Ferid Dautović



BIOGRAFIJA ŠUKRIJE ALAGIĆA



    1. Porijeklo Šukrije Alagića


Na osnovu vakufname Mehmeda-Čauša,1 napisane 18. zu-l- hidždžeta 1031. god. po Hidžretu (1621.), Faik Alagić, otac Šukrije Alagića, je istražio geneologiju svoje porodice. Na tragu tog dokumenta piše svoje memoare2 u Sarajevu od 17. 6. 1894. god. do 20. 6. 1895. god.,

u koje smješta povijest svoje porodice, događanja u i oko Bosne u vrijeme osmanske Turske i Austro- Ugarske te svoje lične doživljaje i uspomene. Na tragu ovih memoara, možemo primijetiti kako se povijest u Bosni ponavlja i kako sudbine ljudi imaju velike sličnosti.


Ispisujući povijest svoje porodice Mehmed-Faik piše o Salihu, prvom pretku porodice, koji u Bosnu dolazi zajedno sa sultan Mehmed Fatihom, iza Hidžreta 867. god. (1462). Salih se naselio u konjičkom kotaru u selu Gornja Bijela, gdje je imao lijep posjed. Tu je sagradio kulu i oko kule dvorove u kojima je stanovao.




  1. Čauš i čauš m (tur) U prvo doba osmanlijske države čauši su imali rang oficira, te su bili carski pobočnici i javeri. U janjičarskoj vojsci čauši su bili niži zapovjednici, i to čauši podnarednici, a baščauši i čaušbaše narednici i vodnici. Čauši su kao prenosioci naredaba bili u službi cara, paša, vezira i ostalih viših zapovjednika. Od ovog je došlo prezime Čaušević.” Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Peto izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1985., str. 166.

  2. Mehmed Faik Alagić, Povijest jedne porodice, Spomenik CX, Odjeljenje društvenih nauka, Srpska akademija nauka i umetnosti, “Naučno delo”, Beograd, 1961., Priredio Vojislav Bogićević.

Mehmed, unuk Salihov, je stupio u carsku službu 985. god. (1577.) i dobio raspored kod sultana. Po završetku službe 1010. god. (1601.) vraća se kući u Konjic. Tu je sagradio nekoliko značajnih hajrata- zadužbina, među kojima su džamija pod kuršumom tzv. Kuršumlija, a uz nju medresu, tekiju i hammam u Oprkanjskoj mahali.

Alija, sin Mehmeda čauša, tvrdi Mehmed Faik Alagić, oženio se za života svoga oca iz Skoplja, tj. iz Gornjeg Vakufa, bogatom curom, koja je posjedovala preko 150 kuća kmetova oko Gornjeg Vakufa. Alija je bio hrabar i ratoboran junak, i kao takav je bio priznat u turskoj vojsci i u svome narodu. Po njemu je porodica Alagić dobila svoje prezime. Umro je 1058. h.god. (1648.), a iza sebe je ostavio dva sina Ibrahima i Džafera te jednu kćerku.

Ibrahim i Džafer živjeli suzajedno s majkom i sestrom u Konjicu u Mehmed-čauševoj kuli. Kada je jedne godine, došao carski kapidžibaša starješina dvorskih stražara, oženio se njihovom sestrom i proveo jednu godinu u Konjicu. Kada se vraćao u Carigrad, sa sobom je poveo i Ibrahima, koji je tamo ostao sedam godina. Po povratku iz Carigrada s majkom odlazi u Gornji Vakuf, gdje ga valija u Travniku postavlja za teskeređiju.3 Predpostavlja se da je tako nastala poznata travnička porodica Teskeredžići. Umro je 1128. god. (1715.) a iza sebe je ostavio sinove Sulejman-bega i Emin-bega. Oni su prodali očevo imanje, koje su naslijedili, što se danas nalazi u Begtaševića Stupu i selo Nevizdrake.

Isti nam izvor veli da je Sulejman živio u Travniku, kao veliki junak, gdje je i umro 1208. god. (1793.) ostavivši iza sebe malehna sina Ahmeda. Bio je veoma učen čovjek i poštovan kod ondašnjih valija, a umro je 1282. god. (1865.) ostavio je iza sebe dva sina Bešćet-bega i Bećir-bega, koji su živjeli u Travniku.

Mehmed Faik Alagić još veli da je Emin-beg u Gornjem Vakufu ostavio dva sina Derviš-bega i Junuz-bega. Džafer, drugi sin Alije, bio je dobar čovjek, imao je veliko imanje i volio je pravednost. Umro je 1121. god. (1709.), a iza sebe je ostavio sina Osman. Osman ef. Je bio učen čovjek i kao takav priznat u Konjicu. Umro je 1183. god. (1769.), a iza sebe je ostavio dva sina Mula Mehmeda i Mujagu.



  1. teskeredžija m (ar. - tur.) onaj koji izdaje teskere; onaj koji vodi protokole ili zapisnike; službenik administracije. Od ovog je nastalo prezime Teskeredžić.” Abdulah Škaljić, isto, str. 614.

Mujaga je postao ajan4 i musellim5 u Konjicu. Imao je šest sinova: Mula Osmana, Bećira, Ahmeda, hadži Zulfagu, Derviš-agu, Aliju i dvije kćerke. Umro je 1264. god. (1847.)

Mula Mehmed je bio trgovac u Konjicu i dobro je živio. Umro je 1263. god. (1846.). Iza njega su ostala dva sina Džafer-aga i Ibrahim-aga i jedna kćerka. Ibrahim-aga, sin Mula Mehmeda, nije imao muške djece. Iza njega su ostale četiri kćerke. Džafer-aga, otac Mehmeda-Faika, bio je trgovac. Živio je 85 god., a umro je 1293. god. (1876.). Ženio se dva puta. Prva žena je bila kći Mula Sejfije iz Konjica s kojom je imao sedmero djece, a samo jedan sin Avdo, iz prvog braka, imao je tri sina Sejfu, Ahmeda i Ibrahima i jednu kćerku.

Drugi put se oženio iz Mostara od Salih-bega Alikalfića. Iz ovog braka je imao 16 djece, od kojih je, Mehmed Faik, zabilježio živih petero, tri sina: H. Salih-agu, Mehmedi-Faika i Sulejmana. H. Salih-aga je imao dva sina: Hamida i Džafera, i dvije kćeri: Atifu i Dževahiru, a Sulejman nije imao poroda. Vidi tabelu 1.

O Mehmedu Faiku, najbolje je pustiti da on sam govori o svom životu, barem jedan dio, tako ćemo vidjeti svu ljepotu njegova arhaičnog jezika i detalje koje pomno pamti i bilježi. “Ja sam se rodio u g. 1259. po Hidžretu (1843.) u mjesecu zu-l-hidžetu 6 i to u petak kad su ljudi u džamiji bili... I jesam išao u mekteb najprvo pred H. Salih ef. Kopčića, potlije pred hodžom Šemićem. Potlije jednu godinu u Ruždiji, te u 1271.

g. (1854.) jest me otac dobavio u Konjic te do 1275. (1858.) jesam učio u

Konjicu pred hafizom Hadžićem. (G). 1276. (1859.) jest me otac spremio u Sarajevo u medresu na Atmejdan sa bratom mlađim od mene Mustafom te sam dvije godine bio u medresi. Učio sam pred Omer ef. Humom i pred hafizom Kaukčijom....”6

Godine 1279. (1862.), kao mladić od dvadeset godina, stupio je u dvor sultan Abdu-l-Aziza, kao silahšor.7 Kao silahšor, Mehmed-Faik veli



  1. ajan m (ar.) - prvak, odličnik, velikaš, ugledan čovjek, istaknuti predstavnik jedne klase, staleža ili najistaknutijih slojeva građanskog stanovništva.” Abdulah Škaljić, isto, str. 76.

  2. muselim m (ar.) sinonim za kajmekam; zastupnik paše u sandžaku koji mu je dat kao arapluk; oblasni upravitelj; sreski načelnik.” Isto, str. 477.

  3. Mehmed Faik Alagić, isto, str. 51.

  4. silahšor-ora m (ar.-perz.) 1. pripadnik dvorske straže na osmanskom dvoru. 2. titula za određenog službenika na dvoru ( niža za jedan stepen od kapudžibaše)” Abdulah Škaljić, isto, str. 565.

da je nosio pozlaćeno odijelo i oružje8 i sa ostalim silahšorima pratio sultana na izlete, teferiče i svečanosti. “A kad je bio alaj, tj. bajram, ili mevlud, ili 15. dan ramazani-šerifa, kakav šerif-alaji, ili kad bi došao kakav elčija9 ili poslanik od koje velesile, ondak bismo morali obući haljine iste onakve samo što su u zlatu.10 Za ovu službu bilo je potrebno da prođe određeno školovanje gdje je učio strane jezike: arapski, turski, perzijski, francuski i engleski. O događajima na dvoru, o kojima i piše, imao je svoj stav, ali je ostao nepokolebljivo privržen sultanu i vjeran Turskoj carevini. U Bosnu se vratio 1284. god. (1867.). Vrijeme Austro-Ugarske aneksije dočekao je kao kajmekam11 Visokom. Bio je, tvrdi, protiv pružanja otpora Austor-Ugarskoj pokoravajući se sultanovoj naredbi. U Visokom je ostao, kao kajmekam, do 20 maja 1879. god., gdje se oženio, kako kaže, 20 marta 1293. god. (1876.) Hasna hanumom kćerkom Junuz- bega Zečevića. 15. kolovoza 1880. god. premješten je kao kajmekam u Donju Tuzlu i ostao do 15. januara 1882. god., kada je brzojavom premješten u konjički kotar, kao kajmekam. Za svoj rad i okončanje pobune u Hercegovini, dobio je 29. maja 1883. god. orden F(ranje) J(osipa) I. (nišan). 20. novembra 1894. god. dobio je rješenje za penziju.

14.12. 1894. god bio je u Beču kod cara, žalio se na malu penziju od 495 forinti, jer mu nisu priznali 17 god. rada u vrijeme turske uprave. Razlog ovakvom odnosu prema njemu, sam kaže, bila je njegova vjera islam. “I taka je vlada prema meni bila nezahvalna te me je najpotlije umirovila i to sa 495 forinti godišnje, a to je što sam ja muhamedanac i islam. Da je na mom mjestu bio kakav Švabo, to bi on dobio i nagradu i ordena prema službi.12

Mehmed-Faik imao je sinove: Ahmeda, Reufa, Halida, Šukriju, Salema, Mustafu i Ćazima, te kćeri: Naziju, Hibu i Behiju. “Peto dijete




  1. Kad bismo jahali na konjima, imali smo na glavi kalpak kao što su stari Bošnjaci nosili i imali smo dvije puške male za pojasom i sablju i štuc koji smo nosili pred sobom, te smo bili sasvim opterećeni.” Mehmed Faik Alagić, isto, str. 52.

  2. elčija m (tur.) poslanik na strani, poslanik inostrane države; poslanik, izaslanik Abdulah

Škaljić, isto, str. 266.

  1. Mehmed Faik Alagić, isto, str. 52.

  2. kajmekam, kajmakam, -ama (ar.) zastupnik vezira ili valije u jednom upravnom području ili nekoj dužnosti; sreski načelnik. - “pa me daje kajmekamu / neću joj ga ja” (GZM 1909 586), tur. kaymakam, osn. zn.: “zastupnik, zamjenik.” Abdulah Škaljić, isto, str. 384.

  3. Mehmed Faik Alagić, isto, str. 77.

rodilomi se mjeseca maja 6 godine 1881 ala-franga u Donjoj Tuzli. Ime mu je Mehmed-Šukrija.13

Svoju povijest porodice završava ovom porukom: “Na to sam sve išao da islamu od mene kakva korist bude i dosta (sam) islama kutariso s Božijom pomoći od hapsa ili da glavu ne izgubi... Dosta se je islama od moga uzroka koristilo. I tako u službovanju svakome treba pravo i vjerno raditi i tuđega se čuvati, a ne gledati hoće li vlada dati kakvu nagradu ili orden, nego služiti za Božiji rizaluk i islamu ići na pravu korist, te islama ne ložiti na vatru kao što danas ima nakvih činovnika od Turaka, te šta rade: uliskavaju se vladi i svoje Turke na vatru lože. Teško onom koji to radi!14



    1. Život Šukrije Alagića


Porodica Alagić vodi porijeklo iz bosanskohercegovačkog grada Konjica. Specifičnost posla kog je obavljao njegov otac, a služio je kao kajmekam,15 odvela je cijelu porodicu u Donju Tuzlu. U tom gradu 20.V 1881. godine rodio se Šukrija Alagić. Odgajan u porodičnoj islamskoj atmosferi stiče osnovno islamsko obrazovanje i odgoj s kojim će živjeti do kraja života. Osnovno obrazovanje (ruždiju)16 završio je u Sarajevu 1893. godine. U glavnom gradu nastavlja svoje dalje školovanje gdje je završio šest razreda gimnazije. Sedmi i osmi razred nastavio je u Mostaru


  1. Isto, str. 77.

  2. Isto, str. 78.

  3. kajmekam, kajmakam, -ama (ar) zastupnik vezira ili valije u jednom upravnom području ili u nekoj dužnosti; sreski načelnik. - “pa me daje kajmekamu / neću joj ga ja” (GZM 1909 585), tur. kaymakam, osn. zn.: “zastupnik, zamjenik. Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpsko-hrvatskom jeziku, isto, str. 384.

  4. Ruždije su bile prve državne, svjetovne škole u BiH, otvorene prije austrougarske okupacije koje su mogli pohađati pripadnici svih vjeroispovijesti u Turskoj. One su odgovarale četverogodišnjoj nižoj srednjoj školi u kojoj su se učenici osposobljavali za niža činovnička zvanja. U ruždiju su primana djeca koja bi završila sibjan mekteb i umjela čitati i pisati. Nastavni jezik bio je turski. U Turskoj su osnovane 1263 (1847) u doba sultan Abdul-Medžida, a u drugoj polovini XIX vijeka susrećemo ih u BiH. Sarajevska je najstarija. Vidi više Hajrudin Čurić, Muslimansko školstvo u BiH do 1918., Veselin Masleša, Sarajevo, 1983, str. 135 i 234. Postanak ove riječi Edhem Mulabdić objašnjava ovako: “Ruždija je arapska riječ, a došla je od riječi ‘rušd’, što znači sposobnost, zrelost, savršenstvo, naravski u relativnom smislu. Odatle ime Rašid, a znači čovjeka, koji je iz stranputice izveden na pravi put, te nije više brige za nj, da će kud zabasati, jer on ima ‘rušd tj. zrelost, savršenstvo, dakle zrio je, savršen je. Odatle je došlo ime ‘ruždije’ zavodu, u kome se dijete usavrši, da može nastaviti svoj život kao valjan građanin u društvu, dobivši neko zaokruženo znanje. Mulabdić Edhem, “Maglajska ruždija”, Školski vjesnik, Sarajevo, 1938, str.49. ili Hajrudin Čurić, isto, str. 135-6.

gdje je 19. juna 1901. godine i položio ispit zrelosti (maturirao).17 Od sedamnaest maturanata jedini je bio musliman.18 Budući je bio siguran u islamski odgoj na kom je odgajan i kog je usvojio, ali i shvatanja, razumijevanja i prilagođavanja novim povijesnim tokovima, njegov otac se nije bojao da svog sina pošalje na školovanje u Beč. Na sveučilištu u Beču upisao je Filozofski fakultet, Odsjek za orjentalistiku (stari arapski jezik) i slavistiku (srpski ili hrvatski jezik) 19. juna 1901. godine. Rektor c.(arskog) kr.(aljevskog) Univerziteta u Beču i dekan filozofskog fakulteta potvrdili su da se Šukrija Alagić upisao redovno na ovo sveučilište i da je dao zakletvu da će se pokoravati akademskim zakonima i vlastima pa je u janurau 1902 unesen u maticu univerziteta.19 Studije je završio u redovnom roku bez prekida 31. jula 1905. godine i za to vrijeme pohađao slijedeća predavanja:

Staroarapski tekstovi, Arapska gramatika, Arapski žurnali, Arapske pjesme, Arapska metrika, Muallakat,

Koran,

Zamahšeri-El-Mufessal,

Istorija Slavena u srednjem vijeku, Gundulić i njegovo doba,

Istorija slavenske filologije,

Države i narodi Balkanskog poluostrva itd.20


Za vrijeme studija na ovom univerzitetu ponašanje Alagića bilo je u skladu sa akademskim zakonima, što je potvrdio dekan filozofskog fakulteta. Po završetku studija vraća se u svoju Bosnu gdje biva imenovan od Zemaljske Vlade za Bosnu i Hercegovinu 23. avgusta 1905. godine namjesnim učiteljem Velike gimnazije u Sarajevu, uz uvjet da će u svrhu



  1. A. BH, isto, str. 33-4

  2. 75 godina gimnazije u Mostaru”, 1893-1968, Izdavač: Kolektiv gimnazije “Alaksa Šantić Mostar, Veselin Masleša, Mostar, str. 29 i 125.

  3. A BH, isto, str. 21.

  4. Isto, str. 17 i 18

definitivnog namještaja u roku od tri godine, dakle do kraja školske godine 1907/08 steći i formalno osposobljenje za srednjoškolsko učiteljstvo.21

Prilikom zapošljavanja na Velikoj gimnaziji popunio je formular personalnog dosijea u kom su bile stavke na njemačkom jeziku. Uvidom u spomenuti personalni dosije vidljivo je da je Alagić svoje podatke popunio na njemačkom jeziku, gdje je primijetno njegovo nacionalno i vjersko opredjeljenje: Hrvat,22 islamske vjere. Isti formular, u vrijeme Kraljevine SHS,23 popunio je 1926. kao profesor gimnazije u Derventi identičnim podacima. Iz ovih dosijea saznajemo da je Šukrija Alagić znao tri strana jezika: arapski, turski i njemački.24 Arapski, njemački i srpski ili hrvatski predavao je kao nastavnik u školama, nerijetko po dva u isto vrijeme. 23. maja 1907. predložio je dobre kolokvijalne svjedodžbe na ispit iz staroarapskog jezika, kao glavne i srpsko-hrvatskog, kao sporedne struke.Ispit je položio u Beču 11. novembra 1908. pred Povjerenstvom za učitelje na gimnazijama i realkama. Prema tome je gosp. Šukrija Alagić dobro osposobljen (wohl geeignet) da na srednjim školama predaje stari arapski jezik kao glavnu struku, a srpsko-hrvatski kao sporednu.25 1. marta 1909. imenovan je pravim učiteljem u dosadašnjem mjestu službovanja uz obavezu, da u smislu naredaba od 24. januara 1909. broj 1143 i broj 7594, sam se pobrine za definitivno potvrđenje u učiteljskom zvanju i za priznanje naslov “profesor”.26 Poslije ovog ispita i postavljenja za pravog učitelja uslijedila je ženidba. 24. oktobra 1909. godine Šukrija Alagić, sin Mehmeda iz Sarajeva vjenčao se sa Ćelebijom –onlagić, kćerkom hadži Hasanbega, iz Dervente, a na osnovu dozvole šerijatskog suda u



  1. Isto, str. 29.

  2. Iz dosijea Šukrije Alagića da se primjetiti da se u nacionalnom smislu izjašnjavao kao Hrvat. Tako su se naprimjer izjašnjavali i Safvet-beg Bašagić, Osman Nuri Hadžić, Edhem Mulabdić, reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević i drugi. Razlog za to je poznat većini današnjih Bošnjaka. “Ova izjašnjavanja su bila više politička i kulturna platforma njihova djelovanja, kako se nebi ugrozili interesi Bošnjaka, koji su već tada bili formirani u zaseban politički entitet. Dr. Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta, (Geneza nacionalnog pitanaj bosanskih Muslimana ), Svjetlost, Sarajevo, 1974, str.149. “Izjašnjavanja su bila mahom taktičke i političke naravi, neki su muslimani i po više puta prelazili iz jednog tabora u drugi. Jednostavno rečeno, zaseban muslimanski entitet bio je već toliko formiran da ga se veći broj muslimana nije mogao samo tako odreći.” Noel Malkom, Povijest Bosne, Erasmus Gilda, Novi Liber, Dani, Zagreb-Sarajevo, 1995. str.206.

  3. A BH, isto, str. 3

  4. Isto, str. 37.

  5. Isto, str. 16.

  6. Isto, str. 31.



















































Dokument Zemaljske vlade

o imenovanju Šukrije Alagića pravim učiteljem

Derventi, pred imamom Muhamed Zija Omerhodžićem.27 Budući je navršio koncem mjeseca februara 1912. tri godine službovanja kao pravi učitelj, 1. marta 1912. godine potvrđen je definitivno u službeno zvanje i priznanje naslov “profesor”.28 Za vrijeme rata 1914. godine uzet je u vojsku, ali je kao državni činovnik bio oslobođen službe u vojsci. Posao profesora arapskog jezika obavljao je u Sarajevu do 19. januara 1916. godine kada je bio premješten, na njegovu molbu, na Veliku gimnaziju u Mostar. Nakon dvije godine provedene u Mostaru, tačnije 30. oktobra 1917. premješten je na mušku preparandiju (učiteljsku školu) u Derventu, kuda je bila premještena sarajevska učiteljska škola. U školskoj 1917/

18. obavljao je dužnost muslimanskog vjeroučitelja i nastavnika

njemačkog jezika. Na nižu gimnaziju u Derventi premješten je 8. oktobra 1920. godine.



3. Pregled izvora i literature


Imami, muallimi i druge tradicionalne muslimanske vođe čuvari su islama i njegovi zaštitnici bez kojih bi i sam kontinuitet islamske tradicije bio doveden u opasnost, ali je svakako značajan i nemjerljiv doprinos, očuvanju i prezentiranju islama i islamskih vrijednosti intelektualaca muslimana.

Danas u islamskom svijetu, uglavnom, postoje dvije glavne skupine ljudi koji se bave vjerskim, intelektualnim i filozofskim pitanjima: ulema i drugi stručnjaci za pitanje vjere (podrazumijevajući i sufije) i modernisti. Tek odnedavno postepeno se počinje pojavljivati i treća grupa, naime grupa koja se poput uleme, pridržava tradicije ali poznaje i savremeni svijet. Međutim ta treća grupa još je uvijek malobrojna”.29

U tu treću grupu možemo s pravom ubrojati i g. Alagića, koji je kao dijete stekao osnovno islamsko obrazovanje u krugu svoje porodice, a stekao šire intelektualno obrazovanje stekao je na Zapadu, u to vrijeme poznatom sveučilištu u Beču. Kao musliman do kraja života je živio islam, čuvao i pisao o islamu i islamskim vrijednostima i tradiciji. Vjera je bila njegova inspiracija u svim poslovima, životni put kog nije mijenjao bez


  1. Isto, str. 27.

  2. Isto, str. 24.

  3. Seyyed Hossein Nasr, “Zapadni svijet i njegovi izazovi islamu, Enes Karić, Kur‘an u savremenom dobu II, prevela s engleskog Azra Saračević, Sarajevo, 1997, str. 9-10.

obzira na poteškoće i iskušenja kroz koja je prolazio. Biografski podaci o Šukriji Alagiću su vrlo šturi i oskudni. Prve biografske podatke o njemu nalazimo u Memoarima njegova oca Mehmeda Faika Alagića koji kaže: “Peto dijete rodilo mi se mjeseca maja šest godine 1881. ala-franga u Donjoj Tuzli. Ime mu je Mehmed - Šukrija... Kada sam došao u Sarajevo 15.11.1887., jesam Šukriju dao u ruždiju, a nije prije nigdje učio, te mu je ruždija započetak bila. Direktor im je bio u ruždiji Ahmet ef. Ribić (Širazija), te sam mu našao jednog softu, tj. na ime Latif ef. Bulića koji ga je kroz pet godina naučavao kod kuće, tj. dolazio u noći po 1-2 sata. Kada je Šukrija izvršio ruždiju, jesam ga dao u gimnaziju 1. septembra 1893. god.30 Vijest o njegovoj smrti i kraću biografiju donosi Novi Behar, u kom je objavljivao svoje radove.31

Kratke biografske podatke, njegov društveni angažman i bibliografiju objavljenih i nekih neobjavljenih knjiga te tekstova objavljenih u Narodnoj uzdanici, bilježi Narodna uzdanica.32 Po njihovu saznanju iza njega su ostala u rukopisu: “Dva udžbenika ‘Izbor iz 1001 noći s rječnikom i rječnik za djelo Fitedail-hajvanati ostale su u rukopisu u Zemaljskoj vladi za Bosnu i Hercegovinu.33 Narodna uzdanica ga se sa zahvalnošću sjeća i apelira na one, koji su u to doba poveli akciju za podizanje njegovih nišana, da bi njegova duša najrahatnija bila kada bi se izdao onaj svezak tefsira, koji je ostao u rukopisu, neobjavljen.

U dvadesetom izvještaju Velike gimnazije u Sarajevu navedena je kraća biografija Šukrije Alagića, profesora ove gimnazije.34 Državna realna gimnazija u Tuzli, gdje je jedno vrijeme bio direktor, u svom Izvještaju za 1935.-36. školsku godinu, a povodom njegove smrti, navodi kraće biografske podatke, ističući da je bio jedan od prvih Muslimana koji je završio akademske studije i tako svojim znanjem služio svom narodu. U tom se izvještaju kaže: “Rahmetli Šukrija Alagić bio je vredan i savestan prosvetni radnik. Osim svog šk. rada bavio se je mnogo naučnim radom. Napisao je mnogo radova iz islamske književnosti i preveo je Kur’an na srpsko-hrvatski jezik. Kao nastavnik i direktor vršio je savesno svoje



  1. Mehmed Faik Alagić, Povijest jedne porodice, isto, str. 77.

  2. Merhum Šukrija Alagić”, Novi Behar, Sarajevo, IX/1935., broj, 14-16, str. 207. 32 Šukrija Alagić, Narodna uzdanica - Kalendar, Sarajevo, 1936. god.

  1. Isto

  2. Dvadeseti izvještaj Velike gimnazije u Sarajevu, Sarajevo, 1906., str. 17.

dužnosti. Kao drug bio je prema svakom susretljiv. Njegova smrt je težak gubitak za našu prosvetu.”35

Alija Nametak u Hrvatskoj enciklopediji iz 1941. godine bilježi osnovne biografske podatke o Šukriji Alagiću, bibliografiju njegovih prevedenih knjiga prema misirskom komentatoru Kur’ana Muhammedu Rešidu Ridau i udžbenik iz arapskog jezika s rječnikom za bosansko- hercegovačke gimnazije.36 U Spomenici, 75. god. Gimnazije u Mostaru, nalazi se slika prvih maturanata (1900-1901.) god. na kojoj je i Šukrija Alagić u fesu.37 Bio je to jedini maturant musliman, od ukupno sedamnaest maturanata, iako se 26. oktobra 1893/94., kada je otvorena Gimnazija u Mostaru u prvi razred upisalo 8 muslimana, 34 pravoslavna, 22 katolika i jedan Jevrej.38 U Spomenici, 75 godina Gimnazije u Tuzli (1899-1974.), Šukrija Alagić se ne spominje osim u statističkim podacima da je bio direktor škole od 1927-1930. god.39 S negativnom konotacijom i krivim imenom sjeća ga se učenica Smilja Jović, kad kaže:”Na kraju sedmog razreda dr. Glušac (Vaso) je premješten u Banja Luku. Za direktora dolazi Tukrija Alagić, koji sa jednom grupom profesora mijenja život Škole i stvara negativnu popularnost.”40

Značajan i hvale vrijedan rad napisao je hfz. Mahmut Traljić u Glasniku VIS-a iz kog se da sagledati životni put, aktivnosti i rad ovog, “profesora- pedagoga, pisca i zaslužnog prevodioca, neumornog kulturnog poslenika”.41 Mahmut Traljić, zapravo, oživljava lik i djelo Alagića, koji je gotovo bio zaboravljen. Interesantno je da se o Šukriji Alagiću, a napose njegovom djelu tako malo pisalo i znalo kad do skora nismo imali niti jedan preveden tefsir42 ili njegove dijelove, do onog što je preveo Šukrija Alagić.


  1. Šukrija Alagić, Izvještaj za 1935-36 školsku godinu, Državna realna gimnazija u Tuzli, str. 60. 36 A(lija) N(ametak), Alagić Šukrija, Hrvatska enciklopedija, svezak I, Naklada Konzorcija

Hrvatske enciklopedije, Zagreb, 1941., str.167-168

  1. 1893-1968., 75 godina Gimnazije u Mostaru, Izdavač: Kolektiv gimnazije “Aleksa Šantić Mostar, Veselin Masleša, Mostar, 1968. god.

  2. Vidi više, isto., str. 29 i 125.

  3. Gimnazija u Tuzli, 75 godina Gimnazije u Tuzli, Izdavač: Gimnazija u Tuzli, “Univerzal”, Tuzla-OOUR “Grafičar”, Tuzla, 1974. god., str. 383-84.

  4. Smilja Jović, “Bila sam učenica i profesorica gimnazije, Gimnazija u Tuzli, isto., str. 312. 41 Mahmut Traljić, Šukrija Alagić”, Glasnik VIS-a, Sarajevo, XL/1977., br.2, str.164

  1. Prva knjiga prijevoda tefsira Fi ùilål al-Qur’ani - U okrilju Kur’ana, prijevod sa arapskog od prof. dr. Omera Nakičevića, prof. dr. Jusufa Ramića i mr. Mesuda Hafizovića u izdanju Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, štampan je u Sarajevu 1996. godine

Zapitanost je veća, tim prije, što je misao i ideja Muhameda Abduhua i Muhameda Rešid Ridaa, preko ovog racionalnog tefsira i drugih njihovih tekstova živjela u ovim našim krajevima, naročito preko onih koji su svoje visoko obrazovanje sticali na El-Azharu u Egiptu. Jedan od razloga zapitanosti leži i u činjenici da taj njegov rad nije naišao na odziv ondašnje Vakufske uprave i Vjerskog starješinstva, koji nisu našli za shodno ni da preporuče njegove knjige, a kamoli da ih izdaju, konstatira Uredništvo Novog Behara.43

Traljićev nekrologij44 je najozbiljniji i najiscrpniji rad, koji nam je ponudio pune biografske podatke i najpotpuniju sliku od rođenja do smrti. Značajno je napomenuti da je Mahmut Traljić u ovom tekstu priredio bibliografiju svih objavljenih radova Šukrije Alagića, a za mnoge od njih dao je i kraće pojašnjenje. U ovom radu hfz. Traljić je naveo i polemičke tekstove Ahmeda Lutfi Čokića45 u Hikjmetu, koji se odnose na prve dvije knjige Alagićeva prevoda Komentara Kur’ana. U radu su navedeni i tekstovi H. Mehmeda Handžića46 i Derviš A. Korkuta - Ibnul



  1. Vidi više, Merhum Šukrija Alagić, isto, str. 207. Ovdje treba napomenuti da je Šukrija Alagić prvu i drugu knjigu izdao zajedno sa Džemaluddin ef. Čauševićem, koji je tada bio reisu-l- ulema.

  2. Ovaj isti tekst objavljen je u knjizi hfz. Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, El-Kalem, Sarajevo, 1998., drugo dopunjeno izdanje, str. 9-16.

  3. Ahmed Lutfi Čokić se rodio u Brčkom 1878. god. Početne vjerske nauke počeo je u Brčkom a nastavio u Tuzli. Ruždiju, kao i osnovnu školu završio je u Tuzli, a onda nastavio Hadže- Badži Kadun medresu u Tuzli. Godine 1898. stupio je u Nuvvab (Šerijatsku sudačku školu). Po završetku je imenovan, od tadanje rijaseti Ilmijje pomoćnim muderrisom Hadže-Badži Kadun medrese, a ujedno se upisao na pravni fakultet u Zagrebu, koji je apsolvirao za četiri godine. 1907. god imenovan je aksultantom okružnog suda u Tuzli, odakle je kasnije prešao upravnoj struci, te je kao perovodni vježbanik služio u Tuzli i Konjicu. Kao kotarski predstojnik radi u Vlasenici, Cazinu i Bihaću, odakle je kao dobar organizator zadruga, dodijeljen poljoprivrednom odjeljenju bivše zemaljske vlade u Sarajevu. Na tom položaju je bio penzionisan, ali je ponovo aktiviran i imenovan referentom ministarstva vjera u Beogradu. Radi oboljenja je ponovo penzionisan 1928. god. i kao privatnik živio u Tuzli. Umro je u 55-toj godini života 24. 12. 1933. god. Bio je član redakcije Hikjmeta, gdje je objavio seriju članaka Islam i kultura, O vakufu i upravi sa njim i O prevodu i tumačenju Kur’ana azimušana po gosp. Šukriji Alagiću. Vidi više, Chameran, Merhum Ahmed Lutfi

Čokić, Hikjmet, Tuzla, V/1933., br. 55, str. 205-7.

  1. H. Mehmed Handžić je rođen u Sarajevu 16. 12. 1906. god. Po završetku mekteba i ruždije upisao se u novoosnovanu Šerijatsku gimnaziju, gdje je i maturirao 1926. god. Iste godine upisao se na Džamiu-l-Azhar u Kairu, a diplomirao 1931. god. U aprilu 1932. god. postavljen je za nastavnika i perfekta Gazi Husrev-begove medrese. 1937. god. premješten je u Gazi Husrev-begovu biblioteku za I. bibliotekara i upravitelja. 1939. god. došao za ugovorenog nastavnika na Višu islamsku šerijatsku školu. I na jednoj i na drugoj dužnosti bio je do maja 1944. god., kada je imenovan redovnim profesorom ove škole. Umro je 29. jula 1944. god. u 38-oj godini života. Vidi više, Hfz. Mahmud Traljić, Mehmed Handžić, Istaknuti Bošnjaci , isto, str. 114 -125.

Ajna kojima su pohvalili prijevod i posebno trud Šukrije Alagića. Svoj rad hfz. Traljić završava konstatacijom “da Šukrija Alagić po svom životu i radu nije zaslužio da padne u zaborav. Najbolju uspomenu na njega i njegov rad očuvali bi, ako bi izdali bar izbor, ako ne sabranih djela, onda njegovih originalnih i prevedenih radova.”47

S druge strane Mehmed Handžić u svom tekstu48 u Novom Beharu preporučuje muslimanskom svijetu da čita knjige ovog svake hvale vrijednog Alagićeva rada. On smatra neutemeljenim kritike upućene

Šukriji Alagiću, jer greške koje mu se spočitavaju ne potječu od njega, nego baš od Rešid Ridaa čiji tefsir prevodi. “Letimice sam prešao ovu treću knjigu i na nekoliko sam mjesta koja sada neću iznositi, zapazio sam nekoliko pogrešaka. Ovdje iznosim to da ove pogreške ne potječu od g. Alagića nago baš od Rešid Ridaa.49 Derviš A. Korkut u svom tekstu izražava svoju podršku prevodilačkom radu Šukrije Alagića i ističe da je on “dobar musliman i poznavalac oba jezika (bosanskog i arapskog, prim. D.F.), ...i ukoliko jedan prevod Kur’ana može biti dobar, njegov je.50

Mustafa Busuladžić, pak, u svom radu “Prvi prievodi Kur’ana u svietu i kod nas51 navodi i Šukriju Alagića jednog od naših boljih orjentalista, koji je prvi počeo prevoditi Kur’an s tumačem na hrvatski jezik. U ovom radu je dat prikaz IV prevedene knjige i “Tefsir Džuz-i-Amme”. On napominje da se razvila kritika i različito ocijenila njegovu prevodilačku djelatnost, ali “Unatoč svih nedostataka Alagić je radio s mnogo spreme i svjestno. Stoga je njegov prievod, iako nepotpun, kod nas najbolji prievod Kur’ana.52

O Šukriji Alagiću govori i dr. Muhamed Hadžijahić u tekstu “Bibliografske bilješke o prijevodima Kur’ana kod nas53 navodi rad

Šukrije Alagića kao prvi pokušaj prevođenja cjelokupnog Kur’ana poslije

Prvog svjetskog rata. U ovom radu, autor donosi prikaz objavljenih knjiga



  1. Mahmud Traljić, isto, str. 168

  2. H. Mehmed Handžić, El-Kur’anu l-Hakimu, Novi Behar, 1933., br. 24, str. 350.

  3. Isto, str. 351.

  4. Derviš A. Korkut, El-Kur’anu l-Hakimu, Novi Behar, 1933-34., br. 1-2, str. 28.

  5. Mustafa Busuladžić, Prvi prievodi Kur’ana u svietu i kod nas, Narodna Uzdanica, Kalendar 1945., str.