Haso Popara
TRI BANJALUČKA ARZUHALA
- Prilog historiji Banje Luke -
Banja Luka se prvi put spominje 1494. godine kao utvrđeni grad u Jajačkoj banovini, koji je, po svoj prilici, bio smješten na području današnjeg Gornjeg Šehera. Turci su cijelo područje Jajačke banovine, od Jajca pa sve do Save, uključujući i Banju Luku, zauzeli krajem 1527. godine. Negdje odmah po osvojenju u Banjoj Luci je sagrađena i prva džamija pod imenom sultana Sulejmana I (1520-1566), nazvana Hunkarijom ili Carevom džamijom. Tu je, dakle, nastala i prva muslimanska mahala. Jači zamah u svom razvoju Banja Luka je doživjela početkom druge polovine XVI stoljeća, kada je Sofi Mehmed-paša 1553. godine sjedište Bosanskog sandžaka iz Sarajeva prenio u Banju Luku. Puni procvat Banja Luka je doživjela devedesetih godina XVI stoljeća, kada je za vrijeme Ferhad-paše Sokolovića, postala sjedištem Bosanskog pašaluka (1580-1638). Za vrijeme svoga boravka u Banjoj Luci 1660. godine Evlija Čelebija je zabilježio da je u njoj bilo 45 mahala (a prema tome toliko i džamija) i tri hiljade i sedam stotina ćeremitom i šindrom pokrivenih kuća. U mnogim ratovima, požarima, poplavama, zemljotresima i drugim pošastima koje su pogađale Banju Luku, nestali su i brojni objekti, tako da se ”već na početku XIX stoljeća grad nije mogao prepoznati u odno- su na nekadašnje naselje.”1
Međutim najteža razaranja objekata islamske baštine, Banja Luka je pretrpjela u posljednjem ratu (1992-95). ”Uništavanje islamskih sakralnih građevina u Banjoj Luci planski je izvršeno od 9. aprila 1993. godine do 15. decembra iste godine, kada je porušeno 15 džamija, 6 turbeta, 5 šadrvana i Sahat-kula. U to vrijeme u Banjalučkom muftijstvu srušeno je 205 od 207 džamija.”2
Početkom prošle (2007) godine, Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu je dobila značajnu prinovu rukopisa, dokumenata, stare periodike
Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine /Dalje: Mujezinović,
Epigrafika... o.c./, Knjiga II, Sarajevo, 1977., str. 119.
Vidi: Sabira Husedžinović, Dokumenti opstanka, /Dalje: Husedžinović, Dokumenti... o. c.,/ Zenica, 2005., str. 10.
70 Haso Popara
i štampanih knjiga iz privatne zbirke porodice Đumišić3 iz Banje Luke. Zbirku su pred dušu svojih roditelja Muhameda i Begzade Đumišić, za ovu biblioteku uvakufile njihove kćerke Paša, Džehva i Emina Đumišić iz Banje Luke. Detaljnim pregledom ove zbirke naknadno smo utvrdili da se u njoj nalazi 64 rukopisa4 na arapskom, turskom i perzijskom jeziku, čija se starost
Prema kazivanju rahmetli Muhameda Đumišića, porodica Đumišić vodi porijeklo iz Male Azije iz mjesta Gümüşhane, nedaleko od obale Crnog mora (na rijeci Harşit, južno od Trabzona), gdje je od davnina bila vlasnik rudnika srebra. Otuda i potječu prezime Đumišić i naziv mjesta Gümüşhane (tur. gümüş = srebro). U dokumentima se često susreće i perzijska verzija ovog prezimena Sim-zade. Prvi Đumišići u Bosni, dvojica braće hadži Behram i hadži Osman, po svoj prilici, doselili su se u Banju Luku krajem XVI stoljeća i tu počeli kupovati zemlju. Njihovi su potomci, sve do agrarne reforme 1945. godine, bili među najbogatijim zemljoposjednicima u cijeloj Bosni i Hercegovini. Jedan od spomenute braće hadži Behram-efendi nastanio se u Gornjem Šeheru. On je u Desnoj Novoseliji krajem XVI ili početkom XVII stoljeća podigao džamiju koju je narod prozvao Behram-efendijinom džamijom. Na desnoj plohi minbe- re nalazio se jedan zapis, najvjerovatnije Behram-efendijin, iz 1047/1637-38. godine. Pored džamije nalazilo se i turbe osnivača. Džamija je zapaljena 26. maja 1993. godi- ne, kada je s njom izgorjelo i turbe. Drugi brat Osman-efendi nastanio se u Pobrđu i tamo podigao hadži Osmaniju ili Talinu džamiju, koja je zapaljena 8. septembra 1993. godine (v. Alija Bejtić, ”Banja Luka pod turskom vladavinom” /Dalje: Bejtić, Banja Luka... o.c.,/, Naše starine I, Sarajevo, 1953., str. 105-06 i Husedžinović, Dokumenti... o.c., str. 130 i 578). Tokom četiri naredna stoljeća, ova hanedanska porodica je dala mnogo istaknutih ličnosti u javnom, kulturnom, vjerskom i političkom životu Bosne, među kojima su svakako bili najpoznatiji banjalučki mutesellim i muftija Abdulah Hifzi-efendi Đumišić, jedan od najbližih saradnika Husejn-kapetana Gradaščevića, zapravo glavni duhovni predstavnik njegova pokreta (v. Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Sarajevo, 1996., str. 217) i njegov sin Mehmed Nazif Đumišić iz Banje Luke te kadije Muhemed-efendi Đumišić i sin mu Abdulkerim-efendi Đumišić iz Sarajeva. Ovaj posljednji bio je osnivač Sim-zade ili Đumišića ili Drvenije medrese u Sarajevu. Banjalučki i sarajevski Đumišići su dva ogranka jedne te iste porodice. Zato nije slučajno da su Abdulkerim iz Sarajeva i Abdulah Hifzi Đumišić iz Banje Luke ukopani u istom groblju pored Čokadži hadži Sulejmanove džamije u Sarajevu, u narodu poznate i pod nazivom Jedileri (v. Mujezinović, Epigrafika... o.c., I, str. 448).
Od gore spomenutih 64 rukopisa 34 su nekompletna i predstavljaju samo kraće ili duže fragmente pojedinih djela. Dvadeset i devet rukopisa iz ove zbirke kataloški je obrađeno u šesnaestom svesku Kataloga rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke (v. Haso Popara, Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, Svezak XVI
/Dalje: Popara XVI), London-Sarajevo, 1429/2008., kat. br.: 8844, 8850, 8866, 8883-84, 8890-91, 8902, 8906, 8924, 8928, 8936, 8943, 8947, 8949, 8956, 8974-75,
8980, 8990, 9030, 9066, 9107, 9163-65, 9360 i 9369).
Tri banjalučka arzuhala 71
kreće od 150 do 600 godina5, dosta originalnih dokumenata na osmanskom jeziku iz XVII-XIX stoljeća i na njemačkom i bosanskom jeziku s kraja XIX i početka XX stoljeća, 740 pojedinačnih brojeva starih časopisa i 64 starije štampane knjige, među kojima i prvo izdanje prijevoda Kur’ana na naš jezik Miće Ljubibratića, sa posvetom prevodiočeve supruge Mare Muhamedu Đumišiću.
Nema sumnje da su ovi dokumenti, među kojima ima više fermana, berata, bujuruldija, hudždžeta, murasela, deftera, arzuhala, ilama, temessuka itd., od prvorazrednog značaja za izučavanje kulturne baštine i historije Banje Luke i šire Bosanske krajine u zadnja dva stoljeća osmanske vlasti na ovim prostorima. U njima se spominje više hiljada imena istaknutih ličnosti koje su igrale ključnu ulogu u vjerskom, političkom, vojnom, kulturnom i javnom životu onog vremena. Upravo u periodu iz koga potječu ovi dokumenti, Austrija je puna dva stoljeća preko Bosanske krajine nadirala u Bosnu, sve dok je 1878. godine nije okupirala. Koliko je cijelo ovo vrijeme Austrija nailazila na žilav otpor Krajišnika, najbolje pokazuje izjava generala Gideona Laudona6, koji je o odbrani bosanskih gradova u vrijeme Dubičkog rata (1787-91) rekao: Upravo je nevjerovatno i nadmašuje svaku predodžbu koju bi čovjek sebi htio stvoriti kako su čvrsto građeni bosanski gradići, kako se tvrdokorno Turci u njima bore i s kojom se lakoćom oni umiju iznova ušančiti kad im se razori jedna odbrambena linija; jedva ima tvrg java, s kojom bi čovjek imao toliko posla, a svakom drugom narodu dade se laglje doskočiti.7
Rukopis br. R-10282 (v. Popara, XVI, br. 8883, str. 52-53), prepisao je ‘Alī ibn Hasan ibn ‘Alī ibn ‘Abdulkarīm ad-Dağwī (iz Dadžve u Egiptu) poslije 800/1398., a rukopis br. R-10288 (v. Popara, XVI, br.8891, str. 77-79), 7. muharrema 842/1438. godine.
Laudon ili Loudon Gideon Ernest, austr. vojskovođa; r. 1717., u. 1790. godine.
Rodom iz Livonije. Isprva rus. oficir, od 1742. u austr. vojsci. U ratu Austrije i Turske (1787-91) kao zapovjednik vojske u Hrvatskoj potukao Turke kod Dubice (1788) i zauzeo Novi, a 1789. Bosansku Gradišku. Preuzevši vrhovno zapovjedništvo na gl. bojištu, zauzeo Beograd i Smederevo (v. Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikograf- skog zavoda, 5, Zagreb, 1979., str. 51).
Vidi: Dr. Milan Prelog, Povijest Bosne u doba osmanske vlade, II dio (1739-1878), Sarajevo, bez god. izdanja, str. 17.
Arzuhal (tur. لﺎﺤﺿﺮﻋ) - kolektivna predstavka, molba, žalba, peticija.
72 Haso Popara
Zbog obimnosti teksta, kratak sadržaj arzuhala dali smo samo na bosanskom jeziku, a dešifrovana imena potpisnika, njihov položaj i tekst pečata i u ori- ginalu i u prijevodu na bosanski jezik,9 uz napomenu da nam ovdje nije bio cilj analiza sadržaja teksta samih arzuhala koliko imena i položaji njihovih potpisnika.
ARZUHAL I10
upućen bosanskom namjesniku11 od strane alima, dobrih i pobožnih ljudi, imama, hatiba i vaiza banjalučkih džamija, kapetana, aga, oficira i vojnika svih rodova vojske banjalučke kapetanije i drugih uglednih građana Banje Luke, u kome objašnjavaju da je Mustafa-efendi, tadašnjem banjalučom naibu Sim-zade Omer-efendiji12 oduzeo muraselu, koju mu je ranije bio izdao njegov
Zbog čestog izostavljanja tačaka na arapskim slovima u imenima potpisnika arzuha- la, bilješkama o njihovom položaju i naročito sadržaju otisaka njihovih pečata, nije isključena mogućnost manjih previda u njihovom dešifrovanju.
Dokument je označen privremenim brojem A-277 u zbirci porodice Đumišić, a nala- zi se u GH biblioteci.
11 Prema uvodnim riječima غﺎﺻ ﻪﻠﻳا لﻼﺟاو تدﺎﻌﺳو لﺎﺒﻗاو ﺖﻟود ﻚﻳﺮﻠﺗﴬﺣ ﻢﻧﺎﻄﻠﺳﻮﻠﺘﻤﺣﺮﻣﻮﻠﺘﻳﺎﻨﻋﻮﻠﺘﻟود نﻮﺴﻟوا... /Srećnom, blagonaklonom, milostivom, njegovoj ekselenciji, mojem sultanu,
neka je sretan, spokojan, blagoslovljen i zdrav.../, moglo bi se pomisliti da je arzuhal upućen samom sultanu. Međutim to je u ono vrijeme bio uobičajeni stil obraćanja namjesniku (v. Prof. M. Tayyib Gökbilgin, Osmanlı Paleografiya ve Diplomatik Ilmi, 2. Baskı, Istanbul, 1992., str. 105-06).
Hadži Sim-zade Omer-efendi je sin hadži Ibrahim-efendije, a unuk hadži Omer- efendije. Rođen je krajem druge ili početkom treće decenije XVIII stoljeća. To zaključujemo po jednom dokumentu (v. br. A-275 iz Dumišića zbirke) koji je izdao banjalučki kadija Ali početkom rebiu-l-evvela 1157/1744. godine, a u kome se Sim-
zade Omer-efendi navodi kao vekil (نﻮﺗﺎﺧ مﺎﻧ ﻰﻔﻄﺼﻣ ﺖﻨﺑ ﻦﻳدﺎﻗ ىوﺄﻣ بﺎﻄﺘﺴﳌا بﺎﺘﻜﻟا ﺔﺒﺣﺎﺻ ﻮﺒﺷا
يﺪﻨﻓأ ﻢﻴﻫاﺮﺑا جﺎﺤﻟا ﻦﺑ يﺪﻨﻓأ ﺮﻤﻋ ﲇﺠﺴﻣ ﻞﻴﻛو ) Me’ve, kćerke Mustafine (tj. udove ubijenog
banjalučkog mutesellima Ali-bega Grošića). Iz jednog drugog dokumenta (v. br. A-
631) se vidi da ga je, 4. ramazana 1177/1763. godine uz mehr od 12.000 akči, vjenčao banjalučki kadija hadži Muhamed-efendi sa Aišom, kćerkom nekog hadži Husejna. Njegovo ime spominje se i u više drugih dokumenata. Iz jednog od njih iz 1160/1747. godine se vidi da se pred kadijom Abdusamed-zadetom Mustafa-efendijom u Bosna- Brodu sporio sa svojom maćehom oko nasljedstva iza umrlog mu oca hadži Ibrahim- efendije (v. br. A-262). Bio je kadija u Čelebi-Pazaru (Rogatici), Banjoj Luci, Tešnju, Kamengradu i Bihaću. Sačuvana je i jedna njegova vakufnama od 20. muharema 1175/1761. godine, koja je sačinjena i ovjerena od strane banjalučkog kadije Ahmed- efendije. Pojavljuje se kao prepisivač i vlasnik nekih rukopisa (v. Salih Trako-Lejla Gazić, Katalog rukopisa Orijentalnog instituta – lijepa književnost, Sarajevo 1997., str. 114). Imao je sinove Ibrahim-efendiju i Hasan-efendiju. Ibrahima nalazimo kao prepisivača jednog rukopisa (v. Popara, XVI, 8902, str. 94), a Hasan je službovao kao
Tri banjalučka arzuhala 73
prethodnik Hasan-efendi, na osnovu koje je Omer-efendi vršio poslove vezane za podjelu ostavine vojnih lica i vođenje roznamedži knjiga (svakodnevni ulaz i izlaz). Oni tvrde da je Omer-efendi čestit i ugledan alim, da je završio sta- žiranje i da je trenutno na čekanju službe, te mole da mu se izda odgovarajući ferman13, kojim bi bio postavljen na položaj naiba u Banjoj Luci.
Slijede bilješke, imena, pečati i drugi podatci potpisnika arzuhala u originalu i prijevodu na bosanski jezik:
kadija u Banjoj Luci, gdje se potpisivao kao Hasan Hulusi. Hasan-efendijin sin, a Omer-efendijin unuk Atif-efendi nestao je u nekom pomorskom prepadu neprijate- lja ili gusara. Proglašen je šehidom i umrlim na osnovu svjedočenja nekog Osmana, sina Abdulahova pred banjalučkim kadijom Muhamedom Seidom krajem mjeseca ramazana 1244/1830. godine. Pored kadije Muhameda Seida, na ovom dokumentu su se potpisali i naibi Mustafa Šukri i Hasan Nail te deset drugih svjedoka. Na Sim- zade Omer-efendijinom ličnom pečatu stoji natpis: Bože, olakšaj poslove Omerove!
Godina (1)171/1757-58. (١٧١ﺮﻤﻋ رﻮﻣأ ﻞﻬﺳ بر).
Nakon što su opisali problem, molitelji, na kraju arzuhala, od namjesnika ne traže bujuruldiju, već ”ferman“ izričajem:رﺪﻜﻨﻳﺮﻠﺗﴬﺣ ﻢﻧﺎﻄﻠﺳ ﻮﻠﺘﻤﺣﺮﻣ ﻮﻠﺘﻳﺎﻨﻋ ﻮﻠﺘﻟود نﺎﻣﺮﻓو ﺮﻣا /“odgo-
varajuće naređenje i ferman je u nadležnosti Njegova Veličanstva, mojega sretnog, blagonaklonog i milostivog sultana”. Ovakav završetak je redovan u skoro svim arzuhalima (v. Vesna Miović, Dubrovačka Republika u spisima namjesnika Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka, Dubrovnik, 2008., str. 24).
74 Haso Popara
1
Ono što se u njemu moli poželjno je i
kod nas i kod svijeta.1
Ja, siromah Ahmed, hatib u Husejn- efendi2 Defterdarevoj džamiji.3 (Pečat): Gospodaru, obaspi Svojom dobrotom Ahmeda!
مﺎﻧﻷا ﺪﻨﻋو ﺎﻧﺪﻨﻋ دﻮﺼﻘﻣ ماﺮﻤﻟا ﻦﻣ ﻪﻴﻓ ﺎﻣ ﻦﻴﺴﺣ ﻊﻣﺎﺠﺑ ﺐﻴﻄﺨﻟا ﺪﻤﺣأ ﺮﻴﻘﻔﻟا ﺎﻧأ
يﺮﺘﻓد يﺪﻨﻓأ
ﺪﻤﺣأ بّ ر ﺎﻳ ﻪﻟوا ﺮﻬﻈﻣ ﻚﻔﻄﻟ :(ﺮﻬﻣ)
2
Vaš sluga blagosiljatelj4 Ebu Bekr, imam
i hatib u hadži Daudovoj džamiji.5 (Pečat): O Ti koji si dovoljna zaliha Svome robu Ebu Bekru.
ﻊﻣﺎﺠﺑ ﺐﻴﻄﺨﻟاو مﺎﻣﻻاﺮﻜﺑ ﻮﺑأ ﻲﻋاﺪﺒﻌﻟا
دوواد جﺎﺤﻟا
ﺮﻜﺑ ﻮﺑأ هﺪﺒﻋ تﺎﻤﻬﻤﻟا ﻰﻓﺎﻛ ﺎﻳ :(ﺮﻬﻣ)
Ono što se u njemu navodi, odgovara
činjeničnom stanju.
Ja, siromah hadži Omer, imam i hatib.6 (Pečat): Omere, smrt ti je dovoljan
opominjač!
لﺎﺤﻟا ﺔﻘﻴﻘﺤﻟ ﻖﻓاﻮﻣ لﺎﻘﻤﻟا ﻦﻣ ﻪﻴﻓ ﺎﻣ
ﺐﻴﻄﺨﻟاو مﺎﻣﻻاﺮﻤﻋ جﺎﺤﻟا ﺮﻴﻘﻔﻟا ﺎﻧأو
!ﺮﻤﻋ ﺎﻳ ﺎﻈﻋاو تﻮﻤﻟﺎﺑ كﺎﻔﻛ :(ﺮﻬﻣ)
Nekoliko prvih potpisnika napisalo je i po jednu sažetu izjavu, u prilog istinitosti sadr- žaja dokumenta.
U originalu umjesto Hasan stoji Husejn (ينﺴﺣ), a umjesto defterdar defteri (يﱰﻓد).
Riječ je o Hasan-defterdarevoj džamiji, poznatoj i pod imenom Arnaudija. Podigao ju
je Hasan defterdar, ministar finansija Bosanskog ejaleta u doba Ferhad-paše Sokolo- vića, 1003/1594-95. godine. Alija Bejtić pretpostavlja da je ime Arnaudija dobila po tome što je njen osnivač, po porijeklu, najvjerovatnije, bio Arnaut. Džamija je bila pod kupolom i spadala je u red klasičnih islamskih spomenika. Po svojoj arhitekturi, pod- sjećala je na Hasan-nazirovu, Aladžu džamiju (1550-51) u Foči, Ali-pašinu (1560-61) i Ferhad-begovu džamiju (1561-62) u Sarajevu i druge (v. Mujezinović, Epigrafika... o.c./, Knjiga II, Sarajevo 1977., str. 210-13 i Bejtić, Banja Luka... o.c., str. 112-13). Ha- san-defterdareva, Arnaudija džamija u Banjoj Luci je minirana i do temelja srušena 7. maja 1993. godine u 3h ujutro, za vrijeme policijskog časa (v. Husedžinović, Dokumen- ti... o.c., str. 576-77).
Izraz ﻲﻋاﺪﻟا ﺪﺒﻌﻟا koji je ovdje skraćeno napisan ﻲﻋاﺪﺒﻌﻟا prevodili smo kao ”Vaš sluga blago-
siljatelj”, po uzoru na prijevod Hazima Šabanovića (v. Hazim Šabanović, Turski izvori
o srpskoj revoluciji 1804., Knjiga I, Spisi carske kancelarije 1789-1804, Beograd, 1956., str. 269).
Daudija ili Medreska džamija nalazila se na lijevoj obali Vrbasa, južno od potoka Cr- kvene. Zbog debele kamene munare narod ju je zvao još i Kamenom ili Debelom džami- jom. Po svoj prilici, podigao ju je u XVI stoljeću Daud (ili Davud), osnivač istoimene medrese. Porušena je 1965. godine. (v. Mujezinović, Epigrafika... o.c., II, str. 210 i Hu- sedžinović, Dokumenti... o.c., str. 451).
Potpisnik hadži Omer nije naveo u kojoj je džamiji bio imam i hatib.
Tri banjalučka arzuhala 75
4
Ono što je na ovom papiru napisano na
dobrobit je i vjere i ljudi.
Siromah Ahmed, hatib u Kubad-aginoj džamiji.7
(Pečat): Bože, ispuni želju Ahmedovu!
5
Ono što muslimani drže za lijepo, lije-
po je i kod Boga.
Napisao hadži Mustafa, hatib u Sofi Mehmed-begovoj džamiji.8
(Pečat): Prava kuća je vječna kuća. Bože, neka Muhammed bude zagovor- nik Mustafi. Godina (1)152/1739-40.9
6
Stvar je kako je u njemu rečeno, a imalo
bi se još mnogo šta reći.
Hasan, imam u Arnaudiji džamiji.10 (Pečat): Odraz božanske dobrote, Njegov (Božiji) rob Hasan.
ﻊﻓﺎﻧ سﺎﻃﺮﻘﻟا اﺬﻫ ﻲﻓ رﻮﻄﺴﻤﻟا ﻮﻫ ﺎﻣ
.سﺎﻨﻟاو ﻦﻳﺪﻟا رﻮﻣﻷ
ﺎﻏا دﺎﺒﻗ ﻊﻣﺎﺠﺑ ﺐﻴﻄﺨﻟا ﺪﻤﺣأ ﺮﻴﻘﻔﻟا
ﺪﻤﺣأ داﺮﻣ ﻲﻬﻟا روآﺮﺑ :(ﺮﻬﻣ) ﻦﺴﺣ ﻪﻠﻟا ﺪﻨﻋ ﻮﻬﻓ ﺎﻨﺴﺣ نﻮﻤﻠﺴﻤﻟا هآر ﺎﻣ
ﻚﺑ ﺪﻤﺤﻣ
ﻰﻔﻄﺼﻣ ﻲﻬﻟا ﺎﻘﺑ راد ﻖﺤﻟا راد :(ﺮﻬﻣ)
152 (ﺔﻨﺳ) !ﺪﻤﺤﻣ ﻪﻟوا ﻊﻴﻔﺷ
ﻪﻴﻓ ﺎﻤﻣ ﺪﻳاز ﻮﻫ ﻞﺑ ﻪﻴﻓ ﺎﻤﻛ ﺮﻣﻷا ﻪﻳدؤﺎﻧرا ﻊﻣﺎﺠﺑ مﺎﻣﻻا ﻦﺴﺣ
Kubad-agina ili Džamija na stijeni nalazila se na lijevoj obali Vrbasa. Podigao ju je u XVI stoljeću Kubad-aga, sin Abdulahov. On je imao veći zemljišni posjed u Gornjem Šeheru i vjerovatno je bio starosjedilac. Po imenu njegovog oca Abdulah, može se za- ključiti da je bio konvertit. Spominje se među živima 1554. godine. U Banjoj Luci je bio na položaju vojvode (upravitelja policije). Džamija je porušena 1929-30. godine, pod izgovorom da je dotrajala (v. Bejtić, Banja Luka... o.c., str. 94 i Husedžinović, Do- kumenti... o c., str. 559-60).
Sofi Mehmed-begova džamija nalazila se u Gornjem Šeheru, na desnoj obali Vrbasa.
Prema vakufnami iz prve dekade mjeseca safera 962/1554-55., podigao ju je bosanski namjesnik Sofi Mehmed-paša, neposredno nakon što je izvršio prijenos stolice bosan- skog sandžaka iz Sarajeva u Banju Luku. Prvobitna džamija je imala visoku kupolu i vitku manaru. Izgled je promijenila krajem XVII stoljeća, kada je, kao i većina objekata Gornjeg Šehera, porušena prilikom upada austrijskih trupa. Obnavljana je 1781-82., 1937. i poslije zemljotresa 1969. godine. Kamena munara očuvala se sve do 1985. go- dine, kada je srušena i podignuta nova. Po jednom udubljenju ispod mahfila u narodu su je zvali i Jama džamija. Minirana je i do temelja srušena 4. juna 1993. godine (v. Husedžinović, Dokumenti... o.c., str. 209-14 i 578).
Godina u pečatima označava godinu kada je vlasnik dao izraditi pečat, a ne godinu nastanka dokumenta.
Isto kao u bilješci pod br. 3, str. 74.
76 Haso Popara
7
Vaš sluga blagosiljatelj Mustafa, mude-
ris i muallim-i sibjan.11 (Pečat): Bože, ostvari (želju) Mustafinu!
سرﺪﻤﻟا ﻰﻔﻄﺼﻣ ﺮﻴﻘﻔﻟا ﻲﻋاﺪﻟا ﺪﺒﻌﻟا
نﺎﻴﺒﺻ ﻢﻠﻌﻣو
ﻰﻔﻄﺼﻣ ﻲﻬﻟا روآﺮﺑ :(ﺮﻬﻣ)
8
To je tako i ja to svjedočim.
Mustafa, hatib u hadži Alijinoj džami- ji.12
(Pečat): Božiji rob Mustafa.
9
Kako je napisano tako je i potvrđeno.
Ahmed Vaiz-zade, imam u Debagiji džamiji.13
(Pečat): O Ti koji si dovoljna zaliha Svome robu Ahmedu.
ﻚﻟذ ﻰﻠﻋ ﺪﻫﺎﺷ ﺎﻧأو ﻚﻟاﺬﻛ ﻚﻟذ ﻲﻠﻋ جﺎﺤﻟا ﻊﻣﺎﺠﺑ ﺐﻴﻄﺨﻟا ﻰﻔﻄﺼﻣ
ﻰﻔﻄﺼﻣ اﺪﺧ هﺪﻨﺑ :(ﺮﻬﻣ) ﺮﻳﺮﻘﺘﻟا ﻦﻣ ﻪﻴﻓ ﺎﻤﻛ ﺮﻳﺮﺤﺘﻟا ﻦﻣ ﻪﻴﻓ ﺎﻣ
ﺪﻤﺣأ هﺪﺒﻋ تﺎﻤﻬﻤﻟا ﻲﻓﺎﻛ ﺎﻳ :(ﺮﻬﻣ)
Stvar je onakva kako je ovdje napisano i
ja to svjedočim.14
Ja, siromah Salih, imam u hadži Osmanovoj džamiji.15
(Pečat): Bože, ostvari želju Salihovu!
ﻪﻴﻓ ﺎﻤﺑ ﺎﺷ ﺎﻧأو ﻪﻴﻓ رﺮﺣ ﺎﻤﻛ ﺮﻣﻷا نﺎﻤﺜﻋ جﺎﺤﻟا ﻊﻣﺎﺠﺑ مﺎﻣﻻا ﺢﻟﺎﺻ ﺮﻴﻘﻔﻟا ﺎﻧأو
Nije naveo u kojoj je medresi bio muderis niti u kome je mektebu podučavao djecu.
Sabira Husedžinović navodi da se u popisu iz 1604. godine Hadži Salihova džamija navodi kao mesdžid Hadži Alije i da ju je obnovio u XVII stoljeću hadži Salih. Kasnije je dobila naziv Stupnička, zbog toga što se stanovništvo ove mahale bavilo obradom ruja i kudelje pomoću stupa na Vervasu. (v. Husedžinović, Dokumenti... o.c., str. 130).
Debagija ili Tabačka džamija nalazila se na lijevoj obali Vrbasa u Gornjem Šeheru. Bila je centar istoimene mahale, koja je naziv Tabaci dobila po obrtnicima koji su na obali Vrbasa štavili kožu. Slično je bilo i sa Tabačkim mesdžidom u Sarajevu. Džamija je bila sa drvenom munarom i zidovima od ćerpiča. Podignuta je u XVI stoljeću, a porušena je neposredno nakon Prvog svjetskog rata 1919. godine (v. Bejtić, Banja Luka... o.c., str. 94 i Husedžinović, Dokumenti... o.c., str. 558).
U originalu umjesto riječi ﺪﻫﺎﺷ stoji samo ﺎﺷ.
Hadži Osmanova ili Talina džamija, sa drvenom munarom i dosta visokim mihrabom
sa pet redova stalaktita, nalazila se na Pobrđu, nedaleko od Arnaudije džamije. Nije ta- čno poznato kada ju je hadži Osman Đumišić (brat hadži Behram-efendije Đumišića) podigao, ali se pretpostavlja da je to bilo krajem XVI ili početkom XVII stoljeća. Naziv Talina džamija dobila je po narodnom junaku Tali Ličaninu, za koga postoji vjerovanje da je tu ukopan poslije pogibije u buni Krajišnika protiv zloglasnog valije Mehmed- paše Vuče (16. II - 16. III 1638). Zapaljena je 8. septembra 1993. godine, kada su joj izgorjeli krov, munara i trijem, a sjeverozapadni zid porušen (v. Mujezinović, Epigra-
Tri banjalučka arzuhala 77
11
Vaš blagosiljatelj, siromah hadži (Ebu)
Bekr, hatib u Mustafa-pašinoj džamiji.16 (Pečat): Njegov (Božiji) rob Ebu Bekr.
12
Stvar je onakva kako je navedeno.
Ja, siromah Jusuf, hatib u Fethiji džami- ji u Gradišci.17
(Pečat): Bože, ispuni želju Jusufovu!
ﺐﻴﻄﺨﻟا ﺮﻜﺑ (ﻮﺑأ) جﺎﺤﻟا ﺮﻴﻘﻔﻟا ﻲﻋاﺪﻟا
ﺎﺷﺎﭘ ﻰﻔﻄﺼﻣ ﻊﻣﺎﺠﺑ
ﺮﻜﺑ ﻮﺑأ هﺪﺒﻋ :(ﺮﻬﻣ)
ﻪﻴﻓ ﺮﻛذ ﺎﻤﻛ ﺮﻣﻷا ﻪﻴﺤﺘﻔﺑ ﺐﻴﻄﺨﻟا ﻒﺳﻮﻳ ﺮﻴﻘﻔﻟا ﺎﻧأو
ﻪﻘﺷدﺮﻏرد ﻒﺳﻮﻳ داﺮﻣ ﻲﻬﻟا روآﺮﺑ :(ﺮﻬﻣ)
fika... o.c., II, str. 216, Salih Sidki Hadžihuseinović, Muvekkit, Povijest Bosne /Dalje: Muvekkit/ I, Sarajevo, 1998., str. 316, Husedžinović, Dokumenti... o.c., str. 130, 578 i
607).
Mustafa-pašina ili Mustaj-pašina džamija nalazila se u današnjoj Desnoj Novoseliji.
Podigao ju je u zadnjoj deceniji XVII ili najkasnije u prvoj deceniji XVIII stoljeća Mu- stafa-beg Ferhadpašić-Sokolović, potomak Ferhad-paše Sokolovića, koji je najprije bio defter-ćehaja, zatim bosanski alajbeg, kapetan i mutesellim banjalučki. Na položaju banjalučkog mutesellima ostao je duže vremena. Kako se u ratu protiv Austrije istakao kao junak, dobio je titulu paše. Godine 1708. imenovan je namjesnikom u Tripoli- su. Iste godine premješten je u Bosnu i imenovan namjesnikom, ali je ubrzo umro (v. Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela /Dalje, Kreševljaković... o.c.,/ I, Sarajevo, 1991., str. 294, Vedad Biščević, Bosanski namjesnici osmanskog doba (1463-1878), Sarajevo, 2006., str. 225-26 i Bejtić, Banja Luka... o.c., str. 114). Porušena je 1955. godine (v. Husedžinović, Dokumenti... o.c., str. 561).
Ovo je prvi potpisnik koji nije iz Banje Luke nego iz Gradiške. Po njenom imenu Fet- hija može se zaključiti da je to bila prva džamija koja je podignuta u Gradišci nakon što ju je 1537. (a prema Šabanoviću, v. Bosanski pašaluk, str. 180, 1535) godine osvojio Gazi Husrev-beg. Kada je 1660. godine u Gradišci boravio Evlija Čelebi, zabilježio je da je u njoj bilo dvadeset i šest islamskih bogomolja, od kojih se u osam klanja džuma namaz (v. Evlija Čelebi, Putopis, Sarajevo, 1979., str. 218-19). Međutim on po imenima navodi samo Carevu džamiju u tvrđavi i Hadži Bekirovu džamiju. Fethija je, najvjero- vatnije, drugi naziv za Carevu džamiju, a Careva ili Hunkarija džamija je, opet, drugi naziv za džamiju sultana Sulejmana I Veličanstvenog (vl. 1520-66), u čije je doba po- dignuta. Prema razgovoru sa Besim-efendijom Šeperom, glavnim imamom Medžisa IZ u Gradišci, danas u Gradišci nema ni traga od te džamije niti ko zna da je postojala. Nije nam poznato kada je porušena. Zna se, međutim, da je tvrđava u Gradišci ponovo sagrađena za vrijeme kapetana Ibrahim-bega 1767-68. godine i da je na osnovu carskog fermana iz 1181/1767-68. godine iz Sarajeva upućeno 40 majstora dunđera za izgra- dnju tvrđave u Gradišci (v. Muvekkit, II, str. 542).<