Koliko mi je poznato ova tema obrađuje se prvi put kod nas.1) Zbog toga smatram daje neophodno, radi obavještenja, da se ukratko osvrnemo na punktove gdje se čuvaju orijentalni rukopisi na području Kosova. Orijentalni rukopisi na Kosovu, pored privatnih posrednika, nalaze se u pokrajinskoj na rodnoj biblioteci Kosova, Arhivu Kosova, Vakufskoj biblioteci u Prizrenu i Biblioteci Bektašijske tekije u Đakovici. Rukopise koje ćemo ovde predsta viti su iz zbirke orijentalnih rukopisa u biblioteci Starješinstva Islamske za jednice u Prištini,2) uslovno rečeno, iz biblioteke ,,Alauddin“ medrese. Ovde kažem uslovno, jer još uvek nema određen zvanični stav od strane pomenu- tih institucija kako će se regulisati status posedništva orijentalnih rukopisa iz ove zbirke. Rukopisi su doskora bih smešteni u prostorijama Odbora Islam ske zajednice u Prištini, ali vodili su se kao rukopisi biblioteke Starješinstva Islamske zajednice u Prištini. Otvaranjem nove zgrade Medrese rukopisi su preneseni i smešteni u biblioteku Medrese. Međutim, i tu, do sada, nisu sređeni za korištenje od strane zainteresirane naučne javnosti.
Valja ovde napomenuti da izuzev Pokrajinske biblioteke Kosova i Arhiva Kosova, druge institucije iz raznih razloga nisu podobne za čuvanje ovakvog kulturnog blaga. Primera radi, u prostorijama „Alauddin“ medrese nedostaje odgovarajući stručni smeštaj i tretman prema ovom kulturnom bla gu, zaista retkom. Tu nema niti odgovarajućeg stručnog lica, niti su rukopisi smješteni kako valja, iako za to postoje relativno dobri uslovi. Valja istaći da javnost, čak i iz islamskog svijeta, pokazuje veliko interesovanje za ovaj fond orijentalnih rukopisa.3)
Lično sam delimično istraživao rukopise u biblioteci Starješinstva u Prištini dok su rukopisi bih smješteni u Odboru IZ-e. Tu sam evidentirao 126
163
rukopisnih djela na orijentalnim jezicima: arapskom, turskom i perzijskom, ali ovaj fond je daleko bogatiji od mojih dosadašnjih saznanja. Prema dosa dašnjim istraživanjima, najstariji rukopis potiče iz 758. hidž. godine, što od govara godini 1356. Rukopisi su nastali u različitim vremenskim periodima i raznim mjestima, što predstavlja poseban značaj za istraživanje komunikativ ne mreže. Naime, treba proučavati kako su ti rukopisi prispjeli do pomenutih mjesta, jer jedan određen broj rukopisa nosi oznake da su isti bih u posjedu ljudi ili biblioteka širom Kosova.
Između ostalog tu sam naišao na rukopise koji su na određen način ve zani za područje Bosne i Hercegovine. Pretpostavlja se da su nastali na tom području, imaju oznake da su bih u vlasništvu ljudi iz tog kraja, ili se, pak, neki od tih rukopisa nalaze i u katalogu rahmeth Kasim-ef. Dobrače.4)
Ovaj rukopisje evidentiran pod brojem 1864, 1865,1866, 1932, 1850,
1851, 1845,1846,1847,1848, 1849,1487, 1800, 1821, 1822,1823, 1824,
1825, 1826,1827,1828,1829, 1830,1831, 1832, 1833, 1834, 1835, 1836,
1837, 1838,1839,1840,1843, 1855, dok se pod naslovom javlja pod bro jem: 1869, 1870, 1871, 1872,1879,1282,1803, 1859, 1876, 1874. Rukopis
ovog djela koji se čuva u Prištini predstavlja novost u vrijeme nastanka pre- pisivaču i autoru komentara.
1 - Rukopis je registrovan pod brojem 1792.5) Ima 200 listova veličine 21x13 cm. , napisan je crnim tušem. Na margini ima, takođe, crnim tušem napisano, mnogo objašnjenja, pisanih vrlo sitnim slovima. Poglavlja su pisa na crvenim tušem, kao:
Na kraju rukopisa stoji da je autor ovog rukopisa Muhamed Sohta iz okoline Banja Luke, iz kasabe Tešanj.6) Takođe stoji i beleška da je ovaj ru kopis nastao u medresi Mesaf Efendi, 1031. hidžretske godine, što odgovara godini 1621.
2 - Sljedeći rukopis koji nosi naslov nosi broj 1265, i nastao u osam naestom stoljeću. Na početku, se nalazi natpis.
Što je dovoljno za konstataciju da je ovaj rukopis nastao pre 1760. go dine. Ima 243 lista veličine 22x14 em., pisanih crnim i crvenim tušem, pri lično sitnim slovima.
164
Tekst je zaokružen crvenim tušem.
Na početku ima jedan mali okrugli pečat izvesnog Ismaila Hakije, dok na kraju grafičkom olovkom napisan stoji napis da je ovaj rukopis vlasništvo Saraj Bosnali Lušićzade Mustafa ibn Hašima, kao i godina hidžretska 1290, što odgovara 1873. godini. Takođe na kraju, ali bez naznačene godine, kao vlasnik se javlja i Mula Salili ibn Sulejman Spahi.
Prema jednoj dodatnoj bilješci na kraju, zelenom bojom, kako se da vidjeti ovaj rukopis datira iz 1721. godine. Ovaj podatak je ovde dao izvjesni hafiz Bajram.
3 - Rukopis
Registrovan je pod brojem 1371. Ima 380 listova veličine 24x16 cm. Pisan je crnim tušem. Prema posljednjim redovima vidi se da je autor ruko pisa Ismail Sabri efendi ibn Ali iz Novog Pazara. Ovo djelo dovršeno je 25. zu-l-hidžeta 1228. hidžretske godine, što odgovara 1812. godini.
4 - Četvrti arapski rukopis iz ovog fonda kojeg ćemo ovdje opširnije predstaviti jeste.
- Komentar Siradžije o nasljednom pravu od Šejh Hajdara. Ovaj je ru kopis, u Prištini, evidentiran pod brojem 1341, ali ima i nalepnicu iz Đakovice pod brojem 8. Ovo potvrđuje daje rukopis bio vlasništvo biblio teke u Đakovici. Iz jednog napisa, potvrđen i ličnim pečatom, sa naslovne strane, vidi se da je posrednik ovog vakufa bio hadži Hasan Džiha iz Đakovice. Na naslovnoj strani ima još četiri, ali oštećena natpisa i još jedan pečat, takođe oštećen. Rukopis ima 160 listova bez paginacije. Format papira je 26x17,5 cm , a pisani tekst je sadržan u okviru veličine 19x13 cm. Ruko pis je pisan sulus-pismom, crnim tušem na debelom tamno bijelom papiru. Korišten je i crveni tuš, i to, na prvim stranicama veznik je pisan crvenim, kasnije je upotrebljen za podvlačenje pojedinih reči. Ponekad je i cijeli red osnovnog teksta pisan crvenim tušem. Pod naslovi su uvek pisani crvenim tušem, kao: Takođe i šema raspodjele imanja na ostale članove porodice je pisana crvenim tušem. U sredini rukopisa nalazi se jedna okrugla šema, rađena najvjerovatnije šestarom, u kojoj se vidi sedam krugova.7)
Iz rukopisa br. 1341, u „Alauddin" medresi u Prištini. Kraj rukopisa, br. 1341, „iz Alauddin" medrese u Prištini.
Ovo najvjerovatnije predstavlja učesnike u nasljeđivanju do sedmog koljena. Ovaj rukopis predstavlja djelo Šejh Hajdara, a to je komentar što ga je ovaj napisao na djelo Muhammeda ibn Muhammeda bin Abdurešida es-
165
Sidžavendija. Sidžavendijevo djelo u Gazi Husrevbegovoj biblioteci ima nekoliko prepisa i na arapskom i na turskom jeziku. Prepisivanje ovog djela je završeno 26. džumade-l-ula, 805. hiđžretske godine, što odgovara godini 1402. Prepisivao je es-sajjid Muhammed Salih, poznat, kako stoji iza njego vog imena, kao el-Uskudari.
Svi rukopisi koje sam ovdje naveo nose broj registrovanja, što znači da su evidentirani i prije mene, ali je, nažalost, nisam uspio doći do tog re gistra.
Razlozi zbog čega sam ovaj rukopis izdvojio za opširno predstavljanje su slijedeći:
Sidžavendijevo djelo je bilo vrlo važno za naslj edno pravo. U prilog ovome govore i mnogobrojni komentari i prepisi pomenutog djela. Samo u Gazi Husrevbegovoj biblioteci, prema katalozima Kasim-ef. Dobrače, nalazi se preko pedeset rukopisa. Ovaj naš rukopis predstavlja novi prilog popular nosti Sirradžijje, jer se ovdje radi o komentaru i prepisivaču do sada nepoz natim. Dakle, u postojećim katalozima orijentalnih rukopisa kod nas nismo naišli na ime Šejh Hajdara kao komentatora, niti ime Muhammeda Saliha kao prepisivača.8)
Ovaj rukopis je nastao vrlo rano, to jest samo dvije godine poslije ko mentara što je napisao Ali Muhammed Džurdžani u Samarkandu.9)
Rukopis je karakterističan i po tome što su pojedini listovi tako pres ječeni i savijeni na margini da, kada se knjiga zatvara, ne može se primijetiti gdje je to savijeno.
Arapski rukopisi koji su predstavljeni u ovom skromnom prilogu iz objektivnih razloga su predstavljeni vrlo kratko, jer poslije premještaja ru kopisa u Medresu u Prištini, teško je doći do njih, a treba da ukažu na potre bu većeg interesovanja za ovo bogatstvo naše kulturne baštine. Nema dvojbe da se radi, prema pomenutim beleškama na ovim rukopisima, o neprekidnom kontinuitetu kulture koju su naši preci brižljivo prenosili tokom vjekova do naših dana. Ova činjenica govori vrlo jasno da su oni nabavljali, proučavali, prepisivali djela iz različitih oblasti: šeriata, Kur’ana, arapskog jezika, astro nomije i drugih disciplina. To je dokaz da se radi o ljudima koji su poštovali
166
i cijenili prosvjetu i kulturu, jer tu gdje se nađe sačuvana knjiga postojalo je interesovanje ljudi za nauku i kulturu. Nije slučajno da su se pojedini rukopi si našli u Đakovici ili Prizrenu, kao što nije slučajno ni to da se ti rukopisi danas više nalaze u Prištini kao univerzitetskom gradu i kulturno-naučnom centru Albanaca u Jugoslaviji.
Ovom prilikom iskrenu zahvalnost izražavam osoblju Odbora IZ-e i Medresi u Prištini na ljubaznosti prilikom mojih istraživanja za ovaj rad. Ali, bio bi zahvalniji i srećniji kad bi oni pokrenuli inicijativu da ove rukopise obrađuju stručno i smjeste kako predviđaju odgovarajuće norme. Samo tako bi ovi rukopisi bih od koristi za širu naučnu i kulturnu javnost.
The area of Kosovo is extremely rich with manuscripts in Arabic,
Turkish and Persian. They are kept in various places. Only in the Alaudin medresa in Priština there are 126 manuscripts, and this paper discusses four of them. They were .written in Arabic. Each of them has some conneetion with Bosnia, either the transcriber was from Bosnia or the manuscripts be- longed to someone from Bosnia. The manuscripts were written in 805, 1031, 1174 and 1228, and their subject is the Science of sharia.
167
