PEDAGOŠKI FAKULTET RIJEKA
Mogućnosti poređenja
Govoreći o političkom i narodnom značaju ilirskog preporoda, Antun Barac kaže: "Svi hrvatski i jugoslavenski pokreti 19. i 20. vijeka, koji su išli za zbližavanjem jugoslavenskih naroda, gledali su u ilirizmu ishodište i uzor."1 Samo u razdobljima nacionalne isključivosti pojedinaca i nekih stranaka prešućivali su ga ili proglašavali štetnim - zaključuje Barac svoju ocjenu. Iz ove njegove ocjene proizlazi da je ilirizam utjecao i na bosansko-muslimanski preporodni pokret za vrijeme austrougarske vladavine. Takva teza u prvi mah djeluje uvjerljivo, ali se teško može dokazati bez obzira na sličnosti u genezi tih dvaju pokreta. Stoga će u ovom radu biti govora o valjanosti Barčeve tvrdnje na osnovi uspoređi- vanja bitnih odrednica hrvatskih i muslimanskih preporodnih gibanja.
Na početku 19. stoljeća, kada je započeo proces nacionalne inte- gracije, Hrvatska se nalazila u veoma teškoj situaciji. Egzistirala je na rubu Bečke monarhije kao jedna od najslabije razvijenih austrijskih zemalja. Bila je teritorijalno i politički razdijeljena na nekoliko različitih područja (Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Vojna krajina), a jedan dio hrvatskog nar- oda nalazio se pod turskom vlašću. Prema Barčevim riječima, tada je sve- dena na politički i geografski pojam granične pokrajine "s nekim karakter- ističnim povijesnim, folklornim i etnografskim obilježjima", a ne zemlju s posebnim narodnim svojstvima.
Austrijsko školstvo uoči preporoda bilo je anacionalno. U to doba nije postojala nijedna hrvatska srednja škola, niti se u gimnazijama učio hrvatski jezik, a na Zagrebačkoj kraljevskoj akademiji za nastavnike su u pravilu birani Madžari, iako je bilo i kvalificiranih Hrvata. Obrazovni sis- tem u doba Metternicha služio je odnarođivanju i pripremanju poslušnih činovnika i odanih podanika. No budući da se temeljio na klasičnim prin- cipima naobrazbe, djelovao je na buduće ilirce kontraproduktivno. Suprot-
Hrvatska književnost od preporoda do stvaranja Jugoslavije. Knjiga I. Književnost ili- rizma, Zagreb, 1954., str. 36-37.
no odgojnim zadacima školskog sistema, oni su stjecali svijest o slo- bodoumlju, mržnju protiv tiranije i kritički odnos prema feudalnoj Austri- ji.
U takvoj društvenoj situaciji, usporedo s preporodnim kretanjima u Evropi i prodiranjem romantizma u književnost, sazrijevala je ideja o kul- turnom i političkom jedinstvu koje se u povijesti književnosti naziva ili- rizmom, ilirskim pokretom i hrvatskim narodnim preporodom. Ilirizam, kao izraz narodnog buđenja, nije nastao ni iz čega, nego se razvijao iz vlastitih unutarnjih snaga koje su mu još od 17. stoljeća utirale put. Nje- govi prethodnici potjecali su najvećim dijelom iz redova nižeg svećenstva, građanstva i sitnih plemića. Osim rijetkih izuzetaka, domaći feudalci živ- jeli su tada u zatvorenom krugu klasnih povlastica i branili državnopravni položaj svoje zemlje, a ne hrvatski narod.
Za hrvatski narodni preporod, u vrijeme njegova najvećeg uspona, nerazlučivo je vezano ime Ljudevita Gaja (1809.-1872.), uspješna organi- zatora književnog života. Ovaj zanesenjak okupio je oko sebe kreativne, pouzdane i duhovno profilirane istomišljenike, koje je čvrsto ujedinio. Bili su to većinom mladi ljudi, vatreni rodoljubi, sposobni i obrazovani intelek- tualci (S. Vraz, D. Demetar, I. Mažuranić, Lj. Vukotinović, D. Rakovac, A. Nemčić, P. Preradović i drugi). Prema imenu starosjedilačkog stanovništ- va na Balkanu, pokret su nazvali ilirskim kao oznaku za južne Slavene. Ideja je potekla od Gaja, koji je čvrsto vjerovao da Hrvati potječu od star- ih Ilira, a prihvatili su je i njegovi sljedbenici, mada su neki sumnjali u vjerodostojnost ove teze (D. Demetar). Tim mrtvim imenom, kako je tvr- dio Vuk Karadžić, željeli su ilirci u ime bratske sloge i nacionalne snošljivosti okupiti zajedno sve naše narode.
Tako je započela ilirsko-jugoslavenska faza hrvatske nacionalne integracije. Ta će faza potrajati do banovanja Ivana Mažuranića (1873.- 1880.), sa stalnom tendencijom opadanja intenziteta. Mada su još u doba ilirskog pokreta opstojali pojmovi ilirizam i kroatizam (prvi u književnom a drugi u političkom smislu), Mažuranićeva kroatizacija bitno će utjecati na preobrazbu funkcije jugoslavenstva u potonjim vremenima. Istočna kriza i ustanak u Bosni i Hercegovini (1875.-1878.) sve će više optereći- vati odnose Hrvata i Srba zbog obostranih pretenzija na ove pokrajine i pitanja nacionalne pripadnosti Muslimana.
Analogne pojave mogu se pratiti i u genezi bosansko-muslimanskog književnog i kulturnog preporoda za vrijeme austrougarske okupacije. Bosna i Hercegovina je u 19. stoljeću bila više no ikad u svojoj povijesti izložena različitim pritiscima. Izvana su je ugrožavali pretendenti na njezin
teritorij, a iznutra potresale bune kršćanske raje protiv feudalnog sistema i domaćih feudalaca protiv centralne turske vlasti. Regularne carske jedinice oštro interveniraju protiv jednih i drugih ostavljajući pustoš za sobom, tako da jednako strada i kršćansko i muslimansko stanovništvo. Zbog toga je u zemlji pri kraju turske uprave zavladalo kaotično stanje. Oportunistički domaći feudalci, privučeni materijalnim obećanjima, bili su voljni prihvatiti austrougarsku okupaciju radije nego da padnu pod bar- barsku vlast Srbije i Crne Gore. Narod je ostao napušten i obezglavljen, a zemlja teško osiromašena. Usprkos svemu tome, mnogi Muslimani ne pri- hvataju odluke Berlinskog kongresa 1878. i sultanov pristanak na oku- paciju Bosne i Hercegovine, pa se pripremaju na oružani otpor. Žestoke borbe protiv invazionih trupa iznenadile su Bečku vladu i glavnog koman- danta generala Josipa Filipovića. Očito je bilo potcijenjeno nepovjerenje i averzija bosanskohercegovačkog stanovništva prema susjednoj Austriji. Postojanje takve averzije potvrđuje i Georgina Mackenzie (Džordžina Mekenzi) u svojim zapisima s putovanja po Bosni početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća." Južni Slaveni pod osmanlijskom vlasti" - piše ona - "ne žele se priključiti Austriji. Radije trpe tursko barbarstvo nego da prihvate austrijsku kvazicivilizaciju. Kršćani su čak spremni da se s oružjem pridruže Muslimanima radi sprečavanja prelaska bijelim mundiri- ma preko granice.2
Austrougarska okupacija najteže je pogodila Muslimane. Iako se oni primanjem islama nisu deslavenizirali i zaboravili svoj jezik, ipak je višestoljetna islamska tradicija ostavila duboke tragove u svijesti ljudi i u navikama i običajima svakodnevnog života. Osjećaj ugroženosti pojačao se i zbog oštrih represalija protiv muslimanskog stanovništva za koje kro- ničar invazionoga korpusa Zdekauer tvrdi "da se s ovim ljudima može izići nakraj jedino pomoću tjelesnih kazni, batina ili vješanja".3 Zbog toga je većina Muslimana doživjela prevrat tragično, kao tešku nesreću koja je duboko potresla njihovo psihičko i društveno biće. Naglim presijecanjem organskog dodira s Turskom oni su se našli u zrakopraznom prostoru i zat- varali se u sebe negodujući protiv sultana i prezirući okupacijsku vlast.
Opća društvena klonulost traje do hercegovačkog ustanka Musli- mana i Srba 1882., koji predstavlja uvod u razdoblje Kallayeve vladavine. Poslije toga sve više dolazi do izražaja shvatanje o nužnosti prilagođavan-
Omer Hadžiselimović: Na vratima Istoka, Engleski putnici o Bosni i Hercegovini od 16. do 20. vijeka, Sarajevo, 1989., str. 348.
Midhat Šamić: Francuski putnici u Bosni i u Hercegovini u XIX stoljeću 1836.-1878.,
Sarajevo, 1981., str. 253.
ja novoj stvarnosti. Podržavajući takve težnje, Zemaljska vlada počinje mijenjati odnos prema Muslimanima, da bi ih odvojila od pravoslavaca i približila katolicima. Tada započinje i proces raslojavanja u muslimanskim redovima. Oni koji nisu mogli prekinuti tradicionalne veze s carigradskom maticom iseljavaju u Tursku (premda su uzroci migracija bili složeniji od privrženosti Carigradu), ili svoje nezadovoljstvo novim poretkom iskazu- ju prkosnim turkofilstvom, političkim opozicionarstvom, vjerskim fanatiz- mom i drugim oblicima otpora. Pomirljivija struja realnije prihvata novu stvarnost naslućujući veće mogućnosti ekonomskog, kulturnog i prosv- jetnog razvoja Muslimana, pa se nastoji prilagoditi izmijenjenoj političkoj situaciji. Prema orijentalnom kulturnom naslijeđu pripadnici ove struje odnose se dvojako. Jedni otvoreno propagiraju zapadnjačke obrasce života vjerujući da će njihovim uvođenjem brzo uslijediti značajne civilizacijske promjene. U stalnom raskoraku s muslimanskim klerom, oni kritiziraju pasivnost i tromost Muslimana kao posljedice naslijeđa orijentalne učmalosti (Osman-Aziz, odnosno Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević). Drugi se zalažu za plodno duhovno spajanje Istoka i Zapada, s naglašenim kultom tradicije i bosanskog domoljublja (Safvet-beg Bašagić).
Oslanjajući se na umjerenu muslimansku struju, Kallay je želio real- izirati austrijsku varijantu nacionalnog bošnjaštva. Budući da su procesi samoidentifikacije triju bosanskohercegovačkih naroda već bili u toku, on je nastojao zaustaviti te procese i ugušiti svaki pokušaj nacionalne afirma- cije koji bi mogao ugroziti poziciju Habsburške monarhije na ovim pros- torima. Misao o integralnom bošnjaštvu formulirana je još u doba autono- maškog pokreta Husein-kapetana Gradaščevića i u književno-publicis- tičkoj djelatnosti za vrijeme reformskih nastojanja Šerif Osman-paše Topala šezdesetih godina. Povijesno gledano, ta je ideja bila psihološki prihvatljiva s obzirom na činjenicu da je Bosna i Hercegovina predstavl- jala specifičnu društvenu zajednicu, u kojoj Srbi nisu isto što i Srbijanci, niti Hrvati isto što i Dalmatinci, Slavonci ili Zagorci. Ni u jednoj etničkoj skupini pod osmanlijskom vlasti nikad nije zamro osjećaj pripadnosti zemlji Bosni, u čijoj se heterogenoj ali nedjeljivoj tradiciji prepliću kul- ture, religije, običaji, jezik i svakodnevni život. Kako je bošnjaštvo naj- dulje živjelo u svijesti Muslimana, usporedo s osjećajem islamske pripad- nosti, Kallay je uz njihovu pomoć pokušao kod cjelokupnog stanovništva razviti osjećaj bosanske posebnosti i narodnosti. Međutim, njegovi pokušaji nisu mogli uspjeti zbog nepovjerenja većine Muslimana i žestok- ih protivljenja vodećih slojeva srpskog i hrvatskog građanstva, u kojima je nacionalna svijest već bila snažno razvijena.
Slom ilirskog pokreta nisu izazvale samo utopijske projekcije nje- govih sljedbenika već i nerazumijevanje najbližih susjednih zemalja Srbi- je i Slovenije. Najviše su se ilircima suprotstavljali srpski književnici tradi- cionalisti u austrijskim pokrajinama. Poznato je da se antagonizam Hrvata i Srba nakon doseljavanja na područja Hrvatske i Ugarske pojačavao ne samo zbog različite konfesionalne pripadnosti nego i zbog klasno-povijes- nih uzroka. Antagonistička napetost počela je na prijelazu iz 18. u 19. sto- ljeće sve više dobivati političke dimenzije do ilirskog pokreta, kada jasno dolazi do izražaja težnja za zbližavanjem i prevladavanjem dotadašnje napetosti. Ilirci su se nadali da će svojom južnoslavenskom orijentacijom privući Srbe u svoje redove. Stoga su se zalagali za njihovu vjersku i poli- tičku ravnopravnost u banskom dijelu Hrvatske. Međutim, ilirske su ideje imale mnogo protivnika i među Hrvatima, a kamoli među Srbima. Pobor- nici kajkavskog horvatstva (stari latinci) prigovarali su im da svojim zabludama i težnjama zatiru antikni duh hrvatske tradicije i stvaraju uvjete da se čitava Hrvatska povlaši. Još žešći otpor izazvale su ilirske ideje kod Srba, osobito u današnjoj Vojvodini gdje se već razvio osjećaj nacionalne posebnosti kao u Srbiji. Konzervativno srpsko građanstvo, okupljeno oko pravoslavne crkvene hijerarhije, pokrenulo je četrdesetih godina propa- gandnu hajku protiv ilirskog pokreta. Optuživali su ilirce i njihove malo- brojne srpske sljedbenike da namjeravaju Srbima uzeti jezik, pravopis, narodnost i pravoslavlje. U ilirskim težnjama za ostvarivanje duhovnog i kulturnog jedinstva oni su vidjeli zakulisnu igru Austrije, koja Hrvate želi iskoristiti kao trojanskog konja da bi ugrozila nacionalnu i političku indi- vidualnost Srba u austrijskim nasljednim zemljama.
Književno-kulturni preporod bosanskih Muslimana razvijao se u složenoj vjersko-nacionalnoj situaciji od ilirskog pokreta. Još u Turskoj Carevini neke je muslimanske umove mučilo pitanje vlastitog identiteta, ne znajući kome zapravo pripadaju. Henri Massieu de Clerval, koji dolazi u Bosnu 1855. godine, izvještava da "domaći Muslimani žive u žalosnoj izoliranosti između svojih katoličkih i pravoslavnih zemljaka, koji ih gledaju kao otpadnike, i Osmanlija, koji u njima vide samo nekakve nesavršene Turke".4 "Mladi carigradski Turci nazivaju ih barbarima" - kaže de Clerval - stari Osmanlije iz Azije rugaju im se što ne znaju turski, a Slavofili ih prikazuju kao čudovišta."
Dr Muhamed Hadžijahić: Od tradicije do identiteta, Geneza nacionalnog pitanja bosan- skih Muslimana, Sarajevo, 1974., str. 83.
Muslimani su već sedamdesetih godina počeli osjećati snažne pri- tiske velikosrpske i velikohrvatske ideologije. Budući da se tada počelo govoriti o mogućnostima austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, zaoštrile su se razmirice među Srbima i Hrvatima oko pitanja kome ova zemlja treba pripasti. U vezi s tim pitanjem, sukobile su se dvije političke koncepcije: srpska - koja je još od Garašaninova Načertanija (1844.) pre- tendirala na spajanje obje pokrajine sa Srbijom, i hrvatska - koja ih je žel- jela sebi pripojiti unutar Habsburške monarhije. Koncepcija velike Srbije bila je već razrađena u knjizi Justina Mihailovića Iliri i Srbi (1843.), u kojoj autor osporava pravo Hrvatima na narodnost tvrdeći da od Pešte do Jadranskog mora ne postoji drugi narod osim Srba, ni drugi jezik osim onoga kojim se Srbi služe u Ugarskoj, niti pismo osim stare srpske ćiril- ice.5 Posve suprotne političke ciljeve izriče Eugen Kvaternik u svojoj knjizi Hrvatska i talijanska federacija (1860.).6 U okviru pravaške kon- cepcije on iznosi vlastitu viziju protusrpske i proturuske države na pros- toru od zapadnih ogranaka slovenskih Alpi do rijeke Drine.
Pitanje identiteta Muslimana osobito se zaoštrava poslije okupacije. Tada se na njih gleda kao nacionalno neformiranu masu srpskog ili hrvatskog naroda islamske vjeroispovijesti. Zbog toga započinje među srpskim i hrvatskim ekstremistima nadmetanje u pridobijanju i svojatanju Muslimana. Ekstremističko zastranjivanje dobija takve razmjere da izazi- va oštre reakcije Ante Kneževića, Josipa Ljubića i drugih rodoljuba, a neki muslimanski prvaci u znak protesta demonstrativno se izjašnjavaju za bosansku nacionalnu ideologiju. Svojatanje Muslimana nastavlja se i u staroj Jugoslaviji, i na žalost, u različitim oblicima traje do danas.7
Muslimani su nakon okupacije bili zabrinuti i za sudbinu islama u Bosni i Hercegovini. Takva bojazan nije se pojavila bez razloga uzmemo li u obzir izjavu generala Filipovića francuskom konzulu "da je islam neminovno osuđen da iščezne, u dodiru s katoličkom vjerom, koju (sada) bolje zastupaju i propovijedaju obrazovaniji i vještiji misionari nego što su bili jadni franjevci".8 Kasnija nastojanja sarajevskog nadbiskupa Josipa
Miodrag Popović: Vuk Stefanović Karadžić 1787.-1864., Beograd, 1964., str. 333.
Knjiga je izišla anonimo u Parizu, jer je autor bio u emigraciji.
Bekir Krupić, predsjednik Demokratske zajednice Muslimana Hrvatske, koja je osno- vana potkraj oktobra 1990. u Osijeku, tvrdi da je nacionalna kategorija muslimana s velikim M osmišljen proizvod boljševičko-marksističke provenijencije s osnovnim ciljem da se najveći dio "neopredijeljenih" diferencira od Hrvatske. Budući da su tradicije i auto- htono porijeklo oko 300000 muslimana sudbinski utemeljene u hrvatskim prostorima, nije im potreban nikakav "M" pejsmeker nego "zdrave hrvatske vene, kroz koje će teći zajed- nička krv". Vjesnik, LI, 15051, Zagreb, 13. XI. 1990., str. 12.
Štadlera za pokatoličavanje Muslimana, da bi postali pravi Hrvati, samo su pojačavala njihove strepnje. Strah od katoličkog prozelitizma potvrđuje i tajni sporazum prvaka Muslimanske i Srpske narodne organizacije 1902. godine o zajedničkom radu i budućem uređenju zemlje, kojim se u jednom članu predviđa protjerivanje svih duhovnih redova osim franjevaca s teri- torija Bosne i Hercegovine nakon osnivanja željene autonomije.
Većina književnih historičara smatra da hrvatski narodni preporod započinje tridesetih godina pojavom Gajeve knjižice o pravopisu, a kao osmišljen i organiziran pokret 1835. kada je pokrenut književni list Dani- ca. O trajanju preporodnog razdoblja postoje uglavnom dva različita mišl- jenja. Antun Barac kaže da intenzivna djelatnost iliraca traje po prilici do 1849. godine, jer se tada većina povlači iz javnosti. Neki pomjeraju raz- doblje ilirizma do šezdesetih godina, odnosno do osnivanja JAZU 1867. (I. Frangeš, C. Milanja i drugi). Po shvatanju Milorada Živančevića "jedan pokret traje dok žive njegove ideje i dok služe transmisije koje ih prenose".9
U početku je ilirizam zamišljen kao književni pokret s minimalnim programom da na osnovi zajedničkog pravopisa i književnog jezika razvi- je jedinstven narodni osjećaj i jedinstvenu književnost kod svih južnih Slavena. Kasnije nadrasta prvotne težnje i postaje društveni i politički pokret s maksimalnim programom da ostvari teritorijalnu cjelovitost Hrvatske, a zatim ujedinjenje svih južnih Slavena od Trsta do Varne. Takvim utopijskim idejama zanosili su se ilirci punih sedam godina sve do zabrane ilirskog imena i simbola 1843., kada je sumnjičava austrijska cen- zura shvatila da se ilirskim programom u biti promovira zamaskirano hrvatstvo. Ta je zabrana teško pogodila vodeće ilirske ličnosti, mnogo više no njihove suputnike koji su svoje ilirstvo češće manifestirali vinskim rodoljubljem (u znaku romantičarskog paradiranja, amblema, zastava, tit- ula i kićenog nazdravičarstva) nego korisnim društvenim akcijama. Uki- danjem ilirskog imena počinju se gasiti i maglovite ideje maksimalnog programa, a romantičarski zanos gotovo sasvim nestaje nakon uvođenja Bachova apsolutizma. Sljedbenici ilirskog pokreta traže tada utočište u austroslavizmu, odnosno u ideji federacije slavenskog življa u okviru Hab- sburške monarhije.
Usprkos megalomanskim strateškim ciljevima iliraca, koji nisu
Midhat Šamić: Isto, str. 293.
Ilirizam i kroatizam. OKO, XIII, 338, Zagreb, 28.II - 14. III. 1985., str. 17.
imali ni uvjeta ni moći da ih ostvare, oni su ipak u okviru minimalnog pro- grama postigli značajne uspjehe. Njihova je glavna zasluga u tome što se Gajev narod bez narodnosti probio kroz različite društveno-ekonomske krize i postupno ali sigurno formirao u hrvatski politički narod. Pored toga, ilirci su probudili hrvatsku nacionalnu svijest, povezali preporodnu književnost u organsku cjelinu i postavili temelje moderne hrvatske naci- je.
Za relativno kratko vrijeme svojega djelovanja preporodni pisci izmijenili su kulturni pejzaž hrvatskog prostora kakav se nije mogao zamisliti tridesetih godina. Do početka ilirskog pokreta nije bilo drugih knjiga osim molitvenika, kalendara i života svetaca. Ilirci su znatno prošir- ili i obogatili literarnu produkciju (lirska i epska poezija, drama, novela, humoristička i satirička priča, feljton, epigram i književna kritika). Da bi ubrzali razvoj pomlađene hrvatske književnosti, pokretali su novine, književne listove i zbornike. Usprkos protivljenju madžarskih vlastodrža- ca, izašle su 1835. Novine horvatske i književni list Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, koje godinu dana kasnije dobivaju ilirski naziv. Nešto kasnije pokrenuli su zbornik Kolo (1842.), Iskra (1844.), polukn- jiževni list Zora dalmatinska (1844.) i tjednik Branislav (1844.), jedno vri- jeme štampan u Beogradu zbog pooštrene cenzure. Pored toga, ilirci su mnoge prigodne pjesme i kraće tekstove objavljivali u lecima.
Uporedo s izdavanjem listova, časopisa i zbornika, preporodni pisci osnivali su i različite institucije (čitaonicu, tiskaru, društvo za izdavanje knjiga i druge). Najpoznatija među tim ustanovama bila je Matica ilirska (kasnije Matica hrvatska), osnovana 1839. godine, koja se s kraćim prekidom u novije vrijeme održala do danas. Osnovana je sa svrhom da podstiče i razvija nacionalnu svijest, kulturno prosvjećivanje naroda i čuvanje narodne baštine. Premda je po sadržaju rada trebala biti apolitič- na, u prijelomnim povijesnim trenucima ponekad je iskoračivala iz naz- načenih programskih okvira ali nikad nije postala institucija politike.
Muslimanski književno-kulturni preporod razvijao se u drugačijem povijesnom kontekstu i političkoj situaciji. Nekadašnji teritorij Bosanskog pašaluka bio je smanjen okupacijom. Budući da je Sandžak i dalje ostao pod turskom upravom, granice Bosne i Hercegovine nisu se poklapale s kulturno-etničkim identitetom muslimanskog stanovništva. Politički akteri Muslimana, ukoliko se o njihovoj djelotvornosti može govoriti, u prvim godinama okupacije, nisu bili još svjesni ni svojega identiteta. Stoljećima naviknuti da u ratovima služe sultana a u miru da se bune protiv centralne vlasti, Muslimani su nasilno privedeni zapadnjačkoj civilizaciji i bačeni u
vrtlog proturječnih interesa i nacionalnih egoizama. Taj prijelomni događaj prekinuo je kulturnu i književnu aktivnost koja je započela pri kraju turske vladavine u listovima na narodnom jeziku i ćiriličkom pismu. I dok su se pripadnici drugih konfesija brže snalazili pod novom vlasti i počeli koris- titi njene tekovine, oni su zbunjeno zastali na raskršću svoje povijesti ne znajući kojom pravcem krenuti. Trebalo je proteći nekoliko godina da se trgnu iz letargije i shvate da je škola i prosvjeta jedini izlaz iz začahurenos- ti i jedina mogućnost formiranja vlastite inteligencije koja će se odupirati tuđinskoj supremaciji.
Takvi ciljevi nisu mogli biti ostvareni u konfesionalnom obra- zovnom sistemu kakav je do okupacije postojao u Bosni i Hercegovini (mektebi, ruždije, medrese). Za vrijeme turske uprave država se nije brin- ula za škole niti je propisivala nastavne planove i programe. Zbog toga je austrougarska vlast nastojala reorganizirati muslimansko školstvo prema suvremenijim prosvjetno-pedagoškim načelima i podvrgnuti ga diskret- nom nadzoru. Najprije proširuje nastavne programe konfesionalnih škola novim sadržajima, a zatim osniva obrazovne ustanove kombiniranog tipa (Sarajevska ruždija, Šerijatska sudačka škola). Pored teoloških predmeta i orijentalnih jezika, u tim školama izučavaju se u većoj mjeri i svjetovni predmeti. Usporedo s organizacijom općeg i posebnog muslimanskog školstva, nova uprava otvara i državne škole (Velika gimnazija, Učiteljska škola), u kojima se nastava književnosti i narodnog jezika prilagođava višenacionalnoj i vjerski podijeljenoj sredini, a lektira odabire selektivno u skladu s idejno-političkim ciljevima novog režima.
U težnji da se politički i kulturno približi Muslimanima, Zemaljska vlada nastavlja izdavanje turskog kalendara Salname (godišnji almanah) i odobrava pokretanje lista Vatan (domovina) na turskom jeziku, koji je bio namijenjen užem krugu muslimanske inteligencije, u prvom redu vjerske. Na taj način željela je stvoriti privid da se u duhovnoj sferi Muslimana ništa bitno nije izmijenilo. U procesu njihova buđenja iz apatije izazvane okupacijom značajnu ulogu imala je Muslimanska čitaonica. Oko nje se formirala prva generacija muslimanskih pisaca i čitateljska publika književnih djela na narodnom jeziku.
Muslimanski preporodni pokret formalno započinje pojavom lista Bošnjak 1891. godine, ali je imao i svoju prethistoriju. Prva lastavica koja je navijestila duševni preporod u Bosni i Hercegovini bio je, prema Bašag- ićevim riječima, Mehmed Šakir Kurtćehajić. On je u Sarajevskom cvjet- niku (1868.-1872.) započeo književno-žurnalističku djelatnost koju će nakon okupacije, u fazi prilagođavanja novim uvjetima, nastaviti prvi
muslimanski pisci na narodnom jeziku književnom suradnjom iz nužde u domaćim službenim glasilima, listovima i časopisima (Bosanskoherce- govačke novine, Bosanska vila, Pobratim i drugi).
Središnja ličnost i rodonačelnik muslimanskoga književnog i kul- turnog preporoda bio je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak (1839.- 1902.), jedan od najuglednijih i najobrazovanijih Muslimana onoga vre- mena, pokretač i glavni urednik lista Bošnjak. Kritičkim uspoređivanjem dekadencije istočnjačkog svijeta i razvojnog zamaha zapadnjačkog, nakon kolebanja između orijentalne tradicije i austrijskih simpatija, opredijelio se za emancipaciju od Turske, ali se u svome književnom radu obilato koris- tio bogatstvom duhovne riznice Istoka. U prvim brojevima Bošnjaka izložio je osnove svoje teorije o bosanskoj naciji i bosanskom jeziku, koja se zasnivala na shvatanju da sve tri konfesije u Bosni i Hercegovini pred- stavljaju jedan jedini isti bosanski narod. Iz njegova ranijeg djela Pouka o lijepom ponašanju (1883.) razvio se književni pokret koji će u prvom desetljeću 20. vijeka dosegnuti svoj vrhunac. Poklanjao je veliku pažnju narodnim umotvorinama, bilježio ih i podsticao druge na sakupljanje. Nje- govi podsticaji rezultirali su pojavom zbornika Koste Hörmanna Narodne pjesme Muhamedanaca u Bosni i Hercegovini (1888.,1889.), premda je ovaj zbornik imao i političku namjenu približavanja austrougarske uprave Muslimanima.
List Bošnjak (1891.-1910.) bio je tjednik s književnim podlistkom, namijenjen širim muslimanskim slojevima koji su naučili čitati latinicu. Pored Mehmed-bega Kapetanovića i drugih pisaca iz narodnjačke grupe oko Muslimanske čitaonice (Safvet-beg Bašagić, Riza-beg Kapetanović, Mehmed-beg Repovac i drugi), okupljao je i muslimanske književne početnike. Podsticao je njihovu narodnosnu svijest u duhu integralnog bošnjaštva, suprotstavljajući se nabujalim tokovima srpske i hrvatske ide- ologije. U redakcijskoj politici slijedio je dvije linije. Prva je bila pozitiv- na jer se zalagala za svestranu afirmaciju Muslimana, a druga negativna jer je pod zajedničkim bosanskim nazivnikom poricala opstojanje srpskog i hrvatskog naroda. Zbog takvih shvatanja i prorežimske orijentacije usli- jedile su oštre kritike u srpskoj i hrvatskoj štampi Bosne i Hercegovine, osobito izvan njenih granica. Među kritičarima oglasio se i Jovan Dučić, koji je prigovorio Muslimanima što su se zbog bosanskog naziva jezika i napuštanja ćirilice našli "između dvije vatre - pa ne znaju kome će se priv- oljeti carstvu". 10
Pjesme Riza-bega Kapetanovića Ljubušaka od 1889.-1893. Moji saputnici, Sabrana djela, knj. IV, Sarajevo, 1969., str. 174.
Muslimanski preporodni pokret trajao je do svršetka prvog svjet- skog rata. I za njega se može reći da je imao minimalni i maksimalni pro- gram, s realnijim ciljevima od ilirskoga. Zadaci su prvoga bili prilagođi- vanje Muslimana novim uvjetima života i kulturno-prosvjetno uzdizanje na narodnom jeziku, a drugoga - neutralizacija srpske i hrvatske nacionalne propagande na osnovi široke vjerske tolerancije i stvaranje uvjeta "za formiranje integralne bosanske narodnosti kao nominalnog poli- tičkog rješenja međuvjerskog i međunacionalnog partikularizma u Bosni i Hercegovini".11 Budući da integralno bosanstvo nije imalo nužnih uvjeta za prerastanje u nacionalnu kategoriju, na koncu se reduciralo na musli- manstvo. Muhamed Hadžijahić kaže da bez demokratske platforme begov- ska ideja bosanstva nije bila atraktivna ni za muslimanske široke slojeve, a kamoli za katoličke i pravoslavne kmetove. Ipak je ta ideja i danas prisut- na u raspravama o problemu imenovanja nacionalne pripadnosti Musli- mana, jer neki poznati muslimanski intelektualci nisu zadovoljni krhkim pravopisnim razlikovanjem svoje vjere i nacije (malo m, veliko M).
Bez obzira na razne devijacije i lutanja, u preporodnom razdoblju bosanskih Muslimana postignuti su značajni rezultati u kulturnom i književnom radu. Muslimanski intelektualci učvrstili su vlastiti identitet i stekli povjerenje u svoje stvaralačke snage, objavljeno je dosta književnih djela, stasale su nekolike generacije pisaca i formirana je nova čitateljska publika. Pored već spomenutog lista Bošnjak, izlazili su i književni časopisi Behar (1900.-1911.), Gajret (1907.-1918.) i Biser (1912.-1918.). Uspješno su djelovale i različite institucije (čitaonice, pjevačka društva, Muslimanski klub, Muslimanska biblioteka u Mostaru). Osobito je znača- jno osnivanje kulturno-prosvjetnog društva Gajret (1903.), koje je poma- galo učenike raznih škola u zemlji i izvan granica Bosne i Hercegovine, organiziralo analfabetske tečajeve, pomagalo domaću književnost i osni- valo narodne knjižnice. Mostarski kulturni krug pokrenuo je 1918. inicija- tivu i za osnivanje matice muslimanske sa zadatkom da izdaje korisne knjige za narod, ali taj projekt nije ostvaren zbog velikih društveno-poli- tičkih promjena u posljednjoj godini rata. I napokon, u preporodnom raz- doblju afirmiralo se nekoliko proznih pisaca (Osman-Aziz, Edhem Mula- bdić, Abdurezak Hifzi Bjelevac), lirskih pjesnika (Osman Ðikić, Avdo Hasanbegov Karabegović, Musa Ćazim Ćatić) i dramatičara (Safvet-beg Bašagić, Hamid Šahinović Ekrem, Husein Ðogo).
Ilirskim piscima velike teškoće zadavao je problem književnojez-
Muhsin Rizvić: Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine, knj. I., Sarajevo, 1973., str. 114.
ičkog izraza. Do proglašenja štokavskog narječja književnim jezikom pos- tojala je u sjevernom dijelu Hrvatske još od Antuna Vramca prilično razvi- jena kajkavska književna tradicija, a u primorskim oblastima čakavska. Stoga je trebalo uložiti goleme napore za promociju novog ilirskog jezika u književnosti. Čak su i prve pokušaje štokavske poezije pisali kajkavci (Antun Nemčić) ili čakavci (Matija Mažuranić). Izbor književnojezičkog standarda otežavala je u ono vrijeme i poplava njemčarenja u javnom i pri- vatnom životu. Već je Janez Trdina zapazio da su se ilirci žestoko opirali madžarskim nasrtajima na hrvatski narod i jezik, ali su se mlako borili pro- tiv još opasnije germanizacije: "Rodoljubi koji su 1848. pjevali hrvatske davorije često su sa svojim rođacima i poznanicima razgovarali njemač- ki."12
U takvoj situaciji, prije pobjede Vukove reforme, Gaj je proklami- rao štokavsko narječje za osnovu hrvatskoga književnog jezika, odričući se kajkavske jezičke tradicije. Njegov izbor bio je logičan s obzirom na štokavsku prodornost i književnu supremaciju, utemeljenu još u dubrovačkoj književnosti i crkvenom govorništvu 17. i 18. stoljeća. U težnji za ostvarivanjem zajedničke književnojezičke komunikacije, mnogi liturgijski tekstovi i barokne propovijedi izdavani su u štokavskoj postavi narodnog jezika. Na taj način stvarani su preduvjeti za pobjedu štokavštine na svim prostorima gdje žive Hrvati pod tuđinskom vlasti (Turska, Austri- ja, Venecija).
Polazeći od shvatanja da su jezik, običaji i način života glavna obil- ježja naroda, ilirci su težili jezičkom strategijom konstituirati hrvatsku naciju i ostvariti sveslavensku sintezu u višem, narodnom smislu zane- marujući druge relevantne komponente u formiranju nacionalnog bića. Njihove težnje bile su donekle ostvarene Književnim dogovorom u Beču 1850. s Vukom Karadžićem i Ðurom Daničićem, u kojemu su potpisnici zaključili da jedan narod mora imati jednu književnost i jedan jezik. Ali kako je taj zaključak naišao na slab odziv u Hrvatskoj, Bečki dogovor imao je više deklarativno nego stvarno značenje i zato je ostao bez prak- tičnih posljedica. U literarnom stvaranju hrvatskih pisaca prevladalo je shvatanje Ivana Mažuranića, također jednog od potpisnika, da "nijedno naše pučko narječje nije samo po sebi dostojno da postane književni jezik, već da takav jezik tek treba stvarati na širokim temeljima narodnoga gov- ora, oplemenjujući ga patinom starine".13 U tom svjetlu postaje jasnije zašto je dubrovačka književnost služila ilircima kao uzor i zbog čega su
Bachovi husari i ilirci, Sjećanja iz mojih profesorskih godina u Hrvatskoj 1853.-1867. (preveo Tone Potokar), Zagreb, 1980., str. 40.
toliko cijenili jezik i narodnu poeziju.
Hrvatska čitateljska publika u doba ilirskog pokreta bila je ne samo malobrojna već i prilično nezainteresirana za razvoj nacionalne književnosti. Stoga nije mogla pozitivno utjecati na domaće pisce u smis- lu izbora pouzdanijih vrednosnih kriterija i obogaćivanja literarne tem- atike. U tom razdoblju uzdigli su se iznad prosjeka hrvatske literarne pro- dukcije jedino prozni pisci Matija Mažuranić i Antun Nemčić, a u poeziji Stanko Vraz, Ivan Mažuranić i Petar Preradović. Književna publika formi- rala se pretežno iz redova mladoga hrvatskog građanstva, koje je u ovo vrijeme bilo nedovoljno razvijen društveni sloj da bi mogao jače utjecati na oživljavanje književne atmosfere. Zbog toga se pojavljuju lamentacije o hladnom odnosu hrvatskog čitateljstva prema ilirskoj književnosti. Barac ističe da su tvorci te književnosti većinom bili siromašni, isto kao i čitatelji koji su je podržavali isključivo pretplatom. Malobrojna građanska publika nije mogla služiti kao potpora hrvatskoj književnosti, a seljaštvo je bilo nepismeno i toliko zaostalo da je - kako tvrdi Adolf Veber Tkalčević - "prosti čovjek više poludivljaku, izobražene strane svijeta žitelju, sličan bio" (Razmatranja domorodna).
Barac također navodi podatke koji ukazuju na velike nesrazmjere između hrvatskih i njemačkih izdanja u Zagrebu. Najplodnije 1843. godine štampano je na hrvatskom jeziku dvostruko manje primjeraka Ilirskih nov- ina i Danice od njemačkih listova i časopisa. Najviše čitatelja pretplatilo se tada na Vrazovu knjigu Gusle i tambure (600). Dalmatinska publika bila je još malobrojnija. Prema podacima Nikše Staničića u knjizi Hrvatska nacionalna ideologija preporodnog pokreta u Dalmaciji (1980.), zbog kul- turnog dvojstva (građanstvo se isključivo služilo talijanskim jezikom) od 1814. do pojave Zore dalmatinske (1844.) objavljeno je oko 500 različitih italijanskih izdanja, nerijetko visoke književne i naučne vrijednosti, a na hrvatskom jeziku samo oko 70 molitvenika i drugih vrsta nabožnog štiva. Iz književnosti su štampana jedino djela Ivana Gundulića u Dubrovniku.
Kada je započeo muslimanski književni preporod, već su bile stvorene osnove za formiranje zajedničkog ali nejedinstvenog književnog jezika koji će se konstituirati početkom 20. stoljeća. Kako je Bosna i Hercegovina baza našega književnojezičkog standarda, muslimanski pre- porodni pisci imali su manje problema s jezikom nego ilirci. U izgrađi- vanju književnojezičke komunikacije oni su se koristili izvorištima usmene književnosti, alhamijado literature i krajišničkih pisama. Najšire je bila rasprostranjena narodna poezija koja se na štokavskoj osnovi razvijala
Milorad Živančević: Isto, str. 17.
sukladno s jezičkim izrazom usmene predaje Srba, Hrvata i Crnogoraca. Alhamijado literatura, bremenita stranim jezičkim naslagama, također je egzistirala u okrilju novoštokavskog folklornog koinea kao jedan od pred- standardnih tokova zajedničkoga književnog jezika. U krajišničkim pismi- ma bosančicom dominirao je čisti narodni govor blizak književnojezičkom izrazu muslimanske epske poezije.
Preporodni pisci okupljeni oko Mehmed-bega Kapetanovića pisali su uglavnom po ugledu na Kurtćehajićeve tekstove iz Sarajevskog cvjet- nika, u kojima se više osjeća utjecaj narodne poezije nego alhamijado lit- erature. Po tradiciji su svoj jezik nazivali bosanskim, jer se pod tim nazivom sredinom prošlog stoljeća slušao i kao nastavni predmet u vjer- skim školama. Takvo imenovanje odgovaralo je Kallayevoj projekciji bošnjaštva, ali kako se njegovom politikom povećavala netrpeljivost među etničkim skupinama, tako je jačao i otpor u svim konfesijama protiv nad- nacionalnog označavanja jezika. Kao izraz toga otpora, umjesto službenih naziva zemaljski jezik i bosanski jezik često se upotrebljavaju evazivne oznake (naš jezik, maternji ili materinski jezik). Takvo stanje trajalo je do 1907. godine, kada se naredbom Vlade službeno uvodi naziv srpsko- hrvatski.
Muslimanski pisci preporodnog razdoblja često iskazuju roman- tičarsko-rodoljubni zanos prema maternjem jeziku, pjevaju o njegovoj lje- poti i izražajnosti, uzdižu ga kao najveću vrijednost i zalažu se za njegovu afirmaciju ističući prednost nad drugim jezicima. Pri tome pažljivo otk- lanjaju uvriježene predrasude da se u islamskom duhu može pisati samo na orijentalnim jezicima. Po svojim pogledima na čistotu jezika bili su bliski Vukovu odnosu prema turcizmima, internacionalizmima i neologizmima. Vuk je, naime, odbijao jezičke novotvorbe i slavenske naslage, a prihvatao turcizme i internacionalizme, posve suprotno ilircima koji su bili protiv svih neslavenskih tuđica i internacionalizama, a otvoreni slavenskim jezicima i mogućnostima građenja novih leksičkih tvorbi.
O muslimanskoj književnoj publici na narodnom jeziku u prvim godinama okupacije ne može se mnogo govoriti. U 19. stoljeće Muslimani su ušli s bogatim naslijeđem pismenosti i književnosti na turskom, arap- skom i perzijskom jeziku. Međutim, ta je književnost bila pristupačna uskom krugu orijentalno-filološki obrazovane inteligencije. Stoga je novu publiku trebalo iz početka razvijati. Alhamijado tekstovi, pisani narodnim (bosanskim) jezikom, bili su vrlo popularni, ali zbog skromnije literarne vrijednosti i ograničenog broja rukopisa nisu mogli bitno utjecati na formi- ranje publike. Budući da nisu postojale državne škole, štamparije i listovi,
većina muslimanskog stanovništva bila je nepismena. O razmjerama tadašnje nepismenosti ostavila je značajan podatak Pulina Irby (Polina Irbi), koja je početkom sedamedesetih godina putovala u Bosnu nekoliko puta. Govoreći o prirodnoj nadarenosti domaćih ljudi, ona sa žaljenjem konstatira da je "bosansko stanovništvo neuko, niti jedan čovjek od stotinu ne zna čitati, a glavni grad, Sarajevo, koji, ima između četrdeset i pedeset hiljada stanovnika, nema ni jednu knjižaru.14
Uvjeti za razvoj pisane riječi postali su nešto povoljniji nakon osni- vanja Vilajetske štamparije (1866.), pokretanja nekoliko listova na narod- nom jeziku (ćirilicom) i prvih štampanih izdanja školskih udžbenika, kalendara i drugih knjiga. Međutim, uvođenjem zapadnog pisma poslije austrougarske okupacije i mnogi pismeni ljudi postali su nepismenima jer nisu znali čitati latinicu. Budući da je u početku postojala odbojnost jednog dijela Muslimana prema tuđinskom pismu, trebalo je uložiti mnogo napo- ra za prevladavanje atavističkih zasada i prihvatanje zapadnjačkog obra- zovanja. U tome su značajnu ulogu odigrale neke reorganizirane školske ustanove, a najviše Sarajevska ruždija i Šerijatska sudačka škola, koje su postale izvorišta novih književnih naraštaja, pisaca i čitatelja.
Muslimanski pisci također se žale na malobrojnost i nehaj, svoje publike. Abdurezak Hifzi Bjelevac jada se u trećem godištu Gajreta na težak položaj lijepe knjige i splašnjavanje interesa čitatelja. Do sličnog zaključka dolazi i Hamdija Mulić na temelju nekoliko izdanja koja nerasprodana leže u skladištima (Bašagićeve zbirke, Mulabdićevo Zeleno busenje, Hadžićeva knjiga Islam i kultura i dr.). Usprkos takvim lamentacijama, ipak je Behar 1906. godine dosegao tiraž od 800 primjer- aka, a Gajret je pri kraju 1911. imao 2.000 pretplatnika, na čemu bi mu i danas mnoge redakcije časopisa pozavidjele.
I hrvatski i bosansko-muslimanski preporodni pokret imali su izraz- ito etičko obilježje. Gotovo svi pisci isticali su moralnu osnovu svoje književno-kulturne djelatnosti i potrebu tolerancije prema drugim narodi- ma. Kod iliraca je ta tendencija izražena još u prvim pjesmama Ivana Mažuranića, u kojima se daje prednost kulturnom radu nad ratničkom slavom (Vjekovi Ilirije). Etičku orijentaciju još odlučnije su naglašavali Pavao Štoos (Poziv u ilirsko kolo), Dragutin Rakovac (Pjesma književnikom) i drugi ilirski pisci.
Etičke tendencije muslimanske književnosti naslućuju se već u nov- inarsko-publicističkim teksovima Mehmeda Šakira Kurtćehajića, a jasno dolazi do izražaja kod Mehmed-bega Kapetanovića i nekih pripadnika
Omer Hadžiselimović: Isto, str. 362.
mlađih književnih generacija. Kritizirajući nemaran odnos prema kulturi, prosvjeti i nauci, Edhem Mulabdić upozorava čitatelje u Bošnjaku riječi- ma jednoga svog literarnog junaka na glavni problem društvenog trenutka. "Prošla su vremena kad smo mi svoj imetak, svoj šuhret, ugled, moć i sve svoje branili mačem (...), danas je došlo vrijeme da to branimo naukom." (Cit. prema M. Rizviću, 13)
Iz etičke osnove proizlazila je moralno-didaktička orijentacija hrvatske i muslimanske preporodne književnosti. ‚ak je i Stanko Vraz, jedan od najrigoroznijih kritičara ilirske literarne osrednjosti, isticao da je osnovna svrha književnosti "silaziti k narodu, iskopati ga iz blata sirovosti i uzdići na svijetli vrh izobraženosti i prosvjetiti ga" (Misli o književstvu). Neke Preradovićeve strofe - kaže Antun Barac - kao da su bile isključivo napisane za odgojne svrhe školskog sistema. Sličnu orijentaciju slijedila je i većina muslimanskih pisaca u preporodnom razdoblju. I jedni i drugi više su gledali na političku i nacionalnu korist nego na umjetničku snagu i ljepotu literarnih tvorevina. Takva pragmatistička poetika odgovarala je prosječnim piscima, ozbiljnim i suhim umovima, kako bi rekao Barac, nadarene je ograničavala u stvaralačkom zamahu.
Iz današenje retrospektive vidi se da ilirski pokret i muslimanski književno-kulturni preporod u doba austrougarske vladavine imaju dosta zajedničkih crta. Međutim, to ne znači da su sličnosti nastale pod utjeca- jem ilirizma na muslimanske preporodne pisce. Usprkos navedenim sličnostima, postoje i neke značajne razlike koje isključuju mogućnost cirkulacije takvih utjecaja.
Prije svega, muslimanski preporodni pokret započeo je organizirano djelovanje skoro četiri desetljeća kasnije od završetka hrvatskog narodnog preporoda. Prvi dodiri sa Zagrebom, hrvatskom kulturom i književnošću ostvareni su tek sredinom dvadesetih godina i djelovali su na muslimanske pisce zbunjujuće. Prema tome, ne može se uopće govoriti o cirkuliranju ilirskih ideja u bosansko-muslimanskoj sredini. Uostalom i počeci evropeizacije Bosne i Hercegovine šezdesetih godina inicirani su preko carigradskoga kulturnog kruga a ne preko susjedne Hrvatske, odnosno Austro-Ugarske.
Drugo, u vrijeme ilirskog preporoda nisu postojale nikakve kulturne veze između Hrvatske i Bosne osim s bosanskim franjevcima, koje su ilir- ci podsticali na otpor osmanlijskoj upravi. Da je Bosna predstavljala tamni vilajet za Hrvate, potvrđuje i poznati ilirac Ivan Kukuljević Sakcinski u
svome putopisu 1858. godine ovim riječima: "...Već odavna bijaše tajna moja želja zaviriti u susiednu Bosnu, odkuda su došli pradiedovi moji i toliko inijeh porodicah hervatskieh; gdie se govori isti jezik kao i u nas; i koja nam je ipak, poradi različne vlade i upravljanja, dalja i stranija od Rima i Pariza." 15
Treće, politički program iliraca i muslimanskih preporodnih djelat- nika u biti se znatno razlikovao. U svojim strateškim ciljevima vezali su se protagonisti hrvatskog narodnog preporoda pod ilirskim imenom za nad- nacionalnu ideologiju o južnoslavenskoj i sveslavenskoj uzajamnosti. Osnove te ideologije razradio je sredinom 17. stoljeća Juraj Križanić (1618.-1683.) svojim konceptom o jezičnom i etničkom jedinstvu našeg naroda slavenskog. Poslije revolucije 1848. godine i uvođenja Bachova apsolutizma Hrvatska se oslobodila iluzija toga programa, ali je ostala čvrsto usađena u kolektivnoj svijesti svojega naroda. Bila je to povijesna lekcija koja je stimulativno djelovala na proces ubrzanja nacionalne inte- gracije. Muslimanski preporodni djelatnici bili su u određivanju strateških ciljeva realniji od iliraca. Apstrahiramo li koncept integralnog bošnjaštva, oni su polazili od spoznaje da se Bosna i Hercegovina nakon okupacije našla na okrajcima zapadne civilizacije. Stoga su svoje djelovanje usmjer- ili na pronalaženje najkraćih puteva za izlazak iz tamnog vilajeta i prevla- davanje naslijeđene zaostalosti. Budući da je muslimansko stanovnštvo bilo privrženo orijentalnoj tradiciji, tražili su u domaćoj povijesti podsti- canje u aktualnoj borbi za političko osvješćivanje i kulturno-prosvjetno uzdizanje bosanskih Muslimana. Na toj osnovi razvijao je Bašagić u svo- jim dramama i povjesnicama kult zavičajnog ponosa, predačkog junaštva i bosanskog rodoljublja.
Četvrto, nosioci ilirskog pokreta s Gajem na čelu predstavljali su homogenu grupu mladih i evropski obrazovanih intelektualaca većinom seljačkog i građanskog porijekla. Pripadnike te grupe pokretali su isti motivi i jedinstveni politički ciljevi, bez obzira na stanovita unutarnja razi- laženja u nekim pitanjima. Muslimanska skupina preporodnih pisaca i kul- turnih djelatnika bila je heterogena po socijalnoj strukturi, generacijskoj pripadnosti, duhovnom obzorju i političkim opredjeljenjima. Zbog toga se relativno brzo počela raslojavati na nekoliko različitih struja. Najveći problem u preporodnom razdoblju Muslimana predstavljali su pisci srpske i hrvatske nacionalne orijentacije. Mada se svi nisu opredjeljivali iz unutarnjeg uvjerenja za jednu ili drugu nacionalnu ideologiju, u širim mus- limanskim slojevima smatrali su ih otpadnicima. Bez obzira na razloge nji-
Putovanje po Bosni. Zagreb, 1858., str. 5-6.
hova opredjeljivanja, svi su oni morali platiti manji ili veći danak za renegatstvo prezirom i porugom svojih sunarodnika, jalovim srbovanjem i hrvatovanjem, zanesenjačkim uzletima i pokajničkim uzmacima, a neki čak šikaniranjem (osobito nakon Kallayeve izjave da je srpstvo neprijatelj Austrije) i interniranjem u Arad (poslije sarajevskog atentata 1914.). Nacionalna polarizacija izazivala je brojne prizemne polemike u kojima se rasipala stvaralačka energija muslimanskih pisaca.
Peto, ilirski pokret nastao je u doba specifičnog hrvatskog roman- tizma, za koji je Krleža rekao da je najoriginalniji po tome što su se ilirci odlučno i smjelo odrekli svojega narodnog imena i jezika, a ne po kon- vencionalnim romantičarskim idejama o oslobođenju i ujedinjenju koje su tada bile raširene kod svih slavenskih naroda pod tuđinskom vlašću. Taj romantizam razvijao se od rodoljubnog prigodničarstva, ponekad mucavog zbog toga što su kajkavski ilirci morali učiti novi književni jezik, do Mažuranićeve romantičarsko-simboličke apstrakcije. Za razliku od hrvatskog romantizma, koji je izrastao iz drugačijeg povijesno-duhovnog svijeta, bosansko-muslimanski preporod razvijao se na zasadama tradi- cionalne i univerzalne epske etike, u vrijeme realističko-naturalističke faze hrvatske književnosti. Njegova razvojna linija traje od moralno-didaktičke proze, preko konkretnog realizma narodne pripovijetke i romantično-sim- boličkog naturalizma sa socijalnim konotacijama, sve do poezije Muse Ćazima Ćatića pod utjecajem srpskog simbolizma, hrvatske moderne i suvremenih turskih pjesnika. U širem vremenskom rasponu evoluirao je od narodnjačko-folklorističkih shvatanja Mehmed-bega Kapetanovića do Osman-Azizove društveno-aktivističke poetike. Zbog toga se i musliman- ska književna publika razlikovala od ilirske po svojim sklonostima, interesima i razini književne kulture.
Šesto, ilirci su bili veoma zainteresirani za Bosnu, što se vidi iz informativno-političkih putovanja Matije Mažuranića, Ivana Kukuljevića Sakcinskog i Mihovila Pavlinovića u razdoblju od 1840. do 1875. godine. Zato je ilirizam brzo zahvatio bosanske franjevce (I. F. Jukić, M. Nedić. G. Martić), ali oni nisu mogli imati nikakav utjecaj na tadašnju prilično veliku grupu alhamijado pisaca koja je nastavljala pjesnički opus Mula Mustafe Bašeskije i Seida Abdulvehaba Ilhamije. Ti muslimanski pisci nisu ni znali za ilirski pokret, osim turske vlasti i policije kojima je i biskup Rafo Bar- išić optuživao bosanske ilirce da kuju zavjeru. Čak ni Bašagić, u fazi hrvatsko-starčevićanske orijentacije, nije znao za putopise spomenutih iliraca niti za hajdučko-tursku novelu pedesetih godina koja je tematizirala negativne odnose prema muslimanskom svijetu prikazujući ga crno-
bijelom tehnikom (M. Bogović, J. Tombor, V. Nikolić i drugi). I Kapetanovićevo citiranje stihova Petra Preradovića ne može se uzimati kao dokaz Barčeve teze o utjecaju ilirizma, jer autor kao široko obrazovan pisac koristi citate iz svoje lektire isključivo u funkciji kulturno-političkih ciljeva integralnog bošnjaštva.
Kao što se iz dosadašnjeg izlaganja vidi, ne postoji nijedan pouzdan argument koji bi mogao potvrditi pretpostavku Antuna Barca o mogućem utjecaju ilirizma na bosansko-muslimanski književno-kulturni pokret. Na osnovi toga nameće se zaključak da ovaj pokret nije imao gotovo nikakve veze s ilirskim preporodom. U vezi s takvim zaključkom može se postavi- ti pitanje: otkuda toliko sličnosti u genezi jednoga i drugoga pokreta. Na to pitanje moguće je različito odgovoriti, a ja bih se odlučio na jedno objašnjenje analogijom, mada nisam siguran u njegovu valjanost. Kao što prema poligenetskom tumačenju u sličnim klimatskim i geografskim uvje- tima rastu jednake biljke, isto bi se tako moglo reći da u sličnim povijes- nim i društvenim uvjetima nastaju slični pokreti.
In his paper professor Ćeklić compares the Illyrian Movement with the Bosnian Moslem literary and cultural revival under the Austro-Hun- garian Rule. Having compared these two movements in their most essen- tial facts and determining factors, the author examines the validity of state- ment that had been uttered by Antun Barac in 1954 in his book Croatian Literature from the Revival to the Establishment of Yugoslavia, Vol. I. Barac proposed the idea that all the Yugoslav movements of the similar kind in 19 and 20th century, respectively, have had their model and source in the Illyrian Movement. Professor Ćeklić mentions many similarities, but also some considerable differences.