Divanska književnost je plod arapsko-islamske i iransko-islamske kul ture prenesen posredstvom osmanskih Turaka i na Balkan. Islamska kultu ra je bez obzira na motive poezije bila uvijek prisutna i uočljiva. Vrlo često je ortodoksni pristup islamu i njegovo poimanje na jedan profan način us tupalo mjesto mističkom pogledu na svijet, mističkom pristupu Bogu i čovjeku. Za ovakav način gledanja na svijet i njegovog transponiranja u umjetničkoj poeziji koja na prvi pogled za neupućenog čitaoca djeluje kao profana književnost, čak sa hedonističkim motivima, divanski pjesnici su se služili i posebnom terminologijom u kojoj je gotovo svaka riječ kao mis tički simbol, kao termin divanske poezije imala drugačije značenje od onog svoga osnovnog značenja. Međutim, postojao je jedan općeprihvaćen kod koji je poštovan od svih divanskih pjesnika, a to je kod terminologije koja se konzervirala i uz vrlo male izmjene sačuvala do posljednjih divanskih pjesnika XIX stoljeća. Motive i teme pjesama divanskih pjesnika nije moguće shvatiti savremenom čitaocu koji ne poznaje izvore islama, tradicije i mitologiju istočnih zemalja.
Među brojnim temama korištenim u stihovima naših divanskiih pjesni ka je Kur'an i Hadis. Kur'an i Hadis su ne samo korišteni kao inspiracija nego su vrlo često i citirani. Pjesnici divanske poezije su često u svojim sti hovima izravno citirali Kur'an ili Hadis ili su poruke kućanskih ajeta ili hadisa donosili po smislu. U nekim slučajevima se koristi samo riječ ili dvije iz određenog ajeta ili hadisa, a ponekad se čak donosi i cjelovit ajet. Katkad se zbog toga narušava i metar stiha.
Ovo citiranje Kur'ana i Hadisa kao i drugih klasičnih djela nema za cilj samo pokazivanje vlastitog obrazovanja nego, prvenstveno kad je riječ o citiranju Kur'ana i Hadisa, ima svoju didaktičku funkciju. Didaktika je, inače sasvim malo prisutna u poeziji ovih pjesnika. Nekada je citiranje na vedenih djela samo dobar izbor za poređenje nečega već poznatog i dragog i onda ono ima svoje puno umjetničko opravdanje. Taj primjer ćemo naći u jednom Sabitovom gazelu)
Mey-i kevserle piir birkasc-iyakultur la ’lin
Hitam-i miskile mahmurlarmemhurbulmuslar
Složenica hitam-imisk,(ar. hitamuhu misk i miskiyyul-hitam) u java se u smislu husn-i hitam (lijep završetak) a preuzeta je iz slijedećeg kućanskog ajeta iz sure El-Mutaffifun:
a značenje muje:
Kvasi ušla obilježenim pićem. A kraj mu j e sa miskom (mošusom)...
I kod Ahmeda Vahdetije u stihu jedne kaside pune mističke simbolike citira se Kur'an upravo u cilju objašnjavanja simbola:
Crte tvog lica su to svjetlo pravječnosti kojima se Bog prikazao
Kaba je ta tvoje lice ,,u kojemje objavljen Kur'an“.
Ovdje su riječi pod navodnim znakovima donesene u arapskom origina lu.1
Za razliku od pristalica tesavvufa koji su kroz filozofiju vahdet-i vudž uda (Jedinstvenog Bitka) propovijedali i u poeziji razrađivali ideju o Jed- nosti, tj. o tome da su Bog i priroda jedno, d a je priroda pa i čovjek u njoj odraz Boga i daje osnovni cilj pjesnika da pokaže kako se treba osloboditi svoga ega i stopiti se u Bogu, pristalice sunnijskog vjerovanja, sunnijskog pogleda na svijet, tj. ortodoksni vjernici islama, su zastupali ideju d aje sve što je Bog stvorio odvojeno od Njega i da ništa osim Njega nije On. Razu mije se da su oni svoja gledanja nastojali i književno oblikovati i da su neki od njih u lome, gledajući i sa estetskog aspekta dosta uspjeli. Oni su pjevali o lome d aje Bog jedan, da je sve stvorio iz ničega, da mu ništa nije slično a
{pogotovo ne ravno. Odbir Božjih osobina opisanih u 99 Božjih imena
vršenje u skladu sa željom za isticanjem onih Njegovih svojstava koja uka zuju na Njegovo postojanje (kadim, daim), na Njegovo znanje i moć (‘alim, kadir, seml‘, basir), vječnost (evvel, ahir, zahir, batin) i si.
Na ovo se nadovezuju i teme iz islamske kozmogonije, nastanak svijeta, stvaranje Adema, poslanstvo Muhammeda, a.s. i dr. Ova tema je obrađivana u svim vrstama pjesama, ali je najučestalija u posebnoj vrsti pjesama tevhidimunadžat. Tu se nerijetko susreću odlomci iz Kur'ana ili pojedine sintagme pretočene u stihove ili se tumače Euzu billah ili
kao što je to slučaj u sithovima Fadil-paše Šerifovića:
Edelim herdem ii an isti'aze mekr-i seytandan Giyelim ciisen-i sun huda-yi bab-i rahmandan
Heremr-i hayra bidayetoldu bismillah Kilit-i mahzen bed'-i kiraet oldu bismillah
Butun mahluka rahmaniyyetile muttasifhakk
Bu vech uzre 'ibadu-illahahiiccetoldu bismillah Rahmaniyyetiletebsirkildi ehl-i imani
Buna 'alemde burhan-ihidayetoldu bismillah
Be-hakk-i bismilleya rabb bu'acizkulunu ’afvet
1) Slobodan Ilić, Kaside Ahmeda Vahdetija iz njegovog sarjevskog divana, Anali GHB,XV-XVI, Sarajevo, 1990.
Cemi'iciirm ii ’isyanim yem -i gufran ilemahv et.
(prjevod)
Utječimo sesvakog časa i trenutka od lukavstva sotoninog Obučimo božanski zaštitni oklop od vrata Milostivog!
Svakom dobrom poslu ključ početkaje Bismillah Katanac rizniceje početak učenja Bismillah.
Za sve stvoreno Bogje definiran Svojim milosrđem
Na taj način Božjim robovima dokazje Bismillah
U ime Bismille, Gospodaru, oprosti ovom svom nemoćnom robu Sve moja grijehe i neposluhe morem oprosla speri!
Jasno je da će se naći u zbirkama, gotovo svih naših divanskih pjesnika ovakvih stihova, pogotovo na samim počecima njihovih divana, o čemu smo govorili na početku studije, jer svaki sređen divan (miirettcp divan) obično je otpočinjao munadžatom, tehlilom ili tevhidom, a to je mjesto za očitovanjevjerskih dogmi.
Veoma često za motive svojih pjesama pjesnik će uzeti pojedine odlom ke ili bar samu ideju iz neke od kućanskih priča. Poznato je da Kur'an sadrži poučne priče o vjerovjesnicima koji su kao posebne teme često obrađivane u književnim djelima klasičnih arapskih, perzijskih i turskih pi saca i pjesnika. Tu spadaju priče o Ademovom izgonu iz dženneta, o Idris- ovom uspeću na nebo gdje mu je Bog povjerio podučavanje meleka, o Nuhu (Noju) koji je od općeg potopa koji je poslan kao kazna njegovu nepokornom narodu spasio mali broj odanih vjernika, o poslaniku Salihu čiji je nepokorni i idolpoklonički narod kažnjen zemljotresom.
Posebno se često u osmanskoj poeziji spominje Ibrahim (Abraham koji ima atribut i Halil ili Halilullah (Božji prijatelj). Među ostalim pripovijedan jima o njemu jedna je priča posebno inspirativno djelovala na osmanske di- vanske pjesnike među kojima i na naše.
Kad je već bio u godinama Ibrahim je molio Allaha da mu podari sina izjavljujući da će ako ga dobije žrtvovati ga za ljubav Božju. Bog mu je podario sina Ismaila. Kad je sin odrastao, Ibrahim je zaboravio na svoj zav jet pa je upozoren na njega u snu. On tada donosi odluku da žrtvuje sina, ali mu Bog šalje žrtvenog ovna da s njim zamijeni sina i ispuni zavjet.
Ovaj motiv koristili su mnogi pjesnici divanske poezije. Sabit to izražava slijedećim stihom:
,,Gegeydihayyiz-i hiisn-ikabule kurbani
Feda idi yoluna kebs-i can-i Ismail.
Ismailje želio damu žrtva bude prihvaćena A lije umjesto njega ovan postao kurban.
Isto tako, čest motiv pjesama divanskih pjesnika, pa i Sabita Užičanina je Ejubovo (Job) strpljenje. Po vjerovanju monoteističkih religija (islama i kršćanstva), Ejubu je Bog dao mnogo imetka i stoke, a Ejub je na svim ovim Božjim blagodatima uzvraćao zahvalnošću. Satana (Iblis) je nagova
rao Boga da iskuša Ejubovu zahvalnost u slučaju da mu uskrati do bročinstva jer bi i drugi ljudi bili zahvalni kad bi imali ono što ima Ejub. Bog je dao priliku Iblisu da uništi Ejubov imetak na šta je Ejub ostao strpljiv. Zatim mu je uništio sinove i kćeri što je on također otrpio. Sli jedećem iskušenju Ejub je izložen dok je bio na molitvi. Iblis mu je tada razbuktavao strasti, ali se i tada sa povećanim iskušenjima povećavala i strpljivost Ejubova. Najzad, Iblis je pokušao da Ejubovu ženu odvrati od muža, ali se i tu Ejub strpio. Na kraju su došla tri čovjeka koji su vjerovali u njegovo poslanstvo, ali su mu rekli da se Bog prošao njega. To je za Eju- ba bio najteži udarac na koji je odgovorio skrušenom molitvom Bogu. Bog mu je dao uputu da nogom udari u zemlju što je ovaj učinio. Tada je iz zemlje potekla voda kojom se Ejub okupao i oslobodio se svih nesreća. Odatle je njegova strpljivost postala poslovična.
Među brojnim divanskim pjesnicima, koji su tu poslovičnu Ejubovu strpljivost upotrijebili kao sliku (figuru) u svojim stihovima su i pjesnici R ef i, Taslicali Yahya, Šeyh Galib, Nazim, ali i naš Sabit Užičanin:
,,Gam-i ziilal-i lebikurd olup
Mahabbet eylediEyyub'u blmecal-ii alil.“
Od svih vjerovjesnika, naravno, divanski pjesnici su najviše i najčešće pjevali o Muhammedu a.s. Čitavu svoju dugu poemu Miradžiju, kojom najčešće i počinje njegov Divan (takav je slučaj i sa prekrasnim prijepisom Sabitova Divana u Orijentalnom institutu u Sarajevu, br. 3697) Sabit je posvetio Muhammedovom, a.s. uspeću na nebo. Uostalom on je pjesnički obrađujući ovu temu imao i prethodnike i to među bosanskim pjesnicima na turskom jeziku. Kronološki najstarija Mi'radžija od nekog našeg pjesni ka je ona čiji je autor Edaija Sinan Čelebija iz Sarajeva (kraj XVI i početak XVII stoljeća), a u Sabitovo vrijeme još će dvojica pjesnika, Asim Jusuf Čelebija Bošnjak i Mehmed Rešid iz Sarajeva obraditi ovu temu. Mehmed Rešid je pod snažnim utjecajem Sabita dok je Asim Jusuf Čelebija Bošnjak ipak nešto originalniji. I šire u Osmanskom Carstvu, među poznatim os manskim pjesnicima ova je tema bila vrlo popularna. Ono što pjesnici di- vanske poezije žele istaći je to da su se već od Muhammedovog, a.s. rođenja počela javljati neka čuda koja su tako najavljivala njegovu izuzetnu ličnost. Tako se za vrijeme Poslanikovog rođenja srušilo svetilište u Iraku koje je podigao čuveni sasandiski vladar Nušircvan (Enuširvan) u mjestu Međayinu. Tako se ugasila vatra vatropoklonika, povukle su se vode jezera Save, a dolinu Semave pritisle su vode. 0 tome govore i slijedeći Sabitovi stihovi:
S oyiindurdu ocagm dude-i atesperestamn
Olupkiil oksiizii diistil revak-i garka-iKisra.
Safa-yime srebingordukteol sergcsme-in Hicabmdan zeminegeglioldu
Semave ab-i ru-yi sevkine azad olupcikti
Ki binyil c ektihabs-itekna-yi sme-i gabra
Sabitova duga poema M i‘radžija sva je u „funkciji" dokazivanja nadna ravnih, neobičnih događaja vezanih za Muhammedovo, a.s. uspeće na nebo. Navešćemo nekoliko stihova u prijevodu na naš jezik koji će, nada mo se, potkrijepiti ovaj naš zaključak:
Nabojatje nemoguće svemu ‘džize poslanika Ma koliko da to želi srce ovog nemoćnika.
N ek nam zato vaiz s ćursa rječitosti više
Njegov Miradž barem malo po shvatanju svom opiše. Dočeka ga čisti džem atposlaničkih duša, cio
Umihrabu svetom imam bogobojaznije bio.
Ti safovi * to su reci Božjeg rahmet dokumenta
A Sejjidu-l-Kevnejn na njem besprimjerna tugra sveta. S poslaničkim dostojanstvom svoju vrijednost nije krio
Svi shvališe daje čašću njih sve skupa nadvisio.2
Kao što je poznato Muhammed, a.s. je rođen obrezan (osunećen), otpa la mu je pupčana vrpca, među plećkama imao je jedna mladež koji je pods jećao na žig koji je označavao daje pečat Božjih vjerovjesnika tj. daje posl jednji vjerovjesnik. O tome Sabit u jednom stihu kaže:
Zalikim hos kumas-ima ’nadir Hatemi ensesinde tamgadir.
Jedno od čuda koja su pratila Muhammeda, a.s. je i to da „njegova sjena nije padala na zemlju. I ovaj motiv je često korišten u orijentalnim knjiž evnostima, a posebno u osmanskoj divanskoj poeziji. I Sabit, koji je dobro poznavao ne samo osnovne izvore islama nego i tradicije koje nisu u pot punosti pozudane, i kojima se i inspirirao spominje u jednom bejtu:
Nahl-i blzil-liimisra-i nayab Ne nazire kabul iderne cevab.
Još od djetinjstva iznad Muhammeda, a.s. je čim bi izašao napolje kruž io oblak koji g a je štitio od sunca. U Sabitovim stihovima to se ovako spo minje:
Nola birpare ebri basi iizre sayebanitse Gunesten sakinurkendii habibin Hazret-i Mevla.
Isti motiv koristi u na'tu koji je pod naslovom Na'ti šerif Hazret-i sultan- i enbiya (Divan, OIS, 3697, fol 112 b):
Nola olsa nigahbani sehab Pembe icinde saklanurdii r-i nab.
U dvanaestoj godini poslanstva, 27. noći redžeba, Bog je, poslao mele- ka Džebraila (Gabriela) Muhammedu, a.s. koji se nalazio u kući Umihane, kćeri njegova amidže. Sa Džebrailom je bio Burak. Džebrail g a je pozvao
2) Prepjev Miradžije Sabita Užičćanina koji je sačinio Ešref Kovačević je u rukopisu. Ovaj fragment je citiran prema izdanju dijela Miradžije objavljenog u Takvimu za 1400/1979. godinu.
na mi'rađž (uspeće na nebo) na koji će ga nositi burak. Burak je životinja manja od mazge, a veća od magarca, sa licem čovjeka. Muhammed, a.s. je uzjahao Buraka koji g aje nosio od Mekke do Mesdžidu-1 - aksaa u Jerusa- limu ne dotičući zemlju. Nakon što se pomolio u džamiji Mesdžidu-l-aksa, Džebrail g aje izveo iz džamije. Tada je Muhammed, a.s. iznenada ugledao mi‘radž tj. stepenice koje su bile jednim krajem na zemlji, a drugim u nebu. Džebrail je uzeo Muhammeda, a.s. na krila i odnio ga u nebo. Po drugoj varijanti Muhammeda, a.s. je Burak odnio u nebo sa kamena ispred džamije Al-aksa. Na prvom nebu suočen je sa svim melecima (anđelima). Na slijedećim katovima susretao se sa vjerovjesnicima, dok na sedmom nebu nije došao do ,,Beylu-l-ma‘mura“ savršene kuće. Tu su meleci kružili. Odatle je stigao do Sidrelu-l-munteha i kad je prošao sedamdeset zastora vidio je Refrefa, tj. jedan zeleni dušek:
Burak koji sa lahkoćom nebesimajedri - stade Jer za ovaj beskraj snage ni dozvole ne imade.
Toga časa stiže R efrefdaga nosi s počastima
Pa napravi Časnom Svjetlu čisto mjesto na prsima. Penjući se sa Refrefomstalno dalje u visine
Prođe Resul bezbrojperda od svjetlosti i od
Muhammed, a.s. je sjeo na Refrefa koji ga je odnio do prijestolja (Kursa). Prošavši i odatle sedamdeset zastora stigao je do ‘Arša (Božjeg prijestolja):
Ide carstvom koje nema ništa šta on do sad vidje
Nema strana ni počela, Arša, Ferša, Neba - nigdje! Početka nikaja nema čudni ovaj svijetprečisti Jezik, oko, uho, pamet - tamo ništa ne koristi.
Tu mu stiže) „Udnu m inni“- zapovi Pa korakom svakim prođe raj prostora i svjetova.
Svjetlost Arša ga je zasjenila. Ništa nije mogao vidjeti osim nura - svjetlosti Muhammed, a.s. je tu glavnim okom, to jest srcem vidio Allaha. U povratku do Sidretu-l-muntehaa ponovo ga je doveo Refref. Tu ga je čekao Džebrail odakle je sišao do Bejtu-l-mukaddesa (Kuds-Jerusalim), a odatle se sa Burakom vratio u Mekku Sabitov opis Buraka je vrlo slikovit:
Čudnomeje ovom atu neshvatljivo moćnih sila
Džennet ah ar, mjesec kova, melekseiz, vjetarkrila.
Kolan mu je zvježđe Dževza,Vlašići rabi, Nebo pokrov Mjesec fenjer, svemir oklop, knaruj noći, mlađak potrov
Od mliječnoga puta mu je uzda koja toplo blista A pute za divni rahvan - hurijska je kosa čista.
Njegov rep su jutra sreće, čelo praskozorja
A noć Kadra - krasna boja mirisnoga mu perčina.
Ovaj maštoviti opis pun figura svojstvenih divanskim pjesnicima, poka-
3) (Prijevod Sabitove Mi‘radžije od Ešrefa Kovačevića)
zuje ne samo smisao za poređenja kojima će postići željeni efekat (džennet - ahar, tj. štala), melek - seiz, tj konjušar; vjetar - krila; nebo - pokrov; mjesec
- fenjer itd. nego to postiže i tako originalnim komparacijama i slikama kak ve rijetko nalazimo i kod najpoznatijih klasika divanske poezije
- A puteza divni rahvan - hurijska je kosa čista...
- njegov rep su jutra sreće, čelo praskozorja fina...
Kao što smo spomenuli u pjesmama sa vjerskim motivima mi‘radž kao motiv zauzima istaknuto mjesto. Istakli smo da su osim Edaije Sinana Čelebije, koji je živio prije Sabita (u Sarajevu), dva pjesnika njegovi savre- menici također opjevali mi'radž. Jedan je poznati divanski pjesnik Asim Jusuf Čelebi Bošnjak, a drugi Sabitov epigon Mehmed Rešid iz Sarajeva.
Rešidovi stihovi iz M i‘radžije pokazuju koliko se ovaj pjesnik inspiri rao Sabitovom poemom na istu temu.4 Pored sličnosti motiva, jezika, stila pa i metra koji je kod oba pjesnika identičan, privrženost Mehmeda Rešida Sabitu Užičaninu kazuje i njegova pohvalnica spjevana ovom pjesniku. Uostalom, manir kojim su se služili gotovo svi divanski pjesnici, da se ponešto ili mnogo toga preuzme od pjesnika koji je uzor, učitelj ili barem inspirator nije nikakva sramota, naprotiv taj manirje smatran vrlinom. Tako Rešidova Mi'radžija ima devet distiha više od Sabitove, ali kako smo rekli sadrži sve opise koji se nalaze i kod Sabita pa čak i kod jednog i drugog pjesma počinje istom riječju ,,Hoša“, a invokacija je kod obojice
,,Hudavenda“.
Opis neba u vrijeme kada je Muhammed, a.s. stigao među ostale posla nike kod Mehmeda Rešida je nešto opširniji mada se i tu prepoznaju Sabi- tovi motivi:
Kad nastupi pred redove poslanika kao imam rekao bi da je u jednom sazviježđu okupio pun mjesec i plejade.
Ne smatraj daje na nebu Kumova slama
Toje mjesec prilikom dolaska vladaraprostro bijeli brokat. Merkurje napisao ferman i slova posuo zlatnom prašinom Dao m u poslanički pečat damu položaj ovjekovječi.
Nisu to zvijezde, to je Venera razbila harfu i prosula školjke kojim je bila ukrašena
Jer zna da ona nikako ne odgovara njegovu zakonu.
Njegov dolazak toliku je sreću donio suncu da ono do sudnjeg dana po ovom svijetu prosipa najveću blagodat.
Marsje izrazio pokornost i s mačem o vratu
Poput psa požurio pred toga vladara.
Jupiterje za novac od svjetla zatražio tlo pod nogama konja njegova paje postavio Vage da bije mogao izmjeriti.5
4) Šaćir Sikirić, Divan Mehmeda Rešida, POFVI-VHI str. 55-76.
5) Šaćir Sikirić, na istom mjestu
U najznačajnije događaje iz Muhammedovog, a.s. života koji su imali i presudan značaj za opstanak islama spada preseljenje iz Mekke u Medinu prouzrokovano progonom muslimana od strane idolopoklonika. Divanski pjesnici su se nadahnjivali ovim historijskim događajem i svojim stihovima ga umjetnički transportirali. Proživljavajući teške trenutke u Mekki gdje propovijedanje islama u početku nije nailazilo na podršku, Muhammed, a.s. odlučuje da preseli u Medinu. Prethodno je Muhammed, a.s. poslao izvan Mekke sve svoje pristalice izuzev Ebu Bekra i Alije. Najzad jedne noći Muhammed, ostavlja Aliju i napušta kuću sa Ebu Bekrom. Nakon što su proveli noć u nečijoj kući sutradan odlazi Ebu Bekrovoj kući. Slijedeću noć zajedno napuštaju Mekku. Krili su se u pećini brda Sevr. Kurejšije su traž ile Muhammeda, a.s. po Mekki s namjerom da ga ubiju. Kad su shvatili da je pobjegao slijedili su ga. Dolazili su čak i do pećine, ali kako je na ulazu u pećinu pauk već ispleo mrežu, a dva goluba napravila gnijezdo i snijeli jaja, odustali su jer su vjerovali da se tu Muhammed, a.s. nije skrio. Motiv pau kove mreže kao zaštitne koprene Sabitje izrazio slijedećim stihom:
(Divan, OIS, 3697, L._2 a)
Anakibperde-izunbiirii gekti bab-igarii Nolagormezse gesm -idugmene birag
Pauci su mrežu na vrata ispleli
Bilaje ko koprena na očima dušmana da ne bi vidjeli.
Život Poslanikovog zeta i četvrtog halife Alije, njegova smrt i mučenička smrt njegovih sinova posebno su nadahnjivali pjesnike, pripad nike islamskog misticizma - tesavvufa, mada je Alija inače veoma prisutan u islamskim književnostima općenito.
Ilustriraćemo ovu misao stihom iz jedne Vahdetijine kaside, koji je ujedno i najtipičniji primjer divanskog pjesnika čija je pjesnička osnova i potka u tesavvufu:
Hancerii tirise b irtig-i du-serbe-Ali
Kalem u lafaz u suhan hatt u hurufu imla Itden artuk da olursa n ’ola kavm a'da
Esedullah ’Ali'durfukara melca. Miirdelereyleriken dem-be-dem eydil ahya
Nefsum dirisidiir simdi felekte 'aya.
Prijevod
UAlijeje bodež i strijela i dvosjekli mač Pero i govori riječ, linija, slovo i pravopis.
. I od pasa gori ako postanu ljudijedni drugima neprijatelji
„Božji lav“Alijaje sirotinji utočište.
Dok svakim časkom mrtve proživljava, srce, Moja duša nemoćna sada nebom tumara.6
6) Vid. S. Ilić, op. cit.
Privrženost ideji ši'izma ogleda se kod većine đerviških redova upravo kroz očitovanje odanosti Aliji i njegovim sinovima. Katkada je objakat lju bavi i osoba od koje se traži zaštita i Fatima, kći Muhammedova, a.s. a žena halife Alije. Kroz njenu ličnost se u stvari miri sunnijsko i ši'ijsko gledanje na svijet, jer je ona kao najbliži srodnik vjerovjesnika Muhammeda, a.s. ga rancija ortodoksnog pristupa islamu. U jednom musedesu, Fadil-paše Šerifovića pjesnik se obraća Muhammedu, a.s. kao „ocu najbolje žene“ (Fatime) i djedu njenih sinova Hasana i Husejina - mučenika Kerbele :
Ti sipečatposljednjegposlanstva, miljenik Božje veličine
Tvoje čisto imeje AhmedMuhammed Mustafa. Ti si pomagač sljedbenicima, ej vladaru čistih,
Ti si iskreni zagovornik griješnika i prijestupnika.
Ne daj da u džehennemu budem, djede mučenika Kerbele Griješnik sam, zauzmi se za me, oče najboje žene!
Posljednji distih se kroz čitavu pjesmu ponavlja i predstavlja ,,bend“ - vezu među strofama i pojačava dojam odanosti pjesnikove ideji ši'izma, a njemu to kao mevlevijskom pjesniku i dervišu, iako ortodoksnom musli manu, nije daleka idejajer su mevlevije, izrasli iz perzijskih tradicija, koliko god se nalazili u okruženju ortodoksnog islama, ipak skloni i veličanju lju bavi prema članovima porodice halife i imama Alije.
Ahmed Vahdeti, također mevlevijski pjesnik, ali do kraja odan ideji hu- rufijstva, pored pohvale Aliji u svome terdži-i bendu iskazuje odanost dva- naestoriciimama:
Šah Husejin i Hasan, riznica dobrote, rudnik velikodušnosti Jedan kraljmučenika, drugi kralj učenjaka
Jedan disk mjeseca, durgijutarnje sunce Suština mojih riječije ovo, ej ljudi čista srca,
Tajna istine, svjetlosti Muhammeda, Božji lav, Uzvišeni
A li i A li i A li i Ali.
Uzvišeni Abid i Bakir, šah sirotinje
Slavni Džafer Sadik, štit od strelica nesreće
I Musa Kazim, taj šah pokornosti i Riza
Šah Takijj i Nakijj, kruna poglavara iječitosti
Svi su svjetlopravovječnosti, zavještači tajne ,,Ta-Ha Tajnalstine, svjetlost Muhammeda, Božji lav, Uzvišeni A li i A li i A li i Ali. 7
Po smrti Alije, ubijeni su i njegovi sinovi Hasan i Husejn. To je bio tež ak udarac ne samo za Alijine sljedbenike nego i veliki broj muslimana. Ha san je šest mjeseci nakon oca obavljao dužnost halife u Kufi, a onda je bio prisiljen da hilafet preda Muaviji. Osam godina kasnije otrovanje u Mekki.
7) Vid. SI. Ilić, op. cit.
Po Muavijinoj smrti halifa je postao Jezid koji je vidio opasnost u Hu- sejnu, Hasanovom bratu, kao pretendentu na mjesto halife. Poslao je vojs ku protiv Husejna. Bitka se odigrala na Kerbeli (Irak) gdje se Jezidovoj vojsci suprotstavio Husejn sa 30 konjanika i 40 pješaka, ukupno 72 borca. Borili su se junački. Ipak žeđ ih je savladala. Ranjen, Husejn je krenuo pre ma Eufratu, ali ne stigavši da popije ni gutljaj vode pogođen je strijelom. Izvadio je strijelu i ponovo se počeo boriti, ali mnoštvo neprijatelja je nava lilo na njega. Ranjen na 77 mjesta, potpuno je iskrvario i pao, a neprijatelji su mu odsjekli glavu, natakli je na koplje i odnijeli. Kult mučeništva i sve tosti Kerbele ističe čuveni divanski pjesnik Fuzuli Bagdadi u jednom gaze lu:
F u zulija sam zemlja Kerbele
i gdje god idem pjesme moje s poštovanjem neka se prime.
Moje pjesme nisu zlato, nisu srebro,
ni biser nisu, one su zemlja ali zemlja kerbelanska.
Ovaj motiv, toliko drag iranskim pjesnicima i njihovim sljedbenicima ši'ijske orijentacije, opisalo je ili barem spomenulo i nekoliko naših pjesni ka među kojima istaknuto mjesto zauzima Sabit. Bombacci spominje da Sabit, uz još dva-tri pjesnika ima originalan pjesnički izraz mada u granica ma neoperzijske škole. To se doista ogleda ne samo u poznavanju perzijske kulture i mitologije nego i u ovom Sabitovom stihu kojim započinje jedan od svoj ih često citiranih gazela.
C emendesanma ki har iizre gonce oldu bedid Ser-i Hiiseyn-i sehidi sinana dikti Yezid.
(OIS, 3697, 41 b i OIS, 939, 85 a)
Nem oj misliti daje to pupoljak nataknut nabodlji u st Toje Jezid na vrh koplja natakao glavu mučenika Husejna.
U klasičnoj osmanskoj književnosti čuda koja su pripisivana vjerovjes- nicima su omiljena tema pjesnika. Jedno od takvih je, po pričanju, i razdva janju mjeseca na dvije polovice od strane Muhammeda, a.s. kad su to od njega tražili pripadnici plemena Kurejš. U na'tu posvećenom Muhammedu,
a.s. Sabit to ovako pjeva)
(OIS, 3697, 112 b)
Sfb-i mahi ki bulmus idi kema
Iki sak itti hindiivanemisal
(prijevod):
Kadje mjesečevajabuka našla savršenstvo
(tj. kad je bio pun mjesec) Poput karpuze na dvoje gaje rastavio.
Krasna je slika mjeseca koju Sabit daje upoređujući ga sa okruglom jab ukom, koja se na znak Poslanika razdvaja na dvije polovice poput lubenice. I ovaj stih, lekiskom i izborom metafora podsjeća na Sabitovu podložnost neoperzijanizmu jer je umjesto turskih riječi korištenih čak i od istaknutih divanskih pjesnika i za pojmove jabuka i lubenica iskorisio perzijske riječi sib i hinduvane.
U istoj funkciji su i slijedeći Sabitovi stihovi, također iz Na'ta Poslaniku (OIS, 3697, 112 b), koji govore o tome kako je Muhammed, a.s. jednog dana došao sa ashabima u mjesto Hudeybiye. Obavijestili su ga da tamo nema vode. Pored toga Poslanik je uzeo abdest vodom koju je imao uza se. Tada mu je iz prsta potekla voda koju su potom svi prisutni pili.
Sabitovi stihovi to ovako predočavaju:
(OIS, 3697, L . 112 b)
Biravugsuidiip o S ehdermusat
Oldu birmatara abherengust
A kti ol gesme igtilerasere Afiyetler o Seyyid-ul-besere (Prijevod):
U pregrštu ovog cara bi šaka vode
A svaki njegov prst bioje zdjela vode
On otvori te češme i napiše se desetorica (mnoštvo)
Budi pozdravljen (Neka Tije slava!) o gospodaru ljudskog roda!
Mnoge su poslanikove mu'džize (čuda) u kojima je također opisano dobijanje vode iz suhog bunara ili poticanje vode otuda gdje je već pre sušila. U kući jednog ashaba (prijatelja) u Medini bio je bunar sa gorkom vodom. Kad je jednom Muhammed, a.s. ušao u tu kuću gorka voda je od jednom postala slatka. I ovaj detalj iz islamske predaje poznat je Sabitu Už ičaninu pa to, u istoj pjesmi (Nat Muhammedu) u produžetku citiranih sti- hovakazuje
(OIS, 3697, 112 b)
Itti bir siire cahakatrc-i riyk
Oldu la ii gibi leziz ii
Prijevod:
riyk - voda iz usta, pljuvačka berik - parlak, sjajan
Čitava ova pjesma govori uglavnom o čudima vezanim za Muhammeda,
a.s. Poslaniku se pripisuje i vraćanje sunca nazad. Poznati motiv govori o tome kako je jednog dana Poslanik legao stavivši glavu u Alijino krilo. Alija, u vrijeme kad je sunce već bilo pri zalazu, nije obavio poslijepodnev nu molitvu (ikindiju). Poslanik je upitao Aliju je li obavio poslijepodnevnu molitvu na šta mu je Alija odgovorio da nije stoga što nije želio njega pom- etati. Muhammed, a.s. se pomolio i sunce se sa zapada povratilo. O tome govore i slijedeći Sabitovi stihovi:
(O IS ,3697,11 b)
Yetişüp 'asr-iMurteza'yameded
Şemsi ba del-gurub eyledi red Oldu işrâtgün gibi rûşen
Doğdu hurşid sem t-iMagrib'den
Pomoć A liji komeje prošla ikindija! Vratioje sunce nakon zalaska. Pojaviše se znaci, rasvijetli se kao dan Sunce se rodi sa zapada.
Jasno je d a je ovdje cilj pjesnika i da ukaže na značaj molitve pa je čak Poslaniku pripisana tako čudotvorna moć da može povratiti sunce kako njegov miljenik Alija ne bi bio kažnjen za propuštenu poslijepodnevnu mo litvu.
U nabrajanju čuda Sabit u ovoj pjesmi ne ispušta ni motiv priče o oživljenju pečenog janjeta. Radi se o slijedećoj priči. Poslije bitke kod Haj- bera, Jevreji su poklonili Poslaniku pečeno janje i on je sa ashabima sjeo da jede. Tek što je stavio zalogaj u u sta odmah ga je izvadio i rekao: obav- ješten sam da je ovo janje otrovano. Bog je janjetu dao jezik. Došao je Džebrail, izvadio zalogaj iz usta i obavijestio Muhammeda:
(OIS, 3697,11 b)
Geldi güftaraberre-i biryan
Eyledi yana yana hali beyan Kissa-i şemsi eyleyupişrab Zehrini döktü hasma ol bîtab Nâra teşviş ile oluprusva Döndüler zehryutmusaada.
U toku bitke na Hendeku, po predanju, oživljena su dva sina Džabirova koji je ugostio Poslanika. To je bilo prema predaji na slijedeći način: dok je Džabir klao jarca za gozbu to je gledao jedan od njegovih sinova. Njegov brat koji nije prisustvovao klanju pitao je. brata kako je jarac zaklan. Ovaj je, da bi to pokazao, preklao brata, a zatim je iz straha od oca skočio s kro va i usmrtio sebe. Otac i mati koji su doživjeli ovu tragediju strpjcli su se da ne bi rastužili Poslanika koji je bio na gozbi. Kad se jelo zgotovilo i pro strla sofra, Poslanik je tražio da i djeca zajedno s njima jedu. Džabir je od govorio da nisu kod kuće. Na to se Poslanik pomolio, djeca su oživjela i zajedno sa ostalim sjeli za sofru. Sabitovi stihovi iz pjesme o Poslaniku (OIS, 3697,112 b) opisuju ovaj događaj viđen očima našeg umjetnika. Us put Sabit govori i o poznatoj sposobnosti Isusa (Mesih) da proživljava mrtve. Posebno zanimljiv motiv u ovoj Sabitovoj pjesmi je poređenje sino va sa velikim rijekama Nilom, Eufratom i Džejhunom koje za Arape pred stavljaju simbole života
d j l j j j J - j j J I L o c d j i j _ j
t u L ij o J j j j j j
J j l (jüf j-o u
Bir fakirin misâl-iNil u Firat Ikiferzendi birden itti vefat
Dem bedem ağlaridi ol mahzun
Birgözü Nil ü bir gözü Ceyhun Rahmidüp eyledi Mesih âsa
Bir dua ile ikisin ihyâ
Ol üd nur-i çeşmi sağ o esen
Hergören didi dîdeler rûşen.
(prijevod)
Poput Nila i Eufrata dva sina ovogasiromahaodjednom umriješe.
Iz časa u čas, rastužen, plakaoje
jedno oko mu je Nil, a drugo Džejhun Smilova se onaj kojije poput Isaa Jednom molitvom oži vio obojicu
Oba sa sjajem u očima
K ogod ih vidje reče: sjajnih li očiju!
U isti red čudesa spada i otvaranje očiju slijepcima što se također pripi suje Muhammedu, a.s. Tako postoji priča, koju i Sabit razrađuje u ovom svom na’tu, kako je jednog dana došao Muhammedu, a.s. neki čovjek koji
je izgubio oči. Poslanik je uzeo komad zemlje, pokvasio ga, napravio od njega blato, stavio na mjesto očiju, na što je slijepac odmah progledao. Evo tihSabitovihsdhova:
، ﺪ ﻨ ﻛ ﺮ ﺑ ه ﺪ ﻴ ﻟ ه ﺪ ﻨ ﻛ اﺮ ﺑ ل د ه ﺪ ﻨ ﻜ ﻓ ا ﺪ ﻨ ﻣ در د ﺮ ﺑ ى ﺪ ﻠﻛ ب اﺮ ﺣ ﻰ ﻟﺎﺣ ﻰ ﺒ ﻴ ﻛ ﻰ ﺣ و ﺮ ﺠ ﻣ ﻢ ﺸ ﺟ ب ﺎﻧ ﻮ ﺧ ن او ر ﻰ ﺒ ﻛ ﻖ ﻣ ﺮ ﻳ ا ل ﺰ ﺗ
ن د ز ﻮ ﻛ ﺮ ﻠﻳو ﺮ ﺷ و د ﻢ ﻏ اﺮ ﺠ ﺒ ﺷ ﻦ ﻜ ﺷ ﻊ ﻤ ﺷ ﻰ ﻤ ﺸ ﺟ ر ﻮ ﻧ ى ا ى ﺪ ﻳد
ﻞ ﻛو ٠ﺪ ﻣ ز ﻮ ﻛ ن ﺎﻜ ﻣ و ن ﻮ ﻛ ﻪ ﻜ ﻠﺑ ﻞ ﻜ ﻟ ه ﺪ ﻣ ز ﻮ ﻛ ن ﺎﻬﺟ م د ﺰ ﻤ ﻠﻏ ا ﻢﻣ . ر ﺮ ﺳ ﻪ ﻨ ﻳ ﺎﺑ د ﺎ ﺧ ى ٠ ز ﻮ ﻳ ﻢﻣ ه ر ﻮ ﻛ ﻰ ﻜ ﻟ ﺎ ﻤ ﺟ ى ﺪ ﻟو ا م د ر د ر د ز ﻮ ﻳ ﺮ ﻟ ﺪ ﻛ ه ﺪ ﻨ ﺑ ر د ز ﻮ ﻛ ﺮ ﺑ ﻰ ﻐ ﻳ ﺪ ﻠﻏ ا ك ﺮ ﻟز ﻮ ﻛ
ﻖ ﺑ ﻪ ﻤ ﻜ ﺷ ﺮ ﺷ ر ﻮ ﻛ ه ر ﺎﺟ ﻪ ﻣ د ر د ﻖ ﻠﻄ ﻣ ب و ﺮ ﺘ ﺳ ﻮ ﻛ ﺎﻜ ﺑ ل د ى ور
خ ﻢ ﺸ ﺟ ى د ر ﺪ ﻟﻮ ﻃ ك ﺎﺧ و ﻮ ﻴ ﻠﻳ ﺀت
ل د ﻪ ﺘ ﻔ ﻴ ﺷ ل و ا ﻦ ﻳ ز ﻮ ﻛ ى ﺪ ﻨ ﺷ و د ﻪﺟا ﻞ ﺻ ﺎﺣ ب ﺮ ﻟو ا م ﺎ ﻳ ا ﺮ ﺑ
(OIS, 3697,112b)
Geldi bir derdmend-i efk ende Dil perakende dide berkende
Kizilirmak gibi revanhûnâb Çeşm-i mecruhu gibihâliharâb Didi ey nûr - çeşm؛ sem'şiken
Sebçeragim düşürdüler gözden
Aglamazdimcihangözümdedegil Belki kevn u mekan gözumde degil
Derdim oldurcemalinigöremem
Yüzünü hâk-i pâyine süremem Gözlerin agladigibirgözdür Bendeninhâhişi güleryüzdür R u y-id ilgösteriipbanamutlak Derdimeçare gör şirişkimebak
Merhamet eyleyup şikestesine Hâk doldurdu cesm-i hastesine Zahminabür-i tam olubhâsil
A ca düştügözün o şifte-idil
Pored Muhammeda, a.s. čiji je život najčešće bio tema mnogih divans- kih pjesnika što je i razumljivo jer je on po islamskom vjerovanju posljedn- ji Božji poslanik, čovjek koji je primio posljednju Božju objavu, Kur'an i samim tim je utemeljitelj islama, često se može naići i na stihove ili čitave pjesme 0 drugim vjerovjesnicima Isau (Isusu), Musau (Mojsiju), Ibrahimu
(Abrahamu) i drugima. u jednom od prethodnih citata Sabit Užićanin up-
oreduje Muhammedovu, a.s. moć da oživi mrtve sa onom koju je po pre-
danju posjedovao Isa, a.s.:
Smilova se onajkojije poput Isaa Jednommolitvom oživi obojicu.
U jednoj drugoj pjesmi se govori 0 Musaovoj moći koju je imao da do- bije vodu iz kamena. Po jednoj predaji, naime, Israclicani su ostlai u pustin- ji 40 godina pa im je bila neophodna voda. Obratili su se Musau a.s.. Musa
je molio Boga, od koga je došla naredba da udari svojim Stapom u kamen iz kojeg Ce poteci voda. Udarivši Stapom koji je uvijek nosio sa sobom u kamen, iz kamena se olvori dvanaest slavina iz kojih potede voda, koju su
pili. O tome govori Sabitov stih:
Senki itti asâ ile pürbin
Suyu döge döge ؟ cikardiKelim
Hasan Kaimija pak svoga du h ovnog vođu muršida dovodi u kontekst u kome je Bog na Sinajskoj gori dao Musau 1001 uputu:
Binbir kelime
söylem e n e aceb ol Tur-İ dili Musada bugun
On je govorio hiljadu i jednu riječ, gle čuda kao što je Bog govorio Mojsijun a Sinaju.
U ove priče 0 poslanicima kojima su se nadahnjivali divanski pjesnici spadaju one koje govore 0 izgonu Adema (Adama) iz dženneta, 0 potopu i N'uhovoj (Nojevoj) lađi, 0 Ibrahimovoj izgradnji Kabe (hrama u Mekki), 0 žrtvovanju Ismaila, 0 Jusufu i njegovoj ljepoti i iskušenjima u koja je zapa- dao.
Stihovi divanske poezije su ne samo puni mističke terminologije koja se mora poznavati da bi se moglo priči čitanju tih stihova, nego su ti stihovi toliko natopljeni smislom i poru kom tesavvufa - islamskog misticizma da njegovo nepoznavanje iskljucuje mogucnost shvatanja dublje poruke stiho- va divanske književnosti. Stoga treba nešto reći i o značaju tesavvu'fa u društvu i književnosti osmanskog perioda.
Veliki broj derviških redova koji su ušli u sve pore društvenog i reli- gioznog života nikako nije mogao mimoići lijepu književnost, posebno njen najduhovniji produkt - divansku poeziju. Mistika, nastala na tekovinama introspekcije sadržaja Kur'ana, čak je u književnosti imala i najznačajnije i najutjecajnije svoje vode. Uostalom, derviški vođe, šejhovi su u svoj uobičajeni ritual uvrštavali nakon obaveznih dijelova zikra - koji su prve- nstveno imali karakterpokajanjai približavanjaBogu,pjevanjederviškihil- hija, sastavljenih često i od divanskih pjesnika, a koje su imale za cilj du- hovno uzdizanje i približavanje Bogu kroz ljubav - ‘ašk. Otuda su kod mistika prisutna tri osnovna simbola: ljubav, vino i ljepota.
Cilj pjesnikovog sjedinjenja s Bogom manifestira se bezgraničnom Iju- bavlju u kojoj određenu simboliku ima vino kao sredstvo kojim se ta ljubav postiže i pojačava. Ljepota, u poeziji definirana kao ljudska, često erotska, ima za cilj da pjesnik osjećaje divljenja prema Bogu iskaže promatranjem i opisom ljudske ljepote. Vino i ljepota imaju za cilj samo konačno sjedin- je n jes Bogom.
U sastavni dio mistične terminologije spada termin koji ima os-
novno leksičko značenje ruševina. U mistici riječ harabat znači krčma, mjesto gdje se susreće lijepa krčmarica (saki) koja nudi vino (sredstvo pri bližavanja Bogu), ali simbolizira i život ovdje, na zemlji, ljudski život. Često će se u pjesmi sresti pored termina m ey ili šarab (vino) što metafo- rički simbolizira božansku ljubav i riječi kase (zdjela), cam (čaša), surahi (boca) i si. koje simobliziraju božansko srce. Saki, u profanom smislu shvaćeno znači krčmarica, vinotoča, a u mistici je to simbol za muršida (vođu) koji će pjesnika dovesti do prave spoznaje i približenja Bogu. Muy (dlaka), zulf (soluf), gisu (trepavica) i si. simboliziraju Božje jedinstvo. U sferi takvih, već kanoniziranih mističkih termina ovu poeziju treba i shvati ti.
Ujednom gazelu Husejin L em ekanipjeva:
Dođi n a mjesto Harabata da šetamo
Da tamo gledamo krčmaricu mladu, dođi.
Da žrtvujemo razum, srce i vjeru za luk njenih obrva
Da dušu stavimo štitom od strijele njenih trepavica, dođi Da se priklonimo prema mihrabu njenih obrva,
Da onaj mladež na njenu licu učinimo svjetlom našeg vida, dođi. Možda ćejedna gutljaj natočiti od vina svojih rubinskih usana
Da prosimo nešto u ime Boga, da iduše
Da glavu spustimo pred noge starog krčmara (pir-i mugana) Da ovu dušu i srce njemu poklonimo, dođi.
Zajedan gutljaj ljubavi, da dademo bivstvovanje svoje
Da ostavimo ponos, da odstranimo ime i čast, dođi.
Hodi, da carstvo bivstvovanja spalimovatrom ljubavi Da njegovu pokrajinu razrušimo, dođi. 8
Da bi se stiglo u Harabat, gdje će se napojiti vinom približavanja Bogu, neophodan je savršen vođa - muršid-ikamil. Tako Lamekani pjeva:
Ikialem sevgusiinkalbimdenihraceyleyiip
Mursid-i kamilden ayrugun feramus eyledim.9
(prijevod)
Iz svog sam srca iščupao ljubav za oba svijeta I zaboravio sve drugo osim savršenog vođe.
Isti motiv varira u jednom drugom gazelu na ovaj način:
(jektim bu cihanicrehezarmihnet u zahmet Ol pir-i hudamursid-i kamil bulunca.
Na svom svijetu potegao sam na hiljade muka i tegoba
Dok sam našao Božanskog pira - savršenog muršida.
U smislu metaforičke simbolike o kojoj smo govorili treba čitali i sli jedeći Sabitov gazelkoji je dobar primjer potpunog pomijeranja značenja iz sfere hedonizma u sferu mistike:
8) M. Handžić, Husejn Lamekani, Kalendar Narodna uzdanica, za godinu 1942. Sar ajevo, 1942. str. 160.
9) Agah Sirri Levend, Divan Edebiyati, Istanbul, 1980, str. 23.
Maye-i kibrit-i ahmercür'a-i meydir bana Herhubab-i sâgiri bir efser-ikeydir bana Şem 'is uzan-ihakikatlahidayeteyleyüp
Bumekami gösteren meyhanede neydir bana. Yokladım nabz-i tabibi bilmeyüp dcrmanimi
Dest-ilutf-i yar derler çare bir şeydir bana Serd-imuhrim görüp canim esindi hicrine Kulhan-i mihnette kim kâsane-i deydir bana. Ölçtüm döktüm harabat-i cihandaSabita Döstegani-yi mehabbet cümleden eydir bana.
(OIS, 3697, L: 35, b)
(prijevod)
Gutljaj vinaza meneje ukus zlata alkemijska Iz čaše svaki mjehur za meneje kruna carska. Plamna svijeća istinom putpravi osvjetljava
To najmeni mjesto u mejhani pokazuje bliska. Svoj lijek kušam i ne znajući ime boljki
A ko meni ima lijeka to je ruka drugarska.
Pred tvojom hladnoćom, moje srce se rastanku pokorilo Kukavnom meni ko dvoracjučer sadje p e ć hamamska. Prelijevao, mjerio harabat na svijetu, Sabite,
I bolja od svega za tebeje ljubav prijateljska.
U nekim svojim opredjeljenjima svih 77 derviških redova su jedinstve ni. To su prije svega odricanja od ovoga svijeta s ciljem približenja Bogu i stapanjem s Njim. Slična je i njihova simbolika koju koriste u poeziji da bi dočarali svoju ljubav prema Bogu. Tu uz spomenute simbole treba istaknuti i otvoreno iskazivanje potrebe za asketizmom, odricanjem od oba svijeta, kao što o tome pjeva Nihadija Karamusić:
Glavu je uvukao u svoju hrku, zadovolji sejednim zalogajem Nihadijo, asketizmom je uspio slavuj.
. Hurufijski mistički pravac, po svoj prilici, nije bio toliko raširen u Bos ni. Kada je riječ o pjesnicima, pripadnicima ovog reda, na neke tragove hu- rufıjstva nailzaimo kod Haşana Kaimije, dok su prave pristalice ovog za- gontnog hurufijskog iskazivanja stihova Mustafa Gaibija i Ahmed Vahdetija iz Dobruna. Hurufiluk je u osnovi takav tesavvufski sistem u kome se, također, sve okreće Apsolutnom Biću, sve je usmjereno Njegovoj savršenosti i ljepoti. Osnovi cilj, iskazati ljepotu Voljenog Bića, izraziti lju bav prema Njemu postiže se govorom, a u sklopu toga govora slovni sim boli imaju posebno značenje. Slova se prispodobljuju ljudskom licu koje je opet poput Božje knjige dokaz Njegove tvoračke moći. Nije teško onda shvatiti zašto pjesnik pjeva o ljudskoj ljepoti jer bilo daje predmet njegova opisa muškarac ili žena, opis njihove ljepote je odraz moći Božje. Otuda i naziv ovoga pravca hurufılik (od harf. mn. humf-slovo, znak). Ovaj tarikat kojeg su ubrajali u herezu nastao je u drugoj polovici XIV stoljeća u Iranu,
ali se brzo proširio i po Anadoliji i Balkanu. Od početka su njegovi sljed benici bili proganjani. Najznačajnije ime ove literature je pjesnik Nesimi, koji je pjevao i na perzijskom i turskom jeziku; nadahnjujući se na svojim perzijskim uzorima, utjecaj je i preko pjesama na perzijskom i još više onim spjevanim na turskom, širio po čitavu Osmanskom Carstvu. Osim toga što su se pjesnici ovog derviškog reda držali pismena kao osnovnih pjesničkih simbola, prepoznaćemo ih po sklonosti četvrtom halifi, a prvom ši'itskom imamu Aliji i po njihovoj sklonosti ka ši‘izmu, uopće.
Pismena nisu samo elementi govora, ona su po hurufijama elementi svega postojećeg, pa čak su i ukras svega postojećeg. Na čovjekovu licu i u svemu postojećem sadržan je broj 28, a to je i broj arapskih slova. Odmah treba dodati da je osnivač ovoga reda Fazlullah, koristeći perzijska slova (28 arapskih i četiri koja su dodata za glasove kojih nema u arapskom, a ima u perzijskom) stvorio sistem simbola od 32 slova pa su i naši pjesnici, sljedbenici ovog pravca koristili sistem izražavanja sa 32 slova. Jak utjecaj mističkog tumačenja slova osjeća se i kod nekih pjesnika drugih derviških redova jer su svi derviši vjerovali u tajnu slova (esrar-i huruf).
Bosanski pjesnik XVII stoljeća šejh Mustafa Gaibija, iako nedovoljno shvaćen, bio je omiljen u narodu. Možda upravo i zbog tajanstvenosti njeg ovih poruka u stihovima:
Neprijateljska vojskaje na Dunavu
Evlije su se sakrile, a dovama se ne mogu prisiliti.
Kad u okolini Edrene nastane borba, islamuje Bajram a nevjerniku briga.
Kad se pojavi prvi, drugi i treći ,,mim“nastaju osvajanja
I kad stupe ,,džim“i ,,kaf ‘islamuće biti dobro. Plači moje oko, shvati srce moje,
U doba ,,mima“i ,,džima“biće lijeka za srce. Na svim stranama biće osvajanja
Zločiniac, varalica i pokvarenjakpostaće ogorčeni.
Stare zakonej e povkarilagrupica proklelnika Neka ih prati uvijek prokletstvo.
Mnogo je poznatiji i kao pjesnik i kao hurufija Ahmed Vahdetija, pjes nik rođen u Dobrunu u Bosni, čiji je kompletna Divan mada odaje i sklo nosti bektašizmu i mevlevizmu, prožet slovnim simbolima za koje često nalazimo razrješenje u samim njegovim stihovima. Zbog ograničenosti prostora citiraćemo nekoliko stihova iz Vahdetijine kaside u prijevodu:
Iznad svega hvala Bogu što je ovu tajnu Božju Pomoću slova i tačke objelodanio Fazlullah.
Tačka bijaše suština, a slovojo j postade Svojstvo Sunčev disk i njegov (Fazlulahov) sjajjednako su jasni.
Uistinu ga treba slaviti jer nam je on Obznanio raspravu o Suštini i Svojstvima.
Ne misli da su slovo i tačka o kojima govorim tek oblici i šare
Znajdaje u njima ključ za izgovorenu i neizgovorenu riječ. Tačkaje Neizgovorena, a slova postaše Izgovorena riječ.
Tuje i drevni Kur'an kao najjasniji i najsvjetliji dokaz.
„Trideset i dva“su svakako slova iz pravječnosti Toje jedan vapaj, zatajen i glasan.
Ali, da spomenuti oblici i šare budu do krajajasni Bolje da ti te oblikeja rastumačim.
Istu bitimaće svi crteži i oblici
Istu će bit imati ljudski izgovor riječi.
U drugoj Vahdetijinoj kasidi opet je predmet simbolika slova i tačaka:
Otkako srcu vođa postade tačka pod"b"uBismillah
Od sunca jasnije mome se oku pokaza sama Božja suština. Tački suštine slova postaše vječni atributi
Štaje to što ima od ,,elifa“, ,,ba“i ,,ta“sve do ,,ya“. Otvori oči. gledaj čudo, vidi štaje to tajna slova Atributi nadjeveni Suštini samo su imena. Prikazao nam je B o g u licu vlastiti lik
Kao da lice nije ništa drugo osim lica istine. Spoznadoh potpuno riječ istine, Suštinu i Svojstva
Shvatih štajo jje objašnjenje, komentari skidanje koprene. Sura „Sedam ajeta“, Fatiha i „Majka Knjige“
Lice poput mjeseca, veličine realnosti Božje i svjetlo pravog puta. Jezgro svih knjiga postaše 32 slova, ali
Jezgro 32 slova, o srce, postade tačka pod slovom ,,ba“. Tačka bijaše Suština, govori priča njena Svojstva
To pobiti neće moći niko nikada. 10
Vahdetijina okrenutost bektašizmu i alevizmu može se ilustrirati sli jedećim stihovima:
„ U Alijaje bodeži strijela i dvosjekli mač Pero i govori riječ, linija, slovo i diktat
I od pasa gori ako postanu ljudijedni drugima neprijatelji Božji lav Alijaje sirotinji zaštita.
Kao što je spomenuto, svi pripadnici tesavvufa, bez obzira kojem der- viškom redu pripadali, pridaju određenu važnost simbolima pismena. Tako će Fadil-paša Šerifović, poznati mevlevijski derviš i pjesnik u munadžatu (odi Bogu) također koristitit simboliku slova slično jednom Mustafi Gaibi- ji. Evo tih stihova Fadil-paše Šerifovića:
Za sve stvoreno Bogje definiran Svojim milosrđem Na tajnačin Božjim robovima dokazje Bismillah.
Svojim milosrđem obradovaoje vjernike
Zatoje Bismillah na ovom svijetu postala dokaz Božje upute.
10) Slobodan Ilić, Kaside Ahmeda Vahdetija iz njegovog sarajevskog Divana, Anali Gazi Husrevbegove biblioteke, XV-XVI, Sarajevo, 1990.
Nanjegovom „sinu" islamu je zapisan spas
A ko se gleda na njegov „m i m “tuje prava milost Bismillah.
Arapsko slovo ,,sin“ ovdje je simbol riječi selamet-spas, a ,,mim“ sim bolizira riječ merhamet -milosrđe, milost.
Hurufiluk nije, kako smo spomenuli imao širu podršku u Bosni, on se uglavnom zadržao u Anadoliji. Mističko tumačenje vrijednosti slova, sim bolika u slovima, tačkama i brojevima, međutim proširila se i na druge der- viške redove, posebno one koji su smatrani heterodoksnim, a to su bek- tašizam, babaizam, kizilbašizam, kalenderizam i drugi. U masama je naročito bio raširen utjecaj bektašizma stoga što su se za njega opredjeljiva li i janjičari i sitne zanatlije. Ovo potječe još od vremena osnivanja janjičara kao vojne organizacije koju je blagoslovio upravo osnivač bektašizma Hadži-Bektaš Veli. Naravno i bektašizam, koji je imao velikog odraza u književnosti Osmanskog Carstva koristio je tu književnost i kao svoju vlastitu propagandu za širenje u najširim masama. U tekijama gdje se okupljao običan svijet derviške pjesme bektašijske poruke bile su često izvođene.
Bektašije pridaju značaj halifi Aliji, odnosno prvom imamu, koji stoji na čelu niza imama bilo da se radi o pristalicama pokreta od sedam ili od dva naest imama. Taj značaj koji imam Alija ima kod bektašija ravan je onome koji se pridaje Poslaniku Muhammedu, a.s. a nerijetko mu neki zaneseni pjesnik bektašija odaje i veće priznanje nego i samom Poslaniku. Uopće kod bektašija je razvijen kult porodice Poslanikove, odnosno Alijine u čijem redoslijedu od „pet osoba“ (’al-i aba) su: Poslanik Muhammed, a.s. njegova kći Fatima, zet Alija i dva sina Alije i Fatime Hasan i Husejin. U tim pjesmama bektašija se proklinje arapski vojskovođa Jezid koji je po nji ma bio povod raskola u islamu. Pjesme bektašija su pune simbola poput akyazili - bijela lica, kizildeli - crveni junak, učler,jediler i kirklar. - društvo od tri, (učler) sedam (jediler), odnosno četrdeset (krklar) osoba bliskih Bogu, tj. dobrih, o čijim se nadnaravnim moćima pripovijeda i u narodnoj književnosti, kirklar šerbeti - piće četrdesetorice, erenler demi - krv dobrih itd.
Tako bosanski pjesnik čije ime ne poznamo jer je uvijek i u pjesmama i u literaturi nazivan samo Bosnevi - Bosanac, pjeva:
Kirklarm cem ’inde serbetezildi
Ezenle ezdiren Ali ’dirAli
(prijevod)
U društvu četrdesetorice piće se pretvorilo u prah Onaj koji gaje smrvio žrvnjem, A lije Ali.
U odnosu na islamski zakon (Šeri‘at), bektašije su ravnodušni, oni se više okreću svom unutarnjem pozivu. Istina i kod njih je Bog jedina dog ma, ali se i na čovjeka i sve stvoreno gleda kao dio Božanskog odraza, kao dio prirode koja se utapa u Bogu. Spoljni svijet za bektašije je nestvaran,
nebitan, sve manifestacije u prirodi su podređene isticanju Božjeg jedi nstva. I stihovi Agahi Dedeta govore o ovoj filozofiji bektašizma:
O učitelju, menije džamija i krčmajedno Glas pobožnjaka i usklik pijanca su isto
A ko tajne prave upute nisu ti stigle od Istinitog,
Molitve i pobožnost ičaša vina su isto. Odbaci dvoličnjaštvo i gledaj nebeski prijesto i svijet!
U ovoj prolaznosti, oni su isti kao bilo koji kut krčme. N e važi srce za svijet
Onome koji istinski posjeduje mudrost, pametan i prost čovjek su isti.
Popu Agahije,postani svjetlo,zasjaj, oslijepi čovječe! Onome ko izgara u ovoj ljubavi, voštanica i leptirića sujedno.
Spomenuli smo primjer mističkog usmjerenja Fadil-paše Šerifovića, koji je bez sumnje bio mevelevija što je dokazano ne samo njegovom poe zijom koja je sva u duhu mevlevizma, čije su brojne pjesme posvećene Mevlana Dželaluddinu Rumiju i koji je najzad i komentator jednog mevle- vijskog obredoslovlja. I da se to sve ne zna stihovi poput:
Ne trudi se kad već na svijetu šaha Mevlane postoje vrata Njegova izba mnogoje bolja no carski dvori od suhoga zlata ili:
Kruna dostojanstva i časti za meneje kapa Mevlane
Odatle m ije darovana ta odora obnove.
ili:
Fadilje veseo na vratima Šemsa i Mevlane
D ok uz nastajanje aška svira carski naj zadovoljstva...
nedvojbeno govore o njegovoj orijentaciji. Međutim za jednog Vahdeti- ju mnogo je teže odrediti njegovu pravu mističku orijentaciju. On pos većuje pjesme i Fazlullahu, hurufijskom vođi, ali pjeva i o Mevlana Dže laluddinu Rumiju i Konji:
Dila ta kim esir ii bende-i Fadl-i Miibin oldum Tamami on sekiz bin aleme sah gezin ondum
(prijevod)
Srce, da bih postao sluga i rob Fazlullahov
Svih 18000 svjetova šah odjednom postadoh.
O Mevlani i Konji:
Konya semtine akar ehl-i dilun yaslari Nuh yasin yasasun dide-i hun-paslari
(jarh-i ahdarda gorehadret-i Me vlana 'yi s ems-i ekbergoruniirkubbedinin tasalari
A rsun altinda sema eyler iken gordiani
Seb-i israda kavm riisiil baslari.
(prijevod)
Teku prema Konji suze derviške
Njihovu starost neka dožive oči koje krvare
Dana modrom svodu vidi Hazreti Mevlanu Veliko se sunce nad kupolu ispelo.
Gledaše ga kako pod Aršom čini sema
Unoći otkrovenja glave svihposlanika. 11
Pored čuvenih osoba koje je povijest zabilježila kao učenjake, pjesnike, mudrace, u divanskoj književnosti često se spominju imena junaka koja su ušla u legendu po bogatstvu, nesebičnosti ili hrabrosti i to aludirajući upra vo na osobine koje su bile uzrok njihove slave. Među ova čuvena imena spadaju evlije poput Ibrahima Edhema, koji je bio vladar u Belhu u III stol jeću po hidrži, a čije je napuštanje prijestolja i oslanjanje na Božju pomoć često predmet aluzija divanskih pjesnika tesavvufske orijentacije. Također i ličnost Hakima Senayia, Mensura Halladža, Džunejda Bagdadija, Buhlula (Biihlul-i dana) (brat Harana ar-Rašida), seldžučkog vladara Melekšaha (treći i najveći vladar Seldžuka, sin Alp Arslana), Džengiz, mongolski vla dar i Hulagu, Džengizov unuk, a sin Tuluja. Hulagu je osnivač Ilhanijskog Carstva koje je vladalo Iranom. Njegovim potomcima, krimskim hanovima, Sabit Užičanin je posvetio čuvenu kasidu Zafernamu, a osim nje u nekoliko pjesama opisuje junaštvo te porodice.
U tom smislu spominje Hulagua u jednom stihu:
Hulagu hademSah-i Okta' vezir
Selim Han-i g azi hidiv-i dilir
Poznavanje perzijske mitologije za Sabita kao sljedbenika neoiranske škole u okvira divanske književnosti je toliko očekivano da činjenica što u njegovim stihovima vrve poredbe sa poznatim perzijskim vladarima i epi zodama opisanim u Firdevsijevoj Šahnami ne izaziva nikakvo iznenađenje. Tako se između ostalih imena spominju i Efrasijab i Kejhusrev.
Efrasijab je poznat kao najveći turanski vladar koji je od dinastije Pišdadijana osvojio cio Iran i tamo godinama vladao. Velike turansko- iranske bitke opširno su opisane u Šahnami. U Mi'radžiji Sabita Užičanina Efrasijab je mračni junak, isto kao i u Šahnami, on je simbol noći, tame, a Kejhusrev, iranski vladar, simbol je sjetlosti. Komparacija ova dva junaka, simbola svjetla i simbola tmine vuče neke svoje korijene iz stare iranske re ligije - zoroastrizma (svjetlo - mrak, noć - dan, dobro - zlo).
Efrasijab crne noći sa zvjezdama pleše, pjeva
Jerje eto savladao danje carstvo Kejhusreva.
(prev. E. Kovačević)
Jedan od poznatih iranskih vladara iz dinastije Sasanida je Behram-i
11) Slobodan Ilić, Hurufijski pjesnik Vahdeti Bosnevi i njegov divan. POF, 28/1988, str. 87-88.
Gur. Prozvan je tako što je bio strastven lovac na divlje magarce (gûr). Poezija koristi njegov lik kao simbol snage, odvažnosti i pravde. Da bi ista- kao zasluge sultana Mustafe, kome posveCuje kasidu - pohvalnicu (fahriju) Behram-i GUrje u Sabitovoj pjesmi beznačajan u odnosu na junaka nje- gove pjesme:
ﻼ ﻫ ا د
(OIS, 3697, 101 b )
Ogrne Behram-i Gûr-i nirengi
N e biliur cengi biryaban eşeği.
(prijevod)
N e hvali lukavstvo Behram-i Gura Zardivljimagaracznaratovati؟ ?
U Firdevsijevoj Šahnami, tom izvoru ideja i motiva u osmanskoj di- vanskoj poeziji, vrlo često se spominje ime čuvenogjunaka Rustema, Zalo- vog sina. Uz njegovo ime se vežu mnogi mitski dogadaji i junaštva. Izmedu ostalog je Rustem nazvan i Hefthan-i Acem. Kad je Kejkavus bio zatočen u Mazenderanu, Rustem je krenuo na put da ga oslobodi. Na svak- om od sedma konaka (rastojanja puta) suočio se sa vojskom od vještica, di- vova i ljudi. Rustem im' se suprotstavljao sam; boreći se prelazio je jednu i jednu prepreku, stigao u Mazenderan i oslobodio Kejkavusa. Na svak- om od ovih Sest konaka Rustem je priredio gozbu (pijanku) (han-i išret) i upravo po tome je prozvan Hefthan-i Acem. Na to aludiraju Sabitovi stiho- vi izrečeni u kasidi koja opisuje stanje u taboru za vrijeme zime:
(O IS,3697, 122 b)
Bulsfendiyarol gazahefthân
Bu RUstem 0peykâr-i Mazenderan
(prijevod)
Onje Isfendijar, kao Rustem je savladavao prepreke
(ratovao je u sedam epizoda)
Toje Rustemu ratu za Mazenderan.
Ovdje Sabit poredi krimskog hana Selima Giraja, koji je sa osmanskom vojskom učesNovao u ratu protiv Rusije, sa legendarnim Rustcmom. Na sličan način, u vidu poredenja, u divanskoj ^ e z ijije prisutan i Suhrab, sin Rustema ijedne Turkinje. Suhrab je živio sa majkom, daleko od oca, tako da se dva velika junaka nisu ni poznaval.؛; ne znajuCi jedan za dnigog čak su se i sukobljavali. Iako su oba bili veliki junaci, suhrab je, kao mladi,
žešči iratoborniji. u posljednjem njihovu dvoboju, kada je upravo Suhrab
trebao savladati Rustema, ovaj je stariji i iskusniji upotrijebio lukavstvo i
usmrtio sina. Upravo u vrijeme kada je Suhrab umirao, Rustem je saznao da je junak koga je ubio njegov sin. Veliki broj pjesnika divanske poezije je obradio ovu temu, ali je još veCi broj njih Rustema i Suhraba koristio kao
figure za p red en je junaštva svojih likova kojima su posvećivane njihove pjesme, ugradaciji junaštva, "junak" kojemu je pjesma posvećena gotovo je redovito ravan u junaštvu i snazi Rustemu i Suhrabu, a Cesto i hrabriji i
jači od njih.
Od poznatih perzijskih ličnosti česta figura u poeziji na turskom jeziku, posebno u onoj koja se uvrštava u divansku, visokoumjetničku poeziju, je i poznati perzijski srednjovjekovni slikar i minijaturista. Taj čuveni slikar XV stoljeća u stihovima je spominjan onda kada je trebalo reći d a je osoba opjevana u stihovima, u poredenju sa njegovim likovima, ljepša od tih idea- liziranih-slika. To je redovito lik „koji ni Bihzad ne bi mogao oslikati. Lje- pota osobe kojoj Sabit posvećuje svoj gazel ne može biti oslikana Bihzado- vomkičicom:
(OIS, 3697,60 b)
Gergigayettelatifeyledi nakş amma
Sanabenzetmeditu!suretineBihzadin.
(prijevod)
lakoje krasno naslikana
Tebi ne liči, fuj Bihzadovoj slici!
U istoj pjesmi je i motiv 0 Ferhadu, ljubavnom junaku m n o g ih priča i mesnevija:
(OIS, 3697, 60 a: OIS, 939,90 a)
Da bi ova slika poredenja bilajasnija, a i ztog toga što su Ferhad i Sirin kao likovi prisutni i kod drugih naših manje poznatih divanskih pjesnika, potrebno se ukratko vratiti na siže priče 0 Ferhadu i Sirin. Po jednoj legen- di Ferhad je sin jedinjak kineskog cara. Kako je bio melankolične naravi, otac mu, da bi ga razgalio, dao je da se sagrade četiri dvorca obo je n a raz- ličitim bojama, za svako godišnje doba po jedan. Ferhad je proveo godinu dana u tim dvorcima, ali mu se narav nije promijenila. Odbio je krunu koju mu je namijenio otac. Jednog dana u carskoj riznici ugleda kristalnu kutiju u kojoj je bilo ogledalo Aleksandra Velikog koje je predskazivalo budućnost. Jedino je Sokrat koji je živio u Grčkoj, u nekoj nepristupačnoj pećini znao otvoriti tu kutiju i zato Ferhad, putuje u Grčku. Nakon mnogih čudesa koja su ga pratila, nalazi Sokrata koji mu odaje tajnu kako se otvara kutija. U ogledalu, koje se nalazilo u kutiji Ferhad ugleda jedan krasan pej- saž i u njemu jednu prekrasnu mladu djevojku. Taj prizor mu se zatim izgu- bio. Ponovo se otisnuo na put i dok se vozio lađom sa nekim trgovcima na- padnu ih pirati. On odbrani trgovce od pirata svojim magičnim silama i
dolazi u Jemen. Tamo je susreo Šapura koji mu je rekao da djevojka koju je vidio u ogledalu živi u Jermeniji. Upute se tamo obojica i kad su stigli vide grupu radnika kako kopaju kanal. Ferhad im pomogne i uradi toliko koliko 200 radnika ne bi uradila za tri godine. Vijest dospije i do vladara Mihin Banu i njegove sestrične Širin, ljepotice sa ogledala. Ferhad je gradio dvo rac za Širin, a kad je dvorac bio gotov, dogodi se nesreća, Širin padne s konja i upadne u rijeku koja je proticala uz dvorac. Ferhad je spasi, donese do dvorca i onda nestane. U međuvremenu perzijski car Husrev sin Hur- muza, krene prema Jermeniji, prema dvorcu Mihin Banu da zaprosi Širin. Obaviješten o njegovu planu Ferhad je sačekao njegovu pratnju, napao je i mnoge iz pratnje pobio, ali je na kraju zarobljen. Oprošten mu je život, ali je otišao u planine da živi. Zahvaljujući Šapuru Ferhad i Širin se dopisuju. Za to sazna Husrev i pošalje glas preko jedne starice da je Širin umrla. Ferhad se ubije, a kad to čuje Širin, dolazi, uzima Ferhadov mač i zabija ga sebi u grudi. Umire nad Ferhadovim tijelom.
Epopeja o Ferhadu potekla je od Nizamija (umro, 1195/96), a inspirira na je legendama ispletenim oko dvorca Širin u perzijskom Kurdistanu koji je sagradio perzijski vladar Husrev Perviz. Nizami je napisao djelo Husrev- u Širin u pet pjevanja i tako ovu temu učinio popularnom da ju je malo pjesnika divanske poezije ostavilo po strani. Najčešće se ta tematika obrađivala u dužim mesnevijama, ali su ličnosti Ferhada i Širin, baš kao i Medžnuna i Lejle, Vamika i Azre često prisutne u kompariranjima i to po svojim najznačajnijim karakteristikama. Tako će često Kajs koji je izgubio pamet u ljubavi za Lejlom i postao lud (Medžnun), provoditi vrijeme u pus tinji sa životinjama, ptice će mu na glavi savijati gnijezdo, Ferhad pored svojih junaštava, često će biti opisan i kao pustolov koji trači vrijeme u pla ninama.
Veoma omiljena osoba od derviša panteističke orijentacije (Vahdat al- wudžud), a također i od brojnih divanskih pjesnika opjevna bio je čuveni mistik Mansur al-Halladž. On je historijska ličnost, oko koje su se kasnije isplele i brojne legende, koje su se onda utkivale u prozu i poeziju pjesnika islamskih zemalja. Stvarni njegov historijski identitet izgleda ovako: rođen 244/858/859 u Bjezi (Irak). U Bagdadu je postao murid (učenik - sljedbe nik) Džunejdov. Mnogo je putovao i upoznao se s mnogim misticima. Nakon što je izrazio panteističku misao da sve što je Bog stvorio je sam Bog pa i sam čovjek je sadržan u Bogu i to riječima „Ana al-Hakk“ tj. Ja sam Istina tj. Bog, osuđen je 297/909-910 po fetvi Ibn Davuda az-Zahirija i bačen u tamnicu. Slijedeće je godine pobjegao iz tamnice, ali je 301/913- 914 ponovo vraćen u tamnicu gdje je ostao osam godina do novog suđenja kada je osuđen na smrt. Njegovi suvremenici tvrde da je bio pobožan čovjek koji je govorio daje potrebno odricati se ovozemaljskih zadovoljsta va i uzdići se do Boga oslobodivši se ljudskih osobina. Njegove su izreke
,,Mi smo dva duha u jednom tijelu" , „Ja sam voljen i ja volim" , „Ti nisi
niko drugi nego ja“ itd. Tim izrekama i uopće svojim učenjem Halladž izraž
ava identitet transcendentnog Božanskog principa s ljudskim samosvo- jstvom. Mnogi mistici su mislili da je on postigao nivo duhovnog savršenstva izjavivši da ne postoji ništa osim Boga i d a je njegov nes tao u Bogu. Stoga Dželaluddin Rumi hvali Mansura, a Attar smatra da je on Božji mučenik. Svi pjesnici s poštovanjem spominju Halladža, među kojima i naš Hasan Kaimi koji pjeva:
Uziin f anigoren Hakda odurfa'il bu mutlakda
NičeMansurene-l-haqq'da kom azcsfelde 'itari
(prijevod)
Prolazan čovjek vidi svoju suštinu u Bogu, on je
( tada faktor u Apsolutumu.)
Kao što Mensur u svomne „Ja sam Bog“nije ostavio
dolje (na ovom svijetu), miris ( tj.nikakvog traga ). No ono što je Mansur al-Halladž za pristalice vahdetu-l-vudžuda, u čemu ga mnogo više od Kaimije ističu i slijede Lamekani i Vahdeti, pa i Fadil-paša Šerifović, Džemšid ili Džem je za sve mistike istovremeno. On
je simbol veselog društva, vina, što u mistici znači ljubav prema Bogu.
Džemšid (Džem) je po legendi iranski car iz dinastije Pišdadijana (po ne kim izvorima peti). Po legendama je vladao 300,700 pa čak i hiljadu godi
na. Legenda kaže daje Džem jednoga dana vidio pticu kako leti, a oko krila joj se obavila zmija. Naredio je sviti da gađaju zmiju, ali da ne smiju pogo diti pticu. Naredba je izvršena, a spašena ptica je u znak zahvalnosti donije
la Džemšidu nekoliko zrna. Kad su posijali ta zrna nikla je vinova loza. Džem je naredio da se od ovog voća koje je prvi put vidio napravi sok. Kad
je probao sok koji je već nekoliko dana stajao, pomislio je da je zbog toga što je bio gorak, otrov. Dao je da ga pije jedna njegova robinja koja je bila
u nemilosti. Kasnije se uvjerio u njegove osobine i počeo ga i sam koristili kao lijek ili sredstvo za zabavu. Džem je skončao na taj način što gaje sav ladao jedan zao junak - Dehhak. U starim kineskim i indijskim mitologija
ma Džešid ili Džem je božanstvo ili junak, a u poeziji, posebno divanskoj, on je simbol okupljanja veselog društva u krčmi (što znači okupljanja der viša u tekiji), a njegova čaša, napravljena od sedam metala također je sim bol spoznaje jer se u njoj pokazuje, otkriva cijeli svijet.
Brojni su stihovi Mezakije, Sabita, Nerkesije i drugih koji prizivaju Džema ili njegovu čašu, oko kojih se skupljaju prijatelji u krčmi, oslo bođeni sebe, u traganju za otkrivanjem svoje unutrašnje spoznaje.
Ovdje ćemo citirati u cijelosti jedan Nerkesijin gazel u prijevodu koji oslikava ulogu Džemšida u okupljanju ljudi srca, ljubavi, duha (derviša):
Nerkesija, u zm ' u ruku čašu slave i radosti
Kad si taj čas dočeko, veseli se, pij i gosti.
De povikni - uživanje n e k napuni doba tvoje - Nek se toči staro vino, nek veselo svijet poje!
Prođi, sjedi u vrh krčme kao štoje Džemšid sjedo Prođi kapu natjeravši na oči i čelo blijedo
N ek napuni cio obzor vika:pijmo, pijmo, pijmo! N e k i Džešid vidi kako darijski se veselimo. Danju noću treba piti, a nikada pjan ne biti.
Jerkada se džaba pije, trebapiti veselije Ovo nije ono piće što p 'janice u se liju
Da s'opiju i među se praznima se čašam 'biju
U ovom je piću izvor svjetske sreće i veselja, Svaka kaplja proživljuje na stotine novih želja.
Oponašajući Mezakijine pjesme o vinu u društvu Džemšida Sabit Užičanin je tom našem pjesniku, mevleviji spjevao elegiju u tom stilu:
Mezaki-beg dugo peharnikje bio
U ovoj znanstveno-zabavnojmejhani;
Kadaje spoznajom višom uvidio Da se niko vječno na zemlji ne bani,
Punu čašu popi, pa na noge skoči,
Da ide do društva gdje se vječno toči...
Sva nada i inspiracija, sadržana u Džemšidovoj čaši, koja vodi nadah nuću i istini često je posljednja instanca kojoj se pjesnik mevlevija Fadil- pašaŠerifović obraća:
Tako sam postao opijen vinom očajanja i nemoći
Da m i je jedna Džemšidova čaša da me oraspoloži.
Značajnu ulogu u divanskoj književnosti imaju legende i predaje. Naročito su zanimljive i često korištene u poeziji stare predaje o Aleksandru Velikom. Jedna od njih, vezana za Aleksandra Velikog je o vodi života (ab-i hayat), čija jedna kap omogućava čovjeku besmrtnost. U namjeri da pronađe vodu života, Aleksandar Veliki, na istoku poznat kao Iskender Zulkarnejn, za vodiča je uzeo vjerovjesnika Hidira i s vojskom noću išao d aje traži. Nakon velikog puta Hidir je pronašao vodu i napio se, a Iskender je izgubio put, zalutao i bio prisiljen da se vrati. Ova legenda je utkana u mnoge pjesme divanske poezije.
Isto tako i priča o Aleksandrovom zidu je popularna tema divanske poe zije.
Po toj priči je postojala družina smutljivaca pod imenom Jedžudž i Medžudž. Lica su im bila nalik čovječijim, zubi su im bili poput svinjskih, uši duge, a tijelo obraslo dlakama. Ljeti su jeli zmije, zimi travu. Narod koji je živio u njihovoj blizini molio je Aleksandra Velikog da ih zaštiti. On je, da bi to učinio sagradio visoku branu, nazvanu Aleksandrov zid. U jednoj pjesmi u kojoj se govori o rusko-turskim borbama na Krimu, Sabit se pos lužio ovom slikom kako bi istakao kako je osmanski vojskovođa zaštitio
narod od n isk e vojsk e, koju ovdje sim to lizira Jedžudž iz s pom enute priče:
Halktan kaldirdi Yecuc-iFrenki ' i n zahmetin
Tig-i cevherdardansed cek t i lskendergibi.
(prijevod)
snarodaje skinuo muku evropskog Jedžudža
Podiže b r a n u o d z l a t n e m r e ž e poputAleksnadra.
Šebčerag
V e lik i p o z n a v a la c leg en d i. S ab it, n ije p ro p u stio d a u sv o jim stih o v im a alu d ira n a je d n u m alo p o zn a tu leg en d u 0 S e b č e ra g u . S e b č e ra g j e d rag u lj koji u v rije m e n o ć i (šeb) svijetli k ao sv ijeć a (č era g ). L e g e n d a , u k ra tk o is- p riča n a, iz g le d a o v ak o : ž iv o tin ja p o im enu g av -i b a h ri (m o rsk i b ik ), u vri- je m e k a d iz a đe n a k o p n o d a p ase d o n ese sa so b o m š e b č e ra g i p o stav i g a n a m je sto g d je ć e p asti d a jo j o sv jetlja v a o k o lin u . S a b ito v b e jt koji sp o m in je ta jm o tiv glasi:
Hususâ ol dur-i-yekta gibi fâ n u si billuri
K i birevgan ider etrafi ruşen şebceragâsâ.
S a m o z a lju b lje n o st u d iv an sk o j p o eziji n ije u v ije k n eg a tiv n o sv o jstv o p jesn ik a, č e s to je p o h v a la sv o je p jesn ičk e s p o s o b n o sti p re th o d ila k o n stata- ciji d a p je sn ik , iako to lik o n a d a re n i v je št n ije d o s to ja n d a p je v a 0 nečijoj ljep o ti i sp o so b n o sti. T a k o M e h m e d R e šid B o šn ja k , u p je sm i, ko ju j e pos- v etio h alifi A liji, p rije n eg o ć e p rije ć i n a p o h v a lu A lije u 4 0 d istih a hvali
v lastite sp o so b n o sti:
Jasam tvorac stilistike i retorike, čudan mudrac
Tako da razumusvemira dajem lekcije iz pjesničke vještine.
Jasam čudotvorac riječi tako da Dež brail
moje besjede pri slavljenju Boga s poštovanjem izgovara.
Ja sam tankoćutan, oštrouman i bistar toliko
dapom no razabirem biser i rijetke dragulje (riječi).
Moja misao leti u nebeske visine i poput šestara ujednom času zahvati k rug najviše sfere...
N a k ra ju o v o g „ h v a lisa v o g " isp o v ije d a n ja M e h m e d R e šid ć e reći d a m u je cilj d a g a o ve riječi p re p o ru č u ju A liji d a se z a n je g a za u z m e kod B oga. M e đ u tim , je d n a d ro g a v rsta sa m o za lju b ljen o sti sim b o liz ira se n arciso m . C v ije t n a rc is (tu r n erg is) k ao sim b o l sam o z a lju b lje n o sti v e o m a j e p risu tan u d iv an sk o j p o eziji p a g a n ije m im o iš ao ni n a š S ab it. M o tiv j e v e z a n za le- g en d u p o k o jo j se je d n a v ila z a lju b ila u m la d ić a iz u z e tn e ljep o te. S v e dje-
vojke su također bile zaljubljene u tog ljepotana, ali on uopće nije mario za njih. Istu sudbinu u ljubavi prema Narcisu imale su i vile. Jedna od njih (Eho), nakon što je postala nesretna zbog neuzvraćene ljubavi, okamenila se, a potom nestala. Ostao je samo njen glas (eho-odjek). Ljubav ženskih srdaca prema Narcisu pretvorila se u mržnju koja mu se osvetila. Dok je pio vodu n a jednom izvoru, Narcis, zaljubljen u svoj lik, pao je u vodu i utopio se, a iz njegova lika je izrastao cvijet - narcis. Ova legenda potječe sa Zapada, a na Istoku je ovaj motiv proširen ljubavlju ruže prema narcisu, u kojoj narcis predstavlja ašika - zaljubljenika, koji je osuđen da se stalno seli, a ruža predstavlja voljenu osobu - mašuk. Uz to narcis predstavlja vid
- oko, a ruža sluh - uho.
U jednom Sabitovom bejtu ovako su opisani narcis i ruža:
Gulu nergis asa Seh-iluccecus
01upcanib-idusm ene cesm-u gus.
(prijevod)
Poput vladara gomile, ruža i narcis Bjehu na neprijateljskoj strani - oko i uho.
Slično mitološkom cvijetu narcisu, značajnu ulogu u simbolici divanske poezije imaju i neke mitološke životinje. Tako je mitski labud (kaknus) ukrašen raznobojnim perjem, a kljun mu ima 300 rupa. Sjedi na vrhu brda i ispušta zvukove kojima sakuplja razne ptice oko sebe, koje zatim jede. Živi hiljadu godina. Kad mu se primakne kraj, skupi grmlje, sjede na njega i počne tužno pjevati. Zatim snažno zalupa krilima da od siline zapali vatru ispod sebe i izgori. U pepelu opet ostane jedno jaje iz kojeg se izleže mladi kaknus. Kod divanskih pjesnika kaknus je simbol dugovječnosti, ali se također govori i o muzici koja izlazi kao iz rupa njegova kljuna.
Anka (feniks) je još poznatija mitska ptica koja živi u mitskoj planini Kaf za koje neki pretpostavljaju da se radi o planini Elburs, dok je druge legende poistovjećuju sa planinom koja okružuje svijet. Šarenog je perja, lica čovječijeg, duga vrata. Imala je po neki elemenat od svake životinje. Hrani se drugim pticama, a leti uvijek na zapad. Uzima od svih vrsta životinja po j e d nu i nosi sa sobom. Kad nestane životinja, kupi djecu. Zbog toga su se ljudi toga kraja u kojima je živjela žalili Božjim poslanicima, koji su ih spašavali molitvama. Po jednoj legendi, pticu Simurg što je perzijski naziv ove ptice pripitomio je Zal, otac legendarnog junaka Rustema. Ptica Huma je, po legendi, donosila sreću, Leteći visoko, bacala je sjenu na zem lju i na koga je pala sjena njena krila proricano mu je da će postati vladar. Sve su ove mitske ptice simboli moći, dugovječnosti, oživljavanja „iz mrtvih", tj. nastajanje iz pepela i sl.
Vrlo su česti stihovi divanskih pjesnika u kojima simbole predstavljaju ptice, posebno anka ili simurg. Tako u Vahdetijinoj kasidi nalazimo ove sti hove koji simbolizirajući nadnaravnu moć halife, odnosno imama Alije koji iz duhovnog mrtvila oživljava ljude Vahdetija pjeva:
Miirdelereyleriken dem-be-dem ey dil ihya
Nefsum dirisidiir simdifelekde
Hem-cenahum olali ziilf-ihumayun-ihabib
Kanadimla ucuyorK a fufukda Anka.
(prijevod)
D ok on svakim trenom mrtve proživljava, ej srce
Moja duša nemoćna sada nebom tumara. Otkako pratilacpostade carski solufdragim
Horizontima planine K afna mojim krilima leti Anka.
Za riječ koja je prevedena „carski" u stihu je upotrijebljen izraz humay- un, što znači onaj koji pripada ptici huma tj. onaj koji je našao sreću pod njenim krilom, tj. car.
Druga Vahdetijina kasida upravo počinje stihovima u kojima simurg ptica simbolizira uzlet u više sfere poput duše pjesnika koji želi ostaviti sve ovozemaljsko i nestati u Jedinom:
Bal-ii per acti yine isbu hiima-yi dil u can Miirg-i simurg misali megeristertayaran Miilk-i siif layikoyun ’alem-i ulvi sehrin Siilf-i dilbergibi kilmak dilerani seyaran.
(prijevod)
Raširilaje opet krila ta sveta ptica srca i duše
Želi li topoletjeti Simurg-ptica ? Ostaviti niži svijet, agrad višeg svijeta
Poput uvojka drage želi učiniti, gledajući ga.
The poetic creations of 16th and 17th century divan poets from Bosnia and Herzegovina is analysed with regard to the themes and motives found in this poetry. Since it was a poetry created primarily within the spiritual heritage of basic Islamic principles, first of all the Kur'an, Hadith (tradition) and numerous teachings of the Islamic mystics, as well as the tradition of folk literature, legends, motives and other things, all these themes found a place in divan poetry. Divan poets used Kur'an and Hadith quotations in their verse which was very difficult considering the demand of metrics to which the verse was subject. Therefore, shorter syntagmas were often quot ed, or the Kur'anic messages were transmitted in their translations into Turkish. Sabit of Uzice, whose verse are most often analysed in this study, and also when other topics and motives of divan poetry were in question, was especially successful in this. Especially frequent in the poems of di van poets are motives from Kur'anic stories. There, in the first place, as morals, the motives of the Prophets Abraham, Noah, Salih, Idries, Moses, Job and Jesus were included. It is understandable that the divan poets in their verse mentioned Muhamed most often, and the one topic - Mu- hamed's accension to Heaven - known in Islamic literature as the Miradj have used, as far as is now known, four of these poets in Turkish: Edai Si- nan Chelebi, a Sarajevo poet from the end of the 16th and the beginning of the 17th centuries, Asim Yusuf Chelebi and Mahmud Reshid (both from Sarajevo and both from the end of 17th century and the beginning of the 18th, and finally, the best known among them - Sabit of Uzice.
Another, but also certainly the most frequent theme of divan poetry is tesawwuf - Islamic mysticism and especially that inspired by Shiism. De votion to the idea of Shiism can be seen in most dervish orders through their expression of devotion to Ali, his family and descendants, as well as to the Twelve Im am s. Of course, there is also Muhamed's daughter, the wife of khalifa Ali, Fatima, who is the only woman eulogised by the te sawwuf poets. This devotion to the family of Muhamed and Ali is espe cially pronounced with the poets of Mawlawi, Hurufi, and especially Bek- tashi orientation, and among the Bosnian poets, whose verse is presented in this paper, these are primarily Ahmed Vahdeti from Dobrun near Višegrad, and Husein Lamekani. Within this framework of devotion to Muhamed's family, the motive very frequently used is the event in Kerbela, when several years after Ali's death, his sons Hasan and Husein were killed. The cult of martyrdom and the holiness of Kerbela, where Husein was killed, were emphasized in a ghazel of the famous divan poet Fuzuli Baghdadi, and Fuzuli, who inspired numerous poet s from these parts, had his folowers in the description of that theme in Vahdeti and Lamekani, but Sabit was the one who used the theme with most success. Also the theme
of wahdet-ivujud (Unity of Being) was present in Islamic philosophy and literature and had prolific followers in Yugoslavia in the above mentioned poets, and later in Meyli, Sirri. while its reflections can be felt as late as the 20th century in Musa Cazim Catic.
Along with the famous personalities whom history records as scholar, poets and wisemen in the divan literature, the names of those who entered legend by their wealth, unselfishness or courage are mentioned, particulary in regard to the characteristics that made them famous. Among these fa mous ones mentioned in poetry are good men such as Ibrahim Edhem, who was a ruler in Belh in the 3rd century (hajira), whose giving up of the throne and relying on God were the frequent subject of alusion of the divan poets of tesawwuforientation. Here also belong Hakim Senai, Mansour Hallaj, Guneyd Baghdadi, Buhlul, the Seljuk ruler Melekshah, Jengis and Hulagu, the Mongol rulers, etc.
Persian influence in divan literature, is amnog other things, reflected in the use of personalities from Persian mythology such as Farhad, Shirin,
Efrasiyab, Keyhusref, Behram-i gur, Rustem, Suhrab et al. Inspiration for these characters is Firdusi's Shakhnamaas we 1195/96) poems of the Five Books (Hamsa).
Within these mythological themes the divan poets wrote about supernat ural beings - legendary birds and other animals - but they were e specially attached to astrological themes. Namely, for their fanciful comparisons, they often used celestial bodies. The best known work in divan poetry is Melhama by Jevri, and in Yugoslavia the best known for his prophetic verse is Hasan Kaimi. Stars had their symbolism even in those poems which were not prophetic in character. They simply symbolized power, in telligence, beauty, fidelity, stubborness. When some celestial body was mentioned, immediately a certain colour, warmth or cold were understood, etc. All this one needs to know when reading divan poetry, so that its spirit will be clearer and more accessible. Finally, the present paper deals with re search into themes and motives from everyday life in divan poetry.
The assertion that everyday life was of no great importance in the inspi ration of the divan poets is wrong. In some poems of the divan poets there can be found the atmosphere of towns, court life, holiday atmosphere, the lives of the poets themselves, their position and role in society. Kassidas are the special poetic medium for research into the problems of everyday life. As poems - eulogies or laments - they present the life of the time very realistically. In that context the poetic work of Sabit of Uzice is discussed, who in several kassidas, and especially those dedicated to the Vizier Baltaji Mehmed-pasha, described the life of Istanbul literary circles in an extraordi nary way, emphasising especially the importance of his contemporary Nabi of Haleb. Not less interesting are the poems of Nerkesi, Edai Sinan Chele- bi, Meyli, and others about Sarajevo, of several poets of Mostar about Mo- star, et al.
l