RUSKA KNJIŽEVNOST U BEHARU I GAJRETU
Behar za 1908. 1909. i
1910. (zaključno s avgustom) Gajret za 1912. 1913. i 1914. (zaključno s majem)
Nema bitne razlike ni u koncepciji zastupljenosti ni kvantitativno u prisutnosti ruske književnosti u časopisima Behar i Gajret. Njen izbor uglavnom odgovara društvenoj (poučnoj) funkciji časopisa i njihovoj lit- erarnoj utemeljenosti, koja je nužno povezana s pomenutom funkcijom principom neophodne jasnosti i razumljivosti, napose onim modelima umjetničke fikcije čiji izbor odgovara, pored ostalih, i ovoj intenciji časopisa. U ovom izboru suvereno vlada proza i, što je razumljivo, pripovijetka s obzirom na prostorne mogućnosti časopisa. Ruske drame uopće nema, a to je vrijeme Čehova, Gorkog, Andrejeva... Drama je, inače, što je logično, slabije zastupljena. Pored domaćih tekstova tu je i jedan Ibzen (Nora). U određenim intervalima u oba časopisa pojavljuje se rubri- ka "Iz svjetske lirike..." u redoslijedu iz: francuske, engleske, njemačke, zatim: arapske, perzijske, turske, čak japanske i kineske lirike. Što se ruske lirike tiče, za razliku od proze, ona je količinski iza japanske i kineske. A to vrijeme u ruskoj književnosti je u većoj mjeri vrijeme poezije nego proze, vrijeme simbolizma i velikih simbolističkih pjesnika Bloka, Brjuso- va, Bijelog, Baljmonta, Sologuba, Anjenskog, a odmah zatim vrijeme akmeista: Gumiljova, Mandeljštama, Ahmatove, vrijeme začetaka futuriz- ma i avangardne poezije... Ni traga od svega toga. Zašto je to tako teško je preciznije reći. Koliki je udio u tome nedostatak kulturnih veza u uslovi- ma austrougarske okupacije, nedostataka prevodilaca i tome sl.? Jedno je sigurno: složena poetika ruskih simbolista, koja je ne samo probila već i izmijenila tradicionalne okvire ruske poezije XIX vijeka, pripremila tlo ruskoj avangardnoj poeziji rušeći temeljne principe realističke umjetnosti, nije se mogla uklapati u skromne koncepcije ovih časopisa u sferi lirike u kojoj je paradigma narodne lirske poezije još uvijek imala svoj učinak. Pa ipak, nešto se našlo.
U Gajretu br. 1, 2, 3 od 1. III 1913. g., u redoslijedu s rubrikom iz engleske, zatim francuske, njemačke i američke lirike naći će se rubrika iz ruske lirike u kojoj je zastupljen pjesnik A. Hirjakov (nema ga u književnoj
enciklopediji) jednom, istina dobrom pjesmim Bio je čudan, ponosan hram u kojoj hram simbolizira kulturu a pjesma tematizira njeno rušenje, što pjesmu svrstava u simbolistički tematski krug apokaliptičkih pred- viđanja, uobičajen u ruskih simbolista.
U Gajretu, pak, br. 12 od 5. oktobra 1913.g. predstavljene su dvije pjesnikinje: Tatjana L. Ščepkina-Kupernik i Zinaida Hipius, ovdje Sinajda. Za prvu se u fusnoti kaže da je "danas dobro poznata pjesnikinja" sada pak poznatija kao prevodilac, prije svega Rostanovog "Sirana", kojega je na nekim mjestima uspješno dopunila; za drugu pak inače dobro poznatu rusku pjesnikinju iz kruga simbolista, suprugu ruskog pisca Dmitrija Mereškovskog, s kojim će kasnije i emigrirati, a koja je "štampala niz nov- ela".
U pjesmi bez naslova Kupernikov pejzaž vlastitog raspoloženja, koji se opet transponuje u filozofski problem života kao obmane i zablude.
Pjesma Nemoć Zinaide Hipius je o psihološkom problemu stvar- alaštva u potrazi za riječju. I kao što: željna sam ljubavi a voljeti ne mogu, tako: poznam nju, istinu, ali riječ za nju to ja ne poznajem. Pjesma kao umjetničko obrazloženje inklinira onoj programskoj tački iz poetike ruskih simbolista koju je pjesnik jednostavno izrazio stihom: "O kad bi se mogla bez riječi kazati pjesma." I to je sve, što se tiče ruske poezije u pomenutim časopisima.
Intencije oba časopisa, kao što je to i danas uobičajeno, bile su da, koliko je to moguće, prate i savremenu stranu književnost, što neosporno potvrđuje spisak ruskih pisaca. Razumije se da je period od nekoliko god- ina, koliko iznosi vrijeme časopisa u našem tretmanu, suviše kratak za pot- punije predstavljanje tako obimne savremene literature kakva je bila ruska. A da i ne govorimo o ruskoj, tada već klasičnoj, književnosti XIX vijeka. Izuzetak čine, dvojica, odnosno trojica ruskih pisaca: Dostojevski, Tolstoj i Čehov. Čehov je predstavljen s nekolike pripovijetke, Tolstoj jednom pričom, dok umjetničkih tekstova Dostojevskog uopće nema. Postoje, međutim, obimni kritički napisi s obilježjem studija i intencijom da se ovi pisci i njihovo djelo promoviraju kao mogući, da kažemo, uzor-modeli za budući razvoj muslimanske, odnosno bosansko-hercegovačke književnos- ti. To je jedan od najbitnijih razloga njihove prisutnosti u časopisima. Tu se, međutim, našao jedan jedini put možda najveći prozni lirik u ruskoj književnosti XIX vijeka Ivan Turgenjev.
U Gajretu broj 5/1912. g. objavljena je veoma kratka parabolična
Turgenjevljeva priča Dva bogataša. Urednika je vjerovatno privukla njena genetski i žanrovski folklorna kratkoća a iznad svega u njoj poetizirana apsolutna etičnost junaka datog u kontrapunktu. Na jednoj strani je mag- nat Rotšild koji pomaže siromašne, bolesne i uopće uboge, na drugoj siro- mašni seljak koji prima u svoju kuću sirotu rođaku. "Ako je primimo - kaže žena - nećemo imati za što soli kupiti." - "Srkaćemo neposoljeno" - kaže muž.
Ime Lava Tolstoja, u periodu izlaženja ova dva časopisa koje slijed- imo, pojaviće se više puta, ali samo jedanput kad je u pitanju neposredno prezentiranje njegovih djela. U Gajretu br. 1 od 15. januara 1912. godine naći će se njegova priča Car Petar i seljak. Priča je očigledno napisana prema žanrovskom modelu kratke narodne priče s elementima bajkovi- tosti. Izbor ovog žanra povezan je u Tolstoja s njegovom ocjenom narodne umjetnosti kao vrhunske, s jedne, s njegovom funkcionalnošću u sferi Tol- stojevih pedagoških nazora i poduhvata, s druge strane, što je moralo biti blisko intencijama uređivačke politike našeg časopisa. U priči su car Petar i seljak, partneri u razgovoru i slučajnom susretu, ispali podjednako mudri, čak s izvjesnom nadmoći seljaka, čija je mudrost kondenzovano folklorno iskustvo kroz vijekove.
Međutim, četiri godine ranije, još za Tolstojeva života, u Beharu br.
9. za 1908. godinu pojaviće se veoma informativan esej Lj.Dvornikovića
L. N. Tolstoj. S obzirom na prostorne mogućnosti ova dva časopisa u koje je reprezentativno teško bilo smjestiti Tolstojevu epsku razuđenost, ima razloga za pretpostavku da su ovako opširni, zbirni radovi, koji se prije svega tiču Tolstoja i Dostojevskog, bili svojevrsna zamjena za neposredno predstavljanje njihova djela, informacija, uputa i preporuka djela čitaocu, prije svega onom obrazovanom.
Na samom početku svoga teksta Dvorniković kaže da ga (Tolstoja - NK) "svijet ipak slavi, prisluškuje njegovim riječima kao glasovima pro- roka (padeška rusifikacija rečenice što upućuje na direktnu pozajmicu - NK), divi mu se, makar i neće da za njim ide" (str. 139). Istorijski je zaista tako i bilo: uslijedili su revolucionarni događaji van okvira Tolstojevog apsolutnog humanizma, ali danas ipak prisustvujemo nekom povratku, obnovi među inteligencijom i u nas.
I druga tvrdnja koja slijedi u Dvornikovićevom tekstu, makar bila i pozajmljena, uglavnom je tačna: "Koliko god se pričinio po svojim rečeni- cama i propovijedima, po svojim pričama i protestima kao mironosac, Tol-
stoj je zapravo revolucionarac za cijelog svog života i cijelim svojim radom. Revolucionarac je ne manje od njegovog antipoda Nietschea raz- likuju se samo u tome što smo jednome premehki a drugome pretvrdi" (str. 139). Tolstoj je revolucionar jer je htio da mijenja svijet, prije svega Rusi- ju, ali u okviru svojih načela samousavršavanja i apsolutnog huma-nizma, revolucionar je po temeljnim kritičkim stavovima prema sistemu, društvenim podjelama, zvaničnoj crkvi, onoj nauci koja će po njemu uništiti svijet, kulturu i umjetnosti koja se stvara za dokone. Valja reći da ni Tolstoj ni Niče, svaki na svoj način, nisu podnosili ni "tvrdi" ni "mehki" svijet.
Nakon što je s pravom istakao da Rat i mir i Ana Karenjina spada- ju među prva djela svjetske književnosti, Dvorniković kaže da s Anom... počinje raskol između umjetnika i filozofa: Tolstoj je "na putu da prestaje biti pripovjedač a počinje biti filozof" (str.139). Dvorniković zatim kaže da Tolstojeva filozofija nije originalna: "Njegovo gušenje životnih instikata i zatajivanje života nalazimo već davno prije u indijskih mudraca, njihovu otpornost proti istorijskoj kulturi i vapaj za povratkom prirodi i primi- tivnom načinu života nalazimo u Rusoa" (str.140). U nastojanju da objas- ni ovu protivurječnost Dvorniković kaže: "Životna snaga mladosti i muževnosti smetala je Tolstoju da zastupa potpuno u teoriji i praksi svoje asketske težnje glede smisla života; starac Tolstoj riješen je toga balasta, on se je oslobodio." (str. 140)
S useljenjem teorijskih, prije svega etičkih principa u njegovo djelo Tolstoj je počeo pisati drukčije, vrijednosno možda slabije i iz razloga koje Dvorniković navodi, ali je pod starost napisao Hadži Murata u okvirima poetike Rata i mira i herojskoj smrti svoga junaka podario pjesmu slavuja kao vlastitu lirsku ocjenu.
U ova dva časopisa, u razdoblju o kome je riječ, A. P. Čehov je zas- tupljen sa tri pripovijetke, koje ne spadaju u onaj, u nas uobičajeni, antologijski izbor, ali gotovo da imaju tu vrijednost. Uostalom, u Čehova je lakše naći dobru nego lošu pripovijetku, a takvog antologijskog izbora u to vrijeme teško da je u nas moglo biti kad se radi o stranom piscu s obzirom na vremenski raspon i uslove neophodne za to. Prema tome taj izbor i njegov kvalitet spadaju u zasluge urednika i prevodioca.
U Beharu br. 18 i 19 od 1. februara 1909. (Čehov je umro 1904.g.) na strani 228. izašla je Čehovljeva pripovijetka Istražni sudac (preveo Selim Rakošev, pseudonim Pavla S. Rakoša). Vrijednost pripovijetke,
njena umjetnička snaga i poenta kumulirana je u neočekivanom, naknad- nom epiloškom razrješenju. Muž, sam istražni sudija, iznevjerio je suprugu. Ona to tajno saznaje i predskazuje javno tačan dan svoje smrti. Ljepotom i karakterom dostojna svakog uvaženja, nakon što je rodila lije- po i zdravo dijete, umire u onaj dan koji je prorekla. Niko, pa ni muž, istražni sudija, nije dokučio uzroke tajanstvene smrti, dok u jednom, mnogo kasnijem razgovoru, ljekar-poznanik njenom mužu kojega je pekla zagonetna smrt, nije iznio pretpostavku o samotrovanju, koja se pokazala tačnom.
Etički besprijekorna poruka ovog tragičnog raspleta, koja nečim korespondira s tipom tragičkog lirizma muslimanske besmrtne balade o Hasanaginici bila je možda glavni, možda podsvjesni razlog što je dosp- jela u časopis pogađajući njegovu estetsko-etičku koncepciju.
Sasvim druge naravi je socijalnopsihološka priča U tuđoj zemlji (Gajret br. 8 i 9 od 1. avgusta 1913.g.). Isluženi Francuz živi kod bogatog Rusa, a za uzvrat podnosi do boli uvredljive opaske svoga dobrotvora (Kamišev) na račun Francuza. Svaki put do suza uvrijeđeni Francuz pokušava da otputuje, ali svaki put ne nalazi u sebi snaga da odoli svojim navikama i nagovorima Rusa, koji opet ne može bez njega. Taj odnos postaje cio život ovog tandema, njegova neraskidiva veza. Čehov je mrzio glupost, pa njegov narator u priči kaže: "Kamišev jede i kao obično brblja koješta." Ružne konotacije tog brbljanja imale su, sigurno, u vremenu o kome je riječ, a i danas, pozitivan učinak u našoj višenacionalnoj sredini pa je Čehovljeva priča odgovarala koncepciji časopisa.
U Gajretu iz iste, 1913. godine, u br. 10 i 11 za oktobar i novembar, pojavila se Čehovljeva pripovijetka To je bila ona, očigledno zasnovana na anegdoti sa dvije poente. Tačnije: anegdota pretvorena u priču zahvata samo prvu poentu, drugu je dopisao autor.
Pukovnik Petar Ivanovič priča djevojkama okupljenim oko sebe o vlastitoj ljubavnoj dogodovštini, kada je zbog mećave morao dvije noći provesti na nekom plemićkom imanju. Pri dolasku je zapazio lijepu pojavu upravnikove žene. Negdje iza ponoći u sobu u kojoj je zanoćio ušla je mlada, stasita žena. Djevojke su vrlo pažljivo slušale, pa je pukovnik na njihovo insistiranje morao kazati ko je bila ta žena. Ali kada su čule da je to bila njegova žena (dotle pripovijetka predstavlja razrađenu anegdotu), ostale su razočarane i tražile pravi nastavak priče. Tako je priča dobila i drugu i drukčiju ljubavnu poentu pukovnikovim priznanjem da je to bila žena upravnika imanja. Tek tada su djevojke povjerovale u istinitost nara- torove priče.
Čehovljeva komika usmjerena je prema djevojkama koje, sigurno, žele da imaju vjerne supruge, a kad priča potvrđuje takvu vjernost, sma- traju da priča nije istinita. Dualizam ljudske prirode koji je meta Čehovl- jeve komike u ovoj izvanrednoj psihološkoj umjetnini urednik je vidio kao efikasnu kritičku poruku. Izbor govori i o fleksibilnosti programske ori- jentacije časopisa.
U rubrici Književne i kulturne bilješke, u Gajretu br. 10/11 od 1. novembra 1913.g. izašao je prevod napisa Petra Kropotkina pod naslovom "A. P. Čehov". Prevod je potpisan inicijalom H, a u fusnoti je naznačeno da je rad uzet iz knjige Petra Kropotkina pod naslovom Stvarnost u ruskoj književnosti za koju se kaže da je izašla iz štampe 1906. g.
Izbor jedne lijevo ideologizirane kritike potvrda je liberalizma poli- tike časopisa (Kropotkin je predstavnik ruskog i međunarodnog anarhizma i član bakunjinskog krila I internacionale, naučnik i pisac).
Vrijeme u kome je počeo pisati Čehov prema Kropotkinu je bilo "najsumornija perioda koju je Rusija preživjela pošljednjih sto godina" (str. 212), čime objašnjava društvene okolnosti Čehovljevog pesimizma. Tu je i poznata teza o "bankrotstvu intelektualaca, koja je kao olovo tišta- la obrazovani dio ruskog društva" (str. 212). Kropotkin misli da Čehov nije bio pesimista u pravom smislu riječi jer je vjerovao u napredak, što je pril- ično tačno ali ne samo zato, jer Čehovljev smijeh a priori sadrži elemente optimističkog načela. Kropotkin zatim ističe jednostavnost piščevog stila lišenog stilskih efekata, kao što je slučaj s Puškinom, Turgenjevom i Tol- stojem. Međutim, s aspekta koji Kropotkin navodi ova trojka nije baš tako homogena kako on kaže. Tu je uobičajena usporedba između Čehova i Mopasana. Kropotkin ističe da je Čehovu prema vlastitom priznanju, koristilo bavljenje prirodnim naukama i da "množina sitnica izvađenih detalja (prevod? - NK)... na čudnovat način čine vanredno dobar utisak." (str. 211), a zatim, mora se reći, darovito kaže: "...i u maglovitim ocrtima slike koja se gubi oko jako osvijetljene tačke, a koja se prije može pogađati nego vidjeti" (str. 211). "Maglovite ocrte", koji su po našem mišljenju svo- jstveniji Čehovljevnoj drami nego pripovijeci, Kropotkin će nazvati, za Tolstojem, impresionizam, a kasnija ruska sovjetska kritika adekvatom onoga što predstavlja sudbina u klasičnoj grčkoj drami. Kropotkin zatim tvrdi da Čehov postiže slabiji uspjeh u slikanju seoskog života, "njegova prava oblast je svijet intelektualaca" (str. 211). Tvrdnja nije baš prihvatlji- va. Čehovljev odnos prema seljaštvu i seljačkoj psihologiji bio je, prema savremenoj ruskoj kritici, negativan, mi bismo rekli veoma kritičan, jer Čehov pripada onoj liniji ruske realističke književnosti koja, za razliku od
druge (Turgenjev-Tolstoj-narodnjaci) prema selu ima rigorozan kritički stav, što Kropotkin vidi kao umjetničku slabost. Kropotkin čak ističe nad- moć Čehova nad Gogoljem koji je obradio "poglavito spoljašnju pok- varenost." Ovo vrijednosno poređenje izgleda nam gotovo neprimjereno. Riječ je o dva sasvim različita umjetnička idioma koji ne mogu stajati jedan umjesto drugoga. Na planu teme o "malom čovjeku" Čehov je nas- tavljač Gogolja. Gogolj je prikazao "malog čovjeka" kao žrtvu, prije svega istorijskih socijalnih okolnosti, Čehov kao fenomen koji je iz istih razloga "prerastao" u zlo. Misao pak da je "prostota koju Čehov opisuje mnogo dublja od one koju je Čehov poznavao" (str. 212), opće je, svevažeće mjesto, mada se ono najmanje odnosi na Čehova jer on spada u red pisaca koji su vrlo svjesni smisla svog djela. S druge strane tik uz Čehova Kropotkin vrijednosno stavlja Krestovsku (pseudonim), u stvari Hvošin- sku (str. 212), danas manje poznatu spisateljicu, što predstavlja čist pro- mašaj.
Kropotkin tek pominje,i to samo tri, Čehovljeve drame: Ivanov, Ujak Vanja (u prevodu piše Vonja, što je rezultat zbrke u prevođenju s engleskog jezika a i pokazatelj koliko je tada Čehov u nas bio malo poz- nat) i Bašča s trešnjama (radi se o Višnjiku koji u originalu glasi "Vyšnëvyj sad", tako da je naš čovjek teško da mogao pogriješiti i prevesti višnju kao trešnju; riječ je u stvari o prevodu s engleskog, na kome se višnja kaže kisela trešnja). Na ovim dramama Kropotkin pokazuje evoluciju Čehov- ljevog pesimizma jer ( ) Čehovljevi junaci nalaze izlaz u radu. Prema Kropotkinu Tolstojevo predviđanje da će uticaj Čehova trajati i neće se ograničiti samo na Rusiju zaista se potvrdilo. Za drame pak kaže da su suviše "ruske" i da na Zapadu ne mogu biti shvaćene, što se opet nije obis- tinilo.
Izbor Kropotkinovog teksta u funkciji informacije o jednom od najvećih ruskih pisaca svih vremena nije bio pogrešan jer se radi o naučniku i piscu visoke kulture i znanja čije ocjene, koje nisu samo nje- gove, zadržavaju i danas svoju vrijednost. Kropotkinova knjiga Ideali i stvarnost u ruskoj literaturi koja je izašla u Londonu na engleskom jeziku a zatim, 1907. godine prevedena na ruski, nastala je po svoj prilici kao rezultat njegovog predavačkog rada u Americi.
Pripovijetka Vladimira Koroljenka Šuma šušti ili, kako se uobiča- jeno danas prevodi u nas, Šuma šumi jedno je antologijski poznato djelo iz ruske književnosti, koje je ušlo u izbor ova dva časopisa u vremenskom
razdoblju na koje se odnosi naš prikaz. Koroljenko (1853.-1921.), pisac, publicista i istoričar, poznat je po obimnom djelu Istorija moga savre- menika u kome su sjedinjeni umjetnik i publicista, autor čuvene pripovi- jetke Slijepi muzičar, narodnjak koji je veliki dio života proveo u progon- stvu, urednik časopisa Rusko bogatstvo, u kome je Gorki objavio svoju prvu pripovijetku. Uravnotežen pisac s postupnošću kazivanja. U vrijeme pojave modernizma i njegove prevage u ruskoj književnosti ostao vjeran tradicijama realističke umjetnosti, njenoj spoznajnoj i društvenoj funkciji.
Za priču Šuma šušti (Behar br. 10 od 1. oktobra 1908. g., str. 151., zatim br. 11, str. 172, br. 12 i br. 13, str. 191. i 206.) karakterističan je romantički lirizam izvorno povezan s doživljajem prirode i besprijeko- rnom moralnom stamenošću glavnog junaka kao dijelom koncepcije jedne literature. Narator je svjedok dramatičnog događanja, emotivno i saučes- nik u fabuli u kojoj se kmet ubistvom sveti spahiji za skrnavljenje bračne veze. Ma u kojoj mjeri okolnosti koje opisuje bile dramatične i dramske, Koroljenko ostaje pripovjedač. Priroda nije samo pozornica događaja već lajtmotiv s nepogodom koja se ponavlja i svaki put vraća priču u svijet naratora i život. Tako se forma pripovijetke skaza pretvara u legendu, jedan žanr evoluira u drugi na naše oči. Snažno lirizirana moralna poruka pripovijetke izvrsno se uklapala u programske i estetske intencije časopisa, kako inače shvatiti upornost urednika da je objavi u nekoliko nastavaka.
Vsevolod Garšin, pisac posljednje četvrti XIX vijeka i čuvene pripovijesti Četiri dana, zastupljen je u Gajretu br. 6 i 7 od 1. juna 1913. godine, na str. 135.-136., pripovijetkom Jedan vrlo kratak roman. U istom broju ovog časopisa, na str. 145., objavljen je kratak pregled Garšinovog stvaralaštva s ocjenom pojedinih djela, od kojih je u prvi plan stavljena pripovijest Četiri dana i pripovijetka Crveni cvijet, i dat kratak životopis pisca s tragičkim osjećanjem života i tragičnom samopresudom. Priču je s ruskog jezika preveo Sadik, koji se ponekad potpisuje i kao F. Sadik, a članak s njemačkog jezika - Fehim.
Redakcija časopisa nije imala mogućnosti da redovno prati rusku kao ni ostale evropske književnosti, ali je zato nastojala da s vremena na vrijeme, makar i oskudno, predstavi neke značajnije ruske pisce, kao što je to učinjeno u slučaju Garšina. Petnaest godina nakon smrti Garšin je očigledno u Bosni bio malo ili nimalo poznat pisac, odatle bio-bibliograf- ska informacija o njemu u istom broju časopisa i selekcija onog najboljeg što vrijedi pročitati upućena čitaocu.
Izbor pripovijetke Jedan vrlo kratak roman povezan je s vrijednošću poruke ali i s kratkoćom. Mada ona sadrži tragizam tipološki prepoznatljiv kao garšinovski, što je bio uslov za ocjenu njene reprezentativnosti na temelju koje je dospjela u časopis, realizacija njene vrijednosno izvanredne fabule uzeta iz života, ispod nivoa je umjetnički gusto realizo- vane pacifističke ideje "ne ubij" iz Četiri dana utemeljene na autorovom neposrednom doživljaju i svjedočenju o ratnim strahotama. Djevojka sug- eriše svome momku, koji je i narator u pripovijeci, da se dobrovoljno javi u rat i hrabrošću istakne, a ona će se poslije njegovog povratka udati za njega. Kada se je vratio bez noge, našao ju je s drugim, bogatim, a zatim bio i vjenčani kum. Ostatak njegovog života protiče pod opsesijom strašne prevare i njenog tragičnog preživljavanja. Život je završen.
U Beharu br. 20 i 21 od 1. i 15. marta 1909. g. štampane su dvije kratke priče dvojice "znanjevaca" Maksima Gorkog i u nas manje poz- natog Evgenija Čirikova, u periodu Znanja veoma bliskog Gorkom, kasni- je emigranta i njegovog ljutog protivnika.
U svoju paraboličku, vanvremensku i svevremensku priču Mudrac u kojoj je dat vječni tip mudraca-pesimiste s ironičnim podtekstom usm- jerenim na njegov pesimizam, Gorki uvodi istorijski pojam radnika i rad- ništva kao njegovog nešto grubog ali pravednog kritičara, koji se tekstual- no svojim istorizmom danas doima kao strano tijelo u tkivu teksta. U priči se prepoznaje piščeva filozofsko-ideološka pozicija koju urednik nije prikrio, a mogao je to učiniti nekim drugim izborom.
U Čirikovljevoj socijalnoj priči Nagrade, vjerovatno nastaloj pod uticajem Gorkog, razobličava se socijalni smisao nagrade kao prevare koja proizlazi iz hijerarhije činovničkog rada utemeljenog na eksploataciji.
Obje pripovijetke preveo je Pavle Rakoš pod pseudonimom Selim Rakoš.
Leonid Andrejev, pisac prve i druge dekade XX vijeka, predstavnik realističke grupacije ruskih pisaca iz edicije Znanje, kasnije simbolist i ekspresionist, pripovjedač i dramski pisac.
U periodu Selima Rakoševa (Pavao M. Rakoš), u Beharu br. 18 i 19 od 1. februara 1909. godine (str. 302), izašla je Andrejevljeva bajkovita crtica Div, koja inklinira grupi Andrejevljevih pripovijedaka sentime- ntalnog (božićnog) karaktera. Majka nosa sinčića koji umire i pokušava da
ga povrati u život pričom o smiješnom, nezgrapnom Divu koji je pao, o lijepom životu koji ga čeka kad odraste, a u drugoj sobi otac plače.
U istom časopisu br.12/13 od 1. decembra 1909. g. (str. 200.), opet u prevodu Rakoša, tiskana je Andrejevljeva pripovijetka Laž, svojim podtekstom vrlo karakteristična za pišćev pacifistički humanizam: laž se ne može iskorijeniti ni ubiti smrtnom presudom. Andrejev je razvijao psi- hologizam Dostojevskog uklanjajući pri tome istorijske i socijalne okol- nosti. U veoma zanimljivoj pripovijeci je junakova ljubav dovedena do tra- gizma usljed dvojnog ponašanja junakinje, što se završava ubistvom. U pripovijeci doživljava poraz dogmatsko shvatanje istine i laži glavnog junaka: "Hoćeš da saznaš istinu - a da li je znadem i sama?... Nijesam li možda rada i sama da je poznam?" - kaže djevojka.
Andrejev je predstavljen i trećom pričom, ovoga puta u Gajretu br. 1, 2 i 3 od 1. III 1913. godine, pod naslovom Zvono na uzbunu. Prevodio- ca i urednika je očigledno impresionirao ekspresivni, dinamički opis požara, njegova unutarnja strašna slika, tragizam zbivanja pred kojim je nemoćna ljudska snaga i pamet. Pored snažnog estetskog dojma kojim je predstavljen autor, opis požara, kao uvijek i svuda moguće zbilje, imao je za čitaoca i edukativnu, poučnu funkciju.
Jedan od osnivača veoma poznatog kružoka Srijeda (kružok se sas- tajao srijedom), čiji su učesnici, (a među njima i N. Telješov, a ne R. Tel- ješov kako to pogrešno stoji u Beharu) bili članovi književnog udruženja Znanje, kojim je rukovodio M. Gorki, N. Telješov (1967.-1957.) je u Beharu br. 1 i 2 od 1. i 15. juna 1909., g. (str. 9 i 10) predstavljen pripovi- jetkom Poštena riječ u prevodu Pavla Rakoša. Telješov je poznat po djelu Početak kraja i Piščevim zapisima, sjećanjima koja se odnose prije svega na književna zbivanja i njihove učesnike s kraja XIX i početka XX vijeka.
Tipologijom fabule i sižejnim motivacijama pripovijetka podsjeća na vrijeme i prozu Puškina i Ljermontova. Sažetak fabule izgleda ovako: prijatelja i sekundanta na dvoboju ubijenog mladića zapalo je da saopšti majci o smrti sina jedinca koji je pred ženidbom. Ne sluteći ništa, majka koja priprema ženidbu sina priča o vlastitoj sreći koju doživljava. Golub- jenko se tako, ne slučajno, zove prijatelj i sekundant na Volođinom dvobo- ju, pritisnut detaljima majčine priče i tragikom okolnosti u kojima i sam ima udjela, nema snage da saopšti majci o sinovljevoj smrti već bježi iz kuće obliven suzama.
Stepenast siže, svjesno nabijen događanjima i emocijama prelazi
rubikon čistog tragizma i stiče sentimentalne značajke. Sredini s razvijen- im kultom majke i sina u sferi folklornih tradicija morala se dopadati ovak- va pripovijetka što je vjerovatno odlučilo o njenom izboru.
Petar Kropotkin će se još jednom naći na stranicama časopisa, ovaj put u Gajretu br. 3 od 1.marta 1914. g. na strani 48. i člankom Jedan savre- meni ruski pisac. Taj pisac je Dmitrij Mereškovski (1865.-1941.), pjesnik i prozaist, jedan od utemeljivača ruskog simbolizma, kasnije emigrant. Dva citata koja ćemo navesti iz Kropotkinovog članka daju sažeto idejno- filozofsku i književnu evoluciju pisca, ali pokazuju i smjer i načela Kropotkinove kritike:
"...pošto je imao za one pisce pređašnje generacije koji su bili nadahnuti željom da svoja djela stvaraju za više socijalne ideale, tek izv- jesnu simpatiju ili bar izvjesno poštovanje, malo po malo počeo je da sum- nja u te ideale i najzad dospio dotle da ih prezire. Našao je da oni ne bijahu od nikakve koristi i počeo je da sve više i više govori o suvremenom pravu individue...", u smislu na koji ga je uputio Niče, u smislu očajno neo- dređenom, i ako ne neodređenom, a ono uskom (str. 48). I drugi:
"Na žalost, Mereškovskovo obožavanje antičkog naturizma nije bilo od kolikog trajanja. On još ne bijaše napisao treći roman (prvi roman trilogije Ulijan apostit, drugi Leonardo da Vinči i treći Petar i Aleksej - NK) svoje trilogije, kad je prodro simbolizam u njegovo djelo - s tim ishodom da je mladi autor pokraj svojih sposobnosti pravce jurio u susret jednom beznadežnom misticizmu u koji i Gogolj bijaše zapao posljednjih godina svoga života (str. 49).
Tako je Mereškovski, poput Dostojevskog, predstavljen samo ocjenom njegovog kritičara.
V.M.Dorošević (a ne V. D. Doroševič kako stoji u prevodu Selima Rakoševa) (1864.-1924.) ruski novinar, publicista, pozorišni kritičar, "kralj feljtona", kako su ga nazivali u svoje vrijeme, zastupljen je alegorijskom pripovijetkom Savjest o porijeklu nejednakosti i njenom zakonskom sankcionisanju koje predstavlja likvidaciju savjesti. Pisac joj je odredio žanr kao "kineska bajka".
U Beharu u pet nastavaka (osam glava) počevši s br. 1 od 1. januara
1914. godine izašao je članak Snaga sjevernih s potpisom H., koji se više puta ponavlja u časopisu. Značaj članka za redakciju određuje njegovo drugo mjesto po redoslijedu u broju. Informativni, saznajni i uopće intelektualni nivo članka u potpisu H. zavređuje to mjesto. Riječ je prije svega o ruskoj ali i o nordijskoj književnosti. U pročelju ovog članka - studije stoji: "Rusi su najprije iznijeli zapjenušane, nevjerovatno tajanstvene i komplikovane dubine čovječje duše" (str. 2), a u članku, pak, opet s potpisom H., objavljenom u Gajretu br. 8 i 9 od 1.avgusta 1913. g., dakle oko četiri mjeseca ranije, kaže se: "Da svaka nacija nema svoje naročite duše, ne bi se danas govorilo o bijeloj ruskoj duši koja je altruis- tična, ili o sjevernoj duši švedskih, norveških i danskih pisaca, i, najzad, o romanskoj duši koja je sintetičan izraz najširih kulturnih sposobnosti romanske duše. Dakle, tražimo tu dušu muslimanske sredine jer će nam predstavljati u književnosti novu stranicu." (str. 158)
Unatoč romantici kvalifikacija sumnjive mjere, koja proističe iz doze pristrasnosti prema slovenstvu i njegovoj kulturi, tipološki karakter- ističnoj za vremena preporoda, očigledna je autorova orijentacija, a najv- jerovatnije i časopisa, na psihološki realizam ruske književnosti tipa Dos- tojevskog i Čehova i sjevernih uopće. Međutim, upravo u to vrijeme je ruski avangardni futurizam objavio rat "psiheji" nudeći umjesto nje "književnu činjenicu" i "riječ kao takvu". To pak nikako ne znači da je ori- jentacija na "rusku književnost koja ima za glavnu temu unutarnje naličje duše i švedsku i norvesku književnost s temom o spoljnjem naličju duše" (Gajret br. 1, 1. jan. 1914. str. 3.) beznadno kasna jer je evropska književnost upravo u XX vijeku doživjela najveći uticaj Dostojevskog i Čehova, koji su za autora članaka "izvor jedne moderne i realne literature sa sasvim novim predmetom" (Ibidem., str. 3).
Kao uzrok psihološke proze autor je uzeo Čehova i njegovu Činovnikovu smrt... jer "Čehov bez svih mogućih efektivnih sredstava (jer on ne traži efekte) crta samo ljudsku dušu, njenu unutrašnjost, njene naj- tanahnije i najnevjerovatnije kutove" (str. 18). Ali zašto Čehov prije Dos- tojevskog kad je istorijski redoslijed obrnut? Vjerovatno zato što je od Čehovljeve male epske forme kao žanra lakše ići prema psihološkim vrt- lozima romana Dostojevskog. Ali zbog, ili prije svega zbog ovog:"Ako je Čehov pisac užih sredina, njegov izobličitelj, kako su se u prvo vrijeme nazivali nihilisti (kao Bazarov iz Turgenjevljevih Otaca i djece), Dosto- jevski je pisac svih mogućih društvenih staleža i njihova velika, topla i humana ljubav."(Gajret br. 3, 1. mart 1914., str. 34). Redukcija Čehovl- jeve tematske osnove na uže sredine jednostavno nije tačna.
Pisac članka kaže da je unutarnje pročišćenje (katarsis) nešto što se neminovno doživljava prilikom čitanja Rusa, a to i jeste ono što on traži od književnosti:"I to što ruski pisci ispituju vrtoglave dubine unutrašnjosti duša, njihovog unutarnjeg naličja, učinilo je da su oni stvorili novu književnost koja ima i tu dobru stranu da djeluje u pozitivnom moralnom smislu na čovjeka" (Gajret br. 2, 1. febr. 1914., str. 20). Na planu morala kao teme i trajne orijentacije ruske književnosti pisac daje prednost Dos- tojevskom nad Tolstojem: "On (Dostojevski - NK) nije rigorozni moralist s jasnom tendencijom kao Tolstoj posljednjih dana svoga djelovanja. On nigdje nije ni pokušao, ni u jednom svom djelu, da da svoj kredo, izloži osnove i principe svoje religije. Osjećajući da svako suvišno i naročito ten- denciozno moralisanje kvari opći utisak jednog umjetničkog djela, on ga je izbjegavao" (Gajret br. 3, 1. mart 1914., str. 34)
U Gajretu pak br. 5. od 1.maja 1914. u istom radu, kao da izravna- va dug prema Tolstoju, a riječ je o drugoj strani medalje odnosa Dosto- jevski-Tolstoj, napisaće: Tolstoj "u propagiranju svog moralnog principa ne vidi državnih granica, on ih gotovo ignoriše i vidi u društvenoj organi- zaciji kakvom je postala država smetnju ličnom usavršavanju. Dostojevs- ki, protivno, i pokraj svog principa po kome se moralno može očistiti jedi- no dragovoljnim stradanjem... propaguje nacionalnu surevnjivost, vjeruje u Rusiju i traži da čovjek uvijek bude spreman da se žrtvuje za nju... A uslov je da se realizuje uloga Rusije u budućnosti..."(str. 70) I jedno i drugo je tačno s tim što umjetnička misao u obojice autora nije odvojena od publicističke.
Zanimljiva je i jedna poredba s Gogoljem koja je opet u korist Dos- tojevskog: "Mjesto brutalnih satira nad kojim je Gogolj, pišući ih, plakao, on je propovijedao najhumaniju ljubav prema cijelom čovječanstvu koje je poniženo i koje pati (Ibidem., str. 34). Kvalifikativ Gogoljevih djela, koji prije svega pogađa njegov odnos prema živom čovjeku, onom što je živo u njemu, predstavlja osnovu Dostojevskijeve polemike s Gogoljem od prvog djela Dostojevskog Bijedni ljudi pa do parodiranja (Selo Stepančiko- vo i Foma Opiskin), a Dostojevski je, kao što se zna, proizašao iz Gogol- ja. Ovdje se, međutim, zaboravlja da je Gogolju kao umjetniku bilo svo- jstveno načelo komike kao dominantno obilježje njegova dara. Romani Dostojevskog upoređeni su s grčkom tragedijom.
Interesantan je i odnos prema Leonidu Andrejevu u kome ima ner- azumijevanja: "I uopšte kad se susretnete s jednim ruskim piscem, izuzevši simbolistu Andrejeva, vi ćete čitati istoriju duša onih ličnosti koje pisac predstavlja" (Gajret br. 2, 1. febr. 1914., str. 18). Andrejev je jedan od
pisaca koji je dosljedno razvijao psihologizam Dostojevskog, ali mu je, za razliku od Dostojevskog i Čehova, uskraćivao socijalne motivacije, koje inače naš autor članka ne pominje kad ističe dubine i značaj psihološkog tretmana junaka u ove dvojice pisaca. U svom ekspresionističkom i sim- bolističkom periodu Andrejev svoj "čisti psihologizam" djela pušta u razne socijalne i istorijske okolnosti da ga potvrde. S ambicijama simbolista da se putem uklanjanja istorijskih i socijalnih "kulisa" domognu vječne umjetnosti, onostranog carstva ideja i tajni povezano je od Andrejevljevo: treba slikati rijeku uopće, grad uopće, čovjeka uopće, ljubav uopće. Ali postoji i Andrejevljev period "znanjevaca". Izdavačka družina Znanje imala je na početku prosvetiteljski karakter (osnivač K. P. Pjatnicki). Godine 1910. u Znanje stupa M. Gorki, koji ga reorganizuje u izdavačko društvo umjetničke književnosti namijenjene širokoj čitalačkoj publici. Pod redakcijom Gorkog izlazili su zbornici sabranih i izabranih djela članova društva, mahom proznih pisaca realističke orijentacije s društven- om problematikom, nasuprot vladajućoj simbolističkoj i dekadentnoj poeziji.
S obzirom na uređivačke intencije časopisa Behar i Gajret nije čudo što su na njihovim stranicama najbrojniji upravo "znanjevci": Gorki, Andrejev, Telješov, Čirikov i njima bliski: Čehov, Koroljenko, Doroševič sa socijalnim i psihološkim temama uokvirenim u istoriju.
Sljedeća paralela tiče se odnosa Turgenjev-Dostojevski: "Ima pisaca koji su bili veći umjetnici u književnosti, i, da ne idemo daleko, tu je Tur- genjev koji je napisao besprijekorna umjetnička djela davši im vanrednu formu... i sve što traže rigorozni estetičari... Ali niko nije imao toliko srca koliko Dostojevski" (Gajret br. 3 od 1. marta 1914., str. 35). Drugim riječi- ma prednost Dostojevskog svodi se na srce, kod drugih na psihološke dubine njegovog djela. A čovjek može imati i veliko i toplo srce, biti geni- jalan psiholog a ne biti umjetnik. Zato je i za kritičara o kome je riječ Tur- genjev bio i veći umjetnik i književnik. Međutim, jedini ruski pisac koje- ga su kritičari i pisci vrijednosno upoređivali sa Šekspirom bio je Dosto- jevski. Tako je bilo sve do Bahtinova otkrića polifonije u Dostojevskog s njenim temeljnim principom neovisnosti junakove svijesti od svijesti njenog autora. Genijalni umjetnik tražio je genijalnog kritičara.
Najviše prostora u članku posvećeno je Dostojevskom, tačnije goto- vo iscrpnoj analizi slučaja Raskoljnikov, odnosno Zločinu i kazni. "Najkarakterističnije djelo Dostojevskog, i kao pisca i kao moraliste, jeste veliki roman Zločin i kazna. To je izvjesno i njegovo najsavršenije i najbol- je i najdublje pisano, i u isto vrijeme i najzrelije djelo (Gajret br. 3, od
1.marta 1914., str. 35). Od svih nabrojanih kvalifikativa onaj o savršenos- ti možda najmanje podliježe sumnji, ali se ta savršenost u strukturi estet- skog dojma više osjeća kao tehnička nego estetska. Nijedno djelo Dosto- jevskog ne može se uzeti kao životno kao što je slučaj s mnogim drugim piscima.
Nakon što je uspješno proslijedio poznate fabularne tokove djela i njihove sižejne motivacije na zavidnom intelektualnom nivou, autor član- ka će, uz pomoć literature o djelu, organizovati svojevrsnu filozofsko-soci- jalnu odbranu Raskoljnikova: "Raskoljnikov nije prost zločinac... jedno korito u koje je sveden sav socijalni život... On osjeća uskost društva i žel- jeznu silu zakona... Raskoljnikov je bio u nesvjesnoj službi jedne nesrećne ideje... Recite mi da li je mogao, da li je smio da se ne revoltuje ako je u sebi osjećao imalo snage za protest... Raskoljnikovu... valja progledati kroz prste. Jer on je svoj zločin učinio u dobroj namjeri, on je, za jedan trenutak, ukazao na jedno socijalno zlo koje se provodi pod sankcijom zakona, on nas je, kako bi Niče rekao, "probudio iz drijemeža". To djelo, međutim, može se smatrati kao prost simptom: ne znači to što je Raskoljnikov učinio zlo djelo na jednom pojedincu, da je njegov "cijeli instinkt na ratnoj nozi prema cijelom uređenju." (Gajret br. 4 od 1. aprila 1914. g., str. 56)
Nakon što je podsjetio da je Dostojevski uticao na stvaranje Ničeovog Zaratustre, pisac članka naglašava da se u ocjeni i izvršenju kazne razilaze. Kaznu onako kako je prihvata Raskoljnikov pod Sonjinim uticajem autor članka vidi kao rješenje samog pisca, a zatim uz navod iz Ničea da se "kaznom ne može izraziti ono preziranje (koje je zločinac iskalio na izvjesnom pojedincu), jer zločinac je svakako neki čovjek koji je rizikovao svoj život, svoju čast, svoju slobodu, muž hrabrosti", kon- statuje da se na tom pitanju Dostojevski i Niče razilaze. (Vidi na istom mjestu fusnotu uz 56 stranu).
Zanimljivo je da u prisustvu skepse i naturalizma u prvim djelima Dostojevskog autor članka vidi Gogoljev uticaj ne videći, ili ne znajući, da prvo djelo Dostojevskog Bijedni ljudi predstavlja temeljitu polemiku s Gogoljevom ocjenom "malog čovjeka" u Šinjelu (Dostojevskijev Dje- vuškin pravi je duhovni i duševni džin u poređenju s Gogoljevim Baš- mačkinom). Jedan od primarnih zahvata u oba pisca je zahvat u socijalne okolnosti; naturalističke pak scene u njih nisu do pisca već do života.
Dostojevski se nakon robije "pretvara u vjerskog fanatika u juridiva (treba: jurodivog-ovdje: suludog proroka - NK), religioznog zanešenjaka"
kaže autor članka Gajret br. 5 od 1. maja 1914., str. 70). Odmah zatim sli-
jedi objašnjenje koje bitno ublažuje kvalifikaciju: "Ali njegov misticizam i religiozni fanatizam ne treba shvatiti u bukvalnom smislu. On je da religi- ju ispovijedaju i cjelina i pojedinci, iz razloga da bi očvrsla ruska socijal- na zajednica, i da bi Rusija mogla da izvrši svoj veliki zadatak koji joj je predestinovan u budućnosti." (str. 70)
Zanimljiva je i u mnogočemu prihvatljiva, mada iziskuje preispiti- vanje i dopune i "definitivna" poredbena ocjena: "Dostojevski nema, kao Turgenjev i Gončarov, klasične mirnoće epskog izlaganja događaja. Nje- gove su intrige komplikovane i zamršene... on dovodi svaki čas nepozna- ta lica, isprepliće sukobe i zamršava fabulu. Skabičevski tvrdi da je to uti- caj grada u kome se razvijao, i da se u njegovim djelima čuje šum mnošt- va... On se mnogo ne brine ni za spoljne karakteristike svojih tipova...(str. 70)
Epsku mirnoću izlaganja u Dostojevskog zamjenjuje takoreći epska postupnost dijaloga ili monologa kojom se predmet iscrpljuje do totaliteta. Nije bez razloga Bahtion vidio vezu između sokratovskog dijaloga i dijalo- ga u Dostojevskog.
Članak Snaga sjevernih, u potpisu H., predstavljao je u svoje vri- jeme pouzdanu informaciju u kojoj se prelamaju dostignuće ruske kritike i nauke o književnosti druge polovine XIX i početka XX vijeka, pre- vashodno lijeve orijentacije, i vlastiti studiozni prilaz temi. Ona nije samo to već i pokušaj da se podstakne i usmjeri razvoj književnosti vlastitog nar- oda pa i šire. članak odiše zadovoljstvom što je upravo jedna slovenska književnost postala to što jeste: "Sjeverni kolosi, tromi kao i svi kolosi, daju svoju nezgrapnu, neprerađenu veličinu, punu još svježih i originalnih struja koja kucaju velikom ruskom državom."
Russian Literature in Behar and Gajret
A selection of Russian literature in the journals from the Revival period that we deal with here neither has an essential difference in terms of the conception of their presence, nor in their overall number. Its selec- tion mostly corresponded to the public function of these journals and their literary foundations. Fiction is the dominant genre in this selection, and, what can be easily understood, a short story, because of the space available in the journals. There is no Russian drama whatsoever and one should remember that this was the time of Chekhov, Gorki and Andreyev. Gener- ally speaking, the number of works from the Russian literature is rather small in comparison to others, particularly to the French and German ones.
It is not easy to ascertain why was it so. Perhaps the absence of cultural ties under the conditions of Austro-Hungarian occupation, the lack of translators, or similar reasons can be given as an explanation. One thing is certain: the complex poetics of Russian symbols that had not only broken but also changed the traditional frames of the Russian poetry in 19th cen- tury could not be fitted into the modest conceptions of these journals in the sphere of lyrical poetry. Nevertheless, one can find here and there some short stories translated, rarely poems, and almost no plays. Among others, one can find the translated works of Dostoevsky, Tolstoy, Chekhov, Tur- genev, Vladimir Koronenko, V. M. Garshyn, Gorki, Telyeshov and others.