94(497.6)“16“

Haso Popara

KO JE BIO ABDULAH-PAŠA KOJI JE UKOPAN U HAREMU CAREVE DŽAMIJE U SARAJEVU 1105/1694. GODINE?

Sažetak

U dosadašnjim radovima nekih bosanskih autora bivšem janjičarskom agi Abdu- lah-paši i namjesniku sandžaka Brusa, koji je umro u Sarajevu i ukopan u haremu Careve džamije 1105/1694. godine, pripisivani su bošnjačko porijeklo i namjesništvo u Bosni. Analizirajući natpis na njegovom mezaru, dva do sada neobjavljena fermana i tri dokumenta Sarajevskog šerijatskog suda u kojima se spominje njegovo ime, autor dolazi do novih saznanja o ovoj istaknutoj ličnosti Osmanskog carstva s kraja

17. stoljeća; da je po porijeklu bio Gruzijac, da nikada nije bio namjesnik Bosne te da ga je smrt u Sarajevu zatekla na putu za Gabelu s visokom carskom zapovijedi da je u ljeto 1105/1694. godine oslobodi od Mlečana. Pred svoju smrt Abdulah-paša ostavio je oporuku da se sve njegove vrijedne stvari nakon smrti: jedan srebreni divit težine 210 dirhema, jedna srebrena tabla za kahvu težine 171 dirhem, jedna zlatna narukvica težine 17 dirhema, jedna mala zlatna mastionica i jedan tespih od ambera sa surmali vezenim koncem i zlatnim ukrasnim privjeskom u amanet predaju na čuvanje bivšem serdaru hadži Ali-agi, dok se na javnoj licitaciji ne rasprodaju i za dobijeni novac ne kupe jedna bašča ili 1-2 dućana i zavještaju u dobrotvorne svrhe. Za izvršioca oporu- ke odredio je svoga blagajnika hadži Mustafa-agu, sina Abdulahova, a za muteveliju vakufa, koji će se nakon njegove smrti ustanoviti, uglednog građanina Sarajeva šejha Hasan-efendiju, sina šejha Mustafa-efendije Logavije iz Buzadži-zade hadži Hasa- nove mahale.

Ključne riječi: Abdulah-paša, janjičarski aga, kulćehaja, sekbanbaša, namjesnik sandžaka Brusa, tvrđava, muhafiz, Mlečani, Austrijanci, nišan, tarih, hajduci, oporuka, šejh Hasan, Visoka porta, Istanbul, Tatar-Pazar, Beo- grad, Careva džamija, Sarajevo, Gabela.

Uvod

U haremu Careve džamije u Sarajevu, u blizini mezara sarajevskog muf- tije i šejha halvetijskog reda Ibrahima Bistrigije¹, ukopan je Abdulah-paša,

1 U vezi s tačnim datumom, mjesecom i godinom Bistrigijine smrti u našoj literaturi navode se razni podaci. Mehmed Mujezinović piše: „Sačuvani kronogrami o Bistrigiji,

muhafiz Bosne, koji je, prema natpisu na uzglavnom nišanu s turbanom kakav susrećemo na nišanima paša i vezira, umro u Sarajevu 1105/1694. godine. Uvidom na licu mjesta može se utvrditi da je spomenuti natpis vremenom toliko oštećen, da je danas potpuno nečitljiv. Nasreću, sliku natpisa s nišana Abdulah-paše prije više od stotinu godina donio je šejh Sejfudin Kemura u svome radu o Carevoj džamiji objavljenom u Glasniku Zemaljskog muzeja, odakle su ga preuzeli Muhemed Enveri Kadić²i Mehmed Mujezinović.³Zanimljivo je napomenuti da su Kemura, Kadić i Mujezinović, svako na svoj način, različito pročitali natpis na nišanu Abdulah-paše i da se čitanje ni jed- nog od njih ne može prihvatiti kao sasvim korektno. O tome će kasnije biti više riječi.

Na osnovu ovoga natpisa i dva kasnija hudždžeta Sarajevskog šerijat- skog suda u kojima se spominje Abdulah-paša, Kemura zaključuje: „Ovaj Abdulah paša rodom je iz Sarajeva. Neko vrijeme prije navedene godine bio je bosanski valija, poslije postade jenjičar-aga (danas serasker). Poželiv da obigje svoj rod i domovinu, dogje u Sarajevo svojoj kući, koja mu je bila na Zelenom mejdanu u današnjoj Tereziji⁴i stigavši poboli se i domalo i pro-

čije tekstove smo naprijed donijeli, kako vidimo, razlikuju se u pogledu datuma njegove smrti. Ploča na turbetu datirana je h. 1069. (1658/59.), dok nam ona četiri natpisa u pjesmi daju h. 1075 (1664/65) godinu. Bašagić je, pak, odnekud zabilježio, a za njim su se poveli i drugi, da je Bistrigija umro 1070 (1659/60) godine. Međutim, analizirajući spomenute natpise, dolazimo do zaključka da je Bistrigija umro 1075, i to u mjesecu redžepu navedene godine, odnosno između 18. I i 16. II 1665. godine n. ere“ (v. u: Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Knjiga I - Sarajevo, Sarajevo, 1998., str. 23). Tačan datum Bistrigijine smrti, u ponedjeljak prije podne, 9. redžepa (1075.), što odgovara 26. januaru 1665. godine, zabilježio je Muhamed Enveri Kadić (v. Tarih-i Enveri, IV, str. 167). Zato ćemo u cijelosti citirati njegovu bilješku u originalu na turskom jeziku, koja glasi:

ﻲﻔﻳﺮﺷ ﻊﻣﺎﺟ ﻲﻜﻳﺪﻠﻳﺍ ﺎﻨﺑ ﻩﺩ ﻪﻠﺤﻣ ﻡﻮﺳﻮﻣ ﻪﻠﻴﻣﺎﻧ ﻱﺪﻨﻛ ﻩﺪﻨﺘﻤﺳ ﻖﻳﺮﺘﺴﺑ ﻚﺑ ﺪﻤﺤﻣ ﻩﺩﺍﺯ ﻚﺑ ﻰﺴﻴﻋ ﻱﺯﺎﻏ ﻩﺩﺭﻮﺑﺰﻣ ﺮﻬﺷ ﺭﺍﺯﺎﭘ ﻲﺠﻧﺯﻮﻘﻁ ﻚﺒﺟﺭ ﻩﺎﻣ ﻦﻜﻳﺍ ﻩﺩ ﻪﻴﻜﺗ ﻲﻜﻳﺪﻠﻳﺍ ﺎﺸﻧﺍ ﻚﻨﻳﺪﻨﻓﺍ ﻢﻴﻫﺍﺮﺑﺍ ﻲﺘﻔﻣﻭ ﺦﻴﺷ ﻲﻘﻳﺮﺘﺴﺑ ﻩﺪﻨﻓﺮﻁ ﻪﻠﺒﻗ ﻚﻨﻣﺮﺣ ءﻪﺑﺮﺗ ﻩﺪﻧﺎﺘﺳﺭﺍﺰﻣ ﻲﻛ ﻩﺪﻨﻓﺮﻁ ﻲﺳ ﻩﺭﺎﻨﻣ ﻚﻨﻔﻳﺮﺷ ﻊﻣﺎﺟ ﺭﺎﻜﻨﺣ پﻭﺪﻳﺍ ﺎﻘﺑ ﺭﺍﺩ ﻝﺎﺤﺗﺭﺍ ﻝﻭﺍ ﻥﺩ ﻪﻠﯕﻭﺍ ﻲﻧﻮﻛ ﻲﺴﺗﺮﻳﺍ

.ﺭﺪﻧﻮﻓﺪﻣ ﻩﺩ ﻪﺻﻮﺼﺨﻣ

Muhamed Enveri Kadić, Tarih-i Enveri IV, str. 166 u rukopisu br. R-7304 u Gazi Husrev- begovoj biblioteci u Sarajevu.
Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Knjiga I - Sarajevo, Sarajevo, 1998., str. 29.
U današnjoj ulici Hamdije Kreševljakovića (ranije Dobrovoljačkoj), sve do iza 1910. godine ispred zgrade bivše Šerijatske gimnazije nalazio se mesdžid Ojandži-zade hadži Ibrahima, u narodu poznat kao mesdžid na Zelenom mejdanu, oko koga se razvila istoimena mahala, koja se poslije 1565. godine izdvojila iz mahale Nedžara Ibrahima u Mjedenici. Ovaj kraj u narodu je nazivan i imenom Terezija po jednom razdjelnom vodovodnom rezervoaru koji je još od 16. stoljeća bio na prostoru današnjeg At Mejdana. (V.: Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Knjiga I - Sarajevo, Sarajevo, 1998., str. 452; i Alija Bejtić: Ulice i trgovi Sarajeva, Sarajevo, 1973., str. 140 i 251.)

mijeni svijet. Na njegovim nišanima ovaki je natpis: ‘Jenjičar-aga Abdulah paša bio bosanski valija a smrtni mu tarih biti će tajni glas, da je našao svoje pravo dostojanstvo blizu Boga. 1105. po hidžretu.’“ (=1693).⁵Ovu Kemurinu tvrdnju o bosanskom porijeklu Abdulah-paše i njegovom položaju bosanskog valije u svojim radovima prihvatili su i neki drugi istraživači historije naroda Bosne i Hercegovine pod osmanskom upravom, među kojima i Vladislav Skarić.⁶

Međutim Mehmed Surejja⁷u kraćoj biografiji ovoga Abdulah-paše ne navodi nikakvu njegovu vezu s Bosnom. On kaže:

ﺏﻮﻟﻭﺍ ﻲﻜﺑﺮﻠﻜﺑ ﻞﻳﺍ ﻡﻭﺭ ﻩﺪﻌﺑ ﻲﺳﺍﺪﺨﺘﻛ ﻝﻮﻗ ﻩﺩ ۱۰۹۹ ﻲﻗﺮﺘﻟﺎﺑ ﺏﻮﻟﻭﺍ ﻱﺮﭽﻴﻜﻳ ﺭﺪﻴﺟﺭﻮﻛ ﺎﺷﺎﭘ ﷲ ﺪﺒﻋ ﻪﻠﺗﺭﺍﺯﻭ ﻩﺪﻌﺑ ﻲﻓﺮﺼﺘﻣ ﻪﺳﻭﺮﺑ ﻩﺩ ۱۱۰۳ ﻱﺪﻟﻭﺍ ﻲﺷﺎﺑ ﻥﺎﺒﻜﺳ ﻩﺩ ۱۱۰۱ ﺭﺪﺸﻤﻠﻳﺍ ﻝﺎﺼﻔﻧﺍ ﻩﺮﻜﺻ ﻝﺎﺼﻔﻧﺍ ﻩﺩ ۱۱۰۸ ﺏﻮﻟﻭﺍ ﻲﻈﻓﺎﺤﻣ ﺩﺍﺮﻐﻠﺑ ﻪﻠﻴﻏﺎﺠﻨﺳ ﻪﺳﻭﺮﺑ ﻩﺩ ۱۱۰٦ ﻱﺪﻠﻳﺍ ﺐﺼﻧ ﻲﺳﺎﻏﺍ ﻱﺮﭽﻜﻳ

.ﻱﺪﻠﻳﺍ ﻝﺎﺤﺗﺭﺍ ﻩﺪﻌﺑﻭ

Abdulah-paša je Gruzijac. Napredovao je kroz red janjičara.⁸Godine

Sejfudin Fehmi ef. Kemura, „Javne muslimanske gragjevine u Sarajevu - I Careva džamija“, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, XX, Sarajevo, 1908., str. 484.
Vidi: Vladislav Skarić, Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austro- ugarske okupacije, Sarajevo, 1937., str. 109.
Mehmed Süreyya (1845–1909) – član Velikog vijeća Ministarstva prosvjete i autor djela Sicill-i Osmani poznatog i pod nazivom Tezkire-i Mešahir-i Osmaniyye. U ovome djelu štampanom u četiri sveska na 2.420 stranica teksta date su biografije oko

20.000 najpoznatijih ličnosti Osmanskog carstva, čija su imena poredana po alfabetu i hronološkim redom po godini smrti ličnosti. Sva četiri sveska na osmanskom jeziku prvi put je objavila štamparija Dār aṭ-ṭibāʻa al-ʻĀmira u Istanbulu i to: prvi svezak 1308/1890., drugi i treći svezak 1311/1893., i četvrti svezak bez godine izdanja (v. u: Türkiye Diyanet Vakfı Islam Ansiklopedisi, Cilt 29, Ankara, 2003., str. 527-529).

Janjičari (tur. yeniҫeri, nova vojska) – specijalna pješadija u Osmanskoj imperiji koja je osnovana u XIV stoljeću kao stalna jedinica; bila je prva stajaća vojska u Evropi. U početku je bila popunjavana zarobljenicima, a od 1402. pretežno kupljenjem zdrave, lijepo građene i dobro vaspitane djece i mladića pokorenih kršćanskih naroda i islamiziranih Bošnjaka i Albanaca. Najrazvijeniji među njima primani su u adžemi-odžak (za janjičare) u Carigradu, gdje su podvrgavani strogom vojničkom i vjerskom odgoju, pri čemu je naročita pažnja posvećivana fizičkom odgoju. Najbolji među njima (visokog rasta) primani su u službu na dvoru, a ostali sposobni (srednjeg rasta) postajali su janjičari. Kao dio centralne vojske, janjičari su primali plaću iz državne blagajne i nalazili se tamo gdje je bio sultan, osim pojedinih odreda dislociranih u provincijskim garnizonima i pograničnim tvrđavama. U XV i XVI stoljeću bili su najodanija sultanova vojska, a neki od njih postali su istaknuti vojnici i državnici Imperije. Služili su u janjičarskom korpusu pod komandom janjičarskog age, koji je imao zamjenike i svoj štab. Korpus se dijelio na tri orte, koje su imale posebnu oznaku na zastavi i kapiji kasarne. Janjičarski aga išao je u rat samo sa sultanom. U početku je bilo hiljadu janjičara, a u vrijeme Mehmeda IV (1648-

87) oko 40.000. U svojim kasarnama janjičari su od ishrane stvorili pravi kult. Kazan je smatran svetinjom i oko njega su se okupljali pri jelu i raznim savjetovanjima. Obaranje kazana bio je znak za pobunu, a gubitak kazana u ratu predstavljao je najveću sramotu.

1099. (7. novembra 1687. – 25. oktobra 1688.) bio je kulćehaja⁹, a posli- je toga postao je rumelijski beglerbeg. S toga položaja kasnije je svrgnut. Godine 1101. (15. oktobra 1689. – 4. oktobra 1690.). bio je na položaju

sekbanbaše,¹⁰a godine 1103. (24. septembra 1691. – 11. septembra 1692.) na položaju namjesnika Bruse. Poslije toga imenovan je na položaj janjičarskog age. Godine 1106. (22. augusta 1694. – 11. augusta 1695.) pored položaja namjesnika Brusanskog sandžaka dodijeljen mu je i položaj muhafiza Beo- grada. S toga položaja svrgnut je 1108. (31. jula 1696. – 19. jula 1697.) godine. Kasnije je umro.¹¹

Nema nikakve sumnje da i Kemura i Surejja pišu o istoj ličnosti. Iako su njihove informacije o Abdulah-paši samo djelimično tačne, zbog čega se na prvi pogled čine oprečnim, one se u pojedinim tačkama nadopunjuju i mogu poslužiti kao osnova za dalje rasvjetljavanje istine o tome kakvu je on ulogu imao u Bosni tri godine prije katastrofe Sarajeva u provali Eugena Savojskog u oktobru 1697. godine. Surejjine informacije o tome da je Abdulah-paša porijeklom Gruzijac, da je napredovao od običnog janjičara, preko položaja kulćehaje i sekbanbaše do položaja janjičarskog age (vrhovnog zapovjednika svih janjičara), mogu se prihvatiti tačnim, ali se njegova informacija da je prvo bio na položaju namjesnika Bruse pa tek onda postao vrhovni zapo- vjednik janjičara mora prihvatiti s rezervom, jer on sam na drugom mjestu u hronološkom popisu svih janjičarskih aga kaže da je 1104. (12. septembra 1692. – 1. septembra 1693.) na tome položaju bio Gurdži¹²Abdulah-aga, te da je poslije toga 1105. (2. septembra 1693. – 21. augusta 1694.) godine bio na položaju namjesnika sandžaka Bruse¹³(۱۱۰٥ ﻩﺪﻌﺑ ﺎﻏﺍ ﻪﻠﻟﺍ ﺪﺒﻋ ﻲﺟﺭﻮﻛ ۱۱۰٤

Oružje i odjeću nabavljali su o svom trošku. Na bojištu su se postrojavali u centru borbenog rasporeda. U bojeve su išli smjelo, pridržavali se lijepo vjerskih propisa, pa je i većina uspjeha osmanske vojske pripisivana njima. (Terminološki komentar preuzet od Hazima Šabanovića. Vidi: Evlija Čelebi, Putopis, Sarajevo, 1979., str. 629-630.)

Kulćehaja (tur. kulkethodasi) je naziv za zamjenika janjičarskog age. On je bio vrlo utjecajan, često ništa manje i od samog age janjičara.
Sekbanbaša – starješina sekbana (sejmena), jedan od najviših oficira janjičarskog korpusa, drugi poslije janjičarskog age.
Mehmed Süreyya, Sicill-i Osmani III, Istanbul, 1311/1893, str. 239-240.
Nadimak Gurdži (Gruzijac) imala su i dvojica bosanskih namjesnika Gurdži Mehmed- paša (1606.) i Gurdži hadži Osman-paša (1798.) i namjesnik Hercegovačkog sandžaka Gurdži Mehmed-paša (1681. i 1685.).
Mehmed Süreyya za Brusu (danas Bursu) koristi izrazﻪﺳﻭﺮﺑ , dok se u svim sudskim dokumentima i fermanima koje ćemo u ovome radu koristiti za sandžak Brusu navodi stari naziv ﻲﻏﺎﺠﻨﺳﺭﺎﻛﺪﻧﻭﺍﺪﺧ (carski sandžak), prozvan po tome što je u početku dodjeljivan najsposobnijim prinčevima, od kojih su neki kasnije postali sultani. Hudavendigar (ﺭﺎﻛﺪﻧﻭﺍﺪﺧ) – titula osmanskih sultana Murata I, Bajezida I i Murata II.

ﻲﺳﺎﺷﺎﭘ ﻪﺳﻭﺮﺑ.)¹⁴. Tako stoji i u dva, do sada, neobjavljenja fermana. U prvom fermanu napisanom u logoru pod Tatar-Pazarom¹⁵, u drugoj dekadi mjeseca zu-l-kade 1105. (4. – 13. jula 1694.) godine, sultan Abdulah-pašu oslovljava zapovjednikom plemenitih zapovjednika, ranijim vrhovnim zapovjednikom mojih janjičara i sadašnjim namjesnikom Brusanskog sandžaka koji mu je dodijeljen kao arpaluk¹⁶(ﻪﭘﺭﺍ ﻪﺟﻭ ﺮﺑ پﻮﻟﻭﺍ ﻲﺳﺎﻏﺁ ﻡﺮﻠﻳﺮﭽﯖﻳ ﺎﻘﺑﺎﺳ ﻡﺍﺮﻜﻟﺍ ءﺍﺮﻣﻷﺍ ﺮﻴﻣﺃﻭ ﻪﻠﻟﺍ ﺪﺒﻋ ﻥﻻﻭﺍ ﻑﺮﺼﺘﻣ ﺭﺎﻛﺪﻧﻭﺍﺪﺧ ﻖﻟ). Kasnije ćemo vidjeti da je na isti način oslov- ljen i u fermanu napisanom desetak dana kasnije, u trećoj dekadi mjeseca zu-l-kade 1105. (14. – 23. jula 1694.) godine u logoru pod Beogradom (ﺎﻘﺑﺎﺳ ﻪﻠﻟﺍ ﺪﺒﻋ ﻥﻻﻭﺍ ﻑﺮﺼﺘﻣ ﻪﻨﻏﺎﺠﻨﺳ ﺭﺎﻛﺪﻧﻭﺍﺪﺧ ﻖﻟ ﻪﭘﺭﺍ ﻪﺟﻭ ﺮﺑ ﻻﺎﺣ پﻮﻟﻭﺍ ﻲﺳﺎﻏﺁ ﻱﺮﭽﯖﻳ), kao i u hudždžetu Sarajevskog šerijatskog suda iz prve dekade mjeseca ramazana 1106. (15. – 24. aprila 1695.) godine, nakon njegove smrti u Ojandži-zade mahali u Sarajevu (ﻑﺮﺼﺘﻣ ﻲﻏﺎﺠﻨﺳ ﺭﺎﻛﺪﻧﻭﺍﺪﺧ پﻮﻟﻭﺍ ﻲﺳﺎﻏﺁ ﻱﺮﭽﯖﻳ ﻲﻟﺎﻋ ﻩﺎﻛﺭﺩ ﺎﻘﺑﺎﺳ ﺕﺎﻓﻭ ﻦﻜﻳﺍ ﻦﻛﺎﺳ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﻲﻬﺟﻭ ﺕﺮﻓﺎﺴﻣ ﻩﺪﻨﺳ ﻪ^ّﻠﺤﻣ ﻩﺩﺍﺯ ﻲﺠﻧﺎﻳﻭﺍ ﻩﺪﻳﺍﺮﺳ ءﻪﻨﻳﺪﻣ ﻡﺪﻗﺍ ﻥﺪﻧﻮﺑ پﻮﻟﻭﺍ ﺎﺷﺎﭘ ﻪﻠﻟﺍ ﺪﺒﻋ ﻮﻠﺗﺩﺎﻌﺳ ﻮﻠﺘﻟﻭﺩ ﻥﺪﻳﺍ).

Na osnovu gore spomenutog hudždžeta Sarajevskog šerijatskog suda i natpisa na nišanu Abdulah-paše, sa sigurnošću se može utvrditi da Surejjini navodi: Godine 1106. (22. augusta 1694. – 11. augusta 1695.) pored polo- žaja namjesnika Brusanskog sandžaka dodijeljen mu je i položaj muhafiza Beograda. S toga položaja svrgnut je 1108. (31. jula 1696. – 19. jula 1697.) godine. Kasnije je umro., nisu tačni, jer je Abdulah-paša tada već bio među umrlima. Isto tako, ne mogu se prihvatiti ni navodi naših (gore spomenutih) istraživača o navodnom Abdulah-pašinom namjesnikovanju u Bosni niti o njegovoj smrti za vrijeme posjete svojoj kući i rodbini u Ojandži-zade mahali u Sarajevu, jer se ni u jednom popisu bosanskih namjesnika ne navodi njego- vo ime i jer su se njegova kuća i rodbina, ukoliko ih je imao, morale nalaziti: ili negdje na Kavkazu, odakle je porijeklom, ili u Istanbulu, gdje je doživio najveći uspon u svojoj karijeri, ili u Brusi, gdje je bio namjesnik.

U nastavku ove radnje pokušat ćemo odgovoriti na pitanje kako se Abdu- lah-paša našao u Sarajevu i kakva je bila njegova uloga u Bosni. Prije toga, treba se ukratko osvrnuti na njegov kraći boravak u Beogradu.

Abdulah-paša u Beogradu

Surejjine informacije o Abdulah-pašinom boravku u Beogradu moraju se uzeti s rezervom, kako u pogledu dužnosti koja mu je tamo bila povjerena, tako i vremena u kojem ju je obavljao. On navodi da je Abdulah-paši položaj

Mehmed Süreyya, Sicill-i Osmani IV, Istanbul, bez godine izdanja, str. 775.
Danas Pazardžik na rijeci Marici u Bugarskoj, 36 km zapadno od Plovdiva.
Arpaluk – apanaža, plaća, dopunska plaća u naturi ili novcu, penzija.

muhafiza Beograda povjeren 1106. (22. augusta 1694. – 11. augusta 1695.) godine. Međutim, pouzdano se zna da je u to vrijeme na položaju muhafiza Beograda bio Bujuk Džafer-paša¹⁷, koji je prethodno smijenjen s položaja bosanskog namjesnika¹⁸i da je Abdulah-paši fermanom iz druge dekade mje- seca zu-l-kade 1105. (4. – 13. jula 1694.) godine već bilo zapovijeđeno da se hitno iz Beograda uputi u Bosnu. Iako nije bio muhafiz Beograda, Abdulah- paša je, kao iskusan ratnik i bivši vrhovni zapovjednik janjičara, mogao imati važnu ulogu u razbijanju austrijske opsade Beograda početkom muharrema 1105. (krajem augusta i početkom septembra 1693.) godine. Austrijanci su, naime, saznavši da su veliki vezir Mustafa-paša i brza tatarska vojska bili upućeni na druge strane, pokušali iskoristiti priliku i ponovo zauzeti Beograd, kao važnu tvrđavu na granici prema Austriji. Čim je za to saznao sultan, odmah je naredio da vojska sa svih strana pohita prema Beogradu i pritekne u pomoć ovoj isturenoj tvrđavi, koja je danima opsjedana i bespoštedno tučena vatrom iz topova i kumbara. Kada je turska vojska pristigla i ulogorila se u Jagodini, Austrijanci su, čuvši da veliki vezir ide u pomoć Beogradu, izgubili svaku nadu u uspjeh i nabrzinu se povukli 10. muharrema 1105. (11. septem- bra 1693.) godine, ostavljajući iza sebe mnogo mrtvih, ranjenih i zarobljenih, te velike količine opreme.¹⁹Drugi važan zadatak Abdulah-paše u Beogra- du bio je da s velikim vezirom organizira radove na popravci i proširenju tvrđave.²⁰U tim radovima učestvovalo je i nekoliko stotina tesara, zidara i drugih majstora iz raznih mjesta u Bosni, o čemu je sačuvano više pisanih dokumenata.²¹Treći i najvažniji zadatak Abdulah-paše u Beogradu bio je da

Vidi: Joseph Von Hammer, Historija turskog / osmanskog/ carstva 3, Zagreb, 1979., str.

55 i 59.

Vidi: Salih Sidki Hadžihuseinović, Muvekit, Povijest Bosne 1, Sarajevo, 1999., str. 417.
Vidi opširnije: Salih Sidki Hadžihuseinović, Muvekit, Povijest Bosne 1, Sarajevo, 1999., str. 419-421; i Joseph Von Hammer, Historija turskog / osmanskog/ carstva 3, Zagreb, 1979., str. 54-59.
Poslije razbijanja austrijske opsade Beograda Turci su izvršili i ojačanja tvrđave, naročito njene najstarije strane, jugoistočnog bedema Gornjeg grada. Ispred srednjovekovnog bedema na ovoj strani izgrađen je novi paralelan bedem, a na njegovim uglovima dva manja ravelina, što je bilo u stilu stare talijanske škole. Ispred ovih ugaonih bastiona, jugoistočnog i jugozapadnog, podignuti su po dubini dvorožni bastioni, a između njih je proširen kraljevski ravelin koji su izgradili Austrijanci. Na severoistočnoj strani Gornjeg grada izrađena su tri grudobrana: ispred dvorožnog bastiona prema At-pazaru, ispred Zindan-kapije i ispred osmougaone kule istočnog cvingera. Na jugozapadnoj strani napravljen je bastion ispred Kralj-kapije. U Donjem gradu ojačanje su izvršili izgradnjom bastiona, ispred glavne kapije na severoistočnom bedemu. (Vidi: Divna Đurić-Zamolo, Beograd kao orijentalna varoš pod Turcima 1521-1867. Arhitektonsko- urbanistička studija, Beograd, 1977., str. 162.)
U jednom dokumentu Sarajevskog šerijatskog suda navodi se da je iz vilajeta Bosna fermanom traženo da se 200 tesara hitno pošalje u Beograd radi popravke beogradske

se pobrine za sigurnost sultana, koji je s velikom dvorskom pratnjom stigao u Beograd 17. muharrema 1105. (18. septembra 1693.) i tu ostao sve do početka

rebiu-l-evvela 1105. (31. oktobra 1693.) godine.²²

Abdulah-paša u Bosni

Dok je glavnina turske vojske s velikim vezirom Mustafa-pašom na čelu bila zauzeta oko razbijanja austrijske opsade Beograda, bosanski namjesnik Mehmed-paša Korča imao je dosta muke u odbrani Bosne, gdje su preko Krajine navaljivali Hrvati, a preko Dalmacije Mlečani. Ovima posljednjim pošlo je za rukom da u ljeto 1693. godine zauzmu tvrđavu Gabela²³, kapiju Hercegovine i zaprijete Mostaru. Muvekit navodi da se mletačka vojska upućena brodovima iskrcala 28. ševvala 1104. (2. jula 1693.) godine i odmah opsjela tvrđavu, čiji su se branitelji ubrzo predali. Mlečanima je tada išao

tvrđave i da je iz Sarajeva i nekoliko drugih mjesta poslano njih 124. Među njima navode se imena: mimar-baše Luke, sina Vukova, Mihajla, sina Stojanova, Radojice i njegovog sluge Janka te još jedanog Radojice iz Gornje Varoši u Sarajevu, klesara Omera, sina Mustafina, i zimije Jeremije, sina Ivanova iz Sarajeva, mimar-baše Stojana, sina Martinova, i Blagoja, sina Miloševa iz nahije Kreševo, Mata, sina Tomova, i Grgura, sina Matova iz nahije Visoko, mimara Mehmeda, sina Abdulahova iz Careve mahale, i Mihajla, sina Jovanova iz Čaršijske mahale u kasabi Jajce. Iz dokumenta se vidi da su oni prethodno garantovali jedan za drugog i da im je na ime plaće i putnih troškova unaprijed isplaćeno po dvije hiljade akči. (Vidi: Muhamed Enveri Kadić, Tarih-i Enveri, IV, u rukopisu br. R-7304 u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.)

ﺭﻮﺑﺰﻣ ﻊﺑﺎﺗ ﻮﻘﻧﺎﻳﻭ ﻪﭽﻳﻭﺩﺍﺭﻭ ﻥﺎﻳﻮﺘﺳﺍ ﺪﻟﻭ ﻮﻠﻴﺤﻣﻭ ﻕﻭ ﺪﻟﻭ ﻪﻗﻮﻟ ﻲﺸﺑ ﺭﺎﻤﻌﻣ ﻥﺪﻧﺮﻠﻨﻛﺎﺳ ﻻﺎﺑ ﺵﻭﺭﺍﻭ ﻩﺪﻳﺍﺮﺳ ءﻪﻨﻳﺪﻣ ﻪﻴﺣﺎﻧ ﻩﻮﺷ ﻩﺮﻛﻭ ﻥﺍﻮﻳﺍ ﺪﻟﻭ ﻲﻣ ﻩﺮﻳ ﻲﻣﺫﻭ ﻰﻔﻄﺼﻣ ﻦﺑ ﺮﻤﻋ ﻥﺎﻴﭽﺷﺎﻁ ﻥﺪﻧﺮﻠﻨﻛﺎﺳ ﻩﺭﻮﺑﺰﻣ ءﻪﻨﻳﺪﻣﻭ ﻪﭽﻳﻭﺩﺍﺭ ﺮﻜﻳﺩﻭ ﺭﻮﻏﺮﻏﻭ ﻮﻁﺎﻣ ﺪﻟﻭ ﺎﻣﻮﻁ ﻥﺪﻨﺳ ﻪﻴﺣﺎﻧ ﻪﻗﻮﺴﻳﻭﻭ ﺵﻮﻠﻴﻣ ﺪﻟﻭ ﻪﻳﻮﻏﻼﺑﻭ ﻦﻴﻁﺭﺎﻣ ﺪﻟﻭ ﻥﺎﻳﻮﺘﺳﺍ ﻥﻻﻭﺍ ﻲﺷﺎﺑ ﺭﺎﻤﻌﻣ ﻥﺪﻨﺳ

ﻥﺍﻮﻳ ﺪﻟﻭ ﻞﻳﻮﻠﻴﺤﻣ ﻥﺪﻨﺳ ﻪ^ّﻠﺤﻣ ﻮﺷﺭﺎﭼﻭ ﷲ ﺪﺒﻋ ﻦﺑ ﺪﻤﺤﻣ ﺭﺎﻤﻌﻣ ﻥﺪﻨﺴ^ّﻠﺤﻣ ﻪّﻳﺭﺎﻜﻧﻮﺣ ﻩﺪﻨﺳ ﻪﺒﺼﻗ ﻪﭽﻳﺎﻳﻭ ﻮﻁﺎﻣ ﺪﻟﻭ

ﻚﻨﻳﺮﻠﺗﺮﻀﺣ ﺎﺷﺎﭘ ﺪﻤﺤﻣ ﻮﻠﺗﺩﺎﻌﺳ ﻮﻠﺘﻟﻭﺩ ﻥﻻﻭﺍ ﻲﺴﻴﻟﺍﻭ ﻪﻨﺳﻮﺑ ﻻﺎﺣ ﻩﺩﺮﻴﻗﻮ^ّﺘﻟﺍ ﻡﺯﻻ ﺮﻴﻄﺧ ﻉﺮﺷ ﺲﻠﺠﻣ ﺮﻟ ﻪﻨﺴﻤﻛ ﻡﺎﻧ ﻥﻻﻭﺍ ﺭﺍﺪﻘﻤﻴﻟﺎﻋ ﻱﺍﺪﺤﺘﻛﻭ ﻲﺴﻴﻋﺮﺷ ﻞﻴﻛﻭ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﻲﻋﺮﺷ ﺞﻬﻧ ﻪﻘﻳﺪﺼﺗ ﺮﻛﺬﻟﺍ ﻲﺗﺁ ﺹﻮﺼﺧ ﻥﺪﻨﻳﺮﻠﻓﺮﺸﻟﺍ ﺮﻫﺎﺑ ﻑﺮﻁ ﻲﺳ ﻪﻌﻠﻗ ﺩﺍﺮﻐﻠﺑ ﻻﺎﺣ پﻭﺪﻳﺍ ﻡﻼﻛ ﺮﻳﺮﻘﺗﻭ ﺭﺍﺮﻗﺍ ﻱﺮﺑ ﺮﻫ ﻩﺪﻧﺮﻀﺤﻣ ﻩﺪﺠﻣ ﺪﻳﺯ ﺎﻏﺁ ﻰﻔﻄﺼﻣ ﻡﺭﺎﻛﻷﺍﻭ ﺪﺟﺎﻣﻷﺍ ﺮﺨﻓ ۱۲٤ ﻥﺪﻧﺮﻟﺎﻀﻗ ﻪﭽﻳﺎﻳﻭ ﻯﺍﺮﺳ ﻪﻴﻠﻋ ءﺎﻨﺑ ﻪﻠﻴﻐﻤﻟﻭﺍ ﻥﺎﻣﺮﻓ ﺝﺍﺮﺧﺍ ﺭﺎﺠﻧ ﺮﻔﻧ ﺯﻮﻴﻜﻳﺍ ﻥﺩ ﻪﻨﺳﻮﺑ ﺖﻳﻻﻭ ﻥﻮﭽﻳﺍ ﻱﺮﻴﻤﻌﺗ ﺭﺎﻣ ﺍﺪﻋ ﺎﻣ ﻥﺪﻧﺮﻠﻗﺪﻟﻭﺍ ﻞﻴﻔﻛ ﺖﻳﻻﻭ ءﻲﻟﺎﻫﺍ ﻪﻨﺴﻔﻧ ﻙﺮﻟﺭﺎﺠﻧ ﻥﺎﻨﻟﻭﺍ ﺝﺍﺮﺧﺍ ﻥﺪﻨﺳﺎﻀﻗ ﻪﭽﻳﺎﻳﻭ پﻮﻨﻟﻭﺍ ﺝﺍﺮﺧﺍ ﺭﺎﺠﻧ ﺮﻔﻧ ﻩﺮﻔﻧ ﺮﻬﺑ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﻖﻤﻟﻭﺍ ﺏﻮﺴﺤﻣ ﻪﻨﻳﺮﻠﺗﺮﺟﺍ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﻪﺟﻭ ﻲﻨﻐﻳﺪﻟﻭﺍ ﻥﺎﻣﺮﻓﻭ پﻮﻟﻭﺍ ﻞﻴﻔﻛ ﻲﺧﺩ ﺮﻟﺰﺑ ﻪﻨﺴﻔﻧ ﻙﺮﻟﺮﻔﻧ ﺮﻛﺬﻟﺍ ﻢﻴﻠﺴﺗﻭ ﻊﻓﺩ ﻩﺮﻟﺭﺎﺠﻧ ﺮﻛﺬﻟﺍ ﺭﺎﻣﻭ ﺾﺒﻗﻭ ﺬﺧﺍ ﻪﭽﻗﺍ ﻚﻴﺑ ﺮﺸﻴﻜﻳﺍ ﻥﺪﻧﺪﻳ ﻚﻨﻳﺮﻠﺗﺮﻀﺣ ﻪﻴﻟﺍ ﺭﺎﺸﻣ ﻱﺎﺷﺎﭘ ﻦﻴﺸﭘ ﻪﺟﻭ ﺮﺑ

.(ﻱﺪﻨﻟﻭﺍ ﺐﺘﻛ) ﻊﻗﺍﻮﻟﺍ ﻮﻫ ﺎﻣ ﻲﻋﺮﺸﻟﺍ ﻖﻳﺪﺼﺘﻟﺍ ﺐﻏ ﻩﺪﻧﺮﻠﻛﺪﻳﺩ ﻙﺪﻠﻳﺍ

Vidi opširnije: dr. Ćiro Truhelka, „Pobirci iz jednog jajačkog sidžila“, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, XXX, Sarajevo, 1918., str. 163.
Stari trg Drijeva na lijevoj obali donje Neretve zvao se od sredine 15. stoljeća Gabela, a sama skela zvala se Neretva i Gabela. Srednjovjekovna Drijeva bilo je jedno od najvažnijih trgovačkih središta i glavna carina kroz koju su prolazile dubrovačke i mletačke robe za Bosnu i Srbiju. Kao samostalni kadiluk Gabela se prvi put spominje 1598. godine. Kada je 1693. godine tvrđava Gabela pala u ruke Mlečana, preostali dio toga kadiluka pripojen je Ljubuškom kadiluku, kao i sama Gabela kada je 1718. godine ponovo došla pod tursku vlast. (Vidi: Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, Sarajevo, 1959., str. 195-196.)

naruku ustanak koji su zbog nasilnog ubiranja filurije podigli kršćani u donjoj Neretvi, od Mostara do Gabele. Uznemireni ovakvim razvojem događaja, žitelji Mostara poslali su molbe na Portu da izda zapovijed Sulejman-paši²⁴, namjesniku Skadra, da, kao branike Zemlje, ponovo povrati i oslobodi tvrđa- ve Počitelj i Gabelu u Hercegovini i Podgoricu u Crnoj Gori. Hitna reakcija Porte izostala je iz dva razloga: što je turska vojska u augustu i septembru te godine bila zauzeta oko razbijanja austrijske opsade Beograda i što je nastu- pajuća zima bila nepogodna za prebacivanje teške opreme baljemeza, havana, šahi-topova i surma-topova iz Jajca, Livna, Sarajeva, Prusca i Beograda, bez kojih je svaki pokušaj povratka tvrđave Gabela unaprijed bio osuđen na neuspjeh. Prvi pokušaj povratka Gabele Turci su organizirali tek u ljeto 1694. godine, i on je, kako ćemo vidjeti, završen neuspjehom. S tim u vezi u mje- secu zu-l-kade 1105. (24. juna – 23. jula 1694.) upućena su dva fermana, od kojih je prvi naslovljen na Mehmed-pašu Korču²⁵, beglerbega Bosne, a drugi na Sulejman-pašu Blagajca, namjesnika Skadra.

Prvi ferman naslovljen na Mehmed-pašu Korču, beglerbega Bosne, dati- ran je u drugoj dekadi mjeseca zu-l-kade 1105. (4. – 13. jula 1694.) godine

Mehmed Süreyya (v. u: Sicill-i Osmani, III, str. 70) navodi da je Sulejman-paša po porijeklu bio Albanac i da je, kao namjesnik, službovao prvo u Valoni, a potom u Skadru, Hercegovini, Livnu i Elbasanu. Prema Surejji, 1107/1695-95. godine u rangu vezira bio je na položaju rumelijskog valije, a 1108/1696-97. godine na položaju muhafiza Temišvara i Niša. Uz napomenu da je bio veoma hrabar i sposoban, on navodi da je, kao umirovljenik, umro 1110/1698. godine u Gumuldžini (danas grad Komotini u Zapadnoj Trakiji u Grčkoj). Muvekit, pak, navodi da je Sulejman-paša po porijeklu bio iz Blagaja u Hercegovini (v. u: Povijest Bosne I, str. 419).
Gazi Mehmed-paša Korča, sin Mustafin, rodom je iz sela Korča kod Sarajeva. U sviti glasovitog bosanskog vezira Topal Husein-paše bio je ćehaja i istakao se za vrijeme austrijskih provala u Bosni i Srbiji. Za zasluge je, kako navode Süreyya i Bašagić, postao beglerbeg i bosanski namjesnik 1103/1691. godine, a ne 1104/1692-93. godine, kako navodi Muvekit. Na položaju beglerbega Bosne ostao je sve do smrti 1109/1697. Kada je čuo za poraz sultana na rijeci Tisi, od tuge se razbolio i petnaesti dan umro. Ukopan je u Travniku. Na dan ukopa došao je ferman u kome ga sultan imenuje gazijom i vezirom (v.: Bašagić, str. 392; i Muvekit I, 425). Pozivajući se na Muvekita, Vedad Biščević (v. u: Bosanski namjesnici osmanskog doba 1463. - 1878., Sarajevo, 2006., str. 214) navodi da je on brat Redžeb-paše Nevesinjca. Međutim, bit će da to nije tačno jer se iz prijepisa više sudskih dokumenata vidi da je Redžeb-pašinom ocu bilo ime Derviš, a djedu Abdulah (v.: Alija Bejtić, Sarajlija Abdulah Drnišlija i njegov zbornik bosanskih memorijala 1672-1719, Sarajevo, 1977., str. 208), dok je Mehmed-pašinom ocu bilo ime Mustafa, a malodobnom sinu Omer (v. u: Tarih-i Enveri, V, str. 13). Na Mehmed-pašinom ovalnom pečatu u sredini piše: Mehmed moli Vjerovjesnika da se kod Boga za njega zauzme (ﺪﻤﺤﻣ ﺪﻫﺍﻮﺧ ﻲﺒﻧ ﺯﺍ ﺖﻋﺎﻔﺷ), a u dva položita polja: Moj uspjeh je samo uz Allahovu pomoć. Na Njega se oslanjam i u Njega se uzdam (ﺐﻴﻧﺃ ﻪﻴﻟﺇﻭ ﺖﻠﻛﻮﺗ ﻪﻴﻠﻋ Ϳﺎﺑ ﻻﺇ ﻲﻘﻴﻓﻮﺗ ﺎﻣﻭ). Vidi: Riza- ef. Muderizović, “Nekoliko muhurova bosanskih valija“, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, ۱۹۱٦., str. ۸-۷.

u logoru pod Tatar-Pazarom.²⁶U njemu se Mehmed-paši prebacuju nemar i krivnja za pad Gabele, strogo mu se zapovijeda da mobilizira sve raspolo- žive snage i što prije oslobodi Gabelu. U suprotnom, prijeti mu se smrtnom kaznom. U fermanu se dalje zapovijeda da sve ovo ima sprovesti u koordi- naciji s namjesnikom Hercegovačkog sandžaka Selim-pašom²⁷, bivšim janji- čarskim agom i namjesnikom Brusanskog sandžaka Abdulah-pašom, namje- snikom Jenišehirskog sandžaka Mehmed-pašom i namjesnikom Skadarskog sandžaka Sulejman-pašom, koji će mu se pridružiti sa svojom vojskom.

Drugi ferman naslovljen na Sulejman-pašu, namjesnika Skadarskog san- džaka, datiran je u trećoj dekadi mjeseca zu-l-kade 1105. (14. – 23. jula 1694.) godine u logoru pod Beogradom.²⁸Kao i u prvom, i u ovome fermanu navode se imena ovih paša, kojima se zapovijeda oslobađanje Gabele: bosanskog beglerbega Mehmed-paše, namjesnika Hercegovačkog sandžaka Selim-paše, bivšeg janjičarskog age i namjesnika Brusanskog sandžaka Abdulah-paše i namjesnika Jenišehirskog sandžaka Mehmed-paše. Ovim fermanom Sulej- man-paši se, između ostalog, zapovijeda da u Gabelu prebaci jedan baljemez-

Vidi prijepis fermana u: Tarih-i Enveri IV, str. 161-162 u rukopisu br. R-7304 u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.
U oba fermana kao namjesnik Hercegovačkog sandžaka navodi se Selim-paša.

Namjesnik Skadra Sulejman-paša Blagajac kasnije je za neuspješan pokušaj povratka Gabele okrivio njega, pa ga je slijedeće godine veliki vezir s položaja namjesnika Hercegovačkog sandžaka premjestio u Livno za muhafiza. Muvekit (v.: Povijest Bosne I, str. 419 i 421) i Hammer (v.: Historija turskog / osmanskog/ carstva 3, str. 58) navode da je to bio Sulejman-paša, a Süreyya (v.: Sicill-i Osmani III, str. 55) i Bašagić (v.: Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini, str. 421) da je to bio Selim- paša. Bašagić navodi da je umro poslije 1110/1698. godine. Međutim, pouzdano se zna da je 1128/1716. godine ponovo bio na položaju namjesnika Hercegovačkog sandžaka. U Državnom arhivu u Dubrovniku čuvaju se tri njegove bujuruldije. Jedna bujuruldija upućena je eminu u Stonu Mahmud-agi 25. zu-l-kade 1102. (20. augusta 1691.) godine. Druge dvije datirane su 2. ševvala 1128. (19. septembra 1716.) godine. Prva je upućena kadijama, kapetanima, carinicima i ostalim časnicima Hercegovačkog sandžaka, a druga trebinjskom muhafizu Osman-begu (v.: Vesna Miović, Dubrovačka Republika u spisima namjesnika Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka, Dubrovnik, 2008., str. 136, 147 i 245). Na njegovom ovalnom pečatu izrađenom 1098/1686-87. godine stoji natpis: ﻲﺘﺳﺮﻓ ﺩﺪﻣ ﺍﺮﻣ ﺰﻴﭼ ﺶﺷ ﻲﺘﺴﻫ ﻖـــﺤﺑ ﺍﺪﺧ ﺭﺎﺑ ﻯﺍ

ﻲــﺘﺳﺭﺩ ﻦﺗﻭ ﻥﺎﻣﺃﻭ ﻥﺎﻤﻳﺍ ﻲﺘﺳﺩ ﺡﺍﺮﻓﻭ ﻞﻤﻋﻭ ﻢﻠﻋ ﻢﻴﻠﺳ ﻩﺪﺒﻋ

„O Stvoritelju, Koji si istinski Bog, Podari mi šest stvari:

Znanje, radinost, veselje, Iman, sigurnost i zdravlje!

Njegov rob Selim“

Vidi prijepis fermana u: Tarih-i Enveri IV, str. 163-165 u rukopisu br. R-7304 u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.

top²⁹iz Livna i jedan kumbara-top³⁰iz Sarajeva.

Informacije koje pružaju spomenuta dva fermana sigurno su tačne, te prema njima treba ispraviti neke navode Muvekita, koji kaže: Zaduženi su Abdullah-paša, valija Bruse, koji se nalazio u Beogradu, mutesarrif Jeniše- hira ćehaja Mehmed-paša, koji se nalazio u Nišu, i mutesarrif Klisa, bivši defterdar Ismail-paša, i oni su sa vojskom, koja je mobilizirana u Bosni i Hercegovini, 1. zu-l-hidždžeta 1105. godine (4. VII 1694.)³¹, došli i opsjeli tvrđavu Gabelu.³²

Iako navodi dragocjene informacije o tome da je Abdulah-paša, valija Bruse, visoku carsku zapovijed o upućivanju u Gabelu dobio u Beogradu, a mutesarrif Jenišehira Mehmed-paša u Nišu, Muvekit uopće ne spominje da su takvu zapovijed dobili i Mehmed-paša Korča, beglerbeg Bosne, i namjesnik Hercegovačkog sandžaka Selim-paša. Umjesto njih, on navodi da je zapovi- jed o upućivanju u Gabelu dobio mutesarrif Klisa, bivši defterdar Ismail-paša. Pažljivim iščitavanjem fermana koji se odnose na pokušaj oslobađanja Gabe- le 1694. godine pouzdano se može utvrditi da je mutesarrif Klisa Ismail-paša zapovijed o upućivanju u Gabelu dobio fermanom iz treće dekade mjeseca rebiu-l-evvela 1106. (9. – 18. novembra 1694.)³³, a ne fermanima iz druge i treće dekade mjeseca zu-l-kade 1105. (4. – 23. jula 1694.). Po svoj prilici sporan je i datum 1. zu-l-hidždže 1105. (24. juli 1694.), koji Muvekit navodi kao početak turske opsade Gabele, jer je ferman datiran u drugoj dekadi mje- seca zu-l-kade 1105. (4. – 13. jula 1694.) godine u logoru pod Tatar-Pazarom

stigao u Sarajevo i zaveden u sidžil 7. zu-l-hidždže 1105. (30. jula 1694.) godine (ﺔﻨﺳ ﺔﺠﺤﻟﺍ ﻱﺫ ﻦﻣ ۷ ﻲﻓ ﺪﻴﻗﻭ ﻞﺻﻭ .ﻒﻟﺍﻭ ﺔﺋﺎﻣﻭ ﺲﻤﺧ ﺔﻨﺴﻟ ﺓﺪﻌﻘﻟﺍ ﻱﺫ ﻂﺳﺍﻭﺍ ﻲﻓ ﺍﺮﻳﺮﺤﺗ ﻱﺭﺍﺯﺎﺑ ﺭﺎﺗﺎﺗ ﻱﺍﺮﺤﺻ ﺩﺭﻮﻴﺑ ۱۱۰٥), a drugi ferman datiran u trećoj dekadi mjeseca zu-l-kade 1105. (14. – 23. jula 1694.) godine u logoru pod Beogradom tek 12. zu-l-hidždže 1105. (5. augusta 1694.) godine (ﺲﻤﺧ ﺔﻨﺳ ﺓﺪﻌﻘﻟﺍ ﻱﺫ ﺮﺧﺍﻭﺍ ﻲﻓ ﺍﺮﻳﺮﺤﺗ ﺩﺍﺮﻐﻠﺑ ﻱﺍﺮﺤﺻ ﺩﺭﻮﻴﺑ ۱۱۰٥ ﺔﻨﺳ ﺔﺠﺤﻟﺍ ﻱﺫ ۱۲ ﻲﻓ ﺪﻴﻗ .ﻒﻟﺍﻭ ﺔﺋﺎﻣﻭ). Poslije navedenih datuma bosanskom beglerbegu Mehmed-paši Korči sigurno je trebalo nekoli-

Baljemez (iskrivljeno od njem. Faulle Metze, a ne od tur. balyemez) – dalekometni top velikog kalibra koji je upotrebljavan na kopnu i moru, a izbacivao je topovska zrna do 50 kg težine. To su, po svoj prilici, bili najveći topovi u našim gradovima. Baljemezi su se izrađivali i u Bosni. (V.: Evlija Čelebi, Putopis, Terminološki komentar: Hazim Šabanović, Sarajevo, 1979., str. 663; i Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela II, Sarajevo, 1991., str. 540.)
Kumbara je top koji je izbacivao granate ili kumbare.
Datum hidžretske godine pogrešno je preračunat, jer je 1. zu-l-hidždže 1105. godine po Hidžri bio u subotu 24, a ne 4. jula 1694. godine. (V.: Zejnil Fajić, Tabelarni pregled hidžretskih godina preračunatih u godine nove ere, Sarajevo, 1982., str. 94-95.)
Salih Sidki Hadžihuseinović, Muvekit, Povijest Bosne 1, Sarajevo, 1999., str. 420.
Vidi prijepis fermana u: Tarih-i Enveri IV, str. 177-179 u rukopisu br. R-7304 u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.

ko sedmica da po kadilucima i tvrđavama razašalje bujuruldije i sakupi ljud- stvo, hranu i opremu za vojsku te organizira njihovo prebacivanje do Gabele. Ovome ide u prilog i činjenica da Hammer³⁴događaje oko prvog pokušaja oslobađanja Gabele smješta krajem augusta 1694. godine.³⁵U tom slučaju u opsadi Gabele nije mogao učestvovati ni Abdulah-paša, bivši janjičarski aga i namjesnik Brusanskog sandžaka, koji je u međuvremenu umro.

Smrt Abdulah-paše u Sarajevu

Najstariji podatak o smrti Abdulah-paše u Sarajevu predstavlja tarih na njegovom nišanu u haremu Careve džamije u Sarajevu. Na slici natpisa, koji je 1908. godine u gore spomenutom radu objavio Kemura, čitljivo je svako slovo. Na njemu lijepim neshi-talik pismom u pet redaka na turskom jeziku piše: ³⁶

ﺎﺷﺎﭘ ﻪﻠﻟﺍ ﺪــﺒﻋ ﻲـﺳﺎﻏﺍ ﻱﺮــﭽﻴﻜﻳ ﻪﻨﺳﻮﺑ ﻆﻓﺎــــﺤﻣ ﻱﺪــﻟﻭﺍ ﺍﺬــــّﺒﺣ ﺭﻮﻟﻭﺍ ﺦـﻳﺭﺎﺗ ﻪﻨﺗﻮﻓ ﻒﺗﺎﻫ ﺕﻮﺻ ﺍﺪــﺧ ﻞﺻﻭ ﻲﺒﺼﻨﻣ ﻭﺪﻨﻛ ﻱﺪﻟﻮﺑ ۱۱۰٥ ﻪـﻨﺳ ﺔﺤــﺗﺎﻔﻟﺍ ﻥﻮﭽﻴﺣﻭﺭ

„Janjičarski aga Abdulah-paša Divan³⁷li on čuvar³⁸Bosne bijaše

Vidi: Joseph Von Hammer, Historija turskog / osmanskog/ carstva 3, Zagreb, 1979., str.

58.

Turska vojska povukla se ispod Gabele nakon devet dana bezuspješne opsade. Svi turski napori da povrate Gabelu ostali su bezuspješni i naredne godine. Prema jednom hudžetu Sarajevskog šerijatskog suda (v. prijepis u: Tarih-i Enveri IV, str. 192-194) iz treće dekade mjeseca zu-l-kade 1106. (3. – 12. jula 1695.) godine u prvoj dekadi zu-l-kade iste godine, u jeku opće mobilizacije vojske i pohoda na Gabelu, hajduci su napali selo Jasenik kod Sarajeva i nekoliko osoba ranili i ubili (ﻩﺪﻌﻘﻟﺍ ﻱﺫ ﻒﻟﺍﻭ ﺔﺋﺎﻣﻭ ﺖﺳ ﻪﻨﺳ ﻮﺒﺷﺍ ﻻﺎﺣﻭ ﻩﺭﻮﺑﺰﻣ ءﻪﻨﻳﺪﻣ ﻪﻠﻳﺍ ﺮﻴﺜﻛ ﻊﻴﻤﺟ ﻲﺳﺎﻴﻘﺷﺍ ﺩﻭﺪﻴﺣ ﻦﻜﻳﺍ ﻩﺪﻨﻣﺎﻋ ﺮﻴﻔﻧ ﻪﻠﺒﻏ ﻲﺳﺍﺮﻘﻓ ﻩﺭﻮﺑﺰﻣ ءﻪﻨﻳﺪﻣ ﻩﺪﻨﻠﺋﺍﻭﺍ ﻚﻨﺳ ﻪﻔﻳﺮﺸﻟﺍ ﻙﻼﻫﻭ ﺡﻭﺮﺠﻣ ﻲﺋ ﻪﻨﺴﻤﻛ ﭻﻗﺮﺑ ﺏﻮﻠﻳﺭﺍﻭ ﻪﻨﻳﺮﻟﺭﺯﻭﺍﻭ ﺏﻮﻠﻛ ﻪﻨﺳ ﻪﻳﺮﻗ ﻚﻴﻨﺳﺎﻳ ﻩﺪﻨﺑﺮﻗ). Tvrđava Gabela ostala je u mletačkim rukama sve do 1715. godine, kada su se Mlečani iz nje povukli prema moru, a tvrđavu samovoljno lagumom digli u zrak i do temelja razrušili. Poslije toga tvrđava Gabela izgubila je stratešku važnost kakvu je ranije imala.
Vidi prilog 1.
Arapsku riječ ﺍﺬّﺒﺣ (Kako je divan, lijep, dobar, izvrstan!) Kadić je pročitao kao perzijsku riječ ﺪﻨﭼ (nekoliko) i poslije nje dodao riječ ﻪﻨﺳ (godina), koje na nišanu nema. Iako je sam korektno pročitao originalni tekst u drugom redu tariha, Mujezinović ga je, kombinujući ga s Kemurinim prijevodom i Kadićevim čitanjem, preveo riječima: „Janjičarski aga Abdulah-paša / Bijaše nekoliko godina muhafiz Bosne“, čime je biografija Abdulah-paše dodatno zamršena. Ovdje još treba napomenuti da su i Kemura i Kadić i Mujezinović izostavili riječi ﺔﺤــﺗﺎﻔﻟﺍ ﻥﻮﭽﻴﺣﻭﺭ (Za njegovu dušu prouči Fatihu), koje stoje na kraju tariha.
Riječ muhafiz (ﻆﻓﺎﺤﻣ) u dosadašnjim prijevodima ovoga tariha ili je ostavljana neprevedena ili je prevođena u značenju valija ili namjesnik. Da se radilo o čuvanju i odbrani granica

Tajni glas mu tarih smrti izreče U milosti Božijoj svoje mjesto nađe Za njegovu dušu (prouči) Fatihu!

Godina 1105.“

Na osnovu natpisa na nišanu Abdulah-paše sa sigurnošću se može zaklju- čiti da je on umro najkasnije 30. zu-l-hidždže 1105. (21. augusta 1694) godi- ne. Poslije Abdulah-pašine smrti na Sarajevskom šerijatskom sudu vođeno je nekoliko rasprava u kojima se spominje njegovo ime, o čemu su u prijepisu sačuvane tri sudske isprave. Iz njih razabiremo da je Abdulah-paša kao musa- fir (ﻩﺭﺯﻭﺍ ﻲﻬﺟﻭ ﺕﺮﻓﺎﺴﻣ)³⁹umro u Ojandži-zade mahali u Sarajevu. Iz ovoga se može zaključiti da u Sarajevu nije stanovao u svojoj kući niti je tu boravio duže od 15 dana, jer bi u tom slučaju, po šerijatskim propisima, kao mukim izgubio status musafira i prava na korištenje određenih olakšica u pogledu obavljanja vjerskih dužnosti. Iz isprava se nadalje vidi da mu je u pratnji bio njegov lični blagajnik, neki hadži Mustafa, sin Abdulahov, kome je pred smrt ostavio potpisan i pečatom ovjeren defter sa spiskom ličnih stvari, pojedinih ljudi iz čaršije, neizmirenih računa i oporukom da se u slučaju smrti njego- ve stvari rasprodaju na javnoj licitaciji i za dobijeni novac kupi i uvakufi jedna bašča ili barem jedan ili dva dućana koji će se na upravljanje povjeriti šejhu Hasan-efendiji, sinu šejha Mustafa-efendije Logavije iz Buzadži-zade hadži Hasanove mahale. Kao svjedoci oporuke na sudu se kasnije pojavlju- ju Mehmed-efendija, sin Redžeb-efendije, hadži Hasan-efendija, sin hadži Mustafin, hadži Ali-aga, sin Abdurrahmanov, i hadži Ahmed-aga, sin Musta- fin. Za izvršioca oporuke odredio je spomenutog blagajnika hadži Mustafu, a sve vrijedne stvari do njihove prodaje povjerio je na čuvanje bivšem serdaru hadži Ali-agi. Iz najstarije isprave, iz prve dekade mjeseca ramazana 1106. (15. - 24. aprila 1695) godine, vidi se da se hadži Mustafa-aga, sin Abdulahov, obratio Sarajevskom šerijatskom sudu sa zahtjevom da mu ovjeri Abdulah-

Bosne od neprijatelja, a ne o upravljanju Bosnom, najbolje se vidi iz teksta fermana u kojem se u zadatak stavljaju: čuvanje i odbrana Carstva i osujećenje zlih namjera neprijatelja (ﻱﺍﺪﻋﺍ ﺕﺮﻀﻣ ﻊﻓﺩﻭ ﺖﻜﻠﻤﻣ ﺖﺳﺍﺮﺣﻭ ﻆﻔﺣ).

Osoba koja je na putu zove se musafir, a ona koja je kod svoje kuće ili je na strani, ali se misli tu zadržati najmanje 15 dana, zove se mukim. Musafir ima neke olakšice u pogledu vjerskih propisa kao: skraćivanje farz- namaza od četiri rekata na dva rekata, spajanje podne-namaza s ikindijom i akšam-namaza s jacijom, ne mora postiti uz ramazan, mesh po mestvama može činiti tri dana itd. (v.: Muhamed Seid Serdarević, Fikh-ul-ibadat – Propisi o osnovnim islamskim dužnostima, Sarajevo, 1968., str. 64; i Abū Bakr Ğābir al-Ğazā’irī, Minhāğ al-muslim, aṭ-ṭabʻa al-ūlā li Dār as-Salām bi al-Qāhira, 1415/1994., str. 173-175). Ove olakšice propisane su 101. ajetom sure an-Nisā’: „Kada svijetom putujete, nije vam grijeh da namaz skratite...“ (v.: Kur’an s prijevodom na bosanski jezik, preveo s arapskog jezika Esad Duraković, Svjetlost, Sarajevo, 2004., str. 94).

pašinu oporuku i da ga zvanično prizna za izvršioca oporuke. U njoj se kaže: ⁴⁰

„Nakon što je dao svoju izjavu, ponos njemu sličnih, podnosilac ove ispra- ve hadži Mustafa-aga, sin Abdulahov, počašćen dužnošću blagajnika u službi njegove ekselencije Abdulah-paše, bivšeg janjičarskog age na Visokoj porti i namjesnika sandžaka Brusa, koji je prije izvjesnog vremena nastanjen kao musafir u Ojandži-zade mahali u Sarajevu umro, došao je na Šerijatski sud i kao svjedoke doveo ponosa časnih alima Mehmed-efendiju, sina Redžeb- efendije i hadži Hasan-efendiju, sina hadži Mustafa-efendije, koji su prilikom valjanog sudskog saslušanja ovako posvjedočili: ʻMi smo svjedoci i to opet svjedočimo da je defter sa spiskom ljudi navedenog umrlog, ljudi iz čaršije, njegovih dugova i nekih poklona, a koji je sada u rukama spomenutog hadži Mustafa-age, svojom rukom potpisala i svojim pečatom ovjerila njegova ekselencija, spomenuti umrli Abdulah-paša, koji je u našem prisustvu ostavio oporuku i za njenog izvršioca odredio spomenutog hadži Mustafa-agu, čvrsto ostajući pri svojoj odluci sve do smrti.’ Pošto je svaki od njih, ponaosob, dao izjavu i pošto je njihovo svjedočenje prihvaćeno, (od strane suda) izdato je upozorenje da se pečatom ovjereni defter u rukama izvršioca oporuke ima provoditi. Na traženje zavedeno je u sidžil što se dogodilo. Napisano u prvoj dekadi blagoslovljenog mjeseca ramazana hiljadu stotinu i šeste godine.”

Čim je Sarajevski šerijatski sud ovjerio Abdulah-pašinu oporuku i za nje- nog izvršioca (vasi muhtara) zvanično priznao hadži Mustafa-agu, odmah se ovom sudu obratio sarajevski sarač Ahmed-baša, sin Osmanov, sa zahtjevom da mu hadži Mustafa-aga isplati 2.500 akči koje mu je ostao dužan umrli Abdulah-paša za popravku rahta, sedla i sablji.⁴¹Budući da je Ahmed-baša

Donosimo integralni tekst isprave prema prijepisu koji je sačinio Muhamed Enveri Kadić (v. Tarih-i Evveri, IV, str. 189 u rukopisu br. R-7304 u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu):

ﻲﺠﻧﺎﻳﻭﺍ ﻩﺪﻳﺍﺮﺳ ءﻪﻨﻳﺪﻣ ﻡﺪﻗﺍ ﻥﺪﻧﻮﺑ پﻮﻟﻭﺍ ﻑﺮﺼﺘﻣ ﻲﻏﺎﺠﻨﺳ ﺭﺎﻛﺪﻧﻭﺍﺪﺧ پﻮﻟﻭﺍ ﻲﺳﺎﻏﺁ ﻱﺮﭽﯖﻳ ﻲﻟﺎﻋ ﻩﺎﻛﺭﺩ ﺎﻘﺑﺎﺳ ﻚﻟﺭﺍﺩ ﻪﻨﻳﺰﺣ ﯔﻨﻳﺮﻠﺗﺮﻀﺣ ﺎﺷﺎﭘ ﷲ ﺪﺒﻋ ﻮﻠﺗﺩﺎﻌﺳ ﻮﻠﺘﻟﻭﺩ ﻥﺪﻳﺍ ﺕﺎﻓﻭ ﻦﻜﻳﺍ ﻦﻛﺎﺳ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﻲﻬﺟﻭ ﺕﺮﻓﺎﺴﻣ ﻩﺪﻨﺳ ﻪ^ّﻠﺤﻣ ﻩﺩﺍﺯ

ﻲﺗﺁ ﻪﺟﻭ ﻥﺩ ﻪﻨﺴﻤﻛ ﻡﺎﻧ ﷲ ﺪﺒﻋ ﻦﺑﺍ ﺎﻏﺁ ﻰﻔﻄﺼﻣ ﺝﺎﺤﻟﺍ ﺏﺎﺘﻜﻟﺍ ﻊﻓﺍﺭ ﻮﺒﺷﺍ ﻩﺎﺒﺷﻷﺍ ﺭﺎﺨﺘﻓﺍ ﻥﻻﻭﺍ ﺏﺎﻴﻓﺮﺷ ﻪﻠﻳﺍ ﻲﺘﻣﺪﺧ ﻦﺑﺍ ﻱﺪﻨﻓﺍ ﻦﺴﺣ ﺝﺎﺤﻟﺍﻭ ﻱﺪﻨﻓﺍ ﺐﺟﺭ ﻦﺑﺍ ﻱﺪﻨﻓﺍ ﺪﻤﺤﻣ ﻡﺍﺮﻜﻟﺍ ءﺎﻤﻠﻌﻟﺍ ﺮﺨﻓ ﻩﺮﯖﺻ ﻥﺪﻧﺭﻭﺪﺻ ﻲﻋﺮﺷ ﺩﺎﻬﺸﺘﺳﺍ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﻪﺟﻭ ﻰﻠﻋ ﻲﻋﺮﺸﻟﺍ ﺩﺎﻬﺸﺘﺳﻻﺍ ﺮﺛﺍ پﻮﻟﻭﺍ ﻥﺍﺮﺿﺎﺣ ﻪﻋﺮﺷ ﺲﻠﺠﻣ ﻩﺩﺎﻬﺸﻟﺍ ﻞﺟﻷ ﺮﻟ ﻪﻨﺴﻤﻛ ﻡﺎﻧ ﻱﺪﻨﻓﺍ ﻰﻔﻄﺼﻣ ﺝﺎﺤﻟﺍ ﷲ ﺪﺒﻋ ﻪﻴﻟﺍ ﺭﺎﺸﻣ ﻱﺎﻓﻮﺘﻣ پﻮﻟﻭﺍ ﻩﺪﻧﺪﻳ ﯔﻧﺎﻏﺁ ﻰﻔﻄﺼﻣ ﺝﺎﺤﻟﺍﺭﻮﺑﺰﻣ ﻪﻛﺮﻠﻳﺪﻠﻳﺍ ﻪّﻴﻋﺮﺷ ﺕﺩﺎﻬﺷ ءﺍﺩﺍ ﻪﻠﻳﻮﺷ ﺮﺒﺘﻌﻤﻟﺍ ﻞﻫﺍﻭ ﻪﻨﻋﺎﺒﺗﺍ ﻪﻴﻟﺍ ﺭﺎﺸﻣ ﻱﺎﻓﻮﺘﻣ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﻪﺟﻭ ﻲﻐﻳﺪﻟﻭﺍ ﻖﻁﺎﻧ ﺮﺘﻓﺩ ﻡﻮﺘﺨﻣ ﻪﻠﻴﻤﺘﺧﻭ ﻲﻀﻤﻣ ﻪﻠﻴﺳﺎﻀﻣﺍ ﯔﻨﻳﺮﻠﺗﺮﻀﺣ ﺎﺷﺎﭘ ﺭﻮﺑﺰﻣ ﺪﻬﺸﺘﺴﻣ ﻱﺭﺍﺩ ﻪﻨﻳﺰﺧ ﻪﻨﺳﺎﻳﺎﺻﻭ ﺬﻴﻔﻨﺗﻭ ﺖّﻴﺻﻭ ﻩﺩﺰﻤﻳﺭﻮﻀﺣ ﻲﺋﺎﻄﻋﺍ ﺾﻌﺑﻭ ﻲﻨﻧﻮﻳﺩ ﻥﻻﻭﺍ ﺮﻳﺎﺳﻭ ﻕﻮﺳ ﻪﺟﻭ ﻮﺑ ﻪﺻﻮﺼﺧ ﻮﺑ ﺰﺑ ﻱﺪﻠﻳﺍ ﺕﺎﻓﻭ ﻩﺭﺍﺮﻗﺍ ﻰﻠﻋ ﺍﺮً ﺼﻣ پﻭﺪﻳﺍ ﺭﺎﻴﺘﺧﺍﻭ ﺐﺼﻧ ﺭﺎﺘﺨﻣ ءﻲﺻﻭ ﻲﺋﺎﻏﺁ ﻰﻔﻄﺼﻣ ﺝﺎﺤﻟﺍ

ﺰّﻴﺣ ﻱﺮﻠﺗﺩﺎﻬﺷ ﻪﻴﻛﺰ^ّﺘﻟﺍﻭ ﻞﻳﺪﻌ^ّﺘﻟﺍ ﺪﻌﺑ ﻩﺪﻧﺮﻠﻛﺪﻠﻳﺍ ﻪّﻴﻋﺮﺷ ﺕﺩﺎﻬﺷ ءﺍﺩﺍ ﻱﺮﺑ ﺮﻫ ﻮﻳﺩ ﺯﺭﺪﻳﺍ ﻲﺧﺩ ﺕﺩﺎﻬﺷ ﺯﺮﻟﺪﻫﺎﺷ ﻩﺭﺯﻭﺍ

ﻮﻫ ﺎﻣ ﻲﻋﺮﺸﻟﺍ ﻪﻴﺒﻨ^ّﺘﻟﺍ ﺪﻌﺑ ﻪﻨﻳﺬﻴﻔﻨﺗ ڭﺮﺘﻓﺩ ﺭﻮﻬﻤﻣ ﻥﻻﻭﺍ ﻩﺪﻧﺪﻳ ڭﺭﻮﻛﺬﻣ ءﻲﺻﻭ ﻪﻠﻴﺒﺟﻮﻣ ﻩﺮﯖﺻ ﻥﺪﻗﺪﻟﻭﺍ ﻪﻌﻗﺍﻭ ﻩﺪﻟﻮﺒﻗ

.ﻒﻟﺍﻭ ﻪﺋﺎﻣﻭ ﺖﺳ ﻪﻨﺴﻟ ﻙﺭﺎﺒﻤﻟﺍ ﻥﺎﻀﻣﺭ ﺮﻬﺷ ﻞﺋﺍﻭﺍ ﻲﻓ ﺭﺮﺣ ﻱﺪﻨﻟﻭﺍ ﺐﺘﻛ ﺐﻠﻄﻟﺎﺑ ﻊﻗﺍﻮﻟﺍ

U nedostatku drugih informacija o tome kako je Abdulah-paša umro, prirodnom ili nasilnom smrću, ovaj podatak upućuje na mogućnost da je, možda, podlegao povredama koje je negdje u nekom okršaju, na putu od Beograda do Sarajeva, ili u samom Sarajevu, zadobio. Nezamislivo je, naime, da bi jedan paša s visokom carskom zapovijedi da

preko svojih svjedoka hadži Ahmed-age, sina Halilova, i Sulejman-baše, sina Ahmedova, dokazao da je Abdulah-paša umro ne isplativši mu dug, sud je u drugoj dekadi mjeseca ramazana 1106. (25. aprila – 4. maja 1695.) godine izdao hudžet da hadži Mustafa-aga spomenuti dug isplati iz Abdulah-pašine ostavštine. Integralni tekst spomenutog hudžeta glasi:⁴²

„Sarač po imenu Ahmed-baša, sin Osmanov, nastanjen u gradu Sarajevu, došao je i pred časnim šerijatskim sudom u prisutnosti ponosa sebi sličnih i ravnih hadži Mustafa-age, izvršioca oporuke ostavine njegove ekselencije Abdulah-paše, bivšeg janjičarskog age na Visokoj porti i namjesnika san- džaka Brusa, koji je prije nekog vremena nastanjen u Ojandži-zade mahali u spomenutom gradu umro i protiv njega podnio tužbu izjavivši: ʻNjegova

oslobodi Gabelu od Mlečana iz Beograda krenuo na put s pokidanom konjskom opremom i slomljenim sedlom, a pogotovo sa slomljenom sabljom.

Tih godina u selima oko Sarajeva vladao je strah i trepet od upada hajduka, koji su palili i žarili po selima, ubijali mještane, pljačkali imovinu, odvodili stoku, po putevima, planinskim prijevojima i klancima, postavljali zasjede trgovcima, a noću se u dosluhu s doušnicima spuštali i u sami grad. Iz prijepisa jednog hudžeta (v. u: Tarih-i Evveri, IV, str. 192-194) iz treće dekade mjeseca zu-l-kade 1106. (3 – 12. jula 1695.) godine, po svjedočenju glavnog imama Ismail-efendije, kadija Sim-zade Mehmed-efendije i Mustafa-efendije, muderrisa Ibrahim-efendije, Osman-efendije i Miri-zade Abdulkerim- efendije, te velikog broja uglednih građana vidi se da su u protekloj godini hajduci iz Kotora poharali selo Mrkoviće, novi han u Ljubogošti, selo Jasenik, Ibrahim-begov odžak, selo Lasicu u džematu Butmir i više drugih mjesta. Iz hudžeta se razabire da su kotorski hajduci, koji su prethodno u selu Lasici zarobili i u ropstvo odveli tri osobe i otjerali preko četrdeset volova, u jednoj potjeri sustignuti i rastjerani u mjestu Jeleč u Fočanskom kadiluku. Vraćajući se sa stokom, nadomak Sarajeva u džematu Trnovo, hajduci su ponovo napali i zarobili dvojicu muslimana.

U samom gradu, nezadovoljni zbog kašnjenja plaće, janjičari su se često bunili, upadali u dućane, lupali i uništavali trgovcima robu, a nerijetko udarali i na obraz poštenih žena i djevojaka. Otuda su u ovome periodu tako učestali slučajevi progonjenja iz grada.

Prijepis hudžeta sačinio je Muhamed Enveri Kadić (v.: Tarih-i Evveri, IV, str. 190 u rukopisu br. R-7304 u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu):

ﻩﺩﺮﻴﻗﻮ^ّﺘﻟﺍ ﻡﺯﻻ ﺮﻴﻄﺧ ﻉﺮﺷ ﺲﻠﺠﻣ ﻪﻨﺴﻤﻛ ﻡﺎﻧ ﻥﺎﻤﺜﻋ ﻦﺑﺍ ﻪﺸﺑ ﺪﻤﺣﺍ ﻥﺪﻧﺎﺟﺍﺮﺳ ءﻩﺮﻣﺯ پﻮﻟﻭﺍ ﻥﺪﻧﺮﻠﻨﻛﺎﺳ ﻯﺍﺮﺳ ءﻪﻨﻳﺪﻣ ﻩﺪﻨﺳ ﻪ^ّﻠﺤﻣ ﻩﺩﺍﺯ ﻲﺠﻧﺎﻳﻭﺍ ﻩﺩ ﻩﺭﻮﺑﺰﻣ ءﻪﻨﻳﺪﻣﻭ ﻑﺮﺼﺘﻣ ﻪﻨﻏﺎﺠﻨﺳ ﺭﺎﻛﺪﻧﻭﺍﺪﺧ پﻮﻟﻭﺍ ﻲﺳﺎﻏﺍ ﻱﺮﭽﯖﻳ ﻲﻟﺎﻋ ﻩﺎﻛﺭﺩ ﺎﻘﺑﺎﺳ ﺭﺎﺘﺨﻣ ءﻲﺻﻭ ﻪﻨﻳﺬﻴﻔﻨﺗ ﻲﺳﺎﻳﺎﺻﻭﻭ ﻪﻨﻀﺒﻗ ﻲﺗﺎﻔ^ّﻠﺤﻣ ﯔﻨﻳﺮﻠﺗﺮﻀﺣ ﺎﺷﺎﭘ ﷲ ﺪﺒﻋ ﻮﻠﺘﻟﻭﺩ ﻥﺪﻳﺍ ﺕﺎﻓﻭ ﻡﺪﻗﺍ ﻥﺪﻧﻮﺑ ﻦﻜﻳﺍ ﻦﻛﺎﺳ

ﻱﺎﻓﻮﺘﻣ پﻭﺪﻳﺍ ﻡﻼﻛ ﺮﻳﺮﻘﺗﻭ ﻯﻮﻋﺩ ﻪﻨﻳﺭﺯﻭﺍ ﻩﺪﻧﺮﻀﺤﻣ ﻩﺭﺪﻗ ﺪﻳﺯ ﺎﻏﺁ ﻰﻔﻄﺼﻣ ﺝﺎﺤﻟﺍ ﻥﺍﺮﻗﻷﺍﻭ ﻞﺛﺎﻣﻷﺍ ﺮﺨﻓ ﻥﻻﻭﺍ پﻮﻨﻟﻭﺍ ﻝﺍﺆﺳ ﻦﻴﻐﻤﻟﺎﻗ ﻲﻗﺎﺑ ﻢﻘﺣ ﻪﭽﻗﺍ ﺯﻮﻴﺸﺑ ﯔﻴﺑ ﻲﻜﻳﺍ ﻥﺪﻨﺗﺍﺮﻴﻤﻌﺗ ﻱﺮﻟﺭﺍﺪﻏﻭ ﺮﻛﺍﻭ ﺖﺣﺭ ﯔﻨﻳﺮﻠﺗﺮﻀﺣ ﻪﻴﻟﺍ ﺭﺎﺸﻣ ﺐﻠﻁ ﻪﻨّﻴﺑ ﻪﻘﻓﺍﻮﻣ ﻪﻨﺳﺍﻮﻋﺩ ﻥﺩﺭﻮﺑﺰﻣ ءﻲﻋﺪﻣ ﺭﺎﻜﻧﻻﺍ ﺐﻴﻘﻋﻭ ﻝﺍﺆﺴﻟﺍ ﺐﻏ ﻩﺪﻛﺪﻳﺩ ﺭﺪﻤﺑﻮﻠﻄﻣ ﻲﺴﻤﻟﺮﻳﻮﻴﻟﺁ ﻥﺪﻨﺳ ﻪﻛﺮﺗ ﺮﻟ ﻪﻨﺴﻤﻛ ﻡﺎﻧ ﺪﻤﺣﺍ ﻦﺑﺍ ﻪﺸﺑ ﻥﺎﻤﻴﻠﺳﻭ ﻞﻴﻠﺧ ﻦﺑﺍ ﺎﻏﺁ ﺪﻤﺣﺍ ﺝﺎﺤﻟﺍ ﻩﺎﺒﺷﻷﺍ ﺮﺨﻓ ﻥﺪﻨﻴﻤﻠﺴﻣ ﻝﺎﺟﺭ ﺭﺍﺮﺣﺍ ﻝﻭﺪﻋ ﻩﺪﻗﺪﻨﻟﻭﺍ ﺖﺣﺭ ﯔﻧ ﻪﺸﺑ ﺪﻤﺣﺍ ﻡﻮﻗﺮﻣ ءﻲﻋﺪﻣ ﻊﻗﺍﻮﻟﺍ ﻲﻓ ﻲﻋﺮﺸﻟﺍ ﺩﺎﻬﺸﺘﺳﻻﺍ ﺮﺛﺍ پﻮﻟﻭﺍ ﻥﺍﺮﺿﺎﺣ ﻪﻋﺮﺷ ﺲﻠﺠﻣ ﻩﺩﺎﻬﺸﻟﺍ ﻞﺟﻷ ﻱﺪﻟﺎﻗ ﻲﻗﺎﺑ ﻪﭽﻗﺍ ﺯﻮﻴﺸﺑ ﯔﻴﺑ ﻲﻜﻳﺍ ﻩﺪﻨﺘﻣﺫ ﯔﻨﻳﺮﻠﺗﺮﻀﺣ ﺎﺷﺎﭘ ﷲ ﺪﺒﻋ ﻮﻠﺘﻟﻭﺩ ﻪﻴﻟﺍ ﺭﺎﺸﻣ ﻱﺎﻓﻮﺘﻣ ﻥﺪﻨﺗﺍﺮﻴﻤﻌﺗ ﺮﻟﺭﺍﺪﻏ ﺮﻛﺍﻭ ﻞﻳﺪﻌ^ّﺘﻟﺍ ﺪﻌﺑ ﻩﺪﻧﺮﻠﻛﺪﻠﻳﺍ ﻪّﻴﻋﺮﺷ ﺕﺩﺎﻬﺷ ءﺍﺩﺍ ﻱﺮﺑ ﺮﻫ ﻮﻳﺩ ﺯﺭﺪﻳﺍ ﻲﺧﺍﺩ ﺕﺩﺎﻬﺷ ﺯﺮﻟﺪﻫﺎﺷ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﻪﺟﻭ ﻮﺑ ﻪﺻﻮﺼﺧ ﻮﺑ ﺰﺑ

ﻪّﻴﻋﺮﺷ ﻕﺮﻁ ﺎﺑﻭ ﺎﻔﻴﺘﺳﺍﻭ ﺾﺒﻗﻭ ﺬﺧﺍ ﺎﻀﻌﺑﻭ ﻼ^ً

ﻛ ﻱﺭﻮﺑﺰﻣ ﻎﻠﺒﻣ ﻩﺮﯖﺻ ﻥﺪﻗﺪﻟﻭﺍ ﻪﻌﻗﺍﻭ ﻩﺪﻟﻮﺒﻗ ﺰّﻴﺣ ﻱﺮﻠﺗﺩﺎﻬﺷ ﻪﻴﻛﺰ^ّﺘﻟﺍﻭ

ﺐﺴﺣ ﻲﺧﺍﺪﻟﻭﺍ ﻩﺪﻗﺪﻨﻟﻭﺍ ﻒﻴﻠﻜﺗ ﻦﻴﻤﻳ ﻪﻳ ﻪﺸﺑ ﺪﻤﺣﺍ ﺭﻮﺑﺰﻣ ﻪﻨﻜﻳﺪﻤﺘﻳﺍ ﺍﺮﺑﺍ ﻲﻨﺘﻣﺫ ﯔﻬﻴﻟﺍ ﺭﺎﺸﻣ ﻱﺎﻓﻮﺘﻣ ﻪﻠﻴﻘﻳﺮﻁ ﺮﺑ ﻥﺩ ﻮﻫ ﺎﻣ ﻲﻋﺮﺸﻟﺍ ﻢﻜﺤﻟﺍ ﺪﻌﺑ ﻥﺪﻬﻴﻟﺍ ﺭﺎﺸﻣ ﻱﺎﻓﻮﺘﻣ ءﻪﻛﺮﺗ ﺭﻮﺑﺰﻣ ﻎﻠﺒﻣ ﻩﺮﯖﺻ ﻥﺪﻨﻜﻳﺪﺘﻳﺍ ﻰﻠﻋﻷﺍ ﻲﻠﻌﻟﺍ Ϳﺎﺑ ﻒﻠﺣ ﻝﺆﺴﻤﻟﺍ

.ﻒﻟﺍﻭ ﻪﺋﺎﻣﻭ ﺖﺳ ﻪﻨﺴﻟ ﻙﺭﺎﺒﻤﻟﺍ ﻥﺎﻀﻣﺭ ﺮﻬﺷ ﻂﺳﺍﻭﺍ ﻲﻓ ﺭﺮﺣ ﻱﺪﻨﻟﻭﺍ ﺐﺘﻛ ﺐﻠﻄﻟﺎﺑ ﻊﻗﺍﻮﻟﺍ

ekselencija, spomenuti umrli, ostao mi je dužan 2.500 akči za popravak rahta, sedla i njegovih sablji. Tražim da mi se to isplati iz njegove ostavine.’ Kada je, poslije saslušanja i poricanja, od spomenutog tužitelja zatražen dokaz, dvojica pravednih i slobodnih muškaraca muslimana: ponos sebi ravnih hadži Ahmed-aga, sin Halilov, i Sulejman-baša, sin Ahmedov, pristupili su šerijat- skom sudu i posvjedočili ovako: ʻIstina je da je njegova ekselencija Abdulah- paša ostao dužan spomenutom tužitelju Ahmed-baši 2.500 akči za popravak rahta, sedla i sablji. Mi smo tome bili svjedoci i to opet svjedočimo.’ Nakon što je svaki od njih, ponaosob, dao izjavu i nakon što je njihovo svjedočenje kao istinito bilo prihvaćeno, od spomenutog Ahmed-baše je zatraženo da se zakune Uzvišenim Allahom da mu spomenuti umrli ni djelimično ni u cije- losti na bilo koji način nije vratio dug. Poslije toga izdata je presuda da se spomenuti iznos isplati iz ostavine umrlog. Na traženje zavedeno je u sidžil što se dogodilo. Napisano u drugoj dekadi blagoslavljenog mjeseca ramazana hiljadu stotinu i šeste godine.“

Nekoliko mjeseci kasnije, u prvoj dekadi mjeseca muharrema 1107. (12. – 21. augusta 1695.) godine hadži Mustafa-aga, sin Abdulahov, izvr- šilac oporuke umrlog Abdulah-paše, ponovo je bio tužen na Sarajevskom šerijatskom sudu. Ovaj put za neizvršavanje oporuke umrlog Abdulah-paše hadži Mustafa-agu tužio je ugledni građanin Sarajeva šejh Hasan-efendija, sin šejha Mustafa-efendije Logavije iz Buzadži-zade hadži Hasanove mahale. On je na sudu tvrdio da ga je u svojoj oporuci umrli Abdulah-paša odredio za muteveliju svoga vakufa koji se ima ustanoviti nakon njegove smrti, tako što će se njegove lične stvari, popisane u njegovim pečatom ovjerenom defteru, na javnoj licitaciji rasprodati i za dobijeni novac kupiti i u dobrotvorne svrhe uvakufiti jedna bašča ili jedan ili dva dućana, što je spomenuti hadži Musta- fa-aga kategorički poricao. Tokom sudskog pretresa šejh Hasan je preko svjedoka dokazao istinitost svojih navoda, pa je sud presudio u njegovu korist i naložio hadži Mustafa-agi da kao izvršilac oporuke mora provesti u djelo želju umrlog Abdulah-paše. Integralni tekst sudskog hudžeta glasi:⁴³

Prijepis hudžeta sačinio je Muhamed Enveri Kadić (v.: Tarih-i Evveri, IV, str. 204 - 205 u rukopisu br. R-7304 u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu):

ﻦﺑﺍ ﻱﺪﻨﻓﺍ ﻦﺴﺣ ﺦﻴﺸﻟﺍ ﺏﺎﺘﻜﻟﺍ ﻊﻓﺍﺭ ﻡﺍﺮﻜﻟﺍ ءﺎﻤﻠﻌﻟﺍ ﻩﺪﻤﻋ ﻥﺪﻧﺮﻠﻨﻛﺎﺳ ﻲﺳ ﻪ^ّﻠﺤﻣ ﻦﺴﺣ ﺝﺎﺤﻟﺍ ﻩﺩﺍﺯ ﻲﺟﺍﺯﻮﺑ ﻩﺪﻳﺍﺮﺳ ءﻪﻨﻳﺪﻣ

ﺭﺎﻛﺪﻧﻭﺍﺪﺧ پﻮﻟﻭﺍ ﻲﺳﺎﻏﺁ ﻱﺮﭽﯖﻳ ﻲﻟﺎﻋ ﻩﺎﻛﺭﺩ ﺎﻘﺑﺎﺳ ﻩﺪﻤﻳﺮﻜ^ّﺘﻟﺍ ﺐﺟﺍﻭ ﺮﻴﻄﺧ ﻉﺮﺷ ﺲﻠﺠﻣ ﻱﺪﻨﻓﺍ ﻰﻔﻄﺼﻣ ﻱﻮﻐﻟ ﺦﻴﺸﻟﺍ ﻦﻛﺎﺳ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﻲﻬﺟﻭ ﺕﺮﻓﺎﺴﻣ ﻩﺪﻨﺳ ﻪ^ّﻠﺤﻣ ﻩﺩﺍﺯ ﻲﺠﻧﺎﻳﻭﺍ ﻊﻗﺍﻭ ﻩﺩ ﻩﺭﻮﺑﺰﻣ ءﻪﻨﻳﺪﻣ ﺍﺭﻮﻣﺄﻣ ﻪﻨﺳ ﻪﻈﻓﺎﺤﻣ ﻪﻨﺳﻮﺑ ﻪﻠﻴﻏﺎﺠﻨﺳ ﻥﻻﻭﺍ ﻱﺭﺎﺘﺨﻣ ءﻲﺻﻭ ﻪﻠﻳﺍ ﻪّﻴﻋﺮﺷ ﺖﺠﺣ پﻮﻟﻭﺍ ﻱﺭﺍﺩ ﻪﻨﻳﺰﺣ ﯔﻨﻳﺮﻠﺗﺮﻀﺣ ﺎﺷﺎﭘ ﷲ ﺪﺒﻋ ﻮﻠﺘﻟﻭﺩ ﻥﺪﻳﺍ ﺕﺎﻓﻭ ﻦﻜﻳﺍ ﻱﺎﻓﻮﺘﻣ ﻡﺪﻗﺍ ﻥﺪﻧﻮﺑ پﻭﺪﻳﺍ ﻡﻼﻛ ﺮﻳﺮﻘﺗﻭ ﻯﻮﻋﺩ ﻪﻨﻳﺭﺯﻭﺍ ﻩﺪﻧﺮﻀﺤﻣ ﷲ ﺪﺒﻋ ﻦﺑﺍ ﺎﻏﺁ ﻰﻔﻄﺼﻣ ﺝﺎﺤﻟﺍ ﻩﺎﺒﺷﻷﺍ ﺭﺎﺨﺘﻓﺍ ﻥﻻﻭﺍ ﺪﻫﺎﺸﻣﻭ ﺱﻮﺴﺤﻣ ﻩﺪﻋﺮﺷ ﺲﻠﺠﻣ ﻮﺒﺷﺍ ﻩﺪﻨﺘﺤﺻﻭ ﻞﻘﻋ ﻝﺎﻤﻛﻭ ﻩﺪﻨﺗﺍﻮﻴﺣ ﻝﺎﺣ ﻱﺮﻠﺗﺮﻀﺣ ﺎﺷﺎﭘ ﷲ ﺪﺒﻋ ﻪﻴﻟﺍ ﺭﺎﺸﻣ

ﺪﻨﺑﻭﺯﺎﺑ ﺭﺯ^َ

ﺮﺑ ﻚﻠﻤﻫﺭﺩ ﻱﺪﻳ ﻥﻭﺍﻭ ﻲﻐﺒﻁ ﻩﻮﻬﻗ ﻢﻴﺳﺮﺑ ﻚﻠﻤﻫﺭﺩ ﺮﺑ ﺶﻤﺘﻳ ﺯﻮﻳﻭ ﺕﺍﻭﺩ ﻢﻴﺳﺮﺑ ﻚﻟ ﻢﻫﺭﺩ ﻥﻭﺍ ﺯﻮﻳ ﻲﻜﻳﺍ

ﺮﺿﺎﺣﻭ ﺯﺍﺮﻓﺍﻭ ﺝﺍﺮﺧﺍ ﻥﺪﻨﻟﺎﻣ ﻭﺪﻨﻛ ﻲﺤﻴﺒﺴﺗ ﺮﺒﻨﻋ ﺮﺑ ﻲﻟ ﻪﻜﻴﺒﺷ ﻪﻣﺮﺳ ﻲﺋ ﻪﺴﻤﺷ ﺭﺯﻭ ﻪﻗﻮﺣ ﺭﺯ^َ

ﺮﻴﻐﺻ ﺮﺑ ﻪﻠﻳﺍ

ﻪﻠﺘﻓﺮﻌﻣ ﻢﻨﺑ ﻩﺪﻴﻧﺎﻄﻠﺳ ﻕﻮﺳ ﻩﺭﻮﻛﺬﻣ ءﺎﻴﺷﺍﻭ ﻢﻴﻠﺴﺗﻭ ﻊﺿﻭ ﺔﻧﺎﻣﻷﺍ ﻖﻳﺮﻄﺑ ﻪﻨﻳﺪﻳ ﺎﻏﺁ ﻲﻠﻋ ﺝﺎﺤﻟﺍ ﺎﻘﺑﺎﺳ ﺭﺍﺩﺮﺳ ﺲﻠﺠﻤﻟﺎﺑ ﺡﻭﺮﻟﻭ ﻰﻟﺎﻌﺗ Ϳ ﺔﺒﺴﺣ پﻮﻨﻟﻭﺍ ﻉﺎﻴﺘﺑﺍ ﻥﺎﻛﺩ ﻲﻜﻳﺍ ﺮﺑ ﺎﻳﻭ ﻪﭽﻏﺎﺑ ﺮﺑ ﻥﺪ^ّﺗﺍﺭﺎﻘﻋ ﻪﻠﻳﺍ ﻲﻧﺎﻤﺛﺍ پﻮﻨﻟﻭﺍ ﻊﻴﺑ ﻩﺪﻳﺍﺰﻤﻟﺍ ﺪﻌﺑ

„Povod pisanja ove isprave, stup časnih alima, šejh Hasan-efendija, sin šejha Mustafa-efendije Logavije, nastanjen u Buzadži-zade hadži Hasanovoj mahali u gradu Sarajevu, na časnom šerijatskom sudu, u prisustvu ponosa sebi ravnih, hadži Mustafa-age, sina Abdulahova, blagajnika i pridržavaoca sudskog hudžeta o postavljenju za izvršioca oporuke njegove ekselencije Abdulah-paše, bivšeg janjičarskog age na Visokoj porti i namjesnika san- džaka Brusa s naredbom da čuva Bosnu, a koji je nastanjen kao musafir u Ojandži-zade mahali u gradu Sarajevu umro, podnio je tužbu protiv njega izjavivši: ʻPrije nekog vremena spomenuti umrli, njegova ekselencija Abdu- lah-paša, je za života i pri punoj svijesti i zdravlju iz svoga imetka izdvojio i na ovome sudu na licu mjesta vidljive (stvari): jedan srebreni divit⁴⁴težine

ﻝﻮﺳﺭ ﺕﺮﻀﺣ ﻲﻨﺑﺍﻮﺛ پﻭﺪﻳﺍ ﺖﺤﻴﺼﻧﻭ ﻆﻋﻭ ﻦﻴﻴﻌ^ّﺘﻟﺍ ﻰﻠﻋ ﻻ ﻩﺪﻧﺮﺑ ﻥﺪﻋﻮﺒﺳﺍ ﻡﺎّﻳﺍ ﻩﺪﻘﻴﺘﻋ ﻊﻣﺎﺟ ﻡﺪﻨﻛ ﻰ^ّﻠﻌﻤﻟﺍ ﻪﻟﻮﺳﺭ ﻲﻬﺟﻭ ﺖّﻴﻁﻭﺮﺸﻣ ﻪﻳ ﻩﺭﻮﺑﺰﻣ ءﻪ^ّﻠﻏﻭ ﺍﺪﻫﺍ ﻪﻨﺣﻭﺭ ﻪﻴﻟﺍ ﺭﺎﺸﻣ ﻡﻮﺣﺮﻣ ﻪﻠﻳﺮﻠﺗﺮﻀﺣ ﻢ^ّﻠﺳﻭ ﻪﻴﻠﻋ ﻰﻟﺎﻌﺗ ﷲ ﻰ^ّﻠﺻ ﻡﺮﻛﺍ ﺖّﻴﻁﻭﺮﺸﻣ ﻩﺮﯖﺻ ﻥﺪﻤﺗﺎﻓﻭ ﻰﻟﺎﻌﺗ ﷲ ﺮﻣﺎﺑﻭ ﻢﻟﻭﺍ ﻑﺮﺼﺘﻣ ﺎّﻴﺣ ﻡﺍﺩ ﺎﻣ ﻡﺪﻨﻛ ﻩﺪﻨﺳ ﻪﻠﺑﺎﻘﻣ ﻩﺭﻮﺑﺰﻣ ﺖﺤﻴﺼﻧﻭ ﻆﻋﻭ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﻪﺘﺤﻴﺼﻧﻭ ﻆﻋﻭ ﻥﺎﻨﻟﻭﺍ ﺮﻛﺫ پﻮﻟﻭﺍ ﻑﺮﺼﺘﻣ ﻥﺮﻗ ﺪﻌﺑ ﺎﻧﺮﻗﻭ ﻞﺴﻧ ﺪﻌﺑ ﻼﺴﻧ ﻡﺩﻻﻭﺍﻭ ﺩﻻﻭﺍﻭ ﺩﻻﻭﺍﻭ ﺩﻻﻭﺍ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﻲﻬﺟﻭ ﻲﻨﺑﺍﻮﺛ پﻭﺪﻳﺍ ﺕﻭﻼﺗ ﻪﻔﻴﻨﻣ ءﻪﺤﺗﺎﻓ ﺮﺑﻭ ﻒﻳﺮﺷ ﺹﻼﺧﺍ ﺮﭼﻭﺍ ﻪﻠﻳﺍ ﻒﻳﺮﺷ ﺲﻳ ﺭﺮﺑ ﻥﻮﻛ ﺮﻫ ﻪﺳﺭﻮﻟﻭﺍ ﻱﺮﻟﺭﺍﺪﺘﻗﺍ ﻡﺪﻋ ﷲ ﺪﺒﻋ ﻪﻴﻟﺍ ﺭﺎﺸﻣ ﻱﺎﻓﻮﺘﻣ ﻪﻠﻳﺮﻠﻔﻳﺮﺷ ﺡﻭﺭ ﯔﻨﻳﺮﻠﺗﺮﻀﺣ ﻢ^ّﻠﺳﻭ ﻪﻴﻠﻋ ﷲ ﻰ^ّﻠﺻ ﻡﺮﺘﺤﻣ ﻲﺒﻧﻭ ﻡﺮﻛﺍ ﺐﻴﺒﺣ ﺕﺮﻀﺣ ﻚﻟﺬﻛ ﺢﻴﺤﺻ ﺪّﺑﺆﻣ ﻒﻗﻭ ﻮﻳﺩ ﺮﻟ ﻪﻟﻭﺍ ﻑﺮﺼﺘﻣ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﺭﺮﺤﻣ ﻪﺟﻭ ﻪﻨﺳ ﻪ^ّﻠﻏ پﻭﺪﻳﺍ ﺍﺪﻫﺍ ﻪﻨﺣﻮﺘﻓﺮﭘ ﺡﻭﺭ ﯔﻨﻳﺮﻠﺗﺮﻀﺣ ﺎﺷﺎﭘ ءﻲﺻﻭ ﻦﻴﻜﻤﺘﻳﺍ ﻦﻴﻴﻌﺗﻭ ﻁﺮﺷ ﻪﻤﻳﺩﻻﻭﺍ ﺩﻻﻭﺍﻭ ﺩﻻﻭﺍﻭ ﺩﻻﻭﺍﻭ ﺎﯖﺑ ﻚﻟﺬﻛ ﻲﺧﺍﺩ ﻲﺘﻴﻟﻮﺗ ﺭﻮﺑﺰﻣ ﻒﻗﻭﻭ ﺲﺒﺣﻭ ﻒﻗﻭ ﻪﻠﻳﺍ ﻪﺟﻭ ﺎﻏﺁ ﻰﻔﻄﺼﻣ ﻪﻴﻟﺍ ﻰﻣﻮﻣ ﻝﺍﺆﺴﻟﺍ ﺐﻏ ﻩﺪﻛﺪﻳﺩ ﺭﺪﻤﺑﻮﻠﻄﻣ ﻖﻤﻨﻟﻭﺍ ﺍﺮﺟﺍ ﻲﺴﻴﻋﺮﺷ ﺐﺟﻮﻣ پﻮﻨﻟﻭﺍ ﻝﺍﺆﺳ ﺭﻮﻛﺬﻣ ءﻲﻋﺪﻣﻭ ﺭﺍﺮﻗﺍ ﻲﻨﻐﻳﺪﻟﻭﺍ ﻱﺭﺎﺘﺨﻣ ءﻲﺻﻭ ﻪﻠﻳﺍ ﻪّﻴﻋﺮﺷ ﺖﺠﺣ ﻪﻨﺳﺎﻳﺎﺻﻭ ءﻪﻠﻤﺟ ﯔﻬﻴﻟﺍ ﺭﺎﺸﻣ ﻱﺎﻓﻮﺘﻣ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﺭﺮﺤﻣ ﺐﻠﻁ ﻪﻨّﻴﺑ ﻪﻨّﻴﺒﻣ ﻲﻨﺳﺍﻮﻋﺩ ﻥﺪﻳﺪﻨﻓﺍ ﻦﺴﺣ ﻪﻴﻟﺍ ﻰﻣﻮﻣ ءﻲﻋﺪﻣ ﻦﻴﻜﻤﺘﻳﺍ ﺭﺎﻜﻧﺍ ﻲﻨﺳﺎﻋﺪﻣ ﯔﻨﻳﺪﻨﻓﺍ ﻦﺴﺣ ﺦﻴﺸﻟﺍ ﻪﻴﻟﺍ ﻰﻣﻮﻣ ﺝﺎﺤﻟﺍ ﻥﺍﺮﻗﻷﺍﻭ ﻞﺛﺎﻣﻷﺍ ﻩﺪﻤﻋﻭ ﻦﻤﺣﺮﻟﺍ ﺪﺒﻋ ﻦﺑﺍ ﺎﻏﺁ ﻲﻠﻋ ﺝﺎﺤﻟﺍ ﻥﺍﺮﻗﻷﺍ ﺮﺨﻓ ﻥﺪﻨﻴﻤﻠﺴﻣ ﻝﺎﺟﺭ ﺭﺍﺮﺣﺍ ﻝﻭﺪﻋ ﻩﺪﻗﺪﻨﻟﻭﺍ ﻊﻗﺍﻮﻟﺍ ﻲﻓ ﻲﻋﺮﺸﻟﺍ ﺩﺎﻬﺸﺘﺳﻻﺍ ﺮﺛﺍ پﻮﻟﻭﺍ ﻥﺍﺮﺿﺎﺣ ﻪﻋﺮﺷ ﺲﻠﺠﻣ ﻩﺩﺎﻬﺸﻟﺍ ﻞﺟﻷ ﺮﻟ ﻪﻨﺴﻤﻛ ﻡﺎﻧ ﻰﻔﻄﺼﻣ ﻦﺑﺍ ﺎﻏﺁ ﺪﻤﺣﺍ ﻢﻴﺳ ﺮﺑﻭ ﺕﺍﻭﺩ ﻢﻴﺳﺮﺑ ﺮﻛﺬﻟﺍ ﻒﻟﺎﺳ ﻩﺪﻨﺘﺤﺻﻭ ﻞﻘﻋ ﻝﺎﻤﻛﻭ ﻩﺪﻨﺗﺍﻮﻴﺣ ﻝﺎﺣ ﻱﺮﻠﺗﺮﻀﺣ ﺎﺷﺎﭘ ﷲ ﺪﺒﻋ ﻪﻴﻟﺍ ﺭﺎﺸﻣ ﻱﺎﻓﻮﺘﻣ ﻥﺪﻨﻜﻠﻣ ﺭﺮﺤﻣ ﻪﺟﻭ ﺮﺑ ﻲﺤﻴﺒﺴﺗ ﺮﺑ ﺮﺒﻨﻋ ﻲﺋ ﻪﻜﻴﺒﺷ ﻪﻣﺮﺳ ﻲﺋ ﻪﺴﻤﺷ ﺭﺯﻭ ﻪﻗﻮﺣ ﺮﻴﻐﺻ ﺭﺯ ﺮﺑﻭ ﺪﻨﺑﻭﺯﺎﺑ ﺭﺯ ﺮﺑﻭ ﻲﻐﺒﻁ ﻪﭽﻏﺎﺑ ﺮﺑ ﻥﺪ^ّﺗﺍﺭﺎﻘﻋ ﻪﻠﻴﻧﺎﻤﺛﺍ پﻮﻨﻟﻭﺍ ﻊﻴﺑ ﻩﺪﻴﻧﺎﻄﻠﺳ ﻕﻮﺳ ﻩﺭﻮﻛﺬﻣ ءﺎﻴﺷﺍ ﻪﻠﻴﺘﻓﺮﻌﻣ ﻱﺪﻨﻓﺍ ﻦﺴﺣ ﺦﻴﺸﻟﺍ ﻪﻴﻟﺍ ﻰﻣﻮﻣﻭ ﺯﺍﺮﻓﺍ ﻦﺴﺣ ﺦﻴﺸﻟﺍ ﻪﻴﻟﺍ ﻰﻣﻮﻣ ﻩﺪﻨﺳ ﻪﻠﺑﺎﻘﻣ ﺖﺤﻴﺼﻧﻭ ﻆﻋﻭ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﺡﻭﺮﺸﻣ ﻪﺟﻭ ﻪﻳ ﻪ^ّﻠﻏ ﻪﻠﻤﺟ پﻮﻨﻟﻭﺍ ﺍﺮﺘﺷﺍ ﻥﺎﻛﺩ ﻲﻜﻳﺍﺮﺑ ﺎﻳﻭ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﻲﻬﺟﻭ ﺖّﻴﻁﻭﺮﺸﻣ ﻩﺮﯖﺻ ﻥﺪﻨﺗﺎﻓﻭ ﻰﻟﺎﻌﺗ ﷲ ﺮﻣﺎﺑﻭ پﻮﻟﻭﺍ ﻑﺮﺼﺘﻣ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﻲﻬﺟﻭ ﺖّﻴﻁﻭﺮﺸﻣ ﺎّﻴﺣ ﻡﺍﺩ ﺎﻣ ﻱﺪﻨﻓﺍ ﺖﺤﻴﺼﻧﻭ ﻆﻋﻭ ﯔﻨﺴﻳﺮﺑ ﻥﺪﻧ ﺩﻻﻭﺍ ﺩﻻﻭﺍﻭ ﺮﻟﻻﻭﺍ ﻑﺮﺼﺘﻣ ﻥﺮﻗ ﺪﻌﺑ ﺎﻧﺮﻗﻭ ﻞﺴﻧ ﺪﻌﺑ ﻼﺴﻧ ﻱﺮﻟﺩﻻﻭﺍﻭ ﺩﻻﻭﺍﻭ ﺩﻻﻭﺍ ﺪﺒﻋ ﻪﻴﻟﺍ ﺭﺎﺸﻣ ﻒﻗﺍﻭ ﻪﻠﻳﺮﻠﺗﺮﻀﺣ ﻢ^ّﻠﺳﻭ ﻪﻴﻠﻋ ﷲ ﻰ^ّﻠﺻ ﻡﺮﻛﺍ ﻲﺒﻧ ﺕﺮﻀﺣ ﻦﺴﻳﺮﺑ ﺭﻮﻛﺬﻣ ﻪﺳﺭﻮﻟﻭﺍ ﻱﺮﻟ ﺭﺍﺪﺘﻗﺍ ﻡﺪﻋ ﻲﺧﺍﺩﻭ ﻲﺘﻴﻟﻮﺗ ﺭﻮﺑﺰﻣ ﻒﻗﻭ ﺮﻟ ﻪﻟﻭﺍ ﻑﺮﺼﺘﻣ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﺭﺮﺤﻣ ﻪﺟﻭ پﻭﺪﻳﺍ ﺍﺪﻫﺍ ﻪﻨﻳﺮﻠﺣﻮﺘﻓﺮﭘ ﺡﻭﺭ ﯔﻨﻳﺮﻠﺗﺮﻀﺣ ﺎﺷﺎﭘ ﷲ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﻲﻬﺟﻭ ﺖّﻴﻁﻭﺮﺸﻣ ﻥﺮﻗ ﺪﻌﺑ ﺎﻧﺮﻗﻭ ﻞﺴﻧ ﺪﻌﺑ ﻼﺴﻧ ﻱﺩﻻﻭﺍﻭ ﺩﻻﻭﺍﻭ ﺩﻻﻭﺍ ﻪﻠﻳﺍ ﻱﺪﻨﻓﺍ ﻦﺴﺣ ﺦﻴﺸﻟﺍ ﻪﻴﻟﺍ ﻰﻣﻮﻣ ﻚﻟﺬﻛ ﺰﺑ ﻱﺪﻠﻳﺍ ﺲﺒﺣﻭ ﻒﻗﻭ ﻩﺩﺰﻤﻳﺭﻮﻀﺣ ﻪﻠﻳﺍ ﺢﻴﺤﺻ ﺪّﺑﺆﻣ ﻒﻗﻭ ﻲﻨﻧﺎﻤﺛﺍ ءﻪﻠﻤﺟ ﯔﻧﺎﻴﺒﻟﺍ ﻒﻟﺎﺳ ءﺎﻴﺷﺍ ﻮﻳﺩ ﺮﻟ ﻪﻟﻭﺍ ﻑﺮﺼﺘﻣ ﻞﻳﺪﻌ^ّﺘﻟﺍ ﺐﻏ ﻩﺪﻧﺮﻠﻛﺪﻠﻳﺍ ﻪّﻴﻋﺮﺷ ﺕﺩﺎﻬﺷ ءﺍﺩﺍ ﻱﺮﺑ ﺮﻫ ﻮﻳﺩ ﺯﺭﺪﻳﺍ ﻲﺧﺩ ﺕﺩﺎﻬﺷ ﺯﺮﻟﺪﻫﺎﺷ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﻪﺟﻭ ﻮﺑ ﻪﺻﻮﺼﺣ ﻮﺑ ﻱﺪﻨﻓﺍ ﻦﺴﺣ ﻪﻴﻟﺍ ﻰﻣﻮﻣ ﻲﺳ ﻪﻠﻤﺟ ﯔﻧﺎﻴﺷﺍ ﺮﻛﺬﻟﺍ ﻒﻟﺎﺳ ﻪﻠﻴﺒﺟﻮﻣ ﻩﺮﯖﺻ ﻥﺪﻗﺪﻟﻭﺍ ﻪﻌﻗﺍﻭ ﻩﺪﻟﻮﺒﻗ ﺰّﻴﺣ ﻱﺮﻠﺗﺩﺎﻬﺷ ﻪﻴﻛﺰ^ّﺘﻟﺍﻭ ءﺎﻴﺷﺍ ﺎﻳﻭ ﻪﭽﻏﺎﺑ ﺮﺑ ﻒﻗﺍﻭ ﻁﺮﺷ ﺐﺟﻮﻣ ﺮﺑ ﻥﺪﺗﺍﺭﺎﻘﻋ ﺭﺮﺤﻣ ﻪﺟﻭ ﺮﺑ ﻪﻠﻳﺍ ﻲﻧﺎﻤﺛﺍ پﻮﻨﻟﻭﺍ ﻊﻴﺑ ﻪﻠﻋﺮﺷ ﺖﻓﺮﻌﻣﻭ ﻪﻠﻳﺪﻳ ﻑﺮﺼﺘﻣ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﻲﻬﺟﻭ ﺖّﻴﻁﻭﺮﺸﻣ ﻱﺩﻻﻭﺍﻭ ﺩﻻﻭﺍﻭ ﺩﻻﻭﺍ ﻪﻴﻟﺍ ﻰﻣﻮﻣ ﻪﻨﺳ ﻪ^ّﻠﻏ پﻮﻨﻟﻭﺍ ﺍﺮﺘﺷﺍ ﻥﺎﻛﺩ ﻲﻜﻳﺍ ﺮﺑ ﻪﻧﺎﻤﺛﺍ

.ﻒﻟﺍﻭ ﻪﺋﺎﻣﻭ ﻊﺒﺳ ﻪﻨﺴﻟ ﻡﺍﺮﺤﻟﺍ ﻡﺮﺤﻣ ﻞﺋﺍﻭﺍ ﻲﻓ ﻱﺪﻨﻟﻭﺍ ﺐﺘﻛ ﺐﻠﻄﻟﺎﺑ ﻊﻗﺍﻮﻟﺍ ﻮﻫ ﺎﻣ ﻪﻟﺮﺑ ﻢﻜﺣ ﻪﻨﺘّﻴﻔﻗﻭ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﻖﻤﻟﻭﺍ

Divit – naročita vrsta pernice zajedno s mastionicom. Sastojala se od duguljaste metalne kutije u kojoj su držani kalemi (pera za pisanje od naročite vrste trske) i četverougaone mastionice koja je bila pričvršćena s jedne strane pernice. Divit se nosio za pasom. Evlija spominje pozlaćene divite. (Terminološki komentar preuzet od Hazima Šabanovića. Vidi: Evlija Čelebi, Putopis, Sarajevo, 1979., str. 615.) Kao što se vidi, Abdulah-pašin divit bio je od srebra.

210 dirhema,⁴⁵jednu srebrenu tablu⁴⁶za kahvu težine 171 dirhem, jednu zlat- nu narukvicu⁴⁷težine 17 dirhema, jednu malu zlatnu mastionicu i jedan tespih od ambera⁴⁸sa surmali vezenim koncem i zlatnim ukrasnim privjeskom, kao amanet predao na čuvanje bivšem serdaru⁴⁹hadži Ali-agi, dok se spomenute stvari s mojim znanjem na javnoj licitaciji na carskoj berzi ne prodaju i za dobijenu vrijednost u novcu ne kupi kakva nekretnina; jedna bašča ili jedan ili dva dućana i, u ime Allaha, za Poslanikovu dušu trajno izuzmu iz prometa i na ispravan način zauvijek uvakufe za moju, Carevu džamiju, u kojoj ću jedan dan u sedmici – ne određujući tačno koji – držati vaz-i nasihat i sevape od njega poklanjati pred dušu Negovog najplemenitijeg Poslanika, s.a.v.s., i dušu spomenutog umrlog. On je, nadalje, odredio da na ime održavanja spomenutog vaz-i nasihata, sve dok sam živ, koristim prihode (vakufa) i da, nakon što, odredbom Uzvišenog Allaha, umrem, to pravo, s koljena na koljeno, uživaju moji potomci i potomci mojih potomaka, te da, u slučaju da spomenuti vaz-i nasihat oni ne budu mogli održavati, (umjesto toga) svaki dan uče po jedan Yāsīn-i Šerif, tri Ihlas-i Šerifa i jednu Fātihu i sevape od njih poklanjaju pred plemenitu dušu najdobrostivijeg Miljenika i poštovanog hazreti Vjerovjesnika (Muhammeda), s.a.v.s., i dušu spomenutog umrlog, njegove ekselencije Abdulah-paše. Također, on je uvjetovao i odredio da spomenutim vakufom upravljam ja, a nakon mene moji potomci i potomci mojih potomaka. Tražim da se provede šerijatski postupak i o tome ispita spomenuti izvršilac oporuke.’ Tokom ispitivanja spomenuti Mustafa-aga potvrdio je da ga je spomenuti umrli odredio za izvršioca svoje oporuke i da u tom smislu ima odgovarajući sudski hudžet, ali je ostale navode spomenutog tužitelja, šejha Hasan-efendije, u potpunosti zanijekao. Kada je od spomenu- tog tužitelja Hasan-efendije zatražen dokaz koji bi potvrdio njegove navode,

Dirhem – mjera za težinu u orijentalnom sistemu mjernih jedinica. Odgovara 1/400 oke, tj. 3,21 grama. Iz navedenog proizlazi da je Abdulah-pašin srebreni divit težio 674,10 grama srebra (210 dirhema x 3,21 grama = 674,10 grama).
Iz ovoga proizlazi da je tabla za kahvu težila 548,90 grama srebra (171 dirhem x 3,21 gram = 548,90 grama).
To znači da je narukvica težila 54,57 grama zlata (17 dirhema x 3,21 gram = 54,57 grama), što iznosi oko 1,92 unce. Po današnjim cijenama na svjetskim berzama sama narukvica vrijedila bi oko 1816,32 eura (54,57 grama : 28,349 = 1,92 unce x 946,7 eura

= 1816,32 eura).

Amber drveta (Styrax officiualis) koje raste u tropskim krajevima.
Ovdje se najvjerovatnije radi o tituli starješine janjičara. Spomenutog hadži Ali-agu desetak godina kasnije (v. u: Tarih-i Enveri, V, str. 140) nalazimo kao svjedoka u jednom sporu koji se vodio na Sarajevskom šerijatskom sudu 24. rebiu-l-ahira 1118. (7. augusta 1706.) godine između mutevelije Turhanova vakufa Jahja-efendije, sina Ahmed- efendijina, i Adži Marka, sina Karadžina, koji je zastupao neke Cvjetka i Franju, zakupce dviju lokacija vakufskog zemljišta u Latinluku, a koji su prebjegli u neprijateljsku zemlju (ﺏﻮﻟﻭﺍ ﻖﺤﻠﻣﻭ ﺭﺍﺮﻓ ﻪﺑﺮﺤﻟﺍ ﺭﺍﺩﻭ ﺖّﻴﻌﺒﺗ ﻩﺭﺎﻔﻛ ﻲﺑﺮﺣ ﺮﻠﻴﻣﺫ ﻡﺎﻧ ﻮﻴﻧﺍﺮﻓﻭ ﻮﻘﺗﻮﻴﭼ).

on je na sud doveo dvojicu pravednih i slobodnih muslimana: ponosa sebi ravnih hadži Ali-agu, sina Abdurrahmanova i uzora sebi sličnih i ravnih hadži Ahmed-agu, sina Mustafina, koji su tokom sudskog postupka izjavili: ʻIstina je da je umrli, njegova ekselencija Abdulah-paša, za života i pri punoj svijesti i zdravlju, spomenute stvari: jedan srebreni divit, jednu srebrenu tablu, jednu zlatnu narukvicu, jednu malu zlatnu mastionicu i jedan tespih od ambera sa surmali vezenim koncem i zlatnim ukrasnim privjeskom, kako je napisano, izdvojio iz svoga imetka i oporučio da se, sa znanjem spomenutog šejha hadži Hasan-efendije, na carskoj berzi prodaju i za dobijenu vrijednost u novcu kupi kakva nekretnina; jedna bašča ili jedan ili dva dućana i da, kao što je gore objašnjeno i uvjetovano, s cjelokupnim prihodima od njih, sve dok je živ, za održavanje vaz-i nasihata, po svojoj volji slobodno raspolaže spomenuti šejh hadži Hasan, te da, nakon što, odredbom Uzvišenog Allaha, on umre, to pravo s koljena na koljeno uživaju njegovi potomci i potomci njegovih poto- maka, a u slučaju da neko od njegovih potomaka spomenuti vaz-i nasihat ne bude mogao održavati da, po odredbi vakifa, dotični svaki dan uči po jedan Yāsīn-i Šerif, tri Ihlas-i Šerifa i jednu Fātihu i sevape od njih poklanja pred plemenitu dušu poštovanog hazreti Vjerovjesnika (Muhammeda), s.a.v.s., i dušu spomenutog umrlog vakifa, njegove ekselencije Abdulah-paše. Također, on je uvjetovao i odredio da spomenutim vakufom upravljaju i raspolažu po slobodnoj volji spomenuti šejh hadži Hasan-efendija i s koljena na koljeno njegovi potomci i potomci njegovih potomaka. Mi smo bili svjedoci da je on cjelokupnu vrijednost spomenutih stvari izuzeo iz prometa i trajno uvakufio i to ponovo potvrđujemo.’ Nakon što je svaki od njih, ponaosob, dao izjavu i nakon što je njihovo svjedočenje kao istinito bilo prihvaćeno, naloženo je da sve spomenute stvari, sa znanjem šerijatskog suda, spomenuti Hasan-efendija proda i da se za njihovu vrijednost dobijenu u novcu, kao što je po odredbi vakifa zapisano i uvjetovano, kupi jedna bašča ili jedan ili dva dućana, te da prihodom od njih po slobodnoj volji raspolažu spomenuti i njegovi potomci, čime je oporuka valjanim vakufom proglašena. Na traženje zavedeno je u sidžil što se dogodilo. Napisano u prvoj dekadi svetog mjeseca muharrema hiljadu stotinu i sedme godine.“⁵⁰

U ovome hudžetu Sarajevskog šerijatskog suda navodi se samo onaj dio Abdulah-pašine oporuke koji se odnosio na njegove pokretne stvari namijenjene za prodaju na javnoj aukciji i ustanovljenje vakufa poslije njegove smrti. U oporuci su, najvjerovatnije, stajale i neke druge odredbe, kao što su: gdje će se ukopati, iz kojih sredstava će se podmiriti troškovi oko njegova opremanja, dženaze i ukopa, izmirenje računa s dužnicima i povjeriocima itd. Ne znamo šta je bilo s njegovim ostalim ličnim stvarima: konjem, rahtom, sedlom i najmanje dvije sablje, za koje se pouzdano zna da ih je imao, a za koje se moglo uzeti, najmanje, pet-šest hiljada akči. Može se pretpostaviti da su poslije njegove smrti, sudskim putem, izvršeni popis i podjela među nasljednicima njegove ostale imovine u Istanbulu ili Brusi, a u slučaju da nije imao nasljednika, da je ona predana u Bejtu-l-mal.

Iako se iz spomenutog hudžeta Sarajevskog šerijatskog suda ne vidi koli- ko je prodajom Abdulah-pašinih stvari na javnoj aukciji dobijeno novca niti šta je za njega kupljeno i uvakufljeno, može se pretpostaviti da je to moglo biti oko 20.000 akči⁵¹i da su za njega kupljni jedan ili dva dućana, a ne bašča. Ovo zaključujemo po tome što se u Köse Halil-pašinom⁵²izvještaju Porti o stradanju sarajevskih džamija u požaru za vrijeme provale Eugena Savojskog u Sarajevo 1697. godine za Carevu džamiju navodi da je okolo i unutra poru- šena, ali da se u njoj namaz obavlja, da se hatibska, imamska i mujezinska služba plaćaju iz timara te da drugih prihoda ni vakufa nema.⁵³Budući da se u spomenutom izvještaju u Carevoj džamiji ne spominje služba vaiza, može se pretpostaviti da je vakuf Abdulah-paše od jednog ili dva dućana, kojima je upravljao šejh Hasan, nastradao u požaru i da nije više imao od čega ubi- rati prihode u ime kojih bi se održavao gore spomenuti vaz-i nasihat. Da je Abdulah-pašin vakuf bio bašča, ona ne bi mogla propasti u požaru, i vakuf bi nastavio donositi prihod. Ovome ide u prilog i činjenica da se u jednoj kasnijoj predstavci upućenoj na Visoku portu šejh Hasan spominje među devetericom šejhova koji su, zbog propadanja vakufa, ostali bez plaća za vai- sku službu, pa se moli da se za njihove plaće osigura 105 akči na dan i to: 20

Ovo se može zaključiti po tome što su samo dvije prve stvari oporukom namijenjene za prodaju: srebreni divit i srebrena tabla težili 381 dirhem (210 + 171), odnosno 1.223 grama. Ako znamo da je tadašnja akča težila 0,13 grama, onda se može izračunati da se od 1.223 grama srebra moglo iskovati 9405 zdravih akči, bez primjesa bakra. Listajući kupoprodajne ugovore iz ovoga perioda, vidi se da se cijena jednog dućana u Sarajevu kretala između 12.000 i 20.000 akči, a cijena kuće između 15.000 i 30.000 akči. Zanimljivo je napomenuti da je lokacija zemljišta 2-3 puta bila skuplja od samog objekta, jer su tadašnji dućani, najčešće, predstavljali obične daščare ili brvnare. Svakako, pod ovim se ne misli na dućane i magaze građene od čvrstog materijala koji su pretežno bili u hanovima i bezistanima.
Defterdar Köse Halil-paša bio je na položaju bosanskog namjesnika 1698-1702. godine.

On je 1699. godine sjedište Bosanskog pašaluka iz Sarajeva izmjestio u Travnik. Za vrijeme njegovog upravljanja Bosnom 26. januara 1699. godine u Sremskim Karlovcima potpisan je mirovni ugovor s Austrijom, a deset dana kasnije, 7. februara, i s Mletačkom republikom. Po njegovom nalogu, posredstvom suda, sačinjen je popis spaljenih, porušenih i oštećenih džamija u velikom požaru u Sarajevu i izvještaj otpremljen na Visoku portu 1700. godine. Na njegovom ovalnom pečatu izrađenom 1103/1691. godine u sredini piše: „Dovoljan nam je Allah. Divan li je On zaštitnik! Njegov rob Halil, 1103“ (۱۱۰۳ ﻞﻴﻠﺧ ﻩﺪﺒﻋ ﻞﻴﻛﻮﻟﺍ ﻢﻌﻧﻭ ﷲ ﺎﻨﺒﺴﺣ), a unaokolo u četiri polja stoji:

ﻲ^ّﻨﻋ ﻒﻋﻭ ﺎﻳﺎﻄﺧ ﻭﺫ ﻲ^ّﻧﺇﻭ ﻞﻀﻓﻭ ﻦﻣ ﻭﺫ ﺖﻧﺃ ﻲﻬﻟﺇ

ﻲــ^ّﻨﻅ ﻦﺴﺣ ﻲﻬﻟﺇ ﺎﻳ ﻖﻘﺤﻓ ﻞﻴﻤﺟ ﺏﺭ ﺎﻳ ﻚﺒﻓ ﻲ^ّﻨﻅﻭ

„Bože, Ti si milostiv i dobrostiv A ja sam grešnik, pa mi oprosti

Gospodaru, o Tebi sve najljepše mislim Pa obistini, Bože, moje lijepo mišljenje!“

Vidi: Salih Sidki Hadžihuseinović, Muvekit, Povijest Bosne 1, Sarajevo, 1999., str. 436.

akči za šejha Ahmeda za vaz-i nasihat ponedjeljkom u Gazi Husrev-begovoj džamiji, 15 akči za šejha Abdulkadira za vaz-i nasihat četvrtkom u Carevoj džamiji, 10 akči za šejha Sejjida Abdulfettaha⁵⁴za vaz-i nasihat petkom u Kebkebir džamiji, 10 akči za šejha hadži Hasana za vaz-i nasihat petkom u Buzadži hadži Hasanovoj džamiji, 10 akči za šejha Habiba za vaz-i nasihat u Šejh Ferruhovoj džamiji, 10 akči za šejha Osmana Šuglija za vaz-i nasihat petkom u Ali-pašinoj džamiji, 10 akči za šejha Ismaila za vaz-i nasihat čet- vrtkom u Ferhad-begovoj džamiji, 10 akči za šejha Muhammeda Bistrigiju za vaz-i nasihat ponedjeljkom u Carevoj džamiji i 10 akči za šejha Hasana za vaz-i nasihat subotom u Mehmed-begovoj džamiji.⁵⁵

Krug Abdulah-pašinih poznanika

Iz gore predočenih hudžeta Sarajevskog šerijatskog suda vidi se da je Abdulah-paša u posljednjim danima života i svoga kratkog boravka u Sara- jevu bio okružen s nekoliko svojih prijatelja i poznanika. Po svoj prilici, ni s jednim od njih nije bio u rodbinskoj vezi. Prvi od njih bio je njegov lični blagajnik hadži Mustafa-aga, sin Abdulahov, koga je odredio za izvršioca svoje oporuke. On, najvjerovatnije, nije bio naše gore list, jer ga nakon sud- ske ovjere i izvršenja Abdulah-pašine oporuke više ne susrećemo u Sarajevu.

Šejh sejjid Abdulfettah-efendija bio je šejh Gazi Isa-begove tekije na Bendbaši i mutevelija Gazi Isa-begova vakufa. Prema Drnišlijinom Zborniku (vidjeti: l. 18a), za muteveliju je predložen u prvoj dekadi mjeseca šabana 1107. (6 - 15. marta 1696.) godine, kada je izumrla loza ne samo Gazi Isa-begovih potomaka nego i oslobođenih robova kojima je on svojom vakufnamom iz 1462. godine povjerio tu dužnost. Umro je iznenada na putu za Travnik, na Ilidži kod Rustem-pašina mosta na Željeznici 1121/1709. godine, a pokopan je na mevlevijskom groblju na Bendbaši. (Vidjeti u: Alija Bejtić, ”Pjesnik Sabit Alauddin Užičanin kao sarajevski kadija i bosanski mulla”, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Knjiga II-III, Sarajevo, 1974., str. 14-15; i Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Knjiga I – Sarajevo, 1998., str. 61-62.) On je djed sejjida Abdulah- efendije, koji je na položaju bosanskog defterdara, nakon kraće bolesti, umro u Sarajevu

12. džumade-l-ahira 1120. (29. augusta 1708.) godine i ukopan u haremu Küčük Katibove

džamije u Nadmlinima.

Integralni tekst molbe čiji je prijepis sačinio Muhamed Enveri Kadić (v. u: Tarih-i Enveri, V, str. 88), glasi:

ﻱﺮﻠﻴﻋﺍﺩ ﻆﻋﺍﻭ ﺯﻭﺎﺠﺘﻣ ﻥﺪﻧﻭﺍ ﻥﺩ ﻩﺭﻮﻛﺬﻣ ءﻪﻓﻮﻗﻮﻣ ﺩﻮﻘﻧ ﻪﺠﻨﻠﻛ (۱۱۰۹) ﻪﻳ ﻩﺮﻔﻛ ءﻼﻴﺘﺳﺍ ﻩﺩ ﻪﻨﺳﻮﺑ ﻯﺍﺮﺳ ءﻪﻨﻳﺪﻣ ﺢﺻﺎﻧ ﺯﻮﻘﻁ ﻥﺪﻨﻳﺪﻌﺘﺴﻣﻭ ﻦﻴﻘﺤﺘﺴﻣ ﻪﺒﺗﺮﻣ ﻲﻐﻳﺪﻟﻭﺍ ﺝﺎﺘﺤﻣ ﻲﺴﻴﻟﺎﻫﺍ ﻻﺎﺣ ﻪﻠﻐﻤﻟﻭﺍ ﻒﻠﺗ ﻲﻔﺋﺎﻅﻭ ﻲﺧﺩ ﻙﺮﻠﻧﺍ ﺏﻮﻟﻭﺍ ﻲﻓ ﻚﺑﻭﺮﺴﺧ ﻱﺯﺎﻏ ﻊﻣﺎﺟ ﺭﺩ ﺪﻤﺣﺍ ﺦﻴﺸﻟﺍ ﺦﻳﺎﺸﻤﻟﺍ ﺓﺪﻤﻋ :ﺭﻮﻨﻟﻭﺍ ﺮﻛﺫ ﻲﻣﺎﺳﻷﺍ ﻰﻠﻋ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﻲﺗﺁ ﻪﺟﻭ ﻪﻛﺭﺪﻳﺮﻠﻴﻋﺍﺩ ﺪﺒﻋ ﺪﻴﺳ ﺦﻴﺸﻟﺍ ،ﺭﺩ ﻪﭽﻗﺍ ﺶﺑ ﻥﻭﺍ ﺲﻴﻤﺧ ﻡﻮﻳ ﻲﻓ ﻪﺻﺎﺣ ﻊﻣﺎﺟ ﺭﺩ ﺭﺩﺎﻘﻟﺍ ﺪﺒﻋ ﺦﻴﺸﻟﺍ ،ﺭﺩ ﻪﭽﻗﺍ ۲۰ ﻲﻣﻮﻳ ﻦﻴﻨﺛﻹﺍ ﻡﻮﻳ ﻡﻮﻳ ﻲﻓ ﻦﺴﺣ ﻲﺟﺎﺣ ﻲﺟﺍﺯﻮﺑ ﻊﻣﺎﺟ ﺭﺩ ﻦﺴﺣ ﻲﺟﺎﺣ ﺦﻴﺸﻟﺍ ،ﺭﺩ ﻪﭽﻗﺍ ۱۰ ﻪﻌﻤﺠﻟﺍ ﻡﻮﻳ ﻲﻓ ﻲﻓ ﺮﻴﺒﻜﺒﻛ ﻊﻣﺎﺟ ﺭﺩ ﺡﺎﺘﻔﻟﺍ ﻲﻠﻋ ﻊﻣﺎﺟ ﺭﺩ ﻲﻠﻐﺷ ﻥﺎﻤﺜﻋ ﺦﻴﺸﻟﺍ ،ﺭﺩ ﻪﭽﻗﺍ ﻥﻭﺍ ﻲﻣﻮﻳ ﺥﺮﻓ ﺦﻴﺷ ﻊﻣﺎﺟ ﺭﺩ ﺐﻴﺒﺣ ﺦﻴﺸﻟﺍ ،ﺭﺩ ﻪﭽﻗﺍ ﻥﻭﺍ ﻲﻣﻮﻳ ﻪﻌﻤﺠﻟﺍ ﺦﻴﺸﻟﺍ ،ﺭﺩ ﻪﭽﻗﺍ ﻥﻭﺍ ﻲﻣﻮﻳ ﺲﻴﻤﺨﻟﺍ ﻡﻮﻳ ﻲﻓ ﻚﺑ ﺩﺎﻫﺮﻓ ﻊﻣﺎﺟ ﺭﺩ ﻞﻴﻋﺎﻤﺳﺍ ﺦﻴﺸﻟﺍ ،ﺭﺩ ﻪﭽﻗﺍ ﻥﻭﺍ ﻪﻌﻤﺠﻟﺍ ﻡﻮﻳ ﻲﻓ ﺎﺷﺎﭘ ﻥﻭﺍ ﺖﺒﺴﻟﺍ ﻡﻮﻳ ﻲﻓ ﻚﺑ ﺪﻤﺤﻣ ﻊﻣﺎﺟ ﺭﺩ ﻦﺴﺣ ﺦﻴﺸﻟﺍ ،ﺭﺩ ﻪﭽﻗﺍ ﻥﻭﺍ ﻦﻴﻨﺛﻹﺍ ﻡﻮﻳ ﻲﻓ ﻪﺻﺎﺣ ﻊﻣﺎﺟ ﺭﺩ ﺪﻤﺤﻣ ﻲﻘﻳﺮﺘﺴﺑ ﻒﺋﺎﻅﻭ ﺏﻮﻟﻭﺍ ﻪﭽﻗﺍ ﺶﺑ ﺯﻮﻳ ﻱﺮﻟ ﻪﻴﻣﻮﻳ ﻉﻮﻤﺠﻣ ﻚﻨﻳﺮﻠﻴﻋﺍﺩ ﻆﻋﺍﻭ ﺯﻮﻘﻁ ﻥﻻﻭﺍ ﻲﻣﺎﺳﻷﺍ ﺓﺭﻮﻄﺴﻣ ﻩﺩﻻﺎﺑ ــ ﺭﺩ ﻪﭽﻗﺍ

.ﺭﺪﻌﻗﻮﺘﻣﻭ ﻉﺮﻀﺘﻣ ﻥﺪﻧﺍﻮﻨﻋ ﺖﻟﺪﻌﻣ ﻩﺎﻛﺭﺩ ﻲﺧﺩ ﻲﺳﺎﻄﻋﺍ ﻪﻣﻮﻗﺮﻣ

Drugi je bio serdar hadži Ali-aga, kome je u emanet ostavio svoje oporučene stvari da se kod njega čuvaju dok se na javnoj licitaciji ne prodaju. Njega desetak godina kasnije (v. u: Tarih-i Enveri, V, str. 140) nalazimo kao svje- doka u jednom sporu koji se vodio na Sarajevskom šerijatskom sudu 24. rebiu-l-ahira 1118. (7. augusta 1706.) godine. Najvjerovatnije je pripadao janjičarskom staležu. Treći je bio šejh Hasan-efendija, sin šejha Mustafa- efendije Logavije iz Buzadži-zade hadži Hasanove mahale u Sarajevu, koga je u oporuci odredio za muteveliju svoga vakufa. Iz činjenice da je ukopan pored mezara šejha Ibrahima Bistrigije pored Careve džamije i da je za mute- veliju svoga vakufa odabrao šejha, a ne nekog muderrisa, imama, zanatliju i slično, može se naslutiti da je Abdulah-paša bio pobožan čovjek i sklon sufij- skim uvjerenjima. Među Abdulah-pašine poznanike u Sarajevu svakako se mogu ubrojati: hadži Ahmed-aga, sin Halilov, Sulejman-baša, sin Ahmedov, Mehmed-efendija, sin Redžebov, hadži Hasan-efendija, sin hadži Mustafa- efendije, hadži Ali-aga, sin Abdurrahmanov, hadži Ahmed-aga, sin Mustafin, i Ahmed-baša, sin Osmanov, od kojih su prva šesterica bili svjedoci njegove oporuke, a sedmi majstor sarač, koji je popravio njegove oštećene stvari: raht, sedlo i sablje.

Ovo je sve što sam o Abdulah-paši uspio pronaći. Poslije velikog požara u Sarajevu 1697. godine ni u jednom dokumentu nema ni spomena o njegovom vakufu.

Who was Abdulah-pasha, the governer of Bosnia, who died in Sarajevo in 1105/1694 and who is buried in the

courtyard of the Emperor's mosque?

(Summary)

In previous works by some Bosnian authors the former Janissary aga Abdullah Pasha and governor of Brusa Sanjak , who died in Sarajevo and was buried in the courtyard of the Emperor>s Mosque in 1105/1694., was attri- buted Bosniak origin and regency in Bosnia. Analyzing the inscription on his tomb, two unpublished firmans and three documents Sarajevo Sharia Court documents in which his name is mentioned, the author comes up with new information on this distinguished personality of the Ottoman Empire from the late 17th century; He was Georgian by origin, he was never Governor of Bosnia, and that his death in Sarajevo occured while he was on his way to Gabela under imperial orders to liberate it from the Venetians in the summer of 1105/1694. Before he died, Abdullah Pasha left a will that all his valuables after death: one silver inkpot weighing 210 dirhams, one silver coffee table weighing 171 dirham, one gold bracelet weighing 17 dirhams, one Surmeli

amber embroidered with gold thread and a gold decorative pendant consigned to the care of former sergeant Hajji Ali aga until public auction. From the obtained money a garden or a 1-2 stores should be bought and endowed for charity. To fullfil his will, he detreminted his treasurer Hajji Mustafa Aga, the son of Abdulah, and mutawalli of the Waqf, which after his death is to esta- blish a reputable citizen of Sarajevo Shaykh Hasan Effendi, the son of Shaykh Mustafa Efendi Logavije from Buzadži-zade Hajji Hasan neighbourhood.

ANALI GHB 2013; 42 (34)