Enes Pelidija

930.85(497.6 Tešanj)“17“



PRLOST TEŠNJA I NJEGOVE OKOLINE U XVIII STOLJU


Sažetak


Među značajnijim gradovima osmanskog perioda u Bosni i Hercegovini, Tešanj zauzima istaknuto mjesto. Za razliku od većine urbanih sredina koje su nastale i razvile se u XV i XVI stoljeću, Tešanj je svoj urbani, privredni i vojni razvoj počeo bilježiti nakon Karlovačkog mirovnog ugovora 1699. godine. Da bi se shvatili razlozi zbog čega u odnosu na druge gradove Bosanskog ejaleta njegov razvoj kasni, bilo je potrebno navesti konkretne činjenice koje su uticale na takvo stanje. O svemu tome više je napisano u uvodnom dijelu.

Posebna pažnja poklonjena je prilikama u Tešnju i njegovoj okolici na prijelazu iz XVII u XVIII stoljeće. Najznačajniji događaj iz toga vremena je uspješna odbra- na Tešnja i njegove tvrđave od habzburške vojske koju je predvodio princ Eugen Savojski. Bio je to jedini njegov vojni neuspjeh u pohodu na Bosanski ejalet oktobra i novembra 1697. godine.

Tek poslije ovih uvodnih napomena, može se govoriti o Tešnju i njegovoj okolici u XVIII stoljeću. U ovom dijelu rada date su osnovne informacije o administrativnom uređenju i urbanom izgledu grada. S pravom je dužna pažnja posvećena Tešanjskoj kapetaniji i Tešanjskoj tvrđavi. Tu je navedeno više podataka o vojnom značaju ovog kraja u daljim planovima uspješnije odbrane ovog dijela Bosne u navedenom stoljeću. Pored dosadašnjih saznanja o Kapetaniji i njenim kapetanima, donesene su i neke manje korekcije u vezi s tim. Zbog svog značaja donešeni su potpuniji podaci o tešanjskoj tvrđavi, njenoj dogradnji i broju posade.

Radi boljeg razumjevanja prilika u ovom gradu i njegovoj okolici, prikazani su društveni život i socijalne prilike koje su bile karakteristične za stanovništvo Tešnja. Iz brojnih neobjavljenih i objavljenih izvora, te stručne literature u ovom dijelu rada prikazana su brojna i vrlo interesantna dešavanja u svakodnevnom životu sultanovih podanika ovog kadiluka. Zbog posebnosti koju je Tešanj imao u vrijeme velike bune koja je trajala u Bosanskom ejaletu od 1747. do 1757. godine, detaljno su tematski i hronološki prikazana sva dešavanja narodnog nezadovoljstva ljudi ovog kraja prema predstavnicima lokalne i pokrajinske vlasti. U svemu tome centralnu ulogu imao je bivši sarajevski, a zatim tešanjski kadija Abdurahman Muharemija. Na ovom mjestu prezentirani su brojni događaji koji se odnose na ovog najistaknutijeg vođu pobune, kao i njegov tragičan kraj. Posljednji dio rada posvećen je tešanjskoj čaršiji i njenoj privrednoj djelatnosti, te najznačajnijim privrednim djelatnostima stanovništva Teš- nja i njegove okolice tokom XVIII stoljeća.

Ključne riječi: Osmanska vlast, Tešanj, Tešanjska tvrđava, Habzburška monarhija, XVII-XVIII stoljeće, razvoj, zanati


Uvodne napomene


Uspostavljanje osmanske vlasti na prostore današnje Bosne i Hercegovine praćeno je sa brojnim promjenama na administrativno-upravnom, sudskom, urbanom, privrednom, konfesionalnom, te obrazovno-kulturnom polju. Sve je to utkano u kulturno-civilizacijsko naslijeđe ovih, kao drugih prostora jugo- istočne Evrope, koja je bila pod vlašću Osmanskog carstva. Posebno su te promjene bile evidentne u urbanim sredinama. Naime, jedna od karakteristika osmanske uprave bila je da su, pored zatečenih, vremenom nastali i potpuno novi gradovi, koji su u pravilu dobili orijentalno-islamski izgled. Po tome se nije razlikovao ni jedan dio evropskog dijela Osmanskog carstva. Najviše novih urbanih sredina u evropskom dijelu Carstva nastao je tokom XV i XVI stoljeća. To je vrijeme njegovog najvećeg uspona. Tada se ono uzdiže u rang svjetske supersile.1 Vojno-politički i privredni usponi imali su direktnog utjecaja na cijeloj teritoriji osmanske države. Tokom XV, a posebno u XVI stoljeću, usljed novih teritorijalnih osvajanja došlo je i do formiranja brojnih sandžaka, te više ejaleta kao najvećih administrativno-upravnih jedinica. Tako je fermanom sultana Murata III (1574-1595) 1580. godine formirana još jedna osmanska pokrajina, poznata pod imenom Bosanski ejalet.2

To je vrijeme do kada su se na prostorima ove nove osmanske pokrajine, pored Bosanskog, Hercegovačkog, Zvorničkog, Kliškog, Požeškog, Cernič- kog i Krčko-ličkog sandžaka, od kojih je formiran Bosanski ejalet, formirale i brojne urbane sredine. Među njima je bio i današnji grad Tešanj.3 O nastanku ove, kao i drugih kasaba u vrijeme vlasti osmanskih sultana do sada je najis- crpnije pisao dr. Adem Handžić. Ovaj cijenjeni osmanist u više radova ističe preciznost i propise novih vlasti, te koji su bili preduvjeti da se jednom mjestu prizna status grada, kasabe. Time je lokalno stanovništvo dobijalo i određene poreske privilegije u odnosu na susjedna ruralna mjesta.4

U osmanskim vojnim osvajanjima i teritorijalnim širenjima na prostorima preko Save i Dunava tokom cijelog XVI stoljeća najveći dio bosanskih gra- dova nalazio se u unutrašnjosti. To im je omogućavalo dalji urbani i privredni



  1. Jozef Matuz, Osmansko carstvo, preveo Nenad Moanin, Zagreb 1992. godine, 37-57 i 76-104; Istorija Osmanskog carstva, priredio Rober Mantran, prevela s francuskog Ema Miljković-Bojanić, Beograd, 2002. godine, 65-271; Historija osmanske države i civilizacije,priredio Ekmeleddin Ihsanoğlu, Sarajevo, 2004. godine, 34-53.

  2. Hazim Šabanov, Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela, Sarajevo, 1982. godine, 77-81.

  3. Isto, 150; Mirza Hasan Ćeman, Urbana antroplogija Tešnja 1461-1878., Tešanj, 2006.

godine, 8-16.

  1. Adem Handžić, Studije o Bosni, historijski prilozi iz osmansko-turskog perioda, Istanbul, 1994. godine, 154.


razvoj u odnosu na nesigurna pogranična mjesta. Takvo stanje ostalo je do Bečkog rata (1683-1699). Kako je u tome ratu osmanska država doživjela svoje najveće teritorijalne gubitke u evropskom dijelu Carstva od Habzburške monarhije i Mletačke republike, te odlukama Karlovačkog mirovnog ugovora (1699) to biva ozakonjeno, time se i položaj Bosanskog ejaleta, koji postaje najisturenija pokrajina u ovom dijelu Carstva osjetno mijenja.5 Sve je to imalo znatnog odjeka i na urbane sredine ove pokrajine. U takvoj situaciji je bio i Tešanj. Ovo je mjesto kao i u prethodnom periodu, tako i u XVIII stoljeća dijelilo sudbinu sa svim drugim mjestima Bosanskog ejaleta.



  1. Tešanj na prijelazu iz XVII u XVIII stoljeće


Tešanj i njegova okolica došli su pod osmansku vlast u prvim decenijama XVI stoljeća. Po dosadašnjim saznanjima, ovo je mjesto osmanska vojska zauzela neposredno nakon pada Srebreničke banovine 1512. godine.6 No, drugi historičari su mišljenja da se to desilo, po jednim osmanistima 1520., a po drugim 1521. godine.7 Deceniju kasnije, zahvaljujući vojvodi Ferhadu Čelebiji, sinu Iskenderovom, koji je bio u službi bosanskog sandžak-bega Gazi Husrev-bega i nadzornik "nad njegovim posjedima, odnosno nad njego- vim vakufom, posebno na onom dijelu koji se nalazio na području Tešnja"8, osmanski dokumenti na koje se poziva dr. Handžić govore da sa svojim vakufskim dobrima i svim što je uradio "Ferhad-beg za Tešanj predstavljao njegovog prvog vakifa i stvarnog osniva muslimanskog gradskog naselja u podgrađu Tešanjske tvrđave".9 S podignutim sakralnim i profanim objektima neposredno nakon Mohačke bitke 1526. godine Tešanj je stekao sve uvjete i dobio status gradskog naselja, kasabe.10

U administrativno-upravnom pogledu Tešanj je do druge polovine XVI stoljeća bio jedna od nahija Brodskog kadiluka. Nešto poslije 1566. godine ovo mjesto je postalo i sjedište istoimenog kadiluka. Prvi put se kao kadiluk spominje u osmanskim dokumentima 1584. godine. To znači da je Tešanj postao kao sudsko-upravni centar u vremenskom periodu od 1566. do 1584.


  1. Ešref Kovević, Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletkoj republici po odredbama Karlovačkog mira, Sarajevo, 1973. godine, 62-76; Enes Pelidija, Bosanski ejalet od Karlovkog do Požarevačkog mira 1699-1718., Sarajevo, 1989. godine, 16.

  2. Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest Bosne, knj. 1, Sarajevo, 1999. godine, 100.

  3. Safvet-beg Bašag-Redžepašić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (1463.- 1850), reprint izdanje, Sarajevo, 1989. godine, 27; A. Handž, Studije o Bosni, 169.

  4. M. H. Ćeman, Urbana antropologija Tešnja, 8, 9.

  5. Isto, 9; A. Handžić, Studije o Bosni, 174.

  6. M. H. Ćeman, Urbana antropologija Tešnja, 12.


godine.11 U odnosu na neke druge urbane sredine koje su tokom XVI stolja doživljele brz prosperitet, Tešanj se kao grad postepeno razvija. O tome nam govore i osmanski popisni defteri. U njima se, po pravilu, svake desete godi- ne upisivao broj dominstava jednog mjesta sa svim drugim pokazateljima koji su bili od interesa za Osmansko carstvo. Posebno to pokazuje osmanski popisni defter Bosanskog sandžaka iz 1604. godine. U njemu se navodi da kasaba ima dvije mahale: ˝a) Mahalu džamije umrlog Ferhad-bega s hatibom (govornik; propovjednik koji drži hudbu u džamiji petkom i bajramima), ima- mom (islamski vjerski službenik), muezzin (džamijski službenik koji poziva na molitvu), te 188 oženjenih i 15 mudžerreda (neoženjenih) muškaraca i b) Mahalu Orevog mesdžida nova s imamom, muezzinom, te 32 oženjena i jednim (1) neoženjenim muškarcem, osim (3) s pola čifluka** , te jednim (1) nemuslimanom.12

Interesantno je primijetiti da najpoznatiji osmanski putopisac Evlija Čelebi, koji je 1660. i 1664. godine dolazio na teritoriju Bosanskog ejaleta i obišao skoro sve urbane sredine ove osmanske pokrajıne, u svom poznatom djelu Seyahatnamesı (Putopıs) nije dolazio u Tešanj, te iz pera ovog čuvenog putopisca nemamo podatke o ovom mjestu.

No, daleko više informacija o ovoj urbanoj sredini i njenoj tvrđavi znamo iz brojnih podataka posljednje decenije XVII stoljeća. Uzrok tome bila je pobjeda habzburške vojske nad osmanskim oružanim snagama u Bici kod Sente 11. septembra 1697. godine. Kao posljedica ove pobjede u to vrijeme sjeverne granice Carstva ostale su nebranjene. Saznavši za katastrofalni poraz sultanovih oružanih snaga, tadašnji bosanski valija Mehmed-paša Korča nakon tog osmanskog poraza se razbolio i petnaesti dan "preselio u vjni mir" (26. 09. 1697).13 Saznavši za smrt bosanskog valije, te da je Bosanski ejalet u to vrijeme ostao bez dovoljno vojnih snaga, princ Eugen Savojski, glavni tvorac pobjede nad Osmanlijama kod Sente, odluči da napadne ovu osmansku pokrajinu.14 Cilj mu je bio da što više iskoristi nedavnu pobjedu i da ovom prilikom osvoji Bosnu. Osim podataka od habzburških obavještaj- nih službi i Kiba, komandanta savskog graničnog distrikta, vijesti o stanju u Ejaletu dobijao je i od nekih bosanskih franjevaca.15


  1. H. Šabanović, Bosanski pašaluk, 150, 184.

* slobodan seljački posjed sa svim nekretninama koje posjeduje jedno dominstvo.

** kompleks zemljišta koji zadovoljava potrebe jedne porodice. U širem smislu, misli se na posjed uopće. To je posjed koji se koristi na osnovu tapije.

  1. Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, sv. III, Obradila: Amina Kupusov, Bošnjački Institut Zürich, Odjel Sarajevo, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2000. godine, 360-364.

  2. S. S. H. Muvekkit, Povijest Bosne, 425.

  3. Mustafa Imamov, Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1997. godine, 287.

  4. Dr. Fadil Ademov, Princ palika u Sarajevu (Provala Eugena Savojskog u Bosnu 1697.), Sarajevo, 1997. godine, 139/140.


S vojskom od 6.000 ljudi koju je sakupio kod Osijeka, 12. oktobra 1697. godine kod današnjeg Bosanskog Broda prešao je Savu bez ikakvih poteš- koća. Narednih četiri do pet dana, krećući se dolinom rijeke Bosne prema Sarajevu, osvojio je Doboj i Maglaj.16 Svjestan rizika koji je preuzeo tim pohodom, ali i prednosti, kao što je faktor iznenađenja, te usputnim haranjem i paljenjem, izazivao je strah i zbunjenost kod sultanovih podanika."Franjevci su, kako se hvalio njihov stari historičar Mijo Vjenceslav Batinić, prethodno dostavili Savojskom izvještaje o razmještanju osmanske sile i položaju poje- dinih mjesta na njihovom putu prema Sarajevu."17 Sve je to utjecalo da za relativno kratko vrijeme habzurški odredi osvoje Žepče i dođu i do Vranduka. Po prvi put su se kod ovog mjesta sukobili habzburški s bosanskim odredima. No, nadmoćniji napadači su bez većih poteškoća porazili branioce Bosne. Prošavši bez očekivanog otpora i klanac Osičanik, preko Kaknja, princ Savoj- ski došao je u selo Moštre kod Visokog.18 Iz okolice Visokog princ Savojski Sarajlijama je uputio pismo u kojem traži predaju šehera. U slučaju da pozi- tivno odgovore, garantovao im je ličnu i imovinsku sigurnost, a u suprotnom, zaprijetio im je da će grad zapaliti i sve njegove stanovnike pobiti. U prismu se kaže: "Nećemo poštedeti ni dijete u mainoj utrobi (‘’Ja sogar auch das Kind im Mutterleibe nicht verschonen wollen, allermasen heizu das gröbere Garschütz Möeser und Feuerwerk sohon vorhanden stehen’) jer je priprav- ljena i teška artiljerija.1"9

Ne dobivši pozitivan odgovor, habzburški odredi 23. oktobra 1697. godi- ne iz Visokog polaze prema Sarajevu. U toku dana carski vojnici opljačkali su sve što im je došlo do ruke. Da prikriju pljačku i još više zastraše stanovnike ovog grada, u noći 23. na 24. oktobar zapalili su grad. Tom prilikom većina njegovih građevina sagrađenih u posljednja nepuna dva i po stoljeća bila je od drveta. Time je olakšano da vatrena stihija uništi skoro cio grad.20






  1. Joseph von Hammer, Historija Tuskog (Osmanskog) carstva, knj. 3, Zagreb, 1979. godine, 73; Enes Pelidija, Bosanski ejalet od 1593. god. do Svištovskog mira 1791. god. u knjizi Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo, 2004. godine, 153.

  2. M. Imamović, Historija Bošnjaka, 287; F. Ademović, Princ palika, 139.

  3. S. S. H. Muvekkit, Povijest Bosne, 427; F. Ademović, Princ palika, 146; E. Pelidija,

Bosanski ejalet od 1593. god., 153.

  1. F. Ademović, Princ palika, 148.

  2. Владислав Скарић, Сарајево и његова околина од најстаријих времена до аустроугарске окупације, Изабрана дјела, књ. 1, Сарајево, 1985. године, 130, 131;

S. S. H. Muvekkit, Povijest Bosne, 427; M. Imamović, Historija Bošnjaka, 288; F. Ademović, Princ palika, 152; E. Pelidija, Bosanski ejalet od 1593. god., 154.


Pošto je nastupao zimski period, a bez dovoljno materijalne pomoći i većih vojnih snaga, te svjestan da bi duže zadržavanje bilo nepovoljno za ovaj ekspedicioni korpus, princ Savojski dan nakon spaljivanja Sarajeva, naređuje svojim odredima povlačenje. I ovоga puta habzburška vojska spalila je skoro sva muslimanska imanja.21 Na tom putu pridružio im se i veliki broj sultano- vih nemuslimanskih podanika. Najveći dio činili su katolici, ali bilo je nešto i pravoslavnih, te poneka jevrejska porodica.Većina historičara ne navodi koliki je to broj, osim dr. Safvet-bega Bašagića, koji piše da se radilo o 40.000 ljudi.22 Bez ikakvih poteškoća istim putem kojim su došli, habzburški odredi su se i povlačili. Već 31. oktobra 1697. godine prethodnica carskih oružanih snaga stigla je do Doboja.

Toga dana glavnina odreda nalazila se u Maglaju. Tu su princu Savojskom stigle informacije da se u blizini ovog grada nalazi grad Tešanj s tvrđavom. Po tim informacijama ovo mjesto sa svojim fortifikacionim objektom moglo se lakše osvojiti nego što je to bio slučaj s maglajskom i dobojskom tvrđavom, koje su osvojene prije dvije nedjelje. Zato je sjutradan, tj. 1. novembra, princ Savojski s 1.000 vojnika pješaka i 600 konjanika pošao prema Tešnju. U to vrijeme u ovoj kasabi je, po jednim podacima, bilo 1.000, a po drugima 1.600 ljudi. Kao i u mnogim sličnim prilikama i ovoga puta habzburški vojskovođa je pozvao branioce da se predaju. No, s druge strane nije bilo odgovora. Zato je naredio da sa osam topova artiljerijski granatiraju grad i tvrđava. Iz arti- ljerijskih oružja je tom prilikom ispaljeno stotinu topovskih đuladi, a zatim je zapovijedio pješadiji i konjici da pređu u napad. Granatiranje i juriše pro- tivničke vojske branioci Tešnja su uspješno odbili. Iskusni "princ palika" bio je svjestan da će mu za osvajanje Tešanjske tvrđave i grada biti potrebno više vremena nego što je planirao. Bojeći se da duže zadržavanje na ovom mjestu može ugroziti rezultate dotadašnjeg pohoda, a u nastojanju da se mirno vrati na habzburšku teritoriju, izdao je naređenje o povlačenju svojih odreda. Već 3. novembra bio je u Doboju, a dva dana kasnije (5.11. 1697.) prešao je preko novosagrađenog mosta na Savi kod Broda. Tri dana kasnije je s dijelom voske došao u Osijek, odakle je počela njegova vojna ekspedicija na teritoriju Bosanskog ejaleta. 23 Tako su Tešanj i njegova tvrđava bili jedino mjesto koje princ Eugen Savojski nije uspio osvojiti u ovom pohodu na Bosanski ejalet 1697. godine. Od tada ime ovog grada i njegove tvrđave postaje interesantno, kako za osmansku, tako i za habzburšku državu.





  1. Б. Скарић, Сарајево и његова околина, 131.

  2. S. Bašagić, Kratka uputa, 87; F. Ademović, Princ palika, 153.

  3. J. v. Hammer, Historija, 73; F. Ademović, Princ palika, 155.


  1. Tešanj i njegova okolica u XVIII stoljeću


    1. Administrativno uređenje i urbani izgled


Za razliku od nekih drugih mjesta koja su Bečkim ratom (1683-1699 ) izgubila dotadašnju važnost kao značajni administrativni, privredni, fortifi- kacioni i kulturni centri Bosanskog ejaleta, Tešanj i njegova tvrđava poslije potpisanog Karlovačkog mira ( 26. 01. 1699.) tek tada dobivaju na značaju. Razlog za to bio je i u činjenici što se ova kasaba sa svojom tvrđavom više nije nalazila u dubokoj unutrašnjosti Carstva, kako je to bilo do 1683. godine, nego blizu novouspostavljene osmansko-habzburške granice.24

Kao i u prethodnim stoljećima, Tešanj je i u XVIII stoljeću bio u sastavu Bosanskog sandžaka. Također je bio i sjedište kadiluka s nahijama: Tešanj ili Usora, Maglaj i Žepče.25 Pored poslovnog dijela, čaršije, u osmanskim dokumentima toga vremena navode se u urbanom dijelu ovog mjesta i četiri mahale: Dobro Polje, Tabhana, Mahala Ferhad-bega i Trasica. U gradu su se svojom veličinom, izgledom i značajem isticale i džamije: Tabhana i Ferhad- begova.26 Osim čaršije i kuća za stanovanje, te tvrđave, Tešanj je bio poznat i kao mjesto u kojem se nalazi jedna od 19 sahat-kula bosanskohercegovačkih gradova koje su podignute u vremenskom periodu od 1587. do 1830. godine.27 Također se navodi da je u gradu bio i još jedan veći objekt koji je poznat pod imenom Bijela kula.28 Kao i u drugim pokrajinama Osmanskog carstva, tako je i u Bosanskom ejaletu postojalo više poštanskih stanica gdje su se držali u pripravnosti odmorni konji za tatare, poštare. Te poštanske stanice bile su poznate pod imenom menzilhane. Tokom XVIII stoljeća na teritoriji tešanj- skog kadiluka menzilhane su bile u: Doboju, Maglaju, Žepču i Duboštici.29

Interesantan je podatak da su u to vrijeme na području Tešnja sultanovi nemuslimanski podanici, zimije, obnovili zvoje vjerske objekte. O tome je obaviješten valija Gurmuči Jegen Mehmed-paša. Svojom bujruldijom bosan- ski namjesnik tražio je od tešanjskih vlasti da se provjere vijesti da li su bogomolje koje su zimije obnovili u ovom kraju u istom obliku kao i ranije ili su proširene, kako su se pronosile vijesti. Na kraju se izričito naređuje da


  1. E. Kovević, Granice Bosanskog pašaluka, 5-301; H. M. Ćeman, Urbana antropologija,

6.

  1. Ahmed. S. Aličić, Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, Sarajevo, 1983. godine, 25; H. Šabanov, Bosanski pašaluk, 230.

  2. Sidžil Tešanjskog kadiluka (1740-1752), Prijevod i obrada: Hatidža Čar-Drnda, Sarajevo, 2005. godine, XII.

  3. Hamdija Kreševljakov, Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini (1463-1878), knj. II, Sarajevo, 1991. godine, 107.

  4. Sidžil tešanjskog kadiluka, XIV.

  5. Isto, XIV, 74.


se postupa "u skladu s bujuruldijom. Izbjegavajte i strogo se čuvajte činiti suprotno! Zapisano: 18. rebiul-ahira 1156. (11. 06. 1743.) godine".30



    1. Tešanjska kapetanija i tvrđava


Tokom četvorostoljetne osmanske vlasti na prostorima današnje Bosne i Hercegovine, te dijela susjednih zemalja koji su bili u sastavu Bosanskog ejaleta, osnivane su brojne kapetanije. Pod ovim imenom podrazumijeva se tačno ograničeni manji teritoriji koji nikada nisu prelazili granice sandžaka u kojem su se nalazili, ali se dešavalo da su kapetanije bile na teritoriji dvaju kadiluka. I dok su u prvoj fazi formiranja kapetanije uspostavljane duž pogra- ničnih mjesta i plovnih rijeka, od XVIII stoljeća organizuju se i u unutrašnjo- sti ove osmanske pokrajine.31

U to vrijeme teritorija Tešanjskog kadiluka bila je poznata po činjenici da su se na tom prostoru nalazile tri kapetanije: Tešanjska, Dobojska i Maglaj- ska, dok su Novi Šeher i Žepče, koji su, također, bili u sastavu ovog kadilu- ka, pripadali Vrandučkoj kapetaniji.32 Sve te kapetanije osnovane su poslije Karlovačkog mira. Među njima bila je i Tešanjska. To nije bilo slučajno. Karlovačkim mirovnim ugovorom iz 1699. godine teritorij Tešanjskog kadi- luka nalazio se u blizini novouspostavljene osmansko-habzburške granice.33 To joj u odnosu na prethodna stoljeća, kada se nalazila u relativno dubokoj unutrašnjosti, daje novi geostrateški značaj. Pogotovo je to postalo izuzetno važno vojno pitanje poslije potpisivanja Požarevačkog mira (1718.). Tada se državna osmansko-austrijska granica još više približila ovom kadiluku.34

Tada su osmanske vlasti na teritoriji Bosanskog ejaleta od 1718. do 1737. godine formirale 11 novih kapetanija. Po mišljenju Hamdije Kreševljakova, među njima se nalazila i tešanjska kapetanija. Kao i u drugim kapetanijama, i u njoj je bila vojna posada koja se sastojala od mustahfiza, * konjanika (spahija), azapa,**, tobdžija i dobrovoljaca (gönulliye). Po podacima Ham- dije Kreševljakova "Odžakluk vojnika i zapovjednika tešanjske kapatanije bijaše carina Jenišeher u Tesaliji”.35 Prvi poznati zapovjednik tešanjskog


  1. Isto, 87/8.

  2. Hamdija Kreševljakov, Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Izabranja djela, knjiga I, Sarajevo, 1991. godine, str. 23- 30.

  3. Isto, pp. 154.

  4. E. Kovević, Granice Bosanskog pašaluka, str. 77-79.

  5. Enes Pelidija, Banjalučki boj iz 1737. uzroci i posljedice, Sarajevo 2003. godine, pp.

55-61

* čuvari, članovi stalne vojne posade stacionirane u gradovima.

** posebna vrsta pješadije; vremenom stalne vojne posade, posebno u pogrannim tvrđavama.

  1. H. Kreševljaković, Kapetanije, pp. 155


kraja bio je Mehmed-aga Imamov. Na tu dužnost imenovan je zbog zasluga u vojnoj službi. Njega je na tu dužnost po odobrenju Visoke porte imenovao tadašnji bosanski valija Halil-paša Ćoso.36

Vjerovatno zbog blizine granice s Habzburškom monarhijom, zasluga u uspješnoj odbrani Tešanjske tvrđave 1697. godine, kao i zbog činjenice da je bio među zaslužnim ličnostima ove pokrajine tokom Bečkog rata, centralna vlada iz Istanbula imenovala je za bosanskog valiju 1702. godine Sejfulah- pašu Tešnjaka. Tu dužnost obavljao je od 1702. do 1703. godine. U tom zvanju i dužnosti zamijenio ga je Mehmed-paša Dogramedži.37 Vjerovatno je već u tom vremenu osnovana Tešanjska kapetanija, a ne poslije Požarevačkog mirovnog ugovora (1718), kako je to u svoje vrijeme napisao akademik Kreševljaković.38 To svoje mišljenje zasnivam i na činjenici da je upravo 1703. godine zbog geostrateškog značaja sagrađen i novi dio tvrđave poznate pod imenom Donji grad.39

Nakon ovih građevinskih radova Tešanjska tvrđava sastojala se iz dva dijela: Gornje tvrđave, podignute na uzvišenju koja dominira tim krajem i Donje tvrđave, tzv. "frenki”, podignute pri dnu utvrđenja. U ovom dijelu tešanjskog fortifikacionog objekta bila je smještena vojna posada od 30 lju- di.40 Te 1710. godine muhafiz Tešanjske tvrđave bio je raniji bosanski valija Sejfudin-paša Tešnjak. Navodno je iste godine i umro u rodnom gradu.41

Zbog svoje dobre organiziranosti, Tešanjska tvrđava ubrajala se među veća i značajnija vojna utvrđenja Bosanskog ejaleta u XVIII stoljeću. Cijelo utvrđenje bilo je u okruženo kanalima s vodom. Sa strane su bile dvije tabije naoružane s 15 topova. Prema izvještaju austrijskog konfidenta iz prvih godi- na XVIII stoljeća, Tešanjska tvrđava bila je veoma jaka i kao fortifikacioni objakat najznačajnija u ovom dijelu Bosanskog ejaleta.42 U Tvrđavi je bila smještena posada od oko 400 ljudi. Od toga je 91 vojnik 1704. godine pre- komandovan u Tvrđavu (Bosanski) Brod. Istovremeno je u Tešanj na službu došlo novih 107 nefera. Tako je u prvoj deceniji XVIII stoljeća Tešanjska tvrđava imala ukupno 393 vojnika. Njihove dnevne plaće iznosile su 50.750


  1. Vedad Biščević, Bosanski namjesnici osmanskog doba (1463.-1878.), Sarajevo, 2006. godine, str. 219-221.

37 Isto, str. 221-222.

  1. E. Pelidija, Bosanski ejalet, str. 115; H. Kreševljaković, Kapetanije, str. 30.

  2. H. Kreševljaković, Kapetanije, str.154; E. Pelidija, Bosanski ejalet, str. 115.

  3. Akademija nauka i umjetnosti u Bosni i Hercegovini, Başbakanlık devletı arşıvı, Istanbul, Sarajevski sidžil, br. 97, 164, 121, 74/2, pisano u ramazanu 112. (između 24. 10. i 23. 11. 1710) godine, fotokopije i regesta.

  4. V. Biščević, Bosanski namjesnik, str. 222.

  5. Đoko Mazalić, Tešanj, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, nova serija VIII, Sarajevo, 1953. godine, str. 290.


akči. Godišnje je to iznosilo ukupnu novčanu sumu u iznosu 12.070.850 akči. Novac za ove potrebe uziman je iz bosanske džizije, te nekih mukata koje su pripadale bosanskoj blagajni, kao i iz prihoda skopskog nezareta (nadzorništva).43 Neposredno nakon zaključenja Beogradskog mirovnog ugo- vora (18. 09. 1739. godine), plašeći se da uskoro ponovo ne dođe do novog austrijsko-osmanskog rata, u jednom mazharu (zajedničkoj predstavci) pisa- nom 7. šabana 1150. (30.09.1739) godine tražilo se povećanje vojnih posada u Novom Pazaru, Zvorniku, Banjoj Luci, Bihaću, Novom, Ostrovici, Bužimu, Cetinu i Tešnju.44

S vremenom se Tešanjska tvrđava ponovo popravljala. Tom prilikom su pojedini njeni dijelovi proširivani. To se vidi i iz napisa iznad glavnog ulaza u ovu tvrđavu. Na tom mjestu na kamenoj pli stoji napis koji u pri- jevodu glasi: "Gradnja velike kule izvršena je hiljadu storinu i pedeset osme (1745/46) godine, a gradnja tabije hiljadu stotinu pedeset i devete godine (1746/47).

Ova gradnja izvršena je po naredbi dvojice visokih plemenitih vezira- mušira, gospode Ali-paše i Sulejman-paše, neka im je slava trajna. Pov- jerenik gradnje je kapetan Alija, neka mu je to obilna nagrada (sevap).45 Navedeni napis precizno navodi godinu dogradnje kule i tabije na Tešanjskoj tvrđavi u vremenskom periodu od 1745. do 1747. godine.

Kao i svim vojnim tvđavama, i u Tešnju je komandu nad posadom imao dizdar. Služba ovih vojnih zapovjednika bila je vrlo precizna u svim dužnostima i obavezama. Između ostalog njihov zadatak bio je da u povje- renoj im tvrđavi svakodnevno među članovima posade održavaju potrebnu vojnu disciplinu. Zato je dizdar morao stalno boraviti u gradu, i bez poseb- nog odobrenja nije smio nikada napustiti gradsko područje. Tako je bilo i s tešanjskim dizdarima. Jedan od brojni dizdara za koga se zna u Tešnju bio je i Ibrahim-aga. Ukopan je u groblju Ferhadije ili Čarđijske džamije 1766. (1180.) godine.46

U takvim okolnostima novoosnovana Tešanjska kapetanija je u potpu- nosti ispunjavala svoje obaveze. Do sada, prvi poznati tešanjski kapetan zvao se Jahja. Prezime mu je nepoznato. Međutim, po službi koju je obavljao,



  1. ANU BiH, BBAI, Muhimme defter 2942/325-2, 17. rebiu-l-evvel 1116. ( 22. 07. 1704.) godine f. r.

  2. Hamdija Kreševljakov, Bitka pod Banja Lukom 4. VIII 1737, Izabrana djela, IV, Sarajevo, 1991. godine, str. 18.

  3. Mehmed Mujezinov, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Knjiga II Istočna i centralna Bosna, Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1998. godine, str. 257; Alija Galijašev, Stara tešanjska čaršija danas, Tešanj, 2006. godine, str. 40.

  4. H. Kreševljaković, Kapetanije, str. 254.


kao i njegovi direktni potomci, s vremenom su se prezivali Kapetanovići. O njegovom radu jedino se zna da je kapetansku službu vršio u trećoj deceniji XVIII stoljeća. U tom zvanju naslijedio ga je sin hadži Hasan-kapetan. I dok o prvoj dvojici tešanjskih kapetana nemamo preciznije podatke, kao uostalom i o nekima prije njih, za trećeg po redu Ali-kapetana Kapetanova zna se da je na toj dužnosti bio nešto prije 1745., ali i nakon 1753. godine.47 On je imao velikog udjela u gušenju pobune koju je u ovom kraju vodio Abdurahman Muharremija. Na dužnosti tešanjskog kapetana naslijedio ga je Hasan I. On je tu dužnost obavljao do 1771. godine. Ubrzo nakon toga, kapetansku službu preuzeo je Hasan II. U odnosu na svoje prethodnike, kapetansku dužnost obavljao je relativno dugo. To se vidi i iz podatka da se u osmanskim doku- mentima po prvi put kao tešanjski kapetan spominje 1771., a posljednji put 1805. godine.48 Svi navedeni tešanjski kapetani boravili su u selu Logobare, koje se nalazilo 3 kilometra od Tešnja.49

Tokom XVIII stoljeća, osim kapetanije koja je imala zapaženo mjesto i ulogu u odbrambenom sistemu Bosanskog ejaleta, stanovnici Tešnja bili su i radno angažirani. Posebno je njihovo angažiranje bilo u prvim decenijama navedenog stoljeća. Po potrebi su majstori s područja Tešanjskog kadiluka i Tešanjske kapetanije bili pozivani da rade na izgradnji novih i popravka- ma starijih tvrđava Bosanskog ejaleta. Tako se u osmanskim dokumentima navodi da je za opravku Bihaćke tvrđave, kao i drugih manjih fortifikacio- nih utvrđenja u njenoj blizina, kao što su Izačić, Tržac i Drežnik, osmanske vlasti 1713. godine angažirale 10 majstora i 10 običnih radnika s teritori- je Tešanjskog kadiluka. Iz ovog dokumenta također saznajemo da su svi angažirani za svoj posao dobivali novčanu nadoknadu. Kako u dokumentu piše, majstori su za svoj posao imali dnevnicu u iznosu od 50 akči, a obični radnici upola manje.50 Osim radne snage osmanske vlasti su u više kadiluka, pa i u Tešanjskom, na građevinskim poslovima tvrđava angažirale i zaprežna vozila za prijenos građevinskog materijala. Iste, 1713. godine je s područja Tešanjskog kadiluka bilo angažirano pet (5) volovskih kola. Vlasnicima ovih zaprežnih vozila davana je novčana nadoknada u vidu dnevnice od 70 čuruk- akči.51

Na području Tešanjske kapetanije, u određenim vremenskim periodima, mobilizirani su vojno sposobni ljudi za ratovanje na frontovima daleko van


  1. Isto, str. 155.

  2. Isto, str. 156.

  3. Isto, str. 155.

  4. ANU BiH, BBAI, Maliye defter zb. II 3439/53 10. muharrem 1125. (8. 02. 1713.) godine,

f. r.

  1. Isto.


Bosanskog ejaleta. Tako je bilo i u vrijeme osmansko-ruskog rata, koji se vodio od 1768. do 1774. godine. Usljed velikih gubitaka, a posebno velikog poraza Osmanlija kod Bendera, lokalne vlasti su u avgustu 1770. godine izvršile novu vojnu mobilizaciju u više kapetanija. Među mobiliziranim za odlazak na osmansko-ruski front bili su i vojnici s područja Tešnja.52



    1. Društveni život i socijalne prilike


Društveni život Tešnja bio je kao i u drugim kasabama Bosanskog ejaleta. Međutim, za razliku od mnogih drugih kadiluka, zahvaljujući podacima iz tešanjskog sidžila, koji obuhvata vremenski period od 1740. do 1752. godine, u prilici smo da nešto više kažemo o društvenom životu i socijalnoj strukturi stanovništva Tešnja i njegove okolice. Najveći dio gradskog stanovništva činili su predstavnici lokalne i sudske vlasti: kapetani, age, vojnici, pripadnici uleme: imami, hatibi, vaizi, mualimi, mujezini, kadije, te trgovci, zanatlije, kao i pripadnici raznih uslužnih djelatnosti. Na više mjesta u ovom sidžilu spominju se Vlasi kao filuridžijsko stanovništvo, te ostali društveni slojevi koji su obavljali određene poslove u korist države. Zbog toga su bili osloba- đani plaćanja određenih poreza.53

Kao i u drugim mjestima Bosanskog ejaleta, i u Tešnju je tokom XVIII stoljeća došlo do opadanja stanovništva. Razlozi za to bili su u velikom broju epidemije kuge tokom navedenog stoljeća, te čestih ratova, kako na teritoriji ove pokrajine, tako i na dalekim osmansko-perzijskim i osmansko-ruskim frontovima. Sve je to imalo za posljedicu opadanje broja domaćeg radnog stanovništva, posebno onog dijela koji je bio vojno sposoban.54 Takvo će se stanje znatno popraviti u narednom XIX stoljeću. Na osnovu podataka iz XIX stoljeća ovaj grad se ubrajao među najveće urbane sredine Bosanskog ejaleta/ vilajeta.55

Uporedo sa slabljenjem autoriteta Visoke porte, slabila je osmanska vlast na pokrajinskom i lokalnom nivou. Ta pojava postala je redovna već od prvih decenija XVIII stoljeća. Takvo stanje bilo je evidentno i na terito- riji Bosanskog ejaleta. Po tome se ni Tešanjski kadiluk nije razlikovao. U šikayet-defterima iz XVIII stoljeća nalaze se brojne žalbe, prigovori i dopisi o


  1. Fra Marijan Bogdanov, Ljetopis kreševskog samostana (1765-1817), I. P. "Veselin Masleša", biblioteka "Kulturno naslijeđe", Sarajevo, 1984. godine, str. 122.

  2. Sidžili tešanjskog kadiluka, XV.

  3. Bogumil Hrabak, "Kužne radnje u Bosni i Hercegovini 1463-1800.", Istorijski zbornik, god. II, br. 2, Banja Luka, 1981. godine, 27/8 ; E. Pelidija, Banjalučki boj, 84; Dominik Mandić, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Rim, 1967. godine, 271, 177.

  4. Iljas Hadžibegov, Bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19. i 20. stoljeća,

Sarajevo, 1991. godine, 26, 31.


zloupotrebama predstavnika lokalnih vlasti.56. U jednoj od brojnih predstavki, cjelokupno muslimansko i nemuslimansko stanovništvo žali se na kapetana i maglajske age zbog nezakonitog uvođenja poreza koji se odnosio na poštan- ske konje. Falsifikujući izjave, oni su obavijestili više instance vlasti da je stanovništvo ovog kadiluka pristalo na obaveze poštanskog saobrćaja veće nego što su to ranije bile. Da se radi o svjesnoj prevari, potvdio je svojim pot- pisom i tešanjski kadija Ahmed Said. Ova žalba napisana je 29. rebiu-l-ahira 1155. (2. 08. 1742) godine.57 Slična zajednička predstavka stanovnika ovog kadiluka pisana je višim predstavnicima osmanske vlasti i predata je 4. šabana 1154. (4. 10. 1742.) godine.58 U to vrijeme neke udovice poginulih boraca koji su 1736. godine bili mobilizirani u Tešanjskom kadiluku, a zatim upućeni na osmansko-ruski rat, te poginuli u Bici kod Ozije jula 1737. godine, tražile su od pokrajinske vlasti da im se dozvoli udaja za drugog.59

Posebno su brojni podaci koji se odnose na prikupljanju poreza na ime mirnodopskog (imdad-i hazariye) i ratnog (imdad-i seferiye) poreza. Tako je u ime ratnog doprinosa za 1743. godinu u Tešanjskom kadiluku predviđeno da se prikupi 2.553 groša. Zbog epidemije kuge, gladi i nerodne godine sta- novništvo Tešanjskog kadiluku navedeni porez nije moglo platiti. Imajući u vidu realno stanje, osmanske vlasti su im smanjile traženi iznos.60

Kao i u drugim dijelovima Bosanskog ejaleta, i na podrju Tešanjskog kadiluka u ovo vrijeme bila je prisutna hajdučija. Manje i ve odmetnke grupe su tokom XVIII stoljeća i na ovom podrju presretale pojedince, kao i ve skupine putnika i poslovnih ljudi. Ljudi koji su se odlivali na odmetanje od vlasti često su na to bili prisiljeni iz socijalnih, porodnih ili osobnih razloga. Kako je kriza postajala sve va poslije Beogradskog mira (1739.), to je u narodu nezadovoljstvo bilo sve više, a broj hajdkih četa sve viši. U cilju održavanja lne i imovinske sigurnosti stanovništva, vlasti su često organizirale potjere hajdkih četa, te hvatale i osuđivale njihove pomagače (jatake).61 Tako je u Sidžilu Tešanjskog kadiluka iz 1742. godine zabilježeno da su odmetnici: Hasan-beg iz sela Dumne, Đurica Baenović iz Novog Grada, Stipan Košov, Ćirko iz Duboštice i Luka Stipić uhvatili "austrijskog popa Andriju Velića, dok je nosio alkohol između sela Gornji Svilaj i Brusnice, koja se nalaze uz austrijsku granicu. Nakon što su ga pre- tukli i ranili, uzeli su mu 500 forinti i pustili ga na slobodu". U to vrijeme su


  1. ANU BiH, BBAI, Šikayet defterleri, 79, 92, 92/3 1113/17001. godine, f. i r.

  2. Sidžil Tešanjskog kadiluka, 37.

  3. Sidžil Tešanjskog kadiluka, 48/9. 59 Isto, 55/6.

60 Isto, XVII, 17, 22-26, 37, 63, 68/9, 76/7, 79, 89/90, 104/5, 115/6 i na više drugih mjesta.

61 Isto, 27, 29, 71/2.


slično postupale i druge odmetničke skupine. Zbog toga su predstavnici vlasti intervenisali u namjeri da se oštećeni zaštite i da im se vrati oduzeti novac i druge otete stvari.62

Hajdučki napadi na putnike i poslovne ljude nisu se dešavali samo na glavnim komunikacijama i planinskim predjelima, nego i u samom Tešnju. Tako je u jednom dokumentu iz 1745. godine zabilježeno da su nepoznati kradljivci upali u kuće Ahmed-age Galijaša i tom prilikom pokrali stvari u vrijednosti od 600 groša. Zbog toga svojom bujruldijom od 12. safera 1158. (16. 03. 1745. ) godine valija Ali-paša Hekimoglu, koji je tada po drugi put obavljao dužnost valije Bosanskog ejaleta naređuje da se kradljivci i njihovi pomagači što prije uhvate i po zakonu osude.63

Najuglednije ličnosti Tešnja, Doboja, Maglaja, Žepča i Gradačca, koji su pripadali Tešanjskom kadiluku, žalili se Visokoj porti na Halep Hasan-agu. On je obavljao dužnost kapetana tešanjske kapetanije u ime malodobnog Huseina, sina umrlog kapetana hadži Hasana. Koristeći povjereni mu polo- žaj, vršio je mnoge zloupotrebe kao što su uzimanje višeg novčanog iznosa za plaće vojnika Tešanjske tvrđave, kojih je objektivno bilo manje nego što je Hasan-aga navodio. Također je omalovažavao mnoge stanovnike ovog kadiluka, a uglednijim ličnostima pravio brojne intrige. Posebno je nezako- nito u ime poreza uzimao veće novčane iznose od sirotinje. Zbog toga je bio omrznut skoro od cjelokupnog stanovništva navedenih mjesta. Zbog toga su uglednije ličnosti navedenih mjesta Tešanjskog kadiluka tražile od Carskog divana da izda naređenje da se