Gornjovakufski
prepisivači
orijentalnih
rukopisa
Ahmed Mehmedović
Gornji Vakuf)“14/19“
GORNJOVAKUFSKI PREPISIVAČI ORIJENTALNIH RUKOPISA
U periodu osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini, od 1463. do 1878. godine, u našoj zemlji djelovalo je više stotina prepisivača orijentalnih rukopisa, od kojih se neki mogu označiti kaligrafima. Većina prepisivača djelovala je u centrima poput Sarajeva, Banja Luke, Mostara, Travnika, ali su i manje sredine dale značajne posle- nike na tom polju, pa tako i Gornji Vakuf (Uskopje, Uskoplje). S obzirom na brojnost prepisiviča i kvaleteta njihovih rukopisa skoro da bi se moglo govoriti o "gornjeva- kufskoj prepisivačkoj školi".
U ovom radu zastupljeni su nama poznati prepisivači orijentalnih rukopisa iz Gornjeg Vakufa, evidentirani i opisani njihovi rukopisi koji su nam bili dostupni, naročito oni iz Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu. U Gornjem Vakufu dje- lovalo je više od pedeset prepisivača orijentalnih rukopisa od kojih smo izdvojili dvadeset i jednog, a ostale, manje značajne, samo spomenuli. Među njima je bilo pre- pisivača koji su imali veoma lijep rukopis, koji su ukrašavali neke svoje radove i koji se mogu pridružiti kategoriji prepisivača koje možemo označiti kaligrafima. Takvi su bili: Sulejman ibn Ibrahim Hadžiabulić Uskopjevi, Sulejman ibn Muhammed, Muhammed Rušdi ibn Derviš Husejn Hadžiabulić, Abdullah ibn Salih, Šit-efendija Ruždić...
Sulejman ibn Ibrahim Hadžiabulić bio je kaligraf sa diplomom, a bio je učenik u kaligrafiji Ismaila Zihnija Konjičanina, a ovaj učenik Egipćanina koji je živio u Sarajevu, Hasana al-Vefaija al-Misrija.
Najraniji nama poznati prepisivač iz Gornjeg Vakufa bio je Husejn, mu'allim, koji je 1605. godine prepisao djelo Hasana Kafije Pruščaka Hadiqa as-sala. Neki gornjevakufski prepisivači djelovali su i tokom 19. stoljeća.
Ključne riječi: Gornji Vakuf, rukopisi, prepisivači, Uskopje.
Tokom osmanskog perioda u Bosni i Hercegovini i neposrednoj okolini djelovalo je mnogo prepisivača rukopisa na orijentalnim jezicima, a nekoliko desetina njih mogu se okarakterizirati i kao kaligrafi. Kao što je poznato, prvi rukopisi na našem tlu nastali su oko polovine 15. stoljeća. Od tada pa doskora trajala je živa prepisivačka aktivnost na našim prostorima. Naši kaligrafi i
iluminatori dali su značajan doprinos islamskoj kaligrafiji i iluminaciji1 bez koje se, opet, ne može ni zamisliti ukupna svjetska umjetnost. Razumije se, najviše rukopisa nastalo je u centrima poput Sarajeva, Mostara, Banje Luke, Travnika, ali su se, nenadano, i neke manje sredine izdvojile kao centri kali- grafske i prepisivačke djelatnosti u nas. Spomenut ćemo samo neke od njih: Trebinje, Ljubinje, Livno, Duvno, Tešanj, Zvornik, Prusac, Gračanica, Gra- dačac, Maglaj, Jajce, Gornji Vakuf.
Gornji Vakuf nemoguće je zaobići kad je u pitanju kaligrafija i prepisiva- nje orijentalnih rukopisa, skoro da bi se moglo govoriti i o gornjovakufskoj kaligrafskoj školi. U toj bosanskoj kasabi djelovalo je više od trideset prepisi- vača rukopisa na sva tri orijentalna jezika, od kojih neke možemo svrstati i u bosanskohercegovačke kaligrafe.2 O njima će u ovom radu biti riječi. Neki od njih su svoje rukopise ukrašavali 'unvanima i arabeskama te su, na taj način, dali doprinos našoj likovnoj umjetnosti. Većina rukopisa koji će ovdje biti spomenuti čuvaju se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci što dodatno uvećava našu obavezu da o njima pišemo.
Za pretpostaviti je da je većina od njih pohađala medrese, neki Gazi Husrev-begovu ili Gazi Husrev-begov hanikah, a neki lokalne medrese poput Lončarice u Travniku, Miralemove u Donjem Vakufu i druge. Samo za jednog od njih znamo da je kaligraf s diplomom i da je učio pred Ismailom Zihnijem Konjičaninom, al-Vafāʼījevim učenikom. Riječ je o Sulāymānu b. Ibrāhīmu Ḥağiabūlīju (Hadžiabuliću), plodnom gornjovakufskom kaligrafu i prepisiva- ču orijentalnih rukopisa.
Da spomenemo samo neke: Abdurrahman Hattat, kaligraf iz druge polovine 16. stoljeća, djelovao u Istanbulu, Ferhad Bošnjak, minijaturista s kraja 16. stoljeća, Hasan Bošnjak, minijaturist iz 16. stoljeća, Iskender-i Bosna, minijatursit s kraja 16. stoljeća, Kasim Bošnjak, minijaturist iz sredine 16. stoljeća, Mehmed Bošnjak, minijaturist iz sredine 16. stoljeća, Osman Nakaš, najbolji osmanski minijaturista iz 16. stoljeća, sa 110 minijatura ulustrirao Hunernamu, djelo u kojem je prikazan život i djelovanje sultana Sulejmana Veličanstvenog, Sinan, sin Muhammedov Bošnjak, prepisao Hunernamu 1584. godine, Nesuh Matrakči, pisac i minijaturista iz 16. stoljeća, Salih Fahir, kaligraf i pjesnik iz 18. stoljeća, djelovao kao pisar u dvorskoj kancelariji u Istanbulu, Šaban (Ejjubi Mu'ezzini), istaknuti kaligraf ta‘līq pisma iz 17. stoljeća i drugi. Svi su oni djelovali u Istanbulu. Vidi o njima: Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini, Zagreb, 1931; Đoko Mazalić, Leksikon umjetnika BiH, Sarajevo, 1967. i dr.
O gornjovakufskim kaligrafima i prepisivačima orijantalnih rukopisa pisali su: Đoko Mazalić u djelu Leksikon umjetnika BiH, (Sarajevo, 1967.); M. Hadžijahić-M. Mujezinović, u radu Uloga džamije Mehmed-bega Stočanina u formiranju Gornjeg Vakufa, (Gornji Vakuf 1971); Hajrudin A. Haračić u monografiji Gornji Vakuf, (Sarajevo, 2004) i drugi.
Najraniji nama poznati gornjovakufski prepisivač jeste Ḥusayn, mu‘allim. On je 1612. godine prepisao komantar djela o namazu Ḥadīqa aṣ-ṣalā (allatī hiya raʼīs al-ʽibādāt) Ḥasana Kāfīje Pruščaka, pisan na arapskom jeziku. Rukopis se čuvao u Orijentalnom institutu u Sarajevu (R-4579-2). U istom kodeksu nalazio se i Prušačkov autograf djela Nūr al-yaqīn fī uṣūl ad-dīn iz 1605. godine.3
‘Umar b. Yūsuf Qarağa Iskopyalī (Gornjovakufljanin) živio je i djelovao polovinom 18. stoljeća. Prepisivao je djela iz sintakse arapskog jezika. Pozna- ta su nam dva njegova rukopisa iz 1756. godine.
- Prvi rukopis predstavlja poznato djelo iz sintakse arapskog jezika Izhār al-asrār autora Muḥammada ibn Pīra ‘Alīja al-Birġiwīja, a drugo:
-Ṭabīb al-mubtadīn Muḥammada ibn Yūsufa Čalabīja Fojničanina (u. 1769) iz iste oblasti. Prvo djelo je na arapskom, a drugo na turskom jeziku. Kodeks se nalazio u Orijentalnom institutu u Sarajevu, uništen tokom rata, R-1750/1-2.4 Autograf ovog djela čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, R-3365-2.5 Autor ga je počeo pisati i završio u Medini 1748. godine. Kao što se vidi, ‘Umar ibn Yūsuf djelo je prepisao osam godine kasnije, još za života autora.
Mehmed Handžić je ovog prepisivača identificirao kao: Omer, sin Jusu- fov, zvani Karadžić iz Bugojna.6
Šīt efendīja Ruždić (Šit efendija) je naš kaligraf i iluminator iz druge polovine 19. stoljeća. Rodom je iz Gornjeg Vakufa, gdje je u početku i dje- lovao kao kaligraf. Ukrašavao je svoje rukopise veoma lijepim dekoracija- ma u boji. Nakon njegove smrti, neki njegovi rukopisi poklonjeni su Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu. Ovog kaligrafa Muhammed Hadžijahić i Mehmed Mujezinović poistovjećuju s Muhammedom Rušdijem Hadžia-
Amir Ljubović, Jedan autograf Hasana Kafija Pruščaka, POF, XXVIII-XXIX, 1978-79., str. 123-124; Muhamed Ždralović, Prepisivači djela u arabičkim rukopisima, Sarajevo, 1988., knj. II, str. 37.
Muhamed Ždralović, op. cit. knj. I, str. 178, knj. II, str. 175.
5 Mustafa Jahić, Katalog GHB, sv. VI, str. 36-37.
6 Mehmed Handžić, Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana, Sarajevo, 1933., str. 71-72
bulićem, također Gornjovakufljaninom.7 Đoko Mazalić o njemu piše na dva mjesta, jedanput ga imenuje ovako, a drugi put ga označava prezimenom Hadžijahić i kaže da je starenik porodice Šit-efendića Ruždića.8 Smatramo da nije riječ o istom kaligrafu jer je Šit-efendija, prema pisanju Hadžijahića i Mazalića, ukrašavao svoje rukopise, a Muhammed Rušdi nije. Rukopis Muhammeda Rušdija je prepoznatljiv i ne može se zamijeniti s rukopisima drugih prepisivača. Spomenuti istraživači nisu naveli pojedinačno nijedan Šit-efendijin rukopis niti nam je neki njegov rukopis poznat iz kataloga, ali ga, ipak, nismo mogli izostaviti u ovom radu.
Ibrāhīm b. Sulaymān Uskopyawī, kaligraf je i prepisivač rukopisa iz Gornjeg Vakufa iz 18. stoljeća. Rođen je u Gornjem Vakufu krajem 17. ili početkom 18. stoljeća. Mogao je imati dvadesetak godina kad je 1721. godine boravio u hanikahu Mir Husrem, kako piše u rukopisu a mi vjerujemo da bi ovo trebalo čitati Mir Husrev (Mīr Ḫusraw), kako je Gazi Husrev-beg pone- kad oslovljavan. Uzmemo li da je ovo tačno, onda je Ibrāhīm ibn Sulaymān pohađao Gazi Husrev-begov hanikah u Sarajevu, što bi ukazivalo i na njegove sufijske sklonosti. Pretpostavljamo da i on potječe iz porodice Hadžiabulić, a možda je bio čak i otac kaligrafu Sulaymānu b. Ibrāhīmu Hadžiabuliću. Poznato je da su u mnogim porodicama nadijevana ista imena i tako se pre- nosila generacijama.
Prepisivao je djela na arapskom i turskom jeziku. Poznata su nam tri njegova prijepisa, a sva tri se čuvaju u Orijentalnoj zbirci HAZU u Zagrebu, R-1763 i R-1759/1-2. Evo tih rukopisa:
Al-Muqaddima fī aṣ-ṣala, djelo o namazu, autora Abū Layṯa as-Samarqandīja, na arapskom jeziku. Ibrāhīm ga je prepisao 1721. gdine u spomenutom hanikahu, lijepim nasẖi pismom.
Aḥādīṯ, zbirka hadisa, neutvrđenog sakupljača, na arapskom jeziku, pisana, također, nasẖi pismom.
Fatāwā, zbirka fetvi, neutvrđenog autora, na turskom jeziku, pisana nasẖi pismom. Za ova dva rukopisa nije navedeno mjesto i vrijeme prijepisa.9 Da li je Ibrāhīm-efendīja eventualno autor Zbornika fetvi i priređivač Zbirke hadisa teško je utvrditi. Možda se bavio kadijskim pozivom, što je iziskivalo sakupljanje fetvi radi vlastite prakse.
7 M. Hadžijahić-M. Mujezinović, Uloga džamije... , op. cit., str. 33.
Đoko Mazalić, Leksikon umjetnika BiH, Sarajevo, 1967., str. 53, 133.
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 121.
Sulaymān b. Ibrāhīm Hadžiabulić Uskopyawī, istaknuti je bosanski kali- graf i prepisivač rukopisa s kraja 18. i početkom 19. stoljeća. Najplodniji je prepisivač rukopisa od njih tridesetak iz tog kraja.10 Prepisivao je Kur’ān, djela iz šerijatskog prava, ahlaka, udžbenike, djela iz sintakse arapskog jezi- ka, rječnike, en'ame. Njegovi se rukopisi danas nalaze u HAZU u Zagrebu, u Orijentalnom institutu su uništeni tokom rata, Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, Arhivu srednje Bosne u Travniku i nekim privatnim bibliotekama u Sarajevu. Prepisivao je u vremenu od 1781. godine kada je bio u Hanikahu u Sarajevu, pa do 1812. godine, dakle, više od 30 godina. U kaligrafiji je bio učenik poznatog kaligrafa Ismā‘īla Ḏihnīja Konjičanina.11
Najviše rukopisa prepisao je u Gornjem Vakufu, dok za neke rukopise nije navedeno mjesto prijepisa. Njegovi su rukopisi rađeni kaligrafski, uglav- nom nasẖi pismom, a neki su ukrašeni 'unvanima. Neka je djela prepisivao više puta, a samo Kur’ān najmanje 24 puta. U HAZU u Zagrebu, osim više rukopisa, nalazi se i nekoliko levhi ispisanih ṯuluṯ pismom od ovog kaligrafa.12
Evo, hronološkim redom, do danas poznatih rukopisa koje je prepisao:
- Al-Qaṣīda an-nūniyya, spjev o vjerovanju, na arapskom jeziku, autora Ḥiḍr-bega ibn Ǧalāluddīna, prepisan 1781. godine.
Komentar na arapskom jeziku spjeva o vjerovanju Ḫayr al-qalāʼid šarḥ Ǧawāhir al-ʽaqāʼid, autora šejha ‘Uṯmāna al-‘Uryānīja, prepisan u isto vrije- me. Ova dva djela činila su kodeks R-4328/1-2, koji je uništen u posljednjem ratu.13
U kodeksu R-5486 Gazi Husrev-begove biblioteke prvo djelo predstav- lja Sulaymānov prijepis popularnog perzijsko-turskog rječnika Tuḥfa-i Šāhidī, autora Ibrāhīma Šāhidīja (u. 1550). Rukopis je sačinjen 1786., u obimu od 86 stranica manjeg formata, urađen veoma lijepim vokaliziranim nasẖ pismom, crnom tintom, samo su neki znakovi i brojevi pisani crvenom tintom.14
10 M. Hadžijahić-M. Mujezinović, Uloga džamije ... op. cit. str. 31-32; Muhamed Ždralović,
op. cit. , knj. I, str. 290-293, knj. II, str. 215-217.
Ismā‘īl Ḏihnī Konjici (Mehmedefendić) Sarāyī, učenik kaligrafa Ḥasan-efendīje al-Wafāʼīja al-Miṣrīja. Rođen je oko 1750. godine, porijeklom iz Konjica, ali se zna da je kasnije živio u Sarajevu. Pohađao je, sa još nekoliko naših darovitih ljudi, kaligrafsku školu Egipćanina Ḥasana al-Wafāʼīya al-Miṣrīya, koji je živio u Sarajevu gdje je i umro 1770. godine. Prepisao je više djela, a njegov veoma lijepi prijepis An‘āma čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, R-8075. (vidi: Muhamed Ždralović, ... op. cit. knj. I, str. 292, knj. II, str. 243; Zejnil Fajić, Katalog GHB, sv. XI, str. 580; Osman Lavić, Katalog GHB, sv. XIV, str. 118, 177-179.
Muhamed Ždralović, op. cit. II, str. 293
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. I, str. 290-293, knj. II, str. 215.
Fehim Nametak, Katalog GHB, sv. 4, str. 419.
Njegov rukopis Kur’āna nalazi se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci (R-26). Sastoji se od 614 stranica srednje veličine, pisan je veoma lijepim nasẖi pismom, ali je prilično oštećen vlagom. Prve dvije stranice ukrašene su ornamentima u boji, ali su od vlage skoro potpuno uništene. Ajeti su rastavlje- ni zlatnim tačkama, znakovi za čitanje i istaknute riječi pisane su crvenom tin- tom, a osnovni tekst crnom. Stranice su obrubljene debljom zlatnom linijom i sa tri tanke crne linije. Povez je kožni, također oštećen. Na kraju rukopisa ispisana je bilješka da je je ovaj Kur’ān prepisao 1787. godine Sulaymān ibn Ibrāhīm Uskopyāwī (Gornjovakufljanin).15
Godine 1790. Sulaymān je prepisao dvije kraće rasprave, autora Šejha Alija, (Šayẖ‘ Alī), vjerovatno Vaiz Ali-efendije, mostarskog i blagajskog muftije. Prva je na turskom jeziku Ṣadaqa risālasī (Rasprava o milostinji), a druga na arapskom s prijevdom na turski jezik, Raprava o uputi vladarima, emirima i kadijama u državnoj upravi, na turskom jeziku. Tu je i kraća Zbirka stihova na turskom jeziku među kojima je i Pjesma o proljeću Zejnil-bega iz Foče. Rukopis je sačinjen na pedesetak stranica srednjeg formata krasnim nasẖi pismom. Rukopis ove Mağmū‘e čuvao se u Orijentalnom institutu u Sarajevu, br. 487/1-3.16
U Arhivu Srednje Bosne u Travniku (R-25) nalazi se njegov prijepis djela Tarğama al-Wiqāya, prevodioca šejha Muḥammada ibn ‘Umara Qurdī- efendīje, na turskom jeziku, prepisan 1791. godine.17
Sljedeći njegov rukopis koji se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblio- teci (R-1333) jeste prijepis popularnog fikhskog djela Multaqā al-abḥur od Ibrāhīma al-Ḥalabīja (umro 1549). Prepisan je lijepim nasẖi pismom na 370 stranica srednje veličine, u razmaknutim redovima, mjestimično vokalizira- nim. U vrhu prve stranice je jednostavniji 'unvan u pretežno zlatnoj boji. Prve dvije stranice obrubljene su širom zlatnom i plavom linijom i tanjim crnim, a ostale stranice jednom crvenom linijom. Na širokim marginama ima dosta komentara pisanih lijepim, sitnim ta‘līqom rukom našeg prepisivača. Na margini pretposljednje stranice stoji bilješka da je djelo prepisao u Gornjem Vakufu (Waqf-i bālā) 1793. godine Sulaymān ibn Ibrāhīm.18
Godine 1795. prepisao je tri djela na turskom jeziku:
Aḥlāq-i Aḥmadī ili Aḥlāq-i Kāšifī tarğamasī, vjersko-filozofski sastav protkan stihovima, autora Aḥmada ‘Uṯmān-zādea.
Talẖīṣ an-naṣāʼiḥ, izvod iz djela Naṣīḥa al-mulūk, istog autora.
15 Kasim Dobrača, Katalog GHB, sv. I, str. 26.
16 Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. I, str. 290-293, knj. II, str. 216.
17 Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 216.
18 Kasim Dobrača, Katalog GHB, sv. II, str. 489
Zubda al-asmār, skraćeni prijevod djela Anwār-i Suhaylī, posvećenog sultanu Ahmedu, istog autora. Ova tri djela sačinjavaju kodeks R-14/1-3 HAZU u Zagrebu.19
Iste godine prepisao je još tri djela na turskom jeziku:
Manẓūma-i waṣiyyatnāma-i Birġiwī, versifikacija Birgivijeve Vasiyyet- name, neutvrđenog autora,
Qırq armağān, djelo o četreset uputa kojim se može dobiti milost i oprost na Drugom svijetu, nepoznatog autora,
Naṣīḥatnāma, didaktička satira upućena narodu Istanbula, autora Uwaysa ibn Muḥammada (Waysī). I ovaj se rukopis nalazi u istoj biblioteci, R-8/1-3.
Dvije godine kasnije Uskopjevi je prepisao djelo iz sintakse arapskog jezika nepoznatog autora ‘Awāmil al-i‘rāb, na arapskom jeziku. Rukopis je izgorio u Orijentalnom institutu u Sarajevu, R-4930-2.20
Naredne godine prepisao je dva traktata o vladanju, neutvrđenih autora, na turskom jeziku. Rukopis je bio u posjedu Alije Bejtića.21
Attarovu Pandnāmu skupa sa rječnikom Šāhidīja Sulāymān ibn Ibrāhīm prepisao je 1800. godine. Pandnāma je prepisana lijepim nasẖi pismom na 72 stranice srednje veličine, na perzijskom jeziku. Ovaj i neki drugi Sulejmanovi rukopisi uništeni su u ratu u Orijentalnom institutu u Sarajevu, R-4431-122
Iz iste je godine još jedan njegov prijepis perzijsko-turskog rječnika Ibrahima Šahidija Tuḥfa-i Šāhidī, a nalazio se također u Orijentalnom insti- tutu, R-4431-2.23
U Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine u Sara- jevu čuva se rukopis Kur’āna Sulāymāna ibn Ibrāhīma, nastao 1804. godine. U bilješci na kraju rukopisa stoji da mu je ovo 24. po redu prepisani Kur’ān. I on je ispisan nasẖi pismom, sitnim i vokaliziranim, na 618 stranica manjeg formata. Tekst je pisan crnom, a nazivi sura i neki znakovi crvenom tintom. Tačke između ajeta su boje zlata. Tekst na prve dvije stranice ukrašen je 'unvanom, a ostale stranice uokvirene su širokom zlatnim i tankim crnim linijama. Povez je kožni, bez prijeklopa, oštećen.24
19 Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 216
20 Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 217.
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 217.
Salih Trako-Lejla Gazić, Katalog rukopisa Orijentalnog instituta – lijepa književnost, Sarajevo 1997, str. 189.
Salih Trako, Katalog perzijskih rukopisa Orijentalnog instituta u Sarajevu, Sarajevo, 1986., str. 83.
Osman Lavić, Katalog Nacionalne i univerzitetske biblioteke, London-Sarajevo, 2011, str. 11.
Jedan njegov rukopis An‘ama prepisan 1808. godine nalazi se u privat- noj zbirci Muhameda Husića iz Sarajeva.25
U rukopisu An‘āma koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci (R-4363) iz 1812. godine potpisao se kao učenik Ismā‘īla Ḏihnīja (Konjičani- na), koji je opet bio učenik znamenitog al-Wafāʼīja al-Miṣrīja. Ovaj rukopis se sastoji od 206 stranica manjeg formata, a pisan je lijepim nasẖi pismom. Na početku je lijep 'unvan u boji, a kasnije slijedi više manjih 'unvana i ukrasa. Stranice su obrubljene debljom zlatnom linijom i tri tanje crne linije. Po mar- ginama ima komentara. Osim uobičajenih sura i dova, rukopis sadrži i: opis Muhammeda, a.s., i četverice prvih halifa, dove za ozdravljenje, za skidanje sihra, za postizanje visokog položaja, za lahak porođaj, imena Poslanikova, imena boraca sa Bedra, 17 uvjeta za dovu, pogodno vrijeme za primanje dove, čija se dova prima i slično. Prepisao Sulāymān ibn Ibrāhīm, zvani Hadžabula iz Gornjeg Vakufa, učenik ‘Ismā‘īl-efendīje Ḏihnīja 1812. godine. Rukopis je iznimno lijepo prepisan i ilustriran i predstavlja jedan od ljepših domaćih rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke.26
Sulāymān b. Muḥammad, kaligraf je i prepisivač rukopisa iz Gornjeg Vakufa s kraja 18. stoljeća. U Gazi Husrev-begovoj biblioteci, u rukopisu R-8621, nalaze se dva djela koja je prepisao ovaj prepisivač.
Na prvih 276 stranica prepisano je djelo Haqīq al-haqāʼiq šarḥ Risāla-i ‘ilmiḥāl li al-Birġiwī, komentar Birgivijeva Ilmihala na turskom jeziku, auto- ra Muṣṭafe b. Muḥammada al-Ğuzalẖiṣārīja an-Naqšibandīja al-Ḥanafīja (u. 1800), zatim slijedi nekoliko bilježaka iz fikha pa onda drugo djelo:
- Mağma‘ al-ğawāhir, kratak priručnik na turskom jeziku o islamskom vjerovanju i osnovnim vjerskim dužnostima bosanskog autora Ḥasana b. Naṣūḥa Duvnjaka (živio u 17. stoljeću). Oba rukopisa ispisana su veoma lije- pim, sitnim ta‘līq pismom, crnom tintom. Na kraju rukopisa stoji bilješka u kojoj se kaže da je rukopis prepisao Sulāymān ibn Ibrāhīm Gornjovakufljanin (Vaqfi Bālālī) po rođenju, hanefijskog mezheba, maturidijskog pravca, počet- kom ševvala 1210/1795. godine.27
25 Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. I, str. 290-293, knj. II, str. 217
26 Kasim Dobrača, Katalog GHB., sv. I, str. 541
27 Osman Lavić, Katalog GHB, sv. X, str. 201-202.
Muḥammad Rušdī b. Darwīš Ḥusayn Hadžiabulić, kaligraf je i prepisi- vač rukopisa iz Gornjeg Vakufa skraja 19. stoljeća. Muhammed Hadžijahić i Mehmed Mujezinović ovog kaligrafa poistovjećuju s drugim kaligrafom iz Gornjeg Vakufa, Šit-efendijom Ruždićem. Muhammed Rušdi se potpisivao na prepoznatljiv način, najčešće kao: Muḥammad Rušdī b. Darwīš Ḥusayn. Osim toga, on nije ukrašavao svoje rukopise, a Šit-efendija jeste.28 Iz potpisa ḥawāğa, kojeg je ostavio na posljednjem nama poznatom njegovom prijepisu, saznajemo da je bio imam, vjerovatno u Gornjem Vakufu ili okolini. Prepi- sivanjem rukopisa bavio se najmanje 54 godine. Dostupni su nam podaci o osam njegovih prijepisa. Samo se jedan nalazio u Orijentalnom institutu, a ostali se nalaze u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.
Prvi Rušdijev prijepis, koji nam je dostupan, jeste rukopis Kur’āna koji se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, R-9944. Njegovo prepisivanje Muḥammad Rušdī dovršio je 1845. godine. Prepisan je sitnijim nasẖi pismom na 606 stranica srednje veličine, crnom tintom, samo su nazivi sura, neki zna- kovi i tačke pisani crvenom. Tekst na prve dvije stranice obrubljen je s više crvenih linija i ukrašen jednostavnim unvanom, a tekst na ostalim stranicama uokviren je crvenim linijama. Papir je bijel i tanak, a povez kožni s utisnutim rozetama na sredini, s unutrašnje strane obložen ebro-papirom.29
Sljedeći nama poznati prijepis Muḥammada Rušdīja nastao je 1866. godine. To je 29 džuz Kur’āna koji se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblio- teci, R-6100. Ispisan je lijepim nasẖi pismom na 30 stranica manjeg formata. Znakovi tedžvida i tačke između ajeta pisani su crvenom tintom, a osnovni tekst crnom. Potpisao se ovako: Rušd Darwīš Ḥusayn Ḥāğābūla.30
Naredne godine prepisao je djelo o odgoju i obrazovanju učenika Ta‘līm al-muta‘allim, autora Burhānuddīna az-Zarnūğīja (u. 1203), na arapskom jeziku. Rukopis se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci (R-871), prepisan lijepim nasẖi pismom na 68 stranica manjeg formata, crnom tintom, a naslovi i istaknute riječi smeđom i crvenom. Sada mu potpis glasi: Rušd Muḥammad ibn Darwīš, bez prezimena Hadžibula, ali je, po rukopisu, sasvim očito da je riječ o istom prepisivaču.31
Godine 1880. Muḥammad Rušdī prepisao je djelo iz hanefijskog fikha Al-Mutanabbihāt ‘ala al-umūri al-wāğibāt, koje neki autori pripisuju Abū Ḥanīfi, a neki našem Pruščaku. Ispisan je na 42 stranice, srednjeg formata,
M. Hadžijahić-M. Mujezinović, Uloga džamije ... op. cit. str. 33.
Osman Lavić, Katalog GHB, sv. XV, str. 40.
30 Zejnil Fajić, Katalog GHB, sv. XI, str. 79.
31 Zejnil Fajić, Katalog GHB, sv. III, str. 83.
krupnijim nasẖi pismom, u razmaknutim redovima. Naslovi i neke istaknute riječi pisane su krupnijim ṯuluṯom. Rukopis se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci R-3173.32
U Gazi Husrev-begovoj biblioteci čuvaju se 25, 26, 27. i 29. džuz Kur’āna iz 1884. godine, s potpisom prepisivača: Rušd Darwīš Ḥusayn Ḥāğābūla. Džuzovi su srednje veličine, a pisani su lijepim i razgovijetnim nasẖi pismom, bez 'unvana i naročitih ukrasa. Ajeti su rastavljeni sa po jed- nom ili tri crvene tačke a i neki znakovi pisani su crvenom tintom. Papir je bijel, grublji, a povez kožni, originalan, s utisnutim jednostavnim ornamenti- ma na koricama i klapni.33
U Gazi Husrev-begovoj biblioteci čuva se i njegov prijepis ‘Ilmihāla na bosanskom jeziku, nepoznatog autora, ‘Ilmiḥāl Bosnawī, pisan arapskim pismom, R-3294. Rukopis je na 38 stranica srednje veličine, ispisan krupnim, lijepim i razgovijetnim nasẖi pismom, crnom tintom, rečenice su rastavljene sa po jednom ili tri crvene tačke, a naslovi i neki znakovi pisani su također crvenom tintom. Ovaj rukopis je dovršen 1888. godine.34
Godine 1899. Muḥammad Rušdī je prepisao kratku biografiju Poslani- ka Muhammeda, a.s., od nepoznatog autora pod naslovom Qiṣṣa al-mawlid aš-šarīf an-nabawī. Rukopis je prepisan vokaliziranim nasẖi pismom na 40 stranica srednje veličine. Tekst je pisan crnom a naslovi i neke istaknute riječi crvenom tintom. Ovaj rukopis nalazio se u Orijentalnom institutu u Sarajevu, R-2224, ali je u ratu ništen. 35
Iste je godine prepisao djelo Šurūṭ al-islām, autora hadži Muḥammada efendije Ramića, poznatog kao Topal-hodža. Rukopis je na 34 stranice, sred- nje veličine, prepisan lijepim, krupnim i vokaliziranim nasẖi pismom, crnom tintom, samo su neke riječi u crvenoj boji. Povez je kartonski. I ovaj rukopis se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, R-1155.36
Muṣṭafā b. Muṣṭafā al-Uskopyawī, još je jedan odličan kaligraf i prepi- sivač iz Gornjeg Vakufa skraja 18. i iz prve polovine 19. stoljeća. Po bilješci na jednom rukopisu znamo da je 1796. godine pohađao Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Čime se bavio nakon završetka medrese nije nam pozna-
Zejnil Fajić, Katalog GHB, sv. III, str. 274.
Kasim Dobrača, Katalog GHB, sv. I, str. 44; Muhamed Ždralović, op. cit.,knj. II, str. 320.
Haso Popara, Katalog GHB, sv. IX, str. 533-534.
35 Salih Trako-Lejla Gazić, Katalog rukopisa Orijentalnog instituta – lijepa književnost , Sarajevo 1997, str. 52.
36 Osman Lavić, Katalog GHB, sv. XIV, str. 188-189.
to. Možda je bio imam u Donjem Vakufu gdje je boravio 1814. godine. Saču- vana su njegova dva prijepisa, jedan na arapskom, a drugi na turskom jeziku.
U Gazi Husrev-begovoj biblioteci čuva se rukopis djela Aš-Šifāʼ bi ta‘rīf ḥuqūq al-Muṣṭafā, prepisan rukom ovog prepisivača i kaligrafa, R-1231. Riječ je o hadiskom djelu, pisanom na arapskom jeziku, lijepim, nevokalizi- ranim nasẖi pismom. Rukopis ima 562 stranice srednje veličine. Na početku se nalazi lijep 'unvan u boji. Na zlatnoj podlozi izrađeni su floralni motivi u crvenoj, narandžastoj, zagasito plavoj, sivoj i bijeloj boji. Tekst na prve dvije stranice uokviren je dvjema zlatnim, širokim linijama i jednom zagasito plavom i tankim crnim linijama, ostale stranice uokvirene su tankim crvenim linijama. Na kraju rukopisa stoji bilješka da ga je prepisao Muṣṭafā b. Muṣṭafā al-Uskopyawī u Gazi Husrev-begovoj medresi 1796. godine. Cijeli rukopis djeluje veoma lijepo i dopadljivo.37
Drugi njegov rukopis, Ṭibb (ma ḥaḍar), na turskom jeziku, autora Abū Bakra Nuṣrat-efendīje, bibliotekara biblioteke Nuriosmanijje u Istanbulu, čuvao se u Orijentalnom institutu u Sarajevu (R-3749). Riječ je o farmakološ- kom djelu koje sadrži opis isprobanih lijekova. Ovo djelo Muṣṭafā je prepisao u Donjem Vakufu 1814. godine.38
‘Alī b. Muḥammad iz Gornjeg Vakufa spada u istaknutije kaligrafe.39 O njemu nemamo puno podataka. Iz bilješke sa jednog njegovog rukopisa razu- mije se da je 1720. godine boravio u Sohtegan medresi, ali nije naveo mjesto u kojem se ta medresa nalazi.
Iz iste bilješke se vidi da je kasnije obavljao dužnost mujezina u rodnom gradu, Gornjem Vakufu. Sačuvani njegovi prijepisi su na arapskom jeziku. Za sada znamo za dva njegova rukopisa, od kojih je jedan uništen u Orijentalnom institutu u Sarajevu tokom posljednjeg rata.
Prvi rukopis čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, R-8005.40 Riječ je o djelu Munya al-muṣallī wa ġunya al-mubtadī. Prepisan je lijepim nasẖi pismom, krupnim harfovima sa velikim proredom. Tekst je pisan crnom, a naslovi, linija oko teksta i linija koja obilježava značajnije riječi crvenom tintom. Povez je polukožni, oštećen i nevješto restauriran. Djelo se završava kolofonom u kome se kaže da je prepisano 1720. godine
37 Kasim Dobrača, Katalog GHB, sv. I, str. 299.
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 238.
Muhammed Hadžijahić-Mehmed Mujezinović, Uloga džamije... op. cit. str. 34.
40 Haso Popara, Katalog GHB, sv. IX, str. 188-189.
u Sohtegan medresi, a prepisivač se bilježi kao mujezin u Gornjem Vakufu. Na 86 listu nalazi se izvod iz nekog fikhskog djela naslovljen sa Bāb šaraʼiṭ al-muʼaḏḏin, gdje se obrazlažu uvjeti koje treba ispunjavati svaki mujezin. I po ovome se vidi koliko je ovaj kaligraf volio svoj mujezinski poziv. Da li je ‘Alī ibn Muḥammad eventualno obavljao i imamsku dužnost nije nam poznato.
Drugi rukopis prepisan 1724. Godine, predstavlja djelo Qaṣīda al-Bur- da, slavni spjev u slavu Muhammeda, a.s., autora Šarafuddīna ‘Abdullāha Muḥammada ibn Sayyida al-Buṣirīja (u. 1294). Rukopis je zauzimao prvo djelo u kodeksu Orijentalnog instituta (1136-1).41 Sastojao se od četrdesetak stranica srednje veličine, a prepisan je lijepim, vokaliziranim ta‘līq pismom.
Ṯābit b. Murāt Uskopyawī, gornjovakufski je prepisivač orijentalnih rukopisa iz druge polovine 18. i spočetka 19 stoljeća. Iz njegove biografije poznato nam je jedino da je boravio u Gazi Husrev-begove medresi 1748. i 1808. godine. Poznavao je arapski i turski jezik, a najviše ga je zanimala sintaksa arapskog jezika. Iz ove oblasti je prepisao dva djela, a zanimao se i za šerijatsko pravo. Poznata su nam četiri njegova rukopisa koja su tokom posljednjeg rata uništena u Orijentalnom institutu u Sarajevu, R-1809, R-4795/1-2, R-1838.42
Prvi rukopis, na turskom jeziku, Ṯābit je prepisao u Gazi Husrev- begovoj medresi u Sarajevu 1748. godine. U pitanju je djelo iz dogmatike (Komentar Birgivijeve Vasiyyetname) Šarḥ-i waṣiyyatnāma-i Birġiwī, autora ‘Alī Ṣadrī al-Qonyawīja, na turskom jeziku. Sljedeća dva djela su iz sintak- se arapskog jezika, na arapskom jeziku, a Ṯābit ih je prepisao dvije godine kasnije, 1750. godine:
Izhār al-asrār, autora Muḥammada ibn Pīra al-Birġiwīja, na arapskom jeziku i
Al-‘Awāmil al-ğadīda fī an-naḥw, od istog autora, također na arapskom jeziku.
- Četvrti Ṯābitov rukopis je djelo Tabyīn al-marām, autora šejha Muṣṭafe Ṭarīqatğīja, komentar rasprave o trgovini i kamatama, na turskom jeziku, a prepisao ga je 1808. godine također u Gazi Husrev-begovoj medresi.
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 114; Salih Trako-Lejla Gazić, Katalog rukopisa Orijentalnog instituta ... op. cit., str. 31.
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 160, 256.
Jūsuf b. Murāt-hodža Ḥāzim-zāde, prepisivač je orijentalnih rukopisa iz Gornjeg Vakufa iz druge polovine 18. stoljeća. O njemu jedino znamo da je bio sin Murat-hodže i da je 1763. godine boravio u tvrđavi Prozor, tridesetak kilometara daleko od Gornjeg Vakufa. Kakvu je dužnost obavljao u Prozoru nije poznato. Potječe iz ulemanske porodice jer mu je otac Murat-hodža bio imam. U Orijentalnom institutu u Sarajevu postojao je jedan kodeks na arap- skom jeziku od dva djela iz sintakse arapskog jezika koji je Jūsuf prepisao u prozorskoj tvrđavi 1763. godine, R-1981/1-2.43 Riječ je o djelima:
Šarḥ Tasrīf az-Zunğānī iz gramatike arapskog jezika, autora Mas‘ūda ibn ‘Umara at-Taftāzānīja, i
Šarḥ al-Maqṣūd iz gramatike arapskog jezika, autora izvjesnog