Fehim Nametak

Prevodilački rad Fehima Spahe

Kad je u Sarajevu pokrenut »Behar« 1900. godine jedan od nje­govih prvih i najplodnijih suradnika naročito na književno-prevodilačkom polju bio je Fehim Spaho. Njegovo poznavanje arapskog, turs­kog pa i perzijskog jezika, a uz to sasvim solidno pismeno izražava­nje na materinjem jeziku i opća kultura, bili su garancija da će pri­jevodi biti korektni i pismeni. Ovaj list je inače dobrim dijelom po­punjavan beletrističkim prijevodima i to pretežno s orijentalnih jezika i, mada »Behar« nije oskudijevao prevodiocima s orijentalnih jezika jer su tu surađivali i drugi naši poznati orijentalisti i prevodioci s istočnih jezika kao Safvetbeg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić, Edhem Muladbić, Osman Nuri Hadžić, Muhamed Emin Dizdar, Ahmed Šerić, Naim Kadić i drugi, među njima svoje vidno mjesto imao je Fehim Spaho. Čak ako uzmemo samo prijevode sa turskog jezika možemo sa sigurnošću tvrditi da je uz Musu Ćazima Čatića, Spaho naš najplod­niji prevodilac s ovog jezika pa je samim tim i najzaslužniji za in­teres koji postoji kod nas za tursku književnost.

Fehim Spaho je rođen u Sarajevu 1877. godine. Školovao se u mektebu, ruždiji i Šeriatskoj sudačkoj školi, koju je završio 1895. Svoje znanje triju orijentalnih jezika ponio je odavde, pa iako nikad nije bio u Turskoj, turski je tako dobro savladao da je vrlo lijepo mogao govoriti, a i prevoditi s ovog jezika, kako starije dokumente, tako i suvremena, pretežno prozna djela. Umro je 13. februara 1942. na položaju reis-ul-uleme.

U najvažnije prijevode Fehima Spahe ovdje spadaju: Hiljadu i jedna noć¹, prijevod s arapskog jezika. Možemo reći za ovaj prijevod da je dosta uspio, mada ga je prevodilac radio u fazi svog početničkog rada. Moramo odmah napomenuti da se Fehim Spaho ipak više afir­mirao kao prevodilac s turskog jezika jer se time kasnije gotovo is­ključivo bavio. Svi ostali važniji prijevodi su sa turskog jezika. Tu je Muallim Nadžijev (Muallim Naci) članak u kome je preneseno predanje o halifi Aliji pod naslovom Nauka i bogatstvo², zatim Namik Kemalova (Namik Kemal) pripovijetka Rad i nastojanje³, Husein Džahidova (Hüseyin Cahit Yalçin) pripovijetka Sila⁴ iz zbirke Hayati Hakikiyye Sahneleri, objavljena 1909.⁵, drama Varalica Hamza (1901), turski prijevod i lokalizacija Moliereovih Les fourberies de Scapin.⁶ Ovo djelo je s francuskog na turski preveo Ali Bey.⁷ Sva ova djela štampana su u »Beharu«. »Behar« je prestao izlaziti 1911. i sve do 1919. kada počinje izlaziti »Pravda«, glasilo Jugoslavenske muslimanske or­ganizacije, traje zatišje u prevodilačkom radu Fehima Spahe. Ovaj list u prvoj svojoj etapi (1919.-1929.), nakon čega je privremeno prestao iz­laziti, donosi niz Spahinih prijevoda sa turskog jezika.

U »Pravdi« je štampao 1923. roman Vesaf Kadrija (Vesaf Kadri Moralizade) Safija, Rešad Nuri Gintekinov (Reşat Nuri Güntekin) ro­man Çalikuşu, štampan na turskom 1922. (u prijevodu Grmuša) koji je osim prijevoda u nastavcima u Pravdi (1923-24.) doživio i zasebno štampanje u izdanju Matice Hrvatske u Zagrebu 1962. godine. Inače, ovaj roman je u Turskoj do danas doživio 17 izdanja i jedan je od najpopularnijih i najčitanijih turskih romana uopće. To što se Spaho odlučio da ga prevede odmah po njegovom objavljivanju u Turskoj svakako pokazuje njegov smisao za literaturu i ocjenjivanje ukusa ta­dašnje čitalačke publike. Roman je preveden na nekoliko evropskih jezika, ali najprije na hrvatskosrpski. Godine 1924. izlazio je u nastavcima Spahin prijevod romana Erdžumenda Ekrema Talua (Ercüment Ekrem Talu) Kad sunce zalazi (Gün batarken) nakon što je pre­stao izlaziti roman Saliha Harnima Halid Zija Ušakligila (Halit Ziya Uşakligil) koji je objavljivan 1922. i 1923. Godine 1923. ovaj roman je štampan i zasebno u Sarajevu, u izdanju Islamske dioničke štam­parije, a 1953. u Zagrebu u izdanju Seljačke knjige doživljava i treće izdanje sa predgovorom Alije Bejtića. Ovaj inače u Turskoj manje poznat roman prvog turskog modernog romansijera je svakako jedan od boljih Spahinih prijevoda. Godine 1924. Spaho je dao još jedan prijevod Halit Zija Ušakligila. To je, po općem mišljenju, piščev najuspjeliji roman Zaboravljena ljubav (Aşk-i memnu), izašao u Carigra­du 1900. godine u izdanju Edebiyat-i Cedide Kütüphanesi (Biblioteke »Nove književnosti«). Ovamo spada i prijevod romana turske spisate­ljice Güzide Sabri Zaostale bilješke umrle žene (Olmüs Bir Kadının Evrak-ı Metrukesi), štampan 1905. godine, a do 1942. doživljava u Tur­skoj četiri izdanja.⁸

Poslije ovoga nailazi njegova prevodilačka aktivnost u »Novom Beharu«. Od važnijih prijevoda objavljenih ovdje su romani: Halide Edip Adivar Bolja na srcu (Kalp Aûrısı)⁹ i Handana (Handan)¹⁰. Ha­lide Edip Adivar je najbolja turska romansijerka i uopće uz Jakupa Kadrija Karaosmanoglua i Rešata Gintekina spada u najčitanije turske pisce prve polovice XX stoljeća. Poslije ovoga prevodio je i roman Rešat Nuri Gintekina S usana na srce (Dudaktan Kalbe), ali ga nije završio zbog prezauzetosti redovnim poslom pa je dalje prevođenje ovog romana ustupio Abdurahmanu Mešiću. To su uglavnom romani, a u uspjele prijevode mogu se ubrajati i niz pripovijedaka među ko­jim pripovijest Hatidže Sureja, što je u stvari pseudonim književni­ka Vala Nurettina, Pouzdanje u se¹¹, te Rešat Nuri Gintekinove pri­povijesti Na oporavak (Nekâhat)¹², Tetka Hava (Havva Teyze)¹³ Treš­nje (Kızılcık Dalları)¹⁴, Jedna nedužna prevara (Masumane Bir Hile)¹⁵, Babur Šahova Sedžada (Babür Šah'ın Seccadesi)¹⁶, te pripovijest Endžumenda Ekrema Talua Čigra (Topac).¹⁷

No ovdje bih želio posebno naglasiti njegove prijevode koji su manje poznati, a sigurno više značajni, prijevode turskih dokumenata koje je pisao da bi poslužili za naučne radove naših istaknutih his­toričara Ćire Truhelke¹⁸, Hamdije Kreševljakovića¹⁹ i drugih te pri­jevode dokumenata koje je sam iskoristio za ne mali broj svojih na­učnih radova.

Naime interesantno je kako su nastajali neki naučni radovi ve­oma važni za proučavanje naše povijesti. Rad bi objavio jedan čov­jek, ali je oko njegova stvaranja bilo okupljeno više ljudi što vidimo po autorovim zahvalama na suradnji, korištenju njihovih prijevoda, sugestijama, revizijama i superrevizijama. Ne zanemarujući činjenicu da je prilikom stvaranja svakog naučnog djela neophodno konsultirati djela drugih autora o istoj ili sličnim temama, ovdje se radi o drugom obliku pozajmnice, o nadgledanju i pomaganju u samom toku stvara­nja. Išlo se dotle da bi se za neke od tih knjiga gotovo moglo reći da su plod kolektivnog rada s izuzetnim naporima i poduzimljivošću jed­nog autora. U svakom slučaju to je bio dobar momenat da se netko upusti u posao koji možda sam ne bi mogao obaviti, ali uz pomoć i suradnju ljudi u čije se znanje mogao pouzdati, mogao se koristiti važ­nim historijskim izvorima i tako učiniti značajan korak u proučavanju određene oblasti. Nisu li za to najbolji primjeri upravo H. Kreševljaković i Ć. Truhelka.

U ove ljude koji su sami manje stvarali nego što su doprinosili stvaralačkom radu drugih možemo ubrojati i Fehima Spahu, poznava­oca tri orijentalna jezika i suradnika naših spomenutih historičara.

Ovdje smo dužni spomenuti i njegove prijevode dijelova iz Seyahatname (Putopisa) Evlije Čelebije (Evliya Çelebi) u Kalendaru Napre­dak za godinu 1932., Kolu Matice Hrvatske XIII, Kalendaru Narod­ne uzdanice za 1942. godinu. Preveo je i jedan odlomak iz Seyahatname koji se odnosi na grad Podgoricu u Crnoj Gori, koji je upot­rijebio Alija Nametak u svojoj studiji Nekoji narodni običaji i tra­dicije muslimana u Podgorici (Glasnik Etnografskog muzeja na Cetinju, knjiga II, 1962.). Među ostalim Spahinim studijama i člancima najvažniji su: Turski rudarski zakoni (Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1913.), Staroslovenski crkveni stihovi u arapskom pismu (Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovi­ne, Sarajevo, 1931.), Naši narodni nazivi mjeseci u turskim kalenda­rima iz sedamnaestog vijeka (Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Her­cegovine, XVII, 1930. i Kalendar Napredak za 1934.), Prve kavane su otvorene u našim krajevima (Novi Behar V, 1931-32.), Jedan turski dokumenat o Krbavskoj bitci 1493 (Napredak VI, 1931. br. 1-2), Po­buna u tuzlanskom srezu polovicom XVIII vijeka (Glasnik Zemaljs­kog muzeja Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1933), Još jedan neobjav­ljen dokumenat iz pokreta Husejn kapetana Gradaščevića (Napredak, kalendar za 1934. g.) Arapski, perzijski i turski rukopisi Hrvatskih ze­maljskih muzeja u Sarajevu, Sarajevo, 1942. str. IX + 107 (uz ovo ob­radio je i opisao oko 1500 arapskih, turskih i perzijskih rukopisa ko­ji su tada pripadali Zemaljskom muzeju, a sada su u posjedu Orijen­talnog instituta u Sarajevu. Listovi na kojima su rukopisi obrađeni čuvaju se sada u rukopisima Instituta) Prijevodom članka Ustanak srbske raje, njihovo ugušenje i izbavljanje grada Beograda (Napisao na turskom Salih Sidki Mahmudkadić, a sa turskog preveo Fehim Spaho) mogli bismo upotpuniti sliku o bogatom prevodilačkom i nauč­nom radu Fehima Spahe.

SUMMARY

Fehim Spaho's translational work

The article informs about Fehim Spaho, one of the most fruitful translators from Oriental languages. Even though he translated from three Oriental languages (Arabic, Turkish, Persian) he distingueshed himself as translator of Turkish prosaic texts. In this respect, he stands beside Musa Ćazim Ćatić, the most fruitful translator of Turkish poesy. The author of the article points to Spaho's exceptional contribution in translating Turkish documents for interpretation of the history of the Yugoslav countries. Spaho translated documents as material for his studies, but also for the use of other historians who were not familiar with Turkish, among which the academician Hamdija Kreševljaković and Doctor Ćiro Truhelka should be specially menti­oned.