Mustafa Jahić
UTJECAJ ISLAMSKE PRAVNE NAUKE NA RAZVOJ ARAPSKE GRAMATIKE
Kao osnovni razlog otpočinjanja izučavanja arapskog jezika navodi se vjerski faktor. Cilj pokretanja ovih izučavanja bio je uspostavljanje stan- dardne forme arapskog jezika kako bi se sačuvala njegova čistota koju je sve više ugrožavalo povećano griješenje u govoru i opasnost da se takve pogreške ne bi uvukle u vjerske tekstove, posebno u Kur’an. Međutim prije nego su se, potaknuti navedenim razlogom, upustili u ozbiljnija naučna istraživanja arapskog jezika, arapski su gramatičari morali odrediti izvore jezičkog mate- rijala iz kojih će izvoditi gramatička pravila i utvrditi metodološke postupke kojima će se služiti u toku njihovog izvođenja. Ova oblast istraživanja u arapskoj lingvističkoj tradiciji označena je kao u¥ūl al-naõw “osnove gra- matike” a utemeljena je sa zadatkom da se bavi utvrđivanjem izvora arapske gramatike, njihovim rangiranjem i metodama kojima će se gramatička pra- vila izvoditi iz tih izvora.
Međutim u vrijeme nastanka lingvističke discipline u¥ūl an-naõw, u okviru islamske pravne nauke (fiqh islåmī) već je bila razvijena naučna disciplina u¥ūl al-fiqh al-islåmī “osnove islamskog prava”, koja se bavi utvr- đivanjem, rangiranjem i tumačenjem izvora islamskog prava te principima i metodologijom izvođenja pravnih propisa iz ovih izvora. S obzirom na to da Kur’an i sunet sadrže osnovne fikhske odredbe, oni su prihvaćeni kao osnovni izvori i materijalni dokazi iz kojih se trebaju izvoditi konkretni pravni propisi (aõkām). Kada se određena pitanja nisu mogla sankcionirati Kur’anom i sunetom islamski pravnici su utvrdili i druge izvore islamske pravne nauke koji se označavaju i kao metode. Tako se metodologija u¥ūl al-fiqha odnosi na više različitih metoda izvođenja propisa kao što su iğmå‘
„konsenzus“, qiyās „analogija“, istiõsān “pravni prioritet”, isti¥õåb al-õål
„pretpostavljanje kontinuiteta“ i dr. Zbog toga se ove metode označavaju i kao dokazi (adilla) izvođenja a nekada i kao izvori (ma¥ādir) islamskih pravnih propisa. Jasne odredbe koje se nalaze u Kur’anu i sunetu koje se pri- hvataju kao konkretni pravni propisi imaju trajnu vrijednost, za razliku od propisa utvrđenih metodama u¥ūl al-fiqha nastalim nakon objave Kur’ana i
suneta, koji predstavljaju najvećim dijelom pravne tvrdnje i lični intelektu- alni napor (iğtihād) učenjaka raznih perioda.1
S obzirom na sličnost ciljeva zbog kojih se uspostavljaju obje navedene naučne discipline, u¥ūl al-fiqh, kao već formirana, imala je velikog utjecaja na razvoj gramatičke discipline u¥ūl al-naõw u pogledu definiranja gramatičkih izvora, njihovog rangiranja te tumačenja i objašnjavanja metoda izvođenja gramatičkih pravila. Ovaj je utjecaj trajao oko tri stoljeća razvoja u¥ūl al- naõwa, sve do dolaska Arapa u kontakt s grčkom naukom i filozofijom i njihovim racionalističkim idejama uključujući i formalnu logiku. Zbog toga se metodologija izvođenja fikhskih propisa u islamskom pravu i gramatičkih pravila u arapskoj gramatici smatra originalnom arapskom metodom.2
Prema većini savremenih historičara islamskog prava, nastanak naučne discipline u¥ūl al-fiqh datira od kraja drugog hidžretskog stoljeća (početak devetog stoljeća po Isau a.s.). Smatra se da je Muõammad ibn Idrīs aš-Šåfi‘ī (um. 204/819/20) u djelu ar-Risåla prvi definirao izvore islamskog prava i osnovne principe izvođenja pravnih propisa i time postavio temelje ovoj naučnoj disciplini.3
Međutim poznato je da su se još za života Muhammeda, a.s., mnogi njegovi drugovi koristili nekim od ovih metoda u utvrđivanju određenih pravnih propisa. Zbog toga postoji i mišljenje prema kojemu u¥ūl al-fiqh postoji onoliko dugo koliko i fikh zato što je nemoguće postojanje fikha bez njegovih izvora i metodologije prema kojoj se koriste ti izvori.4
Izvori islamskog prava određeni su i klasificirani prema više kriterija. Prvi je prema stepenu saglasnosti islamskih pravnika oko tih izvora. Prema ovom kriteriju Kur’an i sunet su utvrđeni kao osnovni izvori oko kojih su svi sljedbenici islama (umma) složni i oni predstavljaju temeljne izvore islamskog zakonodavstva.5 Drugu vrstu čine iğmå‘ i qiyås, koji predstavljaju
Mohammad Hashim Kamali, Principles of Islamic Jurisprudence, The Islamic Texts Society, Cambridge, Reprinted 2006., str. 1-2.
Tammåm Õassān, al-U¥ūl: diråsa abīstīmūlūğiyya li al-fikr al-luÿawī ‘inda al-’Arab, Dår aš-šu’ūn aï-ïaqåfiyya al-‘åmma, Baÿdåd, 1988, str. 69; Maõmūd Aõmad Naõla, Usūl an-naõw al-‘arabī, Dår al-‘ulūm al-‘arabiyya, Bayrūt, 1407/1987., str. 15.
M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 11-12; Fikret Karčić, Studije o šerijatskom pravu, Zenica, 1997., str. 34-36. O definiciji, predmetu, nastanku i izvorima u¥ūl al-fiqha opširno se govori na bosanskom jeziku u djelu: Enes Ljevaković, Analogija (qijas) u teorijskopravnim djelima Mustafe Ejubovića (Šejh-Juje), Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i El-Kalem, Sarajevo, 2004., str. 68-104.
M. H. Kamali, Principles of Islamic Jurisprudence, str. 4.
Ãåhå Ğåbir al-‘Alwånī, U¥ūl al-fiqh al-islåmī: manhağ baõï wa ma‘rifa, ad-Dår al-
metode oko kojih su većina muslimana složna. Naime, iğmå‘ ne prihvataju mutezilije (mu‘tazila) i dio havaridžija (êawåriğ) a qiyås džaferije (ğa‘fariyya) i zahirije (ëåhiriyya). U treću vrstu izvora spadaju ‘urf, isti¥õåb, istiõsån, ma¥åliõ mursala, šar‘ man qablanå, maèhab a¥-¥åõibī, za neke i qiyås, oko kojih se većina metodičara islamskog prava spori.6
Prema drugome kriteriju, osnovni principi islamskog prava utvrđu- ju se prema načinu dolaska do njih samih. Tako, prema ovome kriteriju, postoje tradirani načini dokazivanja (adilla naqliyya) u koje spadaju Kur’an i sunet a pridodaju im se još i iğmå‘, šar‘ man qablanå i maèhab a¥-¥åõibī, i drugi, racionalni (adilla‘ aqliyya) u koje spadaju qiyås, isti¥õåb, istiõsån i ma¥åliõ mursala.7 Međutim s obzirom na to da je većina islamskih pravni- ka složna oko četiri najznačajnija izvora: Qur’an, sunet, iğmå‘ i qiyås, ovi se izvori tretiraju kao osnovni a svi drugi kao dopunski. Ovakav stav, prema navedenim izvorima, muslimanski pravnici, između ostalog, temelje i na ajetu: O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i autori- tetima (nadležnim) vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše (an-Niså’, 59).
Pokoravanje Allahu i Njegovom Poslaniku u navedenom ajetu znači prihvatanje Kur’ana i suneta kao dva osnovna izvora islamskog prava od strane svih muslimana. Pokoravanje nadležnom autoritetu znači prihvata- nje iğmå‘a, odnosno konsenzusa učenjaka, kao načina utvrđivanja pravnih propisa zato što se u ovom slučaju misli na autoritete u oblasti islamskog prava. Obraćanje Allahu i Njegovom Poslaniku u slučaju neslaganja u pogle- du nekih pitanja tretira se kao rješavanje spornih pitanja na temelju qiyāsa, odnosno analogije, kao četvrtog izvora islamskog zakonodavstva, odnosno metode izvođenja islamskih pravnih propisa.8
Kur’an u islamskoj pravnoj nauci predstavlja Allahovu posljednju Objavu na čistom arapskom jeziku koja sadrži upute i naredbe čovječan- stvu. Nadnaravni jezički stil kuranskog teksta jedan je od dokaza da jezik Kur’ana predstavlja Allahov govor a ne govor ljudskog bića. Na mnogo mje- sta u samome Kur’anu ističe se da je to Allahova Objava dostavljena cijelom
‘ålamiyya li al-kitåb al-islåmī wa al-Ma‘had al-‘ålamī li al-fikr al-islåmī, Herndon, Virginia, USA, 1416/1995., str. 14.
‘Abdulwahhāb Êilāf, ‘Ilm u¥ūl al-fiqh, aã-Ãaba‘a aï-ïāliïa, s.l., 1266/1947., str. 19; M.
Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 13.
Ibid., str. 13.
‘Abdulwahhāb Êilāf, ‘Ilm u¥ūl al-fiqh, str. 18-19.
ljudskom rodu preko Njegovog posljednjeg poslanika. Kur’an zbog toga i predstavlja prvi i temeljni izvor islamskog zakonodavstva.9
Sunet, nakon Kur’ana, predstavlja drugi izvor islamskog prava koji je ustanovljen od strane Muhammeda, a.s., kao njegovo djelovanje tokom poslaničke misije koja je trajala 23 godine što su kasnije generacije muslima- na konsenzusom prihvatile. Sunet, kao izvor islamskog prava, predstavlja sve ono što je Poslanik radio, rekao ili odobrio.10 U literaturi se često kao sino- nim za sunet navodi hadis koji, prema većini islamskih učenjaka, predstavlja samo ono što je Allahov poslanik govorio ili odobrio u toku svoje poslaničke misije a njegovi drugovi (¥aõāba) kasnijim generacijama prenijeli. Nekada se, zavisno od konteksta, sunet i hadis označavaju i kao Poslanikova tradicija. Sunet kao izvor islamskog prava posebno je značajan zbog toga što su neka pitanja koja u Kur’anu nisu detaljno objašnjena, u sunetu u potpunosti razja- šnjena i protumačena.
Iğmå‘ „konsenzus“ kao ideja znači konsenzus muslimana u mišljenju (iğmå‘ al-umma), dok u stvarnosti označava konsenzus islamskih učenjaka (iğmå‘ al-‘ulamå’). Prema nekim mišljenjima, konsenzus drugova Allahovog poslanika (iğmå‘ a¥-¥aõåba) predstavlja jedino ispravan iğmå‘. U islamskoj pravnoj nauci iğmå‘, nakon Kur’ana i suneta, predstavlja treći izvor islam- skog prava, a znači konsenzus islamskih pravnika da neka odredba predsta- vlja šerijatskopravni propis (õukm aš-šarī‘a) ili konsenzus u vezi sa pravnim određenjem nekog pitanja. Potporu ovakvom utvrđivanju pravnih propisa i sankcioniranju određenih pitanja daje hadis Allahovog poslanika: “Moji sljedbenici nikada se neće složiti oko pogrešnog. A ako se raziđete u mišlje- njima prihvatite mišljenje većine.”11 S obzirom na to da Objava, kao tek- stualni dokaz (dalīl na¥¥ī), muslimanima služi kao osnovni izvor u njihovom uređivanju cjelokupnog života, i iğmå‘, bez obzira kako se definira, mora biti utemeljen na Objavi. Budući da, pored Kur’ana, i sunet u suštini pred- stavlja objavu od Allaha, ni jedna grupa učenjaka koja na temelju iğmå‘a ili qiyåsa donosi određene šerijatske propise ne bi trabala da se složi oko nečeg pogrešnog. Iğmå‘ ne predstavlja objavljeni izvor, nego u osnovi racionalni, ali obavezujući ukoliko predstavlja apsolutnu saglasnost koju je, međutim, teško postići.12
Ibid., str. 20.
Ibid., str. 35.
Sunan Ibn Māğğa, Kitāb al-fitan, hadis br. 4080.
Vidi: M. H. Kamali, Principles of Islamic Jurisprudence, str. 228-263; ‘Abdulwahhāb Êilāf, ‘Ilm u¥ūl al-fiqh, str. 44-53.
Qiyås „analogija“ u islamskoj pravnoj nauci predstavlja donošenje pravnog propisa o pitanju za koje ne postoji izričit tekst a postiže se dokazi- vanjem na osnovu drugog pitanja o kojem postoji propis donešen na teme- lju izričito poznatog teksta. Prema ovoj metodi propis donesen na temelju kuranskog teksta i suneta može se primijeniti na novi problem ukoliko se utvrdi da između slučaja za koji je utvrđen propis na osnovu teksta (a¥l) i novog problema (far‘) postoji određena veza u smislu postojanja zajedni- čkog uzroka (‘illa) na temelju kojeg bi se ova dva problema mogla dovesti u međusobni odnos i uvesti u analoški proces pravnog izjednačavanja. Izjednačavanje u smislu primjene istog propisa i na slučaj za koji ne postoji izričit tekst dolazi usljed toga što istovjetnost uzroka zahtijeva i istovjetnost pravnog propisa.13
Isti¥õåb al-õål „pretpostavljanje kontinuiteta“ spada u drugu, spore- dnu vrstu izvora islamskog prava a znači da se u slučaju nepostojanja drugih načina kojima bi se reguliralo određeno pravno pitanje zadržava postojeći propis kao ispravan, bilo da je pozitivnog ili negativnog karaktera, sve dok se ne pojave suprotni dokazi. Ovakav način izvođenja propisa ne smatra se posebno jakim jer se u suštini temelji na nastavljanju postojećeg stanja (istimrår al-õål) koje pretpostavlja i nastavljanje postojećeg propisa (istimrår al-õukm) kojim se regulira takvo pitanje. Tako se, prema ovom principu, utvrđuje dopuštenim sve što nije na temelju jasnih dokaza zabranjeno, ili se primjenjuje opći propis na problem koji nije reguliran posebnim propisom, ili se prihvata ono što razum i pravo utvrđuju, ili se odbacuje ono što pravno nije regulirano (npr. šesti dnevni namaz) ili se prihvata konsenzusom utvr- đeni propis u slučaju spora među učenjacima oko nekog pitanja. Isti¥õåb al-õål, ustvari, i ne predstavlja pravu fikhsku metodu niti izvor jer se njime samo potvrđuje postojeći propis.14
Istiõsån “pravni prioritet” također spada u drugu, sporednu vrstu izvora islamskog prava a znači prihvatanje onog mišljenja koje se čini ispra- vnijim i boljim (aõsan) u slučaju kada ne postoji drugi, jači dokaz. Islamski pravnici ga koriste da pokažu davanje prednosti pojedinim pravnim propisi- ma u odnosu na druge moguće propise na temelju vlastitog uvjerenja, posto- janja jačeg dokaza ili odbacivanjem analogije ili općeg teksta a prihvatanjem posebnog teksta. Istiõsån predstavlja jedan od principa pravne misli koji se
Vidi: M. H. Kamali, Principles of Islamic Jurisprudence, str. 264-305.
Vidi: M. H. Kamali, Principles of Islamic Jurisprudence, str. 384-396; Wahba az- Zuõaylī, U¥ūl al-fiqh al-islåmī, I-II, Dår al-fikr, Dimašq, 1406/1986, II, str. 859-872;
M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 141.
zasniva na ličnoj interpretaciji ili iğtihådu. Istiõsån zbog toga ne predstavlja izvor na osnovu kojeg se donosi opće pravilo nego izvor na temelju kojeg se utvrđuje izuzetak od općeg pravila. Istiõsån se često koristi i u slučajevima kada bi striktna primjena analogije mogla donijeti određene poteškoće.15
U¥ūl an-naõw al-‘arabī „Osnove arapske gramatike“
Ozbiljniji naučni rad na opisivanju i normiranju arapskog jezika počinje krajem prvog i početkom drugog hidžretskog stoljeća, (početak osmog stoljeća po Isau, a.s.) u vrijeme pojavljivanja al-Õañramīja (‘Abdullåh ibn Abū Isõåq al-Õañramī, um. 117/735) i njegovih učenika. Ovaj period, pored izvođenja gramatičkih pravila (istidlāl al-aõkām an-naõwiyya), obilje- žavaju i napori na utvrđivanju osnovnih principa (u¥ūl)16 na kojima će se razvijati gramatička istraživanja i formirati gramatika arapskog jezika. Inače, malo je djela u srednjovjekovnoj arapskoj lingvističkoj nauci, posebno u ranijem periodu njenoga razvoja koja se u cijelosti bave teorijom arapske gramatike. Arapski gramatičari više su se bavili analizom konkretnih grama- tičkih formi i konstrukcija i na temelju njih izvodili gramatička pravila. Ovi se principi nalaze rasuti u mnogim gramatičkim djelima kao opći navodi, analize i objašnjenja određenih gramatičkih struktura.Tako se neki teorij- ski elementi arapske gramatike nalaze i u Sībawayhovom djelu al-Kitåb. Međutim u kasnijem periodu razvoja arapske gramatike na ovim osnovama formirat će se nova lingvistička disciplina u¥ūl al-naõw „osnove gramatike“, koja će predstavljati teorijski kontekst u kojemu će se razvijati gramatika arapskog jezika. Druga polovina drugog hidžretskog stoljeća u tom pogledu predstavlja period intenziviranja gramatičkih izučavanja koja se ogledaju u istraživanju gramatičkih pojava (ëawāhir naõwiyya) i utvrđivanju njihovih uzroka (‘ilal).
Prije pristupanja gramatičkim izučavanjima arapskog jezika gramati- čari su, slično islamskim pravnicima, morali prvo utvrditi izvore (ma¥ådir) jezičkog materijala čija gramatička struktura može biti osnovom za normira- nje arapskog jezika i standardiziranje arapske gramatike. Kao osnovni izvor
Vidi: M. H. Kamali, Principles of Islamic Jurisprudence, str. 323-350; W. az-Zuõaylī,
U¥ūl al-fiqh al-islåmī, II, str. 735-751.
Prvo djelo napisano pod naslovom al-U¥ūl fī an-naõw „Osnove gramatike“ jeste ono koje je napisao Abū Bakr Muõammad as-Sarī ibn Sahl as-Siråğ, um. 316/928. Međutim ovo djelo ne tretira teorijske osnove na kojima se formira arapska gramati- ka uključujući izvore i metodologiju arapske gramatike, nego uz neke izuzetke govori o osnovnim gramatičkim pravilima (M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 17).
budućih lingvističkih izučavanja utvrđeno je da može biti samo onaj dio jezičke prakse Arapa koji predstavlja „čist korektno tradiran govor Arapa“. S obzirom na to da se ovakav jezik mogao naći uglavnom u Kur’anu (kalåm Allāh), sigurnim nizom, tradiranim hadisima (kalåm an-Nabī) i govoru Arapa (kalåm al-‘Arab), prihvaćeno je da oni budu isključivi izvori jezi- čkog materijala na kojemu će se prema određenim procedurama utvrđivati standardna forma arapskog jezika. Budući da navedene vrste jezičke prakse predstavljaju književne tekstove, u njima se, za razliku od jezika svakodne- vne komunikacije, može pratiti kontinuirano javljanje jezičkih pojava koje se nakon izvršene procedure izvođenja gramatičkih pravila prihvataju kao standardne i gramatičke forme izražavanja. Jezik svakodnevne komunikacije nije tretiran kao odgovarajući izvor jezičkog materijala zbog toga što ovakav jezik često obiluje nedorečenostima i nejasnoćama koje mogu nastati iz potrebe za ekonomičnošću u izražavanju, zbog korištenja drugih znakova komunikacije, zbog situacionog konteksta, lošije koncentracije ili upadanja sagovornika u riječ govornog lica.17
Registriranje jezičkog materijala (tadwīn al-luġa) predstavlja prvu etapu u procesu izvođenja gramatičkih pravila. Nakon ovih aktivnosti gra- matičari su mogli pristupiti sljedećoj etapi standardiziranja arapskog jezika koja pretpostavlja istraživanje jezičkih pojava u registriranome materijalu, utvrđivanje lingvističkih zakonitosti arapskog jezika i izvođenje gramatičkih pravila. Jezičke pojave koje se nisu mogle sankcionirati eksplicitnim primje- rima iz jezičke prakse gramatičari su sankcionirali posebnim metodološkim postupcima, prije svega analogijom (qiyās), imajući, opet, u vidu glavne izvore jezičkoga materijala. Ukoliko su gramatičari u pogledu sankcioniranja određene jezičke pojave imali jedinstven stav (iğmå‘), gramatičko pravilo proizašlo iz toga postajalo je obavezujuće i standardna forma izražavanja. Gramatička pitanja za koja nije postojao izričit tekst mogla su se sankcioni- rati i analoškom metodom. U slučajevima kada se ni navedenim postupcima neka gramatička pitanja nisu mogla sankcionirati gramatičari su se koristili drugim metodama, kao što su isti¥õåb „pretpostavljanje kontinuiteta“ ili istiõsån “pravni prioritet” i dr.18
Prvi gramatičar koji je na jednome mjestu sistematizirao osnovne principe na kojima se, prema njemu, trebaju izvoditi gramatička pravila i formirati gramatika arapskog jezika bio je Ibn Ğinnī (um. 392/1002).
Tammåm Õassān, al-U¥ūl, str. 82-83.
Ibid., str. 65-66.
Ovaj je autor u djelu al-Êa¥ā’i¥, prema uzoru i pod utjecajem metodologije islamskog prava (u¥ūl al-fiqh), utvrdio osnovne principe i načine (adilla al- naõw) kojima će se gramatičari koristiti u procesu utvrđivanja gramatičkih pravila (aõkām naõwiyya). Poslije njega slijede druga značajna djela u kojima se detaljnije i temeljitije objašnjavaju i reguliraju ova pitanja. Među njima posebno su značajna djela: Luma‘ al-adilla fī u¥ūl an-naõw, zatim al-Iġråb fī ğadal al-i‘råb, Asrår al-‘arabiyya i al-In¥åf fī maså’il al-êilåf, koja je napi- sao Abū Barakåt ‘Abdurraõmån Kamåluddīn ibn Muõammad al-Anbårī (um. 577/1181) i djela al-Iqtiråõ fī ‘ilm u¥ūl an-naõw, zatim al-Muzhir fī ‘ulūm al-luÿa wa anwå‘ihå i Ašbåh wa an-naëå‘ir fī an-naõw, koja je napi- sao Ğalåluddīn ‘Abdurraõmån ibn Abū Bakr as-Suyūãī (um. 911/1505).19 Kao najvažnija djela među njima smatraju se Ibn Ğinnījev al-Êa¥ā’i¥, al- Anbårījev Luma‘ al-adilla fī u¥ūl an-naõw i as-Suyūãījev al-Iqtiråõ fī ‘ilm u¥ūl an-naõw.
Osnovni izvori i principi normiranja arapske gramatike, prema Ibn Ğinnīju, su samå‘ „jezička praksa“, iğmå‘ „konsenzus“ i qiyås „analogija“,20 prema al-Anbårīju, naql „jezička praksa“, qiyas „analogija“ i isti¥õåb al-hāl
„pretpostavljanje kontinuiteta“21 a prema as-Suyūãīji, samå‘ „jezička pra- ksa“, iğmå‘, „konsenzus“, qiyås „analogija“ i isti¥õåb al-õål „pretpostavljanje kontinuiteta“22 koji se, prema većini gramatičara, tretiraju kao četiri osno- vna principa (u¥ūl) arapske gramatike.
Samå‘ „jezička praksa“
Jezička praksa, koju as-Suyūãī označava kao samå‘ a al-Anbårī naql, predstavlja „čisti arapski jezik“ (kalām ‘arabī fa¥īõ) koji se može naći u tri osnovna izvora: Kur’anu, Poslanikovim hadisima i govoru Arapa.23 Arapski
M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 22.
Ibn Ğinnī ne navodi eksplicitno na jednome mjestu ova tri izvora ali o njima raspra- vlja u djelu al-Êa¥ā’i¥. Vidi: Abū al-Fatõ ‘Uïmān ibn Ğinnī, I-II, Taõqīq: Muõammad ‘Alī an-Nağğār, Dār al-kutub al-mi¥riyya, al-Qāhira, 1371/1952-1374/1955.
Abū al-Barakāt ‘Abdurraõmān Kamāluddīn ibn Muõammad al-Anbårī, Luma‘ al-adilla fi u¥ūl an-naõw,Taqdīm wa taõqīq: Sa‘īd al-Afġānī, Dār al-fikr, Dimašq, 1377/1957, str. 81.
Ğalåluddīn as-Suyūãī, al-Iqtiråõ fī ‘ilm u¥ūl an-naõw, Ta‘līq: Maõmūd Sulaymån Yåqūt, Dār al-ma‘rifa al-ğāmi‘iyya, al-Iskandariyya, 1426/2006, str. 14; Maõmūd Fağğāl, al-I¥båõ fī šarõ al-Iqtiråõ, Dår al-qalam, Dimašq, 1409/1989, str. 26.
Al-Anbårī, Luma‘ al-adilla fi u¥ūl an-naõw, str. 81; As-Suyūãī, al-Iqtiråõ..., str. 74;
M. Fağğāl, al-I¥båõ fī šarõ al-Iqtiråõ, str. 67. M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 57.
gramatičari potpuno su saglasni da Kur’an, Poslanikov hadis i govor Arapa u prozi i poeziji čine osnovne izvore jezičkog materijala (ma¥ādir an-naõw al-‘arabī) koji se mogu koristiti u procesu utvrđivanja zakonitosti arapskog jezika i iz njih, prema utvrđenim metodološkim procedurama, izvoditi gra- matička pravila.
Pretpostavlja se da je al-Anbårī, označavajući jezičku praksu termi- nom naql, želio ukazati na postojanje dvije vrste izvora arapske gramatike: tradirane izvore (ma¥ādir manqūla) zato što sve tri vrste jezičkog materijala
- Kur’an, hadis i govor Arapa - predstavljaju tradiranu jezičku praksu (naql) i racionalne izvore (ma¥ādir ma‘qūla) zato što predstavljaju racionalne meto- de izvođenja gramatičkih pravila. Tradirani izvori označavaju se i kao mate- rijalni (ma¥ādr mādiyya) zato što se odnose na tekst kao materijalni izvor.24
Kur’an (kalåm Allāh)
S obzirom na to da je Allah odabrao da na arapskom jeziku objavi svoju posljednju Objavu, ovaj je jezik morao biti savršen, bez anomalija i izu- zetaka te predstavljati najviše domete literarnog izražavanja. Takav je jezik morao predstavljati sistem u kojemu svaki njegov element stoji na svome mjestu i svaki njegov dio pokazuje savršenstvo. Kako bi otkrili sve njegove tajne i dragocjena značenja, arapski gramatičari usredsredili su pažnju i na objašnjavanje samoga jezika Kur’ana, tumačenje njegovih konstrukcija te pokazivanje i najsitnijih detalja njegove strukture. Zbog toga je jezik Kur’ana označen kao model “čistog arapskog jezika” (‘arabiyya fa¥īõa) i, za razliku od hadisa i govora Arapa, za prihvatanje jezika Kur’ana kao izvora jezičkog materijala u lingvističkim izučavanjima nisu postavljani nikakvi uvjeti.
Zbog toga među arapskim gramatičarima nema spora u pogledu kori- štenja teksta Kur’ana kao izvora jezičkog materijala. Jezik Kur’ana, prema svim arapskim gramatičarima, predstavlja najčistiji i u pogledu tradiranosti najvjerodostojniji arapski jezik i, s obzirom da je “objavljen na čistom arap- skom jeziku”, tekst s najmanjom vjerovatnoćom iskrivljenosti (taõrīf ). Zbog toga se tekst Kur’ana smatra najispravnijim i najsigurnijim izvorom jezičkog materijala koji su u svojim lingvističkim izučavanjima koristili najraniji gra- matičari a Sībawayh i gramatičari poslije njega i njegova razna čitanja.25
M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 31.
Ibid., str. 34. – Prema drugačijem tumačenju, Kur’an kao izvor jezičkog materijala podrazumijeva i svih sedam njegovih čitanja, kako je i u hadisu zabilježeno. Uvjet je samo da su ta čitanja sigurnim nizom prenosilaca od Muhammeda, a.s., registrirana, da su u saglasnosti s gramatikom arapskog jezika i s Osmanovim Mushafom. Vidi: Tammåm Õassān, al-U¥ūl, str. 98.
Hadis (kalåm an-Nabī)
S obzirom na značaj hadisa kao izvora islamskog prava bilo je očeki- vati da će sličan status hadis imati i u gramatičkim izučavanjima. Međutim to se nije dogodilo. Mnogi raniji, kao i kasniji gramatičari, nisu smatrali hadis primarnim izvorom arapske gramatike iz kojega bi se mogla izvoditi gramatička pravila. Gramatičari su tekst hadisa najčešće koristili kao potvr- du gramatičkih pravila utvrđenih na temelju Kur’ana ili govora Arapa, a ne kao izvor na osnovu kojeg bi se mogla izvoditi gramatička pravila. Tek u kasnijem periodu dolazi do promjene odnosa prema tekstu hadisa kao mogućem izvoru jezičkog materijala. Mnogi gramatičari u cilju pronalaženja novih izvora jezičkog materijala okreću se sada i prema hadisu kao mogu- ćem izvoru, tražeći u jeziku hadisa pojave koje podupiru njihove analogije i gramatička pravila koja iz njih proizlaze. Međutim i dalje postoji grupa gramatičara koja odbacuje hadis kao izvor jezičkog materijala a pored njih i treća grupa koja pokušava pomiriti ova dva suprotstavljena stajališta. Oni tvrde da i među hadisima postoje razlike i da se neki mogu prihvatiti kao izvor jezičkog materijala.26
Govor Arapa (kalåm al-‘Arab)
Govor Arapa, kao izvor jezičkog materijala, čine uglavnom poezija i u manjoj mjeri proza. Za prihvatanje govora Arapa kao izvora jezičkog materi- jala utvrđeni su posebni kriteriji koji se odnose na vremenski period u koje- mu se mogao sakupljati ovakav materijal, mjesta gdje se mogao sakupljati i društvenu sredinu u kojoj se govorilo jezikom koji bi mogao biti prihvatljiv izvor jezičkog materijala.
Ovu vrstu jezičkog materijala gramatičari su mogli registrirati nepo- sredno od samih Arapa ili posredno kao tradiranu od drugih gramatičara ili registriranu u leksičkim i gramatičkim djelima. Prvi oblici tradirane jezičke prakse bili su poezija koja se učila napamet i recitiranjem prenosila sa genera- cije na generaciju i prozni tekstovi koji su predstavljali uglavnom kraća djela historijskog karaktera. Nakon pojave islama, pored Kur’ana kao tradiranog jezičkog materijala pisanog u prozi, kao izvori jezičkog materijala koristili su se i drugi prozni tekstovi kao što su propovijedi, razne poslovice i poezija u prozi.
Neposredno sakupljanje i registriranje proznog