Dolaskom osmanske vojske i uspostavljanjem sultanove vlasti u plje- valjskom kraju 1465. godine, dolazi do znatne promjene u društvenim, priv rednim i kulturnim djelatnostima. Mnogi starosjedioci koji su prešli na islam, nastavili su da se i dalje bave poslovima koje su i do tada obavljali: zanat stvom, trgovinom, zemljoradnjom i stočarstvom. Među njima je bilo pojedi naca koji su prihvatanjem nove vjere pokazivali veće interesovanje za njeno proučavanje. Da bi bolje shvatili teološke rasprave koje su pisane na arap skom, turskom i perzijskom, bilo je neophodno poznavanje tih jezika. Po trebno znanje su jedino imali obrazovani ljudi - ulema. To su prije svega bile kadije, naibi, profesori medresa, vjerski službenici džamija, vakufa i drugih ustanova.1) Obrazovnih ljudi je bilo i među zanatlijama, trgovcima i spahija- ma. Bilo je pojedinaca koji su se isticali ne samo stečenim znanjem nego su i sami doprinosili daljem naučnom i kulturnom uzdizanju disciplina kojima su se bavili. Brojni su bih učeni ljudi koji su se bavili izučavanjem Kur’ana i hadisa, književnom djelatnošću, izučavanjem naučnih disciplina iz druš tvenih i prirodnih nauka, te pisanjem ljetopisa. Naročito su bih brojni prepi sivači. Strpljivim radom uspjeli su ne samo sačuvati od zaborava mnoga značajna djela iz svih naučnih disciplina nego su ih ličnim komentarima još više osmislili. O svemu tome je naša naučna i kulturna javnost djelimično obaviještena. Knjige dr Safvet-bega Bašagića,2) Mehmeda Handžiča,3) dr Hazima Šabanovića,4) dr Muhameda Ždralovića,5) dr Lamije Hadžiosmanović
i Saliha Trake,6) dr Fehima Nametka7) i mnogih drugih, pomogle su nam da se upoznamo sa velikim brojem ljudi iz naših zemalja, koje su bile pod os manskom vlašću, a stvarali su na orijentalnim jezicima. Dosadašnji rezultati rada upućuju istraživače na još intenzivnije izučavanje onovremene intelek- tualnosti. Taj posao će se uspješnije obraditi, ako se pokloni dužna pažnja proučavanjima kulturne istorije ljudi iz krajeva gdje su ti stvaraoci rođeni i gdje su im nastala najznačajnija djela po kojima su postali poznati.
Najveći dio obrazovanih ljudi - uleme je po svome pozivu i djelatnosti živjelo u većim urbanim sredinama - gradovima. Tu su i nastala njihova naj poznatija djela, komentari i prepisi. Tako je bilo i u Bosanskom ejaletu. Među većim i poznatijim mjestima ove osmanske provincije su, od druge polovine XVI stoljeća i Pljevlja. Značaj ovog mjesta, koje se od uspostav ljanja osmanske uprave službeno zvalo Tašlidža, je još veće od 1576. godine. Tada postaje sjedište hercegovačkih sandžakbegova8) To je uticalo na dola zak većeg broja administrativnog osoblja, te ekonomsko jačanje pljevaljskog kraja. Sve je to podstaklo brži urbani razvitak grada sa kojim se uvećava i broj stanovnika. Zbog posla i drugih obaveza iz mnogih mjesta dolaze poje dinci i cijele porodice. Sa sobom donose nove običaje i navike, ali prihvataju i novi način života sredine u koju su se doselili. Njihovi potomci, koji su se rodili u Pljevljima, u narednim decenijama postaju poznate ličnosti u javnom i kulturnom životu.
Prva poznata osoba porijeklom iz Pljevalja koja se bavila kulturnom djelatnosti bio je Tašlidžali Dukagin - zade Jahja. O porijeklu ovog čuvenog pjesnika Osmanskog Carstva iz druge polovine XVI stoljeća postoje dvije verzije. Po jednoj, navodi se da je albanskog porijekla, ali da se rodio u Pljevljima. Zbog toga su ga i prozvali Pljevljakom (Tašlicali).9) Druga je ver zija da pjesnik Jahja nema nikakve veze sa Pljevljima, kao rodnim mjes tom.10) Dalji životni put, o kome pišu njegovi biografi,j e bez ikakvih ospora vanja. Zna se da je započeo službu kao janjičar, a kasnije je postao konjanik. Zatim je bio upravitelj pet vakufa, što mu je omogućilo veća materijalna pri manja. Njegovo ime postaje poznato široj kulturnoj javnosti tek sa tuž
balicom koju je spjevao povodom ubistva princa Mustafe, 6. oktobra 1553. godine.11) S pravom ukazujući na Rustem-pašu, velikog vezira Carstva, kao na jednog od glavnih vinovnika ubistva princa Mustafe, uticao je na širu jav nost da ovaj velikodostojnik postane nepopularna ličnost. Kada se septembra 1555. godine uz pomoć svojih pristalica Rustem-paša ponovo vratio na polo žaj velikog vezira, preduzeo je mjere osvete prema svima koji su ga prije ne pune dvije godine udaljile sa Porte. Među njima je bio i pjesnik Jahja-beg. Sa prijedlogom da se ubije ovaj poznati pjesnik, nije se složio sultan Sulej- man Zakonodavac i šalje ga u zvornički sandžak gdje je udaljivši ga iz pri- jestonice dobio ziamet sa godišnjim prihodom od 30.000 akči.12) Povinujući se donesenoj odluci, Jahja-beg dolazi na dodijeljeni mu posjed. Tu provodi posljednje godine života i u dubokoj starosti umire 1582. godine. Predpos- tavlja se da je sahranjen u Loznici.12)Pored tužbalice posvećene princu Mus- tafi, napisao je i Gendžine - i raz (Gencine-i raz), mesnevi djelo „religioznog i zabavno-didaktičkog karaktera koja sa još četiri djela čini pjesnikovu ham- su.“14) Takođe mu je ostao sačuvan i kompletan divan.15)
Već u prvim decenijama XVII stoljeća se susrećemo sa još jednim za ljubljenikom u nauku. To je Husein, sin Osmana Tašlidžaka. On je 1617. go dine prepisao Komentar gramatike arapskog jezika (Šarh marah al-arwah) od Ahmeda Dunquza.16) Sredinom XVII stoljeća, prepisivač Redžep je prepisao Djelo iz morfologije arapskog jezika (Al-muqaddima fi-t-tašrif) od I zzuddina Abdulwahhaba b. Ibrahima b. Abdulwahhaba az-Zunf ani. U naučnim krugovima je ovo djelo poznatije pod polupamim imenom autora kao Kitab ‘izzi, a prepisano je 1658. godine.17)
U vrijeme ovog prepisa Pljevlja su imala tri mekteba (osnovne škole), dvije medrese (srednje škole), te dvije tekije u kojima su pored derviša okupljali se i obrazovaniji mještani. O tome piše i Evlija Čelebi u svom poz natom djelu Putopis jer je 1660. godine prolazio kroz ovaj kraj.18) Iako ne na vodi imena medresa, na osnovu izvora iz drugih sredina poznati su njihovi
nazivi. To su: medresa Osman-paše i medresa uz džamiju Husein-paše.19) Navedeni broj osnovnih i srednjih škola sam po sebi govori da je ovo mjesto sredinom XVII stoljeća imalo dosta obrazovanih ljudi. Zbog toga i ne izne nađuje podatak da u narednim decenijama susrećemo još više ljudi koji se bave ne samo prepisivačkom djelatnosti nego i izvornim naučnim radom. Među zaljubljenicima nauke iz ovog grada, krajem XVII stoljeća bio je i Abdulah, sin Hadži Mustafe. On je 1692. godine prepisao Kratko djelo o teo riji hadisa s komentarom (Nuzha an-nazar-šarh nuhba al fikr) od Šihabuddina Ahmada b. Ali b. Haqala al Asqalanlja.20) Isti je prepisivač u periodu od 1692. do 1701. godine prepisao djelo Husayna ’lsbal as-SarayI Fara’id li tahqlq ma'anl al-istfara (Rasprava o metafori).21) Rad se odnosi na arapsku stilistiku.
I drugi obrazovani ljudi iz Pljevalja su se tih godina bavili proučavanjem djela koja se odnose na stilistiku. U želji da što bolje prouče ovu naučnu disciplinu, čitali su djela poznatih autora, a neke rasprave su i prepisivali. Vjerovatno da je tada i nastao prepis šest djela iz stilistike, a to su:
1. Kraća rasprava o etimologiji riječi u arapskom jeziku (Šarh ar-risala al-’adudiyya fi’l -wad’) od 'Alija Qušqija
2. Rasprava o etimologiji riječi (Ar-risala al-wad’iyya al-adudiyya) od ’Aduddina ’Abdurrahmana b. Ahmada al-Igi :
3. Komentar rasprave o upotrebi riječi u prenesenom značenju koju je napisao Abu Lays Samarkandi (Fara’id al-fawa’id li-tahqlq ma’anl al- isti’ara) od Husayna al-Tsba’I as-Saraylija:
4. Komentar rasprave o upotrebi riječi u prenesenom značenju (Šarh ‘ala risala al-isti’ara) od Tsamuddlna Ibrahlma b. Muhammada b. ’Arabšaha al-Isfara’inija:
5. Rasprava o tumačenju riječi ,,istiaze“ i „besmele“. (Riyad at-talibin fl šarh al-isti’ada wa’ 1-basmala) od Galaluddlna as-Suyuyja: (dogmatika).
6. Glosa na Isamudinov komentar Samarkandijeve rasprave o metoni miji (Hašiya ’ala šarh I samuddin li risala as-Samarqandi fi’ 1-isti’ara) od
Isma’il b. Sinan as-Siwasi. U odnosu na druge rukopise, za ove se ne zna go dina prepisa.22)
Krajem XVII i početkom XVIII stoljeća pažnju pljevaljskih prepisi- vača su privlačila i djela iz šerijatskog prava. Već 1697. godine se susrećemo sa prepisom Šerijatske decizije (Al-fatawa al-’adliyya) od Rasula b. Saliha Aydlnnija. Ovu pravu raspravu je prepisao Abdurahman, sin Ahmedova.23) Tri godine kasnije susrećemo se sa još dva prepisana djela iz šerijatskog prava. Abdulfetah, sin šejh Muhameda je prepisao:
1. Knjiga kazni i odluka (Kitab al-hudud wa’ 1-ahkam) od Alija b. Magduddl aš-Šahwardija al Bistramija i
2, Djelo o postupku šerijatskog suda u slučajevima kontradiktornih dokaza (Malga’ al-quddat ‘inda ta’arud al-Bayyinat) od Ganama b. Mu- hammadaal-Bagdadlja.24)
U Pljevljima je 1701. godine Abdulah, sin Hadži Mustafe, prepisao: Tablavijev spjev o metonimiji s komentarom (Manzuma at-Tablawi fi’l - isti’ara wa šarhuha) od Mansura Sibta Nasiruddma at-Tablawi. Navedeni rad se odnosi na stilistiku.25) U naredne tri decenije XVIII stoljeća ne nailazimo ni na kakvo djelo niti prepis poznatih rasprava koji su nastali u Pljevljima. Tek 1733. godine Husein Emin, sin mula Zekerijaha je prepisao Udžbenik, komentar djela iz šerijatskog prava (Wiqaya ar-riwaya fi mata’il al-hidaya) od Burhanuddina Sadra aš-Šanja.26) Već sljedeće 1734. godine Jahja, sin Ibrahimov iz Tašlidže, prepisao je takođe još jedno djelo iz šerijatskog pra va: Zbornik fetvi i zbirka zakona sultana Sulejmana zajedno s fetvama (Fetava/ma’rudat/ i kanunname/ od Ahmad b. Muhammad al-Imadi, Abu Su’uda. Za razliku od svih do sada navedenih prepisa koji su pisani na araps kom, ovaj je napisan na turskom jeziku.27) Sljedeći prepis na koji nailazimo da je prepisan u Pljevljima je 1765. godine. Od nepoznatog autora Ahmed, sin Mustafe, je prepisao Djelo o nasljednom pravu (Al-fara’id).28) Petnaest godina kasnije nailazimo na prepis Komentar djela iz stilistike i retorike (Šarh talhis al-miftah fi’ 1-ma’ani wa’ l-bayan) od Sa’duddin at-Taftazanija.
Spomenuti komentar je prepisao Mustafa, sin Osmanov.29) U Orijentalnom institutu u Sarajevu se nalazio prepis Priručnik iz šerijatskog prava (Multaqa al-abhur) od Ibrahima al-Halabija. Spomenuto djelo je 1794. godine prepisao Ali, sin Salih Temima iz Tašhdže.30) I u narednom XIX stoljeću među obraz ovanijim ljudima je bilo pojedinaca koji su se bavili naučnim i kulturnim ra dom i prepisivačkom djelatnosti. Pored mještana, bilo je i ljudi koji su obav ljajući službu u Pljevljima napisali i neka svoja djela. Među takvima je i Sa lih Sidki Ćehajić - Mahmudkadić. Ovaj rođeni Sarajlija je početkom XIX stoljeća bio kadija u pljevaljskom kadiluku. Tu je 1805. godine napisao Zbir ku zvaničnih pisama i dokumenata (Magmu’a - i Salih Sidki Munša’at).31) U navedenoj Zbirci se nalazu više podataka koji se odnose na pljevaljski kadi- luk.
U narednim decenijama se ne susrećemo ni sa jednim imenom koje se bavilo naučnim radom ih prepisivačkom djelatnosti. Tek u drugoj polovini XIX stoljeća, tačnije u zadnjim decenijama toga vijeka se spominje hadži Hilmi Tašlidžak, poznatiji pod nadimkom Hilmi-baba. Zna se daje rođen u Pljevljima, ali kao i mnoge druge, životni put ga je odveo daleko od rodnog mjesta, u Medinu. Među suvremenicima je uživao ugled obrazovane osobe rezervisane na reformne mjere koje su preduzimali vladari Osmanskog Ca rstva. To je i bio povod pisanju njegovih rasprava u vezi sa stavom Porte prema hrišćanskom stanovništvu, njihovom pravu i obavezama. Do sada se zna za dva sačuvana rukopisa: a) Medžlisi Bosnevie (Ma/ahs-i Bosnaw- iyya), djelo koje je napisano u Medini na arapskom jeziku 12. III 1898. go dine (19. ševvala 1315.)32) i b) Risala fi siyasea33) Do sada nisam uspio prik upiti nešto više podataka o ovoj obrazovanoj i kontroverznoj osobi porijeklom iz Pljevalja.
Pored poznatih ličnosti i njihovih djela, od kojih se najveći broj prijep isa nalaze u Orijentalnom institutu i Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sara jevu, dalja istraživanja starih orijentalnih rukopisa pohranjenih u bogatim arhivama i bibliotekama Istanbula, Kaira, Bagdada, zatim Beča, Venecije i drugih većih naučnih centra, doprinijeće još većoj spoznaji naučne, kulturne i prepisivačke djelatnosti svih onih koji su stvarali na orijentalnim jezicima u vremenu osmanske uprave u ovim krajevima.
The seientific, cultural and transcribal activities of people who wrote in Oriental languages (Arabic, Persian and Turkish) have been partially stud ied. Thus the results of studies regarding those authors and their work indi- cate that researchers should intensify studies of the intellectuals of that peri od. These studies would be completed even more successfully if the authors could be studied according to the places of their birth, and if the places, where famous works were written, were also studied. That is the reason why this paper discusses Pljevlja as one of the more significant cities of the Bos- nian eyalet, in which scientists and writers lived.
In this city, which becarne the seat of Herzegovina sanjak-beys in 1576, the tradition of studies of several seientific disciplines was present. Therefore, sevaral seientific works from various diseiplines were written or translated in Pljevlja. Thirteen persons who hved in Pljevlja are mentioned in the period from the middle of the XVIth century to the end of the XIXth cen- tury as those active in the fields of Science, culture and as transcribers. This paper mentions twenty four works from that period and nineteen of these works were transcripts. The majority of these works and transcripts are kept now in the Gazi Husrev-bey’s Library and the Institute of Oriental Studies in Sarajevo. That is only a part of the manuscripts known to the wider scientific and cultural public. Probably a larger number of these works are still kept in larger libraries and arehives, both in the country and abroad, and will proba- bly one day beeome known and accessible to a wider circle of interested people.
