282 Ocjene i prikazi

spisak izvora i literature. Posebno treba istaći da u prilog reprezentativnosti izdanja ove knjige idu i fotografije i slike koje predstavljaju crtice iz vojnog života bosanskohercegovačkih zemaljskih pripadnika.

Budući da je austrougarska uprava krajnje ozbiljno pristupila izu- čavanju osmanske legislative i njene parcijalne implementacije u vlastiti upravni sistem, to je prvo poglavlje, koje nosi naslov Osmansko naslijeđe. Organizacija vojske i žendarmerije u Bosanskom ejaletu/vilajetu posljednjih decenija osmanske uprave, poslužilo autoru kao uvertira za priču o zemalj- skim pripadnicima u vojnoj organizaciji Monarhije. U ovom poglavlju prof. Šehić daje kratak osvrt na vojno-politička dešavanja u sutonu osmanske uprave u Bosanskom ejaletu. Fokus izlaganja je postavljen prvenstveno na reforme koje od 1839. godine osmanska uprava nastoji sve intezivnije rea- lizirati, ali ne podjednako uspješno u svim dijelovima Carstva. Reformne aktivnosti su na tlu Bosanskog ejaleta podrazumijevale uvođenje regularne vojske. Bosanci su dugo odbijali regrutaciju u redovnu vojsku, sve dok ih Dževdet-paša nije mudrim, diplomatskim putem ubijedio 1864. da prihvate regularnu vojsku. Međutim, latentno narodno nezadovoljstvo postalo je očigledno izbijanjem Istočne krize, koja je trajno izmijenila sudbinu Bosne i dovela je u novu sferu utjecaja.

Drugo poglavlje (Ni sultanovi ni carevi! Bosanskohercegovački zemalj- ski pripadnici u vojnoj organizaciji Habsburške Monarhije 1878-1914. godine) predstavlja najznačajniji dio knjige, jer daje uvid u uspostavljane upravnog sistema nove vlasti kroz vojni i kroz segment uspostave javne slu- žbe sigurnosti. Kako prof. Šehić navodi, uspostava javne službe sigurnosti je bila prioritet austrougarske uprave, budući da je u zemlji vladala anarhija. Smirivanje nesigurne situacije započeo je Serežanerski korpus, dok u martu 1879. nije formirana žandarmerija, a po potrebi i vanredne jedinice sigur- nosti, kao što je bio slučaj u vrijeme izbijanja Hercegovačkog ustanka 1882. godine, kada su formirani Streifkorps. Autor daje pregled aktivnosti nove uprave koje su trebale voditi postepenom navikavanju bosansko-hercegova- čkog stanovništva na vojnu obavezu, što je kulminiralo Vojnim zakonom od

04. novembra 1881. godine Ovaj zakon je izazavao nemire u Hercegovini. Nakon što je austrougarska vlast uspješno ugušila ustanak, pristupilo se regrutaciji stanovništva, a vremenom su formirane i oblasne komande u Sarajevu, Mostaru, Banja Luci i Donjoj Tuzli. Posebo su interesantna dva pitanja kojima je autor posvetio pažnju: pitanje finansiranja vojnih jedinica zemlje (preko 10 % budžetskih sredstava za vojne potrebe je predstavljalo

Ocjene i prikazi 283

ogromno opterećenje za Bosnu, a ako se uzme u obzir i činjenica da su b-h trupe većinom dislocirane iz zemlje u unutrašnjost Monarhije, postaje jasno o kolikom se odljevu kapitala radilo) i pitanje kompetencija vezanih za voj- sku (bosansko-hercegovački Sabor nije imao nikakve kompetencije po ovom pitanju, a od 1913. se sve više razmatra pitanje potpune integracije b-h trupa u redove zajedničke vojske).

U vrtlogu dešavanja koja su ljeta 1914. godine zahvatila Evropu, Bosna je imala centralnu ulogu. Preko nje su se prebijali interesi različitih evrop- skih država. Pričom o atentatu i stanju u zemlji neposredno nakon toga, prof. Šehić započinje treće poglavlje, koje nosi naslov Bosanskohercegovački zemaljski pripadnici u vojnoj organizaciji Habsburške monarhije od Sarajevskog atentata 28. juna 1914. do kraja 1916. godine. Osim što autor daje iscrpan opis vojnih operacija zaraćenih strana na evropskim frontovima u tri godine (1914., 1915. i 1916.), od kojih je najinteresantniji napad na Monte Melletu gdje se proslavio 2. b-h puk, on se fokusira i na dešavanja u pozadini, živo- tnu svakodnevnicu i zbrinjavanje ratnih vojnih invalida. Pri tome posebno treba istaći ugroženost istočne granice Bosne, odakle se muslimansko stano- vnišvo masovno iseljavalo i gdje su formirani zaštitni odredi (Schutzkorps). Zemaljska vlada je donijela odluku kojom se iz redova pravoslavne elite uzi- maju pojedinci kao taoci. „Nepodobni elementi“ su internirani u posebne logore, među kojima je najozloglašeniji bio onaj u Aradu.

Posljednje poglavlje, Četvrta i peta ratna godina 1917/1918., autor je posvetio razmatranju prelomne godine u Prvom svjetskom ratu i okončanju ovog velikog sukoba. Godina 1917. je značajna iz dva razloga: SAD ulaze u rat čime je postalo jasno da je tas uspjeha prevagnuo u korist Antante; u Rusiji izbija revolucija, bojkotuje se rat i razmatra zaključenje mira, socija- lističke ideje se šire van granica Rusije. U Bosni i Hercegovini je ova godina značila kulminaciju svih nedaća-glad, nestašica, dezertestvo, pljačka i ratno profiterstvo bili su svakodnevnica ove napaćene zemlje. Prof. Šehić je uspio predočiti sliku evropske, ali i bosansko-hercegovačke svakodnevnice koja je bila karakteristična i za 1918. godinu. U Monarhiji se sve više govorilo o miru, osjećao se nemir u redovima vojske, ali i boljševički utjecaj. U Bosni se formira tzv. zeleni kadar, narod je sve više nezadovoljan, jača ideja jugoslo- venstva. Konačan slom Centralnih sila značio je olakšanje za cijelu Evropu. Posebno je bitno istaći statističke podatke do kojih je došao prof. Šehić: u Prvom svjetskom ratu je angažirano 291 498 bosansko-hercegovačkih voj- nika ili 16,34 % od ukupnog broja stanovnika. Prema službenim podacima,

284 Ocjene i prikazi

od navedenog broja poginulo je 10 701, ranjeno 51 815, zarobljeno 18 088 i nestalo 21 227 lica. Međutim, autor se ograđuje od statističkih podataka

K.u.k. Ministarstva rata navodeći da je broj smrtno stradalih u toku rata bio znatno veći-38 000 osoba. Ukupan broj medalja koje su bosansko-hercego- vački pripadnici primili za hrabrost iznosi 35 637.

Knjiga „U smrt za cara i domovinu“ veliki je doprinos bosansko-her- cegovačkoj historiografiji, tim više što do pojave iste nije postojalo djelo koje u cjelini razmatra pitanje bosansko-hercegovačkih zemaljskih pripadnika u vojsci Habsburške monarhije. Iako je navedeno na početku teksta, treba još jednom naglasiti da se autor u izradi knjige koristio, pored obimne litera- ture, građom iz Kriegsarchiv i Arhiva Bosne i Hercegovine što daje naučni i stručni štih samom djelu. Knjiga je vrijedna i zbog toga što predstavlja još jednu stepenicu ka boljem razumijevanju austrougarskog upravnog sistema. Nadati se da će ovakvih dijela biti više i u budućnosti, bez obzira kojoj histo- riografskoj školi pripadali.

Amila Kasumović