MUSTAFA JAHIĆ
Gazi Husrev-begova biblioteka
UDK: 811.411.21’36’38:28-23
Izvorni naučni rad
U radu se govori o kategoriji određenosti i neodređenosti, uglavnom subjekta (musnad ilayhi) i predikata (musnad) sa sintaksičko-semantičkog aspekta na primje- rima kurʼanskog teksta. Osim što imaju značajnu ulogu u uspostavljanju ispravnih sintaksičkih konstrukcija i razumijevanju funkcija riječi u rečenici, određenost i neo- dređenost predstavljaju, također, značajna stilistička sredstva kojima se, s obzirom na raznovrsnost načina njihovog ostvarivanja, naročito određenošću, osim stilističkih efekata postižu i različita specifična značenja. Zbog toga je istraživanje i analiziranje kategorije određenosti/neodređenosti u kurʼanskom iskazu posebno značajno za razu- mijevanje i tumačenje Kurʼana. Određenost subjekta postiže se ličnom zamjenicom, vlastitom imenicom, odnosnom zamjenicom, pokaznom zamjenicom, određenim članom, aneksijom i vokativnom partikulom yāʼ. Imenica u poziciji predikata imen- ske rečenice u osnovi je neodređena imenica. Međutim, pošto predstavlja obavijest o subjektu, predikat može biti i određen ukoliko se u poziciji predikata nalazi imenica i da je takva rečenica suvisla. U tom slučaju postižu se i drugačija značenja. S obzirom na to da je izvorno stanje subjekta određenost, u poziciji subjekta može biti i neo- dređena imenica općeg značenje, ali samo u slučaju kada je u rečeničnom kontekstu po značenju blizu određenoj imenici ili je na neki način bliže određena, najčešće atributom, čime se postiže restrikcija njenog značenja tako da postaje određenija i po značenju bliža određenoj imenici. S obzirom na to da je izvorno stanje predikata imenske rečenice neodređenost, ovakvim predikatom izriče se isključivo obavijest o subjektu, što i jeste osnovna funkcija predikata.
Ključne riječi: Kurʼan, stilistika, gramatika, određenost, neodređenost, imenica, subjekt, predikat
Određenost (taʻrīf) i neodređenost (tankīr) predstavljaju jezičku pojavu raširenu u svim jezicima, koja se u svijesti njihovih govornika shvata kao nešto poznato i nepoznato ili određeno i neodređeno. Zbog toga se fenomen određenosti i neodređenosti tretira kao opća pojava u ljudskom razmišljanju, prisutna u svim jezicima i svrstava u domen jezičkih univerzalija, samo što se različito izražava. Najčešće se izražava određenim i neodređenim članovi- ma, s tim što u svim jezicima nisu prisutni ili je prisutan samo jedan od njih.
Određenost/neodređenost kao gramatička kategorija odnosi se, uglavnom, na imenice kao nositelje takvoga značenja i osim partikula postiže se i drugim jezičkim sredstvima i različitim oblicima riječi koje sadrže značenje određe- nosti/neodređenosti.
Kategorija određenosti/neodređenosti ima značajnu ulogu u sistemu arap- skog jezika, naročito u uspostavljanju ispravnih sintaksičkih konstrukcija. Po- znavanje kategorije određenosti/neodređenosti predstavlja i jedan od uvjeta razumijevanja funkcija riječi u arapskoj rečenici. Značajan broj gramatičkih pravila uspostavljen je, upravo, na temelju ove kategorije. U većini gramatič- kih djela ovoj gramatičkoj kategoriji posvećeno je posebno poglavlje, s tim što se o istoj kategoriji govori i kroz druga gramatička poglavlja, što dovoljno govori o njenom značaju u gramatičkim izučavanjima arapskog jezika.1
U postupku utvrđivanja određenosti i neodređenosti imenice u arapskom jeziku gramatičari se, prema savremenom egipatskom lingvisti Maḥmūdu Aḥmadu Naḥli, oslanjaju na značenjske i formalne kriterije. Značenjski kri- teriji se, prema istome lingvisti, dijele na tri vrste. Prvi i osnovni kriterij jeste konkretnost (taʻyīn) i opća raširenost (šuyūʻ). Naime, određena imenica prema ovom kriteriju jeste ona koja označava konkretno lice, predmet ili pojam, a neodređena ona koja označava pojedinačna lica, predmete ili pojmove sa zajedničkim osobinama, raširene u neograničenom broju u jeziku tako da se njima može označavati svaka jedinka unutar određene vrste, klase ili grupe.
Drugi značenjski kriterij jeste da slušalac ili čitalac na isti način kao i govorno lice poznaje osobu, predmet ili pojam koje takva imenica označava (ʻahd al-muẖāṭab wa mutakallim). U tom slučaju, takva se imenica tretira kao određena (maʻrifa), dok u suprotnom spada u neodređene imenice (nakira).
Treći značenjski kriterij pretpostavlja saglasnost znanja koje slušalac ili čitalac ima o licu, predmetu ili pojmu s onim što takvo lice, predmet ili pojam u stvarnosti predstavljaju (al-išāra ilā al-ẖāriǧ). Ovaj kriterij javlja se tek kod kasnijih gramatičara (od Raḍiyyuddīna Muḥammada b. al-Ḥasana al-Astarābādīja, um. 686/1287.).2
U procesu utvrđivanja određenosti i neodređenosti imenica gramatičari
se pored semantičkih koriste i formalnim kriterijima kojih ima četiri. Prvi je distribucija određujućih i neodređujućih partikula (tawzīʻ adawāt) koje dolaze pred imenicom, od kojih su neke determinirajuće, kao što su određeni
Maḥmūd Aḥmad Naḥla, al-Taʻrīf wa al-tankīr bayn al-dalāla wa al-šakl, Dār al-Tūnī li al-ṭibāʻa wa al-našr, al-Iskandariyya, 1997, 15-16.
O značenjskim kriterijima utvrđivanja određenosti/neodređenosti s gramatičkog aspekta opširno se raspravlja u: Naḥla, al-Taʻrīf wa al-tankīr..., 21-92.
član i vokativna partikula, a neke nedeterminirajuće, kao što su prijedlog rubba, izrični prilog kam (kam al-ẖabariyya), uopćavajuća partikula min (min istiġrāqiyya), partikula lā za negaciju vrste (lā al-nāfiya li al-ǧins) i partikula lā koja ima rekciju glagola laysa (lā al-ʻāmila ʻamal laysa). Poslije navedenih nedeterminirajućih partikula dolazi neodređena imenica.
Drugi formalni kriterij jeste prihvatanje mogućnosti zamjene jezičkih ele- menta (istibdāl) u određenom kontekstu kao metodološko sredstvo postizanja određenosti/neodređenosti, bez obzira što ovakva operacija ponekad može biti suprotna izvornom stanju jezika. Gramatičari ovakvim stavom ostavljaju mogućnost upotrebe jezika na način koji izlazi izvan izvornog gramatičkog pravila kada takvu upotrebu zahtijeva određena situacija, izvodeći iz same ispravnosti zamjene dokaz za ispravnost takve upotrebe jezika. Tako se u slučaju kada određena situacija zahtijeva upotrebu jezika koja izlazi izvan izvornog pravila, dopušta definiranje vlastite imenice nedređenom ukoliko se takva imenica može nalaziti u poziciji neodređene imenice u određenom kon- tekstu, kao u primjeru: ﻖﻠﻄﻨﻣ ﺪﻳﺯ ﺍﺬﻫ „Ovaj Zejd je otišao“. Imenica ﺪﻳﺯ u ovom slučaju tretira se neodređenom zato što navedeni primjer odgovara rečenici sa zamijenjenom vlastitom imenicom: ﻖﻠﻄﻨﻣ ﻞﺟﺭ ﺍﺬﻫ „Ovaj čovjek je otišao“, u kome je imenica ﻞﺟﺭ neodređena, te se zbog toga i imenica ﺪﻳﺯ u spomenutom primjeru smatra neodređenom. Zbog toga i primjer: ﻦﻳﺪﻳﺰﻟﺍ ﻦﻣ ﺪﻳﺯ ﺍﺬﻫ „Ovaj Zejd od Zejdova“ odgovara primjeru: ﻝﺎﺟﺮﻟﺍ ﻦﻣ ﻞﺟﺭ ﺍﺬﻫ „Ovaj čovjek od ljudi“.
Treći formalni kriterij utvrđivanja određenosti/neodređenosti imenica jeste njihova morfološka struktura (bunya ṣarfiyya) koja, također, može utje- cati na značenje određenosti i neodređenosti imenice. Tako su imenice u dvo- jini i množini neodređene, uključujući vlastite imenice i imenice s određenim članom, koje u tom slučaju gube određeni član, zatim preoblikovane, odnosno
izvedene vlastite imenice (ism maʻdūl) iz zajedničkih imenica, oblik elativa
ženskog roda ﻰَﻠﻌْ ﻓُ
(fuʻlā al-tafḍīl) koji se upotrebljava isključivo s određenim
članom ili u aneksiji (iḍāfa), uključujući i oblik množine ﻞﻌَ ﻓُ
i zbog toga sma-
tra određenim, te posebni oblici riječi kojima se postiže neodređeno značenje
imenice, kao što je ﻥﻮﻌﻤﺟﺃ ﻊﻤﺟﺃ.
I, na kraju, određenost/neodređenost imenica postižu se i raznim sin- taksičkim strukturama (ẓawāhir naḥwiyya) u rečenici, kao što su slaganje (muṭābaqa), prava aneksija (iḍāfa maḥḍa), sufiksalna promjenljivost (iʻrāb) i imenica kao odgovor (ǧawāb) na postavljeno pitanje.3
Na temelju navedenih kriterija gramatičari su utvrdili i posebne vrste određenosti i neodređenosti koje su uglavnom prihvatili i stilitičari. Međutim,
O formalnim kriterijima utvrđivanja određenosti/neodređenosti s gramatičkog aspekta opširno se raspravlja u: Naḥla, al-Taʻrīf wa al-tankīr..., 95-214.
dok gramatičari insistiraju na morfološko-sintaksičkim obilježjima određenih i neodređenih imenica u arapskoj rečenici, stilističari o ovim, u osnovi grama- tičkim kategorijama, raspravljaju u okviru stilističke discipline ʻilm al-maʻānī (semantika sintakse) kada govore o modusima subjekta i predikata (aḥwāl al-musnad ilayhi wa al-musnad).4 Za razliku od gramatičara, stilističari istra- žuju motive i razloge korištenja određenih i neodređenih imenica u rečenici, insistirajući više na njihovim sintaksičko-semantičkim karakteristikama kada se nalaze uglavnom u poziciji subjekta (musnad ilayhi) i predikata (musnad). Istražujući istovremeno i njihov gramatičko-stilistički potencijal, stilističari u istraživanja kategorije određenosti i neodređenosti uključuju i izvantekstualni kontekst, odnosno pragmatički aspekt analize teksta, koji je posebno značajan za razumijevanje i interpretiranje Kurʼana.
Neodređena imenica (nakira), isto kao i određena (maʻrifa), označava određeno lice, predmet ili pojam, samo što se razlikuju u razumijevanju takvoga lica, predmeta ili pojma. Naime, neodređena imenica označava lice, predmet ili pojam sam po sebi, bez naznake o kom konkretnom licu, predme- tu ili pojmu se radi zato što takva imenica ne posjeduje ništa što je determinira na način da bi sagovornik mogao razumjeti na koje se konkretno lice, pred- met ili pojam takva imenica odnosi. Neodređena imenica, prema tome, može označavati pojedinačno lice, predmet ili pojam, koji pripadaju određenom rodu (ǧins), vrsti (nawʻ) ili klasi (ṣanf), zatim manju ili veću količinu nečega kada se tretira kao zbirna imenica (ism al-ǧamʻ), ili označavati više od jednog lica, predmeta ili pojmova, odnosno biti imenica u dvojini (muṯannā) ili mno- žini (ǧamʻ). Pošto ovakve imenice ne označavaju konkretna lica, predmete ili pojmove, one se zato ne mogu ni tretirati kao određene.
Međutim, određena imenica označava konkretno lice, predmet ili pojam zato što posjeduje određene determinirajuće elemente koji je određuju na način da sagovornik tačno zna na koje se lice, predmet ili pojam takva ime- nica odnosi. Ovakve se imenice ističu nekim od elemenata određenosti koje ne posjeduju imenice koje označavaju neodređena lica, predmete ili pojmove, kao što je, npr., imenica ﺪﻳﺯ koja označava konkretnu osobu ili zamjenica ءﻻﺆﻫ koja označava konkretnu grupu ili društvo u okviru vrste kojoj pripadaju.5
Rečenica se, prema arapskim gramatičarima, sastoji od dva osnovna dijela, musnad i musnad ilayhi koji, zavisno od vrste rečenice, mogu biti subjekt (mubtadaʼ) i predikat (ẖabar), te tako formirati imensku rečenicu, ili agens (fāʻil) i glagol (fiʻl) koji formiraju glagolsku rečenicu. Ovaj princip podjele rečeničnih konstituenata prihvatili su i stilističari. Ukoliko u rečenici nedostaje jedan od navedenih konstituenata gramatičari impliciraju njegovo postojanje, odnosno elidiranje.
Al-Maydānī, al-Balāġa al-ʻarabiyya..., I,397. Aḥmad Muṣṭafā al-Marāġī, ʻUlūm al-balāġa: al-bayān wa al-maʻānī wa al-badīʻ, al-Ṭabʻa al-ṯāliṯa, Dār al-Kutub al-ʻilmiyya, Bayrūt, 1414/1993, 112.
Prema tome, dok neodređena imenica označava lice, predmet ili pojam kao člana određenog roda, vrste, klase ili grupe sa kojima dijeli zajednička svojstva, određena imenica - osim što označava lice, predmet ili pojam kao člana određenog roda, vrste, klase ili grupe - označava i konkretno lice, pred- met ili pojam koji pripadaju takvom rodu, vrsti, klasi ili grupi.
Međutim, iako su imenice nositelji značenja određenosti, one same po sebi, osim vlastitih imena, ne mogu ovakvo značenje izraziti i zbog toga same ne označavaju konkretna lica, predmete ili pojmove osim upotrijebljene u određenom kontekstu.6 One su, kako ističe Ibn al-Ḥāǧib, tek ustanovljene da označavaju konkretna lica, predmete ili pojmove i, kako u komentaru nave- denog Ibn al-Ḥāǧibovog stava ističe al-Raḍī, u jezičkoj praksi se koriste za označavanje konkretnih lica, predmeta ili pojmova, jer bi, inače, samo vlastita imena služila navedenoj svrsi. Zbog toga bi, prema al-Raḍīju, bilo jasnije da je Ibn al-Ḥāǧib rekao da su ustanovljene da se upotrebljavaju za označavanje konkretnih lica, predmeta ili pojmova.7
Određivanje konkretnog lica, predmeta ili pojma koji pripadaju odre- đenom rodu, vrsti, klasi ili grupi postiže se na različite načine i različitim jezičkim sredstvima. Može se označavati posebnim riječima, kao u slučaju vlastitih imena, a može i različitim oblicima (vrstama) riječi ili određenim članom. Na temelju ovih kriterija arapski gramatičari i stilističari govore o sedam načina izražavanja određenog značenja imenica.
Imenica (ism), prema tome, može biti određena samim svojim izra- zom, kao što su vlastite imenice (aʻlām) ili drugim oblicima (vrstama) riječi upotrijebljenim u određenom kontekstu, kao što je lična zamjenica (ḍamīr) prvog, drugog ili trećeg lica; zatim fizičkim pokazivanjem, kao što je pokazna zamjenica (ism al-išāra); poznatim odnosom, kao što je odno- sna zamjenica (ism al-mawṣūl); posebnim partikulama, kao što su određeni član (lām al-taʻrīf) i vokativna partikula; ili značenjskom aneksijom (iḍāfa maʻnawiyya). Značenje određenosti može se ostvariti i navođenjem dodatnih informacija u obliku raznih vrsta imenskih dopuna, kojima se bliže određuje neodređeno lice, predmet ili pojam.8
Da bi svojim iskazom ostvario određeni cilj govornik, pored želje za jasnim i elokventnim izražavanjem, mora dobro poznavati i razlike u znače- njima određenosti koje se navedenim jezičkim sredstvima postižu uzimajući u obzir i stanje sagovornika kome se upućuje poruka. Zbog toga stilističari
Al-Marāġī, ʻUlūm al-balāġa..., 112.
Raḍiyyuddīn Muḥammad b. al-Ḥasan al-Astarābādī, Šarḥ al-Raḍī ʻalā al-Kāfiya, I-IV, Taṣḥīḥ wa taʻlīq: Yūsuf Ḥasan ʻUmar, Manšūrāt Ǧāmiʻa Qār Yūnus Banġāzī, al-Ṭabʻa al-ṯāniya, 1996, III, 234.
Al-Marāġī, ʻUlūm al-balāġa..., 112. Al-Maydānī, al-Balāġa al-ʻarabiyya..., I, 396-397.
posebno insistiraju na odabiru načina određivanja prema ciljevima koji se takvim iskazom žele ostvariti, isto kao što vode računa i o motivima i razlo- zima koji zahtijevaju izbor određene vrste neodređenosti. Ističući neke od ciljeva i motiva, stilističari ostavljaju i sagovorniku mogućnost otkrivanja drugih ciljeva i motiva u upućenoj poruci pomoću vlastitih osjećaja i ličnih intelektualnih sposobnosti.9
Uspješnost govornog lica u odabiru jezičkih sredstava kojima se postiže značenje određenosti i neodređenosti i izricanje stilistički inovativnog iskaza, zavisi i od njegovog osjećaja razlika u značenjima određenosti i neodređeno- sti, te posjedovanja posebno istančanog ukusa u odabiru stilističkih sredstava lijepog izražavanja, uopće, i mogućnosti postizanja podudarnosti značenja iskaza (kalām) sa kontekstom u kome se takav iskaz izriče (muqtaḍā al-ḥāl).
Među gramatičarima prisutno je i pitanje izvornog stanja imenice u odnosu na njenu određenost i neodređenost. Većina gramatičara, uključujući i Sībawayha, smatra da je izvorno stanje imenice (aṣl) neodređenost, a da je određenost njeno sekundarno stanje (farʻ). Za navedenu tvrdnju oni navode više argumenata, između ostalog i to što neodređene imenice izražavaju zna- čenje općeg, a određene posebnog i što opće sadrži i značenje posebnog, za razliku od posebnog koje ne obuhvata i značenje općeg. Zbog toga i imenice prvo označavaju opće pojmove, a tek poslije posebne. Osim toga, neodređe- ne imenice, za razliku od određenih, ne zahtijevaju ni kontekst da bi izrazile svoje značenje. Zbog toga i gramatičari u svojim djelima prvo raspravljaju o neodređenosti (tankīr) i neodređenim imenicama (nakira), a zatim određeno- sti (maʻrifa) i određenim imenicama (taʻrīf).
Međutim, stilističari suprotno gramatičarima, prvo raspravljaju o odre- đenim imenicama s obzirom na to da je određenost izvorni oblik subjekta (musnad ilayhi), a neodređenost predikata (musnad). Navedeni stav stilističari objašnjavaju pozicijama koje zauzimaju i funkcijama koje vrše određene i neodređene imenice u rečenici i značenjima koja izražavaju. Zbog toga se u stilističkim raspravama prvo tretiraju određenost subjekta i predikata, a potom neodređenost subjekt i predikata.
Određenost i neodređenost predstavljaju značajna stilistička sredstva kojima se, s obzirom na raznovrsnost načina njihovog ostvarivanja, naročito određenošću, osim stilističkih efekata postižu i različita specifična značenja. Zbog toga je istraživanje i analiziranje kategorije određenosti/neodređenosti u kurʼanskom tekstu posebno značajno za razumijevanje i tumačenje Kurʼana.
Al-Maydānī, al-Balāġa al-ʻarabiyya..., I, 397-398. Faḍl Ḥasan ʻAbbās, al-Balāġa: funūnuhā wa afnānuhā: ʻilm al-maʻānī, Dār al-Furqān li al-našr wa al-tawzīʻ, al-Ṭabʻa al-rābiʻa, Irbid - al-Urdun (Jordan), 1417/1997, 296.
S obzirom na to da je izvorna osobina subjekta određenost, subjekt se često definira pomoću logičke analize sudova kao pojam o kome se donosi sud (maḥkūm ʻalayhi). Zato što se o nečemu ne može donositi sud (ḥukm) prije nego predmet o kome se sudi bude određen, zbog toga i imenica koja se nalazi u poziciji subjekta mora biti određena. Prema tome, subjekt se može definirati i kao ono o kome/čemu se govori (muẖbar ʻanhu), a predikat kao obavijest o onom o kome/čemu se govori (muẖbar bihi).10
Određenost subjekta postiže se ličnom zamjenicom (muḍmar), vlasti- tom imenicom (ʻalam), odnosnom zamjenicom (ism al-mawṣūl), pokaznom zamjenicom (ism al-išāra), određenim članom (lām al-taʻrīf), aneksijom (iḍāfa) i vokativnom partikulom yāʼ (yāʼ al-munādā). 11
Određen subjekt u kur’anskom tekstu najčešće se javlja u obliku lične zamjenice (ḍamīr) prvog, drugog ili trećeg lica. Upotreba ličnih zamjenica u poziciji subjekta, osim konteksta koji zahtijeva njihovu upotrebu, može biti motivirana i željom za konciznim (iẖtiṣār) izražavanjem, s obzirom na to da lične zamjenice predstavljaju kratke i sažete riječi, čime se štedi vrijeme i napor, kao u ajetima u kojima se Uzvišeni Allah obraća poslaniku Musau govorom o Samom Sebi:
ﻪُ ﱠﻠﻟﺍ ﺎﻧَ َﺃ ﻲﻨِ ﱠﻧِﺇ * ﻰﺣﻮُﻳ ﺎﻤَ ِﻟ ﻊْ ﻤِ ﺘَ ﺳﺎﻓَ
ﻚَ ُﺗﺮْ ﺘَ ﺧﺍ ﺎﻧَ َﺃﻭَ
* ﻯﻮً ﻁُ
ﺱِ ﺪﱠ ﻘَ ﻤُ ﻟﺍ ﺩﺍﻮَ ﻟﺎﺑِ
ﻚَ ﱠﻧِﺇ ﻚَ ﻴْ َﻠﻌْ ﻧَ
ﻊْ َﻠﺧﺎﻓَ
ﻚَ ﺑﱡ ﺭَ
ﺎﻧَ َﺃ ﻲّﻧِ ِﺇ
ﻱﺮِ ﻛْ ﺬِ ِﻟ ﺓﻮﻠٰ ﺼﻟﺍ ﻢِ ﻗِ َﺃﻭَ
ﻲﻧِ ﺪْ ُﺒﻋﺎﻓَ
ﺎﻧَ َﺃ ﻻﱠ ِﺇ ﻪَ َﻟِﺇ ﻻَ
Ja sam, uistinu, Gospodar tvoj! Izuj, zato, obuću svoju, ti si, doista, u sve-
toj dolini Tuva. Tebe sam izabrao, zato ono što ti se objavljuje slušaj! Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga, osim Mene, nema; zato se samo Meni klanjaj i molitvu obavljaj - da bih ti uvijek na umu bio (Ṭā Hā, 12-14)!
U navedenim ajetima se na više mjesta ličnom zamjenicom prvog lica jednine, koja se odnosi na Gospodara Svevišnjeg, osim stilističkih efekata postiže i konciznost u izražavanju.
Isto pravilo važi i za lične zamjenice drugog lica, kao u ajetu:
ﺎﻨً ّﻴِ َﻟ ﻻً ﻮْ ﻗَ
ﻪُ َﻟ ﻻﻮﻘُ ﻓَ
* ﻰﻐَ ﻁَ
ﻪُ ﱠﻧِﺇ ﻥَ ﻮْ ﻋَ ﺮْ ﻓِ
ﻰَﻟِﺇ ﺎﺒَ ﻫَ ﺫْ ِﺍ * ﻱﺮِ ﻛْ ﺫِ
ﻲﻓِ
ﺎﻴَ ﻨِ ﺗَ
ﻻَ ﻭَ
ﻲﺗﺎﻳﺂﺑِ
ﻙﻮﺧُ َﺃﻭَ
ﺖَ ﻧْ َﺃ ﺐْ ﻫَ ﺫْ ِﺍ
ﻰﺸَ ﺨْ ﻳَ
ﻭْ َﺃ ﺮُ ﻛﱠ ﺬَ ﺘَ ﻳَ
ﻪُ ﱠﻠﻌَ َﻟ
Idite ti i brat tvoj, sa dokazima Mojim, i ne prestajući da Me spominjete.
Aḥmad Maṭlūb, Asālīb balāġiyya : al-faṣāḥa, al-balāġa, al-maʻānī, Wikāla al-maṭbūʻāt, al-Kuwayt, 1980, 143.
Kao posebna vrsta određenosti navodi se i imenica u vokativu, koju određuje vokativna partikula. Međutim, ova vrsta određenosti ne nalazi se u Kurʼanu, te se zbog toga ne tretira ni u ovom radu.
Idite faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao (Ṭā Hā, 42-44)!12
Bez obzira na to što drugo lice pretpostavlja obraćanje konkretnoj osobi, nekada se drugim licem izražava i opće značenje koje se ne odnosi na određe- nu osobu. Ovakvi primjeri su posebno česti u Kurʼanu, kao u ajetu:
ﺎﱠﻧِﺇ ﺎﺤً ِﻟﺎﺻَ
ﻞْ ﻤَ ﻌْ ﻧَ
ﺎﻨَ ﻌْ ﺟِ ﺭﺎﻓَ
ﺎﻨَ ﻌْ ﻤِ ﺳَ ﻭَ
ﺎﻧَ ﺮْ ﺼَ
ﺑْ َﺃ ﺎﻨَ ﱠﺑﺭَ
ﻢْ ﻬِ ّﺑِ ﺭَ
ﺪَ ﻨْ ﻋِ
ﻢْ ﻬِ ﺳِ ﺅُ ﺭُ
ﻮﺴُ ﻛﺎﻧَ
ﻥﻮﻣُ ﺮِ ﺠْ ﻤُ ﻟﺍ ﺫِ ِﺇ ﻯﺮَ ﺗَ
ﻮْ َﻟﻭَ
ﻥﻮُﻨﻗﻮﻣُ
A da ti je vidjeti grješnike oborenih glava pred Gospodarom svojim (kako mole): - Gospodaru naš, vidjeli smo i čuli smo, pa nas vrati da dobra djela činimo, mi, doista, čvrsto vjerujemo (al-Saǧda, 12)!
Obraćanjem u drugom licu jednine u spomenutom ajetu izriče se opće značenje u smislu pokazivanja teškog stanja grješnika, koje je dostiglo krajnje granice tako da se ne može skriti, ali se ne može ni vidjeti, tako da se iz samoga govora može samo pretpostaviti.13 Obraćanje u drugom licu u navedenom ajetu ima univerzalni karakter, jer se odnosi na sve na koje bi se mogao odnositi sadržaj navedenog ajeta, odnosno one koji dobra djela čine. Tako navedeni ajet znači kao da glasi: ﺢﻟﺎﺼﻟﺍ ﺎﻬّﻳﺃ ﺎﻳ ﺖﻧﺃ ﻯﺮﺗ ﻮﻟﻭ „A da ti je, ti koji dobra djela činiš, vidjeti...“, bez obzira na to da li se radnja događa u vrijeme njenog izricanja, ili se dogodila u prošlosti, ili će se dogoditi u budućnosti. U Kurʼanu se, inače, nalazi velik broj ajeta iskazanih u navedenoj formi, koji izražavaju opće značenje. S obzirom na to da obraćanje u drugom licu pret- postavlja prisustvo sagovornika u vrijeme dok mu se govorno lice obraća, ono se u ovom slučaju pretpostavlja.14
I lične zamjenice trećeg lica mogu se nalaziti u poziciji određenog subjek- ta. U ovom slučaju subjekt na neki način mora biti i prije spomenut ili se razumjeti iz konteksta kako bi se uspostavila konekcija između njega i iskaza
koji slijedi, kao u ajetu:
ﻦﻴﻤِ ﻛﺎﺤَ ﻟﺍ ﺮُ ﻴْ ﺧَ
ﻮَ ﻫُ ﻭَ
ﻪُ ﱠﻠﻟﺍ ﻢَ ﻜُ ﺤْ ﻳَ
ﻰَ ﱠﺘﺣَ
ﺮْ ﺒِ ﺻﺍﻭَ
ﻚَ ﻴْ َﻟِﺇ ﻰﺣﻮُﻳ ﺎﻣَ
ﻊْ ﺒِ ﱠﺗﺍﻭَ
Ti slijedi ono što ti se objavljuje i budi strpljiv dok Allah ne presudi, On
je najbolji sudija (Yūnus, 109)! u kome se prije lične zamjenice ﻮﻫ navodi subjekt (ﻪُ ﱠﻠﻟﺍ) na koji se ova zamjenica odnosi.15
Al-Maydānī, al-Balāġa al-ʻarabiyya..., I, 411. Nūḥ ʻAṭauʼllāh al-Ṣarāyira, al-Taʻrīf wa al-tankīr bayn al-naḥwiyyīn wa al-balāġiyyīn : dirāsa dalāliyya waẓīfiyya, Risāla muqaddama ilā ʻimāda al-dirāsāt al-ʻulyā istikmālan li mutaṭallabāt al-ḥuṣūl ʻalā daraǧa al-māǧistīr fī al-luġa, qism al-ʻarabiyya wa ādābihā, Ǧāmiʻa Muʼta, al-Urdun (Jordan), al-Karak, 2007, 73-74. Dostupno na: http://logawiat.com/ar/articles/book_ma_phd/ cc9f1c05deb0d872950d94e2077f0e1f.pdf
Aḥmad Maṭlūb, Asālīb balāġiyya..., 144. Nūḥ al-Ṣarāyira, al-Taʻrīf wa al-tankīr..., 76.
‘Abduh ‘Abdul‘azīz Qulqayla, al-Balāġa al-iṣṭilāḥiyya, Dār al-Fikr al-‘arabī, al-Ṭab‘a al-ṯāliṯa, al-Qāhira, 1412/1992, 212. Faḍl ʻAbbās, al-Balāġa: funūnuhā wa afnānuhā...,
299. Al-Marāġī, ʻUlūm al-balāġa..., 113. Aḥmad Maṭlūb, Asālīb balāġiyya..., 144.
Faḍl ʻAbbās, al-Balāġa: funūnuhā wa afnānuhā..., 299-300.
Nekada se subjekt prije lične zamjenice može razumjeti i iz značenja samoga iskaza, kao u ajetu:
ﻢْ ﻜُ َﻟ ﻰﻛَ ﺯْ َﺃ ﻮَ ﻫُ
ﺍﻮﻌُ ﺟِ ﺭﺎﻓَ
ﺍﻮﻌُ ﺟِ ﺭﺍ ﻢُ ﻜُ َﻟ ﻞﻴﻗِ
ﻥْ ِﺇﻭَ
A ako vam se rekne: - Vratite se! - vi se vratite, to vam je poštenije (al-Nūr,
28), u kome se prije lične zamjenice ﻮﻫ ne nalazi eksplicitno iskazan izraz koji upućuje na ovu zamjenicu, ali se iz značenja rečenice razumije. Tako i navedeni ajet znači kao da glasi: ﻢﻜﻟ ﻰﻛﺯﺃ ﻉﻮﺟﺮﻟﺎﻓ ﺍﻮﻌﺟﺭﺎﻓ ﺍﻮﻌﺟﺭﺍ ﻢﻜﻟ ﻞﻴﻗ ﻥﺇﻭ „A ako vam se rekne: - Vratite se! - vi se vratite, vraćanje (to) vam je poštenije.“ U ovu vrstu određenog subjekta spada i imenska rečenica sa zamjenicom činjenice (ḍamīr al-šaʼn), koja dolazi na početku rečenice da naglasi i pojača njeno značenje i izazove zanimanje primaoca poruke za njen sadržaj, kao u
ajetu: ﺪٌ ﺣَ َﺃ ﻪُ ﱠﻠﻟﺍ ﻮَ ﻫُ
ﻞْ ﻗُ
Reci: - On, Allah, jedan je (al-Iẖlāṣ, 1). Zamjenica činjenice
ﻮَ ﻫُ
u navedenom ajetu predstavlja subjekt imenske rečenice, čiji je predikat
imenska rečenica ﺪﺣﺃ ﻪﱠﻠﻟﺍ "Allah je jedan", koja slijedi poslije nje.16
Ni u jednom naprijed navedenom primjeru ne bi odgovarala upotreba od- govarajuće određene imenice umjesto ličnih zamjenica zbog konciznosti ko- jom se odlikuju lične zamjenice i povezivanja dijelova iskaza, osim u slučaju kada bi takvo nešto zatijevali posebni razlozi stilističke prirode.
Određenost subjekta vlastitom imenicom (ʻalam) prisutna je u Kurʼanu na više mjesta. Motivirana je uglavnom željom da se primalac poruke upozna s osobom o kojoj se govori navođenjem njenog vlastitog imena, po kome se razlikuje od drugih osoba. Najčešće se koristi kada je takva osoba dobro poznata primaocu poruke po njegovom imenu, kao u ajetu:
ﻢﻴِﻠﻌَ ﻟﺍ ﻊﻴﻤِ ﺴﻟﺍ ﺖَ
ﻧْ َﺃ ﻚَ ﱠﻧِﺇ ﺎﱠﻨﻣِ
ﻞْ ﱠﺒﻘَ ﺗَ
ﺎﻨَ ﱠﺑﺭَ
ﻞﻴﻌِ ﻤٰ ﺳْ ِﺇﻭَ
ﺖِ ﻴْ ﺒَ ﻟﺍ ﻦَ ﻣِ
ﺪَ ﻋﺍﻮَ ﻘَ ﻟﺍ ﻢﻴﻫِ ﺮٰ ﺑْ ِﺇ ﻊُ ﻓَ ﺮْ ﻳَ
ﺫْ ِﺇﻭَ
I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali (molili su): - Gospodaru
naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš (al-Baqara, 127)! ili u ajetu:
ﺎﻔً ﺳِ َﺃ ﻥﺎﺒَ ﻀْ ﻏَ
ﻪِ ﻣِ ﻮْ ﻗَ
ﻰَﻟِﺇ ﻰﺳﻮﻣُ
ﻊَ ﺟَ ﺭَ
ﺎﻤﱠ َﻟﻭَ
A kad se Musa srdit i žalostan narodu svome vrati (al-Aʻrāf, 150).17
Vlastitim imenima postižu se i drugi ciljevi, naročito kada se koriste razne vrste nadimaka (kunya i laqab), koji mogu izražavati i određena značenja tako da se nosioci takvih imena, zavisno od njihovih značenja, mogu hvaliti, veličati, blagosiljati ili kuditi.18
Faḍl ʻAbbās, al-Balāġa: funūnuhā wa afnānuhā..., 300-301. Al-Marāġī, ʻUlūm al-balāġa..., 113-114.
Al-Maydānī, al-Balāġa al-ʻarabiyya..., I, 414. Faḍl ʻAbbās, al-Balāġa: funūnuhā wa afnānuhā..., 301. ‘Abduh Qulqayla, al-Balāġa al-iṣṭilāḥiyya, 214.
Aḥmad Maṭlūb, Asālīb balāġiyya..., 145-146. Al-Maydānī, al-Balāġa al-ʻarabiyya..., I, 415-417. Nūḥ al-Ṣarāyira, al-Taʻrīf wa al-tankīr..., 80.
Određenost subjekta odnosnom zamjenicom (ism al-mawṣūl) može se realizirati samo pod određenim uvjetima. Budući da su neodređene (mubhamāt), odnosne zamjenice same ne izražavaju potpuno i određeno zna- čenje. Takvo značenje odnosna zamjenica postiže samo zajedno s izjavnom rečenicom (ǧumla ẖabariyya) sa kojom kao svojom dopunom čini odnosnu rečenicu i postiže status imenske riječi, te u tom slučaju, kao i ostale vrste potpunih imenica, može biti u poziciji subjekta (musnad ilayhi) i predikata (musnad). Tako odnosna zamjenica u primjeru: ﻱﺬﻟﺍ ءﺎﺟ „Došao je onaj koji“ sama po sebi ne znači ništa bez dopune u formi izjavne rečenice: ﻢّﻠﻋ ﻱﺬﻟﺍ ءﺎﺟ ﻙﺪﻟﻭ „Došao je onaj koji je poučavao tvoje dijete“, koja eliminira neodređe- nost odnosne zamjenice.19
Ovakvom odnosnom rečenicom u poziciji određenog subjekta postižu se različita značenja i posebni stilistički efekti. Osim što može biti jedini način izricanja određenog subjekta, odnosnom zamjenicom mogu se iskazivati i značenja veličanja, uzdizanja, zastrašivanja, podsticanja, upozoravanja sago- vornika na učinjenu grješku, isticanje cilja koji se želi postići ili ukazivanje da za sadržaj koji se opisuje odnosnom rečenicom slijedi nagrada ili kazna koje se navode u rečenici koja slijedi poslije odnosne rečenice. Veći dio navedenih značenja nalazi se i u kurʼanskim ajetima.
Odnosna rečenica može biti i jedini način izricanja određenog subjekta u slučaju kada primalac poruke ne posjeduje nikakve određujuće podatke o osobi o kojoj mu se govori, tako da izbor odnosne rečenice ostaje jedina mogućnost za njeno određivanje i izricanje željenog značenja. Takav se slučaj nalazi u ajetu u kome se govori o poslaniku Musau i jednom Israilićanu koji
je od Musaa tražio pomoć:
ﻱﱞ ﻮِ ﻐَ َﻟ ﻚَ ﱠﻧِﺇ ﻰﺳﻮﻣُ
ﻪُ َﻟ ﻝﺎﻗَ
ﻪُ ﺧُ ﺮِ ﺼْ
ﺘَ ﺴْ ﻳَ ﺲِ
ﻣْ ﻷْ ﺎﺑِ
ﻩُ ﺮَ ﺼﻨﺘَ ﺳﺍ ﻱﺬِ ﱠﻟﺍ ﺍﺫَ ِﺈﻓَ
ﺐُ ﻗﱠ ﺮَ ﺘَ ﻳَ
ﺎﻔً ﺋﺎﺧَ
ﺔِ ﻨﻳﺪِ ﻤَ ﻟﺍ ﻲﻓِ
ﺢَ ﺒَ ﺻْ
َﺄﻓَ
ﻦﻴﺒِ ﻣُ
I on u gradu postade prestrašen, očekujući šta će biti, kad ga onaj isti koji
je jučer od njega pomoć tražio ponovo pozva u pomoć. - Ti si, zbilja, u pravoj zabludi! - reče mu Musa (al-Qaṣaṣ, 18).
Čitalac navedenog kurʼanskog kazivanja, o osobi koja se spominje u navedenom ajetu saznaje samo ono što se spominje u samom kazivanju, tj. da je navedena osoba od Musaa dan prije tražila pomoć i da mu je Musa pomo- gao, što se izriče odnosnom rečenicom.20
Osim određenosti, odnosnom rečenicom može se izricati i značenje emfa- tičnosti, veličanja i zastrašivanja, kao u ajetu u kome se govori o onome što se zbilo s faraonovim narodom:
Faḍl ʻAbbās, al-Balāġa: funūnuhā wa afnānuhā..., 307.
Al-Maydānī, al-Balāġa al-ʻarabiyya..., I, 429-430. ‘Abduh Qulqayla, al-Balāġa al-iṣṭilāḥiyya, 214.
ﻢْ ﻬُ ﻴَ ﺸِ ﻏَ
ﺎﻣَ
ﻢِّ ﻴَ ﻟﺍ ﻦَ ﻣِ
ﻢﻬُ ﻴَ ﺸِ ﻐَ ﻓَ
ﻩِ ﺩﻮُﻨﺠُ ﺑِ
ﻥُ ﻮْ ﻋَ ﺮْ ﻓِ
ﻢْ ﻬُ ﻌَ ﺒَ ﺗْ َﺄﻓَ
A faraon je za njima s vojskom svojom krenuo, ali ih je morska voda pot-
puno preplavila i prekrila (Ṭā Hā, 78).
Žestina i silovitost morske vode koja je preplavila i prekrila faraonov narod i učestalost njenog pojavljivanja ne bi se mogla ničim drugim iskazati i opisati do odnosnom rečenicom, kao što se i u navedenom ajetu izriče.21
Odnosnom rečenicom ističe se i cilj izricanja iskaza, kao u ajetu u kome se želi istaći nevinost i poštenje poslanika Jusufa u slučaju kada upravnikova žena pokušava da ga zavede:
ﻦَ ﺴَ ﺣْ َﺃ ﻲّﺑِ ﺭَ
ﻪُ ﱠﻧِﺇ ﻪِ ﱠﻠﻟﺍ ﺫﺎﻌَ ﻣَ
ﻝﺎﻗَ
ﻚَ َﻟ ﺖَ
ﻴْ ﻫَ
ﺖْ َﻟﺎﻗَ ﻭَ
ﺏﺍﻮَ ﺑْ ﻷﺍ ﺖِ
ﻘَ ﱠﻠﻏَ ﻭَ
ﻪِ ﺴِ ﻔْ ﻧَ
ﻦْ ﻋَ
ﺎﻬَ ﺘِ ﻴْ ﺑَ
ﻲﻓِ
ﻮَ ﻫُ
ﻲﺘِ ﱠﻟﺍ ﻪُ ﺗْ ﺩَ ﻭﺍﺭَ ﻭَ
ﻥﻮﻤُ ِﻟﺎﻈﻟﺍ ﺢُ ِﻠﻔْ ُﻳ ﻻَ
ﻪُ ﱠﻧِﺇ ﻱﺍﻮَ ﺜْ ﻣَ
I htjede ga zavesti ona u čijoj kući je bio. Zaključa vrata i reče: - Dođi! –
On reče: - Sačuvaj Bože! Moj Gospodar dao mi je lijepo boravište. Grješnici sigurno uspjeti nikad neće (Yūsuf, 23).
Na bolji, potpuniji i savršeniji način od odnosne rečenice u ovom slučaju ne bi se mogla istaći neporočnost i nevinost poslanika Jusufa. Navođenjem imena upravnikove žene: ﺎﺨﻴﻟﺯ ﻪﺗﺩﻭﺍﺭﻭ „I htjela ga je zavesti Zulejha“ ili isti- canjem činjenice da je upravnikova žena: ﺰﻳﺰﻌﻟﺍ ﺓﺃﺮﻣﺍ ﻪﺗﺩﻭﺍﺭﻭ „I htjela ga je zavesti upravnikova žena“ ne bi se moglo iskazati ono što izriče odnosna rečenica: ﺎﻬﺘﻴﺑ ﻲﻓ ﻮﻫ ﻲﺘﻟﺍ „ona u čijoj kući je bio.“ Na ovakav način najbolje se ističe, hvali i dokazuje Jusufova neporočnost, čednost, nevinost i pokornost Uzvišenom Allahu. Budući da se, kako se i u ajetu ističe, nalazi u njenoj kući i da između njih nema nikakvih prepreka i bez obzira što je njen sluga i što bi zbog toga trebao bez pogovora ispunjavati njene zahtjeve, gledajući je dok
mu se nudi i pokušava da ga zavede, on je, pokoravajući se Uzvišenom Alla-
hu, odbija riječima: ﻪِ ﱠﻠﻟﺍ ﺫﺎﻌَ ﻣَ
"Sačuvaj Bože!"22
Odnosnom rečenicom može se izricati i radnja za koju slijedi nagrada ili
kazna, koje se navode u rečenici koja slijedi poslije odnosne rečenice, kao u ajetu:
ﻢﻳﺮِ ﻛَ
ﻕٌ ﺯْ ﺭِ ﻭَ
ﺓٌ ﺮَ ﻔِ ﻐْ ﻣَ
ﻢْ ﻬُ َﻟ ﺕﺎﺤَ ِﻟﺎﺼﻟﺍ ﺍﻮُﻠﻤِ ﻋَ ﻭَ
ﺍﻮُﻨﻣﺁ ﻦﻳﺬِ ﱠﻟﺎﻓَ
One koji vjeruju i dobra djela čine za njih je oprost i opskrba plemenita
(al-Ḥaǧǧ, 50), u kome se ističe da za vjerovanje i činjenje dobrih djela slijedi oprost i plemenita opskrba od Allaha.23
Faḍl ʻAbbās, al-Balāġa: funūnuhā wa afnānuhā..., 307-308. Al-Maydānī, al-Balāġa al-ʻarabiyya..., I, 432. Al-Sayyid Aḥmad al-Hāšimī, Ǧawāhir al-balāġa fī al-maʻānī wa al-bayān wa al-badīʻ, al-Maktaba al-ʻAṣriyya, Ṣaydā – Bayrūt, 1999, 114.
Faḍl ʻAbbās, al-Balāġa: funūnuhā wa afnānuhā..., 308-309. Al-Maydānī, al-Balāġa al-ʻarabiyya..., I, 432-433. Aḥmad Maṭlūb, Asālīb balāġiyya..., 146-147.
Al-Maydānī, al-Balāġa al-ʻarabiyya..., I, 433-434. ‘Abduh Qulqayla, al-Balāġa al-iṣṭilāḥiyya, 215. Faḍl ʻAbbās, al-Balāġa: funūnuhā wa afnānuhā..., 309. Al-Hāšimī, Ǧawāhir al-balāġa..., 115.
Odnosnom rečenicom izriče se, također, upozorenje i opomena (tanbīh) primaocu poruke za počinjeni grijeh ili grješku, kao u ajetu:
ﻢْ ﻜُ ُﻟﺎﺜَ ﻣْ َﺃ ﺩﺎﺒَ ﻋِ
ﻪِ ﱠﻠﻟﺍ ﻥﻭﺩُ
ﻦْ ﻣِ
ﻥﻮﻋُ ﺪْ ﺗَ
ﻦﻳﺬِ ﱠﻟﺍ ﻥﱠ ِﺇ
Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate, su robovi poput vas (al-Aʻrāf,
194), u kome Uzvišeni Allah upozorava one koji se drugima mimo Njega klanjaju da su ti kojima se klanjaju Allahovi robovi i Allahova stvorenja, isto kao i oni.24
Određenost subjekta pokaznom zamjenicom (ism al-išāra), slično odno- snim zamjenica, može se realizirati, također, samo pod određenim uvjetima. S obzirom na to da se, isto kao i odnosne zamjenice, tretiraju kao neodređene (mubhamāt) i da same ne izražavaju potpuno i određeno značenje, pokazne zamjenice takvo značenje ostvaruju samo zajedno s imenicom na koju se odnose.
Primarna funkcija pokaznih zamjenica jeste pokaznost, koja se manifesti- ra u smislu eksplicitnog izdvajanja predmeta označenog imenicom. Budući da je izvorna osobina pokaznih zamjenica pokazivanje nečeg što je vidljivo, ono na što se odnosi pokazna zamjenica mora biti vidljivo i govorniku i slušatelju da bi ga mogli na jedinstven način identificirati. Time se osim pokaznosti pokazuje i identifikacijska uloga pokaznih zamjenica, koja se manifestira tako što se odnosi na određeni predmet označen imenicom. Tako se znače- nje određenosti pokaznih zamjenica manifestira na način sličan određenom članu, s tim što pokazne zamjenice izražavaju i dodatno značenje označavaju- ći je li imenica u jednini, dvojini ili množini, da li je blizu, daleko ili srednje udaljenosti u odnosu na govorno lice.
Međutim, pokazne zamjenice koriste se i za pokazivanje nečeg što je nevidljivo, označenog apstraktnim imenicama, kao u slučaju kada ni govor- nik ni slušatelj ili samo jedan od njih ne poznaju njima nevidljiv i neopipljiv pojam o kome se u rečenici govori tako da pokazna zamjenica ostaje jedino sredstvo njegovog određivanja.25
Pored određenosti, pokaznim zamjenicama u poziciji subjekta postižu se i druge vrste značenja, zavisno od motiva i ciljeva izricanja takvoga iskaza, kao što je npr., isticanje i naglašavanje predmeta u svijesti primaoca poruke, označenog imenicom na koju se odnosi pokazna zamjenica, bilo da se hvali ili kudi, kao u ajetima u kojima se govori o odgovoru Uzvišenog Allaha na potvoru Poslanikove žene Aiše od strane jedne grupe muslimana:
Al-Hāšimī, Ǧawāhir al-balāġa..., 114. Nūḥ al-Ṣarāyira, al-Taʻrīf wa al-tankīr..., 98.
‘Abduh Qulqayla, al-Balāġa al-iṣṭilāḥiyya, 218. Faḍl ʻAbbās, al-Balāġa: funūnuhā wa afnānuhā..., 302.
َُُّ
ََُْ
ٌََُْْْﱠ
ﺐَ ﺴَ ﺘَ ﻛﺍ ﺎﻣَ
ﻢﻬُ ﻨْ ﻣِ
ﺉٍ ﺮِ ﻣﺍ ﻞِ ﻜِﻟ ﻢْ ﻜﻟ ﺮٌ ﻴْ ﺧَ
ﻮَ ﻫُ
ﻞﺑَ
ﻢﻜﻟ ﺍﺮ ﺷ ﻩﻮُﺒﺴَ ﺤْ ﺗ ﻻ ﻢْ ﻜﻨﻣِ
ﺔﺒَ ﺼْ ﻋُ
ﻚِ ﻓﻹﺎﺑِ
ﺍﺅﺎﺟَ
ﻦﻳﺬِ ﻟﺍ ﻥﱠ ِﺇ
ﻢْ ﻬِ ﺴِ ﻔُ ﻧْ َﺄﺑِ
ﺕﺎﻨَ ﻣِ ﺆْ ﻤُ ﻟﺍﻭَ
ﻥﻮُﻨﻣِ ﺆْ ﻤُ ﻟﺍ ﻦﱠ ﻅَ
ﻩﻮﻤُ ُﺘﻌْ ﻤِ ﺳَ
ﺫْ ِﺇ ﻻَ ﻮْ َﻟ * ﻢﻴﻈِ ﻋَ
ﺏﺍﺬَ ﻋَ
ﻪُ َﻟ ﻢْ ﻬُ ﻨْ ﻣِ
ﻩُ ﺮَ ﺒْ ﻛِ
ﻰﱠﻟﻮَ ﺗَ
ﻱﺬِ ﱠﻟﺍﻭَ
ﻢِ ﺛْ ﻹْ ﺍ ﻦَ ﻣِ
ﻦﻴﺒِ ﻣُ
ﻚٌ ﻓْ ِﺇ ﺍﺬَ ﻫَ
ﺍﻮُﻟﺎﻗَ ﻭَ
ﺍﺮً ﻴْ ﺧَ
Zaista je jedna grupa među vama onih što su potvoru iznijeli. Vi ne sma-
trajte to nekim zlom za vas; naprotiv, to je dobro za vas. Svaki od njih biće kažnjen prema grijehu koji je zaslužio, a onoga od njih koji je to najviše činio čeka patnja velika. Zašto, čim ste to čuli, nisu vjernici i vjernice jedni o dru- gima dobro pomislili i rekli: - Ovo je očita potvora (al-Nūr, 11-12)!
ﻢﻴﻈِ ﻋَ
ﻥﺎﺘَ ﻬْ ُﺑ ﺍﺬَ ﻫَ
ﻚَ ﻧﺎﺤَ ﺒْ ﺳُ
ﺍﺬَ ﻬَ ﺑِ
ﻢَ ﱠﻠﻜَ ﺘَ ﻧَ
ﻥْ َﺃ ﺎﻨَ َﻟ ﻥﻮﻜُ ﻳَ
ﺎﻣَ
ﻢُﺘﻠْ ﻗُ
ﻩﻮﻤُ ُﺘﻌْ ﻤِ ﺳَ
ﺫْ ِﺇ ﻻَ ﻮْ َﻟﻭَ
I zašto niste, kad ste to čuli, rekli: - Nije na nama da o tome govorimo.
Hvaljen neka si Ti! Ovo je velika kleveta (al-Nūr, 16)!"
Pokaznom zamjenicom ﺍﺬَ ﻫَ
u navedenim ajetima na posebno naglašen
način ukazuje se na potvoru kao ružno, odvratno i pogrješno svojstvo koje ne dolikuje muslimanima.26
Zahvaljujući kontekstu u kome se iskaz izriče, pokaznom zamjenicom kao subjektom može se izražavati i značenje veličanja i uzdizanja (taʻẓīm) ili pokazivanja posebne časti (takrīm) prema predmetu označenom imenicom na
koju se odnosi pokazna zamjenica, kao u ajetu:
ﻡُ ﻮَ ﻗْ َﺃ ﻲَ ﻫِ
ﻲﺘِ ﱠﻠِﻟ ﻱﺪِ ﻬْ ﻳِ
ﻥﺁﺮْ ﻘُ ﻟﺍ ﺍﺬـﻫَ
ﻥﱠ ِﺇ
Zaista, ovaj Kurʼan upućuje na ono što je najispravnije (al-Isrāʼ, 9), ili
u ajetu:
ﻦﻴﻘِ ﱠﺘﻤُ ﻠْ ِﻟ ﻯﺪً ﻫُ
ﻪﻴﻓِ
ﺐَ ﻳْ ﺭَ ﻻَ
ﺏﺎﺘَ ﻜِ ﻟﺍ ﻚَ ِﻟﺫَ
Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputa je za bogobojazne (al-
Baqara, 2).
U prvom ajetu upotrijebljena je pokazna zamjenica ﺍﺬـﻫَ
za blizinu budući
da kontekst zahtijeva takvu zamjenicu zato što onaj koji upućuje mora biti blizu onog koga upućuje, dok u drugom ajetu kontekst zahtijeva pokaznu
zamjenicu ﻚَ ِﻟﺫَ
za daljinu budući da se odnosi na nijekanje sumnje.
Pokazna zamjenica može izražavati i značenje preziranja i ponižavanja
(taḥqīr), kao u ajetu u kome se pokaznom zamjenicom za blizinu ukazuje na
mržnju koju nevjernici osjećaju prema Istini:
ﻻﻮﺳُ ﺭَ
ﻪُ ﱠﻠﻟﺍ ﺚَ
ﻌَ ﺑَ
ﻱﺬِ ﱠﻟﺍ ﺍﺬَ ﻫَ َﺃ
Je li ovo onaj kojeg je Allah kao poslanika poslao (al-Furqān, 41)? ili u
ajetu s pokaznom zamjenicom za daljinu:
ﻦﻴﻨِ ﻣِ ﺆْ ﻣُ
ﻢُﺘﻨْ ﻛُ
ﻥْ ِﺇ ﻥﻮﻓﺎﺧَ ﻭَ
ﻢْ ﻫﻮﻓﺎﺨَ ﺗَ ﻼَ
ﻓَ ﻩُ ءﺎﻴَ ِﻟﻭْ َﺃ ﻑُ
ﻮِّ ﺨَ ُﻳ ﻥﺎﻄَ ﻴْ ﺸﻟﺍ ﻢُ ﻜُ ِﻟﺫَ
ﺎﻤَ ﱠﻧِﺇ
To vas je samo šejtan plašio prijateljima svojim, ali vi se njih ne bojte, a
bojte se Mene, ako ste vjernici (Āl ʻImrān, 175)!27
Al-Maydānī, al-Balāġa al-ʻarabiyya..., I, 420-421.
Al-Maydānī, al-Balāġa al-ʻarabiyya..., I, 427. Faḍl ʻAbbās, al-Balāġa: funūnuhā wa afnānuhā..., 304. Al-Marāġī, ʻUlūm al-balāġa..., 115. Nūḥ al-Ṣarāyira, al-Taʻrīf wa al-tankīr..., 89-90.
Pokazna zamjenica može se odnositi i na zasluge koje pripadaju određe- nim osobama za ono što se o njima iznosi u iskazu prije pokazne zamjenice, kao u ajetima u kojima se opisuju bogobojazni, odnosno oni koji Kurʼan prihvataju kao Uputu:
ﻢْ ﻫﺎﻨَ ﻗْ ﺯَ ﺭَ
ﺎﻤﱠ ﻣِ ﻭَ
ﺓﻮﻠٰ ﺼﻟﺍ ﻥﻮﻤﻴﻘِ ُﻳﻭَ
ﺐِ ﻴْ ﻐَ ﻟﺎﺑِ ﻥﻮُﻨﻣِ ﺆْ ُﻳ ﻦﻳﺬِ ﱠﻟﺍ * ﻦﻴﻘِ ﱠﺘﻤُ ﻠْ ِﻟ ﻯﺪً ﻫُ
ﻪﻴﻓِ
ﺐَ ﻳْ ﺭَ ﻻَ
ﺏﺎﺘَ ﻜِ ﻟﺍ ﻚَ ِﻟﺫَ
* ﻢﻟﺍ
ﻦْ ﻣِ
ﻯﺪً ﻫُ
ﻰَﻠﻋَ
ﻚَ ﺌـَﻟﻭُﺃ * ﻥﻮُﻨﻗﻮُﻳ ﻢْ ﻫُ
ﺓِ ﺮَ ﺧِ ﻵﺎﺑِ ﻭَ
ﻚَ ِﻠﺒْ ﻗَ
ﻦْ ﻣِ
ﻝَ ﺰِ ﻧْ ُﺃ ﺎﻣَ ﻭَ
ﻚَ ﻴْ َﻟِﺇ ﻝَ ﺰِ ﻧْ ُﺃ ﺎﻤَ ﺑِ
ﻥﻮُﻨﻣِ ﺆْ ُﻳ ﻦﻳﺬِ ﱠﻟﺍﻭ * ﻥﻮﻘُ ﻔِ ﻨْ ُﻳ
ﻥﻮﺤُ ِﻠﻔْ ﻤُ ﻟﺍ ﻢُ ﻫُ
ﻚَ ﺌـَﻟﻭُﺃﻭَ
ﻢْ ﻬِ ّﺑِ ﺭَ
Elif Lam Mim. Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputa je za
bogobojazne; onima koji u nevidljivi svijet vjeruju i namaz obavljaju i udje- ljuju od onoga čime smo ih Mi opskrbili; i onima koji vjeruju u ono što je objavljeno tebi i u ono što je objavljeno prije tebe, i onima koji u Onaj svijet čvrsto vjeruju. Oni su na Pravi put od Gospodara svoga upućeni i oni su uspjeli (al-Baqara, 1-5).
U navedenim ajetima prije pokazne zamjenice ﻚَ ﺌـَﻟﻭُﺃ opisuju su bogobo-
jazni kao oni koji u nevidljivi svijet vjeruju i namaz obavljaju, udjeljuju od onoga čime ih je Allah opskrbio, te oni koji vjeruju u ono što je Allahovom Poslaniku objavljeno i u ono što je objavljeno prije njega i oni koji u Onaj
svijet čvrsto vjeruju, da bi se potom pokaznom zamjenicom ﻚَ ﺌـَﻟﻭُﺃ posebno
istaklo i potvrdilo da takvi zaslužuju da na Pravi put od Gospodara svoga budu upućeni i da su takvi uspjeli. Pokaznom zamjenicom se u ovom slučaju samo dodatno potvrđuje da se takvima garantira Pravi put koji će im sačuvati čast i spasiti ih od poniženja i ovozemaljskih iskušenja.28
Određeni član (lām al-taʻrīf) dolazi na neodređene imenice da odredi predmet koji se označava takvom imenicom u slučaju kada je predmet poznat sagovornicima ili je ranije spomenut u iskazu. Određeni član predstavlja posebno značajan način determiniranja imenice, kojim se postižu različita značenja i ostvaruju posebni stilistički efekti, zavisno od cilja koji se njego- vom upotrebom želi postići i konteksta u kome se iskaz s određenom imeni- com realizira. Određenim članom, bez upotrebe drugih sredstava određivanja, koriste se posebno elokventni govornici postižući takvim načinom izražava- nja željeno značenje i ostvarujući pritom ekonomičnost u izražavanju.
Gramatičari i stilističari određeni član dijele na dvije osnovne vrste: odre- đeni član jedinke (lām al-ʻahd) kada dolazi uz imenicu da označi određenu jedinku između više jedinki iste vrste i određeni član vrste (lām al-ǧins) ili određeni član činjenice (lām al-ḥaqīqa), kako ga stilističari označavaju, kada
Faḍl ʻAbbās, al-Balāġa: funūnuhā wa afnānuhā..., 305. ‘Abduh Qulqayla, al-Balāġa al-iṣṭilāḥiyya, 220-221. Al-Marāġī, ʻUlūm al-balāġa..., 116.
dolazi uz imenicu da označi određenu vrstu. Svaka od dvije navedene vrste određenog člana izražava više značenja, zavisno od vrste imenice uz koju se nalazi, konteksta u kome se realizira i ciljeva koji se takvim iskazom žele postići, te se zbog toga i dijele na određene podvrste.
Određeni član jedinke (lām al-ʻahd) određuje tri vrste značenja.
Određeni član jedinke može određivati imenicu koja je već jednom naprijed na eksplicitan način u iskazu spomenuta, tako da bi umjesto nje mogla biti spomenuta i odgovarajuća lična zamjenica, kao u ajetu:
ﺎﻬَ ﱠﻧَﺄﻛَ
ﺔُ ﺟﺎﺟَ ﺰﻟﺍ ﺔٍ ﺟﺎﺟَ ﺯُ
ﻲﻓِ
ﺡﺎﺒَ ﺼْ
ﻤِ ﻟﺍ ﺡﺎﺒَ ﺼْ ﻣِ
ﺎﻬﻴﻓِ
ﺓٍ ﻮﻜﺸْ ﻤِ ﻛَ
ﻩِ ﺭﻮُﻧ ﻞُ ﺜَ ﻣَ ﺽِ
ﺭْ ﻷْ ﺍﻭَ
ﺕﺍﻮَ ﻤٰ ﺴﻟﺍ ﺭﻮُﻧ ﻪُ ﱠﻠﻟﺍ
ﻱﱞ ﺭِّ ﺩُ
ﺐٌ ﻛَ ﻮْ ﻛَ
Allah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje! Primjer svjetlosti Njegove je
udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava (al-Nūr, 35).
U navedenom ajetu umjesto ponovljenih imenica ﺡﺎﺒﺼﻤﻟﺍ i ﺔﺟﺎﺟﺰﻟﺍ s odre-
đenim članom jedinke mogle bi biti spomenute odgovarajuće rastavljene lične
zamjenice tako da bi iskaz: ﻱﱞ ﺭِّ ﺩُ
ﺐٌ ﻛَ ﻮْ ﻛَ
ﺎﻬَ ﱠﻧَﺄﻛَ
ﺔُ ﺟﺎﺟَ ﺰﻟﺍ ﺔٍ ﺟﺎﺟَ ﺯُ
ﻲﻓِ
ﺡﺎﺒَ ﺼْ
ﻤِ ﻟﺍ ﺡﺎﺒَ ﺼْ ﻣِ
ﺎﻬﻴﻓِ u
tom slučaju glasio: ﻱّ ﺭﺩ ﺐﻛﻮﻛ ﺎﻬﻧﺄﻛ ﻲﻫ ﺔﺟﺎﺟﺯ ﻲﻓ ﻮﻫ ﺡﺎﺒﺼﻣ ﺎﻬﻴﻓ „u kojoj je svje-
tiljka, ona (svjetiljka) je u kandilju, a on (kandilj) je kao zvijezda blistava.“ Međutim, eksplicitno iskazivanje imenica s određenim članom u ovom sluča- ju motivirano je stilskim razlozima zato što bi se upotrebom ličnih zamjenica umjesto imenica s određenim članom na navedeni način izgubili stilski efekti. Zbog toga što je naprijed na eksplicitan način u iskazu spomenuta, ova vrsta određenog člana označava se kao određeni član eksplicitne jedinke (lām al-ʻahd al-ṣarīḥ).
Određeni član jedinke dolaze i na imenicu koja naprijed u istom iskazu nije na eksplicitan način spomenuta, nego se drugim riječima na nju aludira, kao u ajetima:
ﻢﻴِﻠﻌَ ﻟﺍ ﻊﻴﻤِ ﺴﻟﺍ ﺖَ
ﻧْ َﺃ ﻚَ ﱠﻧِﺇ ﻲّﻨِ ﻣِ
ﻞْ ﱠﺒﻘَ ﺘَ ﻓَ
ﺍﺭً ﺮﱠ ﺤَ ﻣُ
ﻲﻨِ ﻄْ ﺑَ
ﻲﻓِ
ﺎﻣَ
ﻚَ َﻟ ﺕُ
ﺭْ ﺬَ ﻧَ
ﻲّﻧِ ِﺇ ﺏِّ ﺭَ
ﻥَ ﺮٰ ﻤْ ﻋِ
ﺕُ َﺃﺮَ ﻣﺍ ﺖِ َﻟﺎﻗَ
ﺫْ ِﺇ
ﺎﻬَ ُﺘﻴْ ﻤﱠ ﺳَ
ﻲّﻧِ ِﺇﻭَ
ﻰﺜﻧﻷﺎﻛَ
ﺮُ ﻛَ ﺬﻟﺍ ﺲَ
ﻴْ َﻟﻭَ
ﺖْ ﻌَ ﺿَ ﻭَ
ﺎﻤَ ﺑِ
ﻢُ َﻠﻋْ َﺃ ﻪُ ﱠﻠﻟﺍﻭَ
ﻰﺜﻧُﺃ ﺎﻬَ ُﺘﻌْ ﺿَ ﻭَ
ﻲّﻧِ ِﺇ ﺏِّ ﺭَ
ﺖْ َﻟﺎﻗَ
ﺎﻬَ ﺘْ ﻌَ ﺿَ ﻭَ
ﺎﻤﱠ َﻠﻓَ *
ﻢﻴﺟِ ﺮﻟﺍ ﻥﺎﻄَ ﻴْ ﺸﻟﺍ ﻦَ ﻣِ
ﺎﻬَ ﺘَ ﱠﻳﺭِّ ﺫُ ﻭَ
ﻚَ ﺑِ
ﺎﻫَ ﺬﻴﻋِ ُﺃ ﻲّﻧِ ِﺇﻭِ
ﻢَ ﻳَ ﺮْ ﻣَ
Kad Imranova žena reče: - Gospodaru moj, ja zavjetujem ovo što je u
stomaku mome da Tebi služi, pa primi od mene. Ti si, zaista, Svečujući i Sve- znajući-! Poslije ona, kada je rodi, reče: - Gospodaru moj, rodila sam žensko
- a Allah dobro zna šta je rodila - a žensko nije kao muško; nadjenula sam joj ime Merjem, i ja nju i porod njezin stavljam pod Tvoju zaštitu od prokletog šejtana (Āl ʻImrān, 35-36).
U navedenim ajetima nalazi se imenica ﺮﻛﺬﻟﺍ (muško dijete) s određenim
članom, mada prije nije na eksplicitan način iskazana. Međutim, jasno je da
se u dijelu ajeta: ﺍﺭً ﺮﱠ ﺤَ ﻣُ
ﻲﻨِ ﻄْ ﺑَ
ﻲﻓِ
ﺎﻣَ
ﻚَ َﻟ ﺕُ
ﺭْ ﺬَ ﻧَ
ﻲّﻧِ ِﺇ „ja zavjetujem ovo što je u sto-
maku mome da Tebi služi“ jasno aludira na ono što ova riječi znači, odnosno
muško, zato što su u to vrijeme u hramovima mogli služiti isključivo muškar- ci. Zbog toga se i određeni član uz imenicu ﺮﻛﺬﻟﺍ označava kao određeni član metonimijske jedinke (lām al-ʻahd al-kināʼī).29
Određeni član jedinke može doći i na imenicu koja označava jedinku koja prije nije eksplicitno spomenuta, niti se na nju metonimijski aludira, ali se iz iskaza govornog lica može razumjeti na koga se takva imenica odno- si, kao kada neko kaže: ﺫﺎﺘﺳﻷﺍ ءﺎﺟ „Došao je profesor“, a sagovornik otprije zna na kog se profesora tačno misli. Pošto sagovornik u ovom slučaju i bez njenog naprijed eksplicitnog spominjanja ili metonimijskog aludiranja tačno zna o kojoj se jedinki radi i da je njenog prisustva svjestan, ovaj se određeni član označava kao određeni član poznate jedinke (lām al-ʻahd al-ʻilmī) ili određeni član prisutne jedinke (lām al-ʻahd al-ḥuḍūrī). Takav određeni član
nalazi se u ajetu:
ﻯﻮً ﻁُ
ﺱِ ﺪﱠ ﻘَ ﻤُ ﻟﺍ ﺩﺍﻮَ ﻟﺎﺑِ
ﻚَ ﱠﻧِﺇ ﻚَ ﻴْ َﻠﻌْ ﻧَ
ﻊْ َﻠﺧﺎﻓَ
ﻚَ ﺑﱡ ﺭَ
ﺎﻧَ َﺃ ﻲّﻧِ ِﺇ * ﻰﺳﻮﻣُ
ﺎﻳَ
ﻱَ ﺩﻮُﻧ ﺎﻬﻴﺗٰ َﺃ ﺎﻤﱠ َﻠﻓَ
A kad do nje (vatre) dođe, neko ga zovnu: - O Musa! Ja sam, uistinu,
Gospodar tvoj! Izuj, zato, obuću svoju, ti si, doista, u svetoj dolini Tuva (Ṭā Hā, 11-12).
Imenica ﻱﺩﺍﻮﻟﺍ (dolina) u navedenom ajetu ninakakav način se ne spominje prije, osim što se zna da dolina na koju se imenica ﻱﺩﺍﻮﻟﺍ odnosi postoji i zato dolazi s određenim članom, koji se zbog toga označava kao određeni član poznate jedinke (lām al-ʻahd al-ʻilmī) ili određeni član prisutne jedinke (lām al-ʻahd al-ḥuḍūrī).30
Određeni član vrste (lām al-ǧins) ili određeni član činjenice (lām al-ḥaqīqa), kako ga stilističari označavaju, dolazi uz zajedničke imenice odre- đujući četiri vrste značenja.
Određeni član vrste dolazi uz zajedničku imenicu određujući vrstu,
bez obzira na jedinke te vrste, kao u primjeru: ﺓﺃﺮﻤﻟﺍ ﻦﻣِ
ﺮﻴﺧ ﻞﺟﺮﻟﺍ „Čovjek je
bolji od žene.“ U navedenom primjeru ne misli se na određenog čovjek, nego
ljude kao vrstu, ni na ženu kao jedinku, nego na žene kao vrstu, niti da je svaki čovjek bolji od svake žene, nego da su neki ljudi bolji od nekih žena. Ista vrsta određenog člana nalazi se i u primjeru: ﻢﻫﺭﺪﻟﺍﻭ ﺭﺎﻨﻳﺪﻟﺍ ﺱﺎﻨﻟﺍ ﻚﻠﻫﺃ „Ljude kvare dinar i dirhem (novac)“, u kome se želi reći da ljude, kao vrstu kvare dinari i dirhemi, kao vrsta novca ili uopće novac, a ne svaki pojedinačni dinar i dirhem. Navedenim iskazima, prema tome, ne izriču se opća pravila, budući da postoje žene koje su bolje od velikog broja ljudi i da novac ne kvari sve ljude, budući da postoji veći broj ljudi koje novac ne kvari.
U navedenim ajetima nalazi se i određeni član eksplicitne jedinke (lām al-ʻahd al-ṣarīḥ)
na imenici ﻰﺜﻧﺃ koja je prvi put iskazana bez određenog člana (ﻰﺜﻧُﺃ ﺎﻬَ ُﺘﻌْ ﺿَ ﻭَ
ﻲّﻧِ ِﺇ), a drugi put
s određenim članom (ﺲَ ﻴْ َﻟﻭَ
ﻰﺜﻧﻷﺎﻛَ
ﺮُ ﻛَ ﺬﻟﺍ).
A-Maydānī, al-Balāġa al-ʻarabiyya..., I, 439-441. Faḍl ʻAbbās, al-Balāġa: funūnuhā wa afnānuhā..., 312-313. Al-Marāġī, ʻUlūm al-balāġa..., 118-119. Al-Hāšimī, Ǧawāhir al-balāġa..., 116.
Ista vrsta određenog člana nalazi se i u ajetu:
ﻥﻮُﻨﻣِ ﺆْ ُﻳ ﻼَ ﻓَ َﺃ ﻲٍّ ﺣَ
ءٍ ﻲْ ﺷَ
ﻞﱠ ﻛُ
ءﺎﻤَ ﻟﺍ ﻦَ ﻣِ
ﺎﻨَ ﻠْ ﻌَ ﺟَ ﻭَ
I od vode sve živo smo stvorili. I zar onda neće vjerovati (al-Anbiyāʼ,
30)? u kome određeni član određuje imenicu ءﺎﻣ (voda) kao vrstu, dok sam iskaz predstavlja činjenicu. Zbog toga što označava određenu vrstu, ova vrsta određenog člana označava se kao određeni član vrste (lām al-ǧins), a zbog toga što sadržaj koji se izriče takvim iskazom predstavlja činjenicu, ova vrsta određenog člana označava se i kao određeni član činjenice (lām al-ḥaqīqa)
Određeni član vrste određuje i imenicu koja označava neodređenu jedinku vrste, kojom se zahvaljujući kontekstu označava vrsta, kao u ajetu:
ﻥﻮُﻠﻓﺎﻏَ
ﻪُ ﻨْ ﻋَ
ﻢْ ُﺘﻧْ َﺃﻭَ
ﺐُ ﺋْ ﺬِ ﻟﺍ ﻪُ َﻠﻛُ ﺄْ ﻳَ
ﻥْ َﺃ ﻑﺎﺧَ َﺃﻭَ
A plašim se da ga vuk ne pojede kad vi na njega ne budete pazili (Yūsuf,
13), u kome poslanik Jakub iskazuje strah da bi neki vuk, ne misleći pritom na određenog konkretnog vuka, niti vuka kao vrstu, mogao pojesti Jusufa, tako da određeni član uz imenicu ﺐﺋﺫ (vuk) u navedenom ajetu ne označava stvarno određenu vrstu vuka, niti određenog ili konkretnog vuka, nego nekog zami- šljenog vuka koji može pripadati bilo kojoj vrsti vukova, zbog čega navedena imenica izgledao kao neodređena bez obzira što je s određenim članom i zato se ovakav određeni član označava kao zamišljeni određeni član jedinke (lām al-ʻahd al-ḏihnī).
Nekada određeni član vrste određujući imenicu koja označava jedinku obuhvata cijelu vrstu u stvarnom značenju, kao u ajetu:
ﺎﻔﻴﻌِ ﺿَ
ﻥﺎﺴَ ﻧْ ﻹْ ﺍ ﻖَ ِﻠﺧُ ﻭَ
ﻢْ ﻜُ ﻨْ ﻋَ
ﻒَ ﻔِّ ﺨَ ُﻳ ﻥْ َﺃ ﻪُ ﱠﻠﻟﺍ ﺪﻳﺮِ ُﻳ
Allah želi da vam olakša - a čovjek je stvoren kao nejako biće (al-Nisāʼ, 28), u kome imenica ﻥﺎﺴَ ﻧْ ﻹْ ﺍ (čovjek) označavajući jedinku, s određenim
članom obuhvata cijelu vrstu zato što je, stvarno, svaki čovjek pojedinačno stvoren slabim i zbog toga se naziva određeni član stvarnog uopćavanja (lām al-istiġrāq al-ḥaqīqī).
Nekada određeni člana uz imenicu koja označava jedinku obuhvata ograničen broj jedinki vrste, kao u primjeru: ﺭﺎﺠﺘﻟﺍ ﺮﻴﻣﻷﺍ ﻊﻤﺟ „Vladar je okupio trgovce“, u kome se misli na trgovce njegovog kraljevstva, a ne sve trgovce svijeta. Zbog toga što obuhvata ograničen broj jedinki određene vrste, ova vrsta određenog člana označava se kao određeni član uvjetnog uopćavanja (lām al-istiġrāq al-ʻurfī).
Ista vrsta određenog člana nalazi se i u ajetu:
ﻥَ ﻮْ ﻋَ ﺮْ ﻓِ
ﺓُ ﺮَ ﺤَ ﺴﻟﺍ ءﺎﺟَ ﻭَ
I faraonu čarobnjaci dođoše (al-Aʻrāf, 113), u kome se, također, ne misli
na čarobnjake cijelog svijeta, nego čarobnjake faraonovog kraljevstva.31
Al-Maydānī, al-Balāġa al-ʻarabiyya..., I, 437-439. Faḍl ʻAbbās, al-Balāġa: funūnuhā wa afnānuhā..., 313-316. Al-Marāġī, ʻUlūm al-balāġa..., 119-120. Al-Hāšimī, Ǧawāhir al-balāġa..., 116-117.
Određivanje imenice aneksijom (iḍāfa) u poziciji subjekta rečenice česta je pojava u Kurʼanu, iako u klasifikacijama gramatičko-stilističkog potencija- la određenosti aneksiji pripada posljednje mjesto. Gramatičari aneksiju dijele na dvije vrste: semantička aneksija (iḍāfa maʻnawiyya) i formalna aneksija (iḍāfa lafẓiyya).
Formalna aneksije (iḍāfa lafẓiyya) koja se označva i kao neprava (iḍāfa ġayr ḥaqīqiyya) ili nečista aneksije (iḍāfa ġayr maḥḍa), a ponekad i metafo- rička aneksija (iḍāfa maǧāziyya), ne izražava značenje određenosti (taʻrīf), ni specifikacije ili restrikcije (taẖṣīṣ) prvog člana aneksije. Ona samo u formal- nom pogledu predstavlja oblik genitivne veze. Bez obzira što njeni elementi uspostavljaju aneksijski odnos, ona ne izražava značenje određenosti. Zbog toga ni cilj uspostavljanja ovakve aneksije nije iskazivanje novog značenja, nego omogućavanje lakšeg izgovora ovakve jezičke forme u odnosu na oblik koji ne predstavlja aneksiju. Drugi član ove aneksije (muḍāf ilayhi) nalazi se ustvari u poziciji agensa (fāʻil) ili objekta (mafʻūl bihi) prvog člana aneksije (muḍāf) i ima rekciju glagola, dok genitiv drugog člana aneksije predstavlja
ُُّ
implicitnu partikulu prelaznosti. Tako primjer: ﻖِ ﺤﻟﺍ ﻡﻮﻀﻬْ ﻣَ
ﻦﻴْ ﺴَ ﺤﻟﺍ „Husejn je
obespravljen“, znači kao da glasi: ﻦِ ﻴْ ﺴَ ﺤﻟﺍ ﻖﱡ ﺣَ
ﻢَ ﻀِ
ﻫ, dok primjer: ﻖِ ﻠْ ﺨﻟﺍ ﻦُ ﺴَ ﺣَ
ﺐٌ ﻌَ ﺼْ ﻣُ
ﻖِ ُﻠﺨُ ﻟﺍﻭَ
„Musʻab je lijepog stasa i lijepog morala“, znači kao da glasi: ﻖُ ﻠْ ﺧَ
ﻦَ ﺴُ ﺣَ
ﻪُ ﻘُ ُﻠﺧُ
ﺐٍ ﻌَ ﺼْ
ﻣ, a primjer: ﻢﻠﻋ ﺐﻟﺎﻁ ﺪﻴﻌﺳ „Seid je student“, znači kao da glasi: ﺪﻴﻌﺳ
ﺎﻤﻠﻋ ﺐﻠﻄﻳ. Zbog toga se formalna aneksija i ne tretira u stilističkim analizama
određenosti, nego se tretira kao vrsta glagolskih dopuna.32
Značenjska aneksija koja se označava i kao prava (iḍāfa ḥaqiqiyya), odnosno čista aneksija (iḍāfa maḥḍa) predstavlja odnos dvije imenice pove- zane implicitnim prijedlogom koji izražava određeno začenje. Ova aneksija izražava jedno od dva značenja. Prvo je određenost (taʻrīf) prvog člana dru- gim članom ukoliko je drugi član određena imenica, kao u primjeru: ﺪﻤﺤﻣ ﺏﺎﺘﻛ
„Muhamedova knjiga“ u kome imenica ﺏﺎﺘﻛ „knjiga“ postaje određena zahva- ljujući određenoj imenici ﺪﻤﺤﻣ „Muhammed“ ili ﻝﻮﺳﺮﻟﺍ ﺪﺠﺴﻣ „Poslanikova džamija“. Drugo je značenje specifikacije ili restrikcije, odnosno sužavanje značenja (taẖṣīṣ) prvog člana drugim članom ukoliko je drugi član neodređe- na imenica, kao u primjeru: ءﺎﻣ ﺱﺄﻛ „čaša vode“.33
Osim značenja određenosti, aneksija predstavlja i način sažetog i kon- ciznog izražavanja, budući da se formiranjem aneksije elidira prijedlog (li, min, fī) ispred imenice koja se nalazi na poziciji drugog člana, zatim tanwīn s imenice u jednini, (ﺪٍ ﻤﺤﻣ ﺏﺎﺘﻛ umjesto ﺪٍ ﻤﺤﻤﻟ ﺏﺎﺘﻛ ili ﺐﻫﺬﻟﺍ ﻢﺗﺎﺧ umjesto ﻢﺗﺎﺧ
Al-Maydānī, al-Balāġa al-ʻarabiyya..., I, 445.
Ibid, 446.
ﺐﻫﺫ ﻦﻣ), konsonant nūn s imenice u dvojini (ﺪﻳﺯ ﺎﻣﻼﻏ umjesto ﺪﻳﺰﻟ ﻥﺎﻣﻼﻏ) i pravilnoj množini muškog roda (ﺪﻳﺯ ﻮﻤّﻠﻌﻣ umjesto ﺪﻳﺰﻟ ﻥﻮﻤّﻠﻌﻣ) kada se nalaze na poziciji prvog člana aneksije, te određeni član s imenice na poziciji prvog člana aneksije zato što se ne može reći: ﺮﺿﺎﺣ ﺪﻳﺯ ﻡﻼﻐﻟﺍ.
Pored konciznosti i sažetosti, određenost aneksijom pokazuje i druge funkcionalno-semantičke karakteristike, kao što su, prije svega, značenje veličanja (taʻẓīm), ukazivanja posebne časti (tašrīf), suosjećajnosti (istiʻṭāf), zatim ponižavanja (taḥqīr), izrugivanja i ismijavanja (istihzāʼ), nekada iska- zane imenicom u poziciji prvog člana aneksije (muḍāf), a nekada i njenim drugim članom (muḍāf ilayhi).
Aneksijom se, između ostalog, izriče veličanje (taʻẓīm) i ukazivanje časti
(tašrīf) kao u ajetu:
ﻦﻳﻭﺎﻐَ ﻟﺍ ﻦَ ﻣِ
ﻚَ ﻌَ ﺒَ ﱠﺗﺍ ﻦِ ﻣَ
ﻻﱠ ِﺇ ﻥﺎﻄَ ﻠْ ﺳُ
ﻢْ ﻬِ ﻴْ َﻠﻋَ
ﻚَ َﻟ ﺲَ
ﻴْ َﻟ ﻱﺩﺎﺒَ ﻋِ
ﻥﱠ ِﺇ
Nad robovima Mojim ti nećeš nikakve vlasti imati, osim nad onim koji te
budu slijedili od zalutalih (al-Ḥiǧr, 42), u kome se veličaju robovi označeni imenicom ﺩﺎﺒﻋ koja se nalazi u poziciji prvog člana aneksije zbog toga što su samo robovi Allahovi i ničiji više.34
Prvim članom aneksije izražava se i ponižavanje (taḥqīr), kao u ajetu:
ﻥﻭﺮُ ﺳﺎﺨَ ﻟﺍ ﻢُ ﻫُ
ﻥﺎﻄَ ﻴْ ﺸﻟﺍ ﺏَ
ﺰْ ﺣِ
ﻥﱠ ِﺇ ﻻَ
َﺃ ﻥﺎﻄَ ﻴْ ﺸﻟﺍ ﺏُ
ﺰْ ﺣِ
ﻚَ ﺌِ ﻟﻭُﺃ
Oni su šejtanova stranka, a šejtanova stranka su, sigurno, oni koji su gu-
bitnici (al-Muǧādala, 19), u kome se drugim članom aneksije oni što šejtana slijede ponižavaju kao sljedbenici njegove stranke.
Aneksijom se postiže i izrugivanje i ismijavanje (istihzāʼ), kao u ajetu:
ﻥﻮُﻨﺠْ ﻤَ َﻟ ﻢْ ﻜُ ﻴْ َﻟِﺇ ﻞَ ﺳِ ﺭْ ُﺃ ﻱﺬِ ﱠﻟﺍ ﻢُ ﻜُ َﻟﻮﺳُ ﺭَ
ﻥﱠ ِﺇ ﻝﺎﻗَ
(Faraon) reče: - Poslanik koji vam je poslan, zaista, je lud (al-Šuʻarāʼ,
27), u kome imenica ﻝﻮﺳﺭ kao prvi član aneksije pronominalnog sufiksa dru- gog lica množine muškog roda nije u funkciji priznanja Musaovog poslanstva, već izrugivanja i ismijavanja Musaa i njegovih sljedbenika od strane faraona.35
Aneksija može izražavati i metaforička značenja, kao u ajetu:
ﻦﻴﻘِ ﱠﺘﻤُ ﻟﺍ ﺭﺍﺩَ
ﻢَ ﻌْ ﻨِ َﻟﻭَ
A divan li je Dom (Džennet) bogobojaznih (al-Naḥl, 30)! u kome se imenica ﺭﺍﺩ (dom, kuća) uvodi u aneksijski odnos s imenicom ﻥﻮﻘﺘﻣ, iako su blagodati koje se obećavaju bogobojaznim i drugima mnogo veće od onog što imenica ﺭﺍﺩ označava.36
Aḥmad Maṭlūb, Asālīb balāġiyya..., 151. ‘Abduh Qulqayla, al-Balāġa al-iṣṭilāḥiyya, 224.
Al-Marāġī, ʻUlūm al-balāġa..., 121. Nūḥ al-Ṣarāyira, al-Taʻrīf wa al-tankīr..., 113.
Aḥmad Maṭlūb, Asālīb balāġiyya..., 151. Al-Marāġī, ʻUlūm al-balāġa..., 122. ‘Abduh Qulqayla, al-Balāġa al-iṣṭilāḥiyya, 224. Nūḥ al-Ṣarāyira, al-Taʻrīf wa al-tankīr..., 113 i 115.
Nūḥ al-Ṣarāyira, al-Taʻrīf wa al-tankīr..., 113.
Aneksija može izražavati i značenje suosjećajnosti (istiʻṭāf), kao u ajetu:
ﻩِ ﺪِ َﻟﻮَ ﺑِ
ﻪُ َﻟ ﺩﻮُﻟﻮْ ﻣَ
ﻻَ ﻭَ
ﺎﻫَ ﺪِ َﻟﻮَ ﺑِ
ﺓٌ ﺪَ ِﻟﺍﻭَ
ﺭﺂﻀَ
ُﺗ ﻻَ
Majka ne smije trpiti štetu zbog djeteta svoga, kao ni otac zbog djeteta koje mu se rodi (al-Baqara, 233).37
Imenica u poziciji predikata (musnad) imenske rečenice u osnovi je neo- dređena imenica. Zbog toga predikat u logičkoj analizi sudova predstavlja pojam pomoću koga se donosi sud (maḥkūm bihi) o drugom, poznatom pojmu (maḥkūm ʻalayhi), odnosno subjektu. Predikat, prema tome, predstavlja onaj dio rečenice kojim se izriče obavijest uglavnom nepoznata sagovorniku, i koja zajedno sa subjektom upotpunjuje njeno značenje. S obzirom na to da je obavijest o subjektu koja se predikatom prenosi nepoznata primaocu informa- cije i izraz kojim se ta obavijest prenosi, da bi rečenica imala smisla, trebao bi biti neodređen. Međutim, pošto predstavlja obavijest (muẖbar bihi) o onom o kome/čemu se govori, odnosno subjektu, predikat može biti i određen ukoli- ko se u poziciji predikata nalazi imenica i da je takva rečenica suvisla. Uvjet kod određivanja predikata jeste da u tom slučaju i subjekt mora biti određen. Prema tome, predikat čije je izvorno svojstvo neodređenost nekada, zavisno od konteksta, stilističkih razloga i motiva, može biti i određen, čime se posti- žu drugačije značenje i posebni stilistički efekti, kao u ajetima:
ﺪُ ﻤَ ﺼﻟﺍ ﻪﻠﻟَﺍ * ﺪٌ ﺣَ َﺃ ﻪُ ﱠﻠﻟﺍ ﻮَ ﻫُ
ﻞْ ﻗُ
Reci: – On, Allah, jedan je! Allah je jedini Udovoljitelj svih potreba
(al-Iẖlāṣ, 1-2)! koji predstavljaju, primjere konciznosti, stilističke savršenosti i, posebno, nenadmašnosti i neimitativnosti kurʼanskoga teksta.
U prvom navedenom ajetu predikat je neodređen (ﺪﺣﺃ) zato što nevjerni- ci ne priznaju Allahovu jednotu niti je pripisuju ikom drugom, a u drugom određen (ﺪﻤﺼﻟﺍ) zato što svojstvo udovoljavanja svih potreba pripisuju Allahu, ali ga pripisuju i drugim. Zbog toga je uslijedio ajet iskazan u formi imenske
rečenice sa određena oba njena konstituenta: ﺪﻤﺼﻟﺍ ﻪﱠﻠﻟﺍ „Allah je jedini Udovo-
ljitelj svih potreba“, čijim se predikatom svojstvo udovoljitelja svih potreba ograničava isključivo na Uzvišenog Allaha, jer jedino Allahu pripada ovo svojstvo i niko ga drugi ne može sa Njim dijeliti.38
Određenim predikatom uglavnom se prenosi poznata informacija primao- cu poruke, samo na drugačiji način. Subjekt i predikat u ovom slučaju mogu biti određeni na isti načna, kao u primjeru: ﻖﻠﻄﻨﻤﻟﺍ ﻮﻫ ﺐﻛﺍﺮﻟﺍ „Putnik je doista
ʻAbdulmutaʻāl al-Ṣaʻīdī, al-Balāġa al-ʻāliya : ʻilm al-maʻānī, Maktaba al-Ādāb, al-Ṭabʻa al-ṯāniya, al-Qāhira, 1411/1991, 77-78. Nūḥ al-Ṣarāyira, al-Taʻrīf wa al-tankīr..., 115.
Faḍl ʻAbbās, al-Balāġa: funūnuhā wa afnānuhā..., 323-324.
otišao“, ili na različite načine, kao u primjeru: ﻖﻠﻄﻨﻤﻟﺍ ﻮﻫ ﺪﻳﺯ „Zejd je doista otišao“. Kada su i subjekt i predikat određeni, između njih može doći i lična zamjenica u funkciji disjunktivne kopule (ḍamīr al-faṣl) da razdvoji subjekt od određenog predikata i pokaže da se radi o predikatu, a ne atributu, izraža- vajući istovremeno i izvjesnu vrstu koroboracije, kao u naprijed navedenim primjerima ili u kurʼanskim ajetima:
Ako je ovo, doista, istina (al-Anfāl, 32).
ﻖﱠ ﺤَ ﻟﺍ ﻮَ ﻫُ
ﺍﺬـﻫَ
ﻥﺎﻛَ
ﻥْ ِﺇ
Ti si ih jedini nadzirao (al-Māʻida, 117).
ﻢْ ﻬِ ﻴْ َﻠﻋَ
ﺐﻴﻗِ ﺮﻟﺍ ﺖَ
ﻧْ َﺃ ﺖَ
ﻨْ ﻛُ
Na ovu zamjenicu može doći i inicijalna afirmativna čestica l (lām al-ibtidāʼ) koja ima funkciju koroboracije značenja afirmativne rečenice, kao u ajetu:
ﻢﻴﻜِ ﺤَ ﻟﺍ ﺰﻳﺰِ ﻌَ ﻟﺍ ﻮَ ﻬُ َﻟ ﻪَ ﱠﻠﻟﺍ ﻥﱠ ِﺇﻭَ
A samo je Allah, doista, Silan i Mudar (Āl ʻImrān, 62).
Određeni predikat se uglavnom koristi u slučaju kada se za određeno lice ili predmet vežu dvije poznate stvari od kojih je jedna poznata sagovorniku, a druga nije. U tom slučaju poznata stvar u obavijesnom iskazu zauzima prvu, subjekatsku poziciju a nepoznata stvar drugu, predikatsku poziciju kojom se sagovornik obavještava o njemu nepoznatom. Ova vrsta predikata nalazi se u slučaju kada, npr., sagovornik poznaje osobu po imenu Zejd, ali ne zna da Zejd ima brata Ahmeda i govorno lice mu se obrati rečenicom: ﺪﻤﺣﺃ ﻮﺧﺃ ﺪﻳﺯ „Zejd je Ahmedov brat“, u kojoj je imenica ﺪﻳﺯ subjekt, a ﻮﺧﺃ predikat određen drugim članom aneksije ﺪﻤﺣﺃ. Međutim, ukoliko sagovornik zna da Ahmed ima brata, ali ne zna da je Zejd njegov brat i govorno lice želi da ga obavijesti da mu je Zejd brat, to će iskazati rečenicom: ﺪﻳﺯ ﺪﻤﺣﺃ ﻮﺧﺃ „Ahmedov brat je Zejd“. U ovom slučaju imenica ﻮﺧﺃ je subjekt i određena je drugim članom aneksije, a imenica ﺪﻳﺯ predikat kao vlastito ime određena je svojom vlastitošću.39
Ista vrsta predikata nalazi se i u slučaju kada sagovornik poznaje osobu po imenu Zejd i zna da je neko od njemu poznatih osoba otišao. U tom slu- čaju ukoliko govorno lice takvog sagovornika želi upoznati sa činjenicom da je Zejd taj koji je otišao, to će iskazati rečenicom: ﻖﻠﻄﻨﻤﻟﺍ (ﻮﻫ) ﺪﻳﺯ „Zejd je taj koji je otišao“. Međutim, u slučaju kada sagovornik poznaje Zejda, ali ne zna da je iko otišao, govorno lice će takvu informaciju sagovorniku prenijeti rečenicom s neodređenim predikatom: ﻖﻠﻄﻨﻣ ﺪﻳﺯ „Zejd je otišao“. Ovakvom rečenicom ne izriče se nikakva restrikcija ili ograničenje značenja. Međutim, kada sagovornik zna da se odlazak dogodio, ali ne zna ko je otišao, takva se činjenica saopćava iskazom: ﺪﻳﺯ ﻖﻠﻄﻨﻤﻟﺍ „Onaj koji je otišao je Zejd“.40
Aḥmad Maṭlūb, Asālīb balāġiyya..., 152. Faḍl ʻAbbās, al-Balāġa: funūnuhā wa afnānuhā..., 323.
Aḥmad Maṭlūb, Asālīb balāġiyya..., 152-153.
S obzirom na to da bi u slučaju inverzije određenog subjekta i određenog predikata bilo teško utvrditi šta je subjekt, a šta predikat u rečenici i da bi moglo doći do pogrješnog razumijevanja značenja rečenice, inverzija se u ovakvim slučajevima ne dopušta. Međutim, i pored toga čini se kao da je u nekim kurʼanskim ajetima došlo do inverzije subjekta i predikata. Ustvari, u svim takvim slučajevima imenica na primarnoj poziciji u rečenici tretira se kao subjekt, a druga kao predikat, kao u ajetima:
ﺏﺎﺘَ ﻜِ ﻟﺍ ﻝَ ﺰﱠ ﻧَ
ﻱﺬِ ﱠﻟﺍ ﻪُ ﱠﻠﻟﺍ ﻲـّﻴِ ِﻟﻭَ
ﻥﱠ ِﺇ
Moj zaštitnik je Allah, koji Knjigu objavljuje (al-Aʻrāf, 196).
ﺭِ ﻮُ ﻨﻟﺍ ﻰَﻟِﺇ ﺕﺎﻤَ ُﻠﻈﻟﺍ ﻦَ ﻣِ
ﻢﻬُ ﺟُ ﺮِ ﺨْ ُﻳ ﺍﻮُﻨﻣﺁ ﻦﻳﺬِ ﱠﻟﺍ ﻲﱡ ِﻟﻭَ
ﻪﻠﻟَﺍ
Allah je zaštitnik onih koji vjeruju: On ih izvodi iz tmina na svjetlo (al-
Baqara, 257).
U prvom navedenom ajetu imenica ﻪﱠﻠﻟﺍ kao vlastito ime nalazi se na pozi- ciji predikata, a imenica ﻲﻟﻭ subjekta, dok je u drugom ajetu situacija obrnuta. Slično je i u ajetima:
Allah je i naš i vaš Gospodar (al-Šūrā, 15).
ﻢْ ﻜُ ﺑﱡ ﺭَ ﻭَ
ﺎﻨَ ﺑﱡ ﺭَ
ﻪﻠﻟَﺍ
ﺽَ ﺭْ ﻷﺍﻭَ
ﺕﺍﻮَ ﻤٰ ﺴﻟﺍ ﻖَ َﻠﺧَ
ﻱﺬِ ﱠﻟﺍ ﻪُ ﱠﻠﻟﺍ ﻢُ ﻜُ ﱠﺑﺭَ
ﻥﱠ ِﺇ
Vaš Gospodar je Allah koji je Nebesa i Zemlju stvorio (al-Aʻrāf, 54), u kojima se određene imenice ﻪﱠﻠﻟﺍ i ﺏﺭ kao subjekt i predikat, također, nalaze u
različitim pozicijama.41
Razlika između rečenice s neodređenim predikatom i rečenice s određe- nim predikatom odslikava se i u mogućnosti dodavanja drugog subjekta u rečenici s neodređenim predikatom, za razliku od rečenice s određenim pre- dikatom, u kojoj je takva mogućnost isključena. Tako se može reći: ﻖﻠﻄﻨﻣ ﺪﻳﺯ ﻭﺮﻤﻋﻭ „Zejd je otišao i Amr (je otišao)“, ali ne može: ﻭﺮﻤﻋﻭ ﻖﻠﻄﻨﻤﻟﺍ ﺪﻳﺯ zato što značenje određenosti u ovom slučaju iskazano određenim članom jedinke (lām al-ʻahd) ograničava odlazak na jednu osobu. Ukoliko su dvije osobe otišle takva se informacija prenosi rečenicom u kojoj se uspostavlja predikat- ska povezanosti između njih: ﻥﺎﻘﻠﻄﻨﻤﻟﺍ ﺎﻤﻫ ﻭﺮﻤﻋﻭ ﺪﻳﺯ „Zejd i Amr su otišli“, i tako utvrđuje odlazak obojice.42
Kada je predikat imenske rečenice determiniran određenim članom vrste (lām al-ǧins), ovakvim se predikatom postiže restrikcija značenja predikata na značenje subjekta. Ovakva restrikcija može biti stvarna (qaṣr ḥaqīqī) i hiperbolička (qaṣr mubālaġa).
Stvarna restrikcija (qaṣr ḥaqīqī) pretpostavlja podudaranje značenja restrikcije iskazanog određenim predikatom s izvanjezičkom stvarnosti, kao u ajetu:
Faḍl ʻAbbās, al-Balāġa: funūnuhā wa afnānuhā..., 323
Aḥmad Maṭlūb, Asālīb balāġiyya..., 153.
ﺮﻴﺼِ
ﺒَ ﻟﺍ ﻊﻴﻤِ ﺴﻟﺍ ﻮَ ﻫُ
ﻪُ ﱠﻧِﺇ
On, uistinu, sve čuje i sve vidi (al-Muʼmin, 56), u kome se određenim
predikatima značenje apsolutnog čuvenja i viđenja ograničava isključivo na Allaha, odnosno subjekta imenske rečenice iskazanog pronominalnim sufik- som trećeg lica jednine muškog roda, što u potpunosti odgovara i izvanjezič- koj stvarnosti.
Ista vrsta restrikcije nalazi se i u ajetu:
ﺏﻮُﻴﻐُ ﻟﺍ ﻡُ ﻼﱠ ﻋَ
ﺖَ ﻧْ َﺃ ﻚَ ﱠﻧِﺇ
Samo Ti jedini sve tajne znaš (al-Māʼida, 116), u kome se poznavanje svih
tajni iskazno predikatom određenim aneksijom ograničava na subjekt iskazan pronominalnim sufiksom drugog lica jednine muškog roda, koji se odnosi na Allaha, što, također, u potpunosti odgovara i izvanjezičkoj stvarnosti. Ova- kvih i sličnih primjera nalazi se u velikom broju u Kurʼnu.
Hiperbolička restrikcija (qaṣr mubālaġa) predstavlja iskazivanje značenja restrikcije određenim predikatom, čije značenje nije u saglasnosti s izva- njezičkom stvarnosti, nego predstavlja hiperboličko, odnosno metaforičko izražavanje, kao u primjeru: ﻉﺎﺠﺸﻟﺍ ﻭﺮﻤﻋ „Amr je, doista, hrabar“ ili ﻢﻳﺮﻜﻟﺍ ﺪﻳﺯ
„Zejd je, doista, plemenit“. Pošto hrabrost iskazana određenim predikatom u prvom i plemenitost u drugom primjeru znače apsolutnu hrabrost, odnosno plemenitost, jasno je da se u ovom slučaju radi o hiperboličkom izražavanju. S obzirom na to da se zasniva na tvrdnji (qaṣr iddiʻāʼī) koja može biti tačna, ali i netačna, ova se vrsta restrikcije u stilistici označava kao metaforička restrikcija (qaṣr mağāzī), kao u ajetima:
ﻰَﻠﻋْ ﻷْ ﺍ ﺖَ
ﻧْ َﺃ ﻚَ ﱠﻧِﺇ ﻒْ
ﺨَ ﺗَ ﻻَ
ﺎﻨَ ﻠْ ﻗُ
* ﻰﺳﻮﻣُ
ﺔً ﻔﻴﺧِ
ﻪِ ﺴِ ﻔْ ﻧَ
ﻲﻓِ ﺲَ
ﺟَ ﻭْ َﺄﻓَ
I Musa u sebi strah osjeti. Mi smo rekli: - Ne boj se, ti si, doista, (naj)
veći (Ṭā Hā, 67-68)! odnosno ti si veći od njih. Determiniranjem predikata ﻰﻠﻋﻷﺍ (najveći) u navedenom ajetu izriče se ograničenje njegovog sadržaja na subjekt iskazan pronominalnim sufiksom drugog lica jednine muškog roda, koji se odnosi na Musaa. Značenje koje se izriče predikatom u ovome slučaju nema značenje apsolutne nadmoći nego samo u odnosu na faraonove čarob- njake, tako da je jasno da se u ovom slučaju radi o hiperboličkom, odnosno metaforičkom izražavanju.43
Neodređenost (tankīr) kao gramatička kategorija i gramatičko-stilističko sredstvo u arapskom jeziku, naročito u kurʼanskom tekstu, zavisno od tekstu- alnog ili situacionog konteksta u kome se takav iskaz realizira, odlikuje se
Aḥmad Maṭlūb, Asālīb balāġiyya..., 153-154. Faḍl ʻAbbās, al-Balāġa: funūnuhā wa afnānuhā..., 324.
posebnim značenjima i specifičnim stilističkim efektima, dokazujući na svoj način nenadmašnost i neimitativnost kurʼanskoga stila.
Neodređene imenice (asmāʼ nakira) predstavljaju zajedničke ili opće imenice (ism al-ǧins) kojima se označavaju pojedinačna bića, predmeti, poja- ve i stvari sa zajedničkim osobinama, koje pripadaju određenom rodu, vrsti ili grupi, kao što je, npr., imenica ﻞﺟﺭ „čovjek“ kojom se označava pojedinačno biće kao jedinka u okviru neograničenog broja razumom obdarenih bića, koja pripadaju ljudskoj vrsti, tako da svakoj jedinki ovog bića odgovara imenica ﻞﺟﺭ „čovjek“.
Neodređena imenica može se nalaziti u različitim pozicijama u rečenici, u poziciji subjekta (mubtadaʼ) i predikata imenske rečenice (ẖabar), subjekta glagolske rečenice (fāʻil), te njihovih i glagolskih dopuna.44
S obzirom na to da je izvorno stanje subjekta određenost, u poziciji subjek- ta može biti neodređena imenica općeg značenje jedino kada je u rečeničnom kontekstu po značenju blizu određenoj imenici ili je na neki način bliže odre- đena, najčešće atributom, čime se postiže restrikcija njenog značenja tako da postaje određenija i po značenju bliža određenoj imenici, kao u ajetu:
ﻙٍ ﺮِ ﺸْ ﻣُ
ﻦْ ﻣِ
ﺮٌ ﻴْ ﺧَ
ﻦٌ ﻣِ ﺆْ ﻣُ
ﺪٌ ﺒْ ﻌَ َﻟﻭَ
Uistinu je rob-vjernik bolji od mnogobošca (al-Baqara, 221).
Zavisno od govornog i situacionog konteksta u kome se iskaz realizi- ra, upotreba neodređene imenice u poziciji subjekta može biti motivirana različitim razlozima i izražavati različita značenja, kao što su označavanje jedinke (ifrād), izražavanje veličanja (taʻẓīm), označavanje vrste (nawʻiyya), izražavanje preziranja i ponižavanja (taḥqīr), mnoštva (takṯīr), malobrojnosti (taqlīl), skrivanje identiteta osobe (iẖfāʼ šaẖs) i dr.
Neodređena imenica, prema tome, može biti upotrijebljena u poziciji subjekta da označi samo jedno neodređeno lice ili jedan predmet (ifrād) ozna- čen zajedničkom imenicom, izdvojen iz mnoštva drugih lica ili predmeta iste vrste, kao u ajetu:
ﻚَ َﻟ ﻲّﻧِ ِﺇ ﺝْ ﺮُ ﺧﺎﻓَ
ﻙﻮُﻠُﺘﻘْ ﻴَ ِﻟ ﻚَ ﺑِ
ﻥﻭﺮُ ﻤِ ﺗَ ﺄْ ﻳَ
ﻸَ َ ﻤَ ﻟﺍ ﻥﱠ ِﺇ ﻰﺳﻮﻣُ
ﺎﻳَ
ﻝﺎﻗَ
ﻰﻌَ ﺴْ ﻳَ
ﺔِ ﻨﻳﺪِ ﻤَ ﻟﺍ ﺎﺼَ
ﻗْ َﺃ ﻦْ ﻣِ
ﻞٌ ﺟُ ﺭَ
ءﺎﺟَ ﻭَ
ﻦﻴﺤِ ﺻﺎﱠﻨﻟﺍ ﻦَ ﻣِ
I jedan čovjek dođe trčeći s kraja grada, te reče: O Musa, glavešine spre-
maju zavjeru da te ubiju; zato izađi, ja sam ti zbilja iskren savjetnik (al-Qaṣaṣ, 20), u kome se želi istaći da je došao jedan čovjek, odnosno ne više od jednog.
O kategoriji neodređenosti u arapskom jeziku opširnije se govori na bosanskom jeziku u: Mejra Softić, „Kategorija neodređenosti u arapskom jeziku (formalna i funkcionalna- semantička obilježja)“, Prilozi za orijentalnu filologiju (POF) 65/2015, Sarajevo, 2016, str. 11-27.
Motiv korištenja neodređene imenice za označavanje subjekta može biti i želja govornog lica da ne iskazuje više podataka o subjektu od onih za koje smatra da su neophodni. Tako se u spomenutom ajetu navodi samo da je jedan čovjek, bez navođenja njegovog imena ili nekih drugih podataka kojima bi se bliže odredio, došao s kraja grada žureći da obavijesti Musaa o glavešinama koje spremaju zavjeru da ga ubiju.
Nekada neodređena imenica, osim osnovnog značenja, izražava i znače- nje vrste (nawʻiyya), kao u ajetu:
ﻢﻴﻈﻋ ﺏﺍﺬَ ﻋَ
ﻢْ ﻬُ َﻟﻭَ
ﺓٌ ﻭﺎﺸَ ﻏِ
ﻢْ ﻫِ ﺭﺎﺼَ
ﺑْ َﺃ ﻰَﻠﻋَ ﻭَ
ﻢْ ﻬِ ﻌِ ﻤْ ﺳَ
ﻰَﻠﻋَ ﻭَ
ﻢﻬﺑﻮُﻠﻗُ
ﻰَﻠﻋَ
ﻪُ ﱠﻠﻟﺍ ﻢَ ﺘَ ﺧَ
Allah je zapečatio srca njihova i uši njihove, a pred očima njihovim je
koprena; njih čeka patnja golema (al-Baqara, 7), u kome se neodređena ime- nica ﺓﻭﺎﺸﻏ odnosi na posebnu vrstu koprene kojom su prekrivene oči nevjer- nika zašto ih čeka i posebna vrsta patnje.
U nekim kurʼanskim ajetima neodređena imenica izražava i značenje veličanja (taʻẓīm), kao u ajetu:
ﻥﻮﻘُ ﱠﺘﺗَ
ﻢْ ﻜُ ﱠﻠﻌَ َﻟ ﺏﺎﺒَ ﻟْ ﻷْ ﺍ ﻲِﻟﻭُﺃ ﺎﻳَ
ﺓٌ ﻮﻴﺣَ
ﺹﺎﺼَ
ﻘِ ﻟﺍ ﻲﻓِ
ﻢْ ﻜُ َﻟﻭَ
U odmazdi vam je život, o razumom obdareni, da biste bogobojazni bili (al-Baqara, 179)! u kome se neodređenom imenicom ﺓﻮﻴﺣ veliča častan i slo- bodan život, dostojan čovjeka, za koji se treba boriti. Slično značenje izražava se i u ajetu:
ﻙٌ ﺭﺎﺒَ ﻣُ
ﻚَ ﻴْ َﻟِﺇ ﻩﺎﻨَ ﻟْ ﺰَ ﻧْ َﺃ ﺏﺎﺘَ ﻛِ
Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je (Ṣād, 29), u kome se neo-
dređena imenica ﺏﺎﺘﻛ odnosi na Kurʼan, posljednju Allahovu Objavu.
Neodređena imenica u nekim kurʼanskim ajetima izražava i značenje preziranja i ponižavanja (taḥqīr), kao u ajetu:
ﺓٍ ﻮﻴﺣَ
ﻰَﻠﻋَ
ﺱﺎﱠﻨﻟﺍ ﺹَ
ﺮَ ﺣْ َﺃ ﻢْ ﻬُ ﱠﻧﺪَ ﺠِ ﺘَ َﻟﻭَ
I naći ćeš ih, sigurno, da više žude za životom od svih ostalih ljudi (al-
Baqara, 96), u kome se neodređenom imenicom ﺓﻮﻴﺣ označava ponižavajući način života za kojim su žudjeli nevjernici u vrijeme Musaovog poslanstva.
U Kurʼanu se neodređenom imenicom izražava i značenje mnoštva
(takṯīr), kao u ajetu:
ﻦﻴﺒِ ِﻟﺎﻐَ ﻟﺍ ﻦُ ﺤْ ﻧَ
ﺎﱠﻨﻛُ
ﻥْ ِﺇ ﺍﺮً ﺟْ ﻷَ
ﺎﻨَ َﻟ ﻥﱠ ِﺇ ﺍﻮُﻟﺎﻗَ
ﻥَ ﻮْ ﻋَ ﺮْ ﻓِ
ﺓُ ﺮَ ﺤَ ﺴﻟﺍ ءﺎﺟَ ﻭَ
I čarobnjaci dođoše faraonu i rekoše: - Nagrada će, doista, biti naša ako
budemo pobjednici (al-Aʻrāf, 113)? u kome neodređena imenica ﺮﺟﺃ izražava značenje mnoštva, odnosno mnogobrojnosti nagrada.
Neodređena imenica može izražavati i značenje malobrojnosti (taqlīl), kao u ajetu:
ﺕﺎﱠﻨﺟَ
ﻲﻓِ
ﺔً ﺒَ ّﻴِ ﻁَ
ﻦَ ﻛﺎﺴَ ﻣَ ﻭَ
ﺎﻬﻴﻓِ
ﻦﻳﺪِ ِﻟﺎﺧَ
ﺭﺎﻬَ ﻧْ ﻷْ ﺍ ﺎﻬَ ﺘِ ﺤْ ﺗَ
ﻦْ ﻣِ
ﻱﺮِ ﺠْ ﺗَ
ﺕﺎﱠﻨﺟَ
ﺕﺎﻨَ ﻣِ ﺆْ ﻤُ ﻟﺍﻭَ
ﻦﻴﻨِ ﻣِ ﺆْ ﻤُ ﻟﺍ ﻪُ ﱠﻠﻟﺍ ﺪَ ﻋَ ﻭَ
ﻢﻴﻈِ ﻌَ ﻟﺍ ﺯُ ﻮْ ﻔَ ﻟﺍ ﻮَ ﻫُ
ﻚَ ِﻟﺫَ
ﺮُ ﺒَ ﻛْ َﺃ ﻪِ ﱠﻠﻟﺍ ﻦَ ﻣِ
ﻥﺍﻮَ ﺿْ
ﺭِ ﻭَ
ﻥٍ ﺪْ ﻋَ
Allah je obećao vjernicima i vjernicama bašče kroz koje teku rijeke, u kojima će vječno boraviti, i divne dvorove u baščama edenskim. A i (malo) zadovoljstvo Allahovo veće je od svega toga; to je, doista, uspjeh veličanstve- ni (al-Tawba, 72), u kome neodređena imenica ﻥﺍﻮﺿﺭ znači „malo zadovolj- stvo“ od Allaha, koje je veće od svega što se u navedenom ajetu spominje.
Motiv upotrebe neodređene imenice može biti i želja govornog lica da sakrije identitet osobe (iẖfāʼ šaẖs) o kojoj govori iz samo njemu poznatih razloga, koji mogu biti strah za takvu osobu ili čežnja za takvom osobom ili radi očekivanja povoljne prilike za iznenadno i neočekivano otkrivanje nje- govog identiteta i sl.
Motiv skrivanja identiteta iz straha za osobu označenu neodređenom ime- nicom nalazi se u ajetu u kome se pripovijeda kako je majka poslanika Musaa, iz straha da kao i ostala jevrejska djeca ne bude ubijen, kao dojenče u sanduk stavila i u rijeku Nil spustila da bi ga plutajući nizvodno našla faraonova žena. Osjetivši posebnu naklonost prema djetetu faraonova žena nije dala da se dijete ubije, nego je faraonu predložila da ga zadrže i čak posine. Musaova sestra koja je sve to pratila, ne otkrivajući svoj i majčin identitet, predložila je svoju majku za njegovu dojilju riječima:
ﻥﻮﺤُ ﺻﺎﻧَ
ﻪُ َﻟ ﻢْ ﻫُ ﻭَ
ﻢْ ﻜُ َﻟ ﻪُ ﻧﻮُﻠﻔُ ﻜْ ﻳَ
ﺖٍ ﻴْ ﺑَ
ﻞِ ﻫْ َﺃ ﻰَﻠﻋَ
ﻢْ ﻜُ ﱡﻟﺩُ َﺃ ﻞْ ﻫَ
Hoćete li da vam pokažem porodicu koja će za vas preuzeti brigu o njemu i na njegov odgoj paziti (al-Qaṣaṣ, 12)? što je faraonova žena prihvatila, a da nije znala da mu je ona majka.
U navedenom ajetu Musaova sestra koristi neodređenu imenicu ﺖﻴﺑ u
aneksiji: ﺖٍ
ﻴْ ﺑَ
ﻞِ ﻫْ َﺃ „porodica“, a ne ﺔﻌﺿﺮْ ﻣُ
„dojilja“ da bi se ponuda prihvatila i
otklonila bilo kakva sumnja da je njena majka i njegova majka, a ona njego-
va sestra i istovremeno bojeći se za brata i za majku. Uvjerivši se u njihovu iskrenu želju i ne osjećajući nikakvu njihovu povezanost s djetetom, faraono- va žena je na kraju prihvatila ponudu.45
S obzirom na to da je izvorno stanje predikata imenske rečenice neo- dređenost, ovakvim predikatom izriče se obavijest o subjektu bez značenja restrikcije (ḥaṣr) ili jedinke vrste (ʻahd), što je osnovna funkcija predikata, kao u primjeru: ﺮﻋﺎﺷ ﻭﺮﻤﻋ „Amr je pjesnik“, u kome se izriče obavijest o
Aḥmad Maṭlūb, Asālīb balāġiyya..., 155-157. Faḍl ʻAbbās, al-Balāġa: funūnuhā wa afnānuhā..., 329-331. Al-Maydānī, al-Balāġa al-ʻarabiyya..., I, 400-409. Muḥammad Aḥmad Qāsim wa Muḥyiddīn Dīb; ʻUlūm al-balāġa : al-badīʻ wa al-bayān wa al-maʻānī, al-Muʼassasa al-ḥadīṯa li al-kitāb, Ṭarāblis, 2003, 332 – 334. Al-Marāġī, ʻUlūm al-balāġa..., 126 – 127. Al-Maydānī, al-Balāġa al-ʻarabiyya..., I, 401-407. Nūḥ al-Ṣarāyira, al-Taʻrīf wa al-tankīr..., 120-125.
Amru kao pjesniku bez ikakve restrikcije značenja poezije na Amra niti ozna- čavanja jedinke vrste.
Neodređenim predikatom mogu se izricati i druga značenja od kojih se kao posebno u Kurʼanu navodi značenje veličanja (taʼẓīm) i slavljenja
(tafẖīm), kao u ajetu:
ﻦﻴﻘِ ﱠﺘﻤُ ﻠْ ِﻟ ﻯﺪً ﻫُ
ﻪﻴﻓِ
ﺐَ ﻳْ ﺭَ ﻻَ
ﺏﺎﺘَ ﻜِ ﻟﺍ ﻚَ ِﻟﺫَ
Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputa je za bogobojazne (al- Baqara, 2), u kome se predikatom ﻯﺪﻫ izriče veličanje i slavljenje Allahove Objave.46
The paper discusses the categories of definitive and indefinite of subject (musnad ilayhi) and predicate (musnad) viewed from the syntax and semantic aspects in the text of Qur’an. In addition to playing an important role in esta- blishment of correct syntax structures and in understanding of the function of a word in a sentence, definitive and indefinite features also represent a signi- ficant stylistic means by which, because of the diversity in their realization, particularly by a definitive one, other specific meanings are obtained, apart from simple stylistic effects. This is why an analysis of the category of defi- nite and indefinite in Qur’an is important for understanding and interpretation of Qur’an. Definitiveness of a subject is achieved by personal pronoun, per- sonal noun, demonstrative pronoun, definite article, construction of annexing and vocative particle yāʼ. However, since it is an information on the subject, a predicate may be even definite if a noun is in the place of a predicate, pro- viding that such a sentence makes sense. In this case, different meanings may be seen. Since the original status of a subject is definite, indefinite noun of a general meaning may be in the place of a subject but only when the context of a sentence, by its meaning, is close to definite noun. Because the original sta- tus of a predicate in a noun sentence is indefinite, such a predicate expresses only an information on the subject, which is the basic function of a predicate.
‘Abduh Qulqayla, al-Balāġa al-iṣṭilāḥiyya, 229. Al-Marāġī, ʻUlūm al-balāġa..., 127. Nūḥ al-Ṣarāyira, al-Taʻrīf wa al-tankīr..., 128.