,,I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati, oni će šta žele postići"1) - riječi su Svemo gućeg Stvoritelja Allaha, dž.š., upućene vjernicima. Držeći se ovog i drugih kur’anskih ajeta i hadisa Muhameda a.s., muslimani su od doba Muhameda a.s., pa do danas nastojali udovoljiti zapovijedi Božijoj. Jedan od vidova udovoljavanja navedenoj zapovijedi jest i održavanje vazova, to jest savjeto vanja, objašnjavanja vjerskih istina, upozoravanja na posljedice nepridrža- vanja i kršenja vjerskih propisa i dužnosti. Uz izraz vaz često se spominje i izraz iršad, koji ima slično značenje kao i riječ vaz. (Vaz znači savjet, spo minjanje, a iršad znači upućivanje na pravi put i ustrajnost na pravom putu). Prvi vaiz u islamu bio je sam Vjerovijesnik Muhamed a.s. On je objašnjavao pojedine vjerske naredbe i zabrane. Nastojao je naročito odgojiti sljedbenike islama u moralnom pogledu. Dobro je poznata njegova izreka (hadis):
„Poslat sam da usavršim ćudoređe, moral“. Otud su mnogi vaizi posvećivali
najviše pažnje ahlaku muslimana i u tom su smislu usmjeravali i svoje va- zove, zapostavljajući druge momente. Vaz prema svojoj namjeni može biti: podučavanje (ta’lim), odgajanje (te’dib) i popravljanje (tehzib).2) Prilikom održavanja vazova, osobito ako je to ciklus, trebalo bi se pridržavati redosli jeda. Mnogi vaizi su se toga i pridržavali, naročito uz ramazan, ako su važili svaki dan. Spominjem primjer Hadži Mehmed-ef. Handžića, koji je jednog ramazana, važeći svaki dan u Gazi Husrevbegovoj džamiji, govorio deset dana iz područja ta’lima, drugih deset dana iz područja te’diba i zadnjih de set dana iz područja ta’lima, drugih deset dana iz područja te’diba i zadnjih deset dana iz područja tehziba. Svaki vaz u pravom smislu te riječi temelji se na Kur’anu i Hadisu, pa tek onda na drugom izvoru. Da bi olakšali rad vaizi- ma, mnogi islamski učenjaci sastavili su priručnike (mev’ize) kao priručnike vaizima. Iz tog područja postoji cijela literatura.
I među vaizima je bilo razlike. Neki su bili određeni da u pojedinim džamijama u određeno vrijeme drže vazove za odrasle (dersi-am), drugi su bili stalni vaizi pojedinih džamija. Postoje i tzv. „putujući vaizi“ (sejjar vai zi). Neki su važili samo u određenim, naročitim, prilikama, bajramima, mu- barek noćima, mevludima itd.
Primanje islama i njegovo širenje u Bosni i Hercegovini pratilo je po dizanje određenih vjerskih i vjersko-prosvjetnih objekata: džamija, mes- džida, mekteba, medresa, tekija. To je opet zahtijevalo i određene službe nike: imame, hatibe, muallime, muderise, šejhove. Oni su u prvo vrijeme bili i vaizi. Poučavali su muslimane osnovama vjere i dužnostima, koje musli man mora u životu prakticirati. Njihov život i rad, osobito njihov privatni život, mnogo su doprinijeli pravilnom shvaćanju islamskih propisa i islam skog ćudoređa. Derviši i pročelnici pojedinih tekija (šejhovi) odigrali su naročitu ulogu u prvim danima islama u Bosni i Hercegovini.
Kad se islam ustalio u našim krajevima i kad je vjerski život, da tako kažemo, ušao u normalne tokove, kad su i domaći sinovi počeli preuzimati pojedine funkcije u vjerskoj hijerarhiji, a vakufi osiguravali materijalna do bra za svrhe za koje su i uspostavljeni, dužnost vaiza se počela odvajati od ostalih vjerskih službi i često postajala samostalna. Već u sedamnaestom stoljeću imamo vaize pojedinih džamija i vaize dersi-ame. Katastrofa, koja je zadesila Sarajevo provalom Eugena Savojskog 1697. godine, zavila je Sara jevo u crno. Najveći dio grada je popaljen. Većina vjerskih objekata je izgor jela, a službenici, imami, hatibi, mualimi, muderisi, vaizi, ostali su bez sred stava za život. U molbama upućenim u Istanbul za pomoć nastradalom gradu, spominju se, između ostalog, i deset vaiza u raznim sarajevskim džamijama, kao i dvanaest vaiza, dersi-ama, koji su također imali svoje određene džamije, u kojima su održavali predavanja - vazove.3)
Šezdeset-sedamdeset godina kasnije postoje opet zabilješke o pojedi nim vaizima u Sarajevu. Sarajevski kroničar Mula Mustafa Bašeskija u godi ni 1194. po hidžri (1780) spominje nekoliko alima, koji su između ostalog držali i vazove. Bašeskija je bio često vrlo škrt u pohvalama, ali Ahmed-ef. Česriju, Ahmed-ef. Dupčanina, Mehmed Razi-ef. Velihodžića, Muhamed-ef. Čajničanina, Sejjid Muhamed-ef. Svraku ističe kao veoma sposobne i učene ljude.4)
Tokom ovog vremena bilo je u Bosni i Hercegovini i sejjar-vaiza, koji su išli od mjesta do mjesta i držali vazove. Posljednji od njih nama poznati
bio je Hadži hafiz Fehim-ef. Gušič iz Banje Luke, koji je umro 14. novembra 1967. godine u 89. godini života.5) Posljednji u Sarajevu dersi-am je bio Hadži Mehmed-ef. Potogija, veliki takva-sahibija i jedan od prvih, koji je u Sarajevu počeo prevoditi hutbe na srpskohrvatski jezik (1934. god.)6) Ulema- medžlis u Sarajevu je i u novije vrijeme u nekoliko navrata određivao poje dine alime da obiđu određeni kraj u Bosni i Hercegovini i održe vazove. Tako je 1933. godine odredio Hadži Mehmed-ef. Handžića da obiđe fočanski kraj i drži vazove. Handžić je održao osamnaest vazova na osamnaest mjesta. Do godine, 1934. godine Ulema-medžlis je opet odredio Handžića da obiđe Bosansku krajinu i tamo drži vazove. Handžić je i u Krajini održao dvadeset i tri vaza.7) Godine 1935. Kasim-ef. Dobraču je Ulema-medžlis poslao u Nevesinje i njegovu okolinu, gdje je i on držao vazove. Godine 1943 je Ule ma-medžlis postavio Hasan-ef. Redžepagića, svršenika Više islamske šerijatsko-teološke škole za stalnog vaiza za Cazin i njegovu okolinu. On je za godinu i po obišao cijeli cazinski kraj i u svakom mjestu održao po jedan ili dva vaza. Poginuo je prilikom zračnog napada na Cazin 5. juna 1944. go dine.8)
Bilo je vaiza, koji su samoinicijativno u određenom vremenskom peri odu držali vazove. Navodimo nekoliko primjera. Hadži hafiz Šakir-ef. Pan dža, muderis i član Ulema-medžlisa, održavao je u Sarajevu ženama vazove, kad bi nastali „Učajluci“ (redžeb, šaban i ramazan). To je radio nekoliko go dina.9) Hasan Fehmi-ef. Nametak, tajnik muftije u Mostaru, je preko zime u džamiji Jahja Esfel (poznata kao Nametkov mesdžid) svaku večer držao vaz.10) I Hadži Kasim ef. Dobrača je nekoliko godina uoči petka, iza jacije držao vaz u Hubjaraginoj džamiji (Medreseta) u Sarajevu. Bilo je više vakifa u Sarajevu, koji su odredili da se iz prihoda njihova vakufa (obično evladijjet vakufa) u određenoj džamiji drži vaz u određeni dan tokom cijele godine („izgod u god“, kako se to zvalo). Posljednji takav vaiz u Sarajevu je bio Abdulah-ef Fočak, imam i muallim. On je održavao vaz u Abdul-Halife džamiji na Budakovićima. To je bio vaz iz evladijet vakufa Hadži Ašide ha-
nume Imaretlić. Vaz se prestao održavati kad su vakufi nacionalizirani i uga sili se i prihodi toga vakufa.11)
Rečeno je da je za održavanje vazova napisano u islamskom svijetu mnoštvo priručnika, koji su vaizi koristili pri sastavljanju ili održavanju va zova. I u Bosni i Hercegovini je nastalo nekoliko takvih priručnika. Zijaud- din Ahmed iz Mostara napisao je zbirku pod naslovom Enisul-vaizin (Drug propovjednika). Šejh Jujina zbirka nosi naziv Nefaisul-medžalis, a zbirka va zova Mustafe, sina Ahmedova, također iz Mostara, zove se Enisul-arifin.12) Broj zbirki vazova u rukopisu sačuvanih i pronađenih do danas, prepisanih često od domaćih ljudi, ukazuje da su zbirke vazova bile u Bosni i Hercego vini u velikoj upotrebi. Okupacijom Bosne i Hercegovine od strane Austro ugarske Monarhije 1878. godine i promjenom vlasti u njoj, nastale su druge prilike i potrebe stanovništva. I u vjerskom pogledu nastale su nove prilike i potrebe, pa i u pogledu održavanja vazova. Još je 1904. godine Edhem Mu- labdić u članku Nešto o našem vazu13) zagovarao suvremeniji način održa vanja vazova prilagođenih novonastalim prilikama. On je bio inspiriran va- zovima, koje je tih godina održavao uz ramazan u Begovoj džamiji Hadži Mehmed Džemaludin Čaušević. I kasnije su se pojavljivali napisi u kojima se govorilo o vazovima i njihovu prilagođavanju prilikama i potrebama mus limana Bosne i Hercegovine. Šerijatski sudac Hazim-ef. Muftić napisao je u Novom beharu članak Vaz o vazu14) u kojem je iznio svoje viđenje kakvi tre ba da budu vaizi i vazovi. Zagovarao je, između ostalog, i otvaranje posebne škole za obrazovanje budućih vaiza (Medresetul-vaizin). Nekoliko godina kasnije i Salih-ef. Sivčević, muderis iz Tuzle, objavio je članak Riječ dvije o potrebi vazova15) u kojem se zalagao više za vazove „živom riječi", nego pis anom, jer je rezultat vazova „živom riječi" mnogo bolji i uspješniji od pisa nih. Nekako u isto vrijeme objavio je i Šefket-ef. Šabić članak Vazovi (njihova važnost i potreba).16) Za razliku od Sivčevića Šabić je više za pisane vazove, jer njih veći broj muslimana ima prilike da pročita. Kad je Ha-dži Mehmed Džemaludin-ef. Čaušević pokrenuo list Tarik 1908. godine, počeo je u njemu objavljivati prevode vazova Ismail Hakije Manastirlije, koji su iz lazili u istanbulskom listu Sirati mustekim. U prvom i drugom godištu Tari- ka, koliko je godina list i izlazio, Čaušević je preveo i objavio nekoliko va-
16) El-Hidaje, n/1937-1938, br. 6 , str. 82-84.
zova ovog istaknutog istanbulskog muderisa i alima. Kasnije je Čaušević ove vazove i posebno objavio u knjizi pod naslovom Vazovi i nasihati - Prvi sve zak. Knjiga ima 63 stranice, a štampana je arebicom. Uz vazove u knjizi su i članci o hidžretu, Mevludu, mubareć noćima, bajramima i kurbanu. Svi ovi članci su prije toga objavljeni u Turskoj. Prije ovih vazova jedino je još u ka lendaru Mekteb za hidžretsku godinu 1326. (1907-1908) objavljen prijevod vaza Mehmed Razije Velihodžića o islamskom ćudoređu (ahlaku). Taj prije vod Velihodžićeva vaza može se smatrati prvim vazom štampanim kod nas. I kalendar Mekteb je štampan arebicom.
Musa Ćazim Ćatić je preveo jedan vaz turskog teologa i pjesnika Mehmeda Akifa i objavio ga u Biseru, godine 11/1913-14., br. 1-3 pod naslo vom Jedan vaz. Ovaj vaz je kasnije štampan i kao posebna knjiga u Musli manskoj biblioteci, što ju je izdavao Muhamed Bekir Kalajdžić u Mostaru (Izvanredno izdanje, broj 9). U vazu je obrađen kur’anski ajet Ve en lejse lil insani illa ma sea. U trećoj godini lista Biser (1918. god.) bila je otvorena ru brika Mevaizi dinijje, u kojoj su Sakib-ef. Korkut i Muhamed Seid-ef. Serda- rević objavili nekoliko vazova (brojevi 3-24). U Glasniku Vrhovnog star- ješinstva Islamske vjerske zajednice, koji je pokrenut 1933. godine, od broja šest počeo je Hadži Mehmed-ef. Handžić objavljivati svoje vazove. U Glas niku ih je objavio dvanaest. Kad je počeo izlaziti list El-Hidaje 1936. godine, Handžić je i u njemu objavljivao svoje vazove. Neke je objavio i u listu Gaj- ret, kao i u još nekim listovima i edicijama. Izbor iz svojih objavljenih vazo va Handžić je priredio, a El-Hidaje izdala zbirku pod naslovom Vazovi. Knjiga sadrži Predgovor, Uvod o vazu uopće i trideset i četiri vaza.
U Glasniku, El-Hidaji i nekim drugim listovima objavili su po koji svoj vaz i Kasim-ef. Dobrača, Šaban Hodžić, Ćamil Avdić, Mustafa Busu- ladžić, Ibrahim Hodžić i dr. Ibrahim Hodžić je kasnije sastavio zbirku vazo va, a Odbor Islamske zajednice u Visokom izdao 1971. godine pod naslo vom O intelektualnom i primitivnom shvatanju vjere i vjerskih propisa (Zbirka odabranih vazova). Knjiga se sastoji od Predgovora, koji je napisao tadašnji vjersko-prosvjetni referent Odbora IZ u Visokom Ismet Spahić i dvadeset i jednog vaza. Hifzi-ef. Suljkić je preveo i izdao Vaz, koji je, povo dom otvaranja nove džamije u Gračanici kod Živinica održao Tahir ez-Zavi, muftija Arapske Republike Libije (Zvornik, 1973). Spomenimo na kraju da je i Sulejman Mašović 1942. godine izradio zbirku vazova i šapirografom umnožio, a za potrebe imama i hatiba kod nas.
Spomenimo još nekoliko naših istaknutih vaiza s kraja XIX i prve po lovine XX stoljeća:
I. Hadži Hasan-ef. Spaho.17)
2.Hafiz Sulejman-ef. Šarac.18)
3. Hadži hafiz Šakir-ef. Pandža.19)
4. Hadži Mehmed Džemaludin-ef. Čaušević.20)
5. Hafiz Ahmed-ef. Muftic.21)
6. Salih-ef. Sivćević.22)
7. Hadži Abdul-Gani-ef. Ibrahimbegović.
8. Hadži hafiz Mustafa-ef. Nurkić.23)
9. Hafiz Idris-ef. Skopljak.24)
10. Hafiz Omer-ef. Džabić.25)
11. Hadži Mehmed-ef.Handžić.26)
12. Hadži Kasim-ef. Dobrača.27)
Svaki od ovih spomenutih kao i mnogi drugi, koji nisu spomenuti, zas lužuju da se o njima piše, i ukaže na njihov doprinos unapređenju vjerskog i kulturnog života Muslimana Bosne i Hercegovine.
, 1982, str. 281-285.
Sermon (vaz), as a form of Islamic religious education and moral im- provement, has been present since the time of Muhammed a.s. tili the present day, in ali Islamic communities in the countries in which Muslims live. Many benefactors and vakifs determined in their endowments that the ser- mons were to be held on a certain day or either during the whole year. The most competent alims were, as a rule, appointed for preachers.
The sermons (vaz) were first held in Bosnia and Herzegovina, imme- diately after the acceptance of Islam by the population. That form of relig ious education permanetly lasts to the present day. In certain mosques per- manent preachers are appointed, and they give their sermon (vaz) at least once a week. There were also the so called „sejjar-vaiz“ who went frorn town to town and gave sermons (vaz). There were also the so called ,,lay preachers" (dersi-am). Some of the preachers prepared collections of ser mons (vaz) which served to other preachers as textbooks. Some of these col lections were even published.
