UDK: 811.411.21'367.5Pregledni naučni rad

Amira Trnka-Uzunović

Fakultet islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu

SPECIFIČNOSTI PARTiKULE ḤATTĀ

U ARAPSKOM JEZIKU

Sažetak

Partikule (al-ḥurūf) su u arapskom jeziku jedna od tri vrste riječi koje se u formalnom pogledu definiraju kao nepromjenjive, a u semantičkom kao nepunoznačne riječi čije se značenje postiže tek u kontekstu. Neke od partikula mijenjaju svoje semantičko polje promjenom sintaksičkog okruženja, što može predstavljati problem u razumijevanju arapskog teksta.

Partikula ḥattā gradi različite sintaksičke kontekste u kojima obavlja više funkcija, što rezultira mnoštvom njezine semantike. Ovaj rad nastoji predstaviti je u svim njenim funkcijama s ciljem skretanja pažnje na uvjete pod kojima se realizira konkretna funkcija, kao i na značenja koja postiže u određenim sintaksičkim okvirima.

Uvidom u tradicionalnu i savremenu lingvističku literaturu u ovome radu želimo pokazati da partikula ḥattā može biti u funkciji veznika, prijedloga, partikule otpočinjanja te konjunktivne partikule. Njene različite funkcije realiziraju se u određenim sintaksičkim okruženjima u kojima je njen zadatak spojiti određene dijelove rečenice ili uvesti jedan neovisan sadržaj i ostvariti određeno značenje.

Ključne riječi: partikule, veznici, prijedlozi, arapski jezik, gramatika.

Uvod

Partikule su pored imena asmāʼ i glagola afʻāl jedna od tri vrste riječi u arapskom jeziku koje u semantičkom pogledu odlikuje nepunoznačnost.1 Općenito, za razliku od imenica i glagola, „partikule se, bez obzira na novonastale potrebe društva ili stvaralačku moć govornika u proizvodnji novih riječi, ne mogu stvarati i kao nove leksičke jedinice uvoditi u jezik, niti unositi iz drugih jezika kao strane riječi.“2 Pri tome neke od njih imaju svoje

jedinstveno značenje i sintaksičke karakteristike, dok druge obuhvataju šire sintaksičko pa onda i semantičko polje.3

Arapsko-arapski rječnici nude, uglavnom, slična tumačenja partikule ḥattā, navodeći primjere za različite njene funkcije: prijedložnu za iskazivanje krajnje tačke u realizaciji nekog cilja, vezničku za spajanje sadržaja, konjunktivnu koja djeluje na prezentsku formu glagola, partikule otpočinjanja za uvođenje neovisnog sadržaja. Tako, npr. al-Muʻǧam al-wasīṭ navodi slijedeća značenja partikule ḥattā u različitim njenim funkcijama: prijedlog u značenju do (poput prijedloga ilā)4, upućuje na dosezanje krajnjeg cilja i uz ovo značenje navodi se primjer iz Kurʼana حَتَّى مَطْلَعِ الْفَجْرِ koji u prijevodu Besima Korkuta glasi Dok zora ne svane. Doslovno prevedeno značilo bi do svitanja zore.5 Slijedeća funkcija navedena u ovom rječniku je veznička, a primjer glasi قَدِمَ الْحُجَّاجُ حَتَّى الْمُشَاةُ Stigli su hodočasnici, čak i oni koji su pješačili. Ovoj partikuli u prijevodu odgovara vezni izraz kojeg čini partikula čak u kombinaciji sa veznikom i.6 Treće je značenje otpočinjanja novog neovisnog sadržaja kao u primjeru stiha pjesnika čije ime se ne navodi فَوَا عَجَبَا حَتَّى كَلِيبٌ تَسُبُنِي O kakva li jada, čak i psi me izgrdiše. Rječnik navodi i značenje kako bi, da, poput partikule كَيْ ukoliko dolazi ispred prezenta glagola u formi konjunktiva kojim se označava radnja smještena u budućnost u odnosu na radnju rečenice sa kojom je povezuje ova partikula7, prezentirano u primjeru 217. ajeta sure al-Baqara koji dijelom glasi: وَلاَ يَزَالُونَ يُقَاتِلُونَكُمْ حَتَّىَ يَرُدُّوكُمْ عَن دِينِكُمْ Oni će se neprestano boriti protiv vas da vas odvrate od vjere vaše.8

U istom rječniku navodi se i posebno značenje partikule ḥattā koje se dovodi u vezu sa semantikom partikule illā u funkciji izuzimanja, a kao primjer naveden je stih anonimnog pjesnika:لَيْسَ الْعَطاءُ مِنَ الْفُضُولِ سَمَاحَةً حَتَّى تَجُودَ وَ مَا لَدَيْكَ قَليِلٌ Nije davanje darežljivost osim ako /sve dok/ ne daješ i ono čega malo imaš.9

Arapsko-srpskohrvatski rječnik Teufika Muftića nudi dvije varijante ove partikule s obzirom na funkciju, to je prijedlog u značenju do i veznik u značenju čak. Obje varijante ponuđene su i u različitim kombinacijama sa drugim partikulama i sa značenjima koje te sintagme postižu.10

Ako analiziramo sadržaj gramatika arapskog jezika napisanih na bosanskom jeziku, ili jezicima iz okruženja, možemo primijetiti sljedeće:

U Gramatici arapskog jezika Teufika Muftića, u poglavlju pod naslovom Veznici i u okviru naporednih (koordinativnih) veznika, naveden je i veznik ḥattā u značenju pa čak i, šta više, zatim u okviru naslova Zavisni (subordinativni) veznici u funkciji vremenskog veznika u značenju (sve) dok ne i u značenju čim, te kao posljedični (konsekutivni) veznik u značenju (tako) da.11 U okviru poglavlja Međusobno vezivanje – عَطْفُ النَّسَقِ , u sklopu veznika spomenut je i veznik ḥattā bez navođenja primjera,12 dok se u poglavlju pod naslovom Sastavne (kopulativne) rečenice u okviru poglavlja Složene rečenice ova partikula navodi u svojoj vezničkoj funkciji i u posebnom značenju začuđenosti,13 kao i u sklopu teme Priloške rečenice, u okviru koje su navedena dva primjera zavisne vremenske, tri primjera zavisne posljedične rečenice i jedan primjer namjerne rečenice.14

U Gramatici arapskog jezika Šaćira Sikirića, Muhameda Pašića i Mehmeda Handžića autori su u prvom dijelu spomenuli partikulu ḥattā u okviru naslova Prijedlozi u značenju do, na, navodeći primjer حَتَّى السَّحَرِ u značenju

do zore.15 U drugom dijelu iste Gramatike autori ovu partikulu spominju u sklopu veznika i u značenju čak u dva primjera.16

U Udžbeniku savremenog arapskog jezika autora Radeta Božovića ovu partikulu srećemo samo u sklopu namjernih veznika u okviru lekcije pod naslovom Glagolski načini, uz kratku napomenu u okviru fusnote da veznik حتَّى „ima složenu upotrebu i značenje“. Naveden je jedan primjer njegove upotrebe u rečenici.17

U Gramatici arapskog jezika autora Darka Tanaskovića i Anđelke Mitrović ovu partikulu srećemo u okviru teme Glagolski načini kao jednu od konjunktivnih partikula u značenju da bi,18 zatim u okviru teme Predlozi u funkciji prijedloga u značenju do19 te u okviru poglavlja Sintaksa rečenice u funkciji namernog veznika u značenju da, da bi, kako bi20, kao i veznika koji uvodi vremensku (temporalnu) rečenicu u značenju (sve) dok ne i čim.21 Za razliku od Božovića, autorski par Tanasković - Mitrović ne navodi niti napomenu o specifičnostima upotrebe ove partikule.

Dakle, u spomenutoj literaturi na bosanskom jeziku i jezicima iz okruženja partikula ḥattā je spominjana samo u kontekstu obrade određenih tema, pri čemu fokus nije bio na partikuli niti je skrenuta pažnja na njene različite manifestacije u funkcionalnom i semantičkom pogledu. Osim toga, njeno predstavljanje bazirano je na principu postojećih ekvivalenata u jezicima priređivača spomenutih gramatika.

Arapska gramatika u djelu al-Fawāʼid al-ʻabdiyya Mustafe Ejubovića Mustafe Jahića u okviru određenih poglavlja donosi prikaz ove partikule na bazi arapske gramatike, a ne po principu ekvivalenata u bosanskom jeziku. U poglavlju Apozitivi i u okviru naslova Vezivanje pomoću veznika – العَطْفُ بالْحُرُوفِ naveden je primjer ove partikule u vezničkoj funkciji. U poglavlju Partikule - الْحُرُوفُ i u okviru naslova Partikule aneksije -حُرُوفُ الإِضَافَة ِ predstavljena je u funkciji prijedloga, uz napomene da obavlja i funkciju veznika kao i partikule otpočinjanja rečenice. Navedeni su i uvjeti pod kojima se realiziraju spomenute funkcije, uz brojne primjere kojima se argumentiraju određeni stavovi.22 U poglavlju Veznici - حُرُوفُ العَطْفِ ova partikula je, također, detaljno predstavljena u funkciji veznika, a navedeni primjeri će biti korišteni u nastavku ovoga rada u svrhu argumentiranja određenih stavova.23

Zadatak ovoga rada jeste predstaviti različite funkcije partikule ḥattā slijedeći učenja istaknutih gramatičara i pri tome pratiti njeno semantičko pomjeranje u cilju pravilnog razumijevanja konteksta u kojem se javlja. Na osnovu ponuđenih primjera i na bazi komparacije različitih stavova doći će se do odgovarajućih zaključaka koji će definirati različite semantike ove partikule u različitim sintaksičkim okvirima.

Funkcije partikule ḥattā

Partikula ḥattā u funkciji veznika

Partikula ḥattā u svom sintaksičkom opusu može obavljati funkciju veznika, partikule otpočinjanja, prijedloga i konjunktivne partikule.24

Svojom semantikom upućuje na značenje dosezanja krajnje vrijednosti (ġāya), bilo u smislu povećanja ili smanjenja značenja sadržaja poslije njega u odnosu na sadržaj prije, bez obzira na to da li se radi o nečemu pohvaljenom ili pokuđenom, o apstraktnom ili konkretnom. Iako se prema nekim gramatičarima radi o partikuli koja ima različite funkcije, ali ne i vezničku, mi ćemo ponuditi argumente koji opravdavaju mišljenje druge grupe, koja smatra da ona obavlja i funkciju veznika.25

Ako povučemo paralelu između partikule ḥattā u vezničkoj funkciji sa veznicima u bosanskom jeziku, zaključit ćemo da se radi o sastavnom vezniku koji spaja sadržaje u istom smislu (tašrīk fī al-ḥukm) i, poput veznika ṯumma, upućuje na slijed sa odgodom (tartīb bi al-muhla),26 koja je, prema al-Raḍīju, u ovom slučaju kraća u odnosu na odgodu koju podrazumijeva ṯumma,27 npr.,لم يَبْخَلِ الْغَنِيُّ الْوَرِعُ بِالْمَالِ حّتَّى الْآلاَفِ وَلَمْ يُقَصِّرْ فِي الْعِبَادَةِ حَتَّى التَّهَجُدِ Pobožan bogataš ne škrtari imetkom, čak ni hiljadama, niti skraćuje u molitvi, čak ni noćni namaz /ne izostavlja/.28 U rečenici primjećujemo vezane sadržaje s ciljem postizanja krajnje vrijednosti u pohvalnome značenju, pri čemu oba sadržaja učestvuju u tom istom smislu. Padežno stanje vezanog imena poslije veznika odgovara imenu sa kojim se spaja, dok je utjecaj regensa - u prvoj rečenici prijedlog bi, a u drugoj fī - ostvaren preko veznika.29 Svi pokazatelji sintagmatskog povezivanja upućuju na vezivanje sadržaja veznikom, pri čemu semantika ovog veznika (ġāya) doprinosi novom kvalitetu veze ostvarene na ovaj način.

U slijedećem primjeru imamo sadržaje vezane ovim veznikom s ciljem dosezanja krajnje vrijednosti, sada u pokuđenom smislu i sa istim primjerom utjecaja regensa na sadržaj poslije veznika, bez njegovog ponavljanja حَبَسَ الْبَخِيلُ أَمْوَالَهُ حَتَّى الدِّرْهَمَ وَ ارْتَضَى لِنَفْسِهِ الْمَعَايِبَ حَتَّى الْاسْتِجْداءَ Škrtac svoje bogatstvo krije, čak i dirhem, ne stidi se svojih slabosti, čak i kad moli za poklon.30 Sadržaji spojeni ovim veznikom se ne realiziraju neposrednim nizanjem kao kad su spojeni veznikom fa, niti sa odgodom kao u slučaju veznika ṯumma. Zato su ga neki gramatičari definirali kao odgodu koja je vremenski između neposrednog slijeda sa veznikom fa i odgode sa veznikom ṯumma.31 Međutim, obrati li se pažnja na semantiku vezanih sadržaja, čini se da vrijeme njihovih realizacija nije moguće razdvajati. Sadržaj koji slijedi poslije ovog veznika je dio sadržaja prije njega te im je vremenski okvir zajednički. Njihova se realizacija pri tome odvija postupno, jer je dosezanje krajnje vrijednosti, kao osnovno značenje koje se postiže ovakvim vezivanjem, radnja koja traje.32

U skladu sa navedenim posebnim obilježjima vezivanja ovim veznikom, pretpostavljaju se određeni uvjeti kako bi vezivanje bilo jezički ispravno i kako bi partikula ḥattā zadržala svoju vezničku ulogu. A kako se ova partikula najčešće razumijeva kao prijedlog ukoliko poslije nje slijedi ime, ili kao partikula konjunktiva ukoliko poslije nje slijedi glagol u prezentskoj formi, potrebno je precizno definirati uvjete vezivanja veznikom kako bi se pravilno razumijevao sadržaj kojeg povezuje.33

- Veznik ḥattā spaja isključivo ime sa sadržajem prije veznika, a ne glagol, niti partikulu, kao ni rečenicu. U slučaju da poslije partikule ḥattā slijedi rečenica, glagolska sa glagolom u perfektu i indikativnoj formi prezenta, ili imenska, ona onda ima ulogu partikule otpočinjanja (ḥarf al-ibtidāʼ), a ne veznika. Kao partikula otpočinjanja, ḥattā uvodi rečenicu sa zadatkom postizanja krajnjeg intenziteta smisla sadržaja spomenutog prije nje pa, iako se smisao preko partikule prenosi na rečenicu poslije nje, u biti je to samostalna rečenica. Na primjeru slijedeće dvije rečenice ʻAbbās Ḥasan objašnjava razliku između ḥattā veznika i partikule za uvođenje glagolske rečenice. Iskoristit ćemo te primjere u svrhe argumentiranja.34 Prva rečenica sa primjerom vezničke funkcije ḥattā glasi اِسْتَخْدَمْتُ وَسَائِلَ الْانْتِقَالِ حَتَّى الطَّيَّارَةَ Koristio sam
/razna/ prevozna sredstva, čak i avion, gdje vezničku funkciju prepoznajemo u prenošenju padežnog stanja sa imena prije veznika (akuzativ, jer je u ulozi direktnog objekta) na ime poslije veznika. Druga rečenica glasi صَفَحْتُ عنِ الْمَسِيءِ حَتَّى خَجِلَ وَ تَرَكْتُهُ لِنَفْسِهِ حَتَّى نَدِمَ Okrenuo sam se od grešnika kako bi se postidio i ostavio ga sa samim sobom kako bi se pokajao, i u njoj imamo partikulu ḥattā koja nema vezničku funkciju, nego uvodi glagolske rečenice, svaki put smislom vezana za prethodnu u značenju namjere kao krajnjeg cilja. U istoj ulozi je i u stihu pjesnika kojeg navodi ʻAbbās Ḥasan: مَلَأْنَا الْبَرَّ حَتَّى ضَاقَ عَنَّا ... وَ بَحْرَ الْأرْضِ نَمْلَؤُهُ سَفِينًا Ispunismo kopno sve dok nas više nije moglo stati ... a mora na zemlji ispunit ćemo lađama.35

- Drugi uvjet se tiče tipa imena koji slijedi poslije veznika, a pravilo je da to mora biti eksplicitno iskazano ime koje može biti u sva tri padeža, kao u primjeru spajanja imena u nominativu قَدِمَ الْحُجَّاجُ حَتَّى الْمُشَاةُ (Pristigli su hodočasnici, čak i oni koji su pješačili), zatim u genitivu مَرَرْتُ بِالْحُجَّاجِ حَتَّى الْمُشَاةِ (Prošao sam pored hodočasnika, čak i /pored/ onih koji su pješačili), i primjer spajanja imena u akuzativuرَأَيْتُ الْحُجَّاجَ حَتَّى الْمُشَاةَ Vidio sam hodočasnike, čak i one koji su pješačili.36 Tako se ne može smatrati veznikom partikula ḥattā u primjerima poputأُحِبُ الْمَقَالَاتِ الْأَدَبِيَّةَ حَتَّى أَنْ أَقْرَأَ الصُّحُفَ Volim književne članke, čak i novine volim da čitam jer je sadržaj poslije veznika neiskazani masdar (maṣdar muʼawwal)أُحِبُّ أَنْ أَقْرَأَ u osnovi أُحِبُّ الْقِرَاءَةَ.

Kada je u pitanju vezivanje imena poslije prijedloga, ponavljanje prijedloga nije uvjet, osim u slučajevima kada njegovo ispuštanje može dovesti do značenja koje nije cilj, kao u primjeru سَافَرْتُ فِي الْأُسْبُوعِ الْمَاضِي حَتَّى فِي آخِرِهِ Putovao sam prošle sedmice, čak i na kraju /sedmice/. Ponavljanje prijedloga ostavlja partikulu ḥattā u funkciji veznika, a smisao je putovanje u posebnim intervalima, pa i na kraju sedmice. U slučaju izostavljanja prijedloga, partikula ḥattā bi preuzela njegovu funkciju i značilo bi da je putovanje bilo u kontinuitetu tokom sedmice, sve do njenog kraja.

ʻAbbās Ḥasan navodi primjere razilaženja gramatičara oko pitanja vezivanja lične zamjenice veznikom ḥattā, što se zbog svoje učestalosti ipak dopušta kao ispravno vezivanje.37

- Treći uvjet podrazumijeva da sadržaj poslije veznika koji se veže mora biti dio sadržaja prije veznika za koji se veže, ili da je dio u odnosu na vrstu, ili da je poput njenog dijela. Ako se vratimo na prethodne primjere, primijetit ćemo da su i hodočasnici koji pješice idu također hodočasnici, ako promatramo odnos između sastavnog dijela i vrste. Al-Murādī navodi slijedeći primjer vezivanja dijela koji nije istinski sastavni dio sadržaja prije veznika كِلاَبُهُمْ قَدِمَ الصَّيَّادُونَ حَتَّى (Stigli su lovci, čak i njihovi psi) kao primjer dopuštenog vezivanja, jer su psi elemenat koji se logički vezuje za lov kao spomenutu radnju. Sličan primjer imamo i u stihu pjesnika koji opisuje bijeg:

ألْقَى الصَّحِيفَةَ كَيْ يُخَفِّفَ رَحْلَهُ وَالزَّادَ حَتَّى نَعْلَهُ ألْقَاهَا

Bacio je knjigu da olakša sedlo, i hranu, čak i sandale bacio je38

- Četvrti uvjet valjanosti vezivanja veznikom ḥattā jeste da se izdvajanjem jednog elementa koji pripada navedenom sadržaju postigne novina u informaciji koja se daje u odnosu na prethodno navedeni sadržaj. U vezi s tim ʻAbbās Ḥasan tvrdi da nije ispravno kazati قَرَأْتُ الْكُتُبَ حَتَّى كِتَابًا Pročitao sam knjige, čak i jednu knjigu, iako je vezani sadržaj poslije veznika ime, eksplicitno iskazano, iako nije, dakle, ni glagol ni partikula, te uprkos tome što označava elemenat koji je dio skupa istih takvih elemenata, jer ovakvo vezivanje ne daje novi smisao.

Podsjetit ćemo da gramatičari Škole u Kufi negiraju vezničku prirodu ove partikule, smatrajući da sadržaj poslije nje podrazumijeva ponavljanje regensa. Međutim, većina gramatičara, sljedbenika Škole u Basri, svrstavaju je i u veznike, ali se ona u toj funkciji slabije koristi. Prema Muṣṭafi Ḥamīda, i u nefrekventnosti se može naći objašnjenje nepriznavanja njene vezničke funkcije.39

Partikula ḥattā u funkciji prijedloga

Većina gramatičara u čije radove smo imali uvida partikulu ḥattā smatraju prijedlogom u svojoj osnovi, a sve druge njene funkcije kao sekundarne, proizašle iz ove osnovne.40 U funkciji prijedloga ova partikula ima značenje dosezanja krajnjeg cilja u realizaciji sadržaja (intihāʼ al-ġāya). Njeno značenje je tu vrlo blisko prijedlogu ilā. I ova funkcija zahtijeva određene uvjete.41 Jedan od njih je da poslije prijedloga slijedi eksplicitno iskazano ime, odnosno da to nije lična zamjenica, osim iz stilskih razloga.42 Takvu situaciju imamo u primjeru سِرْتُ إلَى آخِرِ الَّطِرِيقِ Išao sam do kraja puta, gdje kraj predstavlja krajnji cilj radnje. Drugi uvjet je da sadržaj poslije prijedloga bude krajnji dio sadržaja prije veznika, ili suprotan njemu. Tako u primjeru أكَلْتُ السَّمَكَ حَتَّى رَأْسِهَا Pojeo sam ribu do glave poslije prijedloga dolazi ime koje je sintaksički ime u genitivu pod utjecajem prijedloga, a semantikom upućuje na dio onoga što kao pojam označava sadržaj prije prijedloga (dio ribe). U ovom primjeru, s obzirom na semantiku prijedloga ḥattā, glava može biti dio sadržaja prije partikule po semantičkoj poziciji, a može se prethodni sadržaj realizirati do te krajnje tačke, pa se drugi dio rečenice može shvatiti na dva načina: i glava je pojedena, i pojedeno je sve do glave.43

Ako sadržaj poslije partikule nije njen krajnji dio, ili suprotan njemu, bilo bi pogrešno upotrijebiti partikulu ḥattā u funkciji prijedloga, stoga nije ispravno kazati قَرَأْتُ الْكِتَابَ حَتَّى نِصْفِهِ, ali je dopušteno sa prijedlogom ilā. قَرَأْتُ الْكِتَابَ إلَى نِصْفِهِ . Na ovome primjeru uočavamo razliku između dva spomenuta prijedloga koja se tiče vrlo preciznog pravila o upotrebi partikule ḥattā u ovoj funkciji.44

Istim primjerom ćemo se poslužiti da bismo naglasili razliku između prijedloga i veznika. Ako u rečenici poslije partikule ḥattā slijedi ime iste padežne fleksije kao imena ispred (akuzativ), znači da se radi o vezniku, a smisao rečenice je drugačiji. Rečenica أَكَلْتُ السَّمَكَ حَتَّى رَأْسَها sa imenom raʼsaha u akuzativu, značila bi Pojeo sam ribu, čak i njenu glavu. Osim toga, veznik ḥattā uvodi ime koje je krajnja tačka realizacije prethodnog sadržaja, dok je ime poslije prijedloga ḥattā nekad krajnja tačka, a nekad je realizacija završena do te tačke. To implicira još jedan detalj koji se tiče semantike ove partikule u prijedložnom i vezničkom značenju. Ako ḥattā u vezničkoj funkciji spaja ime u genitivu, nužno je ponoviti prijedlog, jer bi on, u suprotnom, sam za sebe, imao značenje prijedloga i smisao bi mogao biti drugačiji, kao što smo to ranije napomenuli.45

Partikula ḥattā u funkciji partikule otpočinjanja

Kada su u pitanju druga značenja partikule ḥattā, kako smo već napomenuli, osim u funkciji veznika i prijedloga, ona se vrlo često javlja i kao partikula otpočinjanja. Uvjet za ovu funkciju je da poslije partikule slijedi posve neovisna imenska ili glagolska rečenica sa glagolom u perfektu ili prezentu, pri čemu se radnja iskazana prezentom dešava u trenutku govora, kao u primjeru imenske rečenice قَامَ الْقَوْمُ حَتَّى عَمْرٌو خَارِجٌ Ustao je narod dok Amr izlazi (i on sada izlazi) ili glagolske rečenice أُصْغِي الْآنَ لِلْخَطِيبِ حّتَّى أَسْمَعُ وَ أفْهَمُ كَلَامَهُ S pažnjom slušam hatiba kako bih čuo i razumio njegove riječi (i ja zaista sada slušam i razumijem).46 Radnja iskazana glagolima u indikativnoj formi prezenta poslije partikule označava radnju koja sigurno teče u trenutku govora, što je i uvjet za indikativ u ovom sintaksičkom kontekstu, ili će se ta radnja sigurno desiti u budućnosti. Primjećujemo da i u primjeru imenske rečenice imamo iskazan sigurni prezent. Ono što možemo zaključiti poredeći ovu funkciju sa konjunktivnom jeste da prezentska forma upućuje na realnost koja se trenutno odvija, a ne na neku planiranu ili željenu radnju koja je posljedica sadržaja iskazanog ispred partikule. U drugom slučaju obavezan je konjunktivni oblik prezenta te bi rečenica upućivala na namjeru, ali ne i radnju koja se sigurno realizira.

U kurʼanskom primjeru وَابْتَلُواْ الْيَتَامَى حَتَّىَ إِذَا بَلَغُواْ النِّكَاحَ (I provjeravajte siročad /sve/ dok ne stasaju za brak) semantički okvir sadržaja poslije partikule ḥattā je završetak krajnjeg cilja.47

Slične primjere prepoznajemo i u drugim kurʼanskim ajetima, poput ثُمَّ بَدَّلْنَا مَكَانَ السَّيِّئَةِ الْحَسَنَةَ حَتَّى عَفَواْ وَقَالُواْ Poslije bismo kaznu blagostanjem zamijenili dok se ne bi umnožili i rekli ..., gdje poslije partikule ḥattā slijedi posve neovisna glagolska rečenica.

Prema učenju Škole u Kufi, u slučaju da slijedi glagol u prezentu, pod utjecajem partikule ḥattā i pretpostavljene partikule an, postiže se masdarsko značenje, a partikula ḥattā je tada al-nāṣiba. Osim toga, protagonisti Škole u Kufi su smatrali da ova partikula ima i petu funkciju, kada ima značenje veznika fa. Međutim, na osnovu našeg uvida u semantiku veznika, koja je strogo definirana sintaksičkim okruženjem, ističemo naš stav da svaki veznik ima svoje specifično značenje i nijedan ne može zauzeti mjesto drugog, a da ne promijeni semantiku konteksta u kojem se nalazi.

Partikula ḥattā je u ovoj funkciji sa osnovnim značenjem postizanja krajnje tačke nekog cilja semantički ostala vrlo bliska svojoj vezničkoj i prijedložnoj funkciji.

Partikula ḥattā u funkciji konjunktivne partikule

Prema sljedbenicima Škole u Basri i ova funkcija pripada prijedlogu, s tim da se sadržaj sa glagolom u konjunktivu smatra neiskazanim masdarom (maṣdar muʼawwal), ali ćemo je mi ipak predstaviti kao posebnu funkciju s obzirom na to da se ovaj termin susreće kod protagonista Škole u Kufi i njihovih sljedbenika.48 Dakle, ova partikula prethodi glagolskoj rečenici u kojoj se konjunktivnom formom postiže značenje partikula (كَيْ) i ) (لِــ kako bi i إلىَ أنْ) ( sve dok.

Prvo značenje prepoznajemo u primjeru أَطِعِ اللهَ حَتَّى تَفُوزَ بِرِضَاهُ Pokoravaj se Allahu kako bi s Njegovim zadovoljstvom pobijedio, u kojem je jasno da partikulu ḥattā možemo zamijeniti partikulom لِــ )lām al-taʻlīl) da ili njoj srodnom partikulom كَيْ da, kako bi.49 U ovom sintaksičkom kontekstu prvi sadržaj uzrokovan je drugim, što je jedan od uvjeta konjunktivne forme glagola koji slijedi poslije ove partikule.

Glagol će biti u konjunktivu poslije partikule ḥattā i pod uvjetom da izražava budućnost u odnosu na govorno lice ili u odnosu na sadržaj koji joj prethodi. Tako u primjeru kurʼanskoga ajeta قَالُوا لَن نَّبْرَحَ عَلَيْهِ عَاكِفِينَ حَتَّى يَرْجِعَ إِلَيْنَا مُوسَى „Mi ćemo mu se klanjati sve dok nam se ne vrati Musa“ - odgovorili su oni razumijevamo povratak Musaa a.s. kao radnju koja će se desiti prva u odnosu na drugu spomenutu prije partikule ḥattā. Osim toga, sadržaj koji slijedi poslije ove partikule ne smije biti uzrokovan sadržajem koji joj prethodi, jer bi u tom slučaju bio obavezan indikativ; tako u primjeru سِرْتُ حَتَّى تَطْلُعَ الشَّمْسُ Išao sam dok se sunce nije pojavilo imamo obaveznu konjunktivnu formu poslije ove partikule, jer je očito da izlazak sunca nije uzrokovan hodom.50

Ukoliko se poslije ove partikule javi indikativna prezentska forma, to bi značilo da partikula ḥattā spaja dva neovisna sadržaja i u tom slučaju bismo njenu funkciju definirali kao partukulu otpočinjanja. Indikativ će upućivati na sadašnje vrijeme glagola koje u sebi ne podrazumijeva zamišljenu partikulu an. Primjer indikativa poslije ove partikule prepoznajemo u primjeru نَامُوا حَتَى مَا يَسْتَيْقِظُونَ Spavali su dok se ne probudiše, gdje je druga radnja smještena u sadašnjost koja odgovara trenutku govora, ili u primjeru سَأَلْتُ عَنْكَ حَتَّى لاَ أَحْتَاجُ إلىَ سُؤَالٍ Pitao sam za tebe čak iako nemam potrebu /da pitam identičnog semantičkog konteksta.51 U oba primjera radnja obilježena glagolom u indikativnoj formi predstavlja budućnost u odnosu na onu iskazanu ispred partikule koja se realizira postepeno.

Primjere partikule ḥattā sa rekcijom konjunktiva imamo u brojnim kurʼanskim ajetima, poput primjera: وَلاَ يَزَالوُنَ يُقَاتِلوُنَكُمْ حَتَّى يَرُدُّوكُمْ عَنْ دِينِكُمْ Oni će se neprestano boriti protiv vas da vas odvrate od vjere vaše52, gdje prepoznajemo isti semantički kontekst; sadržaj poslije partikule ḥattā uzrokuje onaj koji joj prethodi, što je semantički uvjet za formu konjunktiva. Istu uvjetovanost prepoznajemo i u primjeru وَإِذْ قُلْتُمْ يَا مُوسَى لَن نُّؤْمِنَ لَكَ حَتَّى نَرَى اللَّهَ جَهْرَةً I kada ste uglas rekli: „O Musa, mi ti nećemo vjerovati dok Allaha ne vidimo!“, gdje je nevjerovanje uvjetovano viđenjem Allaha.53

Zatim, u primjeru لَا تَدْخُلُوا بُيُوتًا غَيْرَ بُيُوتِكُمْ حَتَّى تَسْتَأْنِسُوا وَتُسَلِّمُوا عَلَى أَهْلِهَا U tuđe kuće ne ulazite dok dopuštenje ne dobijete i dok ukućane ne pozdravite prepoznajemo poslije partikule ḥattā sadržaj koji izražava budućnost u odnosu na onaj koji joj prethodi, što je također jedan od spomenutih uvjeta konjunktiva uz ovu partikulu.

Ako uporedimo ponuđene primjere, možemo zaključiti da se ova funkcija partikule ḥattā javlja kao model za iskazivanje radnje koja je, ili uzrok sadržaja koji joj prethodi, ili je smještena u budućnost u odnosu na prethodni sadržaj te su joj u našem jeziku kao prevodilačko rješenje najbliži vezni izrazi kako bi ili sve dok. Pri tome se sadržaj koji prethodi ovoj partikuli odvija postepeno i završava realizacijom sadržaja koji slijedi poslije nje, što je jedan od uvjeta semantike koju gramatičari objašnjavaju terminom ġāya ili krajnji cilj. U ovom semantičkom kontekstu partikulu ḥattā možemo zamijeniti izrazom ilā an, a da se smisao ne promijeni niti naruši struktura rečenice.54

Zaključak

Partikula ḥattā se može naći u različitim sintaksičkim kontekstima, može uvoditi i glagolsku i imensku rečenicu, a poslije nje može doći i samo ime. U različitim kontekstima obavlja više funkcija: vezničku, prijedložnu, te funkciju partikule otpočinjanja i konjunktivne partikule.

U vezničkoj funkciji partikula ḥattā (al-ʻāṭifa) nikad ne uvodi rečenicu. Uvodi ime koje predstavlja krajnju tačku u realizaciji sadržaja koji joj prethodi i svojom semantikom upućuje na postupnost u toj realizaciji. Može se kazati i da izdvajanje jednog elementa koji pripada prethodno spomenutom sadržaju, kao njegovog krajnjeg cilja u realizaciji, rezultira isticanjem važnosti osnovne informacije koja se želi odaslati. Iako u ovoj funkciji partikula ḥattā nije frekventna i u Kurʼanu se kao veznik ne pojavljuje, jezik je ipak precizirao stroga pravila koja definiraju semantičko-sintaksički kontekst u kojem može ispoljiti svoju vezničku funkciju.

I u prijedložnoj funkciji partikula ḥattā (al-ǧārra) djeluje samo na eksplicitno ispoljenu imenicu koja je semantički dio prethodnog sadržaja i, također, označava realizaciju krajnjeg cilja sadržaja koji mu prethodi. Iako je semantički bliska prijedlogu ilā, sintaksički gledano razlikuju se po tome što prijedlog ilā može djelovati i na ličnu zamjenicu.

Ukoliko poslije partikule ḥattā slijedi sintaksički potpuno neovisan rečenični sadržaj, onda je njena funkcija otpočinjanje novog sadržaja (al-ibtidāʼiyya) koji može biti u vidu imenske ili glagolske rečenice. Prezentska forma u ovakvoj rečenici neće biti u konjunktivu jer se radnja dešava u trenutku govora, ili je govorno lice to tako željelo saopštiti. Međutim, zaključujemo da je osnovno značenje i u ovoj funkciji značenje postizanja krajnje tačke smisla, što je semantički čini bliskom vezničkoj i prijedložnoj funkciji.

Za razliku od funkcije uvodne partikule ḥattā, njena konjunktivna funkcija (al-nāṣiba) se prepoznaje po uvođenju radnje koja se realizira u budućnosti u odnosu na govorno lice, ili u odnosu na sadržaj ispred partikule. Pri tome treba imati na umu da je, semantički promatrano, sadržaj poslije ove partikule uzrok realizacije prethodno spomenutog sadržaja. Ako usporedimo partikulu ḥattā za otpočinjanje sa konjunktivnom, primijetit ćemo da prezentska forma upućuje na realnost koja se trenutno odvija, a ne na neku planiranu ili željenu radnju koja je posljedica sadržaja iskazanog ispred partikule i koja se manifestira u obaveznoj konjunktivnoj formi glagola.

Specificity of the ḥattā particle in Arabic language

Abstract

Particles (al-ḥurūf) are, in the Arabic language, one of three types of words that are formally defined as immutable and in semantic terms as incomplete words the meaning of which is only reached in context. Some of the particles change their semantic field by changing the syntactic environment, which can be a problem in understanding the Arabic text.

The ḥattā particle builds different syntactic contexts in which it performs multiple functions, resulting in a multiplicity of its semantics. This paper seeks to present it in all its functions in order to draw attention to the conditions under which a particular function is realized, as well as to the meanings it attains in certain syntactic frameworks.

By looking at the traditional and contemporary linguistic literature, we want to show that the ḥattā particle can function as a conjunction, proposition, beginning particle, and conjunctive particle. Its various functions are realized in certain syntactic environments in which its task is to connect certain parts of a sentence, or to introduce one independent content and to achieve a certain meaning.

Key words: particles, conjunctions, propositions, Arabic language, grammar.