Munir Mujić


METONIMIJA U ARAPSKOJ STILISTICI


Poslije Jakobsonove teorije o dvije ključne osi u jeziku: selekcijske i kombinacijske, pri čemu selekcijska odgovara metafori a kombinacijska metonimiji,1 metonimija je uzdignuta na mjesto koje joj u klasičnim retori- kama, i općenito u vremenu prije Jakobsona nije ni izbliza pripadalo. Meto- nimija je prikazana jednim od dva pola jezika, konstitutivnim elementom je- zika, koji se ne može zaobići. No, pogledamo li u povijest metonimije, vidjet ćemo da se ona ni izbliza ne može smatrati dostojnim takmacem metafori. Sličnost je cijelo vrijeme držala u sjeni susjednost, metafora je privlačila da- leko više pažnje nego metonimija. Na kraju, to je diktirano prirodom jezika koja nalazi metaforu mnogo operativnijim sredstvom od metonimije.

Za metonimiju se u arapskoj stilistici koristi termin al-mağāz al-mur- sal. Zalud je tragati za tim terminom u bilo kojem od djela što prethode al- Qazwīnījevu (u. 1338) djelu Talhī¥ al-Miftāõ. Da ne bude zabune, metoni- mija je bila uočena, odnosi koji je karakteriziraju su analizirani, ali u okviru razmatranja karaktera tropa uopće, što će reći da ju se nije imenovalo zaseb- nim terminom. Smatra se da je Abū Ubayda (u. 824.) prvi među arapskim autorima koji je ukazao na neke karakteristike što odgovaraju metonimiji. No, ovaj autor nije pokazao da te karakteristike razumijeva kao karakteristi- ke koje pripadaju zasebnom tropu. Ne možemo čak kazati ni da ih je razumi- jevao kao karakteristike koje se tiču tropa općenito. Radi se o tome da je on pripadao onim autorima iz formativnog perioda arapske stilistike uglav- nom su to bili autori koji su pisali djela iz oblasti nadnaravnosti Kurana a koji kada su koristili termin al-mağāz nisu mislili na metaforičko značenje, odnosno trop, već na tumačenje riječi (al-tafsīr). Tako, primjerice, kada tu- mači ajet:

و ﺎﻨﻠرأ ءماﺴﻟا ﻢﻬﻴﻠﻋ ارارﺪﻣ I nebo [kišu] smo im u obilju slali, on kaže:

Riječ nebo na ovom mjestu znači kiša. Kaže se: Još uvijek smo na nebu,

u značenju: Još uvijek pada ka, ili: Još uvijek gazamo po nebu, u značenju: Još uvijek gazamo po pokisloj zemlji...2


  1. Vidi: Roman Jakobson, Lingvistika i poetika, Nolit, Beograd, 1966., str. 195-215. i: Roman Jakobson, “O lingvističkoj tipologiji afazičnih oboljenja”, u: ur. Leon Kojen, Metafora figure i značenja, Beograd, Prosveta, 1986., str. 211-235.

  2. A Ubayda, Mağāz al-Quran, al-Qāhira, Maktaba al-Hanğī, s.a., tom 1., str. 186.


Metonimijske relacije čak su opisivane kao metafora, koja je pritom posmatrana kao supstitucija. Ibn Qutayba (u. 889) tumačio je kako Arapi “pozajmljuju određenu riječ i uoptrebljavaju je na mjestu druge riječi zbog bliskosti koja postoji među tim riječima ili zbog toga što jedna od njih ozna- čava uzrok, a druga posljedicu. Tako za kišu kažu nebo, jer kiša pada sa neba, a za bilje kažu vlaga, jer ono pomoću vlage raste, ili za nekoga kažu: On nema sala, misleći pritom kazati: On nema snage.3

Shvatanja metonimije u duhu supstitucije nije zaživjelo u arapskoj stilistici. Status metonimije poslije je jasno izdifrenciran u odnosu prema metafori, što je s obzirom na kategorijalno-pojmovnu različitost koja postoji između metafore i metonimije bilo nužno. Metonimija i metafora u arapskoj stilistici jedina su dva tropa kojima je status tropa bezuvjetno priznat. Tro- pološki karakter metonimije, kao i metafore, podrazumijeva da se ona reali- zira na upotrebi prenesenog umjesto doslovnog značenja. Relacija koja vlada između prenesenog i doslovnog u metonimiji može imati različit karakter, uvjet je da se ne radi o sličnosti, i to je ključna razlika između metafore i me- tonimije. Neki autori nabrojali su čak dvadeset i pet vrsta takvih relacija. Na ovome mjestu bit će dovoljno da spomenemo određeni broj njih:


    1. uzrok posljedica (al-sababiyya)

Umjesto riječi koja u doslovnom smislu označava rezultat, odnosno posljedicu neke radnje može se upotrijebiti riječ koja označava uzrok te rad- nje:

.ﺎﻫدﺪأ و ﺎﻬﻨﻣ أ ﺔﻐﺑﺎﺳ ﲇﻋٍ دﺎأ ﻪﻟ

Njegove su blagodati prema meni mnogobrojne,

Ubrajam se u jednu od njih, a ja ih izbrojati ne mogu.4



Metonimijski je upotrijebljena riječ ruke koja označava blagodati, jer se ruke uzimaju kao uzrok blagodati;


    1. posljedica uzrok (al-musabbabiyya)

Umjesto riječi koja označava uzrok upotrijebi se riječ koja označava posljedicu:



  1. Ibn Qutayba, Tal muškil al-Quran, al-Qāhira, Dār al-Turāt, 1973., str. 302.

  2. Al-Mutanabbī, cit. po: Teufik Muftić, Klasična arapska stilistika, Sarajevo, El- Kalem, 1995., str. 96.




Zejd je pozvao svoga prijatelja u zatvor.5

ﻦﺠﺴﻟا ﱃإ ﻪﻘﻳﺪﺻ ﺪﻳز ﺎﻋد.

Riječ zatvor upotrijebljena je metonimijski u značenju prijestup na osnovu veze posljedica-uzrok, jer se odlazak u zatvor dešava kao posljedica činjenja nekoga prijestupa;


  1. dio cjelina (al-ğuziyya)

Ova metonimijska relacija podrazumijeva da se dio upotrijebi u zna-

čenju cjeline:



On ima dvadeset proljeća [tj. godina].

.ﺎﻌﻴر ﻦﻳﴩﻋ ﺮﻤﻌﻟا ﻦﻣ ﻪﻟ



na.

Riječ proljeće upotrijebljena je u prenesenom značenju, a znači godi-


.ﻪﻟ ﺎﻨﻴﻋ وﺪﻌﻟا رأ

Neprijatelj je poslao svoje oko [tj. špijuna].

Riječ oko metaforički je upotrijebljena u značenju špijun.

ﺮﻳﺮﺤﺗ ر - oslobađanje vrata [tj. oslobađanje roba]6;


  1. cjelina dio (al-kulliyya)

Riječ koja označava cjelinu može biti upotrijebljena tako da u metafo- ričkom smislu označava samo određeni dio koji pripada toj cjelini:

.ﺔﻠﺟد ءﺎ ﺖﺑﴍ

Pio sam vodu Tigrisa [tj. Pio sam vode iz Tigrisa].7

Riječ voda ne označava svu vodu iz Tigrisa već dio koji je neko popio;



  1. ono što je bilo ono što je uslijedilo poslije (al-māñawiyya)

Pod ovom metonimijskom relacijom podrazumijeva se to da se umje- sto riječi koja označava sadašnje stanje neke stvari upotrijebi riječ koja ozna- čava stanje te stvari u prošlosti:

.ﻒﻴﺼﻟا ﺎﻨﻄﻗ و ءﺎﺘﺸﻟا ﻮﺻ ﺲﺒﻠﻧ

Zimi oblimo vunu a ljeti pamuk.8


  1. Abdul-Raof Hussein, Arabic Rhetoric: A Pragmatic Analysis, London, Routledge, 2006., str. 226.

  2. Muõammad Mu¥ãa Haddāra, Ilm al-bayān, Bayrūt, Dār al-‘ulūm al-arabiyya, 1989., str. 60.

  3. Abdul-Raof, op. cit., str. 227.

  4. Isto, str. 229.


Riječi vuna i pamuk upotrijebljene su kao metonimijska zamjena za označavnje odjeće od vune i pamuka;


  1. ono što će biti ono što je bilo (al-mustaqbaliyya)

Riječ koja označava buduće stanje neke stvari može se na osnovu me- tonimijske zamjene upotrijebiti umjesto riječi koja označava stvar onakvom kakva je u trenutnom stanju:



Usnio sam kako cijedim vino.9

ً.اْ َ

ُ ِ ْ َأ نىأرَ َأ نى ِإ

Riječ vino upotrijebljena je kao metonimijska zamjena za riječ grožđe. Vino se, poznato je, ne cijedi, već se cijedi grožđe da bi se od njega napravilo vino;

  1. mjesto ono što se u njemu nalazi (al-maõalliyya)

Česta upotreba metonimije ogleda se u tome da se riječ što označava mjesto upotrijebi kao zamjena za riječ koja označava ono što se nalazi u tome mjestu:

.ﺪﺑﺆﳌا ﻦﺠﺴﻟﺎﺑ مﺮﺠﳌا ﲆﻋ ﺖﻤﻜﺤﳌا ﺖﻤﻜﺣ

Sud je osudio zločinca na doživotnu robiju.

.هرﻮﻓ ﻦﻣ ﻚﺸﻄﻋ ﺊﻔﻄﺘﺴﻓ ينﺑﻮﻛ وأ ﺎﺑﻮﻛ بﴍا

Popij čašu ili dvije i odmah ćeš ugasiti žeđ;10



  1. sredstvo rezultat (al-āliyya)

Pod ovom metonimijskom relacijom podrazumijeva se to da se umje- sto riječi koja u doslovnom smislu označava neku radnju upotrijebi riječ koja označava sredstvo kojim se ta radnja vrši:

.َ ِ ﻵا ِ

I učini da potonji po istini spominju me. 11

قٍ ْ ِ

نﺎَ ِ ِ

ْ َ اوَ

Umjesto riječi spomen upotrijebljena je riječ jezik koja označava sred- stvo spominjanja.

Termin za označavanje metonimije koji se poslije al-Qazwīnija ustalio u arapskoj stilistici jeste al-mağāz al-mursal (dosl. odriješeni trop, razaslani trop)12 a podrazumijeva to da metonimija nije vezana za relaciju sličnosti iz-


9 Kuran: 12: 36.

10 Muftić, op. cit., str. 97.

11 Kuran: 26: 84.

  1. Al-Qazwīnī, al-’Īñāõ fī ‘ulūm al-balāġa, Bayrūt, Dār al-Fikr al-Arabī, Bejrut, 2000. str. 209.


među metaforičkog i doslovnog značenja, kakva vlada u metafori, već je “ra- zaslata prema različitim relacijama koje mogu da postoje u metonimiji.

Eliminiranje relacije sličnosti između doslovnog i figurativnog znače- nja u metonimiji ima za cilj pokazati da relacije koje metonimija podrazumi- jeva počivaju na stvarnoj, odnosno logičkoj povezanosti među pojmovima. Ta činjenica eksplicitnije je naglašena kod latinskih autora. Tako Ciceron za metonimiju, za koju upotrebljava termin denominatio, kaže da se “sastoji u zamjeni pravog izraza (verbum proprium) drugom riječju čije aktualno zna- čenje stoji u stvarnoj vezi sa namjeravanim značenjem, i to u partikularnom smislu, a ne da stoje u poredbenom odnosu”.13

Umjesto susjednosti ili kontigviteta između pojmova koje objedinju- je metonimija, klasični arapski autori opažaju asocijativnost (al-mulābasa). Tako ćemo naći da al-Qazwīnī metonimiju definira na sljedeći način:

.ﻪﻴﺒﺸﺘﻟا يرﻏ ﺔﺴﻼﻣ ﻪﻟ ﺿو ﺎﻣ و ﻪﻴﻓ ﻞﻤﻌﺘﺳا ﺎﻣ ينﺑ ﻼﻌﻟا ﺖﻧﺎﻛ ﺎﻣ ﻮﻫ و

Metonimija se ogleda u tome da veza između značenja u kojem je riječ

upotrijebljena i njenog konvencionalnog značenja počiva na asocijativnosti, a ne na sličnosti.14

Metonimijski proces ne opisuje se kao zamjena imena na osnovu su- sjednosti, već kao semantičko prerušavanje ,kako bi bio doslovniji prijevod termina al-mulābasa. Praktično bi to izgledalo ovako: riječ grožđe uzela je ruho riječi vino, te je rečeno: cijedim vino, umjesto cijedim grožđe. Noviji arapski autori, kada govore o odnosu između doslovnog i prenesenog znače- nja u metonimiji, pored spomenutog termina al-mulābasa koriste i termin al-muğāwara (susjednost, kontigvitet).

Kontekstualna veza koja pomaže pri razumijevanju metonimije, za ra- zliku od one što usmjerava razumijevanje metafore, po svome je karakteru restriktivna (al-qarīna al-mānia), ona zaprečava put doslovnom značenju. Uglavnom je riječ o bliskom, ekspliciranom kontekstu koji delegitimira do- slovno razumijevanje značenja. To je generalna karakteristika tropa, tako da se metafora i metonimija ne razilaze prije ovoga mjesta. Do razlaza dolazi kada se u obzir uzme relacija (al-alāqa) između doslovnog i prenesenog zna- čenja riječi. U metafori je to, kako smo već kazali, sličnost a u metonimi- ji neka od brojnih mogućih stvarnih relacija. Objedinjujući termin koji se


  1. Heinrich Lausberg, Literary Rhetoric: A foundation for Literary Study, Leiden, Brill, 1998., str. 256-257.

  2. al-Hağīb al-Qazwīnī, Al-Īñāõ fī ulūm al-balāġa, Bayrūt, Dār al-Fikr al-Arabī, 2000., str. 209.


koristi za sve relacije jeste korigirajuća relacija (al-alāqa al-mu¥aõõiõa). Od korigirajuće relacije koja prati metonimiju očekuje se prije svega da odvrati od traganja za sličnošću između metonimijski upotrijebljene riječi i onoga na šta se ta riječ odnosi. Na taj način metonimija se osigurava da ju se ne shvati kao metaforu.

Al-Qazwīnī dopušta da metonimiju ne mora uvijek pratiti bliski, ek- splicirani kontekst koji će ukazivati da se radi o prenesenom značenju, što je i razumljivo jer je tropološki karakter metonimije mnogo uočljiviji nego tropološki karakter metafore, budući da počiva na stvarnom odnosu. Nije bez razloga to što se metonimija ponegdje ocjenjuje kao jedini pravi trop15, u smislu da samo ona istinski podrazumijeva zamjenu jedne riječi drugom. U slučaju kada ne postoji eksplicirani bliski kontekst, upotrijebljena meto- nimija “mora sadržavati signal (al- išāra) koji upućuje na pojam nadređen metonimijski upotrijebljenoj riječi (mawlā lahā)16, pri čemu treba imati na umu da taj nadređeni pojam po pravilu nije ekspliciran. Odnos nadređeni pojam - metonimijski upotrijebljena riječ nije ništa drugo nego pokušaj da se, kazano terminima savremene jezičke znanosti, metonimija prikaže kao sin- tagmatska konstrukcija, ustvari kombinacija tipa upravna riječ modifikator, pri čemu je upravna riječ neeksplicirana.17 Semantički signal koji usmjerava razumijevanje metonimije u željenom pravcu obično je neka riječ koja se na- lazi u neposrednom kontekstu. Predstavit ćemo ovo sljedećim primjerom:


.ﺲﺒﻠﻧ ﻮﺻ ءﺎﺘﺸﻟا - Zimi oblačimo vunu.

.ينﺑﻮﻛ وأ ﺎﺑﻮﻛ بﴍا - Popij čašu ili dvije


neeksplicirana upravna riječ

eksplicirani modifikator

eksplicirani, bliski kontekst

ono što se od vune pravi

vuna

oblačiti

ono što se nalazi u čaši

ča ili dvije

piti




  1. Gledano iz logičkosemantičke perspektive, nije temeljni trop metafora, nego meto- nimija... ( Josip Užarević, “Tropi i jezik, u:, Tropi i figure, ur. Živa Benčić i Dunja Fališevac, Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1995., str. 108.)

  2. al-Qazwīnī, al-Īñāõ, str. 209. Termin al-mawlā teško da ćemo sresti izvan ovoga konteksta.

  3. Ovakav pristup u tumačenju metonimije možemo naći u: Beatrice Warren, “An Alternative Account of the Interpretation of Referential Metonymy and Metaphory, www. Metaphoric.de/07/warren.pdf


Sinegdoha kao podvrsta metonimije

Sinegdoha u arapskoj stilistici nije izdvojena kao zaseban trop. Ne postoji ni termin koji označava sinegohu, ali kada se govori o metonimiji uočavaju se odnosi koji su karakteristični za sinegdohu: upotreba riječi koja označava dio u značenju cjeline i obrnuto.18 Primjere za tu vrstu odnosa na- veli smo naprijed. Ove odnose Lausberg naziva jednim imenom kvantitativ- ni odnosi19, što je vrlo dobro odabran termin, ali kao i svaki drugi termin ne odslikava u potpunosti ono za šta se upotrebljava. Naime, odnose cjelina - dio i dio - cjelina, kada se tiču metonimije, odnosno sinegdohe, ne možemo uzi- mati samo kao odnose koji počivaju isključivo na kategoriji kvantitativnosti. Kada bi kvantitativnost bila neupitna odlika odnosa dio - cjelina i cjelina - dio onda bi to praktično značilo da svaki dio nekoga entiteta može u prenese- nom smislu odslikavati cjelinu. Ako uzmemo za primjer rečenicu: Neprijatelj je poslao svog špijuna, u kojoj je u prenesenom smislu riječ oko upotrijebljena u značenju špijun, onda bi to značilo da je bilo moguće upotrijebiti i bilo koju drugu riječ koja znači neki organ, te recimo kazati: Neprijatelj je poslao svoj vrat ili svoju glavu i sl. Jasno je da nešto takvo ne bi bilo uopće smisleno, a kamoli figurativno.

Prilikom upotrebe dijela u značenju cjeline riječ koja označava neki dio “mora dodatno specificirati značenje riječi koja znači cjelinu”.20 Kada se za osmatrača u izvidnici upotrijebi riječ oko, ona dodatno specificira značenje riječi osmatrač, jer se osmatrač prilikom uhođenja služi okom, koje u tome ni jedan organ ne može zamijeniti, niti neko može biti u izvidnici ako nema oči, tako da se “oko pojavljuje kao da je riječ o samoj osobi”.21

Ovo objašnjenje na koje nailazimo kod velikog broja arapskih autora podrazumijeva to da dio koji označava cjelinu ustvari predstavlja neku vrstu analogona cjeline, koji se opet nameće zahvaljujući prirodno-logičkim od- nosima. Grupa iz Liježa, koja je kao polazište koristila semantičko razlaga- nje riječi kao princip na kojem počiva odnos između dijela i cjeline, nazvala je tu operaciju konzerviranje esencijalnog sema. Pod esencijalnim semovima


  1. Muftić, kada nabraja odnose između osnovnog i prenesenog značenja riječi vezano za metonimiju, napominje da je odnos dio umjesto cjeline ustvari sinegdoha pars pro toto, te da je odnos cjelina umjesto dijela ustvari sinegdoha totum pro parte. (Vidi: Muftić, op. cit., str. 96. i 97.)

  2. Heinrich Lausberg, op. cit, str. 260.

  3. Saad al-Dīn al-Taftāzānī, Muhta¥ar al-Saad, Bayrūt, al-Maktaba al-a¥riyya, 2003., str. 330.

  4. Vidi: Ġāzī Yamūt, ‘Ilm asālīb al-bayān, Bayrūt, Dār al-Aôāla, 1983., str. 222.


podrazumijevaju se oni semovi koji su “nezaobilazni u diskursu i čije bi poti- skivanje činilo diskurs nemogućim. Da bi razumljivost poruke bila održiva, moraju biti održivi esencijalni semovi”.22 Esencijalni sem koji povezuje oko i izvidnika jeste gledanje, a aktualiziranje esencijalnog sema bez, kojega znače- nje ne bi bilo održivo, odvija se posredstvom konteksta.

Da se primjetiti kako dodatno specificiranje koje je karakteristično za relaciju dio-cjelina (al-alāqa al-ğuziyya) nije karakteristično i za relaciju cje- lina-dio (al-alāqa al-kulliyya). Ova činjenica primijećena je u arapskoj stili- stici, ali je evidentirana samo na način da se o dodatnom specificiranju govori jedino kada je u pitanju odnos dio-cjelina. Upravo na ovu činjenicu skreću pažnju Traugott i Dasher, kada govore o metonimiji kao mehanizmu seman- tičke promjene u jeziku. Ovo dvoje autora potcrtavaju da je upotreba dijela u značenju cjeline karakteristična kao vrsta semantičke promjene po tome što se često može naići na to da riječ koja označava dio označava ujedno i cjelinu kojoj taj dio pripada, dok obrnut slučaj ne vrijedi. To znači da sinegdoha nosi sa sobom određenu vrstu “unidirekcionalnosti karakterističnih obilježja u relaciji dio-cjelina: dio , po definiciji, sadrži određenu ideju cjeline’ ali cje-

lina’ ne uključuje predstavu o ‘dijelu.23



Metonimija metonimije (al-mağāz an al-mağāz)

U arapskoj stilistici može se naići na jedno prilično nezapaženo mje- sto vezano za tumačenje metonimije, a koje je veoma korisno za tumačenje karaktera metonimije. Kažemo da je riječ o nezapaženom mjestu, odnosno pitanju, jer su rijetki autori koji se njime bave, vjerovatno zbog toga što su ga smatrali nedovoljno bitnim. Konačno, riječ je tumačenju po kojem metoni- mija ponekada može počivati ne samo na jednoj relaciji između stvarnog i prenesenog značenja već na dvije ili eventualno, više relacija koje uključuju isto toliko stvarnih i prenesenih značenja. Uzmimo za primjer metonimiju u sljedećem ajetu:

ً زْ رِ

ءمآﺴﻟا َ ِ

ْ ُ َ لُ َ ُ وَ

i s neba vam opskrbu dariva.24 Metonimijski je

upotrijebljena riječ opskrba umjesto riječi kiša. Ovo tumačenje obično će nam

se činiti dovoljnim. Međutim kada tumačimo bilo koji trop, to od nas zahti-


  1. J. A Dubois, General Rhetoric, Baltimore, The Johns Hopkins University Press, 1981., str. 104.-103.

  2. Elisabeth Closs Traugott, Richard B. Dasher, Regularity in semantic Change, Cambridge, Cambridge University press, 2002., str. 29.

24 Kuran, 40:13.


jeva da dosegnemo do doslovnog, odnosno stvarnog značenja (al-õaqīqa) što nismo učinili kada kažemo da je umjesto kiša upotrijebljeno opskrba, jer se pritom zaboravlja kako pojašnjava Handāwī veza između kiše i opskrbe, tj. da opskrba nastaje tek kao rezultat sijanja usjeva koji uspijevaju uz po- moć kiše. Ispostavlja se da metonimija (opskrba) nije direktno naslonjena na stvarno značenje, već na drugo preneseno značenje, odnosno na drugu meto- nimiju koja se nalazi na mjestu stvarnog značenja. Ovu vrstu kompozicijske metonimije neki su nazvali mağāz al-marātib (stupnjevita metonimija).25

Mada je tumačenje metonimje kakvo smo vidjeli u prethodnom pa- susu pomalo nategnuto, pa, možda, motivirano i određenim izvanlingvistič- kim razlozima, ono je naglasilo određene vrlo važne osobine metonimije. Prije svega, jasnije na površinu isplivava činjenica da je metonimija “teleološ- ki kontrolirani trop”26, u pravom smislu riječi. Metonimijski upotrijebljena riječ nije statični dogovoreni simbol ili kruti indeksički znak. Ona je u stanju pokazati generički karakter svoje prošlosti (kiša - usjevi - opskrba). Nadalje, metonimijske relacije nisu statične, kako se obično tumači prirodna veza iz- među pojmova koji tvore metonimiju. Te relacije nužno podrazumijevaju i dinamičnost, a ona se vidi tek onda kada se krene u teleološki motiviranu po- tragu za smislom metonimije. Upravo se to najbolje vidi na primjeru metoni- mije koja je strukturirana kao stupnjevita, odnosno metonimija metonimije.


Metafora vs. metonimija

Uporedno razmatranje metafore i metonimije, ma koje vrste da je, ote- žano je zbog činjenice što je, s obzirom na teoretsko naslijeđe koje prati svaku od njih, metonimija u daleko nepovoljnijem položaju.

Već smo kazali da je arapska tropologija zarana otišla u smjeru sužava- nja. Među tropima sa pravom na vlastito ime ostale su metafora i metonimi- ja. Ova jasna distinkcija između dva glavna tropa održavana je zahvaljujući neupitnoj razlici između sličnosti i susjednosti - barem se to da razaznati kao najjasnije iz svih definicija i rasprava koje možemo naći. Najčće ćemo tamo gdje se govori o tropima u arapskoj stilistici, a onda i o odnosu između meta- fore i metonimije, naići na to da se kao skoro isključiva diferencijacija uzima to da li upotreba riječi u prenesenom značenju počiva na sličnosti ili na nekoj drugoj vezi. Pristanemo li bezuvjetno na to, najizvjesniji zaključak do kojega

  1. Vidi: Aõmad Handāwī, al-Mağāz al-mursal Lin al-Arab li Ibn al-Manëūr, Ãanãā, al-Turkī, 1994., str. 135-139.

  2. Vidi: Angus Fletcher, Allegory: The Theory of a Symbolic Mode, Ithaca and London, Cornell University Press, 1970., str. 85-87.


možemo stići bio bi da su metafora i metonimija razumijevane kao dva sime- trična retorička postupka. Pažljivijim čitanjem, pak, može se doći do veoma interesantnih zaključaka.

Prvo što pada u oči jeste da su metafora i metonimija u arapskoj sti- listici zadržale status tropa s pravom na ime”, pri čemu su im neki tropi pridodati kao podvrste, a neki su svrstani u figure. Nećemo pretjerati ako kažemo da ove činjenice pokazuju kako su klasični arapski autori o metafori i metonimiji mislili kao o dvije vrste procesa u jednom širem smislu, koji bi se okoristimo se novijim pojmovljem mogli opisati kao semantički, psihološki, kognitivni... Za utemeljenost ovoga stava svakako će biti bolje ako pokušamo na konkretniji način proanalizirati odnos između metafore i metonimije.

Same definicije metafore i metonimije otkrivaju jednu od ključnih ra- zlika među njima: metafora je moguća ako među pojmovima vlada sličnost (al-mušābaha) a metonimija ako među njima vlada asocijativna veza (al- mulābasa) i prirodna i logička povezanost (al- irãibāã). Sličnost se u metafori proizvodi a cilj je podizanje intenziteta pojašnjavanja, odnosno razumijeva- nja, dok se prirodna i logička povezanost u metonimiji pronalazi - otuda je karakter metonimije prije svega referencijalni.

Sljedeće što se da primijetiti u vezi sa odnosom između metafore i me- tonimije u arapskoj stilistici tiče se samoga objašnjavanja mehanizama po kojima se realizira svaki od ovih tropa. Izgleda da sa metonimijom arapski autori nisu imali mnogo problema: definirana je posve kratko i jednostavno, teoretski diskurs o metonimiji više je nego siromašan; s druge strane, meta- fora im je zadala prilične glavobolje, tako da smo u prilici o metafori čitati mnogo opširnija i intrigantnija teoretska razmatranja. Naravno, to nije jedi- no slučaj u arapskoj tradiciji. Metafora je bila i ostala tropom koji je najinspi- rativniji za opisivanje. U polaznim definicijama metafore i metonimije mogu se, uglavnom, uočiti dva bitna distinktivna obilježja. Pođimo od razlike u karakteru odnosa koji vlada između prenesenog i doslovnog značenja riječi: taj odnos (sličnost) u metafori je posve invarijabilan, dok je u metonimiji riječ o različitim logičkim i stvarnim odnosima. Na prvi pogled čini se kako je metonimija sposobna dovesti dva pojma u više varijanti odnosa nego što je slučaj sa metaforom koja poznaje samo odnos sličnosti između dva pojma. U suštini je suprotno: sličnost je takva vrsta odnosa čiji modaliteti su invarijan- tni, dok su, za metonimiju karakteristični logični i prirodni odnosi, na kraju ipak svedivi na određeni broj.


Pokazalo se da je realiziranje tropa na osnovu sličnosti mnogo kom- pliciranije predstaviti, jer metafora kroz sličnost nastoji dovesti u vezu dva označena pojma pod jednim označiteljem, dok metonimija kroz prirodne i logičke sadržaje promjenom označitelja imenuje isti označeni. Možda i nije posve slučajno to što metonimija u arapskoj stilistici u svome imenu (al- mağāz al-mursal) sadrži termin koji označava trop (al-mağāz), dok sa me- taforom to nije slučaj jer “samo se metonimija” – kako zaključuje Ricoeur

– “može potpuno tretirati kao fenomen denominacije: jedna riječ na mjestu druge riječi; u tome smislu samo ona udovoljava teoriji supstitucije... Meta- fora se, ustvari, razlikuje od metonimije po tome što igra na dva registra: na registru predikacije i na registru denominacije”.27

Sada treba kazati da nigdje kod arapskih autora nećemo naći da govo- reći o metonimiji spominju jednu od stvari koja predstavlja ključnu karakte- ristiku za metaforu: priricanje svojstva (itbāt al-¥ifa), niti aserciju (al-idd ), kao mehanizme kojima su, između ostaloga, nastojali pokazati da metafora ne počiva na supstituciji niti na predikaciji. Takav postupak nije posebno obrazložen, ali je posve logičan: metonimija da parafraziramo Ricoeura ne igra na registru predikacije. Ona se ne muči time da se jedan označeni prikaže u ruhu drugoga, ona jednostavno zamijeni jedan označeni drugim. Metonimijskom zamjenom označitelja označenom se ne pririče ništa izvana, već mu se daje ime nečega što mu po logici prirodnih odnosa pripada.

Da li bi se u krajnjem moglo kazati da je metonimija predikacija koja podrazumijeva priricanje neekspliciranog eksternog referenta metonimijski upotrijebljenoj riječi, i kazati, primjerice, da je metonimija (čaša) u primjeru Popij čašu ili dvije, ustvari predikacija gdje je eksterni referent voda prirečen čaši.28 Odgovor je potvrdan. Ali to bi bi bilo suvišno, pa na kraju i kontra- produktivno za ispravno poimanje karaktera metonimije. Time bi se meto- nimijski upotrijebljenoj riječi pružila prilika da se “opire”29 prihvatiti novo


  1. Paul Ricouer, Živa metafora, Zagreb, Grafički zavod Hrvatske, 1981., op. cit., str.

152.

  1. Danas možemo naći ocjene kako klasični pristup proučavanju metonimije počiva uglavnom na tome da meton