Vakuf begovske porodice Gradaščev





Nusret Kujraković


    1. :[348:28-74(497.6 Gradačac)


VAKUF BEGOVSKE PORODICE GRADAŠČEVIĆ





Sažetak


Ovaj rad obrađuje vakuf begovske porodice Gradaščević iz Gradačca. Značajan je prilog biografiji ove begovske porodice i kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine. Vakuf begovske porodice Gradaščević nastao je u periodu od druge polovine 18. do polovine 20. stoljeća.

Gradaščevići spadaju u red najvećih vakifskih porodica, a njihov vakuf među najveće u Bosni i Hercegovini. Pored kapetana i begova, uvakufljavali su i ženski članovi porodice. Vakufska dobra ovog vakufa nalazila su se na području sjeveroistočne Bosne: u Gradačcu, Gračanici, Modriči i Brčkom. Vakuf su činile medrese, džamije, mesdžidi, dućani, kuće i zemljišne parcele. Vakuf je dao izuzetan doprinos u razvoju graditeljske djelatnosti i urbanizaciji navedenih gradova, te potaknuo je privredni razvoj tog područja. Neka vakufska dobra su nacionalni spomenici Bosne i Hercegovine. Njegova uloga i doprinos u ukupnom razvoju obra- zovnog, kulturnog i vjerskoprosvjetnog života muslimana na navedenim područjima je ogromna. Najveći dio vakufa je otuđen, oduzet i nacionaliziran. Danas postoji manji dio ovog nekadašnjeg impozantnog i ogromnog vakufa.



Ključne riječi: porodica Gradaščević, vakuf, vakufnama, džamija, medresa, zemljište, Gradačac.



Uvod


U ranom razdoblju osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini, od polovi- ne 16. do kraja 17. stoljeća, odnosno od Mohačke bitke 1526. do Karlovačkog mira 1699. godine, Gradačac nije imao nikakav vojni, strateški i ekonomski značaj za Osmansko carstvo. Ubrzani i sveobuhvatni ekonomski, politički, demografski, kulturni i vjerskoprosvjetni razvoj Gradačca nastupio je poslije Karlovačkog mira 1699. godine, kada postaje sjedište gradačačke kapetanije i pogranični grad prema Austro-Ugarskoj monarhiji. U odnosu na prethodno historijsko razdoblje, Gradačac dobiva geostrateški i vojni značaj. Postao je i destinacija mnogih doseljenika iz krajeva koje je izgubilo Osmansko carstvo u Bečkom ratu (1683-1699), odnosno s prostora Slavonije, Dalmacije, Like i Ugarske. Njegov demografski kapacitet se umnogostručio u poređenju s ranijom slabom naseljenošću.


Zahvaljujući navedenim historijskim okolnostima, Gradačac će, protokom vremena, sve više i više napredovati i razvijati se, te zauzeti lidersku poziciju naspram susjednih mjesta koja su u ranijem periodu bila daleko razvijenija.1 Njegov značaj porastao je za vrijeme pokreta za autonomiju Bosne u okviru Osmanskog carstva 1831/32. godine, kojeg je predvodio gradačački kapetan Husein-beg Gradaščević.2

Begovska porodica Gradaščević na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće pozici- onirala se kao jedna od najjačih begovskih porodica u Bosni i Hercegovini. Tokom 19. stoljeća spadala je u sam vrh bosanske zemljoposjedničke elite, a njeni članovi igrali su veoma važnu ulogu u političkom životu Bosne, prije svih Husein-kapetan, vođa Pokreta za autonomiju Bosne 1831/32. godine.3

O njenom porijeklu pojavilo se više pretpostavki, a najvjerovatnija je da su se Gradaščevići doselili u Bosnu iz Ugarske.4 Begovska porodica Gra- daščević, koja je dobila nasljednu kapetansku dužnost, odigrala je veliku ulogu i dala izuzetno važan doprinos u sveukupnom privrednom, političkom, obrazovnom, kulturnom i vjerskom životu Gradačca, Gračanice i Modriče. Svojim neimarskim aktivnostima ona je značajno doprinijela razvitku mate- rijalne kulture i urbanizaciji navedenih gradova.5 Osnivanjem svog vakufa, Gradaščevići su zasigurno unaprijedili vjerskoprosvjetni život muslimana na


      1. Više o historiji Gradačca vidi: Muhamed Hadžijahić - Teufik Imamović, Gradačac i okolina, Nacrt za monografiju, Gradačac, 1960; Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, Gradačac, 2008 i Gradačac od 1945. do 1991., Gradačac, 2003; Esad Tihić, Gradačac od 1941. do 1945., Gradačac, 2008; Mahmut Traljić, Iz vjerskog i vjersko- prosvjetnog života Muslimana u Gradačcu, Gradačac, 1974; Dr. Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834), biografija - Uz dvjestotu godišnjicu rođenja- BZK „Preporod“ Gradačac, Gradačac, 2002.

      2. Više o biografiji Husein-kapetana Gradaščevića vidi: Dr. Husnija Kamberović, nav. dj., str. 7-96; Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1931. do 1832. godine, Sarajevo, 1996. Bibliografiju studija, rasprava i drama o Husein-kapetanu napisao je naš poznati bibliograf Mustafa Ćeman, a objavljena je u djelu Sadika Šehića, Zmaj od Bosne, drugo prošireno izdanje, Mariborski tisak, Maribor, 1994, str. 127-146. Također, sažet prikaz onih koji su pisali o Husein-kapetanu vidi: Vijećanje bošnjačkih prvaka u Tuzli 1831. godine, zbornik radova sa naučnog skupa „Značaj Pokreta Husein-kapetana Gradaščevića u brobi za autonomiju Bosne i Hercegovine“ (Tuzla, 3. 2. 2006.), BZK

Preporod“ Gradačac, Gradačac, 2007, str. 140-142.

      1. Više o političkom djelovanje nekih članova te porodice vidi: Husnija Kamberović, Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini 1878-1918, Hrvatski institut za povijest Zagreb i Institut za istoriju Sarajevo, Zagreb, 2003, str. 342-343.

      2. Po Martinu Nediću, Gradaščevići su u Bosnu došli iz Budima, dok mađarski historičar Lajoš Thallochy zastupa tezu da su Gradaščevići srednjovjekovni bosanski feudalci. Za Thallochyjevu tvrdnju ne postoje historiografski argumenti, a srednjovjekovni izvori nigdje ne spominju Gradaščeviće. Detaljnije vidi: Husnija Kamberović, nav. dj., str. 7-8.

5 O razvoju Gračanice vidi: Edin Šaković, Uloga vakufa u razvoju gračaničke čaršije,

Gračanički glasnik, časopis za kulturnu historiju, Gračanica, 2004, broj 7, str. 69-81.


tim područjima. Nedostatak radova o ovoj temi naučno i društveno opravdava ovaj istraživački projekat. Osvjetljavanje ove dionice života begovske porodi- ce Gradaščević iz Gradačca, značajan je prilog njezinoj biografiji te kulturnoj i religijskoj historiji navedenih mjesta.

Ovaj istraživački rad ne bavi se svekolikim doprinosom Gradaščevića u historiji Bosne i Hercegovine, naročito Gradačca, već se ograničava na njihov vakuf 6 na području Gradačca, Gračanice, Modriče i, u manjoj mjeri, Brčkog. Istraživanje pokriva period od nastanka vakufa u drugoj polovini 18. do polo- vine 20. stoljeća, kada je najveći dio ovih vakufa oduzet, otuđen ili naciona- liziran. Rad ne tretira detaljne životopise darovatelja/zakladatelja, posebno kapetana o kojima već postoji zapažena biografska literatura.7 Izuzetak su osobe o kojima u dosadašnjoj literaturi nema osnovnih biografskih podataka.



Vakuf begovske porodice Gradaščević


Kao svojevrsni uvod u temu ovog rada, radi uvida u tadašnji historijski kontekst, svrsihodno je osvrnuti se na začetke prvih uvakufljenja na ovom području. Osnovano je pretpostaviti da počeci organiziranog vjerskog života i prvih molitvenih objekata u Gradačcu sežu do 1548. godine stacioniranjem u gradačačkoj tvrđavi prve stalne vojničke posade od deset mustahfiza8, koji su sa stanovništvom podgradskog naselja formirali prvi gradačački džemat. Shodno tadašnjim potrebama i broju muslimana9, ali i činjenici da je do 1548. godine već bila izgrađena Carska džamija u Modriči koja je, kao i Gradačac, pripadala jedinstvenoj upravno-teritorijalnoj oblasti/nahiji Nenavište, ali i u susjednoj Gračanici10, opravdano je zaključiti da prvi vjerski objekat vjero-


6 Vakuf (ar.): muslimanska zadužbina koja služi islamskim vjerskim, kulturnoprosvjetnim i humanim ciljevima; muslimanska vjerska imovina. Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, III izdanje, El-Kalem, Sarajevo, 2004, str. 1664. Abdulah Škaljić, Turcizmi u srp- skohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku, peto izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1985, str. 637.

7 Detaljne podatke iz više publiciranih izvora o biografiji kapetana na jedno mjesto sakupio je Esad Sarajlić. Vidi: Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, nav.dj., o Mehmed- kapetanu II. str. 108-109; o Osman-kapetanu-str. 109-111; o Murat-kapetanu str. 111-117.

  1. Mustahfiz (ar.) - pripadnik stalne posade u gradovima; pozadinska vojska koja je služila kao posada grada i brinula se o opkopima i utvrđenjima oko grada. Teufik Muftić, nav. dj., str. 311. Abdulah Škaljić, nav. dj., str. 477-478.

  2. U nahiji Nenavište 1533. godine bilo je ukupno 49 kuća: u Gradačcu 11 muslimanskih i 6 kršćanskih kuća, a u Modriči 2 muslimanske i 14 kršćanskih, a ostalo u selima (26,5

% muslimana), a 1548. godine bilo je ukupno 436 kuća, a od toga 56 (58) muslimanskih (13%): 10 muslimanskih u varoši Gradačac, 26 u varoši Modriča i 20 (22) u selima. Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975, str. 138-140.

10 Više o gračaničkim džamijama vidi: Edin Šaković, nav. čl., str. 69-70; Omer Hamzić, Gračaničke džamije-historija i predanje, Gračanički glasnik, časopis za kulturnu historiju, broj 5, Gračanica, 1998, str. 8-29.


vatno nije bila džamija, već mesdžid11, kao separatno izgrađen objekat ili kao posebna prostorija, namjenski uređena za vjerske obrede unutar jedinstvenog tvrđavskog kompleksa. U prilog ove pretpostavke govori i podatak da od samog početka Osmanske vlasti u Bosni od dvanaest tvrđava koje su održa- vali Osmanlije u Zvorničkom sandžaku12, u osam su bile podignute džamije za posade u tvrđavama i evidentirani su vjerski službenici, dok u četiri „zbog malobrojne posade, posebne bogomolje nisu bile ni podignute (do 1548. godine, op. a.), ali je u tadanjim uvjetima svakako i tu postojao vjerski život i obavljana molitva.13 Jedna od te četiri tvrđave, u kojima prvobitno nisu podi- gnute džamije, bila je i gradačačka tvrđava.14 Navedeni mesdžid vjerovatno je prvi vakufski objekat na području Gradačca.

Ipak, provjereni i dokumentirani podaci o prvim poznatim i spomenutim vakufima na području Gradačca odnose se na početak 18. stoljeća. Radi se o prvoj spomenutoj i poznatoj Sultan Fatih Mehmed-hanovoj džamiji u grada- čačkoj tvrđavi i dodijeljenom gedik timaru u Zelinji Gornjoj za izdržavanje njenih imama i hatiba. Ova džamija spominje se prvi put 1123. godine po Hidžri, odnosno 1711. godine.15 U ovom slučaju država se pojavljuje kao graditelj džamije i vakif.16

Od druge polovine 18. stoljeća pa nadalje, gradačački vakufi doživljava- ju svoj procvat i dosežu impozantne razmjere i utjecaj na društveni i urbani razvoj Gradačca. Na osnovu dosadašnje istražene i dostupne historijske dokumentacije, begovska porodica Gradaščević je prva poznata, a ujedno i


  1. Mesdžid (ar.): manja muslimanska bogomolja u kojoj nema minbera, a obično ni munare i u kojoj se, usljed toga, ne kljanja džuma-namaz i bajram-namazi. To je slučaj u Bosni. Međutim, u muslimanskom svijetu ovaj termin označava džamiju. Teufik Muftić, nav. dj., str. 629. Abdulah Škaljić, nav. dj., str. 460.

  2. Sandžak: oblast ili okružje u bivšoj Osmanskoj carevini. Abdulah Škaljić, nav. dj., str.

548.

  1. Adem Handžić, nav. dj., str. 144.

  2. Ipak, ne treba posve isključiti ni pretpostavku da je to mogla biti i džamija. I ova mogućnost može se temeljiti na samom nazivu prve poznate i spomenute gradačačke džamije u tvrđavi, koja se zvala Sultan Fatih Mehmed-hanova džamija, a koja se u historijskim izvorima spominje nešto kasnije.

15 Preračunavanje hidžretskih godina u godine nove ere u ovom radu urađeno je po knjizi Zejnila Fajića, Tabelarni pregled hidžretskih godina peračunatih u godine nove ere, Starješinstvo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo, 1982.

16 Detaljnije o ovoj džamiji vidi: Husnija Kamberović, Sudbina džamije u Gradačačkoj tvrđavi i pokušaj njene obnove 1891-1909. godine, Prilozi za orijentalnu filologiju, 49/1999, Sarajevo, 2000, str. 256. Graditelj džamije nije mogao biti Fatih Mehmed II., jer je on umro 1481. godine. Nahija Nenavište tada nije bila osvojena od strane Osmanlija. Bliže je istini da je džamiji iz počasti dato njegovo ime. Vidi: Joseph von Hammer, Historija Turskog Osmanskog Carstva 1., Zagreb, 1979, str. 230.


najznačajnija vakifska porodica u Gradačcu. Svojim vakufima u susjednim gradovima Gračanici i Modriči, gdje su već postojali značajni vakufi, Gra- daščevići daju novi zamah u ukupnom razvoju ovih gradova. Prvi poznati legator17 iz kruga ove porodice bio je Mehmed-kapetan II, slijede njegovi sinovi Osman-kapetan, Murat-kapetan, Husein-kapetan i Hadži Bećir-beg te Hadži Ali-beg, Ahmed-begefendija/ Begefendija i Emin-beg. Njihovi vakufi osnovani su od druge polovine 18. do polovine 19. stoljeća.

Krajem 19. stoljeća svoj vakuf osnivaju hadži Vasfija-hanuma, hadži Bisera-hanuma, hadži Hatidža-hanuma, Tahire-hanuma, Behdžet-beg i Hadži Reuf-beg. U prvoj polovini 20. stoljeća, tačnija 1925. godine aktiviran je vakuf u novcu Mahmut-bega, sina Osman-paše. Gradaščevići su vjerske objekte, zgrade i zemljišta uvakufljavali na prostoru Gradačca, Gračanice, Modriče i Brčkog. Oni su posjedovali na tim prostorima svoja ogromna ima- nja.

Osnivanjem svojih vakufa, značajno su doprinijeli socijalnom, vjer- skom, kulturnom i urbanom razvoju navedenih gradova. Medrese, džamije, mesdžidi, sahat-kula, sirotinjski dom, mlin, hair-česme, dućani i atraktivne zemljišne lokacije u čaršijama, činile su jezgro oko kojeg se razvijao grad i prigradske mahale. Uvakufljavali su i knjige. Treba pridodati i njihove ostale graditeljske aktivnosti koje nisu imale karakter vakufa. Na temelju relevantne arhivske građe (gruntovni ulošci, spiskovi i iskazi vakufa), u ovom radu biti će obrađeni vakufi gore spomenutih vakifa. Vakuf Husein-kapetana je ranije obrađen i ovdje će se tretirati, vrlo koncizno, samo u obimu koji je nužan za integralan uvid u vakufe Gradaščevića u ovom radu.18 Vakufski hajrati grada- čačkih kapetana i begova iz porodice Gradaščević mogu se podijeliti na dvije kategorije: na vjerske objekte i ustanove te na koristonosne vakufske zgrade i zemljišta (dućani, magaze, kuće, odaje, stupe, mlinovi/vodenice, zemljišne parcele). Broj koristonosnih vakufskih objekata varirao je tokom historije. Moguće je osnovano pretpostaviti da je njihov vakuf jedan od većih u Bosni i Hercegovini.

S obzirom na način vođenja dokumentacije Gradaščevića vakufa, nije moguće odvojeno govoriti o koristonosnim vakufskim objektima i prihodima vakufa kapetana Osmana, Murata i Huseina. Uzimajući u obzir način uprav- ljanja kapetanskim vakufima, prvo će biti zasebno obrađena vakufska zemlji- šta i mukate pojedinih kapetana, a na kraju zajedno vakufski objekti, zgrade i


17 Legator (lat.): onaj koji nešto nekom zapiše u ostavštinu, oporučitelj. Bratoljub Klaić,

Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1979, str. 793.

18 Detaljnije o vakufu Husein-kapetana Gradaščevića vidi: Nusret Kujraković, Vakuf Husein-kapetana Gradaščevića, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, knjiga XXIX-XXX, Sarajevo, 2009, str. 65-98.


zaključni računi njihovih vakufa. Vakufi ostalih Gradaščevića biti će obrađeni zasebno i pojedinačno.



Upravljanje vakufom Gradaščevića


Kratak opći prikaz načina upravljanja vakufima neophodan je radi boljeg razumijevanja teme ovog rada.19 Upravu jednog vakufa čini mutevelija20, nazir21 i šerijatski sudija. Ove osobe određuju se vakfijom/vakufnamom.22 Uprava može biti i nasljedna, kao što je slučaj sa Gazi Husrev-begovim vakufom, Gradaščevića vakufom itd. Mutevelija je glavni upravitelj i admi- nistrator jednog vakufa i može biti i žensko lice. Vrhovni nadzor nad vaku- fima ranije su imali kadije23 sve do centraliziranja vakufa u nas dolaskom Austro-Ugarske. Za vrijeme Osmanlija, uprava vakufa je bila isključivo u rukama mutevelja „pa kada je u turskoj upravi popustila disciplina i zavladala korupcija i haos u državnoj administraciji, mutevelije su u mnogo slučajeva zloupotrebljavale povjerenu imovinu...24

Pred kraj osmanske vladavine došlo je do početne centralizacije vakufa i uspostave Ministarstva vakufa, čime je izmijenjen način uprave i u našim kra- jevima. Na ovaj način ograničena je samostalnost mutevelije i pojačan nadzor nad vakufskim prihodima. Pred kraj osmanske uprave u Bosni donesen je Za- kon o postavljanju vakufskih službenika. Tako je stvorena posebna vakufska hijerarhija. Šerijatski sudovi su izgubili funkciju vrhovnog nadzora i rješavali su samo vakufske sporove i sastavljali vakufname. Ti propisi su uvedeni i kod nas i važili su sve do 1878. godine. Tačnije, poslije austrougarske okupacije vakufi su bili prepušteni sami sebi te se može reći da izvjesno vrijeme, otpri-



19 Vidi detaljnije: Hamid Kukić, Vakufi, Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u FNR Jugoslaviji br. 4-6, Sarajevo, april-juni 1951, str. 185-196. Više o vakufu i vakufnamama vidi: Mehmed Ali Ćerimović, O vakufu (šeriatsko-vakufsko pravo), Državna štamparija Sarajevo, Sarajevo, 1935; Anali Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, knjiga IV, 1976, knjiga V-VI, 1978, knjiga IX-X, 1983; Abduselam Balagija, Uloga vakufa u vjerskom i svjetovnom prosvjećivanju naših muslimana, Beograd, 1935; Mehmed Begović, Vakuf u Jugoslaviji, Beograd, 1963; Alija Bejtić, O ulozi vakufa u u izgradnji i razvitku naših gradova, Narodna uzdanica, kalendar, 1941 itd.

20 Mutevelija (ar.): upravitelj vakufa. Teufik Muftić, nav. dj., str. 1672. Abdulah Škaljić, nav. dj., str. 480.

  1. Nazir (ar.): nadzornik, kontrolor. Teufik Muftić, nav. dj., str. 1506. Abdulah Škaljić, nav. dj., str. 489.

  2. Vakufnama (arp.-pers.), vakfijja (arp.): zakladnica, isprava o uvakufljenju, zavještajno pismo. Teufik Muftić, nav. dj., str. 1664. Abdulah Škaljić, nav .dj., str. 637.

  3. Kadija: šerijatski sudija. Teufik Muftić, nav. dj., str. 1208. Abdulah Škaljić, nav. dj., str.

378.

  1. Hamid Kukić, nav. čl., str. 186.


like tri godine, nije postojao nikakav nadzor nad vakufima. Mutevelije su se ponašale kao pravi vlasnici vakufske imovine. Uređenjem zemljišnih knjiga u Bosni i Hercegovini „vakufske nekretnine su u tom vremenu u mnogo sluča- jeva upisivane kao vlasništvo dotadanjih zakupaca, a najčešće kao vlasništvo samih mutevelija.25 Stanje je popravljeno novom organizacijom Islamske za- jednice. Formiran je Ulema-medžlisa 1882. godine, a 1883. godine Zemaljska vakufska komisija koja je upravljala vakufima u Bosni i Hercegovini.26 Uz članove muslimane bila su i dva vladina činovnika. Zemaljska vlada je imeno- vala predsjednika Zemaljske vakufske komisije a članove i kontrolora imeno- valo je Zemaljsko ministarstvo finansija u Beču. Zemaljska vakufska komisija imala je obavezu da evidentira sve vakufe, nadzire upravljanje tim vakufima i izradi plan o njihovoj organizaciji. Komisiji je dodijeljena računarska pisarna sa šefom kojeg je postavljalo Ministarstvo finansija.

Odlukom Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu 1884. godine u svim sreskim mjestima formirani su kotarski vakufski medžlisi na čelu s kadijama. Povjereno im je da nadziru poslovanje vakufa na području dotičnog sreza. Na čelu kotarskog vakufskog medžlisa bio je kadija kao državni službenik. Sjed- nicama je obavezno prisustvovao i izaslanik vlade. Počevši od 1888. uvedeno je da svi vakufski organi dostavljaju viškove prihoda Zemaljskoj vakufskoj komisiji u Sarajevu. Prihodi svih vakufa sačinjavali su zajednički fond svih vakufa u Bosni i Hercegovini. Iz tog zajedničkog fonda nastala je Centralna vakufska zaklada. Naredbom Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu 1894. godine izvršene su izmjene u organizaciji vakufske uprave. Umjesto Zemalj- ske vakufske komisije utemeljeno je Zemaljsko vakufsko povjerenstvo kao savjetodavni i nadzorni organ i Zemaljsko vakufsko ravnateljstvo (direkcija) kao izvršni vakufski organ umjesto dotadašnje Računarske pisarne. Car je po- stavljao predsjednika Povjerenstva a članove Ministarstvo finansija u Beču.

Zemaljsko vakufsko ravnateljstvo imalo je zadatak da nadzire sve vakuf- ske zavode i kotarska vakufska povjerenstva, da odobrava njihove godišnje budžete, da odlučuje o upotrebi vakufskih sredstava itd. Vršilo je disciplinsku vlast nad vakufskim službenicima, upravljalo Zemaljskom vakufskom zakla- dom. Istom naredbom iz 1894. Zemaljska vlada je ovlaštena da nadzire cjelo- kupnu vakufsku imovinu i određuje svog povjerenika kao stalnog nadzornog organa. Vladin povjerenik je imao ovlaštenje da obustavi primjenu svih odluka Zemaljskog vakufskog ravnateljstva. Zemaljska vakufska zaklada osnovana je 1890. godine. Njena imovina sastojala se od budžetskih viškova same zaklade i svih samostalnih vakufa.


25 Hamid Kukić, nav. čl., str. 187.

26 Vidi detaljnije: Ustavi Islamske zajednice, ur. Muhamed Salkić, El-Kalem, Sarajevo, 2001.


Treba naglasiti da „nizom naredaba bosanske vlade, vakufska uprava s cjelokupnom imovinom bila je direktno podvrgnuta državnim odnosno okupatorovim organima, jer sve važnije položaje čisto vjerske prirode kao i vakufske službenike postavljala je tuđinska vlast. Sva važnija rješenja odo- bravala je austrijska uprava a najviši vjerski funkcioneri bili su tada potpuno pod njenim uplivom.27

Ovakvo stanje dovodi do autonomističkog pokreta za vjerskoprosvjet- nu autonomiju pod vođstvom mostarskog muftije Ali Fehmija ef. Džabića od 1899. do 1909. godine. U konačnici, 1909. godine donesen je Statut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini. Ta nova organizacija unaprijedila je poslovanje vakufa. Izbi- janjem Prvog svjetskog rata kontrola nad vakufima je oslabila a inflacija je gotovo uništila vakufsku imovinu pa je poslije rata nastupila teška upravna i finansijska dezorganizacija. U periodu između dva svjetska rata dogodile su se izmjene u organizacijskoj strukturi vakufa. Autonomni štatut ukinut je 1929. godine i donesen je Ustav Islamske vjerske zajednice, koji je ostao na snazi od 1930. do 1935. godine. Poslije rata 1945. godine vakuf je zadesila teška sudbina. Nova komunistička narodna vlast je, sve do svoje propasti 1990. godine, izvršila neviđenu pljačku vakufske imovine. U navedenom vremenskom razdoblju, a radi efikasnijeg upravljanja vakufima, nadležni vakufski organi donosili su mnogobrojna uputstva i pravilnike koji se imali za cilj da otklone brojne poteškoće, unaprijede vakufsku upravu i povećaju prihode.28 U cilju racionalnijeg upravljanja vakufima i smanjenja troškova, Vakufsko-mearifsko vijeće u Sarajevu donijelo je 1. aprila 1931. godine odlu- ku o ujedinjenju samostalnih gradskih vakufa. Shodno ovoj odluci, Vakufska direkcija je dopisom broj 20.485/32 od 10. novembra 1932. pozvala sva vakufska povjerenstva da pristupe ujedinjavanju svih gradskih vakufa. Ujedi- njenje je bilo samo u upravnom i gospodarsko-računovodstvenom pogledu, a u gruntovnici su i dalje ostali odvojeni kao i dotada. Počevši od 1933. godine,


27 Hamid Kukić, nav. čl., str. 189.

28 Navedimo nekoliko primjera: dopis Vakufsko-mearifskog saborskog odbora, br. 5796 od 7.06.1920. (smanjenje troškova poslovanja), Vakufsko-mearifski saborski odbor, br. 6151/29 od 20.11.1929. (Pravilnik o rukovanju sa vakufskim prihodima), Vakufsko- mearifski saborski odbor, br. 2785/929 od 10.01.1929. (popis pokretne imovine svih vakufa), Vakufska direkcija, br. 3981/33 14.03.1933. (popis svih vakufskih nekretnina), Vakufska direkcija, br. 74800/39 od 3.8.1939. (apel o zasadi voćnjaka na vakufima), Vakufska direkcija, br. 1438/52 od 26.03.1952. (dostava podataka o ekspropisanim, nazionaliziranim i otuđenim vakufskim nekretninama), Vakufska direkcija, br. 2707/53 od 16.06.1953. (čuvanje i ekonomisanje vakufskom imovinom), Vakufska direkcija, br. 468/59 od 29.01.1959. (uputstvo o tumačenju pojedinih propisa Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, koji je objavljen u Službenom listu FNR Jugoslavije br. 52 od 31.12.1958. godine) itd.


bilo je predviđeno da se upravlja s jednog mjesta i pravi jedan proračun. Ova promjena podrazumijevala je da se dotadašnji pojedinačni vode kao ujedinje- ni vakufi.

Prema zapisniku Vakufskog povjerenstva u Gradačcu od 22. decembra 1932., prethodno je imenovana Uprava ujedinjenog vakufa. Za inkasanta Ujedinjenog vakufa izabran je Ismet-aga Sendić a za muteveliju hafiz Ibra- him-ef. Sendić, imam Husejnije. Prema dopisu Vakufske direkcije u Sara- jevu br. 5499/32 od 24. marta 1932, u Gradačcu ujedinjeni sljedeći gradski vakufi: vakuf Osmanov, Muratov i Husein-kapetanov, vakuf H. Bećir-begov i Reuf-begov, vakuf Ženskog mekteba, vakuf Vasfi-hanume i Biser-hanume Alajbegović te vakuf Hatidže-hanume. Također, Osmanov, Muratov i Huse- in-kapetanov vakuf u Modriči ujedinjen je s gradačačkim. Ovo ujedinjenje gradskih vakufa odražlo se do 1960-ih godina.29

Prije obrade pojedinih vakufa, a radi razumijevanja predmeta rada, nužno je pojasniti pravnu narav vakufskih mukata, jer su mnoga vakufska dobra izdavana drugim licima pod mukatu.30 Treba razlikovati pravnu narav ili sta- tus mukate u osmanskom i austrougarskom periodu bosanskohercegovačke historije. Bilo je mnoga vakufa u Bosni i Hercegovini pod mukatom. Takva zemljišta su postala tako što su još u osmanskom periodu izdata drugim lici-


29 Svi prethodno navedeni dokumenti nalaze se u Arhivi Medžlisa Islamske zajednice Gra- dačac, Fond Vakufi.

Vakufska direkcija u Sarajevu je 09.12.1931. pod brojem 18.372/31 donijela je privre- menu uputu za upravu vakufa koji su ujedinjeni u smislu zaključka Vakufsko-mearifskog vijeća od 01.04.1931., koji je odobren na sjednici Upravnog odbora Vakufsko-mearifskog vijeća od 03.11.1931. godine. Uputa je imala osam članova.

Ibrahim-aga H. Alijagić iz Modriče predložio je na sjednici Vakufskog povjerenstva u Gradačcu od 10.04.1933., da se vakuf Osman, Murat i Husein-kapetana i vakuf H. Bećir- begov u Modriči odvoje od istih u Gradačcu i da se stave pod upravu jednog mutevelije u Modriči sa ostalim gradskim vakufima. Iako je Vakufsko povjerenstvo prihvatilo ovaj prijedlog i proslijedilo ga Vakufskoj direkciji u Sarajevu sa molbom da se prijedlog usvoji, do razdvajanja ovih vakufa nije došlo. Presudilo je mišljenje Uprave Ujedinjenog vakufa u Gradačcu koja je istaknula da su ovi vakufi uvijek bili pod upravom mutevelije iz Gradačca. Sa ovim stavom Uprave upoznata je Vakufska direkcija dopisom broj 214/33 od 30.05.1933. uz priloženi izvještaj o prihodima spomenutih vakufa.

Iz dopisa Vakufske direkcije od 14.07.1933., br.8431/33, vidljivo je da je ona odbila zahtjev za razdvajanje tih vakufa, koje je predlagao Ibrahim-aga H. Alijagić iz Modriče obrazlažući to na sljedeći način: „Upravni odbor vakufsko-mearifskog vijeća u svojoj sjednici od 12/VII 1933. tačka 4, a obzirom na mišljenje našeg računovodstva, obrazlo- ženo mišljenje g. pretsjednika toga povjerenstva i tendenciju da se uprava vakufa ujedi- njuje, zaključilo je da se uprava spomenutih vakufa ne razdvaja nego da ostane kao i do sada, što izvolite primiti na znanje i upravljanje.“

30 Mukata (ar.): paušalna godišnja zakupnina (obično minimalna) koja se daje za nekretninu uzetu pod dugogodišnji zakup. I sama nekretnina koja je izdata pod mukatu naziva se mukatom. Abdulah Škaljić, nav. dj., str. 472.


ma na korištenje pod uvjetom plaćanja trajne godišnje mukate (zakupnine). Takvo zemljište zvalo se mukatei-kadima. Plaćanje godišnje mukate od strane posjednika mukatali vakufskog zemljišta značilo je automatsko obnavljanje najamnog ugovora sa vakufom kao vlasnikom zemljišta. Pravna narav muka- te u osmanskom razdoblju ogledala se u sljedećem: vakufsko zemljište izdato pod mukatu je i dalje bilo vlasništvo vakufa a na tom zemljištu, uz dozvolu vakufa, zakupac kome je izdato zemljište mogao je sagraditi kuću, dućan i druge objekte, čiji je bio i vlasnik. Vlasnici izgrađenih objekata morali su vakufu plaćati dogovorenu godišnju mukatu sve dok sagrađeni objekti posto- je na vakufskom zemljištu. Kada ti objekti prestanu postojati, u tom slučaju zemljište je ostajalo u posjedu i vlasništvu vakufa. Dakle, u osmanskom peri- odu zakupac vakufa pod mukatu (mukatali-vakuf) mogao je ostvariti trajno posjedovno pravo samo dok postoji objekat koji je on izgradio na vakufu, a nikako nije mogao steći vlasnička prava na mukatali-vakufu.31

U austrougarskom periodu, donošenjem Gruntovničkog zakona ovakva pravna narav mukata promijenjena je na štetu vakufa. Prema članu 24. tog zakona, prilikom sastavljanja gruntovnica u Bosni i Hercegovini, vlasnik izgrađenog objekta na vakufu upisan je u gruntovnici (gruntovnoj vlastovnici B.) kao vlasnik i objekta i pod njom nalazećeg mukatali vakufskog zemlji- šta. To znači da je stekao i vlasnička prava, koja ranije nije imao. Vakufu je u gruntovnoj teretovnici C. upisano samo pravo naplate neznatne godišnje mukate. Ovim je vakuf izgubio svoja ranija vlasnička prava.32

U dopisu Vakufsko-merifskog saborskog odbora broj 1 ex 1916. od 1. januara 1916. godine, koji je upućen svim Kotarskim Vakufsko-mearifskim povjerenstvima izraženo je žaljenje zbog ovakve situacije. Konstatirano je sljedeće: Vakufsko pravo svojstvo mukate moglo se sačuvati samo prilikom sastavljanja gruntovnog zakona. Da su onda pozvani mjerodavni islamski faktori ustali u obranu vakufskog prava, da su objasnili i dokazali što je u pravom smislu riječi mukata - možda ne bi došlo do čl. 24. gruntovnog zakona.33 Pitanje vakufa pod mukatom predstavljalo je ozbiljan problem u funkcioniranju i boljem iskorištavanju mnogobrojnih mukatali vakufa u Bosni i Hercegovini, naročito poslije austrougarske okupacije. Postojali su veliki problemi s naplatom mukate, jer veliki broj zakupaca nije htio plaćati.



  1. Vidi: Zemaljsko vakufsko ravnateljstvo za Bosnu i Hercegovinu, dopis broj 4759 od 24.

10. 1903. godine, Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac, Fond Vakufi.

  1. Gruntovnički zakon za Bosnu i Hercegovinu sa pripadajućim naputcima I. i II. i sa naredbom o gruntovničkim povjerenstvima, Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1886. Isto u: Glasnik zakona i naredaba za BiH 1878-1916.

  2. Vakufsko-mearifski saborski odbor, akt broj 1 ex 1916 od 01. 01. 1916. godine, Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac, Fond Vakufi.


Njihovi dugovi vakufu su se gomilali. Za mnoge dugove nastupila je zastara. Ozbiljnijoj naplati dugova pristupilo se oko 1893. godine. Efekti ove akcije vakufske uprave nisu bili zadovoljavajući. U razdoblju od 1878. do 1941. godine, zastara dugova, veliki troškovi pokrenutih sudskih sporova protiv dužnika, želja vlasnika da se riješe gruntovnog tereta (mukate) i neznatne visine mukata primorali su vakufsku upravu da pokrene akciju prodaje muka- ta i brisanja iz teretovnica. Zaključeno je da ne postoje šerijatske zapreke za ovu akciju. Tokom navedenog razdoblja, utvrđeni su kriteriji prodaje/otkupa mukata u zavisnosti od veličine i vrijednosti objekata na mukatali vakufu.34

U okviru gore spomenutih pravnih normi, upravljalo se i vakufom begov- ske porodice Gradaščević iz Gradačca. Sve do ujedinjenja 1933. godine, vakufi gradačačkih kapetana Osman-bega, Murat-bega i Husein-bega, zatim Hadži Bećir-bega, a kasnije i Hadži Reuf-bega bili su pod upravom jednog mutevelije. Ovo se odnosi na njihove vakufe u Gradačcu i Modriči, izuzi- majući Gračanicu. Prema nasljednoj porodičnoj tradiciji Gradaščevića, koja se temelji na vakufnami Osman-kapetana od 19. rebiu-l-evela 1215/1800. godine, njihovim vakufima upravljao je najstariji muški član porodice, a ako ga nije bilo, mogao je biti i ženski član. Pored mutevelije, vakuf je imao i inkasanta, koji je od dužnika ubirao vakufske kirije. Mutevelije ovih vakufa su često određivale svoje većile.35 Poznato je da je Osman-kapetan odredio svog sina Murat-kapetana za muteveliju svog vakufa. Početkom 20. stoljeća mutevelija ovih vakufa često su bila lica izvan porodice Gradaščević. Uprava vakufa bila je dužna da vodi računa o vakufskoj imovini i da ubire prihode, zatim da sastavlja godišnje proračune i izvještaje. Jedan dio ovih izvještaja je sačuvan i predstavlja dragocjen izvor raznovrsnih podataka za kulturnu historiju.




  1. Opširnije vidi: Zemaljsko vakufsko ravnateljstvo za BiH, akt broj 3999 ex 1889. iz 1899. godine i broj 4759 od 24. 10. 1903. godine; Vakufsko-mearifski saborski odbor, akt broj1 ex 1916 od 01. 01. 1916. godine; Vakufska direkcija u Sarajevu, akt br. 13926/34 od

27. 08. 1936. godine. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac, Fond Vakufi. Ovi akti nalaze se u fondovima spomenutih ustanova i u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Osim mukate, jedan od načina izdavanja vakufa drugim licima bio je idžarei- zemin.

Vakufska zemljišta pod idžarei zeminom (kirijom, najamninom) izdavana su pod najam na određeni broj godina. Ugovorom najamnik je bio dužan da plaća redovitu najamninu te da, ako vakufu zatreba, odmah izmjestiti svoju zgradu sa tog zemljišta. Za razliku od mukata, vakuf pod idžarei-zeminom u vlastovnici gruntovnog uloška bio je upisan kao vlasništvo dotičnog vakufa, a u teretovnici bilo je uknjiženo pravo zakupa na privatnu osobu.

35 Većil, vekil (ar.): zastupnik, punomoćnik. Teufik Muftić, nav.dj.,