Kerima Filan

94(497.6 Sarajevo)

394(497.6 Sarajevo)


IZ SVAKODNEVNICE OSMANSKOG SARAJEVA: DRUŽENJA I RAZONODE


Sažetak


U radu će se pokazati različiti oblici zabave i razonode u stoljećima osmanske vladavine na ovim prostorima s konkretnim podacima koji se odnose na Sarajevo. Razmatranje se vodi na temelju pisanoga historijskog izvora iz pera savremenika te se na taj način nudi konkretan materijal o načinima na koje su građani u proteklim stoljećima podmirivali svoje potrebe za druženjem i zabavom. Prema načinu organi- ziranja, zabave i druženja se promatraju u tri kategorije: one koje je nalagalo središte države, izleti koji su odraz stanja u lokalnom društvu, premda se po svome toku nisu razlikovali od onih u središtu, kao i u drugim dijelovima Osmanskog carstva i, najzad, druženja koja su kreirali pojedinci ili grupe građana. U radu će se pokazati kako je taj oblik života, kao manifestacija kulture življenja, ukomponovan u lokalno znanje bosanskohercegovačkog prostora.


Ključne riječi: 18. stoljeće, Sarajevo, zabave, druženja, opće osobenosti, lokalna kreacija



Izleti u prirodu zvani teferiči kušanme


Već na prvom listu svoje bilježnice (medžmue) u kojoj je od 1757. do 1805. godine zapisao mnoge događaje i situacije iz svakodnevnog života u Sarajevu, Mula Mustafa Bašeskija je upisao teferič. To je nagovještaj da se s listova njegove medžmue može iščitati štošta o zabavnoj strani života njego- voga doba.

Kratki zapisi u kojima se na prvim listovima spominju teferiči predstav- ljaju obavijesti o vremenu kada je neka od cehovskih organizacija u Sarajevu održala izlet (odnosno teferič) kušanme. Prvi takvi zapisi su:

Esnaf kazaza održao kušanmu 5. muharrema 1171. Esnaf berbera imao kušanmu u mjesecu zu’l-hidždžetu 1170.1


1 Kako je 5. muharrem 1171. prvi puni datum u medžmui Mula Mustafe Bašeskije, a muharrem je prvi mjesec hidžretskog kalendara, moguće je da je Bašeskija pristupio zapisivanju s početkom 1171. godine. Navedeni datum, 5. muharrem, pao je u 20. sep- tembar 1757. Sljedeći zapis obavještava o kušanmi berbera koja je održana u posljednjem mjesecu hidžretske 1170. godine, a to je vrijeme od polovine augusta do polovine septem- bra iste 1757. Dakle, ove su dvije kušanme održane u razmaku od nekoliko dana.


Teferič kušanme čizmedžijskog esnafa održan na Koševu 1172. godine.2 Na izletima kušanme održavale su se ceremonije na kojima su se zvanič-

no promovirali kalfe u majstore i šegrti u kalfe.3 Čin promoviranja odvijao

se kroz uređen niz postupaka koji su se jednako primjenjivali kako u svim cehovskim organizacijama tako i na prostoru cijele Osmanske države. Cehov- ske organizacije su svaka za sebe organizirale kušanmu, što se može vidjeti i iz naprijed navedenih Bašeskijinih bilježaka. Sâma ceremonija nosila je naziv po činu pripasavanja pregače (peştemal kuşatma) unaprijeđenim članovima. Pripasavanje je u ime cehovske organizacije obavljao njen čelnik ćehaja ili njegov pomoćnik, izričući pri tome blagoslov novim majstorima i kalfama i upućujući im niz savjeta za daljnji uspješan rad. U tom su obraćanju novoi- menovanim majstorima uz ćehaju sudjelovali i drugi stariji i iskusni majstori dotične organizacije.4

Kušanme su se održavale u prirodi, na izletu na koji su domaćini pozi- vali predstavnike drugih cehovskih organizacija, lokalne uglednike i prvake. Prema Mula Mustafinim riječima, na izletu kušanme džebedžija održanom na Obhođi 1770. godine bilo je petnaestak visokih uzvanika, i to gosti izvan grada, čelnici drugih esnafa (hirfet baši), bašeskije i nekoliko ljudi od znanja,5 po čemu se vidi da se na tim izletima okupljao znatan dio lokalnog stanov- ništva. Tako su izleti cehovskih organizacija na jednoj strani imali službeni karakter (kušanma), a na drugoj su bili prilika za susrete i druženje (teferič). 6

Kušanme su svakako imale velik značaj za lokalnu ekonomiju samim tim što su se i organizirale onda kad bi jedan broj pripadnika cehovske organiza- cije dobro izučio zanat. Ipak, u zapisima u kojima govori o tim događajima Mula Mustafa je unio posve malo podataka koji bi mogli biti korisni za upoznavanje gradske ekonomije. Samo mjestimično je zabilježio, naprimjer,


  1. Ovi su zapisi na prvom listu (6a) medžmue u redovima 12 i 18. Na taj ćemo nin dalje u podnožnim napomenama oznavati list i red u autografu Bašeskijine medžmue na kojima se može pritati dotni tekst na osmanskom turskom jeziku.

  2. U svome uradku „Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini (1463-1878)“ u dijelu koji se odnosi na Sarajevo Hamdija Kreševljaković je jedno poglavlje posvetio i izletima kuša- nme. Ondje navodi da je uz sav trud uspio izni podatke za 40 takvih izleta od 16 raznih esnafa održanih u vremenu od 1621. do 1894. godine. Hamdija Kreševljakov, Izabrana djela II (ur. A. Sućeska i E. Pelidija), Veselin Masleša, Sarajevo, 1991., str. 64.

  3. Mübahat S. Kütükoğlu, Historija Osmanske države i civilizacije II, (Ur. E. Ihsanoğlu), (Prevod K. Filan), Sarajevo, 2008., str. 103.

5 List 15b/2-4.

6 Jedan kraći opis izletâ koje su u svrhu održavanja kušanmi organizirali obrti u Istanbulu u drugoj polovini 19. stolja dao je Abdulaziz Bey ibn Cemaleddin u svojim bilješkama o svakodnevnom životu. V: Abdülaziz Bey, Osmanlı Adet, Merasim ve Tabirleri, (Hazırlayanlar: K. Arısan, D. Arısan-Günay), Tarih Vakfı Yurt Yayınları, 3. Baskı, Istanbul, 2002., s. 298-299.


broj novoimenovanih majstora ili kalfi. Oskudnost tih podataka u njegovoj bilježnici dovoljan je pokazatelj da njegov cilj nije bio pisati o ekonomskoj važnosti kušanmi. Poznato je da su cehovske organizacije vodile svoje knjige protokola.7 I Mula Mustafa je u bilješci o kušanmi koju su 1777. godine pri- redili mutabdžije rekao da je tom prilikom obavljao pisarske poslove za njih, pa su ga domaćini za taj trud darovali čohom.8

Mula Mustafine bilješke o kušanmama koje osim općih podataka sadrže još poneki, poput ovoga da je na toj manifestaciji vodio zapisnik, nastale su u vremenu od 1770. do 1778. kad je pisac bio u životnoj dobi između četrdeset i pedeset godina, što tim zapisima daje karakter zapažanjâ jednog zrelog pri- padnika društvene zajednice. Ni u tim nešto dužim bilješkama Mula Mustafa nije opisivao tok izleta, nego je zabilježio poneku okolnost u kojoj se izlet odvijao. On, očito, nije imao namjeru opisivati jednu društvenu praksu koja je, kako smo već spomenuli, imala stabilan i definiran oblik. Naprimjer, sve što je imao reći o teferiču kušanme koji su 1777. priredili halači9 sadržano je u ovih nekoliko riječi:

Halači su održali kušanmu u mjesecu redžebu, u ponedjeljak, dvanae- sti dan po Aliđunu. Postavili su čadore u bašči Bir-age, sina defterdara Osman-age Đuguma, u Saračalijinoj mahali i tu su izletovali.10

No nešto više obavijesti sadrže bilješke o druga dva izleta kušanme odr- žana iste te 1777. godine. Kad se prate vremenske odrednice u bilješkama, vidi se da su desetak dana nakon halača, u utorak 22. redžeba (26. augusta), na izlet kušanme otišli u isti dan mutabdžije11 i čizmedžije. Evo Mula Musta- finog zapisa o tome:

22. redžeba su mutabdžije organizirali kušanmu. Sastali su se u Tabkoj džamiji, inili dovu i njih petnaestak-dvadeset otišli su na teferič u Šejhali- jinu tekiju.12

I čizmedžije su istoga dana otišli na Soukbunar, gdje su održali teferič kušanme i majstorima pripasali prege. Čizmedžijska povorka bila je veoma velika (çizmeciler alayı gayetü’l-gaye büyük), što sluti na kugu. Naroda je bilo mnogo, djece bezbroj, a i majstora i kalfi je bilo jako puno, možda sve skupa hiljadu duša. Čuo sam od ljudi da je samo konjanika bilo dvjesto devetnaest.


  1. O esnafskim defterima vidjeti poglavlje VIII u: H. Kreševljakov, Izabrana djela II, str.

68-72.

  1. List 30a/21.

  2. Haliči su se bavili obradom pamuka i vune pripremaji te materijale za izradu jorgana, dušeka, potom anterija (širokih ogrta) i sl.

  3. List 30a/8-9.

  4. Mutabdžije su zanatlije koji su izrađivali razlite predmete od kostrijeti. 12 List 30a/18-19.


Riječi kojima je Mula Mustafa prokomentirao mnoštvo naroda u povorci čizmedžija ukazuje na neubičajenu okolnost. Veličina povorke svakako je zavisila od brojnosti pripadnika jedne cehovske organizacije, ali se Mula Mustafin komentar odnosi kako na veliki broj majstora i kalfi tako i na mnoštvo naroda u povorci. U zapisu nema izravnih riječi o nekakvim restrik- tivnim odredbama koje su ograničavale pravo sudjelovanja u povorci. Ipak, Mula Mustafin komentar, uz očitu razliku u broju sudionika u povorkama mutabdžija i čizmedžija, pokazuje da dostupnost povorke za svakoga nije bila uobičajena situacija. No piščevu primjedbu ne treba shvatiti kao stav da teferiči kušanme trebaju biti odvojeni od puka. Narod je svakako rado dolazio na izletišta gledati zabave koje su zanatlije priređivali, o čemu i Mula Mustafa izvještava, kako ćemo niže vidjeti. Njegova primjedba izrečena u naprijed navedenom zapisu odnosi se na samu povorku. Pisac njome ukazuje na odstu- panje od običaja, što je dovelo do toga da je jedna poznata praksa promijenila oblik, jer izleti cehovskih organizacija nisu se održavali radi masovnog izleta nego radi kušanme. Svi aspekti djelovanja cehovske organizacije bili su ute- meljeni na disciplini i organizirani u svojevrstan sistem. U nastavku zapisa o teferiču čizmedžijskog esnafa Mula Mustafa izvještava da je cijeli izlet protekao paski, kako je to zapisao na bosanskom jeziku. Tim neočekivanim prelaskom na lokalni izraz pisac je teferiču čizmedžija dao lokalni karakter i jasno ga odvojio od poznatog i očekivanog oblika te manifestacije.

Teferič čizmedžija protekao je paski. Došlo je do velike svađe zbog čoha, svako se sa svakim zavadio. Ružan događaj. A to je zato što među njihovim prvacima nema razboritih ljudi.13

Protumačivši uzrok nesređenoj situaciji na izletu čizmedžijskog esnafa pisac poručuje da realizaciju kušanme trebaju osmisliti konkretni pojedinci koji su preuzeli i ugodnu i odgovornu ulogu prvaka. U protivnom svaki uče- snik ili svaka grupa učesnika u taj skupni događaj može unijeti neku vlastitu kreaciju. Dobra strana tih izleta bila je, između ostaloga, to što su pružali priliku za susrete i druženje, a dogodi li se svađa, to je znak da je izlet izgubio svoj stvarni smisao.

Još je oštrijim riječima Mula Mustafa prokomentirao ljutnju među pri- padnicima pekarskog esnafa 1776. godine. Tada povod svađi nisu bili darovi u čohi nego čelna pozicija u povorci. Kad se formirala povorka od četrdeset- pedeset ljudi i krenula prema izletištu, nekima se, kako Mula Mustafa kaže, nerazboritim ljudima, nije svidjelo što su se na čelu povorke našli nemusli- mani, pa su uputili prigovor ćehaji i zahtijevali tu poziciju za sebe. Mula Mustafin komentar glasi:



13 Izlet kušanme čizmedžijskog esnafa zapisan je na listu 30a/22-26.


A nisu bili u pravu. Međutim neki ljudi sebe smatraju jako pametnima a nisu nimalo pametni i razboriti. Takvi samo pilav pretvore u hlapu namući kao ispravne postupke koji nimalo nisu valjani.14

U ovome kao i u prethodnom komentaru Mula Mustafa pokazuje koliko drži do razboritosti. No njegove riječi ne govore samo o tome da je za njega kao pojedinca razboritost važna nego istodobno odražavaju i piščev stav da javno djelovanje treba biti uobličeno razumnim rješenjima. Situacija koja se desila sarajevskim pekarima posljedica je poremećaja u poimanju jednoga dijela zajednice o sebi samoj, kao što se, da se osvrnemo na piščevo pore- đenje, hlapa dobije poremećenim omjerom namirnica prilikom pripravljanja pilava. Piščeva poruka u zapisu o izletu pekarskog esnafa izražena kroz taj ekspresivan komentar postaje još jasniji kad se čita naporedo s jednim drugim na narednim listovima medžmue:

Kujundžije15 su priredili teferič kušanme na Koševu. Krenuli su na izlet trinaestog dana mjeseca ša‘bana. Išli su u uređenoj povorci. Na čelu je bio Salih-aga, mlad čovjek, pametan i razborit. Svi su se vladali po njegovim uputama i niko mu se nije protivio.16

Zapisi o izletima pekara i kujundžija, sačinjeni u vremenskom razmaku od godinu dana, pokazuju da Mula Mustafini komentari nisu odraz nekakvo- ga njegovog trenutnog raspoloženja nego stabilnog stava prema društvenoj zajednici. Isticanjem uređenosti povorke kujundžija i pohvalom njihovom čelniku zaslužnom za red Mula Mustafa kao da poručuje: Ovako to treba biti!

Ne treba misliti da Mula Mustafa od kušanmi očekuje više nego što one mogu pružiti. On je svjestan da je ta manifestacija poput zajednice koja je organizira. To je stavio do znanja u zapisu o propustima kovačkog esnafa na izletu održanom na Kovačičima u augustu 1778. godine. Tada je zapisao da ni majstori ni kalfe nisu znali izaći pred uzvanike i dočekati ih. Uzvanici su hodali između čadora a domaćini nisu znali kojega će gosta smjestiti u koji čador. Tu je nesređenost pisac usporedio s ordijom zapisavši i ovu riječ upravo u navedenom obliku, kako se u bosanskom koristila da izrazi neorga- niziranu skupinu ljudi.17 Potom je objasnio uzrok nereda:



  1. List 28a/21-22. Pekari su tu kušanmu održali na Jaliji 28. augusta 1776. godine, kako je Mula Mustafa Bašeskija zapisao, na dan Gospojine.

  2. Kujundžije izrađuju filigranske predmete od zlata i srebra.

  3. List 30b/4-6. Datum održavanja te kušanme po gregorijanskom kalendaru je 16. septem- bra 1777.

  4. Ordija je oblik koji je u bosanskom jeziku poprimila turska riječ ordu vojska. Nigdje se u medžmui Mula Mustafa nije zbunio i sultansku vojsku (padişah ordısı) imenovao bosanskim oblikom riji ordija. Time je nedvojbena ekspresivna upotreba te riji u ovome zapisu.


Neka se zna da su kovači mahom ljudi iz naroda. Među njima nema učenih, pametnih i uljudnih. Oni su vinom ljudi sa sela koji su došli iziti zanat i stoga nisu znali dekati uzvanike.18

Među kovačima je i u drugim sredinama bilo mnogo ljudi sa sela, jer je na selu bila velika potreba za njihovim proizvodima. Na tome su se istom izletu kovači pokazali nespretnim domaćinima i stoga što nisu znali goste pozvati na veliki pilav. Običaj je, naime, bio da se domaćini i uzvanici skupa pogoste. U tu svrhu su domaćini novcem koji su prethodno međusobno pri- kupili nabavljali namirnice i donosili na izletište,19 gdje su hranu pripremali majstori aščije.20 Iz Mula Mustafine medžmue se, naprimjer, vidi da je poznati čija Mehmed-aga Muminbašić pripremao hranu na izletima esnafa (Esnâf teferrüclerinde aşcılık eder idi).21

Evo, naprimjer, zapisa o tome kako je protekao zajednički objed na izletu džebedžijskog obrta 1770. godine kad je Mula Mustafa bio među uzvanicima:

Na tom smo izletu jeli tri vrste pilava: crveni, žuti i bijeli. I jeli smo baklavu. Izlet je potrajao četiri-pet dana. Neka je poznato da je održan kad je Sunce stupilo u zviježđe Vage.22

To što je Mula Mustafa ukazao na propuste, premda je bio svjestan struk- ture kovačke cehovske organizacije, pokazuje da se nije mirio s tim da se ta manifestacija odvija po slobodnoj kreaciji umjesto po poznatom obliku. Piščevo naglašavanje potrebe za uspostavljanjem reda u vezi je s njegovom sviješću o tome da su se teferiči kušanme odvijali u javnim prostorima, od prolaska povorke kroz grad do mjesta na kojem se održavala ceremonija. Samim tim su se dešavale pred očima javnosti i utiskivale u iskustvo cijele



18 List 32b/14-17.

    1. Prema onome što je Abdulaziz Bey zapisao o Istanbulu, za izlete kušanme od namirnica su se nabavljali riža, maslo, brašno i šer te jedno ili dvoje janjadi, što je zavisilo od broja uzvanika. V: Abdülaziz Bey, Osmanlı Adet, Merasim ve Tabirleri, s. 298.

    2. Godine 1775. na izletu tabkog obrta bilo je hrane u izobilju premda je vladala skupa.

Mula Mustafa o tome piše: Tabaci su priredili kušanmu na Golubinjaku. Kako je sve bilo skupo, a naročito maslo, tabaci su se pobojali za hranu, pa su prikupili mnogo novca. Usto su kalfe nabavili dosta masla i janjadi od svojih ka na selima, a i majstori su osigurali puno hrane. Tako su izletovali duže od sedam dana. Kad su vidjeli da će im preostati novca, kupili su čohu i darovali je svim majstorima i šejhovima, nekima čak dajući i po dvije mjere. A neki su se majstori s tog izleta vratili i s tri mjere čohe“ (25b/3-9). Mula Mustafa je zapisao da su tabaci otišli na izlet kušanme u srijedu a vratili se u četvrtak 2. ša‘bana. Taj datum pada u 28. septembar 1775. H. Kreševljaković je u svome pregledu izleta kušanme u: Izabrana djela II, str. 64., upisao godinu 1774., što se ne podudara s Bašeskijinim podatkom.

    1. List 81a/3.

    2. List 15b/4-5.


društvene zajednice. Dobro svjedočanstvo o tome ima u zapisu o kušanmi berbera iz 1776. godine:

Berberi su priredili teferič kušanme na Kovačićima. [...] Izletovali su samo jedan dan. Podijelili su čohe majstorima, ali su im neki zamjerili što nisu darovani. Potom su darovali još nekoliko čoha i svi su se izmirili, ali je teferič protekao u neraspoloženju. Nikoga nisu pastili ni zalogajem hrane. Nakon izleta su se i djeca šalila s berberima. Govorila su: „Danni (dadni) majstore“ i „Mrdni prstom biće čohe“.23

I jedan dan izleta bio je dovoljan da se kroz grad pronese vijest o ljutnji među majstorima i da ta situacija postane tema dječije šale. Je li toga dana stanovnoštvo išlo na izlet s berberima, kao što je jednom prilikom pratilo povorku čizmedžija, Mula Mustafa nije zapisao, ali dječije riječi, koje je u svojoj medžmui upisao na bosanskom jeziku, lijepo pokazuju kako je isku- stvo s izleta za kratko vrijeme postalo i iskustvo širokog puka.

Jasno svjedočanstvo o tome da su zanatlije na izletištu bili pred očima javnosti vidi se u zapisu o izletu kušanme saračkog esnafa24 iz 1777. godine.

Teferič sarača na Korijama na obali Miljacke protekao je u lijepom vre- menu. U večernjim satima je dolazilo veoma mnogo naroda da se zabavi jer je na taj teferič došao nekakav čovjek iz unutrašnjosti koji je pravio vatromet i pokazivao razne druge vještine s vatrom. Za to je dobio puno bakšiša.25

Nije poznato jesu li sarači pozvali tog čovjeka da na njihovom izletu izvodi svoje vještine ili je on sam obilazio takve prigode. Izleti kušanme su za njega mogli biti prilika da se predstavi drugima i da zarađuje. U svakom slučaju, njegovo prisustvo je svijetu učinilo privlačnim izlet sarača. Kako su ti izleti imali repetativan karakter, vjerovatno je da su i domaćini nastojali učiniti ih zabavnim i za sebe i za goste, što se moglo postići prikazivanjem vještina kao što je vatromet. Ovakvim su predstavama izleti kušanme dobivali važnost i kao manifestacija koja unapređuje iskustvo društvene zajednice.

Dakako, nije samo u Sarajevu bio običaj da narod dolazi na mjesta gdje su zanatlije održavali izlet. Evo šta o tome kaže Abdulaziz Bej u svojim obavijestima o svakodnevnom životu u Istanbulu u 19. stoljeću: „Na izletima kušanme igrale su se različite igre, sviralo se i pjevalo. Posmatrati te zabave bilo je tako lijepo da je stanovništvo Istanbula dolazilo na izletišta gledati kako se oni zabavljaju.“26




23 List 28b/4-11.

24 Sarači izrađuju sitne predmete od kože: različito remenje, uzde, kandžije, futrole i sl. 25 List 30b/7-12.

26 Abdülaziz Bey, Osmanlı Adet, Merasim ve Tabirleri, s. 299.


Sudeći po ovome tekstu, narod je na tim izletima imao uglavnom ulogu (pasivne) publike.

Da je izlete cehovskih organizacija vidio kao iskustvo društvene zajedni- ce, Mula Mustafa je pokazao svojim mjestimično upisanim komentarima u kojima govori o socijalnom i kulturnom aspektu tih događaja. Stoga i njegove kratke bilješke, poput ove iz 1797.:

Sarači održali kušanmu na Bembaši, na Korijama, 15. muharrema 1212. Otišli su u utorak, na Petrovdan i ostali dva dana na teferu.27,

ili onih prvih koje je sačinio četrdeset godina prije ove, ne treba gledati samo kao obavijest o vremenu i mjestu kad je neki esnaf održao kušanmu nego o cijeloj jednoj manifestaciji uređenoga toka koja je istodobno davala oblik i svakodnevnom životu sredine u kojoj se odvijala.

Budući da govori o kušanmi sarača, dobro je ovaj posljednji zapis čitati naporedo s onim u kojem se spominje vatromet. Oba izvještavaju o kušanmi istoga, saračkog esnafa. Nastali su u vremenskom razmaku od ravno dvadeset godina, a iz njih se vidi da je sarački esnaf priredio kušanmu na istom izleti- štu, na Korijama. Godine 1797. izlet je održan sredinom ljeta, na Petrovdan i potrajao je dva dana. No, godine 1777. izlet je organiziran pred kraj ljeta, u septembru, i potrajao je sedam dana. Tom dugom trajanju vjerovatno je dopri- nio i vatromet. Tada se vrijeme održavanja izleta prikučilo mjesecu ramazanu, na što je Mula Mustafa aludirao svojim komentarom:

Sarači su otišli na izlet kušanme na Korije kad je sunce bilo četvrti dan u sazviježđu Vage, a to je bio četvrtak. Kad su se vratili u srijedu 23. ša‘bana, do mjeseca ramazana je bila ostala još samo jedna sedmica. Pa shvati šta time hu reći.28

Sigurno je i ovim svojim riječima Mula Mustafa ukazao na odstupanje od običaja u tom smislu što je izlet zaokupio pažnju svijeta u vrijeme kad je već trebalo početi s duhovnom pripremom za mjesec posta. Piščevi komentari o izletima kušanme koji su imali određenu ulogu u životu društvene zajednice

njegove pohvale redu i prigovori neredu pokazuju njega kao osobu koja ima na umu da se „iskustvo nameće mišljenju i utječe na nj“.29 Izleti kušanme bili su provjeravanje društvene discipline, a piscu je to važno jer je i praksom pedesetogodišnjeg zapisivanja pokazao da je odabrao disciplinu kao jedan od načina vlastitog duhovnog uzdizanja.




  1. List 153b/13. Datum 15. muharrem 1212. pada u 10. juli 1797.

  2. List 30b/7-8.

  3. E. P.Thompson, prema S. Desan, „Svjetina, zajednica i rituali“, u: Nova kulturna histo- rija, Naklada Ljevak, Zagreb, 2001., str. 92.


Teferi bez kušanme


Polazeći od toga da se izleti cehovskih organizacija, koji su bili jedan vid zabavnog života, nazivaju teferičima, provjerit ćemo koje još prigode Mula Mustafa Bašeskija u svojoj medžmui spomenje kao teferiče.

U jednom zapisu o masovnoj pojavi nekakvih čudnih crva na stablima koji su, veli pisac, brstili lišće tako da su stabla više izgledala bijela od pau- čine koju su crvi ostavljali nego što su bila zelena od lišća, stoji ovakav opis: Kad sam otišao na teferič na Nišan, susreo sam ondje jednoga čovjeka iz Krajine. Razgovarali smo o kojemu. On mi je rekao da su u Krajini nekakvi insekti napali hrastova stabla toliko da šume izgledaju kao ogoljele. Upitao sam ga kakva su ta stvorenja, a on mi je rekao da su to veliki leptirovi koje na bosanskom zovemo prndelj. Toliko je leptirova na stablima da čovjek pomisli kako je hrast stablo duda koje se prolama od roda. Leptirovi su prekrili cijelu šumu i brste listove stabala. Prolaznik može čuti šum koji dolazi od njihovog

kretanja.30

Ovdje se spominje teferič na Nišanu, uzvišenju na istočnoj strani Sarajeva s kojega se pruža lijep pogled na grad. Budući da ne stoji nikakva preciznija odrednica tog teferiča, sigurno je bio dobro poznat među svijetom. Zapravo je sve do pedesetih godina dvadesetog stoljeća u Sarajevu živio običaj da se u ljeto priredi izlet na Nišan. To što, na jednoj strani, Mula Mustafa spominje teferič na Nišanu i što su, na drugoj strani, stariji stanovnici Sarajeva svjedo- ci teferiča na tom lokalitetu u novije doba, dobro je svjedočanstvo o dugom kontinuitetu te zabave.

Bašeskija ne opisuje sami tok teferiča, ali time što spominje „nekog čovjeka iz Krajine“ dovoljno kazuje da je taj izlet bio dostupan za svakoga. Piščev zapis o njegovom razgovoru s nepoznatim čovjekom jasno kazuje da su teferiči učesnicima bili prilika da se međusobno upoznaju, da razgova- raju i razmjenjuju korisna znanja. Kao što se u novije doba na teferiču na Nišanu pjevalo i sviralo, na sličan se način, zasigurno, narod zabavljao i u Mula Mustafino doba. Takvi su izleti svakako bili prilika za ljude različitih vještina da se predstave drugima. Dovoljno je pročitati u medžmui na strani- cama nekrologija za neke Sarajlije kako su znali lijepo zabaviti društvo, da se Nišan zamisli kao mjesto na kojem su pokazivali ta svoja umijeća. Tako je, naprimjer, neki Salih, poznat kao alemdar, znao lijepo svirati i pjevati narodne pjesme.31 Stanovitog Mehmed-bašu su zvali Tambura jer je bio ne samo vrstan izvođač muzike na sazu nego i majstor koji je izrađivao sazove




30 List 29b/15-18.

31 List 133b/10.


tako dobro da mu „sličnoga nije bilo u cijeloj Rumeliji“.32 Jašar Šukrić je bio poznat po izvođenju junačkih pjesama. Znao je u samo jednoj pjesmi nabrojiti imena svih junaka s Krajine i sva mjesta na kojima su bojevali. Jašar je bio, kaže Mula Mustafa, „hafiz“ tih podataka.33 Posebno je dobar zabavljač bio telal Alija. Takav se, veli Mula Mustafa, ne rađa ni u hiljadu godina. Pjevao je junačke pjesme na bosanskom jeziku, nekada uz tamburu nekada bez nje. U svojim je pjesmama Alija pretjerano hvalio junake i bez milosti ubijao nepri- jatelje. A dok je pjevao nije mirovao, nego bi u ruke uzeo štap i cijelim tije- lom pravio kretnje kao da stvarno radi to o čemu pjeva. Svi su voljeli njegov način zabave. Ovaj Mula Mustafin zapis o tome kako je telal Alija zabavljao narod, dobiva još zanimljiviju dimenziju kad u nastavku pročitamo da je taj, očito vrlo talentiran i omiljen zabavljač, „tokom boravka u Dubrovniku toliko osvojio posmatrače svojom vještinom, da su izradili njegovu sliku“ (Hattâ Dubrovnik’de iken anun fellâhlıgı görüp rete kayd etmişlerr).34 Ova Mula Mustafina kratka rečenica prenosi neposredno iskustvo onodobnoga savremenika o tome da su i ljudi od umijeća pokazivali svoje vještine u razli- čitim gradovima i, poput trgovaca ili zanatlija, doprinosili povezivanju širega prostora. Preostaje nam još samo ukazati na to da Vesna Miović u jednom svome članku spominje nekoga neimenovanog osmanskog podanika koji je u Dubrovniku „jednom prigodom u Dvoru svirao knezu i članovima Malog vijeća“.35

Jedna druga Mula Mustafina bilješka govori da su Sarajlije u ljetnim mjesecima imali običaj prirediti izlete u večernjim satima. Primjer takvog druženja čita se u ovome kratkom tekstu:

Jedne veri kad je u mevlevijskoj bašči u blizini pine izletovalo (teferrücde iken) dvadesetak-tridesetak ljudi, zula se nekakva huka koja je dolazila iz pine. Svi prisutni su posvjedili da su čuli nekakve čudne zvukove nalik na pljeskanje rukama.36

Iz teksta je jasno da se izlet odvijao u samome gradu, u zelenilu, a zapisa- ni datum pokazuje da je to bilo jedne augustovske noći 1775. godine. Premda nije precizno naveden broj prisutnih, vidi se da se na večernjim izletima oku- pljalo određeno društvo.37



32 List 129b/2.

33 List 135b/2-4.

  1. List 88b/15.

  2. Vesna Miović, Dubrovačka republika između Istoka i Zapada, poglavlje „Osmanski podanici u Dubrovniku“. Članak pripremljen za objavljivanje.

36 List 25a/7-10.

37 Budući da pisac nije rekao mjesto gdje se nalazila ta mevlevijska bašča, može se pret- postaviti da je riječ o bašči poznate mevlevijske tekije na Bendbaši.


Teferič se spominje i u narednoj bilješci u kojoj Mula Mustafa govori o sebi i svojoj porodici:

Napustio sam svoj dućan kraj javnog nužnika uz sahat-kulu i otišao sam s porodicom u Zgošće radi tefera (teferrüc içün). Ondje sam bio učitelj u mektebu. Otišao sam 02. jula 1781., a vratio se 01. marta 1782. Za vrijeme moga boravka na selu u Sarajevu se štošta dogodilo, ali ja ništa od toga nisam zapisao budući da sam bio odsutan.38

Nema dvojbe da je Mula Mustafa s porodicom otišao na selo radi pri- vremene promjene sredine. Iz Sarajeva je bio odsutan osam mjeseci. Da je planirao provesti s porodicom neko vrijeme izvan grada, jasno je po tome što je napustio svoj pisarski dućan.39 Život u novoj sredini provodio je poduča- vajući djecu, što je vjerovatno njemu bio nekakav izvor prihoda a za seosko stanovništvo također jedna promjena bilo da je Mula Mustafa ondje „otvorio“ školu, bilo da je zamijenio nekoga ranijeg vjeroučitelja. Svrhu svoga odlaska Mula Mustafa je posve jasno naveo otišao je u selo Zgošće radi teferiča. Teferič, dakle, uvijek označava neki vid odmora, pa tako i onda kada je riječ o planiranoj promjeni sredine na neko vrijeme.

Da je odlazak s porodicom na selo s ciljem privremene promjene sredine bila poznata praksa među građanima Sarajeva, lijepo kazuje bilješka od 12. septembra 1779. Ondje stoji da je tadašnji imam Buzadži hadži Hasanove džamije, Mula Šaćir, otišao s porodicom na selo na godinu dana uzevši mje- sto imama i učitelja u mektebu za godišnju plaću od 100 groša.40 Kao razlog njegova odlaska na selo Mula Mustafa spominje sıklet, što znači da je Mula Šaćir imao nekakvu tegobu ili bolest,41 pa je očito procijenio da će promjena životne sredine dobro utjecati na njegovo zdravlje i raspoloženje.

Ova dva zapisa dobar su pokazatelj da su građani znali kako je odlazak iz grada korisna promjena za njih i njihovu porodicu. To je, kako vidimo, barem bila praksa onih koji su mogli osigurati izdržavanje u novoj sredini, kao što su Mula Mustafa Bašeskija i Mula Šaćir.

Sigurno su taj vid odmora primjenjivali i gradski uglednici. Ko zna da li bi se zapis o tome našao u medžmui da se nije dogodio požar u mahkemi baš u vrijeme kad je mula-efendija a on je glavni kadija u mahkemi bio


38 List 40a/13-16.

  1. Za njegovog odsustva taj dan je iznajmio pisar mula Ibrahim i radio ondje do smrti 1783. godine. Za to je vrijeme Mula Mustafa, po povratku sa sela, radio u jednom drugom manjem danu u susjedstvu (list 41b/6-9).

  2. Mula Šaćir je isti onaj kojem je Mula Mustafa predao dužnost imama u Buzadžinoj džamiji 1777. godine kad je odlio da se nakon osamnaest godina redovnog obavljanja razriješi te dužnosti.

41 List 35a/14-16.


na teferiču u Kotorcu kod Sarajeva. U tom požaru od 1. maja 1773. godine izgorjela je zgrada mahkeme, jedan broj sudskih protokola, pisarske peštahte, kao i mnoge druge stvari mula-efendije i njegovih saradnika. Mula Mustafa je taj događaj zapisao čak dva puta,42 što se doima kao njegov prigovor mula- efendiji zbog odsustva iz mahkeme. Zapisao je upravo ovako: „Mahkema gori u požaru, a mula na teferiču (Ve mahkeme ihrak bi’n-nar oldı, ve molla efendi köyde teferrücde imiş.).“ Je li požar bio povod da mula-efendija bude smi- jenjen ili je njegova služba u Sarajevu svakako bila pri kraju nije pouzdano poznato, samo je već pred kraj istoga mjeseca u Sarajevo došao novi čovjek na taj položaj.43 Ujedno je počela gradnja nove zgrade mahkeme za koju je, kad je dovršena u jesen te iste 1773. godine, i Mula Mustafa sačinio nekoliko hronograma i zapisao ih u medžmui.44

Teferič je očito podrazumijevao odlazak u prirodu na kraći ili duži bora- vak. Bilo da su ih organizirali esnafi, bilo da su se održavali u gradu ili izvan grada po zamisli građana, ili su pak predstavljali porodični boravak na selu, teferiči su kao oblik zabave i odmora u ljetnim mjesecima bili bliski širokom stanovništvu.

Jedan drugi vid druženja i zabavljanja u ljetnim mjesecima bila su natje- canja u hrvanju, bacanju kamena s ramena, bacanju motke i, vjerovatno, drugim sličnim igrama koje Mula Mustafa nije spomenuo. I o ovima govori u bilješci o smrti Hasana Kozarića, koji je od svoje četrdesete do šezdesete godine bio nenadmašan u bacanju kamena i motke. U igrama je sudjelovao sve do smrti, a bilo mu je oko osamdeset kad je umro 1206. godine po Hidžri [1791-1792], samo je pred kraj života kamen i motku zamijenio jataganom i puškom:

Imao je osamdeset godina. Od svoje četrdesete do šezdesete bio je nenad- mašan u bacanju kamena i motke na druženjima koja su se održavala na Bakijskom brijegu svakoga petka od Jurjeva do Kasuma45 od podne do veri. On je bio i poznati hrv. Živio je na Vratniku. Još je u tim igrama bio poznat Pinjo alemdar s Bjelava. 46

Lijepo svjedočanstvo o sedmičnom odmoru gradskog stanovništva uz rekreaciju! O tome da su se tokom šest ljetnih mjeseci petkom građani oku- pljali na poznatom mjestu i vrijeme od podneva do večeri provodili u natjeca- njima! Tu praksu u sarajevskoj svakodnevnici Mula Mustafa je spomenuo i u


42 List 21a/21-23 i list 21b/3-6.

    1. List 21b/6.

    2. Mula Mustafini hronogrami su na listu 22a/12-15.

    3. Prema gregorijanskom kalendaru Jurjev je 06. maja a Kasum 08. novembra. Prvi datum označava petak, a drugi kraj ljeta.

46 List 129a/10-12.


bilješci o nekom hadži Salihu, imućnom čovjeku koji je u Varešu posjedovao dućane, rudnike i hanove, te je često putovao u Istanbul radi posla i tako ste- kao imetak. Bio je navodno i snažan, hrabar čovjek jer je „svojedobno petkom na Bakijama tokom igara po dvadeset, trideset pa ako hoć i četrdeset ljudi tjerao pred sobom s kamenom ili motkom u rukama“.47

Najzad, Mula Mustafa Bašeskija je spomenuo i svoje sudjelovanje u tim igrama. Naime u povodu smrti Bege Pjanića početkom 1796. godine zapisao je da su on i taj Bego svojedobno bili najbolji u cijelom gradu u bacanju kamena.48

Za građane Sarajeva je, bez sumnje, jedan vid zabave bio gledati vještinu izvjesnog Šere koji je bio poznat po tome što se penjao na stijenu na Bembaši visoku kao munara. Činio je to, kako je Mula Mustafa Bašeskija zapisao, nerdubansuz, ne koristeći nikakve „stepenice“.49 Ovdje zasigurno stepenice treba razumjeti kao kakva pomagala za penjanje.

Od svih zabava koje su se priređivale u ono doba, u narodu su na pro- storu cijele Osmanske države omiljeni bili nastupi pehlivana.50 Da je narod u Sarajevu isto tako rado gledao pehlivane svjedoče dva Mula Mustafina zapisa sačinjena u razmaku od dvadeset godina.51 Međutim povod da ih Bašeskija spomene u svojoj medžmui nisu bile njihove vještine nego to što su kadiza- delije (onodobni vjerski čistunci) oba puta isposlovali kod kadije zabranu nastupa pehlivanima. Mula Mustafa je iskoristio stranice svoje medžmue da kadizadelije zbog toga iskritikuje. U svojim oštrim komentarima o njihovom poimanju života društvene zajednice i manifestacije tog života u javnom pro- storu Mula Mustafa je zapisao i ovo:

1779. godine: Pehlivani na kraju odu u Visoko i mnoge su Sarajlije otišli za njima da ih gledaju.

1798. godine: Pehlivani odu u Visoko i puno ljudi iz grada ode da ih gleda. Oni što pehlivanima ne dadoše dozvolu toliki su narod (ibâdullah) namučili.

Da nije ovih Mula Mustafinih zapisao, vjerovatno bi danas teško bilo zamisliti da su ljudi u ono doba išli i do Visokog, i to u velikom broju, samo da ne propuste omiljenu zabavu.

Jedan Mula Mustafin kraći zapis o nesretnom slučaju sadrži podatak i o tome da su konjske trke bile jedan oblik javne zabave:


  1. List 81b/16.

  2. List 135a/6.

  3. List 98b/9.

  4. Vještine pehlivana ili džanbaza, kao i pažnju s kojom ih je narod gledao opisao je Metin And u poglavlju „Sirk Sanatları“ u: Osmanlı Şenliklerinde Türk Sanatları, Kültür ve Turizm Bakanlığı Yayınları, Ankara 1982, str. 135-154.

  5. Jedan zapis je iz 1779. (list 35a/6-9 i 35a/12-13.), a drugi iz 1798. godine (list 154a/18-20).


U ponedjeljak su po obaju konji izvedeni u Polje na trku. Dok je svijet bio zabavljen konjskim trkama, dvojica jaramaza opale iz pušaka jedan na drugoga. Jedan metak pogodi neku djevojku koja se nalazila negdje u kraju i djevojka nakon sedam dana podlegne.52

Sudeći po riječima da su konji po običaju (adet üzere) izvedeni u Polje na trku, može se zaključiti da su se konjske trke održavale redovito. U nastavku gore navedenoga zapisa čita se da je dan bio ponedjeljak, no doba godine nije precizno zabilježeno. Ipak ravnajući se po datumima prethodnih i narednih zapisa iz te 1785. godine, ovaj o konjskim trkama pripada februaru ili martu mjesecu.


Druženja u dugim zimskim noćima


O druženjima sarajevskih građana u zimsko doba godine uvjerljivo govori jedan zapis o takozvanoj sohbet-halvi na kojoj je sudjelovao i Mula Musta- fa Bašeskija. U ovome nazivu sohbet označava ugodan razgovor, odnosno druženje u manjim grupama, a halva ukazuje na običaj da se na tim sijelima zajednički pripravi i služi to slatko jelo.53 Kako su vrijeme provodili Mula Mustafa i njegovo društvo na tim sijelima u zimu 1778-1779., čitamo iz ove bilješke:

U spomenutoj godini okupljali smo se na sohbet-halvi u ki sara Hasan-baše na Atmejdanu. Tokom večeri bismo pripravili halvu i svaki je od nas u tome sudjelovao, a potom bismo skupa jeli. To nam je bilo lahko jer se odmah u blizini nalazio bakalski dan. Evo ko je sve bio na našem sohbetu: hafiz mula Abdija Sarbegović, po zanimanju sarač, potom sarač Ahmed koji je bio kalfa-baša u tom esnafu, naš domin Hasan i njegov ortak bakal Mustafa, potom sarač Bekir-baša Grabevija, mula Fazlija Šo, imam Buzadžine džamije, potom Čomara hadži Ismail, te hafiz mula Mahmud, knjižničar u biblioteci, potom mula Hasan Vilajetov, sarač Osman Tabu- č i njegov ortak Hasan te berber mula Omer i ovaj grješni siromah Mula Mustafa, pisar. Tokom druženja najprije bismo obavili jacija-namaz, potom smo oko pola sata provodili eći Kur’an, tevhid i salavate. Pri tome bismo sjedili ukrug </