UDK: 821.163.4(497.6).09Izvorni naučni rad

Ahmed Zildžić

Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu

‘ABDULLĀH BOSNAWĪ: JEDNO PISMO I BILJEŠKA

Sažetak

U ovom se radu, u kontekstu povijesnih prilika Osmanskog Carstva u prvoj polovini XVII stoljeća, a naročito u okviru životopisne hronologije ‘Abdullāha Bosnawīja (u. 1054/1646), prvi put analiziraju i obrađuju dva kratka teksta vezana uz njega: pismo upućeno Musa-paši i bilješka o njegovom drugom odlasku na hadž. Nakon identifikacije sudionika korespondencije, autor u svjetlu poznatih povijesnih činjenica, i naročito njegove vakufname, predstavlja Musa-pašu, a našem zbiru saznanja o toj povijesnoj ličnosti XVII stoljeća porijeklom s područja Bosne, sada na osnovu pisma koje je primio od ‘Abdullāha Bosnawīja, možemo dodati i njegov bliski odnos s Tumačem Fuṣūṣa i jasno izražene tesavvufske preferencije. U radu se daje prijevod osmanskih tekstova na bosanski jezik, uz prigodne filološke napomene na mjestima od značaja za razumijevanje konteksta i sadržaja. Drugi tekst koji je predmet obrade kratka je bilješka o putovanju na hadž ‘Abdullāha Bosnawīja i jedna ḳit‘a koju je taj autor spjevao prilikom polaska za Kairo.

Ključne riječi: ‘Abdullāh Bosnawī, Musa-paša, Osmansko Carstvo XVII stoljeća, hadž, tesavvuf, privatna prepiska.

* * *

Pismo Musa-paši

U rukopisnoj kolekciji biblioteke Sulejmanija, u kodeksu Șehit Ali Pașa br. 2788, fol. 38a, nalaze se dva kratka teksta na osmanskom jeziku: jedno pismo poslano Musa-paši i, u nastavku, bez zaglavlja, kratka bilješka o ‘Abdullāhu Bosnawīju. Pismo je pisano tamnijom crnom tintom u deset redova, dosta spretnije nego bilješka koja slijedi i koju je očevidno zabilježila neka druga ruka, drukčijom nijansom crne tinte.1 Nigdje nije naznačeno odakle su navedeni tekstovi preuzeti, pa nemamo nikakvih podataka o provenijenciji jednog ili drugog teksta.

Prvo značajno pitanje na koje treba odgovoriti jeste stvarni povijesni identitet pošiljatelja i primatelja pisma. Zaglavlje pisma, nedvojbeno kasnija interpolacija, sadrži samo ime primatelja, Musa-paše, dok je ime pošiljatelja navedeno na kraju pisma, kao sastavni dio teksta pisma, u uobičajenom potpisu: siromah ‘Abdullāh. Na osnovu samog teksta pisma moguće je sa sigurnošću utvrditi identitete sudionika korespondencije. Iz osobite akbarijanske leksike koju nalazimo u pismu, vremenskog okvira koji pismo uspostavlja, kao i događaja o kojima govori a koji se skladno uklapaju u biografsku hronologiju koju je moguće potvrditi iz drugih izvora, sasvim je izvjesno da je pošiljatelj pisma ‘Abdullāh Bosnawī. Kada je riječ o tekstualnim dokazima, osim općeg sufijskog tona pisma, najsnažnije uporište za tu tvrdnju predstavlja karakteristična sintagma, ovdje tek u funkciji reprezentativnog primjera više nego usamljenog slučaja: „riznica darežljivosti i plemenitosti“ (osm: cūd ve kerem ẖazīnesi2), koju ‘Abdullāh Bosnawī koristi u arapskoj ili osmanskoj varijanti na mnogim mjestima u svojim drugim spisima za koje pouzdano znamo da su njegovi.3 Moguće je navesti nekoliko sličnih primjera. Takvo gledište osnažuje i činjenica da je i bilješka o Tumaču Ibn ‘Arabījevog Fuṣūṣa dopisana neposredno poslije pisma, iz čega se vidi da su prepisivači jednog i/ili drugog teksta bili svjesni toga da se oba odnose na istu osobu.

S druge strane, identifikacija primatelja pisma olakšana je navođenjem ličnog imena u zaglavlju, kao i navođenjem funkcije vezira koju je rečeni Musa-paša obnašao, što prirodno sužava broj mogućih rješenja. Gotovo da ne može biti sumnje da je riječ o glasovitom Musa-paši4 (u. 1057/1647), istaknutoj političkoj, vojnoj i kulturnoj ličnosti prve polovine XVII stoljeća. Dodatna snažna poveznica jeste nesporno južnoslavensko porijeklo obojice sudionika ove korespondencije. Kako ćemo u nastavku vidjeti, postoje i neprijeporni tekstualni dokazi da je riječ upravo o tom Musa-paši, a ne o nekom njegovom suvremeniku i imenjaku. Našoj dvojici autora zajednička je još jedna okolnost: pionir znanstvene orijentalistike kod nas, Safvet-beg Bašagić, u svojim radovima o životopisima autora na orijentalnim jezicima, i ‘Abdullāhu Bosnawīju i Musa-paši na području Bosne određuje mjesto porijekla i zavičaj, a da o tome dosad nije pronađena potvrda u primarnim izvorima. Dok je u slučaju Bosnawīja Bašagić općenit, navodeći Livno kao mjesto rođenja, u slučaju Musa-paše je dosta određeniji: prema njegovim navodima, on je rodom iz mjesta Vikoč na putu između Foče i Pljevalja i potomak je zaimske porodice Vehabegovića.5 Kako je to gotovo uvijek slučaj, u oštroj suprotnosti prema pitanju zavičaja i porijekla, najznačajnije etape njegove vojne i političke karijere veoma su dobro dokumentovane i općepoznate. Tako znamo da je najprije služio kao oružar (silāḥdār) sultana Murata IV, da bi potom 1040/1630. postao namjesnik u Egiptu, što je podatak koji u kontekstu Bosnawījevog pisma dobija poseban značaj. Nakon službe u Egiptu, višekratno je obavljao funkciju namjesnika Budima, bio član Carskog divana, da bi pred kraj života bio imenovan i admiralom osmanske mornarice6, u kojoj funkciji će dočekati i smrt u pomorskoj bici kod Negropontea, u januaru 1647. godine.

Kako i priliči dužnosniku njegovog ranga, Musa-paša je iza sebe ostavio i značajne zadužbine koje su dugi niz godina nakon smrti legatora imale istaknutu odgojno-obrazovnu, kulturnu i društvenu funkciju. Većina njegovih legata stacionirana je na Balkanu7, a na području Bosne i Hercegovine postoje dva mjesta koja se dovode u vezu s njegovim imenom: navodno rodno mjesto Vikoč i Nova Kasaba, u kojima postoje vakufske džamije s njegovim imenom. Dok u slučaju Vikoča s jedne strane znamo u kom svojstvu se to mjesto dovodi u vezu s Musa-pašom, o tamošnjoj džamiji nemamo dovoljno pisanih tragova i dokumenata. S druge strane, nije poznata priroda povezanosti Musa-paše s Jadrom (Novom Kasabom), a za njegov tamošnji vakuf postoji lijepo očuvana, obrađena i prevedena vakufnama koja donosi detaljan opis legatorove vizije zadužbina. Vakufnamu je u prvoj dekadi rebiu-l-evvela 1053. godine po Hidžri (20-29. maj 1643) ovjerio budimski kadija, izvjesni ‘Abdullāh b. Ḥuseyn, pa je gotovo sigurno da je i napisana u Budimu neposredno prije ovjere, te iste 1053/1643 godine. U samom tekstu vakufname za Musa-pašu se kaže da se „nalazi na čuvanju budimske krajine“, pa je iz svega toga jasno vidljivo da je u vrijeme pisanja dokumenta Musa-paša zauzimao položaj budimskog beglerbega. Ako u obzir uzmemo činjenicu da četiri godine kasnije gine, a da je funkciju budimskog beglerbega obnašao u tri navrata, kako navode sve biografije ovog uglednika, vjerovatno to nije bio njegov prvi mandat na navedenom položaju.

Vakuf Musa-paše prvobitno se sastojao iz cijelog kompleksa građevina i materijalnih dobara za njegovo održavanje i nesmetano funkcionisanje i sadržavao je: prostranu džamiju uz koju je legator dao sagraditi i mekteb, dva karavan-saraja u istom mjestu, dvadeset pet dućana, pet stupa i četiri mlina na Zelenom Jadru, dvije bašče, šumu i livadu, te iznos od sto pedeset hiljada srebrenih akči. Danas se uglavnom zna za džamiju Musa-paše u Novoj Kasabi, neposredno uz obalu Zelenog Jadra. Vakufnama na uobičajen način situira džamiju: „u Rumeliji, u vilajetu Bosni, u kadiluku Birča, u mahali Jadra, u granicama sela Kovačić8 i Gojković“.9 Ono što je iz navedenoga jasno jeste da se riječ „vilajet“ u tekstu vakufname istovremeno odnosi na Bosanski pašaluk i na Bosanski sandžak unutar tog pašaluka. Iako je moguće da su granice kadiluka prelazile administrativne granice pojedinih sandžaka, razložno je pretpostaviti da je kadiluk Birča, koji se ponekad naziva i kadilukom Birče i Knežine, nekad samo Knežine a kasnije i Vlasenice, bio u sastavu Bosanskog sandžaka i da je Zeleni Jadar zapravo predstavljao prirodnu i administrativnu granicu Bosanskog i Zvorničkog sandžaka u toj oblasti. Administrativno svrstavanje kadiluka Birča u jedan ili drugi sandžak nije moguće promatrati odvojeno od sjedišta istog, koje se višekratno mijenjalo: prvobitno je bilo u Knežini, a potom je u drugoj polovini XVIII stoljeća premješteno u Vlasenicu.10 Ono što je neprijeporno jeste da se Nova Kasaba, koja se u vakufnami spominje kao Jadar, svo vrijeme postojanja kadiluka Birča nalazila u njegovom sastavu.

Promatrana kao tekst, vakufnama Musa-paše nameće se kao veoma intrigantno i razotkrivajuće štivo11; za naša razmatranja posebno je interesantan uvodni dio koji je prožet stihovima na arapskom i perzijskom jeziku i, što je posebno značajno, sufijskom terminologijom nepogrešivo akbarijanske provenijencije. Sufijski koncepti koji su u tekstu vakufname označeni arapskim terminima karakterističnim za Ibn ‘Arabīja, i svakako njegovog najuspješnijeg tumača na osmanskom jeziku ‘Abdullāha Bosnawīja, u tolikoj mjeri su zastupljeni i tako se ističu u tekstu da ne može biti govora o nekoj slučajnosti, već jasno ukazuju na tesavvufske preference legatora i izravan utjecaj Bosnawīja. Na samom početku vakufname, prema već ustaljenoj tradiciji, upućuje se slava i zahvala Bogu koji je sve stvoreno stvorio ex nihilo iz Svoje plemenitosti i darežljivosti (cūd ve kerem), te svaku pojedinačnu stvar učinio „poprištem [Svoje] neprestane epifanije“ (mevrid-i fayż-i lam yazal) i „lokusom [Svog] neprekidnog ukazivanja“ (maẓhar-i tacallī-yi lā yazāl), sve dok „ukazanjem Svete Božanske Biti samoj Njegovoj Biti“ (cilā’) i „ukazanjem Božanske Biti kroz Njegova osvjedočenja u poretku stvaranja“ (isticlā’) poredak stvorenog svijeta nije dosegao kulminaciju u tipskim obličjima ljudske savršenosti (suver-i nev‘iyya-yi kemāliyya-yi insāniyya) kojima je poredak stvaranja povjeren u skrb (emr-i ẖilāfat). Sličnih primjera ima mnogo u tekstu vakufname, a iz njih je moguće izdvojiti i kao posebnu kategoriju predstaviti sufijske termine i koncepte koji zorno ispoljavaju izravnu tekstualnu i konceptualnu povezanost Musa-pašine vakufname i Bosnawījevog pisma, što je izvanredna okolnost uzimajući u obzir ograničenost tekstova o kojima je riječ: uvodni dio vakufname zaprema tek nekoliko folija, dok su Bosnawījevo pismo i bilješka na jednoj strani folije. To su ovdje već spomenuti termini Božanske plemenitosti i darežljivosti i njihovih beskrajnih riznica (cūd va kerem), cilā’ i isticlā’, okean ljudske neprekidne i neposredovane prisutnosti i svjesnosti Uzvišenog (daryā-yi cam‘). Premda nije neuobičajeno da vakufname, iako u principu pravni akti, sadrže prozaične i nadahnute uvode u kojima provijava terminologija islamskog gnosticizma, u slučaju vakufname Musa-paše navedeni koncepti i termini, promatrani i općenito kao sufijski i specifično kao akbarijanski, uveliko nadmašuju ustaljenu praksu i svjedoče o direkt-
nom utjecaju akbarijanskih učenja vjerovatno posredovanih ‘Abdullāhom Bosnawījem, o čemu je najbolja potvrda korespondencija s jasno naglašenim prozelitskim tonovima.

Uvodna rečenica pisma i način na koji pošiljatelj oslovljava primatelja pisma, časnog vezira Musa-pašu, ukazuje na prirodu njihovog odnosa; za Bosnawīja je Musa-paša stjecište i mjesto spuštanja i objedinjenja Božijih darova (maḳarr-i a‘ṭayyāt-i ilāhiyya), te odredište uzdaha Milostivoga (mevrid-i enfās-i raḥmāniyya), što na istaknutiji način nego bi to bilo očekivano i uobičajeno potcrtava njegove duhovne aspiracije i položaj. S druge strane, Bosnawī ga oslovljava i kao sina (oğlum) čime se uspostavlja preimućstvo duhovne nad svjetovnom vlašću, što je standardni topos u komunikaciji između duhovnih i svjetovnih autoriteta Carstva. I jedan i drugi aspekt oslovljavanja jasno pokazuje bliskost dvije osobe na temelju koje ‘Abdullah Bosnawī bez zazora dodjeljuje savjete, upućuje molbe i obavijesti o vlastitim planovima.

Unatoč tome, pismo je pisano i prihvaćeno kao religijski tekst par excellence; u njemu gotovo da nema ništa lično, što bismo danas očekivali da predstavlja suštinu jedne privatne prepiske.12 I sama činjenica da je Bosnawījevo pismo dostupno i da je umnožavano ukazuje na takvu njegovu prirodu i recepciju u tradiciji: ono je dio tekstualnog mozaika čiji svaki dio ima jasno određenu funkciju u svjetonazoru autora. Ukoliko zanemarimo formalne okolnosti (dužina teksta i njegova usmjerenost ka određenoj osobi13), suštinski ne postoji nikakva razlika između Bosnawījevog pisma i ostatka njegovog opusa - misija pozivanja k Bogu i tumačenja čovjekovog položaja i dužnosti prema Stvoritelju je očigledna. Komparativno promatrano, pismo kao tekst ispoljava i određene prednosti u odnosu na druge žanrove koji sačinjavaju Bosnawījev opus: kratkoća teksta tu je rijetka i stoga vrijedna prilika da pošiljatelj lično na sažet način iznese osnovne postulate svog duhovnog svjetonazora i primatelju pisma svoje savjete iskaže na višestruko jasniji i izravniji način nego je to slučaj s ciljanom skupinom čitalaca njegovih traktata i Komentara Fuṣūṣa. Pismo duhovnih savjeta poslano s pozicije duhovnog autoriteta, stoga, jeste djelatni iršād.

Prijevod pisma

Pismo koje je poslao Musa-paši

[Ti koji si] Stjecište Božanskih darova i mjesto spuštanja uzdaha Milostihog, dragi i iskreni ........14 sine moj15, veziru ugledni. Nakon upućivanja dove i iskazivanja pozdrava i želja za boljitak na oba svijeta Vašoj preuzvišenosti, namjera ovog siromaha [jeste napisati sljedeće:]

Ako pitate za stanja ovog uputitelja dove, slava i hvala Gospodaru svjetova još sam u ovom tjelesnom obličju sačinjenom od elemenata; Uzvišenom Gospodaru usmjeren puninom pažnje i prisutnošću srca. Vašem plemenitom biću upućujem iskrene dove za svaki uspjeh i dobro.

Neka Vam bude uvijek na pameti to da se Uzvišeni Gospodar, veličanstvena je Njegova uzvišenost, u svim stvarima i svim stanjima ukazuje i pojavljuje kao pomagač16; to mi je dokazano u stvarima mojim kojima sam težio Božijem zadovoljstvu. No, postoji stvar koja je preča i vrlija od pitanja vjere17 i države, a to je da srce svoje podstrekneš18 da u tome pomoć tražiš19 i ustrajavaš kako bi ga neprolaznim20 i stamenim učinio Njegovom ljubaznošću i plemenitošću.

Od Vaše visosti ljubazno molim da Božijom pobjedom potpomognutu krajinu21, koja je bedem islama, iz svoga plemenitog srca ne prognate, te da je ne zaboravite u svojim hajr dovama.

Ako Bog bude tako htio, iznova sam u namjeri da s pukom brodovlja isplovim prema Egiptu. Neka [Vas] Uzvišeni Gospodar iz Svojih riznica plemenitosti i darežljivosti obilato nagradi svojim blagodatima i snagom; neka uvijek budete postojana koraka na putu kojim se kroči ka Božijem zadovoljstvu.

Siromah Abdullah

Bilješka o hadžu

Kratki tekst nepoznatog autora donosi nova saznanja o ‘Abdullāhu Bosnawīju. Bogobojaznim tonom, Bosnawī se predstavlja kao sopstvenik potpunog znanja u kojem se objedinjuje pojavno i unutarnje tumačenje vjere; on je znalac tradicionalnih tekstova i predaja, ali i poznavatelj njihovog unutarnjeg tumačenja koje nije svima dostupno pa je navedeno kao tajanstvenost (sirr). Prilikom drugog putovanja na hadž čije ishodište je izrijekom navedeno kao Bešiktaš, a odredište možemo posredno rekonstruirati na osnovu životopisa i tekstualnih indicija iz pisma koje prethodi bilješci kao Egipat, Bosnawī je na vrhuncu duhovnog ushićenja intuitivno i spontano (bi-l-bedāha) spjevao dva bejta koje je u formalnom smislu moguće svrstati u kuplete (ḳiṭ‘a): bez unutarnje rime, ali s redifom (yā hū dedi).

Prijevod bilješke

Kad Tumač Fuṣūṣa, poznavatelj tajanstvenosti i vjerskih tekstova tradicije ‘Abdullāh efendi - neka Allah njegovo srce učini posvećenim, a nas okoristi njegovim duhovnim porinućima i otkrovenjima - po drugi put krenu ka Časnoj Kabi, u mjestu Bešiktaš, dok se ukrcavao na galijon22, svojim prijateljima na rastanku u času spjeva sljedeća dva stiha:

Na ploči srca Nuh duše uputi poziv

U ime Tvoje, Jedini, „ya hu“ on reče

Zaplovi čamac23 okeanom Tvoje skupnosti

Onima što ostaju na obali raspršenosti, „ya hu“ reče

* * *

Središnja tematska cjelina drugog pisma ‘Abdullāha Bosnawīja i bilješke koja joj neposredno slijedi jeste isplovljavanje i plovidba preko Sredozem-
nog mora; u pismu Musa-paši spominje se u posljednjem pasusu, dok u bilješci dolazi kao uvod stihovima koji govore o njegovom odlasku na hadž. U oba slučaja jasno je ukazano na odredište: u prvom slučaju je to Egipat (sinegdološka totum pro parte odrednica za Kairo), dok je u bilješci riječ o hodočašću u Meku. Jasno je da bi u oba slučaja moglo biti riječi o istovjetnoj putanji jer je općepoznato da se jedna od ustaljenih putanja hadžija protezala od Istanbula – u bilješci se imenom spominje Bešiktaš kao mjesto ukrcavanja – do Kaira, i dalje kopnom i Crvenim morem prema Meki. Biografi koji donose pouzdane podatke o životopisu našeg autora spominju da je ‘Abdullāh Bosnawī 1046/1636. godine putovao na hadž upravo preko Kaira.24 S obzirom na to da se u bilješci izrijekom navodi da je riječ o drugom odlasku u Meku (daf‘a-yi sāniye), nije do kraja jasno da li se to putovanje zbilo upravo te godine ili nekom drugom prilikom, o čemu nemamo pouzdanih saznanja u biografskim pregledima. Određene tekstualne indicije ukazuju na to da oba teksta, dakle i pismo i bilješka, govore o tom drugom putovanju i istom nizu događaja.25

Prateći osnovne linije razvoja osmanske povijesti krajem XVI i početkom XVII stoljeća, uočljivo je da je cjelokupni životni vijek ‘Abdullāha Bosnawīja (od oko 1580.26 do 1644) protekao u relativnom miru na Sredozemnom moru, u odsustvu velikih pomorskih akcija osmanske flote. Životno doba Bosnawīja i njegovo izvorima posvjedočeno putovanje na hadž savršeno se uklapaju u ratni intermezzo na Sredozemlju: smješteno je upravo između kraja Kiparskog rata (1573) i početka Kandijskog rata (1644).27 Glavnina osmanskih vojnih pohoda početkom XVII stoljeća, za vrijeme vladavine sultana Murata IV (vladao 1623-1640), bila je usmjerena ka istočnoj Anadoliji, Kavkazu i Iraku u širokom zahvatu protiv Safavida. Jedan zamjetljiv izuzetak koji tu opću sliku osmanske povijesti prve polovine XVII stoljeća ipak čini relativnom jeste napad osmanske flote pod rukovodstvom Damad Halil-paše na Maltu 1612. godine. Napad na Zejtun i okolicu u ljeto 1612. godine, koji se okončao neuspjehom osmanske flote, predstavlja kulminaciju cijele sekvence događaja koji su mu prethodili i koji su uslijedili, a iz kojih se nazire da je Malta, u to vrijeme u rukama Ivanovaca28, predstavljala ozbiljnu prijetnju na Sredozemnom moru. Jasniju sliku opasnosti koju je Malta predstavljala za osmansko brodovlje u prvoj polovini XVII stoljeća moguće je formirati na osnovu jednog neočekivanog izvora: fragmenata epske pjesme o sestrama sultana Ibrahima koje su prilikom putovanja na hadž dospjele u sužanjstvo na Malti. S obzirom na to da na slikovit način donose saznanja o okolnostima putovanja prema Meki upravo u periodu kad je na hadž putovao i ‘Abdullāh Bosnawī, vrijedi navesti nekoliko uvodnih stihova pjesme koji govore o tome:

Sultanije – robinje29

Molile se dvije sultanije

Svome bratu sultan-Ibrahimu

„Sultan-care, naše jarko sunce!

Ostarismo i osijeđesmo,

Ne viđesmo ćabe ni Medine; 5

Kad hadžije na ćabu polaze,

Tad’ u nama živo srce puca;

Pošalji nas s hadžijam’ na ćabu!“

Al’ govori care Ibrahime:

„Sultan-Fato, moja mila sejo! 10

Davno bih vas poslao na ćabu,

Al’ se bojim hajdučke Maltije,

Da se tamo vi ne osužnjite.“

Od ino se caru ne mogaše

Već ih sprema s hadžijam’ na ćabu: 15

S njima šalje hiljadu hadžija

I suviše trista janjičara

I svojega agu kizlar-agu;

U dva zlatna metnu ih kaljuna,

Pa ih posla da idu na ćabu. 20

Iz navedenih stihova saznajemo nekoliko zanimljivih detalja čije odjeke nalazimo i u tekstovima koji su predmet ovog rada; ostavljajući po strani lirske motive, iz pjesme saznajemo nešto o okolnostima putovanja na hadž u XVII stoljeću, za koje razložno možemo pretpostaviti da su bili primjenjivi i za Bosnawīja. Tu prije svega mislimo na enormnu veličinu plovila galijuna, koje pjesnik u tekstu naziva kaljun30. Ako i zanemarimo uobičajen hiperbolični opis dva galijuna koji prevoze hiljadu tristo osoba, jasno je ipak da se radi o velikim i naoružanim brodovima koji su na putovanje kretali pod oružanom pratnjom janjičara ne samo uslijed općih uvjeta neizvjesnosti puta već, čini se, i veoma konkretne opasnosti od malteških vitezova.

O tome Abdullah piše u pretposljednjem redu svoga pisma Musa-paši riječima:

ve inšallah yine ālāy gemīler īle Mısır tarafına teveccüh muṣammimdir.

„Uz Božiju pomoć, iznova sam odlučan uputiti se prema Kairu s (mnoštvom) vojnog brodovlja“, gdje ključna riječ ālāy objedinjuje značenja mnoštva i vojne postrojbe.31

Još jedna tekstualna veza pisma i bilješke odnosi se na upotrebu sufijskih termina cam‘ i farḳ koji se u bilješci javljaju u drugom stihu kupleta. Rječnici karakteristične leksike islamskog gnosticizma ta dva pojma definiraju kontrastivno, tako da je i njihova upotreba u istom stihu kod Bosnawīja zapravo vrsta leksičkog i tematskog paralelizma. Znameniti iranski učenjak S. Dž. Sedždžadi u svojim rječnicima navodi:

Termin ğam‘ je gnostički, književni i astrološki termin. U upotrebi sufija, riječ ğam‘ stoji nasuprot riječi farq, a farq je preokupljenost stvorenim koja nas udaljava od Stvoritelja. Na toj duhovnoj razini, čovjek u svemu vidi stvoreno i Istinitoga sa svih aspekata promatra kao drugost u odnosu na taj poredak stvorenog svijeta. Ğam‘ je, pak, osvjedočenje Stvoritelja bez stvorenoga i taj duhovni stupanj predstavlja iščeznuće duhovnog pregaoca, jer sve dok je svjesnost o vlastitom postojanju nenarušena kod duhovnog putnika, on neće biti u stanju posvjedočiti Stvoritelja bez poretka stvaranja.32

U bilješci Bosnawī pjesničkim jezikom opisuje napuštanje obala farqa i porinuće na nepregledne pučine okeana Božanskog ğam‘a. Identične tematske smjernice nalazimo u pismu, gdje vlastitu nepodijeljenu usmjerenost Uzvišenom Gospodaru „puninom pažnje i prisutnošću srca“ ističe kao najvažnije vlastito poslanje i duhovno stanje kojemu poziva i primatelja pisma.

Zaključak

Iako razmjerno kratka, oba teksta koja su predmet ovog rada donose nam nova saznanja o sudionicima prepiske, ‘Abdullāhu Bosnawīju i Musa-paši, njihovom ličnom odnosu i neobičnoj duhovnoj povezanosti koja se da naslutiti iz prepiske. Pismo je značajno u još jednom smislu: ono zorno pokazuje da su domaći ljudi porijeklom s južnoslavenskog podneblja, na ogromnom geografskom prostranstvu Carstva u XVII stoljeću i unatoč različitim putanjama i karijerama koje su vodili, održavali prisne kontakte tvoreći tako svojevrsnu „bosansku“ mrežu unutar Osmanskog Carstva. I referenca iz pisma o „serhatu“ i „utvrdama islama“, iako se u ovom konkretnom slučaju najvjerovatnije odnosi na Budim, nad čijim granicama i sigurnošću je Musa-paša u svojstvu beglerbega bdio, posredno se odnosi i na njihov zavičaj koji je upravo u XVII stoljeću postao i nastavio biti istinsko krajište.

I bilješka o hadžu ‘Abdullāha Bosnawīja, iako ju je zabilježio nepoznati autor, donosi sitne ali vrijedne pojedinosti o Bosnawījevom životu i svjetonazoru. Nesumnjivo, svaki primarni izvor koji donosi i najsitnije detalje o životima i djelovanju naših autora, posebno njihovom međusobnom odnosu, svakako zavređuje našu pažnju.

‘Abdullāh Bosnawī: One letter and a note

Abstract

In this paper the author in the context of historical circumstances of the Ottoman Empire in the first half of the 17th century, and particularly in light of biography of ‘Abdullāh Bosnawī (d. 1054/1646) examined two hitherto unpublished short texts: one personal letter dispatched to Koca Mūsā-pasha (d. 1057/1647) and a short note relevant to Bosnawī’s second journey towards Mecca via Cairo. The author based on textual evidence unequivocally identified both agents of the correspondence, shedding new light of the life and character of vizier Mūsā-pasha, his spiritual aspirations and close ties with Bosnawī. On the basis of the letter which is the subject-matter of this paper, as well as his waqfnama, it is possible to conclude that vizier Mūsā-pasha exposed clear Sufi leanings with Akbari coloring which is attested by the vocabulary that Bosnawī used in addressing him in his letter.

The Ottoman text of both the letter and the note is given with a Bosnian translation and befitting philological explanatory notes necessary for the proper understanding of those texts in their relevant historical context. Both texts testify that Bosnawī and Mūsā-pasha, equally of Bosnian extraction in the wide geographical scope of the Empire and while pursuing divergent careers with the Empire maintained close relations and correspondence. Regardless of their brevity, both texts are primary sources that contain valuable details about Bosnawī’s and Mūsā’s life and as such clearly deserve our attention and appropriate scientific treatment.

Key words: ‘Abdullāh Bosnawī, Mūsā-pasha, Ottoman Empire of the 17th century, Hajj, tesavvuf, private correspondence.