UDK: 821.512.161(497.6).09-1 Salih GaševićPregledni naučni rad

Elvir Duranović

Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka

KASIDA HAFIZA SALIHA GAŠEVIĆA

Sažetak

Hafiz Salih Gašević autor je popularnog Mevluda na bosanskom jeziku. Uz Mevlud Gašević je napisao kasidu bez naslova čija kopija se nalazi u Muzeju Hercegovine u Mostaru. U ovom radu, po prvi put naučnoj i široj javosti predstavljamo integralni tekst Gaševićeve alhamijado kaside na latinici. Pored toga, u radu smo analizirali kasidu na više različitih nivoa: ortografskom, historijskom, jezičkom i sadržajnom. Gaševićeva kasida pripada drugom periodu u razvoju arebice koje karakteriše vrijeme u kojem je njen autor živio i djelovao. Kasida nudi novu informaciju za biografiju Gaševića, a to je ime njegovog učitelja u Nikšiću. Gašević je kasidu napisao slijedeći oprobani obrazac orijentalno-islamske forme svojstvene gotovo svim kasidama sličnog žanra. Pri kraju kaside Gašević jasno naglašava da je kasida napisana na bosanskom jeziku, čime je, barem što se dobronamjernih istraživača tiče, stavljena tačka na stoljetnu raspravu o književnom jeziku njegovog Mevluda. Sadržaj kaside je opisno-imperativni s pretežno eshatološkim temama.

Ključne riječi: Salih Gašević, kasida, alhamijado, bosanski jezik, arebica, Muzej Hercegovine.

Osnovni historiografski podaci o Salihu Gaševiću

O hafizu Salihu Gaševiću napisana je obimna građa.1 Rođen je polovinom XIX stoljeća u Nikšiću.2 U rodnom mjestu završio je mekteb i ruždiju.3 U do sada objavljenim bibliografijama Saliha Gaševića ne navode se imena njegovih učitelja. Na osnovu biografskih podataka iz kaside koja je predmet ovog rada sada znamo da je jedan od njegovih učitelja bio nikšićki hodža Hasan-efendija. Hafiz Gašević u kasidi piše:

Svi mi ovo svaki znamo

Svaki dan mi sve slušamo

Na Ćitab se naklonjamo

Lijepo nas naputiva

Nikšić hodža Hasan efendi

I ostale naše hodže

Na dobro nas navodiše.4

Gašević je školovanje nastavio u Istanbulu5, nakon čega se vratio u Nikšić gdje je neko vrijeme radio na mjestu gradskog finansijskog upravitelja (mal mudir)6. S obzirom na visoko obrazovanje koje je posjedovao, uz važnu funkciju koju je obavljao i izvrsno poznavanje orijentalnih jezika, te titulu hafiza – čuvara Kur’ana Časnog, Salih Gašević bio je veoma poštovan u Nikšiću svoga doba.7 Neposredno pred pad Nikšića pod crnogorsku vlast 1876. godine Gašević je odselio u Ljumu, srez u Prizrenskom sandžaku, gdje je postavljen za sreskog načelnika (kajmekam). U Ljumi je ostao do 1887. godine kada je imenovan za načelnika u Šahovićima, mjestu koje je u to doba bilo središte sreza Donji Kolašin. Nekoliko godina kasnije, obavljajući službu kajmekama Gašević se razbolio, a kako u Šahovićima nije bilo doktora prenesen je u Bijelo Polje gdje je umro 1316. h.g. (1898/99). Ukopan je u haremu Čaršijske džamije u centru Bijelog Polja.8 Tokom savezničkog bombardiranja Bijelog Polja u Drugom svjetskom ratu Čaršijska džamija je uništena. Poslije rata ostaci džamije su uklonjeni, a zemni ostaci hafiza Saliha Gaševića, zajedno s njegovim nadgrobnim nišanima, preneseni su u Gornje groblje u Lješnici gdje se i danas nalaze.9 Na uzglavnom nišanu nalazi se natpis na osmanskom jeziku na kojem piše:

„Odličnici među mojim sljedbenicima su oni koji znaju Kur’an naizust.

O srce, ne zavaravaj se prolaznim svijetom,

jer ćeš ga zaista jednog dana napustiti

i rastati se sa svim svojim prijateljima.

Kad smrt prispije skinuće ti gizdavu odjeću kojom se ponosiš,

i mjesto nje obući ti smrtnu košulju (ćefine).“

Kolašinski kajmekam Nikšićanin Hafiz Salih

Godina 1316. (1898/99.)10

Hafiz Salih Gašević nadaleko je poznati autor Mevluda – spjeva o rođenju Muhammeda, a.s., kojeg je napisao na nagovor kolašinskih prvaka. Ustvari, to je prijevodna adaptacija Mevluda Sulejmana Čelebije, koji je nastao još 1312. godine na turskom jeziku. Gašević je pri prevođenju unosio i novih dijelova, dok je neke, pak, dijelove izostavljao.11 Prvo izdanje pod naslovom Mevlud a’lani ala lisan-i Bosnevi objavljeno je 1296. h.g. (1878/79). Uz prvo, autor je lično finansirao štampanje i drugog izdanja koje je uslijedilo 1311. h.g. (1893/94). Oba izdanja štampana su u vilajetskoj štampariji „Kosovo“ u Skoplju.12 Nakon toga Gaševićev Mevlud doživio je na desetke izdanja da bi ga 2015. godine Uprava za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore stavila pod svoju zaštitu.13 Alija Nametak zabilježio je kako je od Saliha Safveta Bašića, nekadašnjeg profesora Šeriatske sudačke škole u Sarajevu saznao da je Salih Gašević napisao i jedan vjeronaučni udžbenik – Ilmihal14, koji, ako je ta informacija tačna, do sada nije pronađen. Pojedini autori su, pozivajući se na istraživanja Muhameda Ždralovića, hafiza Saliha Gaševića svrstavali među prepisivače djela s orijentalnih jezika.15 Kratkom provjerom ovih navoda ustvrdili smo da je Salih, sin Šabanov, Nikšićavi zaista prepisao tri orijentalna djela, ali to nije naš Salih Gašević. Naime, Ždralović je zabilježio da su ova djela prepisana 1207. h.g. (1792/93) godine, dok je hafiz Salih Gašević rođen 1268. h.g., dakle, 61 godinu kasnije nakon što su rukopisi prepisani.16 Njegovu do sada nepoznatu kasidu pronašle su i naučnoj javnosti u Katalogu arapskih, turskih i bosanskih rukopisa Muzeja Hercegovine Mostar predstavile dr. Dželila Babović i mr. Madžida Mašić.17 U uvodu Kataloga autorice su naglasile da se među obrađenim rukopisima nalazi: „...do sada nepoznata pjesma savjetodavnog i moralno-didaktičkog karaktera, autora Saliha Gaševića.“18

Rukopis kaside

Kasida hafiza Saliha Gaševića nalazi se u zbirci orijentalnih rukopisa Muzeja Hercegovine koja sveukupno obuhvata 33 kodeksa sa 38 djela. Jedini kodeks na bosanskom jeziku je rukopis R 31 kataloški br. 39. Radi se o Meğmū’i – zbirka pjesama među kojima je najviše pjesama Muharema Dizdarevića iz Trebinja poznatijeg pod imenom Muhamed Rušdi.19 Cijelu Meğmū’u u vidu bilježnice prepisao je Omer Goro 6. safera 1331. h.g., odnosno 15. januara 1913. godine. Povez bilježnice u potpuno rasutom stanju je kartonski. Mjestimično nedostaju dijelovi teksta. Ima ukupno 89 stranica veličine 24,5 x 19,5 cm. Broj ispisanih redaka crnom tintom je neujednačen. Pismo je vokalizirani nash.20 Stranice bilježnice, barem one na kojima je ispisana kasida Saliha Gaševića nisu paginirane. Meğmū’a sadrži petnaest pjesama. Jedanaesta po redu je poema moralno-didaktičkog karaktera na bosanskom jeziku autora Saliha Gaševića iz Nikšića. Kasida je zabilježena na folijama 70b-75a. 21

Ortografske i jezičke karakteristike Gaševićeve kaside

Rukopis Gaševićeve kaside nastao je 1913. godine u doba kada je reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević već bio izvršio reformu arebice po fonetskom principu jedno slovo – jedan glas. Iako je bilo otpora reformisana arebica uskoro je postala izuzetno popularna, a do 1913. godine već je bilo objavljeno desetine knjiga na njoj.22 Uvidom u rukopis Gaševićeve kaside uvjerili smo se da prepisivač Omer Goro nije koristio tada veoma popularnu reformisanu arebicu, već je prepisivao prema izvorniku ili kopiji izvornika koja je njemu bila na raspolaganju. Prema periodizaciji koju donosi Teufik Muftić, ortografija rukopisa kojom je pisana Gaševićeva kasida pripada drugom periodu u razvoju arebice koji karakteriše zamršena i nedoslijedna upotreba slova gdje često dva ili više slova služe za označavanje jednog glasa, odnosno, jedno slovo se koristi kao oznaka za dva ili više glasova.23 Alhamijado rukopise ovog perioda karakteriše i velika nejednakost u pisanju riječi arapskog porijekla, tako da je ponegdje u istom tekstu primijetno približavanje ovih riječi arapskom pravopisu, dok se iste te riječi na drugom mjestu nastoje fonetski približiti bosanskom jeziku. Rukopis Gaševićeve kaside sadrži pomenute osobenosti drugog perioda u razvoju arebice u kojem je nastao i njegov Mevlud, a na osnovu čega bi se moglo zaključiti da sačuvana kopija kaside odgovora originalu. Izvorni tekst kaside zasigurno će pomoći u rasvjetljavanju dugogodišnjih rasprava o osobenostima jezika drugog, mnogo popularnijeg Gaševićevog djela – Mevluda. Naime, dosadašnje rasprave o jezičkim osobenostima njegovog Mevluda24 vodile su se na osnovu nepotpunih ili revidiranih kopija ovog djela, čime objavljivanje izvornog teksta Gaševićeve kaside dobija na velikom značaju.

Gotovo cjelokupan tekst Gaševićeve kaside je vokaliziran, pri čemu vokalizacija ima dvojaku namjenu. Pod utjecajem arapskog pisma primarna svrha vokalizacije je da označi samoglasnike i to na slijedeći način:

a – fetha iznad tzv. tvrdih ili jakih harfova (حَضْرَتِ – hazreti, حَيْوَانُ – hajvanu, قَدْ – kad)

e – fetha iznad ostalih harfova (مَلَكُ – meleću, مَزَارْ – mezar, بًزْپُوسْلَنْ – bezposlen)

i – kesra ispod slova (اُچِنِتِ – učiniti, مِسْلِتْ – mislit, اِمَادَه – imade)

u – damma iznad slova (مُسْلِمُ – muslimu, طُرْچِنُو – turčinu, مُچْنَا – mučna).

Dalje, vokalizacijom su u rukopisu označeni pomoćni samoglasnici na početku riječi (شُتُو – š(u)to, زَنَادَ – z(e)nade, سَوَاقِى – s(e)vaki), do čega je došlo pod utjecajem turskog jezika koji ne trpi dva ili više suglasnika na početku riječi.25

U nastavku ćemo ukazati na ortografska rješenja u rukopisu Gaševićeve kaside. Temeljna karakteristika rukopisa jeste neujednačenost u pisanju pojedinih slova i riječi, što je, kako smo naveli, osobenost drugog perioda u pisanju arebice. Arapske riječi su na nekim mjestima napisane u duhu arapskog pisma, dok su iste te riječi na drugom mjestu napisane shodno nestandardiziranim pravilama arebice prije Čauševića. Naprimjer, riječ džahil je na listu 62b napisana sa harfom ḥā (ح) جَاحِلً koji se u arabici najčešće koristi da označi glas h, dok je na listu 63a ista riječ napisana prema pravilima arapskog pisma sa slovom hā (ه) جَاهِلْ. Na listu 67a riječ džahil spomenuta je dva puta i oba puta je napisana različito. Slovo t označeno je s dva harfa tā (ت) i ṭā (ط) bez ikakvih pravila. Imenica turčin26 je na listu 63b napisana tri puta dva puta s harfom ṭā (ط) طُرْكِنُ i jedanput s harfom tā (ت) تُرْكيٖنْ. Napominjemo da se arapskim pismom imenica turčin (تُرْكٌ) piše sa slovom tā (ت). Na primjeru pisanja riječi turčin vidljiva je sva nedoslijednost u arebici Gaševićeve kaside i zbunjenost koju ta nedoslijednost kod čitaoca može izazvati. Naime, uz različito pisanje slova t u imenici turčin na različite načine su napisana i ostala slova u ovoj riječi. Suglasnik č napisan je na dva načina: sa, za arebicu prilagođenim znakom (چِ) طُرْچِنُو i sa harfom kāf (ك) تُرْكيٖنْ s kojim se inače u arabici najčešće označava slovo ć. U prvom primjeru slovo č napisano je pod utjecajem nesistematiziranih pravila arebice, dok je u drugom slučaju samoglasnik č napisan s ciljem približavanja ortografije imenice turčin arapskom izvorniku. I samoglasnik i u ovoj riječi napisan je dvojako. Na dva mjesta vokal i označen je kesrom ispod harfa kāf (ك) طُرْكِنُ i znaka (چ) طُرْچِنُو, dok je u jednom slučaju samoglasnik i napisan za arebicu karakterističnim harfom yā (ىٖ) تُرْكيٖنْ. Zapravo, jedino slovo koje je u sva tri primjera pisanja imenice turčin na listu 63b napisano na isti način jeste samoglasnik u. U svim slučajevima vokal u označen je damom iznad početnog slova kao što se to u ovdje navedenim primjerima može vidjeti. Takav način pisanja samoglasnika u pod direktnim je utjecajem arapskog pisma. Međutim, u stihu:

Blago svakom turčinu i pravome muslimu

بَلَاغُوسَوَاقُمْ طُرْچِنُو اِى پرَاوُومَه مُسْلِمُ

vidljivo je kako je samoglasnik u različito napisan na početku طُ i na krajuنُو u riječi turčinu (طُرْچِنُو). Dakle, prisutna je velika nejednakost u pisanju istog glasa koji se označava različitim slovima. Slična nejednakost primijetna je i u označavanju više glasova jednim slovom. Znakom (چ) u tekstu su označeni glasovi: č (اُوچِتْ – učit) i c (اُوچَا – oca). Harfom kāf (ك) pisana su čak tri glasa: ć (دُوكٖ – doći), č (اُكِمُو – učimo) i đ (پرُوكُو – prođu). Navedeni primjeri pisanja pojedinih slova ili glasova iz Gaševićeve kaside možda na najbolji način pokazuju kompleksnost ortografije predstandardne arebice prije Čauševićeve reforme. Ostali glasovi u tekstu označeni su na slijedeći način:

Samoglasnici:

a – s oznakom za dužinu (medd) iznad elifa (آخِرَتُ – ahiretu); s fethom iznad harfa poslije kojeg je nevokalizirani elif (نَاسْتَادُوشَه – nastadoše); s malim elifom iznad harfa poslije kojeg je nevokalizirani elif (بَلاٰغُو – blago); sa fethom iznad tzv. tvrdih ili jakih harfova uglavnom u arapskim riječima (قَدْ – kad, صَدْ – sad).

e – uglavnom s fethom iznad harfa (دُوكَرَاتِى – doćerati); te s harfom hā (ه) na kraju riječi (حُوكًه – hoće, نَكَه – neće); rijetko s oznakom za dužinu (medd) iznad elifa (آجَلْ – edžel).

i – s kesrom ispod harfa, najčešće u arapskim riječima (كِتَابْ – ćitab); u riječima bosanskog jezika s harfom yā (ى) s kesrom (تَبِى – tebi, بِتِي – biti).

u – s dammom iznad harfa uglavnom u riječima orijentalnog porijekla (صَبُرْ – sabur); dok je u bosanskim riječima najčešće pisano s dammom iznad slova poslije kojeg je nevokalizirani harf wāw (سُوتْرَا – sutra).

o – s dammom iznad harfa (سَوَاقُمْ – svakom, اُسْتَالِى – ostali); s dammom iznad slova poslije kojeg je nevokalizirani harf wāw (دُونُوثِمُو – donosimo).

Suglasnici:

b – harfom bā (ب); c, ć i č smo već objasnili; d – harfom dāl (د); dž – harfom ğim (ج); đ harfom kāf (ك); f – harfom fā (ف); g – harfom ġajn (غ), h – harfovima ḥā (ح), hā (خ) i hā (ه); j – harfom yā (ي); k – harfom qāf (ق); l i lj – harfom lām (ل); m – harfom mīm (م); n i nj – harfom nūn (ن); p – znakom (پ); r – harfom rā (ر); s – harfovima sīn (س), thā (ث) i ṣād (ص); š – harfom šīn (ش); t smo već objasnili; v – harfom wāw (و); z – harfom zā (ز) i ž – znakom (ژ).

Ranije smo spomenuli da će Gaševićeva kasida pomoći u rasvjetljavanju nekih pitanja o osobenostima jezika na kojem je Gašević napisao Mevlud. Iako je sam Gašević u „Predgovoru“ naglasio kako je Mevlud napisan na bosanskom jeziku: „Moliše me kolašinski prviši – Nama mevlud daj bosanski napiši“27, ipak Fehim Bajraktarević jezik ovog književnog djela naziva srpskim28, Alija Nametak daje za pravo Gaševiću, mada konstatuje: „...iznosim prvi put u latinskoj transkripciji ovaj bosanski Mevlud, koji bih ja mogao nazvati i hrvatskim, kao što ga je Bajraktarević nazvao srpskim. Ali ostavimo Gaševiću njegovo Bošnjaštvo, tim prije što mu nije bilo nametnuto!“29, Alija Džogović tvrdi da je Melvud napisan na bošnjačkom jeziku30, dok Džemaludin Latić navodi da je Gašević Mevlud napisao na sandžakom narječju bosanskog jezika31. Tačku na raspravu po ovom pitanju stavio je sam Gašević kada uz Mevlud i na kraju svoje kaside priznaje kako je teško pisati metrički dotjerane stihove na bosanskom jeziku:

Al' bosanski jezik pūsti,

Pa ne more razkazati,

Ni na vezun32 doćerati.33

Dakle, jezik na kojem Gašević piše svoja književna djela, po njegovom ličnom iskazu, jeste bosanski jezik, a sve buduće rasprave na ovu temu moraju uvažavati ovu Gaševićevu tvrdnju inače se ne mogu smatrati dobronamjernim.

Gaševićeva kasida napisana je u rimovanom stihu i to je obrazac kojeg se autor doslijedno, uz rijetke izuzetke, drži. Najveći dio napisan je u osmercu, dok su pojedini dijelovi u devetercu ili sedmercu. Primijetno je kako se autor trudi da strofe drži u istom ritmu. Odnosno, ako je prvi stih u sedmercu Gašević je nastojao da i ostale stihove u toj strofi napiše u istom ritmu. Od ritma i rime autor je odustao samo u prve dvije strofe, u stihovima o smrti Allahovog Poslanika, a.s., i u dovi na arapskom jeziku koju, također, donosi na početku kaside.

Uporedi li se Gaševićeva kasida s poemom njegovog savremenika i zemljaka Ibrahima Biočaka iz Sandžaka, na kojeg je Gašević sa svojim Mevludim izvršio nesumnjiv utjecaj,34 vidljivo je da su stihovi i strofe Gaševićeve kaside dotjeraniji, te da mu je, za razliku od Biočaka, bilo važno da poruka koju prenosi bude prijemćivija široj publici. Koliko je u tome uspio najbolje svjedoči gore navedeni Gaševićevi stihovi. Konačno, možda je njegovo nezadovoljstvo kompozicijom kaside utjecalo na činjenicu da je nije objavio zajedno sa Mevludom iako je prva dva izdanja Mevluda lično finansirao.

Premda u rukopisu nigdje nije naznačeno kada je kasida nastala, odnosno da li ju je Gašević napisao prije ili poslije Mevluda, gornji stih, moguće, daje indirektan odgovor na to pitanje. Naime, sam Gašević, vjerovatno poredeći kasidu s metrički vrlo ujednačenim Mevludom, očigledno nije bio zadovoljan ritmom što je na kraju i naglasio. Drugi razlog koji također indirektno upućuje na zaključak da je kasida nastala poslije Mevluda jeste njen sadržaj koji uglavnom govori o nužnosti smrti, umiranju, teškoćama Sudnjeg dana i sl. Smrt Allahovog Poslanika, a.s., koju Gašević spominje među prvim stihovima kaside dolazi nakon rođenja Božijeg Poslanika, a.s., i njegovog Mi'radža koje je opjevao u Mevludu.

Gašević je u kasidi vjerno slijedio orijentalno-islamski obrazac pisanja književnih djela. Kasidu je otpočeo s Bismillom, zahvalom Bogu i traženjem blagoslova za Poslanika, a.s., i, što nije bio slučaj u Mevludu, učenjem dove za Pejgambera, a.s., na arapskom jeziku:

Kad je preš'o na Ahiret,

Hak Muhammed naš Pejgamber hajri ul-bešer35,

I ostali pejgamberi sa ćitabom rehberi36.

Allāhumme salli 'alejhim ve ālihim,

Ve džemī'i etbā'ihim, ve qahhir a'dāihim.37

Pred kraj kaside Gašević je spomenuo svoje ime, prezime i mjesto rođenja, što je također uobičajeno u pjesmama ovog tipa. Skromno se opisao atributima džahil – neznalica i fekir – siromah.

Ja sam džahil iz Nikšića,

Fekir Salih Gašovića.38

Kasidu je završio dovom Uzvišenom Allahu da mu oprosti grijehe, čime je književna orijentalno-islamska forma, izuzev što nije naveo datum nastanka djela što je učinio u Mevludu, zadovoljena.

Nesigurnost u čitanju alhamijado tekstova uzrokuje identičan način pisanja pojedinih samoglasnika, naprimjer, imenica اُوقُو može se čitati u nominativu oko, ali i u dativu oku. Zabuna tokom čitanja identično napisanih samoglasnika u arebici nije tako velika kada se njima pišu poznate riječi. Problem nastaje kada se trebaju pročitati nazivi mjesta i osoba. Zašto nam je to sada bitno? Zbog toga što je Fehim Bajraktarević transliterirajući Mevlud na ćirilicu napisao da se autor djela preziva Gašović. Svoj stav pravdao je činjenicom prema kojoj se na nevokaliziranom turskom (osmanskom) pismu, koje je značajno utjecalo na formiranje arebice, prezimena na – ović pišu s jednim wāwom kako stoji i Mevludu غاشويك što mu daje za pravo da autorovo prezime pročita kao Gašović.39 Alija Nametak, pak, smatra da je to netačno, te da bi, ako se autor stvarno preziva Gašović trebalo pisati غاشوويك s dva wāwa. Kako to nije u Mevludu slučaj, Nametak tvrdi da se autor, shodno zabilježenoj ortografiji njegovog prezimena samo s jednim wāwom, preziva Gašević. Argumentujući svoju tvrdnju Nametak je spomenuo da je u Mostaru prije Drugog svjetskog rata živjela porodica Gaševića.40 Kao prilog ovoj raspravi navodimo da je prezime autora kaside napisano na slijedeći način غاشوويك, dakle, upravo onako kako je Alija Nametak rekao da bi trebalo biti napisano ako se preziva Gašović. Kako je prezime u ovom slučaju i vokalizirano غَاشُووِيك prepisivač rukopisa ne ostavlja nikakve sumnje da se hafiz Salih stvarno prezivao Gašović. Da li smo, prema tome, autora najpoznatijeg Mevluda na našim prostorima cijelo stoljeće pogrešno nazivali Gašević!?

Stručnjacima bosanskog jezika ostavljamo da se bave jezičkim osobinama kaside. Ovdje ćemo napisati da je Gašević, kao i u Mevludu, pisao na ikavici i ijekavici. Često je upotrebljavao orijentalne riječi arapskog, turskog i perzijskog jezika. Prisutni su brojni vjerski termini: Bog, Pejgamber, meleć, šejtan, muslim, ćafir, Ahiret, salavat, zećat, i'tikad, iztigfar, Kur'an, Sirat ćuprija, Džennet, Džehennem, Zebanije, tevba, zikr, kijam, Mahšer, Mizan, Dedždžal, Isa, Ćaba, Kijamet, Kadim (Vječni), suvaldžije (meleki koji će ispitivati osobu u mezaru), fasik, dova, đunah i dr. Stihove Gašević nerijetko završava krnjim infinitivom: vjerovat, spominjat, robovat, bojat itd., što je, kako je poznato, činio i u Mevludu.41

Zaključak

U rad smo, po prvi put na latinici, predstavili integralni tekst alhamijado kaside hafiza Saliha Gaševića. Analizom ortografskih rješenja rukopisa kaside utvrđeno je da pripada drugom periodu u razvoju arebice koji karakteriše zamršena i nedoslijedna upotreba slova, velika nejednakost u pisanju riječi arapskog porijekla i česta upotreba riječi orijentalnog porijekla.

Ponuđeni tekst kaside pomoći će u rasvjetljavanju konstantnih rasprava o jeziku Mevluda – mnogo popularnijeg Gaševićevog djela, jer su se dosadašnje rasprave o jezičkim osobenostima Mevluda vodile na osnovu nepotpunih ili revidiranih kopija ovog djela, čime objavljivanje izvornog teksta kaside dobija na velikom značaju. S tim u vezi, Gašević u kasidi nedvosmisleno i jasno, kao što je to zapravo učinio i u Mevludu, naglašava da je pisao na bosanskom jeziku, čime je, smatramo, sam autor stavio tačku na vještački proizvedene dileme o njegovom književnom jeziku.

U kasidi Gašević vjerno slijedi orijentalno-islamski model pisanja književnih djela tako da pjesmu počinje s Bismillom, zahvalom Bogu i traženjem blagoslova za Pejgambera, a.s., a završava navođenjem imena autora i skrušenom molbom Bogu za oprost grijeha.

Napisana u rimovanom stihu kaside je najvećim dijelom u osmercu, dok su pojedini dijelovi u devetercu ili sedmercu.

Po uzoru na slična djela starijih alhamijado autora Gašević u kasidi koristi opisno-imperativnu formu prezentacije sadržaja s pretežno eshatološkim temama u kojima govori o: smrti, Sirat ćupriji, Džennetu, Džehennemu, Zebanijama, tevbi, zikru, Mahšeru, Mizanu, Dedždžalu, Isau, Kijametu, suvaldžijama i dr.

Gaševićeva kasida predstavlja još jedan važan spomenik bosanskog jezika i alhamijado književnosti u kulturi Bošnjaka. U njoj se, kao u mnogo drugih slučajeva, nedvojbeno potcrtava činjenica o historijskom kontinuitetu bosanskog jezika - maternjeg jezika Bošnjaka. Ocjenu o skromnom poetsko-stilskom aspektu kaside dao je sam autor i u tome se zapravo ogleda njegova pjesnička veličina.

Kasida hafiza Saliha Gaševića

62b

Bismillāhi-r-Rahmāni-r-Rahīm

Isprvice da rečemo Bismillah,

A s posletka hamd Bogu, Pejgamberu salavat.

Da nam bude velik nedžat42,

Da Allaha spominjemo,

Istinu Mu donosimo,

Dok smo živi te umremo,

Da učimo i klanjamo

I Allahu robujemo,

Emer nam je učinijo.

Sutra ćemo pomrijeti,

I z b(a)raćom se rastaviti,

Tamo ćemo svaki poći,

Edžel43 šerbet svakom doći.

I insanu i hajvanu,

I meleću i šejtanu,

I 'alimu i džahilu,

I muslimu i ćafiru.

Kad je preš'o na Ahiret,

Hak Muhammed naš Pejgamber hajri ul-bešer,

I ostali pejgamberi sa ćitabom rehberi.

Allāhumme salli 'alejhim ve ālihim,

Ve džemī'i etbā'ihim, ve kahhir a'dāihim.

63a

Ko je 'ālim, 'ilum kaži!

Ko je emir pravo radi!

Ko je gānī44 zećāt davaj!

Ko je fekir45 sabur bivaj!

Bezposlice ti ne svijaj!

No za 'ilum pamet davaj!

Sad ga mnogi ne uči,

No za Dunjā sve trči,

I sam sebe sve muči.

Vaba nama svim znat,

Na i'tikād46 pravi stat.

Što imade u Kur'anu sve je hak,

Neka znade džāhil svak.

Dunjāluk se čini lip,

Ko mu uiše47 biće slip.

Dugo hoće mučno mrit,

On će proći ko i cvit.

Što mi jadni ne plačemo,

I dobro se prepanemo.

Šta činimo na Dunjāluk,

Hoće li nam bit pišmān(luk)48,

(63b) Na Ahiretu baš kaharluk49.

Ti turčinu čini ihsān!

Što je pravo ne čini mu isjān50!

Ovi Dunjā baš ko san,

U gafletu vas insān.

Od ljepota ne spavaj!

Džaba umur ne davaj!

Ti se iz sna probudi!

Na hajr se naputi!

Blago svakom turčinu,

I pravome muslimu,

Koji klanja i uči,

Svoje srce poturči.

Za drugok(g) se ne muči!

A bezposlen ne huči!

Na51 iztigfar dolazi,

Kad mu umur prolazi,

A smrt je grka52 prilazi,

A Dunjāluk izlazi.

Ko je turčin hudi klanjaj!

A od zla se svakog čuvaj!

Od đunāhā pišmān bivaj!

A ljepote svake primaj!

64a

Sirat mučna ćuprija,

Od sablje je oštrija,

A od noći tušnija53,

Za grišne je mučnija.

Preko vrela Džehennem je,

Tri hiljade godina,

Od svaklen su plamenovi,

Zebanije54 ko gromovi.

Nije lahko njome proći,

A pužući sebe vući.

Tevbu čini i dan i noć!

Da nam Allah dade pomoć!

Ako budeš Ehli Džennet,

Bit će tebi velik ni'met,

Hurije ti hizmet činit,

A u tebe velik zinet55.

Zićr čini prepani se!

Mlogo krivo ne lupaj se!

Ako budeš Ehli Džehīm,

Grk56 će tebi biti hajīm

Oko57 tebe Vatra biti,

Od muka ćeš pomagati,

64b

Oči će ti ispanuti,

A zubi se svi prosuti,

A uši ti ogluhnuti,

A koža58 ti iztruhnuti.

Mlogi ovo zaboravja,

A šejtan nas vazda vara.

S pravog puta oboriva.

A na zlo nas namiriva.

Pa odma svak ulazi.

A umur nas sve prolazi.

Smrt nas hoće rastaviti.

A s mrtvijem sastaviti.

Od dostova59 rastaviti.

U mezar nas uvoditi.

Svi mi ovo svaki znamo,

Svaki dan mi sve slušamo,

Na Ćitab se naklonjamo,

Lijepo nas naputiva,

Nikšić hodža Hasan efendi,

I ostale naše hodže,

Na dobro nas navodiše.

A mi jadni ne primamo,

No šejtanu uišemo.

Kad idemo u džami(j)u.

Ne mislimo o Kur'anu,

Kad stanemo na kijam(u).

65a

Ako uzmeš s desna ćitab,

Kolaj60 će ti biti hisāb61.

Kome daju s liva ćitab,

On će biti Ehli azāb62.

Što mi jadni zalazimo,

U hakove ulazimo,

I insānu i hajvānu.

Kad dođemo na Mahšeru63,

Tu ka' ćemo svi džemi' biti64,

Hakove s(v)e razabrati,

Svakom će se svoj hak dati.

Vas će mahluk rastaviti,

Đe je kome mjesto svoje.

Na drugog se ne obazirat 65,

Ni na oca ni na majku,

Ni na brata ni na seku.

Na Sirāt će polaziti.

I na Mīzān dolaziti.

Valja hodit Sirāt p(b)rodit,

I đunāhe66 svoje nosit.

A mučno je Sirāt mostit,

Teška će se muka snosit.

65b

Sa(d) će Dedždžāl67 ćafir doći,

I s puno fitne proći,

Najpotlje će poginuti,

Hazreti Isa će njeg ubiti.

Pošto prođu alāmeti68.

Svi će turci umrijeti.

Šerārun-nās69 ostanuti.

A Ćabu će oboriti,

Kijamet (će) na njih biti.

Vas će mahlūk70 umrijeti,

Živo niko neće biti,

Nego Allah što sve vidi,

On je Kadīm za ebedī.

Bog će murād učiniti,

Israfila proživiti,

Pa će u sūr71 on puhnuti,

Vas će mahlūk proživiti.

Iz kabura goli bosi polaziti,

Na hesāb će dolaziti.

Na hesābu valja stajat,

Melaići (će) ćitab davat,

I ćitabe svoje učit,

Tu se hoće mlogo mučit.

66a

(O)vi insan naopak,

Ne vjeruje ovo svak,

Nama valja vjerovat,

Baš i dobro spominjat,

Bogu Dragom robovat,

A drugog se ne bojat.

Mi sevābe sve gubimo,

Da se drugom upravimo.

Sad je taki zemān došo,

S pravog puta mlogi sišo,

A mučni je insān došo

A dobri je insān prošo.

Što je prvi insān bijo,

I'tikād im kāvī72 bijo,

U hajru se nahodijo,

Na pravi put prohodijo.

Mučni vakti nastadoše,

Pa rāmāzi73 ustadoše,

Za haksuzluk74 prifatiše,

A sa zlom se okitiše,

Dobri turci sve što mrzu,

Kijāmet je vrlo blizu.

66b

S koji jezik ne lapndaj75,

Na fenalik76 ti se nadaj.

Kad ti dođe vakti sā'at77,

Pa ti staneš umirati.

Ako budeš pravi muslim,

Bit će tebi rahmet teslīm78.

Meleći ti rahmet(a) doći,

Više glave tebi proći.

I dušu ti prifatiti,

A Dženne(t) ti ukazati.

Kad te metnu u mezaru,

Sa svi strana u duvaru,

Ti ćeš tažit duši čaru,

Valja teglit mučnu naru79.

A doće ti suvāldžije80,

Boga Dragog haberdžije81.

Kad te viknu na Ahiret,

Nemaš kud se ti zavrijet.

Grob je vrlo kuća mučna,

I mlogom (je) neobična.

Ta(j) je ni'met azab hak.

To je reko pravi svak.

67a

Valja mislit za Kur'an,

A ne mislit za tugjān82,

Ni za hased i isjān.

Vet(ć) za gaz sve mislit,

I Allahu muti' bit83,

Pa selāmet ufatit,

I Džennet nāil bit84.

Mi bi dostova poćerali,

I na vezun doćerali.

Al bosanski jezik pusti,

Pa ne more razkazati,

Ni na vezun doćerati,

Baš ni srce ispraviti.

Ja sam džāhil iz Nikšića,

Fekir Salih Gašovića.

Ja se molim znanijemu,

I svakome starijemu.

Đe sam zašo nek oprosti.

Ja sam neznan u pameti,

A džāhil sam u 'ilumu,

A fāsik85 sam u 'amelu.

Ja ne pišem da se falim,

(67b) Vet(ć) Allahu da se molim,

Da nam dovu ukabuli,

U đunahe ne ubroji.

Qasida by Hafiz Salih Gašević

Abstract

Hafiz Salih Gašević is the author of a popular Mawlid in Bosnian language. He also composed a qasida with no title, the copy of which is kept in the Museum of Herzegovina in Mostar. For the first time, this paper presents an integral text of Gašević’s aljamiado qasida in Latin lettering. In addition, we have analyzed the qasida at different levels: orthographic, historical, linguistic, contentive. Gašić’s qasida belongs to the second period of the development of Arebica characterized by the time in which the author lived and worked. The qasida offers a new information to be included in Gašević’s biography: the name of his teacher in Nikšić. Gašević wrote the qasida following an accustomed oriental-Islamic form used in almost all qasidas of similar genre. Toward its end, Gašević clearly emphasizes that the qasida was written in Bosnian language. As far as at least benevolent researchers are concerned, this fact concludes a century-long discussion on the literary language of his Mawlid. The content of the qasida is descriptive and imperative, with mainly eschatological topics.

Key words: Salih Gašević, qasida, aljamiado, Bosnian language, Arebica, Museum of Herzegovina.