UDK: 94(497.11 Srijemski Karlovci)“1699“
MARIO ŠAIN 94(560)“1699“
Zagreb, Hrvatska Pregledni naučni rad
Ova kratka studija ima zadatak pokazati položaj i važnost rijeke Save na Mirov- nom kongresu u Srijemskim Karlovcima 1699. godine (Karlovački mir), koji je označio i kraj Velikog ili u literaturi poznatijeg Bečkog rata između Habzburške Monarhije, s jedne, i Osmanskog Carstva, s druge strane. Rijeka Sava je i danas žila kucavica posavskih krajeva sa slavonske i bosanske strane, ali i ostalih sve do svoga ušća. Fokus će biti na detaljima samog razgraničenja, te na ekonomskim i ekološkim predispozicijama proizašlim iz primirja. Prema izvorima koji se bave datom temati- kom jasno je da je pitanje razgraničenja na Savi bilo jedno od glavnih točaka rasprave na kongresu u Srijemskim Karlovcima, te da je bila važna i Osmanlijama i Habzbur- govcima. U radu će se koristiti originalni prijevod ugovora između zaraćenih strana koji se tiče razgraničenja na Savi, te ostali literaturni podaci i izvorni dokumenti koji se dotiču svih naknadnih promjena nastalih ovim ugovorom, koji je oblikovao daljnju političku i gospodarsku situaciju datog prostora.
Ključne riječi: Sava, Srijemski Karlovci, Osmansko Carstvo, Habzburška Monarhija, gospodarstvo.
Sklapanje mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine je označilo zavr- šetak Bečkog rata, najvećeg habzburško-osmanskog sukoba do tada. Raz- graničenja koja su nastala krajem rata su ostavila traga na današnje državne granice ranijih osmanskih i habzburških zemalja. Stoga, uvod u naslovnu temu mora sadržavati činjenice iz rata koji je prethodio Mirovnom kongresu u Srijemskim Karlovcima. Bečki rat1 po mnogim svojim pretpostavkama ozna-
1 Politička i vojna događajnica tijekom Bečkog rata, u ovom radu neće preuzeti glavnu riječ. Na mjestima gdje to bude potrebno pokazat će se određeni politički, diplomatski i vojni događaji važni za razvoj glavne tematike. Za više o samoj političkoj i vojnoj događajnici Bečkog rata pogledati kod: Ešref Kovačević, Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj Republici prema odredbama Karlovačkog mira, Sarajevo: Svjetlost, 1973.
ANALI GHB 2016; 45 (37)
147
Mario Šain
čava kraj jedne ere uspona i početak dugog razdoblja političke i ekonomske dekadencije Osmanskog Carstva, kada Osmansko Carstvo više ne igra ulogu jedne od vodećih europskih država. Nakon velikih poraza u ratu s Austrijom 1716.-1718., Mirovni kongres u Požarevcu jasno će pokazati da je Osman- sko Carstvo izgubilo raniji kredibilitet,2 ipak će se Osmanlije za vrijeme rata 1737.-1739. te potpisivanjem Beogradskog mira nakratko konsolidirati, te će shodno tomu i učvrstiti svoje pozicije u Europi.3 No, ipak poslije Bečkog rata nikada više nisu bili na razini Osmanskog Carstva iz nekih prijašnjih vremena. Godine 1683. vrhovni komandant osmanske armije Kara Musta- fa-paša, usprkos protivljenja ostalih osmanskih vojnih autoriteta, poveo je vojsku prema Beču, te u srpnju mjesecu otpočeo opsadu Beča. Već nekoliko mjeseci kasnije velika osmanska vojska je doživjela poraz od manjih vojnih jedinica Habzburške Monarhije i Poljske kraljevine.4 Godinu dana kasnije se ova vojska organizira u vidu Svete lige protiv Osmanskog Carstva. Osmanska vojska je trpjela velike poraze u narednim godinama rata, te se oporavila tek nakratko s dolaskom Mustafa-paše Ćuprilića na mjesto velikog vezira 1689. godine. On bilježi uspjehe ne samo na vojnom polju, poražavajući udruženu vojsku na području Prištine, Novog Brda, opsjedajući Beograd, nego i na polju konsolidiranja administracije, financija i vojnih redova. Neuspješno je opsjedao 1691. godine i Osijek koji je uspio odoljeti napadu osmanskih oružanih snaga. Iscrpljene strane su 1699. potpisale mir u Srijemskim Kar- lovcima, kojim su Osmanlije izgubile ogroman dio teritorija koje su ranije posjedovali.5 U ratnim dešavanjima i teritorijalnim preinakama poslije rata rijeka Sava će odigrati vrlo važnu ulogu.
Tijekom Bečkog rata, koji je u ogromnoj mjeri iscrpio Osmanlije, ali i Habzburgovce, granice su se mijenjale kako se mijenjala ratna sreća. Habz-
Austrija je ovim ratom proširila vlast na veliki dio teritorija koji je ranije bio pod upravom Osmanlija, uključujući i prostore sjeverne Bosne, gdje je opet rijeka Sava igrala značajnu ulogu prilikom razgraničenja. Više o ovome kod: Boro Bronza, Austrijska politika prema prostoru Bosne i Hercegovine 1699.-1788., Banja Luka: Filozofski fakultet, 2012., str. 142.-153.
Ibidem, 255.
Kolika je bila vojska svjedoči i Hammer: „...14. srpnja,...utaborio se Kara Mustafa s dvije stotine tisuća vojnika pred Bečom, u kojem nije bilo više od 10 tisuća redovite vojske.“ Ova brojka je svakako neutemeljena jer Hammer ne navodi odakle je preuzeo točno taj broj, ali se svakako može reći da su Osmanilije imale veliku vojsku u odnosu na udružene kršćnske obrambene vojske. Vidi kod: Joseph Von Hammer, Historija Turskog/ Osmanskog Carstva 2., Zagreb: Elbookers, 1979., str. 545.
Enes Pelidija, Bosanski ejalet od Karlovačkog do Požarevačkog mira 1699.-1718., Sarajevo: Veselin Masle ša, 1989., str. 15.
148 ANALI GHB 2016; 45 (37)
Rijeka Sava kao linija razgraničenja habzburške monarhije i osmanskog carstva...
burška Monarhija je pokazivala sve veće pretenzije na prostore Bosanskog ejaleta, što će imati za direktnu posljedicu kasnije insistiranje na utvrđivanju granica na rijeci Savi.
Rijeka Sava već je i u antička vremena bila svojevrsna prirodna granica panonskih ravnica i južnih brdskih krajeva. Tijekom cjelokupne osmanske vlasti nad prostorima kroz koje protječe Sava, ona je činila svojevrsnu okosni- cu. Činila je, poslije Žitvanskog mira 1606. godine, jednim dijelom granicu na sjeveru Bosanskog ejaleta prema Budimskom ejaletu, na zapadu je činila razdjelnu točku na granici kod Siska. Međutim, Sava je bila direktnom gra- nicom jedino prema Budimskom ejaletu, tako da je granica s istočne strane prema Rumeliji izlazila kod Šapca, odakle je rijekom Savom išla skroz preko Broda do Kobaša6. Ovakav oblik granice između Bosanskog ejaleta južno od Save i Budimskog ejaleta sjeverno od Save, je ostao otprilike isti tijekom cijelog 17. st., do početka ratnih sukoba i osmanskog napada na Beč 1683. godine, a krajnja granica će biti definirana tek potpisivanjem Karlovačkog mira 1699. godine. 7
Nakon neuspjele opsade Beča 1683. kreće potpuna ofenziva habzburških snaga udruženih s ostalim kršćanskim vojskama. Naime, prva velika i značaj- na stvar je bilo habzburško zauzeće ugarske prijestolnice Budima 1686. godi- ne, kada je zapravo pod Habzburšku Monarhiju pao cijeli Budimski ejalet. Dvije godine kasnije pao je i Beograd.
Osmanlije gube i dobar dio današnje sjeverne Srbije.8 Početkom 90.-tih godina situacija se mijenja, Osmanlije preuzimaju inicijativu pod konso- lidacijom velikog vezira Kara Mustafa-paše Ćuprilića. Dolaskom na vlast novog sultana Mustafe II. 1695. godine događa se obrat. Osmanlije prelaze u ofenzivu, te za slijedećih nekoliko godina bilježe određene uspjehe. Mustafa
II. je uspio vratiti Beograd pod svoju vlast. Prilikom mletačkih nasrtaja na Ulcinj, Nevesinje, Počitelj, Osmanlije su djelovale brzo i efikasno, te uspjele zadržati ova područja. Iako su se Osmanlije uspjele nakratko oporaviti, dugo- ročnijeg uspjeha nije bilo.9 Konačni udar osmanskim snagama zadao je poraz
Na slici 1. u prilozima radu prikazana je karta Bosanskog ejaleta početkom 17. st. odnosno potpisivanjem Žitvanskog mira 1606. godine. Vrlo je važno uvidjeti položaj rijeke Save u ovim „žitvanskim“ granicama, kako bi se shvatila razgraničenja koja će uslijediti poslije Bečkog rata.
Poznata je činjenica da su granice određene Karlovačkim mirom 1699. godine velikim dijelom slične današnjim granicama Bosne i Hercegovine. Zijad Šehić, Ibrahim Tepić, Povijesni atlas BiH – BiH na geografskim i historijskim kartama, Sarajevo: Sejtarija, 2002., str. 59./60.
Boro Bronza, Austrijska politika prema prostoru Bosne i Hercegovine 1699.-1788., Banja Luka: Filozofski fakultet, 2012., str. 45./46.
Ešref Kovačević, Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj Republici prema odredbama Karlovačkog mira, Sarajevo: Svjetlost, 1973., str. 55./56.
ANALI GHB 2016; 45 (37)
149
Mario Šain
u Bitki kod Sente 1697. godine. Pod vodstvom habzburškog princa Eugena Savojskog Osmanlije su poražene. Poraz kod Sente je jedan od najtežih osmanskih poraza i jedna od najvećih habzburških pobjeda.10 Ova bitka je zapravo i odlučila rat. Osmansko Carstvo se našlo u poprilično nepovoljnom položaju, a i Habzburgovci su priželjkivali prestanak sukoba, tako da je sve vodilo mirovnom kongresu.11 Budući da su Osmanlije u ovome ratu izgubile skoro sve prekosavske predjele, uključujući velike teritorije Ugarske, Dal- macije, Slavonije, sjeverne Srbije itd., Sava se sada ponovno pojavljuje kao izgledna granica.12 Iako je Eugen Savojski uspio prodrijeti u Sarajevo, te se kroz centralnu i sjevernu Bosnu vratiti u Habzburšku Monarhiju, ipak Habz- burgovci nisu uspjeli zadržati ništa od ovih teritorija Bosanskog ejaleta. To je bio osvetnički pohod na kojem je Eugen Savojski skoro do temelja spalio Sarajevo. Skarić govori o ovom pohodu na Sarajevo kao o jednoj od najvećih katastrofa. S pravom uviđa razliku između habzburških izvora i domaćih. Skarić je utvrdio da habzburški izvori govore dosta detaljno o prodoru i deša- vanjima iz vremena devastacije Sarajeva, dok domaća vrela više posvećuju pažnje posljedicama ove katastrofe.13
Budući da se Habzburgovci povlače iz Bosne i utvrđuju svoje položaje na području Slavojnske vojne krajine, Sava već postaje prirodna granica koja odvaja Osmansko Carstvo, odnosno Bosanski ejalet, od Habzburške Monar-
O ovoj pobjedi govori u jednim od svojih pisama i sam princ Eugen Savojski, i to pri- likom prodora kroz srednju Bosnu i dolaska pred Sarajevo kada daje upozorenje Saraj- lijama da su oni tu, i da je Osmanlije već zadesio težak poraz kod Sente i da ne želi da se to opet desi, pa tako poziva na predaju, prilikom čega sam sebe hvali i ističe veličinu habzburške vojske, čime se pomalo stječe dojam o prijetnji. Njegove riječi prenosi Vla- dislav Skarić: „Mi Evgenije Franc, vojvoda od Savoje i Pijemonta, vitez Zlatnog Runa i generalni feldmaršal Njegova Veličanstva rimskog cara i ugarskog i češkog kralja, glavni komandant jedne dragonske regimente i komandujući general glavne armije Njegova Veličanstva, koja je u ratu sa otomanskom Portom, dajemo ovim na znanje vrhovnom poglavaru otomanske varoši Sarajeva, odličnim građanima i svim stanovnicima, da se, pošto smo božjom milošću sa istom ovom vojskom 11. septembra ove godine pobijedili velikog sultana u logoru kod Sente na Tisi, nalazimo ovdje u provinciji Bosni i da smo u blizini pomenute varoši Sarajeva, pošto smo pobijedili oružjem Njegovog carskog i kraljevskog Veličanstva, premilostivog našeg gospodara srećno osvojili sve pozicije i tvrđave, na koje smo naišli, i da usljed toga naše dalje prodiranje tim manje ima zapreka, što smo već stigli u ravnice.“ Vladislav Skarić, Izabrana djela knjiga I. – Sarajevo u njegova okolina od najstarijih vremena do austrougarske okupacije, Sarajevo: Veselin Masleša, 1985., str. 129.
Ešref Kovačević, Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj Republici prema odredbama Karlovačkog mira, Sarajevo: Svjetlost, 1973., 61.
Enes Pelidija, Bosanski ejalet od Karlovačkog do Požarevačkog mira 1699.-1718., Sarajevo: Veselin Masleša, 1989., str. 15.
Vladislav Skarić, Izabrana djela – Knjiga I. – Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austrougarske okupacije, Sarajevo: Veselin Masleša, 1985., str. 131.
150 ANALI GHB 2016; 45 (37)
Rijeka Sava kao linija razgraničenja habzburške monarhije i osmanskog carstva...
hije. Uspostavljanje teritorijalne granice na Savi uvelike će utjecati na rad i prostor Franjevačke provincije Bosne Srebrene, koja će se u 18. st. upravo rijekom Savom odvojiti od hrvatskih dijelova koji se organiziraju kao Provin- cija sv. Ivana Kapistrana. Ova sva događanja oko uspostave granice na rijeci Savi utvrdit će i slijed kasnijih migracijskih kretanja stanovništva s jedne i druge strane, gospodarskih uvjeta itd.14
Katastrofalnim porazom kod Sente 1697. godine već je bilo jasno da Osmanlije ne mogu od Habzburške Monarhije vratiti u ratu osvojene terito- rije. Iako su i jedni i drugi bili dobro iscrpljeni ratnim dešavanjima, Habz- burška Monarhija je ipak bila u boljem položaju u odnosu na Osmanlije, preotevši im velike dijelove Ugarske, Slavonije, dijelove sjeverne Bosne itd, no njihova vanjska politika im je diktirala tijek ratovanja s Osmanskim Carstvom, jer je to vrijeme borbe za španjolsko naslijeđe, te pitanje španjol- skog prijestolonasljednika nije bilo riješeno. Stoga je i njima bilo u interesu završiti rat s Osmanlijama. Pritiscima i s jedne i s druge strane je tako došlo do sklapanja mira. Dana 26. siječnja 1699. godine Porta je potpisala zasebne mirovne sporazume sa zaraćenim stranama, između ostalog i s Habzburškom Monarhijom, i to na period od 25 godina.15 Završetkom Mirovnog kongresa Habzburška Monarhija je došla u daleko bolji vojni i strateški položaj prema Osmanlijama, budući da su ratovi prema Istoku tek trebali krenuti. Ovo je bilo veoma važno za Habzburgovce. Zatim, bitna činjenica je da je Habz- burška Monarhija ovim mirom zaokružila svoj teritorij i vladala ogromnim prostranstvima. Time su Habzburgovci imali svoje baze na sudetskim i zakar-
Migracije franjevaca preko Save u Habzburške zemlje događale su se već uvelike tijekom Bečkog rata. Julijan Jelenić navodi da su u Habzburške zemlje prema sjeveru iselili franjevci iz Visokog nakon što su im popaljene štale i ostale prostorije i to već 1688. godine. Tuzlanski fratri su se iselili 1690. godine u Šarengrad (mjesto uz Dunav, nizvodno od Vukovara prema Iloku). Kasnije se tuzlanski fratri vraćaju nazad. Sasvim je jasno da su uz fratre otišli i katolici u određenom broju. Fratri su bili s katolicima nase- ljavani gdje god su Osmanlije osvajali. Otud i stara poslovica „Kud Turčin s čordom, tud fratar s torbom“. Budući da su fratri već bili prisutni na prostorima osmanske Slavonije, uspostavom granice na Savi otežan je promet stanovništva. Stoga su se teško izbjeglice i vraćale nazad, iako su Osmanlije pozivale stanovništvo da se vrati. Jedna od najpoznatijih epizoda iseljavanja stanovništva, koju Jelenić navodi uz ove prethodno spomenute, je bježanje stanovništva iz Rame prema Sinjskoj krajini. Tada su iz Rame pobjegli svi fratri i katolički puk i sa sobom ponijeli čudotvornu sliku Bogorodice, koja je danas poznata kao Gospa sinjska. Julijan Jelenić, Kultura i bosanski franjevci – svezak I., Sarajevo: Prva hrvatska tiskara, 1912., str. 135.-137.
Enes Pelidija, Bosanski ejalet od Karlovačkog do Požarevačkog mira 1699.-1718., Sarajevo: Veselin Masleša, 1989., str. 16.
ANALI GHB 2016; 45 (37)
151
Mario Šain
patskim predjelima, te na predjelima istočnih Alpa. Osmansko Carstvo ovim mirom počinje svoj dugovječni proces povlačenja, s druge strane Habzburška Monarhija je promaknuta u vodeću europsku silu.16
Već slijedećeg mjeseca nakon potpisivanja mira, formirana su poslanstva zadužena za granična pitanja. Uz austrijskog poslanika Ferdinanda Marsili- ja, sa osmanske strane su učestvovali ponajviše ljudi iz Bosanskog ejaleta, između ostalih Abdulah Drnišlija, bosanski defterdar Mehmed-efendija i dr. Učestvovali su i mletački predstavnici na čelu s Giovannijem Grimanijem.17 Zanimljivo je istaći da je mjesto održavanja kongresa bilo problematično. Pojedine delegacije se nisu slagale, no Osmanlije su ipak pristale, između ostalih mjesta, da se kongres održi u Srijemskim Karlovcima. Kongres je završen potpisivanjem mira na 25 godina, uz mogućnost prolongiranja toga roka po potrebi i prema uvjetima ako to situacija dozvoljava.18
U samom uvodu teksta ugovora iz Srijemskih Karlovaca, prije svega jasno je da je veliki vezir Husejn-paša podnio izvještaj sultanu Mustafi II., koji je upotpunosti prihvatio sve odredbe već ranije dogovorene. U uvodnom dijelu ovog sultanskog dokumenta lijepe riječi su upućene svim kršćanskim vladarima, a osobito Leopoldu, austrijskom caru. Tako se za njega kaže: „... ponos velikih hrišćanskih starješina, izabranikom ponosnih hrišćanskih veli- kana, rukovodiocem poslova hrišćanskih naroda, moćnim i dostojanstvenim vladarom, dokazom slave i poštovanja, moćnim vladarem pokrajina Njemač- ke, Češke, Mađarske, Austrije, najkrupnijim i najpoštovanijim među vladari- ma hrišćanske vjere, rimskim imperatorom...“19 U to vrijeme, izraz poštovanja i divljenja prema vladarima je vjerojatno bila odlika i samih pisarskih kance- larija kod Osmanlija, ali i odraz moći Habzburgovaca.20 Zanimljivo je da ipak ovakve pohvale izostaju prilikom spominjanja drugih europskih vladara.21
Veliki teritorij koji je poslije Bečkog rata kontrolirala Habzburška Monarhija omogućiti će im povoljnu startnu poziciju za daljnja vojna osvajanja. Uspostava granice na Savi je svakako jedan od ključnih momenata kojim će se Habzburgovci poslužiti na Berlinskom kongresu 1878. godine i okupirati prostor Bosne. Erich Zollner, Therese Schussel, Povi- jest Austrije, Zagreb: Barbat, 1997., str. 174.
Enes Pelidija, Bosanski ejalet od Karlovačkog do Požarevačkog mira 1699.-1718., Sarajevo: Veselin Masleša, 1989., str. 41.
Ešref Kovačević, Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj Republici prema odredbama Karlovačkog mira, Sarajevo: Svjetlost, 1973., str. 63.
Ibidem, 65.
Da ovo hvalisanje nije samo puka odlika kancelarija nego i dokaz moći, pa čak i prijetnja, svjedoči i ranije naveden dio iz pisma Eugena Savojskog gdje on onako pretenciozno ističe vladarske titule, pomalo sa zastrašivanjem.
Pohvale habzburškog vladara nisu besmislene. Ovdje se spominje da autor ugovora ne ukazuje prevelike počasti ostalim vladarima. Zanimljivo je da engleskog kralja Williama III., tada jednu od najmoćnijih europskih političkih figura, i državne staleže Nizozemske,
152 ANALI GHB 2016; 45 (37)
Rijeka Sava kao linija razgraničenja habzburške monarhije i osmanskog carstva...
Nakon ovoga uvodnog dijela, prelazi se na glavni dio ugovora koji se sastoji od 20. članaka prema kojima se imaju prekrojiti nove granice.
Budući da su u Bečkom ratu Osmanlije izgubili velike posjede u Panon- skoj niziji, koja predstavlja jedno od najplodnijih područja Europe, bitno je spomenuti ekonomski i ekološki moment koji je igrao vrlo važnu ulogu prili- kom razgraničenja. Što si tiče hrvatskog prostora koji je predat Habzburškoj Monarhiji, on je uređen po sistemu krajina, koje su nazivane najčešće po rijekama. Pa su tako tada nastale Pokupska, Pounska, Posavska, Podunav- ska, Potiska i Pomoriška krajina. U žarištu su se našle riječne doline koje su zapravo činile žile kucavice cijelog ovog područja. Kasnije, sredinom 18. st. ovaj sustav je reformiran, pa nestaju riječni nazivi krajina.22 U prva tri članka ugovora habzburškom caru se priznaju novoosvojene teritorije. U tom istom dijelu naglašava se važnost dotičnih tokova rijeka (osim rijeke Save koja je zahvaćena 4. članom): „Tovarne lađe austrijskih i drugih podanika iz mjesta koja su pod vlašću austrijskog cara u gornjem toku pomenutih rijeka, neka mirno saobraćaju rijekom Morišom u Tisu i Tisom u rijeku Dunav, uzvodno i nizvodno. Neka se ne ometa njihov saobraćaj i neka im se ne nanosi nikakva šteta, neka bez teškoća saobraćaju.“23 Rijeka Sava, osim što je zahvaćena ostalim općim odredbama ugovora iz Srijemskih Karlovaca, najviše je njen status reguliran 4., 5., i donekle 6.-tim članom ugovora. U 4.-tom članu se najprije jasno određuje status sjeverne granice osmanskih područja, od čega veći dio otpada na rijeku Savu. Granica je počinjala na samom jugozapadu Srijema: „Neka se od vrška zemljišta što se nalazi na ovoj (lijevoj) obali rije- ke Tise – na mjestu gdje se rijeka Tisa ulijeva u Dunav – odredi prava linija tačno prema suprotnoj sremskoj strani, pa prema Moroviću, do ove obale rijeke Bosuta, a zatim starim tokom rijeke Bosuta do mjesta gdje se on ulijeva u rijeku Savu.“24
Da se granica treba i fizički odvojiti i označiti, autor ugovora jasno kaže, te se izriče naredba sultana da se postave međe, iskopaju rupe, podignu kočevi i znakovi kojima će se točno utvrditi zemlje koje pripadaju sultanu, odnosno habzburškom caru.25
koji su posredovali pri sklapanju mira, autor ne uzdiže previše, pa je pri opisu njegovih vladarskih titula skromniji nego pri opisivanju vladarskih titula habzburškoga vladara. Ešref Kovačević, Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj Republici prema odredbama Karlovačkog mira, Sarajevo: Svjetlost, 1973., str. 65.
Drago Roksandić, „Posavska krajina/granica od 1718.-1739.“, Ekonomska i ekohistorija: časopis za gospodarsku povijest i povijest okoliša, Vol. 3., broj 3. (str. 62.- 82.), Zagreb: listopad 2007., str. 63.
Ešref Kovačević, Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj Republici prema odredbama Karlovačkog mira, Sarajevo: Svjetlost, 1973., str. 67./68.
Ibidem, 68.
Ibidem
ANALI GHB 2016; 45 (37)
153
Mario Šain
Član 5. ovoga ugovora na početku odmah određuje nastavak granice koja ide rijekom Savom: „Pošto je jedna obala rijeke Save u posjedu uzvišene države, a jedna obala u posjedu spomenutog ćesara, od mjesta gdje se u Savu ulijeva rijeka Bosut, do mjesta gdje u Savu utječe rijeka Una, neka bude u zajedničkom posjedu rijeka Sava koja je između dva teritorija, a i ostrva koja se u njoj nalaze.Podanici dviju strana neka se ravnopravno koriste kako saobraćajem lađa tako i drugim pogodnostima, i neka se međusobno lijepo odnose.“26
U nastavku petoga člana ugovora iz Srijemskih Karlovaca navode se neke općenitije odredbe kao što su naređenja o uspostavi graničnih znakova, zatim kažnjavanje onih koji budu eventualno ugrožavali same granice i mir, obećava se mir i sigurnost za sve trgovce i putnike, te stanovništvo tih posav- skih prostora itd. Značajno je da se u ovome članku propisuju i naređenja o demilitarizaciji određenih utvrda, na tom mjestu ovoga člana ugovora se između ostalog čak dva puta spominje demilitarizacija Broda, prije svega sa slavonske strane, ali se zapovijeda i demilitarizacija Broda s bosanske strane, te „...neka se uklone neka nova utvrđenja pri izvođenju austrijske vojske koja je u njima, i neka se likvidira kao grad blokiran utvrdama, i neka se ne utvr- đuje kao tvrđavska fortifikacija, s tim da bude sjedište, polazište i prelazište trgovaca.“27 Dakle jasno se s osmanske strane još jednom ističe da je vrlo važno kontinuirano nastaviti trgovačke tranzicije preko Save, i s jedne i s druge strane.
Jedna vrlo bitna stavka u razgraničenju, u ovome ugovoru s osmanske strane koju je potpisao sultan je upravo organiziranje službi koje trebaju izvršiti točno razgraničenje prema odredbama ugovora. Habzburgovcima su rijeke bile u centru pozornosti. Pogotovo s Karlovačkim mirom jer su rijeke Una i Sava postale granicama prema Bosanskom ejaletu, sada najisturenijem dijelu Osmanskog Carstva. Trgovački promet rijekama, ali i granični prijelazi, su bili od izuzetnog značaja za razvoj gospodarstva pograničnih prostora, i s jedne i s druge strane.28 Ugovorom iz Srijemskih Karlovaca koji je potpisao sultan je predviđao definiranje granice u svim njenim modulacijama, odno- sno predviđeno je bilo i zajedničko upravljanje riječnim otocima – adama. Zasebni ugovor o granicama s Austrijom je ove fenomene rješavao detaljnije. Ade su navođene redom, i izričito se insistiralo na zajedničkom korištenju:
„Pošto je jedan od uslova mira da se ona (ostrva) ravnopravno koriste kako
Ibidem, 68./69. Na ovom mjestu pogledati prilog 2. radu. Na toj slici je prikazana cjelokupna dužina granice koja ide rijekom Savom. Skica je urađema prema točnom opisu iz samog mirovnog ugovora.
Ibidem, 69.
Boro Bronza, Austrijska politika prema prostoru Bosne i Hercegovine 1699.-1788., Banja Luka: Filozofski fakultet, 2012., str. 94.
154 ANALI GHB 2016; 45 (37)
Rijeka Sava kao linija razgraničenja habzburške monarhije i osmanskog carstva...
za riječni saobraćaj tako i od strane podanika obiju država, opis i objašnjenje ostrva (ada) je kako slijedi: Račanska ada, četiri sata uzvodno od Bosuta, blizu lijeve (bosanske) strane, Županjska ada, dvanaest sati odatle, tako- đer blizu lijeve strane, Rastovačka ada, šest sati odatle, blizu desne strane, Brodska ada, nasuprot Brodu, deset sati odatle, također blizu lijeve strane, koja je evakuisana i na kojoj su porušeni šančevi i vojničke nastambe, a ratni materijal uklonjen.“29
Budući da je Sava sada predstavljala okosnicu sjeverne granice, razdva- jajući austrijsku Vojnu krajinu od Bosanskog ejaleta, kontroverze i tenzije oko detaljnog razgraničenja su počele rasti. „Zakleti neprijatelj“ (Erzfeind) kršćanstva je sada graničio na rijeci Savi s Habzburškom Monarhijom, a Sava će i u narednom periodu, osobito prilikom potpisivanja mira u Požarevcu, predstavljati jedno od najzamršenijih i najkompliciranijih pitanja definiranja granice.30 Osim rješavanja pitanja riječnih ostrva, iz mirovnog ugovora o definiranju granica s Habzburškom Monarhijom, vidljivo je i insistiranje na rušenju utvrđenih mjesta u posavlju, prema mišljenju osmanske diplomacije, važnom za reguliranje trgovačkih puteva i riječnog saobraćaja. Sultanova naredba je tako bila da se Morović, današnji grad u Srijemskom okrugu, ne utvrđuje ponovno, da ostane porušen.31 Pitanje utvrđivanja Novog Jasenovca32 je također bilo predmetom spora jer su, prema Osmanlijama, Habzburgovci gradili novu utvrdu u Jasenovcu, iako je jasno u sporazumu ta stavka negira- na. Poslije ovih nesporazuma, Osmanlije se na tom prostoru, kao i na prostoru cjelokupne sjeverne granice na Savi, počinju utvrđivati.
U ugovoru o granicama s Austrijom, ovakvi su slučajevi itekako izazvali nepovjerenje Osmanlija, pa sultan naređuje pomno praćenje situacije. Već tada su Osmanlije, usprkos što su i sami rekli u ugovoru da se neće granice utvrđivati, značajno učvrstili svoje obrambene kapacitete.33 Hamdija Krešev- ljaković navodi da su se već 1700. godine počele osnivati nove kapetanije, što odgovara vremenskom slijedu. On kaže da se prema pouzdanim vrelima
Ešref Kovačević, Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj Republici prema odredbama Karlovačkog mira, Sarajevo: Svjetlost, 1973., str. 255.
O ovome više kod: Drago Roksandić, „Posavska krajina/granica od 1718.-1739.“, Ekonomska i ekohistorija: časopis za gospodarsku povijest i povijest okoliša, Vol. 3., broj 3. (str. 62.- 82.), Zagreb: listopad 2007., str. 64.-67.
Ešref Kovačević, Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj Republici prema odredbama Karlovačkog mira, Sarajevo: Svjetlost, 1973., str. 69.
Utvrđenje koje su gradili Habzburgovci sa svoje strane Bronza naziva Novim Jasenovcem, iako ga Kovačević zove jednostavno Jasenovac. Vidi kod: Boro Bronza, Austrijska politika prema prostoru Bosne i Hercegovine 1699.-1788., Banja Luka: Filozofski fakultet, 2012., str. 95.
Ešref Kovačević, Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj Republici prema odredbama Karlovačkog mira, Sarajevo: Svjetlost, 1973., str. 273./274.
ANALI GHB 2016; 45 (37)
155
Mario Šain
(iako ne navodi kojim) odmah nakon potpisivanja mira znalo da Habzburška Monarhija neće stati na Savi, kao ni Mlečani na južnim dijelovima, te su se Osmanlije odmah poslije ugovora počeli organizirati i jačati granicu. Od potpisivanja Karlovačkog mira do početka slijedećeg rata 1716. godine osno- vano je novih 16 kapetanija (pored ranijih 12), a kapetanije su pratile granicu prema Hrvatskoj vojnoj krajini, odnosno Savom prema Slavonskoj vojnoj krajini, i prema Mlečanima.34 Dokaz da su se granice utvrđivale i s jedne i s druge strane u slijedećem periodu, tijekom prvih 3-4 desetljeća 18.-tog stolje- ća je i detaljna karta kojoj je autor Chez Etienne Briffaut.35
Na spomenutoj karti prikazan je prostor Bosanskog ejaleta iz 1738. godine. Međutim, jasno je crvenom bojom prikazana granica određena Poža- revačkim mirom 1718. godine, a još prije toga granica koja je bila na samoj rijeci Savi. Ovdje autor na karti jasno pokazuje da se Habzburgovci svakako nisu namjeravali poslije Karlovačkog mira zadržati na Savi, pa su već 19 godina kasnije osvojili prekosavske dijelove sjeverne Bosne, tako da je Sava sada bila cijelom svojom površinom od Jasenovca do ušća Bosuta u Savu na teritoriji Sclavoniae Regnum – kako ga naziva autor karte. Ovaj prostor je u to vrijeme svojom južnom granicom obuhvatao predjele od ušća Lonje u Savu, pa sve do Zemuna. Zelenom bojom je označena granica na kojoj su prikazani u znaku trokutića osmanske utvrde, a žutim znakovima su prikazane utvrde i straže habzburgovaca.36 Zanimljivo je primijetiti da su osmanski fortifikacio- ni elementi na prostoru Bosanskog ejaleta u različitim funkcijama puno češći, pa se prema karti jasno vidi da je samo od ušća Bosuta u Savu pa do Broda organizirano čak 50-ak ovakvih utvrda. To je dokaz da su cijelo vrijeme ovih prvih desetljeća 18. st. Osmanlije vrlo revnosno organizirali i utvrđivali svoju granicu. U Spomenicima Hrvatske krajine isto tako za hrvatski prostor postoji mnoštvo dokumenata i zapisa iz perioda netom poslije potpisivanja mira, gdje
Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela I. – Kapetanije u BiH, Sarajevo: Veselin Masleša, 1991., str. 29.
U prilozima radu pod brojem 3. pogledati sliku gdje je prikazan samo jedan dio, dio oko tvrđave Brod, zbog jasnoće i vidljivosti, cjelokupnu detaljnu kartu pogledati na stranici: http://mapy.mzk.cz/mzk03/001/052/598/2619316507/ (14. 5. 2016.)
Autor u objašnjenju karte i za osmanske i za austrijske znakove za utvrde, dakle i za žute i za sive trokutiće i kvadratiće, kaže da su to „Excubiae“. Marević ovaj termin prevodi kao straže, stražarske jedinice, pa ih naziva i utvrdama stražarskim. Dakle ovo ne treba shvaćati kao neka velika utvrđenja već kao jednostavno kontrolne točke na graničnim dijelovima u kojima su boravile straže. Da je to tako, dokaz su i njegove oznake kojima označava npr. Brod na dotičnoj slici 3., te ostale neke veće gradove. Ovaj znak za Brod autor naziva „Fortalitium“ što Marević prevodi baš kao veliko fortifikaciono utvrđenje. Autor na karti razlikuje još pojmove „Urbs“, „Arx seu Castellum“, „Oppidum Pagus“, tako da treba biti vrlo oprezan prilikom čitanja karte. Definicije pojmova detaljnije pogledati kod: Jozo Marević, Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik – Sv. 1. i 2., Zagreb: Marka, Matica hrvatska, 2000.
156 ANALI GHB 2016; 45 (37)
Rijeka Sava kao linija razgraničenja habzburške monarhije i osmanskog carstva...
se spominju trzavice oko točnog determiniranja granica i rušenja utvrda. Tako već 24. studenog carski povjerenik grof Marsigli piše banu Adamu Baćanu da treba, pošto su granice već ranije utvrđene ugovorom, riješiti i prijepo- re nastale oko utvrđivanja Novog. Habzburgovci su usprkos negodovanju Osmanlija utvrđivali Novi (sada Novi Novi), utvrdu sa svoje strane, ispod Jasenovca na Uni, blizu ušća s rijekom Savom. Komplicirana situacija je bila i s tvrđavom Brod, s bosanske, ali i sa slavonske strane.37
Sava poslije potpisivanja Karlovačkog mira 1699. godine predstavljala je vrlo značajno područje, ne samo implicitno kao granica između Habzburške Monarhije i Osmanskog Carstva već je predstavljala i svojevrsnu civilizacij- sku granicu između Zapada i Istoka. Koliko god Osmansko Carstvo u očima pojedinih zapadnih kartografa i povijesničara bilo smatrano kao inkluzivni element Europe,38 ono je ipak u cjelokupno gledanom civilizacijskom razvoju Europe ostalo izvan europskih konteksta. No, o Osmanskom Carstvu i njego- vim političkim i gospodarskim tekovinama pojedini se europski intelektualci izražavaju s popriličnim oduševljenjem. Jedan od njih je Niccolo Machiavelli koji je još davno, iz nekih drugih paradigmi, posmatrao uređenje osmanske države i uspoređivao ga s Francuskom: „Turskom upravlja samo jedan gos- podar, svi ostali su njegove sluge i on lično, podelivši carstvo u sandžake, u njih šalje upravitelje, koje menja po sopstvenom nahođenju. Francuski kralj, naprotiv, okružen je mnoštvom drevnih velmoža koje njihovi sopstveni podanici priznaju i vole. Ti velikaši uživaju izvesne povlastice koje im kralj ne bi mogao oduzeti a da se ne izloži opasnosti. ...I tako, ma ko napadne Tur- sku, može očekivati da će je naći jedinstvenu...“39 Gledano s političke strane
Radoslav Lopašić, Spomenici Hrvatske krajine – knjiga III. od godine 1693. do 1780. i u dodatku od g. 1531. do 1730., Zagreb 1889. Na ovome mjestu pogledati prilog 4. gdje je prikazana tvrđava Brod u skici prije i poslije rušenja.
O fenomenima europskih koncepcija Osmanskog Carstva govori Marko Fuček u jednom svom članku. On zapravo opisuje i razrađuje razne detalje integracije osmanske kulture i civilizacije u europskim kontekstima. Pogotovo se bavi pitanjem „osmanskog drugog“ u Europi, kako su mnogi europski pisci i znanstvenici gledali na Osmansko Carstvo, donosi i opise običnih ljudi i njihove utiske o osmanskoj vlasti itd. Vidi kod: Marko Fuček, “Osmansko “Drugo” u formiranju europskog identiteta”, Pro tempore: časopis studenata povijesti, god. 5., br. 5., travanj 2008., str. 29.-49.
U cijeloj svojoj studiji o vladarskim osobenostima i potrebama Machiacelli poredi razne europske političke konstrukte, pa tako i Osmansko Carstvo. Osmansko Carstvo u njegovim očima po nekim točkama predstavlja neostvareni san o jedinstvenoj Italiji. Jedinstvena Italija je njegov san. Ukidanje pojedinačnih i malih, ali jakih državica, i okupljanje u jednu cjelinu je imperativ koji postavlja većina renesansnih političkim mislilaca, a Machiavelli osobit uzor pronalazi u osmanskom primjeru. Dakle Osmansko
ANALI GHB 2016; 45 (37)
157
Mario Šain
Machiavelli smatra da je uređenje koje ima osmanska država jače i bolje nego zapadni modeli. Ali usprkos ovim pozitivnim makijavelističkim ocjenama, Osmansko Carstvo nije nikada uspjelo postati dio europskog korpusa. Istina ono vjerojatno nije u ovo vrijeme imalo nikakve intencije za takvo što, ali ta će se situacija polahko početi mijenjati od 18. st., a značaj rijeke Save, kao granične linije između dva civilizacijska bloka s tim postaje veći.
Slična razmišljanja ima i Mark Mazower. On u svojoj knjizi Balkan – kratka povijest raspravlja o pitanju osmanske integracije u europsko društva između ostalog. Također on potvrđuje tezu da je Osmansko Carstvo poslije Bečkog rata u povlačenju, dok su europske, isključivo kršćanske velesile u konstantnom napredovanju. 40 Istočno pitanje će postati jedno od ključnih pitanja u formiranju modernog društva i modernih država, pogotovo država čije je društvo imalo historijskih tangenti s orijentalnom kulturom i civiliza- cijom.
Geoetnička i politička dimenzija razgraničenja na Savi je jedna od ključ- nih odrednica još od antičkih vremena. Sava po svom geografskom položaju svakako da predstavlja određenu prirodnu granicu između južnijih, brdskih krajeva, i sjevernijih, ravničarskih predjela. Panonska nizija, sa svim elemen- tima koje uključuje u sebi, poput riječnog kompleksa itd., predstavlja jedno od najplodnijih europskih područja, te je tako kroz povijest uvijek bila pred- metom interesa svih naroda koji su je naseljavali. Sava je činila važnu sponu u razvoju poljoprivrede, trgovine, saobraćaja i drugih sfera gospodarskog i društvenog života. Ipak kroz veliki dio povijesti ona je bila i prirodna granica, što dokazuju i antički čak izvori. Prema istraživanju Aleksandra Stipčevića postojale su razne studije o granicama Ilirije u predrimsko i rimsko doba. On iznosi i tezu Zdravka Marića, sarajevskog arheologa, koji je prema arhe- ološkim istraživanjima utvrdio sjevernu granicu Ilira južno od Save „linijom kojom je u rimsko doba prolazila granica između provincije Illyricuma i Pannonije“41 On tu ne povlači samo geografsku, nego i etničku granicu. Isto tako Stipčević ističe i značaj rijeke Save u trgovini, pa tako govori o trgovini žitom koje je dolazilo iz bogatih i plodnih panonskih ravnica u neke luke u Jadranskom moru. Put kojim je žito putovalo je bio od Akvileje najprije rije-
Carstvo nije u svim svojim dimenzijama zapadnim misliocima predstavljalo uvijek nešto s lošim konotacijama, dapače, ovo je dokaz da se već na prijelazu 15. u 16. st. Osmansko Carstvo u Zapadnoj Europi uzimalo itekako za ozbiljno, ne samo na vojnom nego i na političkom planu. Niccolo Machiavelli, Il Principe - Vladar, prijevod Jugana Stojanović, Beograd: Moderna, 1989., str. 19.
Više o raznim fenomenima razvoja modernog društva na Balkanu, te permanentnog propadanja Osmanskog Carstva kod: Mark Mazower, Balkan – kratka povijest, Zagreb: Srednja Europa, 2003., str. 90.
Aleksandar Stipčević, Iliri: povijest, život, kultura, Zagreb: Školska knjiga, 1991., str. 20.
158 ANALI GHB 2016; 45 (37)
Rijeka Sava kao linija razgraničenja habzburške monarhije i osmanskog carstva...
kom Savom, a dalje se nastavljao Dunavom. Taj put je bio glavna magistrala za transport robe između sjevernoitalijanskih krajeva i podunavskih zemalja.42 Taj određeni granični kontinuitet Sava je održavala, s manjim ili većim izmjenama, do danas. Osmanska osvajanja u 16. st. odvela su Osmanlije preko Save, koja je i tada činila granicu između manjih teritorijalnih jedinica unutar carstva. Tijekom 17. i 18. st. situacija se polahko mijenja. Bečki rat je na svojevrstan način utvrdio granicu na Savi, iako je Habzburška Monar- hija došla u posjed sjeverne Bosne tijekom rata 1716.-1718, odnosno užeg prostora s druge strane Save. Ali već Beogradskim mirom situacija se pro- mijenila, pa su Osmanlije ponovno povratile izgubljene dijelove.43 Muvekkit spominje položaj Save kao granice prema Habzburškoj Monarhiji prilikom razgraničenja za vrijeme bosanskog beglerbega Mushin-zade Abdullah- paše (1740./1741.).44 Habzburška Monarhija je već prilikom potpisivanja Požarevačkog mira 1718. godine nastojala dobiti geografsku cjelinu Save i posavskog prostora i s osmanske strane. Prema tom prostoru Habzburgovci će težiti tijekom cijelog perioda od Beogradskog mira 1739. godine, pa sve do austrougarske okupacije BiH 1878. U svim ovim političkim prepirkama oko granice na Savi, geografski položaj i tranzitni značaj je pretendirao kao najvažniji element svih sukobljenih strana. Povoljan prirodni položaj je bio
uslov za razvoj riječnog transporta i trgovine.
Granica koja je sada poslije Karlovačkog mira išla Savom od ušća Une kod Jasenovca pa sve do Srijema, odnosno ušća Bosuta u Savu, je dakako utjecala i na razvoj gospodarstva, pogotovo riječnog saobraćaja i trgovine, ribolovstva itd. Pored gospodarske dimenzije savskog razgraničenja, važna spona je i ekološki status rijeke Save. Možda i jedna od ključnih odredbi iz člana 5. mirovnog ugovora je: „Podanici dviju strana neka se ravnopravno koriste kako saobraćajem lađa tako i drugim pogodnostima, i neka se među-
Ibidem, 120.
Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do Drugog svjetskog rata, Sarajevo 1998. str. 164.
„Prema mirovnom ugovoru, zaključenom u Požarevcu 1131. godine (1718.), odlučeno je da se granice, koje su povučene duž rijeke Save, na dva hoda unutar bosanske teritorije ponište, a osmatračnice da se prenesu na austrijsku teritoriju, s one strane rijeke Save. Određeno je da se rijekom Savom uspostavi granica.“ Ovako točno Muvekkit opisuje ovaj detalj iako je vrlo vjerojatno da je došlo do pogrješke prilikom prijevoda ili je on pogriješio jer je prema novom, sada Beogradskom miru odlučeno da se ponište granice iz vremena Požarevačkog mira 1718., Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest Bosne, prevela grupa autora, El Kalem, Sarajevo 1999., str. 509.
ANALI GHB 2016; 45 (37)
159
Mario Šain
sobno lijepo odnose.“45 Ovime se jasno iskazuje želja da rijeka Sava predstav- lja zajedničku teritoriju i da koristi i jednima i drugima najviše za razvoj ovih krajeva u posavskom dijelu, i s jedne i s druge strane. U ostalim članovima ugovora se donose i druge odredbe koje determiniraju sve pojedinosti koje su važne u ovim procesima razvoja trgovine, uopće gospodarstva itd. Tako se u slijedećim članovima 6., 7., 8. i 9.-tom članu određuju sankcije za određena nedjela koja su moguća, zloupotreba položaja za više kadrove, odnosno kape- tane, upravnike itd., njihove obveze u čuvanju granica, zapravo o provalama četa i s jedne i s druge strane, a sve s ciljem očuvanja reda i mira, te očuvanja života i imetka podanika posavskih krajeva s obje strane.46
Promet rijekom Savom se intenzivirao negdje 20.-tih godina 18. st. Među- tim i tada rijeka Sava, iako vrlo važna spona u povezivanju krajeva Slavonije i Srijema s ostalim područjima Bosanskog ejaleta i dr., nije uzimala veliki pro- cent u trgovinskom saobraćaju. Prema podacima za vrijeme od 1719.-1727. godine rijeka Sava je rijetko služila kao trgovački plovni put. U to vrijeme se čak 94% trgovinskog prometa odvijalo kopnenim putem, od čega se većinom roba prevozila s habzburške na osmansku stranu, opet preko Save. Tek nešto više od 6% trgovaca je prevozilo svoju robu lađama preko Save.47 Na ovako slabo prometanje Savom su sigurno utjecali i mnogobrojni sukobi Osmanlija i Habzburgovaca, pogotovo tek završeni rat 1716.-1718., ali i Bečki rat ranije, pa je trebalo vremena da se trgovina Savom intenzivira. Savom se prevozila raznovrsna roba. Budući da su slavonske šume posjedovale materijal famozne kvalitete, slavonski hrast, logično je zaključiti da je drvo bilo jedno od važni- jih materijala koje se prevozilo Savom. Krajem 17. st. udio šuma koje su bile u slavonskoj Posavini je bio 43,33%. Do sredine 18. st. udio šuma se lagahno povećao, ali od tada je primijetna velika deforestacija koja će dobrano smanji- ti slavonske šume.48 Da je prijevoz hrastovine bio intenziviran rijekom Savom dokazuju i zapisi Hrvatskog sabora.
Upravo je za godinu 1720. u osmom članku odluke Hrvatskog sabora navedeno da ratni savjet traži Dvorsku komoru i moli njegovo veličanstvo habzburškog cara da mu se dostavi određene hrastovine (vjerojatno se misli na hrast lužnjak) za utvđivanje fotrifikacija u Beogradu. Hrastovina bi trebala ići preko Jasenovca rijekom Savom jedan dio puta.49
Ešref Kovačević, Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj Republici prema odredbama Karlovačkog mira, Sarajevo: Svjetlost, 1973., str. 68./69.
Ibidem, 69.-71.
Grupa autora, Rijeka Sava u povijesti: Zbornik radova znanstvenog skupa održanog u Slavonskom Brodu 18.-19- listopada 2013., Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest
Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2015., str. 287.
Ibidem, 263.
Josip Buturac, Ranko Sučić, Šojat Vesna, Zaključci Hrvatskog sabora – svezak III. 1714.-
160 ANALI GHB 2016; 45 (37)
Rijeka Sava kao linija razgraničenja habzburške monarhije i osmanskog carstva...
Odmah nakon potpisivanja Karlovačkog mira pristupilo se determiniranju i definiranju granica i graničnih prijelaza. No naravno da se u determinaciji granica slijedilo i neke druge logike razgraničenja, pa se strogo pazilo na zaštitu gospodarskih putova i prijevoza robe. Da se zaštiti i ekologija rijeke Save, komisije za razgraničenje su obratile pažnju i na ostrva, i na riječnu floru i faunu. Iako je deforestacija utjecala na značajnije poplave tijekom 18. st. i kasnije, nije se toliko marilo za dugoročnije posljedice. Tek će se kasnije posvetiti više pažnje očuvanju okoliša. Trgovina je opet prevagnula kao zna- čajniji element. Pored drvnog materijala Savom, jedan od najznačajnijih pro- izvoda koji su se prevozili Savom je sol. Već nakon potpisivanja mira odre- đena pokrajinska tijela počela su uređivati međusobne odnose. Tako postoji jedan ugovor iz postkarlovačkog vremena o partnerskoj trgovini soli na rijeci Savi između Mehmeda Čohordara i grofa Delišimunovića. U ugovoru se objašnjavaju određene pojedinosti o tome tko i kako snosi štetu, kako se dijeli profit itd., što svjedoči da je trgovinska razmjena doživjela ubrzani razvoj.50
Iako se članovima ugovora iz Sremskih Karlovaca izričito zabranjuje bilo kakva ilegalna radnja, i za to se izriču stroge kazne, ipak nije moglo bez kri- jumčarenja. Jedan od najviše krijumčarenih proizvoda je opet bila sol. Tomu su dokazi mnogobrojni dokumenti iz građe za povijest Banske krajine, Hrvat- ske vojne krajine, iz Zaključaka Hrvatskog sabora itd. Jedan tekst datiran na
25. prosinac 1712. godine napisan u Osijeku govori o tome kako komorski prefekt Kalanek i kontrolor Regentiš pišu dvorskoj komori o pojavi krijum- čarenja turske soli iz Bosanskog ejaleta Savom u Slavoniju i hrvatske krajeve preko Jasenovca, Dubice i Kostajnice. Dodaje se da se time trebaju pozabaviti i oficiri u Banskoj krajini kako bi zaustavili ovu pojavu.51 Međutim, iste ove godine Hrvatski sabor u svojim zaključcima za 1712. godinu, u odjeljku 29. govori o povoljnosti trgovine solju preko Save: „...atque Ordinum pemansio- ne, et conseruatione promuenda iudicauerint, inter quae occurrat etiam salis beneficio quoque Szaui inducendi necessitas,...“52 U toj odluci iz iste godine, samo u drugom članku naglašava se da se Slavonsko kraljevstvo, ujedinjeno i inkorporirano u kraljevske zemlje (misli se habzburške) treba pobrinuti i osigurati uvjete za povoljniju trgovinu i prijevoz soli Savom. Kaže se također da se trebaju donijeti novi zakoni i uskladiti s trenutnim stanjem, te se ističe prevelika cijena morske soli koju plaćaju podanici. Bitno je naglasiti da je
1735., Zagreb: Državni arhiv, 1961., str. 103.
Slavko Gavrilović, Građa za istoriju Banske krajine u XVIII. veku – Knjiga I. Banska krajina 1690.-1783., Beograd: SANU, 1989., str. 72.
Slavko Gavrilović, Građa za istoriju Banske krajine u XVIII. veku – Knjiga I. Banska krajina 1690.-1783., Beograd: SANU, 1989., str. 227.
Josip Buturac, Mirko Stanislavljević, Zaključci Hrvatskog sabora – svezak II. 1693.- 1713., Zagreb: Državni arhiv, 1958., str. 490.
ANALI GHB 2016; 45 (37)
161
Mario Šain
velika većina ove soli bila osmanskog porijekla, odnosno s prostora Osman- skog Carstva, a većim dijelom je prelazila teritoriju Bosanskog ejaleta.53
Mnogi drugi materijali su također tijekom cijelog 18. st. krijumčareni preko rijeke Save. Iako su poslije Karlovačkog mira pojačane mjere sigur- nosti na Savi, a zatim Beogradskim mirom dodatno utvrđena granica, Sava je postala prostor svojevrsne karantene za ljude i robu. Izvori Franjevačke provincije Bosne Srebrene tvrde da je Karlovačkim mirom i kasnijim ratovi- ma Osmanlija i Habzburgovaca otežana komunikacija između prekosavskih i bosanskih franjevačkih samostana, što je naposlijetku dovelo do razdvajanja provincija 1757. godine. Fra Filip Lastrić tvrdi da je nakon Banjalučke bitke 1737. godine Savu bilo vrlo teško, gotovo nemoguće prijeći, a jedan od razlo- ga je i taj što su povećane carine do neslućenih razmjera, dok za raniji period prije Banjalučke bitke Lastrić navodi da su fratri u karantenama morali osta- jati do 40 dana.54 Krijumčarenje sukna preko Save je također kompromitiralo ionako sada težak status franjevaca u Bosni. Fra Bono Benić zapisuje da se u vremenu poslije Beogradskog mira preko Save većinom ilegalno trgovalo, pa tako navodi da je trgovačkim putem preko Save trebalo sukno biti pre- bačeno regularno, ali je ipak prokrijumčareno zbog prevelikih cijena carine. Osmanske vlasti su optužile fratre da vrše pripreme za rat, a sve zbog običnog sukna.55 Pored ovakvih situacija Benić spominje i druge razne malverzacije koje su im otežavale prijelaz preko Save i to onog dijela koji su kontrolirali Osmanlije.56 Teška situacija za franjevce u Bosni se nastavila tijekom cijelog
18. st., a osobito početkom 70.-tih godina. Prije potpisivanja mira u Kučuk Kainardži 1774. godine, točnije u prosincu 1773. godine prokrijumčareno je čak jedno veliko crkveno zvono preko Save, i to iz Graza, ali uz pomoć Habz- burgovaca, što je dokaz da se prokrijumčariti moglo skoro sve!57
Ove prevelike cijene i usluge koje su se nudile nanosile su velike štete seljacima. Uz sve to primijetan je bio i problem sve većeg povećanja poreza koji su se kontinuirano i sustavno nastavili podizati, pa i novi određivati.
„Instabunt Domini Ablegati, ut Sclauonia Regnis his incorporetur, cum suis Comitatibus siquidem ita, et ab antiquo, de Iure unita fuit, et uniri debet; sollicitabunt praeterea, ut Salis lapidei, beneficio etiam Szaui introducendi, Quaestus aliunde Legibus admissus, et usque ad nouissima tempora practicatus admittatur. Cum ob immensum respestiue ad prius, modernum pretium Maritimi Salis, summum et insupportabilem deffecrum salis, Regnicolae patiantur.“ Josip Buturac, Mirko Stanislavljević, Zaključci Hrvatskog sabora
svezak II. 1693.-1713., Zagreb: Državni arhiv, 1958., str. 496.
Fra Filip Lastrić, Pregled starina Bosanske provincije, Zagreb-Sarajevo: Synopsis, 2003. str. 82./83.
Fra Bono Benić, Ljetopis sutješkog samostana, Zagreb-Sarajevo: Synopsis, 2003. str. 78.
Ibidem, 90.
Ratovanje s Rusima je također pridonijelo porastu nepovjerenja prema kršćanima, samim tim i dodatno otežalo položaj franjevaca. Ibidem, 277.
162 ANALI GHB 2016; 45 (37)
Rijeka Sava kao linija razgraničenja habzburške monarhije i osmanskog carstva...
Prethodno je i ovaj problem zahvaćen članom 6. mirovnog ugovora iz 1699.:
„...neka ne bude pritiska na podanike dviju strana nametanjem podložnosti i neka se nikako pritiskom i prisiljavanjem ne zahtijeva harač bilo ubuduće, bilo traženjem zaostalog harača ili na neki drugi, proizvoljan način. Neka se sporovi pravično rješavaju.“58 Da je ovo još jedna odredba iz mirovnog ugovora koja se ticala i gospodarenja rijekom Savom nije poštivala, potvrđu- ju također brojni dokumenti i izvori iz povijesti ovoga prostora. Tako jedan dokument datiran na 14. lipnja 1707. godine napisan u Jasenovcu, govori kako carinik Ignac Vilhelm govori o uvođenju privatnih carina na Savu i Unu, o razbojnicima duž cijelog posavskog prostora koji ubiru svoj privatni harač od stanovništva.59
Da su ekonomija i ekologija u uzajamnoj vezi pokazuju i podaci iz prvih godina postkarlovačkog vremena. Rente za stanovništvo u Slavoniji oko rijeke Save, ali i na širem prostoru, kao i za stanovništvo u Srijemu i u Bosni su povećane odmah, dok je povećanje i dalje bilo konstantno. Austrijska komisija zadužena za razrezivanje poreza na ovim prostorima smatrala je da narod u ovim prostorima posjeduje olakšice time što će, pošto budu morali odraditi rabotu, ti porezi im biti vraćeni na neki način. Zato je to uzrokovalo velika pomjeranja radnog stanovništva, pa tako izvještava austrijski komisar Karafa 21. listopada 1702. godine, da narod zbog prevelikih nameta bježi među graničare stacionirane u pograničnim dijelovima, dok zemlja ostaje pusta i neobrađena. Stoga se on i zalagao za smanjenje seljačkih davanja na području Srijema i Slavonije s 32 na 26-28 forinti.60 Malverzacije oko opore- zivanja u području Posavine nastavile su se i u narednom periodu. Naime, u zaključcima Hrvatskog sabora javljaju se konstantno pritužbe. Jedna od njih datira iz 1733. godine, dakle vremena kada su obje strane rijeke Save, dakle i bosanska i slavonska, pod upravom Habzburške Monarhije, gdje se govori o naplaćivanju sve većih poreza, i načinu naplaćivanja na prostoru južne Sla- vonije, od rijeke Save kao granice prema jugu, do ušća Lonje u Savu. Na tom prostoru su, također, ubirani porezi više vrijednosti.61
Ešref Kovačević, Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj Republici prema odredbama Karlovačkog mira, Sarajevo: Svjetlost, 1973., str. 70.
Slavko Gavrilović, Građa za istoriju Banske krajine u XVIII. veku – Knjiga I. Banska krajina 1690.-1783., Beograd: SANU, 1989., str. 182.
Gavrilović u ovoj studiji donosi statističke podatke za Srijem i Slavoniju, i to u forintama.
Slični omjeri su bili na prostoru Bosanskog ejaleta. Cijene su bile enormno povećane, pa se išlo na smanjenje u sličnim omjerima. Slavko Gavrilović, Srem od kraja XVII. do sredine XVIII. veka, Novi Sad: Filozofski fakultet, 1979., str.36,/37.
Josip Buturac, Ranko Sučić, Šojat Vesna, Zaključci Hrvatskog sabora – svezak III. 1714.- 1735., Zagreb: Državni arhiv, 1961., str. 377.
ANALI GHB 2016; 45 (37)
163
Mario Šain
Sava se ispostavila kao važnom sponom u političkim i gospodarskim odnosima Osmanskog Carstva i Habzburške Monarhije u 18. st. Tu važnost Sava će zadržati i u narednim vremenima koja dolaze. Zaoštravanja su sve veća, gospodarstvo pod sve većim pritiskom, što će se u konačnici odraziti na međusobne političke odnose. Sava će odigrati svoju ulogu u svim događanji- ma kao razdjelna granica sve do Berlinskog kongresa 1878.
This short treatise intends to show the position and importance of the river Sava in the Peace Congress held in Karlowitz (Srijemski Karlovci) in 1699 which concluded the Austro-Ottoman war, known in literature as the Vienna war. The river Sava is even today the lifeblood of the Posavina region, both on Slavonian and Bosnian sides, but also of other regions along its flow. The focus is on the details of demarcation and on economic and environmental predispositions that derived out of the Treaty. According to sources that deal with this subject, it is clear that the question of demarcation on the river Sava was one of the main issues during the discussions in the Congress, being of importance both to the Ottomans and to the Hapsburgs. We have used original translation of the Treaty between warring parties as related to demarcation on the river Sava, as well as other written documents concerning all subsequent changes that had occurred as a result of the treaty that had shaped future polit- ical and economic situation of the region.
164 ANALI GHB 2016; 45 (37)
Rijeka Sava kao linija razgraničenja habzburške monarhije i osmanskog carstva...
Slika 1. – Bosanski ejalet početkom 17. st. Slika preuzeta s: http://www. camo.ch/bpasaluk_slika.htm
Slika 2. – Prikaz cjelokupne granice na rijeci Savi uspostavljene mirom u Srijemskim Karlovcima. Slika preuzeta s: https://www.google.hr/maps/place/Croatia/@45.3025716,16.6991551,8z/ data=!4m2!3m1!1s0 x133441080add95ed:0xa0f3c024e1661b7f
ANALI GHB 2016; 45 (37)
165
Mario Šain
Slika 3. – Skica tvrđave Brod sa slavonske i bosanske strane – isje- čak iz detaljne digitalizirane karte autora Chez Etienne Briffauta iz 1738. godine. Detaljna karta je dostupna na: http://mapy.mzk.cz/ mzk03/001/052/598/2619316507/
Slika 4. – Marsiglijev prikaz Broda (Bosanski i Slavonski Brod) na prvoj skici prije potpisivanja Karlovačkog mira 1699. a na drugoj poslije potpi- sivanja mira i razgraničenja, nakon rušenja utvrde na bosanskoj strani, te tlocrtni prikaz utvrde na slavonskoj strani. Slika preuzeta iz: Hamdija Haj- darhodžić, Bosna, Hrvatska, Hercegovina – zemljovidi, vedute, crteži i zabi- lješke grofa Luigija Ferdinanda Marsiglija krajem XVII. stoljeća, Zagreb 1996., str. 60.
166 ANALI GHB 2016; 45 (37)