući mu i naglašavajući mistički

i metafizički obzor. Iz navedenih stihova je vidljivo da Uššaki postepeno uvodi mistički i metafizički obzor Poslanika, a.s. Gdje god može, a to zaista maestralno radi, Uššaki pokazuje svoje mističko i metafizičko razumijevanje Poslanikovog, a.s., fenomena. Budući da se do Uššakijevog vremena, tačnije do 18. stoljeća, pojavilo i razvilo mnogo filozofskih i sufijskih ideja, sasvim je razumljivo da Uššaki odjeke tih ideja prenosi u svoju poemu, ali i da su te ideje utjecale na formiranje njegovog razumijevanja Poslanika, a.s.

Stihovi sa izrazito mističkim i metafizičkim tonusom u Tahmisu naročito su prisutni u odjeljku koji govori o Poslanikovom, a.s., noćnom putovanju i uzdignuću u više nebeske sfere (Isrāa' i Mi‘rāğ). Možemo zaključiti da se u Uššakijevom Tahmisu, kada je u pitanju Poslanikov, a.s., fenomen, razaznaje utjecaj Ibn ‘Arabijevog filozofsko-teološkog učenja o Logosu. Ibn ‘Arabije- vo mističko učenje o Logosu predstavlja sržnu dimenziju njegova ukupnog opusa po kojem se najizravnije prepoznaje sva raskoš unutarnje fizionomije njegove misli. Ovo učenje je zapravo strogo usredotočeno na, kako to i sam Ibn ‘Arabi oslovljava, Muhammmedov Logos ili muhammadanski Logos, za kojeg ovaj filozof i mistik smatra da predstavlja univerzalni Teatar unutar kojega se očituju i ozbiljuju sve dimenzije božanskoga Duha. Na taj način se muhammadanski Logos objavljuje kao Punina svih riječi (Ğawāmi‘ al- Kalim) i kao Univerzalna Primateljka (al-Qābil al-Kullī) u kojoj su smirena sva temeljna metafizička, metapovijesno-povijesna i metakozmičko-koz- mička načela Bitka.¹⁷Muhammadanski Logos se pod svojim metafizičkim obzirom kod Ibn ‘Arabija pojavljuje pod dva pojma - pod pojmom Zbilje zbīljā (Ḥaqīqa al-ḥaqā’iq) i pod pojmom umskog Načela kozmosa (al-‘Aql al-’Awwal).¹⁸Zanimljivo je da Uššaki u navedenim stihovima, tačnije u posljednjoj strofi niza koji navodimo, spominje upravo prvi pojam kojim Ibn ‘Arabi karakterizira muhammadanski Logos – Ḥaqīqa al-ḥaqā’iq, odnosno Zbilju zbīljā. Uššaki vrlo vješto s al-Busirijeve predstave skreće u metafizičko spominjući Poslanikovu, a.s., svjetlost, vizualiziranu kao sliku sunca, i tako se blago udaljava od al-Busirijeve vizije. Ubrzo nakon toga, Uššaki u jednom od svojih stihova spominje uranjanje u more i vađenje bisera: Biser iz mora vadi samo onaj koji u more je zaronio. Ova pjesnička slika treba metaforički predstaviti Poslanikovo, a.s., uranjanje u Božansku prisutnost odakle Posla- nik, a.s., prenosi svoja znanja. Ovo će Uššaki još jače naglasiti na drugom mjestu u svojoj poemi, u stihu:

17 Vidi: Rešid Hafizović, Ibn ’Arabijevo filozofsko-teološko učenje o Logosu, Bemust, Zeni- ca, 1995, str. 105.

Vel'ki li su i časni stepeni koji su ti dati, Tako da je nemoguće dostići te blagodati.¹⁹

Naposljetku slijedi stih u kojem Uššaki navodi maločas spomenuti Ibn ‘Arabijev pojam Zbilja zbīljā:

Od njegove pomoći i milodara čovjek uputu dobiva, On je voditelj Upute a poslanici su družba njegova.

On je onaj čiju nutrinu i vanjštinu Stvoritelj je upotpunio, Da bi ga potom Sebi za miljenika odabrao.²⁰

Prema Ibn ‘Arabiju, muhammadanski Logos kao metafizičko načelo apsolutne Zbilje i kao Zbilja zbilja naznačava prvi korak kojim Apsolut izlazi iz Svoje apsolutnosti u procesu Svog silaženja u našu spoznaju.²¹Uššaki će u svojoj poemi ovu ideju razvijati, veoma često govoreći o Poslanikovoj, a.s., preegzistentnoj svjetlosti, maestralno nijansirajući ovaj motiv. Inače, i u Ibn ‘Arabijevom učenju o muhammadanskom Logosu, veoma značajan pojam koji se često javlja je upravo pojam muhammadanskog Svjetla.²²Evo kako Ibn ‘Arabi definira ovaj fenomen: „Bog je stvorio Muhammadovu Svjetlost od Svoje Svjetlosti. Ta Svjetlost je boravila pred Bogom stotinu hiljada godi- na. Bog je prema njoj upućivao Svoj pogled sedamdeset hiljada puta u toku dana i noći, pridodajući joj, pri svakom pogledu, novu svjetlost. Potom je od nje stvorio stvorenja.“²³

Ovdje ćemo navesti nekoliko strofa u kojima se dā uočiti kako Uššaki nijansira ovaj motiv:

On je Sunce Zbilje Božije, jesi'l svjestan njegove suptilnosti, Ako imaš imalo bistrine, njegovim češ putem se zaputiti,

Mnogo ljudi spava, zato pazi, k njegovoj bašči moraš se uputiti.

A kako da njegovu suštinu na ovom svijetu postigne, Narod koji spava i u snu želi da je dostigne.

On je Sunce Upute, velikane svjetlom napaja svojim, Poslanici ljudima spas donesoše upravo sa svjetlom ovim, Čim se Sunce ukaza, potra tmine svjetlom svojim.

S kojim god znakom poslanici dođoše,

Svjetlo Istine, stalni putnik njen, neminovno on je, Ko god za njom traga, od njega preuzima je, Uzima od njega istinu što zvijeda blistava je.

Jer, on je Sunce blagosti a poslanici drugi zvijezde su, Koje noću ljudima pokazuju koliko lijepe i svjetle su.

Obzorja ovakvu svjetlost ni od Sunca ni od Mjeseca nisu vidjela, U jeziku od njegove svjetlosti nijedna tmina nije ostala,

Divan li je njegov lik što ga prati ćud prekrasna, Sav je od dobrote satkan, čista radost lica jasna.²⁴

Motiv ljubavi je vjerovatno najvažniji motiv u Uššakijevom Tahmisu i proteže se kroz čitavu poemu, a naročito je izražen u njenom lirskom prolo- gu, odnosno prvom odjeljku Tahmisa. Ovaj motiv je centralni motiv poeme. Možemo reći da ovaj motiv svojim gravitacionim poljem obuhvata sve ostale motive i da su svi ostali motivi na različite načine u službi ovog motiva. Nadalje, ovaj motiv je važan i stoga što je kroz njega moguće razumijeti karakter ljubavi koju ova dva pjesnika izražavaju prema Poslaniku, a.s., u svojim poemama, ali i uvidjeti do koje mjere i u kom pravcu se razvija kon- cept hvaljene osobe u Tahmisu.

Naime, poema počinje prema staroarabljanskom modelu, lirskim prolo- gom u kojem pjesnik žali za draganom koja je otišla i on roni suze sjećajući se drugovanja s njom. Da kojim slučajem ne znamo karakter i tematiku poeme, lirski prolog bi nas zbunio, jer se nimalo ne razlikuje od uvoda profanih lju- bavnih poema. Evo kako počinje Tahmis:

I voljenoj, plemenitoj, pohvale u stihu skladao, Biserni kamen tuge sam si za se odabrao.

Jesi li ti zbog voljene iz mjesta Selema,

S krvlju pomiješao suze koje potekle su tvojim očima.

Ili je vjetar zapuhao od davnih davnina, U grudi ti se sigurno patnja nastanila,

Ili je vjetar puhnuo od mjesta gdje je Kazima, Il' munja bljesnula tamo od Idama.²⁵

Ovi stihovi podsjećaju na staru arabljansku kasidu. Spominje se voljena, mjesta na kojima je živjela, motiv vjetra, koji je veoma prisutan u staroj arabljanskoj kasidi, te bljesak munje. Zanimljivo je i to da pjesnik u lirskom prologu uopće ne spominje Poslanika, a.s., niti nekim prepoznatljivim deta- ljem na njega aludira. Ljubavni uvod potpuno odgovara staroarabljanskim ljubavnim lirskim uvodima. Jedino mjesta poput Kazime i Idama, koji su u blizini Mekke, odnosno Medine, aludiraju konkretnije na Poslanika, a.s. Ovaj pjesnikov postupak je vrlo dovitljiv. Naime, da je pjesnik odmah eksplicite spomenuo kome posvećuje pjesmu, slike pjesnika koji žali za svojom draga- nom ne bi bile u istoj mjeri efektne kao sada. Također bi onemogućio recipi- jenta da u svom umu po svom nahođenju vizualizira teško stanje kroz koje pjesnik prolazi i odmah na početku utrnuo bi u njemu osjećaj iščekivanja šta će se dalje desiti.

Funkcija maločas spomenutih poetskih toponima može biti i dodatno isticanje takozvane poetike nostalgije koja prožima lirski prolog. Tako se spominjanjem poznatih mjesta, u našem slučaju onih koja aludiraju na Posla- nika, a.s., u potpunosti privlači pažnja onih koji slušaju poemu. Na ovaj se način potvrđuje Ibn Qutaybin (umro 889. godine) stav da pjesnik nesibom želi ovladati srcem i osjećajima auditorija kako bi ga sigurno doveo do želje- ne poente.²⁶Meissami također odlično primjećuje kako lirski prolog, osim upečatljivog otvaranja kaside, veoma uspješno i mudro anticipira krajnju pohvalu – madīḥ.²⁷

26 Julie Scott Meissami, “Places in the Past: The Poetics/Politics of Nostalgia”, Edebiyat, Vol. 8., godina 1998., str. 63-106.

27 Julie Scott Meissami, Julie Scott Meisami, Structure and Meaning in Medieval Arabic and Persian Poetry – Oriental Pearls, Routledge Cruzon, London, 2003, str. 144.

Ovdje je staroarabljanski model lirskog prologa vrlo vješto transformiran u mističko-religijske svrhe. I jedan i drugi pjesnik dovitljivo su se snašli i, poštujući tradicionalne norme, uspjeli iskazati ljubav prema Poslaniku, a.s., ali i predstaviti svoj sejr-i suluk, odnosno mističko putovanje. Ovaj uvod je inicijalna tačka od koje se počinje razvijati i transformirati i koncept hvaljene osobe u Tahmisu. Pjesnici već na početku kazuju da se radi o istinskoj ljubavi koja obuzima čitavo pjesnikovo biće. Ovdje se uočava razlika između profane i mističko-religijske pjesme pohvalnice. Naime, pjesnik profanog panegirika, kada hvali vladara, vrlo rijetko ili nikako ne osjeća ljubav prema njemu. On je vođen željom da ga vladar obilato nagradi za pohvale kojima ga obasipa. Stoga je odnos pjesnika i vladara čisto materijalistički odnosno, ekonom- sko-promotivne prirode; vladar želi promociju a pjesnik svoju nagradu. U Tahmisu, ali i u ostalim mističko-religijskim pohvalnicama, Poslanik, a.s., jeste hvaljeni, ali nikako u onom smislu u kojem se hvale vladari u profanim panegiricima. Ovo znači da su motivi ljubavi i pohvale međusobno snažno povezani i jedan drugog uvjetuju, jer hvali se onaj koji se voli. Ovi motivi se naprosto pretapaju jedan u drugoga tako da kada govorimo o motivu ljubavi, neminovno podrazumijevamo pohvalu i obrnuto. Ovome treba dodati i motiv pokajanja pjesnika koji se također uklapa u motive ljubavi i pohvale i sa njima zajedno čini „savršeni krug“.

Naime, pjesnikovo pokajanje i ukor duše potječe iz svijesti o učinjenom grijehu koji je personificiran u izdaji Poslanika, a.s., od strane pjesnika. Otva- rajući svoju poemu nostalgičnim i čežnjivim sjećanjem na dragu koja personi- ficira Poslanika, a.s., pjesnik, ustvari, otvara vrata pokajanja koje predstavlja jedan od prvih stadija na duhovnom putu ka pročišćenju i Božijoj ljubavi. Slike pjesnika koji plače, gledajući u daljini mjesta gdje je draga nekad bila, što u njemu budi neizrecivu i neizdrživu bol, vrlo efektno govore o vremenu koje je nekada bilo i događajima koji su prohujali. U sivilu tuge pjesnik sa sjetom dolazi do spoznaje da je u prošlosti trebao drugačije postupati i zbog toga se sada silno kaje. Evo još nekoliko stihova koji predstavljaju pjesnikovo stanje:

Vatru suzom želiš gasit a ona se rasplamsava, Kriješ ljubav snažno a ona ljudima se otkriva.

Kako ljubav nijekat možeš kad protiv tebe svjedoči, Tvoje bolesno srce i tvoje uplakane oči.

Ljubav ti je dvije crte ispod očiju urezala i izblijedila ti je lice, Tako da sličiš tulipanu il' si blijed poput žute ružice.

Bljesnula je među svijetom, pa me blijesak svog sagori, Koliko tuge sakrih, a od ljubavi sav izgori'.

Da, prošla je voljena i san mi je otjerala,

Ljubav o kojoj pjesnik pjeva u uvodu jeste ljubav prema Poslaniku, a.s., koja se u pjesniku stalno povećava i pojačava unutrašnja previranja, borbu pjesnika sa samim sobom. Situacija doista podsjeća na zaljubljenog koji je pogriješio prema voljenoj osobi pa se sada snažno kaje, i tek nakon gubitka uviđa koliko je pogriješio i kakvu je vrijednost pored sebe imao.

U Uššakijevom Tahmisu Poslanik, a.s., je iskreno voljeni, koji se voli čistom, nematerijalnom, nepatvorenom i ovosvjetskim žudnjama nenatrunje- nom ljubavlju. Zbog svega ovoga možemo konstatirati da se koncept hvaljene osobe postepeno transformira u koncept voljene osobe odnosno voljenog Poslanika, a.s. U svojim stihovima pjesnici pokazuju kako se postepeno razvija njihova ljubav prema Poslaniku, a.s. Inicijalni osjećaj koji pokreće pjesnički duh da izriče pohvalu Poslaniku, a.s., kao što smo u prethodnim stihovima vidjeli, je osjećaj kajanja kojeg neminovno prati i tuga. Pjesnici, naime, osjećaju da su izdali Poslanika, a.s., svojim griješenjem i posvećiva- njem materijalnim i ovosvjetskim blagodatima, pa se odlučuju krenuti putem pokajanja i obratiti se Poslaniku, a.s. U njima se razvija neizmjerna tuga, jer osjećaju da su izdali voljenu osobu a samim tim osjećaju i da su zbog toga daleko od nje:

Za to što godine prolaze i što lažuć' kratim osijedjelo. Učinih nasilje onom što je svojim svjetlom tmine otjerao, Što se Gospodaru svome klanjao i kada povrijeđen je bio.²⁹

Motiv tuge je stoga jedan od važnijih motiva koji dopunjuje motiv ljubavi u Tahmisu. U Tahmisu je tuga predstavljena kao prirodno stanje pjesnika koje se sve do kraja poeme ne mijenja. Pjesnik se kroz čitavu poemu žali Poslani- ku, a.s., na svoje teško duhovno stanje.

U Tahmisu ljubav prema Poslaniku, a.s., je predstavljena kao sila koja obuzima čitavo pjesnikovo biće. Vidjeli smo da je Poslanik, a.s., voljeni te da se pjesnici ne stide priznati svoju ljubav. Poslanika, a.s., nazivaju voljenim, odnosno voljenom, baš kao i sufijski pjesnici koji isti naziv koriste za Boga. Ljubav prema Poslaniku, a.s., u islamu predstavlja jednu od najsnažnijih pokretačkih snaga. Ona je preduvijet ili predvorje Božanske ljubavi, a uteme- ljena je u Kur'anu i u poslaničkoj predaji. Reci: „Mene slijedite ako Allaha volite vi, pa će Allah vas voljeti i grijehe vam oprostiti, jer Allah prašta i On je Samilosni.“³⁰Ili: Vjerovjesnik je vjernicima preči nego što su oni sami sebi...³¹

Ova ljubav se ponajprije ogleda u Poslaniku, a.s., kao znaku sveopće milosti poslane svim svjetovima. Ko voli Boga taj voli i Poslanika, a.s., a ko voli Poslanika, a.s., kao uzroka svekolikog Božijeg stvaranja, taj mora voljeti cijeli svijet i sve ono što je Bog stvorio. Nadalje, kako to Schuon lijepo pri- mjećuje, ljubav prema Poslaniku tvori temeljni element islamske duhovnosti. Ona se pojavljuje iz činjenice da muslimani motre u Poslaniku prvolik i uzor vrlina, koje tvore teomorfnu narav čovjekovu te ljepotu i ravnotežu svemira, i koje su tako mnogovrsni ključevi ili putevi koji vode ka oslobađajućem Jedin- stvu – to je razlog zašto muslimani vole svoga Poslanika i zašto se ugledaju na njega čak i u vrlo sitnim pojedinostima svakodnevnog života.³²

Ipak, ova ljubav nije ista kao ljubav koju vjernici i pjesnici osjećaju prema Bogu. Ona ne smije biti pojmljena u smislu personalističke bhakti, koja bi predstavljala obogotvorenje Poslanika. Iako pjesnika u potpunosti obuzima i snažno se ispoljava, ova ljubav nije ljubav koja opija poput Božanske lju- bavi. Pjesnici su potpuno svjesni svoje situacije i ne zapadaju u ekstatična stanja opijenosti izazvana snažnim osjećajima zaljubljenosti u Poslanika, a.s., ili očaranosti njegovom ljepotom. Zbog toga se oni mogu nazvati svjesnim misticima. Oni se razlikuju od opijenih mistika koji na putu svojih mističkih iskustava, u pohodu ka Božanskoj ljubavi, dosežu stepene potpune izgu- bljenosti i ekstaze. U sufijskoj poeziji, naprimjer, motiv opijenosti je veoma raširen a vino simbolizira božansku ljubav kojom se opija pjesnik zaljubljenik u Boga. Upravo ova opijenost čini da pjesnik zaljubljenik u Boga stvari vidi istinski, odnosno da razabere pravo lice stvarnosti. Tek u ovakvom stanju

30 Kur'an: 3:31. Prijevodi ajeta su od prof. dr. Esada Durakovića. Kur'an s prijevodom na bosanski jezik, preveo s arapskog jezika Esad Duraković, Svjetlost, Sarajevo, 2004.

koje osigurava opijenost Božanskim vinom ovaj pjesnik vidi Zbilju – haki- kat. Nasuprot ovome, u našoj poemi, kao i u pohvalnicama Poslaniku, a.s., općenito, možemo govoriti o motivu svjesnosti koji predstavlja stalno bdijenje pjesnika-pokajnika nad vlastitom dušom i vlastitim grijehom. Svjesnost je praktično uvjet da bi pjesnikovo kajanje bilo ispravno i prihvaćeno, jer kajati se može samo čovjek potpuno svjestan grijeha. U Uššakijevom Tahmisu niti jednom nije spomenuto vino (!), dok se spoznaja, kajanje, svjesnost, trezve- nost i budnost očituju skoro u svakom stihu:

Duša me je obmanjivala sve do same starosti, Ništa dobro ne uradih, bijah ogrezo' u lijenosti, Zato kajem se Allahu za sve sramne sklonosti.

Tražim oprosta od Allaha za riječi što djela ih ne prate, Šta mi bi, kao da nerotkinji pripisah dijete.

Riječi poslušah al' pouku ne primih, Ljudima govorih al' sam ništa ne uradih, Zlo ne zabranjivah i zbog tog' brzo zažalih.

Naređivah ti dobro a svoje naredbe ne slušah ni ja sam, Tražih da budeš ispravan a sam ispravan nisam.³³

Pjesnik je toliko svjestan svoga teškog stanja da ga želi učiniti jasnim i obznaniti ga svima. Naročito mu je bitno da Poslanik, a.s., kojem se u odsut- nosti obraća, prihvati njegovo jadanje i posreduje kod Boga za njega.

Zajednička crta i jednim i drugim pjesnicima može biti potiranje vlastito- ga ega. Međutim, dok se kod opijenih mistika ego nastoji što je moguće više potrati na putu ljubavi i stjecanja znanja o Bogu, kod svjesnih mistika ego se sve više i više unižava zbog svijesti o veličini grijeha koje je duša počinila. Čini nam se da se u ovom slučaju radi o onome što jedan veliki islamski mistik, ‘Ayn al-Quḍāt al-Hamadānī, naziva „trganjem iz svog sopstva snagom tuge i strepnje“.³⁴Naime, ne radi se o potpunom tjelesnom i egzistencijalnom razosobljenju kao kod nekih opijenih mistika, kakav je bio Halladž (Manṣūr al-Ḥallāğ), već prije o činu najvišeg duhovnog ozbiljenja koje neodoljivom snagom transfigurativne ljubavi teži da poništi niži oblik duše (nafs ’ammāra

bi-s-sū’) koji predstavlja stvarnu prepreku kod dosezanja istinske duhovne svijesti.³⁵Tako i naši pjesnici snažno potiru svoj ego i kore svoju dušu zbog propusta koje su činili. U svemu tome ljubav prema Poslaniku, a.s., im poja- čava kajanje i tugu. Radi se o stalnom i intenzivnom glačanju ogledala vlaste duše u kojoj treba potom da se ogleda muhammadanska duša.

Sada dolazimo i do motiva Poslanikove, a.s., svjetlosti koji je čest u Ušša- kijevom Tahmisu a koji također naglašava i motiv ljubavi. U Uššakijevom Tahmisu motiv Poslanikove, a.s., svjetlosti je u potpunom skladu sa sufij- skim naukom o muhammadanskoj Svjetlosti koji je među prvima spomenuo Halladž a razradio Ibn ‘Arabi. Evo nekoliko strofa u kojima se vrlo lijepo razrađuje motiv svjetlosti:

On je sunce Upute, velikane svjetlom napaja svojim, Poslanici ljudima spas donesoše upravo sa svjetlom ovim, Čim se sunce ukaza, potra tmine svjetlom svojim.

S kojim god znakom poslanici dođoše,

Svjetlo Istine, stalni putnik njen, neminovno on je, Ko god za njom traga, od njega preuzima je, Uzima od njega istinu što zvijeda blistava je.

Jer, on je sunce blagosti a poslanici drugi zvijezde su, Koje noću ljudima pokazuju koliko lijepe i svjetle su.

Obzorja ovakvu svjetlost ni od sunca ni od mjeseca nisu vidjela, U jeziku od njegove svjetlosti nijedna tmina nije ostala,

Divan li je njegov lik što ga prati ćud prekrasna, Sav je od dobrote satkan, čista radost lica jasna.³⁶

U sufizmu je Poslanik, a.s., veoma često vizualiziran kao slika sunca, u odnosu na čiju svjetlost su sva druga stvorenja puke sjenke. Iz prethodnih stihova se da razumijeti da se radi o primordijalnoj svjetlosti Poslanika, a.s. Na samom početku Poslanik je prikazan kao sunce koje napaja svojom svje- tlošću sve oko sebe. Međutim, vrlo brzo Uššaki otkriva da je sunce samo puka

metafora koja nije sposobna da iskaže suštinu Poslanikove svjetlosti i Posla- nika, a.s., naziva Svjetlom Istine. Ovim Uššaki aludira na to da Poslanikova, a.s., svjetlost potiče direktno od Božanske Svjetlosti. Sunce jeste najočitija manifestacija svjetlosti koju percipira čovjekovo oko, ali i ono kao i drugi kozmički znaci spada u one koji zalaze (’āfilīn), odnosno prolaze. U konač- nici, Uššaki svoju ideju maestralno dovršava, predstavljajući Poslanika, a.s., kao Svjetiljku Božije Jedinosti, ili kako to u stihovima stoji:

Svjetiljka Njegove Jedinosti svjetlo Upute odašilje, Svojim svjetlom sve fitilje širka on nadmašuje,

Vijest da Poslanik stiže srca dušmana je uplašila, Poput rike lava, kao ovce ih je preplašila.³⁷

Ovim činom se usavršava motiv Poslanikove, a.s., svjetlosti. Naime, Ušša- ki Poslanika, a.s., naziva Svjetiljkom Njegove Jedinosti (miṣbāḥ Waḥdatih) čime dolazi do krajnjih granica razvijanja ovog motiva. Ovim se želi reći da je Poslanik, a.s., najdalje zakoračio u područje Božanskog. Odabirom specifčne leksike (npr. lekseme miṣbāh - svjetiljka ), Uššaki ovaj motiv veže i za pozna- ti kur’anski ajet o svjetlosti (Allah je svjetlost nebesa i Zemlje...³⁸). Osim usavršavanja motiva svjetlosti, Uššaki ponovo maestralno veže svoj tekst za Kur’an i tako ga dodatno značenjski obremenjuje i daje mu dodatnu važnost.

Motiv svjetlosti je vrlo važan za poemu koju analiziramo i na više načina se savršeno uklapa u već spomenuti krug glavnih motiva (ljubavi, pohvale i pokajanja). Osim svjetonazora pjesnika i njegovog sufijskog poimanja Posla- nikovog, a.s., fenomena, zbog kojeg pjesnik i govori o Poslaniku, a.s., na ovaj način, motiv Poslanikove svjetlosti je bitan pjesniku i kao zamjena za opise Poslanikove, a.s., fizičke ljepote. Naime, pjesnici profane lirike, naprimjer, kada pjevaju o voljenoj, skoro nikada ne mogu izbjeći opise njene zanosne i očaravajuće fizičke ljepote. Pjesnici naprosto žele pjevati o tome, jer je uzrok njihove zadivljenosti draganom i njen fizički izgled. U pjesmama pohvalnica- ma Poslaniku, a.s., rijetki su opisi njegove fizičke ljepote. Prema islamskom svjetonazoru, nije prikladno da muškarac ukazuje na ljepotu drugog muškarca pa tako ni na ljepotu Poslanika, a.s. Ipak, motiv svjetlosti je savršeno poslužio pjesniku da iskaže silinu svoje ljubavi prema Poslaniku, a.s., ne koristeći se opisima njegove fizičke ljepote. Tako pjesnik u isto vrijeme može ukazati na ljepotu Poslanika, a.s., ali i na njegov visok duhovni i metafizički stepen. Iako se radi o transcendentnoj i primordijalnoj svjetlosti Poslanika, a.s., koja se ne

vidi okom, pjesnici ovim postupkom uspijevaju aludirati i na Poslanikovu, a.s., fizičku ljepotu jer svjetlost je uvijek podrazumijevala nešto lijepo, čisto i nevino.

Krug glavnih motiva maestralno zatvara motiv zagovora – Poslanikovog, a.s., šafā‘ata. Prema islamskom svjetonazoru, utemeljenom na Poslanikovim predajama, na Sudnjem danu Muhammed, a.s., će imati pravo da pred Bogom zagovara za svoje sljedbenike. Zbog ovoga vjernici nastoje da što je moguće dosljednije slijede Poslanika, a.s., nadajući se da će tako u konačnici zaslužiti njegov zagovor. I u našoj poemi oba pjesnika slave Poslanika, a.s., i iskazuju mu neizmjernu ljubav, iskreno se nadajući da će Poslanik, a.s., na Sudnjem danu za njih svjedočiti pred Bogom.

Za sve strahote Sudnjega dana da uspješno ih prevladamo.

Zagovor njegov zaslužuju oni što se čvrsto za njeg' drže, Dok je zabluda sasvim jasna kod onih što od njega bježe, Zaista je upućen onaj koji po njemu do spoznaje stiže. On poziva Allahu, pa oni koji njega prihvatiše, Prihvatiše uže koje puknut' neće nikad više.³⁹

Nastojanje pjesnika da zasluže Poslanikov, a.s., šafā‘at nije vidljivo samo iz stihova u kojima se šafā‘at konkretno spominje. Možemo reći da je nada u Poslanikov, a.s., oprost i zagovor na Sudnjem danu duboko utkana u svaki stih poeme, jer kada god pjesnik iskaže ljubav Poslaniku, a.s., ili istakne neku njegovu vrlinu i veličinu, on se svim srcem želi približiti Poslaniku, a.s., i kod njega zaslužiti zagovor. Ipak, ovaj motiv je najbolje izražen u dva posljednja poglavlja Tahmisa. Evo nekoliko primjera:

Moje pročišćenje dolazi od darežljivosti njegove koja obilato teče.

Ja imam njegovu zaštitu jer Muhammed je ime moje, Od svih ljudi on najprije ispinjava obećaanje svoje.

Njegova potpora protiv svake nesreće najbolja mi pomoć je, Kad me zlo spopadne njegovim vratima ja se upućujem, Neizmjerna blagost njegova moju dušu razgaljuje.

Ako me na Danu Suda on za ruku ne uzme iz dobrote svoje, Onda reci: Jadan li sam ja, jadne li ste noge moje.

Ruke su mu more darežljivosti, zglobovi to dobro znaju, Svakog vodom on napaja, ljudi žedni ne ostaju, Ostavlja li on nesretne u vatri da se pate i nestaju. Daleko od toga da on molitelju svoj šefaat uskrati,

Ili da se molitelj od njega tužan i bez zastupništva vrati.

U svim nesrećama molio sam samo njegov glas da čujem, Pa sam u tmini osjećaja svojih htio on svjetiljka da mi bude, Dok sam stihove mu skladao, njegov miris ja sam udisao. Otkako se obavezah da mu hvalu pjesmom skladam, Uvidjeh da nema prečeg da me spasi, kome da se nadam.⁴⁰

Na kraju treba zaključiti da je koncept hvaljene osobe u Uššakijevom Tahmisu transformiran u koncept voljene osobe odnosno koncept maḥbūba a to je Poslanik, a.s., s tim što ova ljubav nikada ne doseže stepene ‘ašqa, odno- sno opijenosti ljubavlju ili ljubavi prema Bogu. Tako ovaj koncept, ustvari, stoji u sredini između koncepta mamdūḥa, odnosno pohvaljenog vladara, i koncepta ma‘šūqa, odnosno Voljenog Gospodara. Ovo je sasvim u skladu i s temeljnom kur’anskom vizijom monoteizma u čijoj srži je diferenciranost Boga od svega stvorenog, ali i s islamskim pogledom na Poslanika, a.s. Koliko god pjesnici vjernici voljeli i uzdizali Poslanika, a.s., oni nikada nisu njemu pripisali božanske osobine ili ga smatrali božanskom osobom. Kur’an je za svagda decidno utvrdio i ustanovio da je samo jedan Bog, Allah, a da je Muhammed, a.s. Njegov Poslanik i čovjek kao i ostali ljudi: Reci: „Ja sam samo čovjek kao i vi; meni se objavljuje da je vaš Bog jedini, uistinu – zato se pred Njim uspravite i od Njega oprost tražite, jer teško onima koji Mu druga pripisuju.“⁴¹

Summary

THEMES AND MOTIFS IN ABDULLAH SALAHUDIN UŠŠAKI’S TALKHIS ON AL-BUSIRI’S QAṢĪDA AL-BURDA

The author analyses Abdullah Salahuddin Uššaki Bošnjak’s Tahmis on al- Busiri’s poem Qaṣīda al-Burda. His research is based on the manuscript enti- tled Tahmis-i Terceme-i Kaside-i Burde kept in the Faith manuscript collecti- on of the Süleymaniye Library. The manuscript consists of 52 pages and 785 verses in Arabic and Ottoman. Parallel with the Arabic text of the Tahmis, Uššaki also gave a translation in Ottoman on the left margins of the manus- cript. Given that the poem belongs to the tahmis genre or a “meta-poem” of al-Busiri’s celebrated Qaṣīda al-Burda, the article analyses the relation between al-Busiri’s verses as a prototext and Uššaki’s verses as metatext. The relation between the two texts is viewed from poetic and aesthetic aspects. In this regard special attention is paid to the way the two poets understand the Prophet Muhammad (pbuh). These two poets belong to two different eras – al-Busiri to the 13th century and to Arabic literature, while Uššaki lived in the18th century and belonged to Turkish literature. Major research results were expected considering the huge time span between the two poets and different traditions.

Izvor

Abdullah Salahudin Uššaki Bosnawi, Tahmis-i Terceme-i Kaside-i Burde, Süleymaniye Ktb., Ms. 003714; fol. 12b-52a

Literatura

Akkuş, Mehmet, Abdullah Salahuddin-i Uşşaqi (Salahi)’nin Hayati ve Eserleri, M.E.B. Yayınları, Istanbul, 1998.

Duraković, Esad, Orijentologija. Univerzum sakralnoga teksta, Tugra, Sarajevo, 2007.

Hafizović, Rešid, ‘Ayn Al-Qudat Hamadani i njegova mistička iskušenja, pogovor u djelu: Einolqozat Hamadani, Priprave - Tamhīdāt, Kulturni centar Islamske Republike Iran i Al-Hoda, Sarajevo, s.a., s perzijskog jezika preveo Namir Karahalilović

Hafizović, Rešid, Ibn ’Arabijevo filozofsko-teološko učenje o Logosu, Bemust, Zenica, 1995.

Imam Busiri, Kasidei-Burda, Sarajevo, 1973., preveo sa arapskog, uvod s napomenama i komentarima napisao Hifzija Suljkić.

Kılıç, Mahmud Erol, „Otomanski sufija bosanskog porijekla Abdullah Salahuddin el-Uššaqi i njegov komentar Rumijevih stihova“, u: Isa- begova tekija u Sarajevu, zbornik radova, Udruženje „Obnova Isa-begove tekije“, Sarajevo, 2006., str. 333-340.

Meissami, Julie Scott, “Places in the Past: The Poetics/Politics of Nostalgia”,

Meissami, Julie Scott, Structure and Meaning in Medieval Arabic and Persian Poetry – Oriental Pearls, Routledge Cruzon, London, 2003.

Nametak, Fehim, Divanska književnost Bošnjaka, Orijentalni institut u Sarajevu, Posebna izdanja XXI, Sarajevo, 1997.

Schuon, Frithjof, Dimenzije islama, El-Kalem, Sarajevo, 1996., preveo s engleskog dr. Rešid Hafizović

Stočanin, Halil ibn Ali Hrle, Kaside-i Burda, prijevod na bosanski, translite- racija: Osman Lavić, komentar: Enes Karić i Abdul Hakim Murad, Gazi Husrev-begova biblioteka Sarajevo, Sarajevo, 2008.

Sažetak

Struktura i sadržaj Tahmisa Abdulaha Salahuddina Uššakija Boš- njaka na al-Busirijevu poemu Qaṣīda al-Burda

Muhammed, Allahov Miljenik u Uššakijevom Tahmisu

On je Muhammed, najčasniji među ljudima i među džinima,

On je naš Poslanik, naređuje, zabranjuje i niko drugi ne postoji, Ko je u riječima naredbe i zabrane od njega istinitiji.

Za sve strahote Sudnjeg dana da uspješno ih prevladamo.

Iznad svih poslanika svojim izgledom i ćudi on je uzoriti, Nijedan nije kao on, toliki znalac plemeniti.

Kao iz oceana il' kao da se kišom natapaju.

Oni pred njim stoje svaki prema svojoj granici, Kao tačke znanja ili kao slova mudrosti.

On je onaj čiju nutrinu i vanjštinu Stvoritelj je upotpunio, Da bi ga potom Sebi za miljenika odabrao.¹⁶

Vel'ki li su i časni stepeni koji su ti dati, Tako da je nemoguće dostići te blagodati.¹⁹

On je onaj čiju nutrinu i vanjštinu Stvoritelj je upotpunio, Da bi ga potom Sebi za miljenika odabrao.²⁰

A kako da njegovu suštinu na ovom svijetu postigne, Narod koji spava i u snu želi da je dostigne.

S kojim god znakom poslanici dođoše,

Jer, on je Sunce blagosti a poslanici drugi zvijezde su, Koje noću ljudima pokazuju koliko lijepe i svjetle su.

Divan li je njegov lik što ga prati ćud prekrasna, Sav je od dobrote satkan, čista radost lica jasna.²⁴

Jesi li ti zbog voljene iz mjesta Selema,

Ili je vjetar puhnuo od mjesta gdje je Kazima, Il' munja bljesnula tamo od Idama.²⁵

Kako ljubav nijekat možeš kad protiv tebe svjedoči, Tvoje bolesno srce i tvoje uplakane oči.

Ljubav ti je dvije crte ispod očiju urezala i izblijedila ti je lice, Tako da sličiš tulipanu il' si blijed poput žute ružice.

Da, prošla je voljena i san mi je otjerala,

Tražim oprosta od Allaha za riječi što djela ih ne prate, Šta mi bi, kao da nerotkinji pripisah dijete.

Naređivah ti dobro a svoje naredbe ne slušah ni ja sam, Tražih da budeš ispravan a sam ispravan nisam.³³

S kojim god znakom poslanici dođoše,

Jer, on je sunce blagosti a poslanici drugi zvijezde su, Koje noću ljudima pokazuju koliko lijepe i svjetle su.

Divan li je njegov lik što ga prati ćud prekrasna, Sav je od dobrote satkan, čista radost lica jasna.³⁶

Vijest da Poslanik stiže srca dušmana je uplašila, Poput rike lava, kao ovce ih je preplašila.³⁷

Za sve strahote Sudnjega dana da uspješno ih prevladamo.

Ja imam njegovu zaštitu jer Muhammed je ime moje, Od svih ljudi on najprije ispinjava obećaanje svoje.

Ako me na Danu Suda on za ruku ne uzme iz dobrote svoje, Onda reci: Jadan li sam ja, jadne li ste noge moje.

Ili da se molitelj od njega tužan i bez zastupništva vrati.

Summary

Izvor

Literatura

Sažetak

Struktura i sadržaj Tahmisa Abdulaha Salahuddina Uššakija Boš- njaka na al-Busirijevu poemu Qaṣīda al-Burda

Muhammed, Allahov Miljenik u Uššakijevom Tahmisu

On je Muhammed, najčasniji među ljudima i među džinima,

On je naš Poslanik, naređuje, zabranjuje i niko drugi ne postoji, Ko je u riječima naredbe i zabrane od njega istinitiji.

Za sve strahote Sudnjeg dana da uspješno ih prevladamo.

Iznad svih poslanika svojim izgledom i ćudi on je uzoriti, Nijedan nije kao on, toliki znalac plemeniti.

Kao iz oceana il' kao da se kišom natapaju.

Oni pred njim stoje svaki prema svojoj granici, Kao tačke znanja ili kao slova mudrosti.

On je onaj čiju nutrinu i vanjštinu Stvoritelj je upotpunio, Da bi ga potom Sebi za miljenika odabrao.16

Vel'ki li su i časni stepeni koji su ti dati, Tako da je nemoguće dostići te blagodati.19

On je onaj čiju nutrinu i vanjštinu Stvoritelj je upotpunio, Da bi ga potom Sebi za miljenika odabrao.20

A kako da njegovu suštinu na ovom svijetu postigne, Narod koji spava i u snu želi da je dostigne.

S kojim god znakom poslanici dođoše,

Jer, on je Sunce blagosti a poslanici drugi zvijezde su, Koje noću ljudima pokazuju koliko lijepe i svjetle su.

Divan li je njegov lik što ga prati ćud prekrasna, Sav je od dobrote satkan, čista radost lica jasna.24

Jesi li ti zbog voljene iz mjesta Selema,

Ili je vjetar puhnuo od mjesta gdje je Kazima, Il' munja bljesnula tamo od Idama.25

Kako ljubav nijekat možeš kad protiv tebe svjedoči, Tvoje bolesno srce i tvoje uplakane oči.

Ljubav ti je dvije crte ispod očiju urezala i izblijedila ti je lice, Tako da sličiš tulipanu il' si blijed poput žute ružice.

Da, prošla je voljena i san mi je otjerala,

Tražim oprosta od Allaha za riječi što djela ih ne prate, Šta mi bi, kao da nerotkinji pripisah dijete.

Naređivah ti dobro a svoje naredbe ne slušah ni ja sam, Tražih da budeš ispravan a sam ispravan nisam.33

S kojim god znakom poslanici dođoše,

Jer, on je sunce blagosti a poslanici drugi zvijezde su, Koje noću ljudima pokazuju koliko lijepe i svjetle su.

Divan li je njegov lik što ga prati ćud prekrasna, Sav je od dobrote satkan, čista radost lica jasna.36

Vijest da Poslanik stiže srca dušmana je uplašila, Poput rike lava, kao ovce ih je preplašila.37

Za sve strahote Sudnjega dana da uspješno ih prevladamo.

Ja imam njegovu zaštitu jer Muhammed je ime moje, Od svih ljudi on najprije ispinjava obećaanje svoje.

Ako me na Danu Suda on za ruku ne uzme iz dobrote svoje, Onda reci: Jadan li sam ja, jadne li ste noge moje.

Ili da se molitelj od njega tužan i bez zastupništva vrati.

Summary

Izvor

Literatura

On je onaj čiju nutrinu i vanjštinu Stvoritelj je upotpunio, Da bi ga potom Sebi za miljenika odabrao.¹⁶

Vel'ki li su i časni stepeni koji su ti dati, Tako da je nemoguće dostići te blagodati.¹⁹

On je onaj čiju nutrinu i vanjštinu Stvoritelj je upotpunio, Da bi ga potom Sebi za miljenika odabrao.²⁰

Divan li je njegov lik što ga prati ćud prekrasna, Sav je od dobrote satkan, čista radost lica jasna.²⁴

Ili je vjetar puhnuo od mjesta gdje je Kazima, Il' munja bljesnula tamo od Idama.²⁵

Naređivah ti dobro a svoje naredbe ne slušah ni ja sam, Tražih da budeš ispravan a sam ispravan nisam.³³

Divan li je njegov lik što ga prati ćud prekrasna, Sav je od dobrote satkan, čista radost lica jasna.³⁶

Vijest da Poslanik stiže srca dušmana je uplašila, Poput rike lava, kao ovce ih je preplašila.³⁷