Prije nego išta kažemo o ulemi (jed. ‘alim) kod nas, skrenuli bismo pažnju na složenost značenja pojma kriterija po kome je neko mogao dobiti naziv alima ili učenog. U radu je, uglavnom, primjenjen orijentalno-islamski, odnosno tradicionalni, kriterij koji se može podijeliti na
a) naučno (elitno) vrednovanje i
b) pučko (narodno) shvatanje iluma i uleme.
Ono što, u ovom slučaju, možemo smatrati nedostatkom jeste odsut nost, ili mala prisutnost, multikulturalnog kriterija vrednovanja učenosti ilu ma i inteligencije uopće, pa i naše vjersko-prosvjetne uleme, što bi trebalo biti predmetom jednog posebnog izučavanja i analize, jer mislimo da se iz dana u dan stič u uvjeri za tako nešto zbog prisutnosti veće otvorenosti ljudi jednih prema drugim, pa i učenih, bez obzira na vrstu obrazovanosti, religijs ke, ideološke, nacionalne i druge pripadnosti. Mislimo na slijedeće:
- ekvivalent i kompatibilnost pojma učenog, znanstvenika, učitelja, svećenika, sveštenika, alima, hodže u svim našim sredinama,
- da li se nosiocu određenog kvantuma znanja i obrazovanosti može priznati učenost u nekoj sasvim drugoj (muslimanskoj ili nemuslimanskoj) sredini, a u domenu određene stručnosti, bez da je to striktno regulisano državnim ili institucionalnim propisom ili protokolom,
- šta bi se priznalo u količinu obrazovanja kod prilaza učenika/stu- denata iz jedne u drugu stručnu školu na primjer iz medrese ili islamskog te ološkog fakulteta u katoličku ili pravoslavnu bogosloviju, i obrnuto, zanema rujući doktrinarne razlike, uz mogućnost polaganja ispita iz nekih dopunskih predmeta i si; ili upis istih u laičke škole i priznavanja znanja s kojim kandi dat za upis dolazi;
Bez ujednačenih kriterija nešto od navedenog se, u proteklih stotinjak godina, na našim prostorima i ostvarivalo. Prva se s ovim problemom suočila austrougarska uprava u BiH (1878-1918), kojoj je, iz praktičnih razloga, tre-
balo vrednovati obrazovanost i stručnost muslimanske inteligencije školovane u prethodnom osmanskom razdoblju, kao i dalje školovanje Mus limana i donošenje školskih programa u njihovim konfesionalnim, a donekle i državnim školama (medresama, Daru-l-mualiminu, Šerijatsko-sudačkoj školi 1887-1937). Samo donekle, u ovom joj je pomagao sekularni školski sistem s kojim je došla u ove krajeve, ali ni on nije imao jasno izražene krite rije, na primjer, kako nostrificirati idžazetname i šahadetname; diplome mus limanske uleme, intelektualaca, stečene na domaćem tlu ili inostranstvu, prvenstveno u Turskoj. To je potrajalo sve dok austrougarska uprava nije vlastitim instrumentima putem otvaranja novih reformisanih škola, stvorila i neke posebne kriterije u pristupu, ali i kod završetka školovanja i dobijanja prava na neko zvanje, pored ostalog, i u vjerskoj prosvjeti.
Da su institucionalni kriteriji i u kasnijim periodima (stara i nova Ju goslavija) bili nejednaki, parcijalni i privremeni, čak i paradoksalni, govore slučajevi mogućnosti upisa nekih svršenika medrese, VIŠT-a u nekim dije lovima naše zemlje, na državne ili crkvene visokoškolske ustanove (fakultete u Beogradu, Zagrebu, Prištini) pa i u inostranstvu (Austrija, Njemačka, SAD, Francuska), a strogo je bio ograničen ili potpuno onemogućen upis pomenu- tih na slične ustanove u Sarajevu.
Sa pučkim ili narodnim kriterijem vrednovanja uleme stvari su bile jednostavnije, s obzirom na vezu iluma - učenosti za vjeru i određeni respekt (alima-hodže, kao i svećenika, popa, rabina i dr) bio je zagarantovan njiho vim vjerskim pozivom, naročito ako se znanje očitovalo kroz vlastito korekt no držanje i ophođenje.
Termin ulema, vjerovatno zbog kur’ansko-sunnetske upotrebe, preov- ladao je u leksici ne samo Arapa nego i svih ostalih islamskih naroda, ili u užem smislu ljudi koji se bave islamskim vjerskim znanostima, ili pak hijera rhijski predstavljaju vjersku, duhovnu vlast i institucije.
U novije vrijeme svjedoci smo pojave i treće dimenzije značenja ter mina ulema, kao ljudi od teokratske i političke moći, kog forsira politička or ijentalistika ili njoj slične studije političkih nauka u svijetu, i kod nas, označavajući ga izvorom opasnih političkih i m i litantnih stremljenja ka džihadu (svetom ratu) i fundamentalizmu.
Makar da se kur’anski termin: ‘ilm-znanje, nauka:
- oni kojim je dato znanje (alladlna utu-1- ‘ilm, al-Mugadala),
- koji su vlasnici znanja (ulu-l-‘ilm - Ari ‘Imran, 18) i - al-‘ulama‘ (Fatir, 28), vežu za znanje i spoznaju Božije egzistencije i jedinosti, što su te melji islamskog vjerovanja (el-imran). Smatramo da ovi pojmovi imaju mno go šire značenje i da obuhvataju općeljudski umni napor u usavršavanju
svoje ličnosti, kao i pomoć drugom da probije barijeru svog neznanja (džehl). Pored naznačenih termina za oznaku čisto vjersko-duhovnog usa vršavanja karakterističan je kur’anski izraz: tafakkuhun fi-d-din (At-Tawba, 122: li yatafakkahu fl-d-din - neka se... potrude da se upute u vjerske znanos ti...)
Isto tako se za duhovna lica i svećenstvo drugih vjera u Kur’anu upo trebljavaju termini:
- qissisin (Al-Mai’da, 82) svećenici,
- ruhban (Al-Ma’ida, 85, Et-Teube, 31) monasi, redovnici,
- el-ahbar i er-rabbanijjun (El-Maide, 44, Et-Tawba, 31) svećenici, ra bini.
Upotreba termina ulema i za učene ljude nemuslimane kao npr. Jev- reje: ulema’u Beni Israil (Aš-Šu‘ara’, 197) upućuje na izvjesnu univerzalnost značenja ovog kur’anskog pojma. Ostavljajući da ovu kur’ansku termino lošku stranu pojma ulema obrade za to kompetentniji od nas, skrenuli bismo samo pažnju na jedan važan momenat, a to je:
- dajući naziv ulema i jevrejskim učenim ljudima, koji su u vrijeme objave Kur’ana bih njegovi žestoki, ako ne i najžešći protivnici i kritičari, Kur’an poučava svoje sljedbenike da se pravo na učenost i znanje - kao općeljudska vrijednost - mora priznati i respektovati i kod drugog, čak ako se radi i o protivniku. Zahtijeva se upoznavanje argumenata suprotne strane i isključuje monopol u nauci i znanju kao i lažna samodovoljnost u tome.
Nadahnuti i prožeti kur’anskim učenjem i poneseni sunnetskom prak som intelektualni slojevi el-umme Muhamedove, a.s., sljedbe - prvog sto ljeća hidžre, kao osnovni kriterij nečije učenosti vidjeli su u:
- jačini imana - vjere i bogobojaznosti,
- poznavanju i adekvatnoj primjeni onog što se zna i
- samokritičnosti u vlastitom znanju i postupku.
Ovo posljednje svojstvo učenog (alima) dolazilo je do izražaja iz bo jazni od Boga da se iz vlastitog neznanja ili površnosti u praksi neko ne od vede u zabludu (ad-dalal).
Često se, s tim u vezi, kod uleme klasičnog razdoblja islama, čak i onih vrhunske obrazovanosti i znanja, na kraju nekog razmatranja zna naći završnica vallahu ‘alemu - samo Bog zna krajnju istinu ili rezultat, ili la edri
- ne znam zasigurno! Ipak, vrijeme i razvoj događaja u islamskom društvu rasutom na širokom geografskom prostoru i vremenskom rasponu od četrnaest stoljeća, donijelo je mnoge promjene, tako je i pojam alima - ulema
širio i sužavao, bogatio ili siromašio svoje unutarnje i vanjsko terminološko i praktično značenje i vrijednost.
Već prema vrsti naučnog interesovanja i društvenog angažovanja, u is lamskom svijetu se javila jedna nezvanična klasifikacija i podjela uleme ili uopče inteligencije, na:
a) vjersko-prosvjetnu (imami, hatibi, mujezini, vaizi, šejhovi, mualli- mi, mudenisi, šejhu-l-islami),
b) sudsku (kadije, njih-naibi, muftije - fekihi) i
c) književno-naučnu ulemu.
Tokom vremena, svaka od ovih kategorija uleme izgrađivala je vlas tite kriterije i uzuse na osnovu kojih se neko identiflkovao s njom. Pored spe cijalista bilo je i uleme enciklopedijskog obrazovanja i znanja. Možda je za jednički kriterij za sve njih bio vlastiti društveni dokaz. Razni od ovih intelektualnih slojeva su tokom vremena ispitivali na društvenu površinu ili se gubili onda kad su prestajali biti svjesni svoje povijesne zbilje i značaja uloge koju imaju: To se dešavalo u momentima samodovoljnosti, gubitka kreativnosti, naučne znatiželje, tolerancije i padanje u malodušnost pred iza zovima svakidašnjice.
Bez obzira na kvalitet, može se reći daje najbrojnija i najprepoznatlji- vija ostala, ipak, vjersko-prosvjetna ulema, makar da magrebski kadija Ibn Haldun (um. 1406) u svojoj čuvenoj Mukaddimi smatra da pripadnici vjer skih zanimanja nisu nužni svim ljudima..., ali im vlast (vladar) ... ipak pri daje značaj , kao nečemu što ima opči interes..i ne izjednačava ih s činov nicima i onima koji se bave nužnim zanatima, jer je njihovo zanimanje uzvišeno bavljenje vjerom (religijom) i pravnim institucijama..."1)
Jasno je da Ibn Haldun u vrednovanju dijela inteligencije - uleme stavlja do znanja dva plana njene društvene angažovanosti:
a) bavljenje vjerom, odnosno njenom prosvjetom i praktično-pravnom primjenom,
b) praktičnu korist, koju društvo može imati od njenog rada i djelo vanja.
Negdje sve do IV st. hidžre/XI st. n.e. postojala su dva osnovna krite rija za ulazak u krug uleme, predavača i prosvjetaraca,
- osjećaj samog studenta (talibu-l-ilm) da je sazreo, u svom znanju i obrazovanju. Tad se odvaja od svog učitelja (muderris) i osniva vlastitu hal- ku odnosno krug slušalaca, i
1) Ibn Haldun, Muqaddima, Izbor iz djela; H. Sušić, V. Masleša, Sarajevo, 1982, str. 102.
- mogućnost odbrane renomea vlastitog znanja putem tačnih i zado voljavajućih odgovora na pitanja koja mu se, kao predavaču, postavljaju od slušalaca ili učenika/studenata. Dok je prvi kriterij podlijegao sladunjavosti vlastite taštine, dotle je drugi znao biti dosta bolan i težak, naročito za početnika koji je posebno bio izložen unakrsnim pitanjima slušalaca. Tako se na primjer neslavno završio prvi pokušaj čuvenog islamskog pravnika Ebu Hanife. Numan b. Sabita (um. 150/767) kad se pokušao odvojiti od svog pro fesora Hamid b. Ebi Sulejmana. Svojim odgovorima nije zadovoljavao slušaoce na njihova pitanja i halka (kružok) mu se raspada, a on se bez ikak va kompleksa vratio ponovo, kao student, u halku svog učitelja Hammada. Slično se desilo i sa njegovim učenikom Ebu Jusufom (um. 182/798), kad je pogrešno shvativši upućeni mu kompliment i pohvalu učitelja Ebu Hanife, pokušao se osamostaliti i osnovati vlastitu halku slušalaca, prije nego je stvarno naučno sazreo za to.2) Smatra se da su muhaddisi bih prvi koji su svojim slušaocima/učenicima počeli davati jednu vrstu diploma, kao priz nanje da su slušali određeni hadis ili zbirku hadisa, radi uvažavanja kriterija seneda/lanca prenosilaca hadisa.3) Docnije će predavači raznih drugih zna nosti preuzeti sličnu praksu: kad bi se muderris uvjerio da je tahb/student od- slušao određenu literaturu i savladao gradivo, izdavao mu je idžazu/dip- lomu.4)
II
Makar i štur, ovaj uvod je bio potreban za temu ovog izlaganja, jer su osmanski Turci donoseći islam u naše krajeve s njim donijeli i njegove zna nosti i kriterije po kojim se ulazilo u krugove učenih - uleme, ili se na polju naučne, vaspitne i obrazovne aktivnosti, angažovalo. Sve ovo Osmani su preuzeli od svojih srodnika Seldžuka, zatim Arapa i Perzijanaca, iz već skoro presahlih poznatih starih izvora islamskih znanosti i obrazovanosti, jer im se rana ulema školuje u dosta opustjelim centrima islamske kulture u Siriji, Ira ku, Perziji, Centralnoj Aziji i Egiptu, nakon unutarnjih i vanjskih, društvenih, političkih i ekonomskih nedaća koje su ovi bliskoistični krajevi doživjeli vijek ili dva ranije.
2) As-Suyuti, TabyTnu-s-sahIfa f i manaqibi ‘Abu HanTfa, str. 15, preko Šelebi, A. , Tdnhu-t-tarbiyya al-islamiyya,An-Nahda al-Misriyya, Kairo, 1966. str. 260.
3) Šelebi, Tarihu-t-tarbiyya...s\i. 268.
4) Idžazu/diplom u i dozvolu za dalje prenošenje stečenog znanja, izdavao je glavni muder- ris/profesor. Čak i u periodu kada dolazi do izvjesne sistematizacije u sistemu obrazovanja, u islamskom svijetu, osnivanjem mreže tzv. nizamija medresa (IV/XV st.), nastavlja se. sa istom praksom, s obzirom da je sve do modernog institucionalnog školstva (XX st.) muderris bio, i ostao, glavni stub škole, i od nje gove obrazovanosti ovisio je i kvalitet nastave i kadrova koji su se tu obrazovali, dok je rang škole mogao podlijegati i nekim drugim kriterijima, kao npr. društveni status osnivača (sultan, emir, vezir i si. ) škole. Šelebi, Tarlhu-t-tarbiyya...str. 263-268,
Ne potcjenjujući doprinos osmanskog društva, koje nije bilo etnički samo tursko, na znanstveno-edukativnom planu ono objektivno i nije mnogo moglo dati niti mu udariti neke solidnije i bogatije temelje na Balkanu, kao što su to, koji vijek ranije, učinili na primjer Arapi na Iberijskom poluotoku, odnosno nekadašnjem El-Andalusu. Razlozi za to su subjektivnog i objektiv nog karaktera, od kojih ističemo neke:
- nagli izlazak Osmana na svjetsku pozornicu političkih i drugih zbi vanja,
- brzi osvajački pohodi i ambicije osmanskih sultana na tom planu us- ljed čega su usljeđivale i protuakcije naroda unutar i van osvojenih područja,
- skromnost vlastite naučno-obrazovne i teorijsko-empirijske osnove samih Osmana, kao i naroda koje su stavili pod svoju vlast i kulturno- civilizacijsko okrilje,
- ulazak u zonu susreta vrijednosti njihovih različitosti i protivu- riječnosti dvaju svjetskih civilizacija zapadno-kršćanske i orijentlno- islamske,
- ideologizirana i pretjerano opterećena dnevnopolitičkim zbivanjima i tiranijom vlasti; znanost i obrazovanost i njeni nosioci ulema, naročito u po graničnim predjelim osmanske države, i nisu imali mnogo šanse i mogućnosti većeg angažovanja i usavršavanja (česti ratovi, vojni upadi, požari uništavali su materijalna dobra, literaturu pa i kadrove),
- zadužbinska ih vakufska materijalna podloga održavanja znanstve- no-obrazovnih institucaija i angažovanih ljudi, u njima i oko njih, bivalo je u periodu slabljenja pa i potpunog finansijskog propadanja pojedinih vakufa, slaba podloga za šire i kvalitetnije angažovanje uleme/inteligencije na nauci i obrazovanju. Tek kad je bilo dosta kasno, turska država je, u periodu tzv. tenzimata, polovinom XIX stoljeća počela skromno priskakati u pomoć na ovom području.
- multikonfesionalna, a pri kraju turske uprave sve izraženija i međunacionalna, podjeljenost i antagonizmi su se također loše održavali na planu znanja i obrazovanja, jer mjesto saradnje i tolerancije pa i konkuren cije na planu općeg intelektualnog stvaralaštva nosilaca, na primjer bosans- ko-hercegovačke kulturne sredine u tursko doba, nalazimo opću konfuziju, gdje se pripadnici tada poznatih vjera i konfesija, uglavnom brinu svako o sebi i svojoj obrazovanosti. Ovo nije bio slučaj u klasičnom periodu islamske edukacije i obrazovanosti, u koji se aktivno uključuju i nemuslimani, dajući svoj doprinos, a i sami pri tome imaju korist u tome.
Makar da se ovim ne iscrpljuju svi razlozi ne baš velikog doprinosa Osmana islamskoj znanosti i obrazovanosti, pored svega, može se komotno
ustvrditi da su oni, bar u početku pa i na kraju svoje vladavine, bili nešto više zainteresirani za pojačan rad na vjersko-prosvjetnom planu iz dva razloga
a) da osnaže nauk islama u vlastitoj sredini, čime su stvarali solidniju idejnu osnovu koja im je obezbjeđivala vlast i poslušnost muslimanskih po danika sultanu kao halifi (Hasan Kafija, naš poznati alim iz XVII st. veli: da je dužnost učenih ljudi“... podučavati vjeri i vjerovanju, poticati ljude na po- božnost i lijepo ophođenje i moliti Boga za dobro svih, uopšte, i za dobro sultana posebno",5)
b) kvalitetnije prezentiranje i primjena islama, kroz nauku, institucije, literaturu i ulemu (kadrove) odbijalo je prigovore ideoloških protivnika os manskih sultana, koji se od XVIII stoljeća sve više javljaju sa titulom halife tj. duhovnog i političkog zaštitnika muslimana u svijetu, što im baš perzijski muslimani (većinom šiije), pa i Arapi (Marokanci npr.) nisu priznavali.
Osim toga, pojačana krišćanska misionarska aktivnost i među musli manima, te prodor sekularizma XIX st. imat će, također, svog udjela ka pod- sticanju unapređenja vjerske i druge prosvjete muslimana u Turskoj, pa i u našim krajevima. Istraživači sistema školstva i obrazovanja u turskom društvu, osmanskog perioda, pa i kasnije, kao što su: Uzunčaršili I H., In- aldžik H., Ergin O., Baltadji Dž., Šeker M. i P. Xavier Jacobo6)ukazuju daje, u mnogo čemu, na račun kvantiteta opadao kvalitet. Naime, otvorene su mnoge i raznovrsne vjerske i obrazovne institucije (džamije, osnovne, sredn je i više škole, mektebi, medrese, tekije/hanikahi, biblioteke i skriptoriji) čak i u najzabitnijim dijelovima Carstva, gradovima i selima. Makar da je i us postavljen izvjestan sistem u obrazovanju s ciljem da se zaštite od anarhije i eventualnog prodora heretičkih učenja i muslimana, sve to nije pratio adek vatan razvoj znanosti, metodologije nastave i obrazovanje kadrova i pisanje literature na savremenijim osnovama. Pokušavalo se i administrativnim pu tem djelovati na red i sistematizaciju; i sultan Mehmed Fatih, kao i sultan Sulejman Veličanstveni, pitanje školstva i obrazovanja zahvataju svojim ka minima.7) Da ni ulema/inteligencija nije bila imuna od niza društvenih sla bosti, koje su protresle, s vremena na vrijeme, osmansko društvo i negativno se odražavale na znanstveni i obrazovani plan svjedoče nam podaci iz djela
,,Mawa‘id an-nafais fi qawa‘id il-magalis“ od osmanskog klasičnog pisca i
5) Hasan Kali, P., Izabrani spisi, V. Masleša, Sarajevo, 1983, str. 93-94.
6) Uzunčaršili, I.H. , Osmanli devletinin ilmiye teškilati, TTK, Ankara, 1984. 67-74; Inaldžik, H. , Os mansko Carstvo - klasično doba (1300-1600), SKZ, Beograd, 1974. 237-245; Ergin, O., Turkiye maarif tarihi Istanbul mekteleri Istanbul, 1977. c. 1-2; Baltaci, C., X V -X V I asirlarda Osmanli medreseleri- Teškilat, Tarih, Istanbul, 1976; P. Xavier Jacob, L ’enseignement religieus dans la Turquie m odem e, K. Schwarz, Berlin, 1982; Kazici, Z. v e Šeker, M ., Islam turk m edeniyyeti tarihi, Cagri yinleri, Istanbul, 1982. dm go izdanje.
7) Uzunčaršili; Osmanli devletinin ilmiye..., str. 55-60.
historičara Galibolu Mustafe Alija ( 948-1006/1541-1600).8)U djelu se skreće pažnja da pojedini autoritativni sultani (Mehmed Fatih i Sulejman Ka mini) osnivanjem svojih visokih škola, donošenjem posebnih zakona/kanuna nastoje spriječiti anarhiju i korupciju kao na primjer privilegije sinova visoke uleme (kadija, muftija, muderrisa i dr.) da dolaze na neke položaje a da za to nisu kadri. To se znalo prenositi i na niže slojeve uleme, čemu su nekad do prinosile i statičke klauzule vakufnama o nasljeđivanju pojedinih službi u džamijama, mektebima, medresama, tekijama itd., sa oca na sina, ne vodeći uvijek dovoljno pažnje o stvarnim kvalitetima kandidata i potrebama zajed nice, pa čak i željama samih legatora/vakifa.
Na ove probleme ukazuju i naši klasični pisci i društveni hroničari Ha san Kafija Pruščak,9)Ibrahim Opijač10) i drugi, kad govore o društvenim slo jevima osmanskog društva i poremećajima u njemu, naročito im se čini opas nim postavljanje na razne dužnosti ljudi koji nisu stručni za svoj posao. Da naša područja, u sklopu osmanskog sistema obrazovanosti, nisu bila imuna od svega toga, govori i slučaj koji iznosi ljetopisac starog Sarajeva, Mula Mustafa Bašeskija, godine 1189/1775, i veli: „...zanesenjak, munkir Emir (Abdullah ef. sarajevski muderris, umro 1201/1789)11na podsticaj zlobnika sakupio je veću količinu novca koji potajno preda muli (kadiji sarajevskog okruga) da bi mu ovaj stavio pečat na mazhat (podnesak) kojim je tražio muftijski položaj. I u Istanbulu je bilo pohlepnih ljudi za novcem, pa mu čohadar isposluje muftijsko mjesto u Sarajevu. Međutim, kad je ovaj herif, neznalica, na sve strane vidio oko sebe mnoštvo spisa koje nije znao riješiti, izbezumi se. Ali je i pored toga izdao nekoliko fetvi koje bijahu bez ikakve osnove. Osim toga nije znao ni propisa pa je sve radio naopako. Zato neki pojedinci počeše potajno stavljati pisma po uglovima ulice i džamija. Sadržaj tih pisama bijaše uglavnom ovaj: „O ti muftijo neznalico, dostaje više vrati se u iman.“12)
8) Kazici-Šeker, Islam tiirk medeniyyetitarihi, str. 159-160.
9) Hasan K ali Pruščak ističe zahtjev da „...svaki društveni stalež poštiva svoj rad i posao, a ne da se poslovi jednih povjeravaju drugim koji nisu stručni za to.“ Godine 1001/1601 H.K. Pruščak konstatuje nestašice, skupoće, i m eteže na granici (Bosne, Hrvatske) i da se „regrutuje u vojsku običan svijet... čak i džamije ostaju bez džemata i zajedničkog namaza." Hasan Kafi, Izabrani spisi, str. 94.
10) U jednom zapisu Ibrahim Opijač veli: „...malo je časnih ljudi, da je vrlina gotovo iščezla i da je nestalo poštovanja prema nauci, učenom čovjeku i knjizi (podvukao N Š ).“ M ušić, O., Ibrahim Opijač Mostarac (1678-1726), POF. Sarajevo, 1960-61 knj. X -X I, str. 50-52.
11) Ljetopisac se podrugljivo odnosi prema ovom alim u, jer je on , u svojim vazovim a, napadao i kritikovao derviše i tesavvuf, kojim j e Bašeskija pripadao. Ipak, ovo g a nije om elo da istakne da je mu derris Emir (Abdullah): „...da bi postao poznat i kod svijeta se istakao, izlazio je na čurseve džamija sa kojih bi sasvim glasno na turskom jeziku lijepo držao vazove." Bašeskija, M.M., Ljetopis (1746-1804), V. Masleša, Sarajevo, 1987. str. 139-186.
12) Bašeskija, Ljetopis,str. 139.
Na drugom mjestu (pod godinom 1194/1780) kad govori o sarajevskoj ulemi, Bašeskija za h. Mehmed ef. Čajničanina (um. 1206/1791-2) muderrisa Đumišića ...k ao čovjek iz unutrašnjosti nije imao gradskog ophođenja. Po nosio bi se poznavanjem mantika/logike i lijepe književnosti. Nije se poka zao neznalicom ni u drugim znanostima. Vazove bi držao masi, a učeni ljudi, kad bi slušali njegova predavanja, zgražali su se, dok se on masama sviđao pa ga zbog toga jer nemaju razbora, počeše hvaliti kao savršenog učenjaka i pretpostavljati drugim učenim ljudima."13)
Bašeskijine riječi očito ukazuju na postojanje dvojnog kriterija u vred novanju onovremene uleme:
a) elitni/ulemanski, čak i gradski koji je komplikovan, i
b) narodni/pučki, jednostavan, praktičan, razumljiv i emotivno vezan za vjeru/iman.
Idžazetname, hilafetname i vakufname su nam prvorazredni izvori za otkrivanje naučnih, pedagoških i svih ostalih uzusa za promoviranje u vjer- sko-prosvjetna zvanja i zanimanja, kao što su: imam, hatib, vaiz, mujezin, šejh, muallim, halifa i muderris. Prema ovim izvorima osnovni kriteriji su:
- lična sposobnost i znanje koje je priznao i provjerio muderris, ili šejh, ili neka viša instanca kadiasker, šejhu-l-islam ih posebna komisija, i o tome izdali dokumenat: idžazu, hilafetnamu ili berat,
- propisana stručna i znanstvena svojstva i ponašanja, koja su tražena slovom vakufname (učenost, bogobojaznost, poštenje, iskrenost, korektnost u radu, aktivnost, retoričnost i pismenost, itd.),
- zahtjevi zajednice/džemata kao kolektivnog kreatora svijesti o učenosti, znanju i postupku prema njima. Može se reči da je ovo posljednje bio uvijek klizak teren za inteligenciju uopće, pa i vjersko-prosvjetnu ulemu. Nešto od toga naći ćemo i u usmenoj narodnoj predaji/pričama i pjesmama čija su ulema.14)
Idžazetname kao i hilafetname (za sufijske šejhove), na prvom mjestu skreću pažnju kandidatu o svetosti nauke i znanja (‘ilm), jer su Božiji dar čovjeku, i on je u obavezi da kao takve duboko cijeni. Nakon autorizacije
13) Md, str. 185.
14) U podužoj narodnoj pjesmi Ženidba Sm ailagić Mehe nalazimo stihove koji govore o spom enu tom problemu:
Kako muje onom hodži ime, što sam sebe i pred Bogom grdi,
Bradu gladi, oko sebe truni,
Vaz kazuje, pljosku iskupljuje?
Citap s pljoskom nema drugovanja!
Ženidba Smailagić Mehe, Svjetlost, Sarajevo, 1987. str. 256.
naukovanja kandidata i pređene literature, ali i lijepog ponašanja i njegovih moralnih osobina, muderris/profesor pristupa izdavanju dokumenta idžaze, kojim se dotični student (talib) stavlja u sened/lanac prenosilaca onih nauka, koje su najčešće poznate kao: al-ulum an-naklijja i al-ulum al-aklijja (tradicionalne i racionalne znanosti), koje je dotični muderris lično slušao kod svog učitelja i profesora. U idžazi, potom, slijede posebne upute i savje ti, kao što na primjer nalazimo u idžazi Mustafe, sina Muhammedova, iz Mostara, gdje mu muderris Mustafa, sin Husejina, (XVIII st.) također iz Mostara, savjetuje:
- da čuva razboritost (al-akl as-salim),
- da se ne plaši teškoća u susretu s njima,
- da znanjem nastoji steći prije svega Božije zadovoljstvo, jer nauka je ibadet,
- da stečenim znanjem koristi usmenom i pisanom riječju, kao preda vač,
- da postupa prema stečenom znanju, jer znanje nije samo sebi cilj,
- da ima ljubavi i pažnje prema dobrim i plemenitim ljudima, naročito siromašnim i ugroženim,
- čuvanje kontinuiteta u prenošenju znanja od niskih ovosvjetskih ljudskih nagrađivanja,
- alima ne smije ništa preokupirati toliko da zanemari nauku i poučavanje njoj.15)
Šejh Muhamed, sin Jusufa, iz Skoplja, izdajući hilafetnamu jednom svom muridu (sljedbeniku, čime ga promoviše u šejha rufaijskog reda) tari- kata (u Skoplju 1262/1842. god.),16) izričito od njega zahtijeva
- da bude iskren i od riječi,
- da se javno i tajno boji Uzvišenog Boga,
- da očuva poštovanje prema šejhovima,
- da se okani trvenja i da napusti novotarije,
- da siromahe služi s ljubavlju i iskrenošću i
- da se pridržava pravila tarikata/reda.
Vakufname i njihovi kriteriji su posebno zanimljive i makar da decid- no obavezuju na poštivanje zapisanog proklinjući onog ko tu nešto izmijeni, ipak se vremenom odustajalo do nekih njenih zahtjeva, vjerovatno iz prak-
15) Idžazetnama Mustafe, sina Muhameda, Rukopis, G. Husrevbegova biblioteka u Sarajevu, R- 4650. fol. fa-lOb.
16) Kaleši, H. N ajstariji vakufski dokum enti na arapskom jeziku u Jugoslaviji, Priština, str. 46-48.
tičnih razloga, jer je bilo teško uvijek naći kvalitete i kvalifikacije po va- kufnami tražene osobe da se angažuje u nekoj vakufskoj ustanovi. Na- vešćemo najhitnije zahtjeve za profil vjersko-prosvjetne uleme i njihova zvanja, prema vakufnamama.
IMAM je osoba koja treba da bude obrazovana i upućena u "odredbe namaza, i šerijata, da zna, po mogućnosti, Kur’an napamet tj. da je hafiz, da nije angažovan u neku drugu administrativnu i sudsku službu, lijepog po našanja, pobožan, skroman, i podoban da ga ljudi slijede u zajedničkom na mazu; daje dosljedan u sunnijskom učenju, i daje u svojoj službi revnosan.
HATIB - treba biti učen i obazovan, dobar poznavalac šerijata, pobožan i iskren, poznavalac pravilnog učenja Kur’ana, zdravog rezonovanja, lijepog glasa i rječit, oštrouman, moralno čist, poznavalac tefsira i hadisa.
M UJEZIN - je pomoćnik imama i od njeg se traži izvjesno vjersko obrazovanje, lijep i melodičan glas i poznavanje vremena nastupa pojedi nih dnevnih i noćnih namaza.
VAIZ - propovjednik i predavač u džamiji, treba da ima dobro vjersko obrazovanje, da je dosljedan i odan vjeri, bogobojazan, dobar govornik, ugodnog glasa, poznavalac uobičajenog tradicionalnog načina držanja vaza.
ŠEJH - u tekiji/hanikahu treba biti učen, bogobojazan, pobožan, poz navalac šerijata i njegov provodilac, onaj koji obavlja namaz u džematu, posti i čini zikr i slijedi djela šejhova, i koji se ugleda na pobožne ljude i djela evlija; i suzbija zle porive svoje duše.
M UDERRIS - nastavnik/profesor je jedna od ključnih ličnosti islam ske vjerske i opće prosvjete, stoga se od njega zahtijevalo da bude: sve strano obrazovan i učen, krepostan, razborit i sposoban u usmenoj i pisanoj riječi; kreativan, istraživač i specijalista u nekoj naučnoj disciplini, korektan u nastavi i njenom pravilnom održavanju; sposoban da izdaje i šerijatska pravna mišljenja (fetve) kad mu se ljudi za to obrate.
MUALLIM - učitelj, alim koji se bavi poučavanjem djece, različitog uzrasta, islamskim propisima, Kur’anu, pa i nekim oblicima općeg obrazo vanja na dječijem nivou, kao npr. nešto iz (arapske) gramatike, računa i sl. Njegovi kvaliteti trebaju biti slijedeći - pouzdanost, vedrina lica, istinolju bivost, obrazovanost u vjerskim i šerijatskim propisima, da poznaje pravil no učenje Kur’ana, metodiku nastave, da je predusretljiv, fizički i psihički zdrav; čak i da je porodičan čovjek.
HALIFA - ili KALIFA je obično zamjenik muallima i od njega se ta- kođe traži sposobnost i obrazovanje i odgoj sličan učiteljevom.
O tome kako se u praksi djelovali nosioci vjersko-prosvjetnih zvanja pri pojedinim islamskim institucijama, pa i van njih, postoje šturi podaci u
bibliografijama pojedine uleme, kronikama, zapisima domaćih i stranih put nika kao Evlije Čelebije, ili hroničara M. M. Bašeskije, pa i u narodnoj us menoj tradiciji muslimana. Bašeskija sa čuđenjem ističe slučaj prodaje mual- limskog mjesta u Gazi Husrevbegovom mektebu u Sarajevu (ramazan, 1191/1777 g.) za 750 groša od strane h. Mehmed Raži Velikodžića, nekom Sadik-hodži Arnautu, a on je otišao za predavača u Hanikah istog vakufa.17)
Među ulemom Sarajeva, krajem XVIII stoljeća, Bašeskija spominje izvjestan broj veoma učene inteligencije, među kojima ima i onih koji su se vlastitim naporom i permanentnim obrazovanjem uspjeli samoobrazovati to liko da su bili ravni onima sa idžazom kao što je bio slučaj sa hafiz Mula Mahmudom, bibliotekarom, muallimom i imamom jedne sarajevske dža mije.18)
Ispraćajući period turskog uticaja i kreiranja općih i posebnih kriterija učenosti vjersko-prosvjetne uleme u BiH, i ulazeći u moderno doba, sa smjenom osmanske i austrougarske vlasti u BiH, i svih drugih uprava do našeg vremena, dužni smo istaći slijedeće:
- prva ulema u ovim krajevima su bili stranog etničkog porijekla (Arapi, Turci i dr.),
- ubrzo, za pola stoljeća, ovu ulemu dobrim dijelom zamjenjuju domaći ljudi, koji bivaju školovani na domaćem tlu i u starijim centrima is lamske kulture: Brusa, Carigrad, Jedrene, Halep, Damask, Kairo, Mekka i Medina,
- ova ulema je dala svoj doprinos u vjerskoj i književnoj baštini, ali po našem mišljenju, njen stvarni doprinos je u slijedećem:
a) uspjela j e, u dosta teškim vremenima, pripremati ljude da se vežu za Boga i knjigu, najčešće Kur’an, i sunnetsku praksu Božijeg Poslanika, a.s., čime je ostao otvoren put duhovnosti. Upravo putem univerzalnih duhovnih vrijednosti stvaranje solidan most koegzistencije sa drugim religijskim uvje renjima na ovim prostorima,
b) vjersko-prosvjetna ulema je onaj dio pragmatičke inteligencije koji je individualno ili institucionalno vezan za sve slojeve društva. Stoga je nje no djelovanje, sa svim prednostima ili slabostima, primijetno u životu i
17) Bašeskija, L jetopis, str. 155,. 185; Povodom smrti H. Mehmed Raži Velihodžića u Mekki 1785. g. ljetopisac za njega veli da je „.. .bio muderris u Husrevbegovom hanikahu. B io je vješt i sposoban u šerijatskom pravu, dobar vaiz i astronom (muvekkit).
18) Za ovog alima Bašeskija kaže: „Otac mu je bio seljak...Jedno vrijeme je boravio u Istanbulu, a bio je i hafiz...a kako bijaše darovit i dobrog pamćenja, to se i bez učitelja usavrši u nauci...bio je jači u svim granama nauke od svih gore spomenutih ljudi...Po dolasku u Sarajevo posuđivao bi i mnogo čitao knjige. Međutim on bijaše stidljiv i bavio se svojim poslom , a uz to je bio siromašan; ličio je na seljake. Osobito je bio sposoban u astronomiji... Volio je derviše. „Bašeskija, Ljetopis, str. 187.
ponašanju ljudi, i to naročito u dva smjera, moralno-odgojnom i obrazov nom, što se djelotvorno moglo odražavati na humaniziranj e pojedinca ili društva/džemata, posebno u kriznim momentima u BiH kao i pograničnom vilajetu osmanske države.
Dolazak austrougarske vlasti u BiH (1878), tipičnog predstavnika jed nog sasvim drugačijeg obrazovnog sistema i religijskog sustava, morao se odraziti i na kriterije obrazovnosti i naše vjersko-prosvjetne uleme; u smislu njenog školovanja, metodologije pa čak i nekih ciljeva rada, naravno ne u svemu jednako. Sve ove suprotnosti, starog i novog stranog i domaćeg, os tale su primijetnim izazovima ulemi i muslimanima općenito do naših dana. U novim vremenima i prilikama, iako se nije potpuno prekinuo lanac/sened prenosilaca čisto vjerskog iluma (al-‘ulum an-nakliyya) spominjanog u idža- zetnamama (diploma) naše starije uleme, desilo se jedno miješanje znanstve nih disciplina, ideja, postavki, metoda i ciljeva obrazovanja muslimana općenito, pa i uleme,19) koja im treba stajati na raspolaganju i biti kreator vjersko-prosvjetnog života. Bilo u početnom, srednjem ili visokom obrazo vanju u školovanju naše uleme, sa svojim kriterijima učestvuju direktno ili indirektno (putem literature, mas-medija) i drugi tj. nemuslimani sa svojim institucijama (škole, fakulteti i instituti) i kadrovima.
Promoviranje u naučna i pedagoška, pa skoro i neka čisto vjersko- duhovna zvanja u IZ vrše pored islamskih institucija (medrese, VIŠT, ITF) i neke nemuslimanske ustanove, putem nostrificiranja diploma muderrisa, teo loga različitog ranga.20) Priličan broj naših imama, hatiba, muallima i muder risa, profesora, nose danas diplome različitih društvenih i humanističkih stu dija laičkih (čak i ateistički orijentiranih) fakulteta i njihovih programa. Postavlja se pitanje kako sve te različitosti pomiriti i premostiti, i sa kakvim kriterijima iz nametnutih procesa izaći?! Problemom, ako ne i fenomenom,
19) D a je postojala želja za unapređenjem rada u medresama i uopće srednjim školama iz kojih se re- grutovala vjersko-prosvjetna ulema u BiH , austrougarskog perioda, svjedoče i pregovori koji su vođeni izm eđu austrougarske uprave i muslimanskih predstavnika za vjersko-mearifsku i vakufsku autonomiju. Na sastanku tzv. Muslimanskih konferencija, 1901... godine, Ahmed ef. Karabeg, mostarski alim, na jed noj od njihovih sjednica je jasno uslovio očuvanje autoritativnos ti islamskih vjerskih znanosti u medresa ma rekavši: ,,U tome smo već sporazumni da, ako se preustroji medresa tako da izađe iz oblika medrese, te bi postojala kao svjetska škola, onda bi to bila zbilja svjetska škola, a ako su svjetske nauke uzgredne, onda ostaje medresa i ne izlazi iz medresanskog oblika (podcrtao N Š ).“ Arhiv SR B iH (Sarajevo), M usli manske konferencije 1901. god., Zapisnik X V , Sjednica od 5. kmarta 1901. g., str. 34.
20) Primjere ovog, nalazimo u nostrificiranju diploma neke azherske predratne ulem e na B ogoslovs- kom fakultetu u Beogradu, kao i suvremene ulem e svršenika El-Azhara, Univerziteta u Bagdadu, Libiji i dr. fakulteti u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i Prištini, koji se svršenicima, ITF-a u Sarajevu priznaje di ploma na Bogoslovskom fakultetu u Zagrebu, radi upisa na postdiplom ski studij.
bi se trebalo ozbiljno, znalački i tolerantno pozabaviti kao zatečenom stvari, i stvoriti vlastiti sud o njemu na individualnom i institucionalnom nivou, mis limo na ustanove IZ.
Ovim pitanjem ne mislimo, nikako, aktivirati neka zvona na uzbunu za opasnost po našu ulemu ili islamski nauk i obrazovanost, mada ona djeli- mično i postoji, jer postojanje drugih ideja, ubjeđenja, znanosti i metoda u pristupu, mogu podsticajno djelovati, pod uvjetom da postoji ravnoteža i sa- mopoštivanje tj. da muslimanska inteligencija/ulema bude svjesna trenutka, položaja i zadatka koji ima pred sobom. Osjeća se ozbiljna potreba za izučavanjem, analizom te islamski naučno i objektivno provjeravanje vlasti tih kriterija učenosti (iluma) i obrazovanosti, a onda i tuđeg koje se nudi.
Stupiti nespreman, bez poznavanja vlastitog učenja i nasljeđa; i puštanje svega stihijnosti i anarhiji, vodi nas u opasnost da se hibridnim ukrštavanjem svog i tuđeg, svega i svašta, dobije isto takva hibridna i svaštarska nauka, vjera pa i ulema!
Kvalitetnije upoznavanje osnovnih islamskih vrijednosti; pa i onih nastalih, kod nas, na ovom dijelu Evrope, pomoći će nam da se blagovreme no oslobodimo nekih tradicionalnih okoštalih kriterija, i kvaliteta duhovnosti i obrazovanosti naše muslimanske inteligencije općenito, pa i vjersko- prosvjetne uleme.
Mislimo da ćemo, na ovaj način, pomoći i drugima da nas drugačije gledaju i prihvataju s više respekta. Donedavno, čak i među muslimanskom svjetovnom inteligencijom, ulema (hodže, imami, hatibi, muderrisi i softe) skoro da i nisu smatrani intelektualnim svijetom. Dakle, mnogo toga zavisi upravo od nas samih!
During the centuries-long Ottoman rule in these parts, the system of
education of the Muslims of Bosnia and Herzegovina, and the criteria for the entering the circle of the educated/the ulema, were within the current educ- tional system and its values. The Ottoman Turks transfered these values into this part of Europe, together with its administration, and the local Muslims accepted them, jealously guarded them and developed. Like ali the other Muslims in the world, inspired by the Qur’anic teaching and the practice of Tradition, they defined the basis of a persons learning in the following:
a) the strength of faith (al-Tman) and fear of God (at-taqwa),
b) knowledge (of a certain science) and adequate application of ones knowledge, and
c) self-eriticism of one’s knowledge and actions.
Beside the official Muslim institutions in the system of upbringing and education, the Muslim masses were also those who took care about the pres- ervation of these criteria. The alim, who applied his knowledge in practice and usefully transfered it to others, especially to the young, was always fa- voured. After the withdrawal of the Ottoman authorities from Bosnia and Herzegovina in 1878 and the arrival of the Austro-Hungarian non-Islamic rule, as well the other authorities after that (1918) to the present day, the sys- tem of education of Muslims significantly changed, thereby changing certain criteria for the choice of the educated/ the ulema.
Socio-historical conditions in which the Muslims from Bosnia and Herzegovina lived in the past decades, have been and still are a difficult bur- den of trials for the intelligentsia (ulema). It was and still is necessary to re- concile:
- the Oriental /Islamic and the Westem/Christian
- the old and the new
- the religious (spiritual) and secular (wordly and material), and at the same time preserve the Islamic personality of the alim. This is a lively pro cesa and great efforts are made that this process remains in the right Islamic and scientific path, appropriate to the time and place, circumstances and op- portunities in which the Muslims from Bosnia and Herzegovina live. The fu ture history and the generations to come will evalute the success of these en- deavours, and as for us, we surrender to the leadership of Allah.
